Psihološki rat i operacije, lažne zastave....

Živimo u čudnim vremenima. Po prvi put, možda u cijeloj našoj povijesti, živimo u svijetu u kojem je razlika između stvarnog i nestvarnog, fikcije i nefikcije, halucinacija i privida, istine i laži, postala toliko zamagljena i isprepletena, da mnogi u posljednje vrijeme čak ponekad posumnjaju u vlastitu razboritost. Opet, što predstavlja razboritost u svijetu gdje ne postoji dogovorena stvarnost, gdje ne postoje univerzalne istine koje bi mogli priznati, čak zajedno i podržavati?

Naš svijet je sve više i više raskoljen i podijeljen; velika se krivnja pripisuje jednoj ili drugoj skupini (uvijek je onaj drugi kriv) zato što  smo se našli u ovakvoj situaciji. U ovom kratkom, i ponavljajućem, izlaganju, nadam se da ću ponovno pružiti uvid u to kako i zašto smo se našli u nevolji, točnije: kako smo postali oruđe onih koji su stvarali našu masovnu percepciju.

Nitko nije netaknut, jer nitko (uglavnom) nije odrastao izvan ove kulturne matrice, koja uključuje naše religije i naše sustave vjerovanja. Svi smo nekada bili dotaknuti ovom kulturnom matricom. Svi smo svakodnevno izloženi: od obrazovanja, televizijskih emisija, glazbe i novinskih agencija, pa čak i crkava. Stoga, danas se svatko suočava sa određenim stupnjem manipulacije u svojoj percepciji svijeta u kojem živi, ​​u vrijednostima koje zastupa, ili načinu na koji gledamo na one koje doživljavamo kao drugačije od naše kulturne matrice. To uključuje i način na koji se danas manipulira samom religijom....

Kako bi se počeli baviti ovim pitanjem, moramo biti svjesni nekih vrlo važnih događaja u području psihologije, tijekom 20. stoljeća.

Ova znanstvena diktatura vodila se na nekoliko frontova.

Jedan od tih ključnih frontova je bio onaj britanskog psihijatra Williama Sarganta, jednog od kreatora modernih tehnika "kontrole uma" na Zapadu, vezama sa britanskom obavještajnom službom i Institutom Tavistock, koji su utjecali na rad CIA-u i američke vojske (najviše putem programa MK Ultra). Sargant je također bio u bliskoj vezi sa Aldousom Huxleyjem, te ga i više puta spominje u svojim knjigama. Sargant je također bio savjetnik za zloglasno istraživanje Ewena Camerona, vezano uz LSD i "praznu ploču", na Sveučilištu McGill i koji je financirala CIA.

Kada Sargant objašnjava razlog zašto proučava i koristi oblike "kontrole uma" na svojim pacijentima - prvenstveno su bili britanski vojnici koji su se vratili sa bojišta tijekom Drugog svjetskog rata, sa raznim oblicima "psihoze" - on kaže kako je to jedini način rehabilitacije ekstremnih oblika PTSP-a (posttraumatskog stresnog poremećaja). Ali, postoji i drugi razlog, a to je bilo to što su  Sovjeti očito postali "stručnjaci" u tom području. Stoga su Britanci, a iz potrebe nacionalne sigurnosti, također morali postati "stručnjaci", naravno, samo zbog samoobrane.

Rad Ivana Pavlova, ruskog fiziologa, pružio je neke uznemirujuće, ali i zanimljive uvide, u 4 primarna oblika živčanog sustava kod pasa, kao kombinacije inhibitornih i ekscitacijskih temperamenata, i to su: "jak ekscitacijski", "uravnotežen", "pasivan" i "miran, nepomućen". Pavlov je otkrio: ovisno o kategoriji temperamenta živčanog sustava psa, to zauzvrat diktira oblik "uvjetovanja", koji bi najbolje funkcionirao za "reprogramiranje ponašanja", naravno, "psa". 

Relevantnost vezana uz "ljudsko uvjetovanje" - nije promaknula nikome.

Na Zapadu se strahovalo da bi se takve tehnike koristile protiv njihovih vojnika, i to ne samo kako bi se izazvala slobodna i nesputana priznanja neprijatelju, nego da bi se ti vojnici mogli vratiti u domovinu kao zombificirani ubojice i špijuni, i koje bi se moglo aktivirati jednostavnom kodnom riječju. Barem su to bile triler priče i filmovi, koji su se pumpali zapadnom stanovništvu. Kako strašno! Neprijatelj bi očito mogao ući u ono što se smatralo jedinim svetim tlom koje je bilo naše - u naš "um"!

Međutim, oni koji su stvarno predvodili istraživanje kontrole uma, poput Williama Sarganta, dobro su znali kako ovakvi holivudski prikazi nisu baš način na koji kontrola uma funkcionira. Film "Mandžurijski kandidat" je, u konačnici, bio usmjeren na to da izazove paniku među zapadnjacima, odnosno da povjeruju kako su komunisti sposobni za sofisticirane razine preciznog "ispiranja mozga",  tako da bi ta ista zapadna javnost bila potaknuta podržati vlastite vlade neka porade na upravo istoj stvari, uz opravdanje da se to radi u samoobrani, kao i da će se koristiti samo protiv komunističkog neprijatelja. Kada bi ljudi znali da će se takvi programi, koji dolaze iz Tavistock instituta i MK Ultra, koristiti na njihovim sugrađanima, kao i unutar njihove vlastite vojske (u stupnjevima), i da se ovdje otišlo daleko da su usmjeravali ljude protiv njihove volje, pritom koristeći čisto mučenje koji su nazivali raznim oblicima "psihijatrijskog liječenja".

Međutim, rad na brisanju uma, umetanju novog identiteta i svrhe, na kraju je doživio ogroman neuspjeh.

Prije svega, William Sargant priznaje u svojoj knjizi "Bitka za um" - pitanje individualne "slobodne volje" im je stajalo na putu.

Utvrđeno je: bez obzira na duljinu ili stupanj izazivanja elektrošokova, inzulinske "terapije", koktela za smirenje, inducirane kome, nedostatka sna, gladovanja, itd. - ako subjekt ima "snažno uvjerenje" ili "snažno vjerovanje" u nešto - onda se to ne može jednostavno izbrisati, ne može se proizvoljno prebrisati. Umjesto toga, subjekt mora imatu iluziju kako je "uvjetovanje" zapravo njegov "izbor". To je bio izuzetno zahtjevan zadatak i dugoročni učinci su bili rijetka pojava. 

Međutim, Sargant je ovdje uočio priliku. Razumijevao je kako se ne može stvoriti nova osoba od nule, ali uz pravilno uvjetovanje se može osobu dovesti do fizičkog sloma i to korištenjem abnormalnog stresa (zapravo je to ponovno pokretanje živčanog sustava), čime se mogla značajno povećati "sugestivnost" kod ispitanika.

Osim toga, Sargant je otkrio kako lažno (implantirano) sjećanje može pomoći u izazivanju abnormalnog stresa, što onda dovodi do emocionalne iscrpljenosti i fizičkog sloma, i prije izaziva "sugestivnost". Zapravo, to čak nije niti trebao biti "pravi stres", jer bi već i "zamišljeni stres" imao jednaki učinak. 

Blitz je bila njemačka kampanja bombardiranja gradova UK, tijekom osam mjeseci. Izraz je prvi put upotrijebio britanski tisak, a potječe od izraza Blitzkrieg, njemačke riječi, koja znači "munjevit rat".

Sargant govori o londonskom Blitzu u svojoj knjizi "Bitka za um". Tijekom tog razdoblja, kako bi se nosili sa situacijom i kako bi "ostali razumni", Britanci su se brzo navikli na ideju da njihovi susjedi, mogu biti i jesu, živi zakopani u bombardiranim kućama, svugdje oko njih. "Ako ne mogu ništa učiniti po tom pitanju, zašto se time mučiti?" Stoga, pokazalo se kako su se najbolje "snalazili" oni koji su prihvatili ovakvo novo "okruženje", usredotočili se samo na svoje "preživljavanje", i nisu pokušavali pružiti otpor.

Sargant primjećuje: upravo je ova "prilagodljivost" promjenjivom okruženju dio instinkta "preživljavanja", vrlo je izražena kod "zdrave" i "normalne" osobe (može naučiti nositi se sa tim), te nastavlja biti "funkcionalna" unatoč sve nestabilnijem okruženju.

Stoga, pokazalo se kako je naš duboko programirani "instinkt preživljavanja" ključ sugestibilnosti našeg uma. Tako su najbolji "preživjeli", u određenom smislu, najbolja meta za "ispiranje mozga". Budući je fokus bio isključivo na prilagodbi okolini zbog  preživljavanja, a ne na nikakvom propitivanju ili izazivanju događaja iz okoline.

Ovaj fenomen, uočen tijekom londonskog Blitza, bio je jedan od ključnih alata iskorištenih u masovnom uvjetovanju. Industrija zabave je promovirala ovu ideju govoreći kako je najbolje što možemo učiniti, dok idemo prema apokaliptičnoj budućnosti -  jednostavno preživjeti. Međutim, postoji i novi obrat u ovoj ideji preživljavanja, a to je preživljavanje pod svaku cijenu, čak ako to znači da sami moramo postati čudovišta (samo da bi preživjeli). 

Nastavak rada Williama Sarganta gledamo u današnjoj industriji zabave…

Mi, očito, jesmo uvjetovani pronaći nekakvu vrstu morbidne utjehe za ideju preživljavanja pod svaku cijenu, odnosno "preživljavanja najsposobnijih" unutar "postapokaliptičnog svijeta". Naučili smo na to gledati kao na svoje "oslobođenje", lažnu zabludu kako je  život vrijedan življenja, isključivo dok se može preživjeti. Uvjetovani smo ne propitivati okolnosti, niti kako smo došli ovamo,  uvjetovani smo misliti kako nema rješenja, i tako jedino što možemo učiniti je jednostavno prihvatiti sve tmurniju budućnost za koju nam govore da je nužno neizbježna. Naš život je sličan životu laboratorijskog štakora, koji nema drugog izbora nego pridržavati se parametara igre u koju je postavljen i pronaći bilo kakve način preživljavanja. U ovom načinu samo uvjetovani smatrati kako se  sloboda i oslobođenje mogu postići jedino osvajanjem zlatne medalje na apokaliptičnim Olimpijskim igrama. Sloboda više nije propitivanje, otpor, niti osporavanje ugnjetavanja i ropstva društva, nego postaje njegovim najboljim podanikom, tj. najboljim preživjelim, koji najbolje može primijeniti onakvu vrstu ponašanja koju njegovi kontrolori žele od njega vidjeti.

Jedan od pojedinaca, posebno svjesnih čega su dijelom, bio je Theodor Adorno. U Adornovom slučaju, korištenje glazbe bilo je ultimativni alat, kod provođenja masovnog društvenog biheviorizma.

Theodor Adorno je u mladosti bio obećavajući koncertni pijanist i kasnije je studirao u Beču kod atonalnog skladatelja Arnolda Schoenberga. Godine 1946., dok je u Sjedinjenim Državama radio na programima "Kulturnog pesimizma" Frankfurtske škole, Adorno je napisao knjigu "Filozofija moderne glazbe", čistu tiradu protiv klasične kulture. 

To je bila jedna od glavnih podstruja koje su oblikovale filozofiju pokreta KONTRAKULTURE. Naziv sve govori. Tzv. "oslobođenje od okova klasične kulture" je poprimilo oblik prizivanja shizofrenih osobina kroz domenu estetske svijesti. Estetika je skup principa,  temelj putem kojih definiramo i cijenimo "ljepotu". 

Stoga su shizofrene osobine namjerno izazivane kod slušatelja moderne glazbe, prema receptu Frankfurtske škole. Postignuto je  poticanjem svojevrsne petlje fragmentacije. Zbog toga je današnja popularna glazba toliko repetitivna, nije namijenjena samo izazivanju sedativnog stanja nalik transu, nego je namijenjena i poticanju fragmentacije misli.

Pojava društvenih medija je, zapravo, postigla u području razmjene informacija, isto ono što je moderna glazba postigla u promicanju atonaliteta. Društveni mediji (osobito platforme kao što su Twitter-X, Instagram, TikTok) izazivaju raspon pažnje koji se može fokusirati na temu samo nekoliko sekundi. Još jedan oblik poticanja fragmentacije misli. Ako se u informacijski tok dodaju sve stresniji ili uznemirujući sadržaji, onda će to djelovati tako da poveća sugestibilnost, smanji svijest o tome što ulazi u podsvijest i stvori pozadinu za ono što kasnije oblikuje našu percepciju stvarnosti, uključujući i pitanja morala.

Dakle, što je um fragmentiraniji, to je sugestibilniji.

Adorno je inzistirao na tome da se svi oblici ljepote moraju ukloniti iz naše kulture. Želio je potaknuti mentalni slom društva, na masovnoj razini, kako bi učinkovito ponovno pokrenuo sustav.

Trebalo je koristiti iste metode koje je proučavao i William Sargant, zato da bi se postigla najveća kontrola masovnih misli, onda je  percepcijom trebalo izazvati maksimalni stres, kako bi se povećala sugestibilnost. Tek tada bi subjekt mogao prihvatiti kako se tu radio o njegovom vlastitom izboru i prihvatio bi bilo kakve "uvjete" u ponašanju (koje mu predlože). 

Za postizanje maksimalne sugestibilnosti, Adorno navodi slijedeće: 

Zapravo, rad Frankfurtske škole i njihov interes za stvaranje "šokantnih" efekata u umjetnosti, samo kako bi se pojačala stanja nalik shizofreniji, savršeno se uklapaju u ono na čemu je CIA radila, vezano programima MK Ultra.

Institut Tavistock je osnovan 1920. godine. Gornja slika je grb grada Tavistocka. Zabilježena povijest grada seže do 961. godine,  kada je na tom mjestu osnovana opatija Tavistock, i čije se ruševine i danas nalaze u središtu grada. Tavistock je ostao važno središte trgovine i religije, sve do raspuštanja samostana, jer je opatija srušena 1539. godine. Od tada je dominantnom snagom grada postala obitelj Russell, grofovi, kasnije i vojvode od Bedforda, koji su preuzeli veći dio zemlje nakon raspuštanja opatije.

Tavistock je od kasnog srednjeg vijeka povezan sa obitelji Russell, grofova od Bedforda, i od 1694. godine, vojvoda od Bedforda. To se jasno vidi iz povijesti grada. Druga titula vojvode od Bedforda je markiz od Tavistocka. Vjeruje se da obitelj Russell zadržava značajne interese u tom području. Upravo ova obiteljska veza sa Russellima i putem imanja Bedford, daje ime Russell Squareu i Tavistock Squareu u Londonu, poznatom domu klinike Tavistock.

Najveći utjecaj na Aldousa Huxleyja je možda imao Bertrand Russell. Bili su u bliskom kontaktu veći dio života i kretali su se u istim društvenim krugovima. To je osobito vidljivo u Huxleyjevoj knjizi "Vrli novi svijet", koja je svojom temom - znanstvenom diktaturom - blisko vezana na Russellov "Znanstveni pogled".

Aldous Huxley, koji je radio sa MK Ultra programima, citira dr. Ericha Fromma u svom djelu, "Ponovni posjet prekrasnom novom svijetu", iz 1958. godine. Dr. Erich Fromm je bio "filozof-psihijatar" Kritičke teorije Frankfurtske škole. 

Huxley je žarko želio saznati (vidio u tome jasan interes) kako se kemijski može izazvati shizofreno stanje, što bi omogućilo pojačanu sugestibilnost. Šest godina prije pisanja gore navednog djela, 1952. godine, Huxley je imao sastanak sa dr. Humphrey Osmondom, koji je upravo objavio psihijatrijsku studiju naslova "Novi pristup shizofreniji".

Osmond, čovjek koji je skovao izraz "psihodelik" (znači "otkrivanje uma") je radio sa meskalinom, te je u svojoj studiji tvrdio kako  psihodelici proizvode psihološko stanje koje je identično shizofreniji.

Osmond je proučavao meskalin zbog njegove kemijske sličnosti sa adenokromom, tvari koja se u tijelu proizvodi oksidacijom adrenalina, i povezana je sa izazivanjem shizofrenih osobina (nakon podvrgavanja djece ekstremnoj traumi).

Upravo je Huxleyjevo iskustvo uzimanja meskalina, u prisutnosti dr. Osmonda, 1953. godine, inspiriralo pisanje djela "Vrata percepcije", koje se smatra biblijom kontrakulturnog pokreta.

Aldous Haxley i Gerald Heard odigrali su središnju ulogu u razvoju Pokreta ljudskog potencijala (HPM) - čega je Esalen Institut službeno priznat kao pokretač.

Osnivači Esalen Instituta, Richard Price i Michael Murphy, dobili su ideju za osnivanje Esalena uglavnom iz Huxleyjeva predavanja o "Ljudskim potencijalima", 1960. godine, na Medicinskom centru Sveučilišta Kalifornija, San Francisco. Na tom predavanju, Huxley je izazvao studente neka pronađu načine kako iskoristiti puni potencijal čovječanstva, a koji je postao latentan tijekom stoljeća. U svom predavanju, Aldous raspravlja o tome da bi bilo dobro kada bi postojala institucija koja bi mogla pokrenuti program za istraživanje metoda za aktualizaciju "ljudskih potencijala", po uzoru na njegov 'Vrli novi svijet', i gdje bi se proučavali, procjenjivali, i potom iskoristili od strane društva. Murphy i Price bili su očarani predloženim.

Institut Esalen, osnovan 1962. godine, održao je svoju prvu seriju seminara pod nazivom "Ljudski potencijali". Uključivali su i seminar naziva "Misticizam izazvan drogama". Institut je imao istraživače LSD-25, a droge su cirkulirale među učesnicima tijekom seminara. Pokrenuli su ono što je poslije postalo poznato kao "Pokret ljudskog potencijala".

Human Be-In organiziran je kao događaj LSD-25. Bilo je prisutno (razni autori daju razne brojke) najmanje 25000, do krugi tvrde da je bilo prisutno čak 50000 ljudi. Dijelili su se besplatni sendviči punjeni LSD-om. Rođeno je "Ljeto ljubavi", danas poznato kao prva manifestacija Vrlog novog svijeta.

Od 1956. godine, psihijatar, R.D. Laing, dobiva stipendiju na klinici Tavistock u Londonu, gdje ostaje do 1964. godine. 

Stoga, izazivanje shizofrenih prekida se naziva "iskustvom koje pojačava funkcionalnost", tako se makar objašnjavalo jadnim pijancima. Ključ za postizanje maksimalnog ljudskog potencijala bio je kroz izazivanje ludila, fragmentaciju uma kroz shizofrene prekide, uz obećanje da će, na kraju cijele stvari, netko imati viši IQ.

Relevantnost "revizije ludila" Instituta Esalen i Lainga, kao križara za promicanje kliničkog ludila, nešto je što je u potpunosti predvodio Institut Tavistock, i očito ne za našu korist.

Stvarnost jest: revolucionarnu alternativu praksi mainstream psihologije, koju su masama prodavale kultne figure, poput R.D. Lainga, u potpunosti je kontrolirao i oblikovao Institut Tavistock, čija je podružnica MK ULTRA.

Poanta svega ovoga jest da ovaj plan znanstvene diktature, u kombinaciji sa svjetskom religijom - promotora H. G. Wellsa, Bertranda Russella, Aldousa Huxleyja, kao i današnjih gurua, poput Murareskua - nije ništa novo.

To je samo proces koji je razvijan i usavršavan tisućljećima.

Dakle, osim ako problemu ne pristupite sa ovog gledišta, vjerojatno ste iskorišteni zato da bi svoju favoriziranu skupinu suprotstavili drugim skupinama, koje zapravo nisu korijen problema. U tom kontekstu, cijelo oblikovanje masovne percepcije (npr. tijekom Hladnog rata) je bila zamka za suprotstavljanje Zapada Istoku i Istoka Zapadu, u trajnom ratu, sve dok se oboje dovoljno ne oslabe i uplaše kako bi se formirala odabrana svjetska vlada. Živimo u svijetu gdje je većina problema zapravo umjetno namještena: od lažne oskudice, uz one koji tvrde da nema dovoljno hrane ili energije za sve, do lažno kreiranih osjećaja straha, prijetnje i panike.

Ne postoji bolji način za manipuliranje masama nego suprotstaviti ih onome što im je rečeno da je njihov zajednički neprijatelj.

Zato je RAND Corporation proučavala "trenutak Pearl Harboura", kako bi opravdali 'Rat protiv terora' koji je proveden nakon napada 11. rujna. Amerikanci su, u tom momentu, mislili kako Vijetnamski rat nije koristio nijednoj zemlji, da su se muškarci vraćali svojim obiteljima slomljeni i ovisni o heroinu - sve je učinjeno zato da bi pronašli opravdavanje za ulazak u stanje trajnog rata, bez jasnog cilja (osim maltretiranja i izazivanja straha kod svojih građana).

1962. godine je general Lyman L. Lemnitzer, načelnik Združenog stožera, predložio Operaciju Northwoods, što bi bila operacija pod lažnom zastavom protiv američkih građana, i koja je pozivala operativce CIA neka insceniraju i stvarno počine terorističke događaje protiv američkih vojnih i civilnih ciljeva, i zatim neka okrive kubansku vladu da bi opravdali rat protiv Kube. Plan je posebno sastavio general Lemnitzer, također, plan ima zapanjujuću sličnost sa NATO Operacijom Gladio.

U priručniku za Operaciju Northwoods nije bilo stavke koja nije bila očigledni čin izdaje. Američki vojni establišment je poslao ovaj dokument, pod oznakom "Vrlo tajno - Opravdanje za američku vojnu intervenciju na Kubi", ravno na stol ministra obrane Roberta McNamare, radi daljnjeg prosljeđivanja predsjedniku Kennedyju.

Amerika je ušla u novu (zapravo stalnu) eru psihičkog rata (produžetak Tavistocka i MK Ultra), te su još jednom iste taktike (nadzirala sve CIA, putem ljudi poput Lansdalea, koji je igrao središnju ulogu u Vijetnamskom ratu) bile upotrebljene protiv američkog naroda, najviše među sve većim brojem ljudi unutar američke obavještajne službe i vojske.

Ne treba niti spominjati da je predsjednik Kennedy odbio prijedlog. Nekoliko mjeseci kasnije, mandat generala Lemnitzera kao predsjedavajućeg Združenog stožera, nije obnovljen (služio je od 01. listopada 1960. do 30. rujna 1962. godine). 

Međutim, NATO nije gubio vrijeme. U studenom 1962. godine je Lemnitzer imenovan zapovjednikom Američko-europskog zapovjedništva, kao i vrhovnim savezničkim zapovjednikom NATO za Europu. Na ovim je pozicijama proveo služeći od 01. siječnja 1963. do 01. srpnja 1969. godine. 

Stoga, čak je i 'The Los Angeles Times' priznao kako je događaj od 11. rujna učinkovito funkcionirao kao Pearl Harbour 2.0, jer je  ponovno oživio želju Amerikanaca za ratovanje u inozemstvu i dao vladi "opravdani" razlog za rat u inozemstvu (čime su, i dalje, neprekidno, kršili međunarodno pravo); zapravo križarski rat, koji su ovi (ironično) nazvali svojim "Ratom protiv terora".

Sredinom 1950-ih godina, Roberta Wohlstetter (supruga Alberta Wohlstettera, kao i kolegica iz RAND-a), izradila je vlasitu i  temeljnu analizu napada na Pearl Harbour, što je Pentagon prepoznao kao definitivni dio američke vojne povijesti 20. stoljeća. Studija je započela kao interni RAND dokument, utemeljen na neklasificiranim dokumentima iz kongresnih zapisa.

Roberta, koja je "autoritet za akademski i povijesni" rad oko napada na Pearl Harbour, uz psihološke efekte koje je izazvalo,  imala je sjajan uvid u sve što je moglo probuditi uspavano ludilo, koje je drijemalo unutar najmoćnije nacije na svijetu.

Albert, uz druge u RAND-u, iskoristili su njen rad za zastrašivanje i manipuliranje mentalitetom vojske i američkog stanovništva, sve zato da ovi pomisle kako još jedan Pearl Harbour nadire iza ugla. To bi bio temelj na kojem je Albert utemeljio sve svoje "hipoteze" i "otkrića" u nuklearnoj strategiji.

Zajedno, Paul Nizte, Albert i njegova supruga, Roberta Wohlstetter (svi suradnici RAND-a), dominirali su teorijom, kao i politikom koja je okruživala nuklearnu strategiju prema SSSR-u tijekom Hladnog rata. U studenom 1985. godine, Reagan će sve troje  odlikovati Medaljom slobode, najvišim nacionalnim civilnim odlikovanjem.

RAND i njegovi kolege iz PNAC-a su otkrili kako je prijetnja još jednim Pearl Harbourom sastojak koji je potreban za opravdanje trajnog ratovanja, istovremeno šokiranoj i zadivljenoj američkoj javnosti, kroz poznate taktike psihičkog rata. Da li je čuditi se što su najveći broj njihovih najglasnijih članova - bivši trockisti?

Zato je trebalo jako oprezno stati u onom momentu kada Jake Sullivan, koautor knjige "Pivot to Asia" (zajedno sa Hillary Clinton), ali i bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost u Bidenovoj administraciji - primijetio kako nema dovoljno antikineskih osjećaja, jer bi trebalo ojačati sliku Sjedinjenih Država kao "spasitelja čovječanstva" protiv Kine, dok je raspravljao o tome kako Americi treba ponovno "trenutak Pearl Harboura": 

Podsjetimo: u Orwellovom romanu, "1984.", svijet je podijeljen na regije: Oceanija, Euroazija i Eastazija. Oni su u stalnom ratu jedni protiv drugih, ili im se barem tako ljudima govori, iako ne mogu biti sigurni, jer se rat vodi u dalekim zemljama. Ipak, upravo taj stalni rat protiv spomenutog "neprijatelja" priznaje čak i sam Orwell, jer se neprijatelj mijenja između Euroazije i Eastazije, iako Orwellova država to poriče, i tvrdi kako je spomenuti neprijatelj oduvijek bio isti. Jedino što je jasni ishod jest nametnuto stanje stalnog rata - čime se opravdalo ropstvo naroda Oceanije u ovoj Orwellovoj policijskoj državi...

Oni koji dijele ideologiju PNAC-a pokazali su da su spremni učiniti sve za "trenutak Pearl Harboura". Uistinu bi bili budale, u ovom trenutku, kada bi dopustili da nas ponovno iskoriste kao instrument u postizanju stalnog ratnog stanja. U biti, samostalno bi radili na vlastitom ropstvu, kao i ropstvu svijeta, dok bi se zavaravali da smo zapravo vjesnici slobode.

Zamijenili bi sjene na zidu za stvarnost.

Hvala na čitanju. 

Ponavljanje je majka mudrosti, makar tako kažu. Ono što želim istaknuti ovim ponavljanjem - molim lijepo, ne birajte stranu, i ne budite jedni protiv drugih. Pogotovo kad se iza toga krije bilo kakvo zlo koje možete nanijeti "protivniku". Oni koji su vam stvarni protivnici su jasno ispisani u ovom tekstu. Dio njih. O metodama je također ovdje pisano, pa evo nekoliko tekstova. Pozdrav. 

https://www.vijesti-iz-nesvijesti.com/svijet/1594039_unistenje-4-tom-generacijom-ratovanja

https://www.vijesti-iz-nesvijesti.com/razno/2637612_deklasificirane-koze

https://www.vijesti-iz-nesvijesti.com/svemir/2538659_mkultra-laboratorij

https://www.vijesti-iz-nesvijesti.com/svemir/2544524_mkultra-pozornica

https://www.vijesti-iz-nesvijesti.com/svemir/2578611_mkultra-mreza

https://www.vijesti-iz-nesvijesti.com/svemir/2617325_mkultra-zrcalo

Ali, i tekst poput: https://www.vijesti-iz-nesvijesti.com/svemir/2846840_nasa-prorok-uzacasca-baza-dulce-i-ostalo, itditd...