MKULTRA: Zrcalo

Ovo je posljednji dio serijala MKULTRA. Zato prije početka teksta, podsjećam na prethodne dijelove serijala: 

https://www.vijesti-iz-nesvijesti.com/svemir/2538659_mkultra-laboratorij

https://www.vijesti-iz-nesvijesti.com/svemir/2544524_mkultra-pozornica

https://www.vijesti-iz-nesvijesti.com/svemir/2578611_mkultra-mreza

Sada idemo pogledati što krije Zrcalo. Uživajte. 

Realnost i "Truman Show"

U filmu "Truman Show", čovjek polako otkriva kako je cijeli njegov život zapravo samo izmišljena stvarnost: televizor kojim upravljaju nevidljivi redatelji, svako njegovo iskustvo je scenarizirano i nadzirano. Uznemirujuća rezonanca filma ne dolazi iz njegove fantazije, već iz prepoznavanja: zora užasa spoznaje vlastite percepcije stvarnosti, koja je uzrokovana vanjskim silama. Ovdje se ne radi samo o filmum nego je to je kulminacija straha zbog evolucije kontrole uma. Od posjetitelja koncerata koji doživljavaju kolektivnu amneziju do potrošača koji se snalaze u algoritamskim stvarnostima, mehanizmi koje smo dosada ispitali - djeluju kao nevidljivi arhitekti percepcije.

Ako je Laboratorij dizajnirao alate, Kazalište ih je koristilo i Mreža skalirala - onda Zrcalo odražava njihove učinke.

Ovdje se utjecaj okreće prema unutra, a bojno polje postaje sama ljudska psiha.

Prepoznavanje obrazaca nasuprot znanstvenoj validaciji

Sustavi kontrole koje smo mapirali ne mogu se u potpunosti shvatiti tradicionalnim analitičkim okvirima. Znanstvena validacija zahtijeva izolirano ispitivanje incidenata, izravne dokaze i linearnu uzročnost - upravo onu metodologiju koja omogućuje da skriveni sustavi ostanu i dalje nevidljivi.

Kroz ovu seriju primjenjivali smo metodologiju Marka Schiffera, onako kako je opisana u knjizi "Era prepoznavanja obrazaca: Manifest". Kao što Schiffer primjećuje: "Svaka pojedinačna činjenica može se raspravljati. Svaka izolirana tvrdnja može se napasti. Ali, obrazac koji konvergira u više domena je nepobitan." Ovaj pristup otkriva što sustavna kompartmentacija prikriva.

https://stylman.substack.com/p/the-pattern-recognition-era-a-manifesto

Kada se identične kontrolne strukture pojave u naizgled nepovezanim domenama - od obavještajnih programa do industrije zabave i potrošačke tehnologije - ne svjedočimo slučajnosti, nego arhitektonskom dizajnu. Ovi ponavljajući potpisi nadilaze izolirane incidente, otkrivaju koherentnost na razini sustava, koje se ne mogu objasniti slučajnošću. Sama znanstvena metoda postaje oblik ograničavanja, onda kada njeni zahtjevi za validaciju štite sustave dizajnirane tako da izbjegnu izravno otkrivanje.

Pitanje slobodne volje

Tehnološki kapacitet utjecaja na ljudsku misao i ponašanje dovodi u pitanje naše najosnovnije pretpostavke o autonomiji. Kao što je Yuval Noah Harari otvoreno izjavio: "Ljudi su sada životinje koje se mogu hakirati. Čitava ideja da ljudi imaju ovu dušu ili duh, i da imaju slobodnu volju... to je gotovo."

Vizija Aldousa Huxleyja se pokazala se izvanredno proročanskom: stjecanje kontrole kroz užitak i zabavu, a ne kroz bol i prisilu. Ono čega se Orwell bojao (zabranjene knjige) bilo je manje učinkovito od onoga što je Huxley predvidio (nema želje za čitanjem). Najpodmuklija cenzura nije zabrana informacija, nego njihovo utapanje u distrakciji.

Huxleyjev uvid, odjeknuo je u Postmanovom djelu: "Amusing Ourselves to Death", bio je u tome da najučinkovitiji sustav kontrole neće djelovati kroz bol i ograničenja (Orwellov model), nego kroz užitak i prividni izbor. Kao što je Huxley proročanski primijetio u svom djelu "Brave New World Revisited":

"Stariji diktatori su pali, jer nikada nisu mogli opskrbiti svoje podanike sa dovoljno kruha, dovoljno cirkusa, dovoljno čuda i misterija... Pod znanstvenim diktatorom, obrazovanje će zaista funkcionirati - s takvim rezultatom da će većina muškaraca i žena odrasti, voljeti će svoje ropstvo i nikada neće sanjati o revoluciji."

Kao što je navedeno u 1. dijelu, sam je Huxley imao dublje veze sa sustavima koje je opisivao. Njegova uloga u Tavistocku i dokumentirana upotreba psihodelika - sugeriraju kako nije samo upozoravao na kontrolne sustave - može se čak tvrditi kako je i osobno pomagao u njihovom razvoju. Njegov brat Julian je uspostavio institucionalni okvir putem UNESCO-a, dok je Aldous osiguravao psihološku metodologiju.

Sustavi oblikovanja stvarnosti, koje su Huxleyjevi pomogli konceptualizirati, nagovijestili su ono što je filozof Jean Baudrillard nazvao "hiperrealnošću" - stanje u kojem svijest više ne može razlikovati stvarnost od simulacije. U svijetu gdje se misli mogu tehnološki implantirati, sjećanja selektivno modificirati i okviri percepcije se mogu algoritamski oblikovati - granica između autentičnog subjektivnog iskustva i izvanjskog, konstruiranog iskustva - se rastače. 

Ako vanjske tehnologije mogu utjecati na neuronsku aktivnost, izazvati emocionalna stanja, usaditi misli koje subjektivno osjećamo kao naše i ako mogu modificirati ponašanje bez svjesnog pristanka - što onda ostaje od slobodne volje? Kada naše informacije, zabava, društvene veze, a sve više i sama naša neuronska aktivnost, postoje unutar sustava osmišljenih da utječu na ponašanje, tada i tradicionalni koncepti autonomije zahtijevaju temeljno preispitivanje.

Kada se razmisli o tome zašto bi strukture moći razvile tako složene sustave kontrole, odgovor je jednostavan: populacija, čija se svijest može programirati, je u osnovi nesposobna za učinkovit otpor. Kulturni smjer, ponašanje potrošača, pa čak i politički pristanak se mogu proizvesti, a ne zaslužiti, onda kada se upravlja samom percepcijom. Krajnji cilj nije samo usklađenost s ponašanjem, nego i sposobnost oblikovanja same stvarnosti, u kojoj populacija vjeruje da živi.

Ciklus užasa i oslobođenja

Na mom vlastitom putovanju, nakon prepoznavanja ovih kontrolnih sustava je uslijedio emocionalni šok i početni užas, dok je poslije toga uslijedilo duboko oslobođenje. To je paralelno s klasičnim narativima buđenja: od Platonove Špilje do Matrice, ali se sada odvija kroz stvarne sustave, a ne metaforičke.

Užas dolazi od vrhunca spoznaje opsega manipulacije: kako su misli za koje ste vjerovali da su vaše možda usađene, izbori koje ste poduzeli su moguće algoritamski usmjereni, sama stvarnost prikazana kako bi oblikovala vašu percepciju. Kao što filozofkinja Christine Jones primjećuje, mnogi od nas samo "preuređuju namještaj u zatvoru ogledala", brkajući ove izbore sa onima u sustavu istinske slobode. 

Ne ugledaju svi Mrežu u isto vrijeme. Neki je uoče kada metak razdere njihovu stvarnost. Neki kada tornjevi padnu. Neki kada maske padnu (ili se stave). Ali, jednom kada vidite Mrežu, onda je više nikada ne možete - ne vidjeti (taj je prizor oblik milosti). Ovakav prekid obrasca, odnosno trenuci kada se nešto ne poklapa s proizvedenom narativom, nije neuspjeh sustava nego je to dar percepcije, sveta pukotina odakle svjetlost prodire kroz kupolu.

Trenuci koje ne možemo ubrojiti u ovo su: nemoguća fizika atentata na JFK-a, urušavanje zgrade 11. rujna koje je prkosilo principima građevinskog inženjerstva, politike pandemije koje su proturječile utvrđenoj medicinskoj znanosti, itd....to nisu bile samo nedosljednosti. To su otvori kroz koje dublja stvarnost može postati vidljivija. Za neke, buđenje dolazi kroz osobne događaje, npr. lijek koji koristi i uzrokuje neočekivane nuspojave, algoritam koji otkriva skrivenu ruku kroz previše savršeno predviđanje, ili medijsku naraciju koja se urušava pod vlastitim proturječjima.

Ovi prekidi obrazaca se pojavljuju i u svakodnevnom virtualnom doživljaju. Npr. viralni deepfake Toma Cruisea, koji su se pojavili na TikToku prije nekoliko godina, nisu bili samo tehničke zanimljivosti - ovo je predstavljalo kolektivnu spoznaju kako se virtualnoj i vizualnoj stvarnosti više ne može vjerovati. Kada milijuni gledatelja nisu mogli razlikovati pravog holivudskog glumca od digitalno manipulirane imitacije, to je dovelo do prisilnog masovnog prepoznavanja činjenice - koliko je zapravo naša percepcija postala fundamentalno podložna prevari.

Ova manipulacija proteže se izvan industrije zabave u ozbiljne vijesti.

Videozapis Sky Newsa prikazuje žene kako nose krhotine iz bombardirane ukrajinske crkve. To je stvorilo kognitivnu disonancu kod mnogih gledatelja, jer su neki sumnjivo lagane 'krhotine' gledali kao teške 'krhotine', dok su drugi tumačili te krhotine kao kao prikladan građevinski materijal, koji ide uz taj kontekst. Ova perceptivna podjela ne umanjuje istinske ratne strahote, samo ilustrira kako iste vizualne informacije stvaraju potpuno različita tumačenja kod gledatelja. Kada mediji prikažu snimke koje generiraju takva različita shvaćanja, onda to otkriva kako naši postojeći okviri oblikuju ono što "vidimo", u navodno objektivnom novinarstvu. Ovi trenuci, kada se percepcija dijeli među gledateljima, postaju vrijedne prilike za prepoznavanje kako funkcionira posredovana stvarnost; i to ne zato što je bilo koje tumačenje definitivno točno, nego samo zato što već samo različito gledanje (rascjep) otkriva našu aktivnu ulogu u konstruiranju 'stvarnog' značenja. Ono što se često previdi jest kako ova perceptivna podjela iscrpljuje energiju s obje strane, držeći ljude zarobljenima u iscrpljujućim dijalektičkim bitkama, umjesto da dovede do toga da zajednički propituju okvir koji je uopće i stvorio podjelu.

https://x.com/dystopian_DU/status/1683496016287510530

Slično tome, čak i vidljive vizualne razlike kod izraza lica javnih osoba, poput Joea Bidena (pogledajte sliku dolje), mogu izazvati laganu nelagodu i nagovještavaju kako bi čak i naša politička stvarnost mogla biti umjetna.  Sada razmislimo: ukoliko je ovako nešto vizualno skoro prošlo našu provjeru (ili nije), trebamo se ozbiljno pitati što je sve moglo promaknuti našoj kolektivnoj svijesti? Ali, varalica ima otkad ima i svijeta, npr. Paul McCartney: 

https://www.youtube.com/@MikeWilliamsPaulIsDeadChannel

Moj cilj nije osporiti te teorije, nego pokušavam ilustrirati osjećaj poremećaja koje one kreiraju. Trenutak buđenja iz 'Truman Showa' ne dolazi uvijek iz čvrstih i provjerenih činjenica. Ponekad dolaze kada se linija brade ne poklapa, ili jednog od Beatlea, koji se iznenada pojavi bos.

Ovi primjeri iz javnosti, zapravo odražavaju ono što se događa u našim privatnim životima. Najintimnija verzija ovih manipulacija se događa unutar naših osobnih digitalnih prostora. Prepoznati ovu invaziju na vaš unutarnji svijet može biti uznemirujuće, no upravo je ta svijest ono što potiče oslobođenje. Prepoznavanje kontrolnih sustava je samo po sebi prvi čin oslobođenja, baš od njih samih. Dakle, ovakve 'greške u Matrixu' nisu neuspjesi, nego su prilike koje omogućuju percepciju izvan programiranih granica. Poput Trumana koji primjećuje ponavljajuće prometne obrasce, ili radija koji nekako prati njegova kretanja - ovakve  anomalije postaju prve niti koje, kada se povuku, krenu raspetljavati cijelu izmišljenu stvarnost.

Kada se pojave ove pukotine, programirani odgovor je odbaciti ih, tj. racionalizirati, zaboraviti ili ismijati. Ali, za one koji su spremni izravno pogledati u te anomalije, one postaju vrata prema proširenoj percepciji.

Ova transformacija otkriva zašto krajnja metafora nije tragedija, nego komedija u klasičnom smislu; nije beskrajna patnja, nego je potencijal za ponovno rođenje i reintegraciju. Kazališne maske, koje su otvorile Kazalište, sada se vraćaju kao simboli izbora: možemo ostati i dalje u programiranom očaju, ili možemo zakoračiti u svijest koja transformira samu percepciju.

Dječji preporod: Od užasa do čuda

Užas spoznaje da je igra namještena na kraju ustupa mjesto nečem drugom: radosti ponovnog učenja i razmišljanja. Kako je moj početni užas jenjavao, doživio sam nešto neočekivano: povratak dječje znatiželje o svijetu. Čim sam mogao vidjeti dalje od programiranih narativa, sve je postalo fascinantna zagonetka, a ne prijeteća misterija. Poput djeteta koje prvi put uči jezik, ponovno naučimo drevnu umjetnost rasuđivanja - ne zato što moramo, već zato što možemo. Ova transformacija čini kognitivni suverenitet, ne samo obranom, nego i kreativnim činom: pisanje vlastitog scenarija, umjesto izvođenja njihovog.

Ova dječja kvaliteta se manifestira kao znatiželja, a ne strah; kao mogućnost, a ne ograničenje. Kada se percepcija proširi izvan programiranih granica, svijet postaje više, a ne manje zanimljiv. Pitanja zamjenjuju sigurnosti; istraživanje zamjenjuje poslušnost. Programiranje ne nestaje, ali se njegova moć smanjuje kako svijest raste.

Poput djece koja istražuju novo okruženje, bez unaprijed zamišljenih ograničenja, ponovno otkrivamo što svijest može biti kada se oslobodi programiranih ograničenja. Svaki trenutak istinske svijesti, svaki namjerni izbor koji prekida algoritamsko predviđanje, predstavlja ne samo otpor nego je i čin stvaranja, tj. pisanje novih obrazaca, umjesto slijeđenja propisanih.

Najdublja spoznaja se ne odnosi se na sofisticiranost kontrolnih sustava - odnosi se na ljudsku otpornost - našu urođenu sposobnost da prepoznamo, odupremo se i nadiđemo, čak i najnapredniju manipulaciju. Otpornost nije tehnološka, nego je duhovna: aspekt svijesti koji ostaje nekodiran, iskra koju nijedan algoritam ne može u potpunosti predvidjeti ili obuzdati. 

Pojava kognitivnog suvereniteta kao ljudskog prava

Kako ove tehnologije napreduju, postaje sve više nužan novi konceptualni okvir: kognitivni suverenitet; temeljno ljudsko pravo zadržanja vlasništva i kontrole nad vlastitim mentalnim procesima, slobodno od neželjene tehnološke manipulacije ili utjecaja.

To predstavlja više od individualnih preferencija, to uspostavlja samu svijest kao zaštićenu domenu, koja zahtijeva iste pravne i etičke okvire koji su razvijeni za zaštitu tjelesne autonomije. Baš kao što su se prethodne generacije borile za fizičko samoodređenje, npr. kroz pokrete protiv medicinskog eksperimentiranja, prisilne sterilizacije i liječenja bez pristanka - sada se mi suočavamo s potrebom uspostavljanja slične zaštite, vezano za naše buduće mentalno samoodređenje.

Ovaj filozofski izazov odražava ono što je Michel Foucault nazvao 'biomoć'.  To bi bila regulacija populacije putem kontrole nad tijelima, ali se ovdje proširuje i na sam um.

https://monoskop.org/images/4/40/Foucault_Michel_The_History_of_Sexuality_1_An_Introduction.pdf

Slično tome, Hannah Arendt je u svojoj analizi totalitarizma upozoravala na sustave koji potražuju dominaciju, ne samo nad postupcima već i nad unutarnjim mislima, to je ono što je nazvala "totalnom dominacijom".

https://german.rutgers.edu/docman-lister/events/686-arendt-total-domination

Dok su ovi filozofi mogli samo teoretizirati o takvoj kontroli, tehnologije koje su dokumentirane u sva četiri dijela ove serije pokazuju svoju materijalnu realizaciju: patenti, platforme i umreženi uređaji, koji pristupaju i potencijalno kontrolirajusve ono što je nekoć bilo privatno utočište ljudske svijesti. Napredak od fizičke prisile do neuronskog utjecaja, označava dovršetak arhitekture kontrole, koje su se Foucault i Arendt bojali, ali je nisu mogli u potpunosti niti zamisliti.

Za razliku od tradicionalnih koncepcija privatnosti ili tjelesne autonomije, kognitivni suverenitet se bavi jedinstvenim prijetnjama koje predstavljaju tehnologije sposobne, izravno ili neizravno, manipulirati sviješću. Priznaje se kako granica jastva nije samo fizička, nego se proteže na integritet nečijih misaonih procesa, emocionalnih reakcija i sposobnosti donošenja odluka.

Razvoj kognitivnog suvereniteta, kao pravnog i etičkog okvira, bi zahtijevao:

   - Utjecaje na um bez osobnog pristanka kao kršenja ljudskog dostojanstva, bez obzira na navodne koristi;

   - Pravnu zaštitu od tehnologija koje prate ili manipuliraju neuronsku aktivnost, također, bez informiranog pristanka; 

   - Regulatorne okvire, koji zahtijevaju otkrivanje tehnika psihološke manipulacije putem medija, tehnologije, i javnosti; 

   - Obrazovne inicijative, koje podučavaju prepoznavanju i otporu tehnikama utjecaja; 

   - Istraživanje zaštitnih tehnologija, koje mogu zaštititi neuronsku aktivnost od vanjskog utjecaja. 

Kroz ovaj serijal smo pratili kako su se mehanizmi kontrole razvijali kroz četiri različite faze. Ovaj evolucijski obrazac otkriva, ne samo tehnološki napredak, već i temeljnu transformaciju, u načinu na koji utjecaj djeluje:

Vjerujem da sustavi utjecaja, dokumentirani u ovom serijalu, čine kognitivni suverenitet definirajućim pitanjem ljudskih prava našeg vremena, jer dotiču sam temelj onoga što nas čini ljudima, tj. našu sposobnost autonomnog razmišljanja i autentičnog identiteta. Neki bi mogli tvrditi kako nam ove tehnologije nude istinske koristi, npr. neuronska sučelja koja pomažu osobama s invaliditetom pri komunikaciji, algoritme koji povezuju ljude na velikim udaljenostima, ili biomedicinski napredak koji bi mogao izliječiti prethodno neizlječiva stanja. Drugi bi mogli sugerirati kako zabrinutost zbog kontrole uma preuveličava moć ovih sustava, a podcjenjuje ljudsku otpornost i prilagodljivost. Svaka od ovih perspektiva ima određenu vrijednost, posebno kod specifičnih primjena. Međutim, pitanje nije u tome mogu li ove tehnologije koristiti čovječanstvu (jer, očito mogu), nego je pitanje: poštuje li njihova primjena temeljna načela informiranog pristanka i kognitivnog samoodređenja. Dok fizička prisila ostaje vidljiva i osporiva, manipulacija sviješću djeluje nevidljivo, čineći otpor nemogućim, bez prethodnog prepoznavanja prijetnje.

Svjesni tehnološki angažman

Živimo u znanstveno-fantastičnom filmu. Distopijske knjige i filmovi, uz koje sam odrastao, bili su samo uvodnici koji su nas pripremali za ovaj trenutak. Budućnost je sada.

U osobnom sam se životu stalno suočavao s određenom napetosti, bio sam privučen mogućnostima povezivanja putem  moderne tehnologije, dok sam istovremeno sve više bio svjestan njena utjecaja na, konkretno, moje obrasce razmišljanja i percepcije. Postoji velika mudrost u amiškom pristupu pažljive procjene koje će tehnologije usvojiti. No, velika većina nas smo moderna bića, koja su već duboko uronjena u tehnološke sustave koje ne možemo (ili nećemo) jednostavno napustiti i odbaciti. Većina nas koristi digitalne alate za komunikaciju, financije, istraživanje i bezbrojne druge funkcije. I nije pitanje treba li ih koristiti, već kako se angažirati svjesno i da ne budemo mi iskorišteni nesvjesno.

Ovdje se ne radi o tehnofobiji, radi se o tehnološkom razlučivanju, odnosno, radi se o održavanju saznanja o tome kako ti sustavi utječu na svijest, dok ih koristimo (mi ili oni) u legitimne svrhe. Baš kao što osoba može ući u kasino znajući da su igre dizajnirane zbog ovisnosti i odabire zaigrati unutar strogih ograničenja - tako mi možemo koristiti digitalne sustave, čuvajući  granice kognitivne autonomije.

Pišem ovo i svjestan sam vlastitih proturječnosti, jer istražujem kontrolne sustave na samim uređajima koji jesu dizajnirani tako da utječu na percepciju, objavljujem na platformama koje algoritamski usmjeravaju pažnju, sudjelujem u digitalnom svijetu koji istovremeno analiziram. Ne tvrdim kako sam savršeno dosljedan ili potpuno oslobođen. Ono što sam otkrio nije prijedlog sve ili ništa, nego bi bio kontinuum svijesti i namjere. Nekih dana održavam jače granice nego drugih dana; ponekad obrasce manipulacije primjećujem odmah, dok drugi put tek retrospektivno. Ova nedosljednost nije neuspjeh, nego pokazuje način kako se snalaziti u složenim sustavima, a istovremeno ostati potpuno čovjek.

Ovdje se radi o tome da je važno pronaći ključ, ne za potpunu odvojenost, već za svjesno uključivanje:

   - Prepoznati kada vam algoritmi oblikuju percepciju; 

   - Stvoriti namjerne i fizičke granice kod korištenja tehnologije; 

   - Uvijek održavati analogne alternativa za bitne funkcije; 

   - Izgraditi odnose koji nisu posredovani putem digitalnih sučelja; 

   - Prakticirati redovite digitalne postove kako bi resetirali stvorene neuronske obrasce. 

Cilj je održati suverenitet unutar (i iznad) tehnoloških sustava, a ne povratak u nekakvo predtehnološko stanje. Treba znati koristiti, umjesto biti iskorišten; naučiti kako se uključiti, a ne biti zarobljenikom. Za razliku od Trumana, čija je jedina opcija bila potpuni izlazak iz sustava - mi još uvijek možemo svjesno upravljati sustavima - ploveći digitalnim morem, dok istovremeno prepoznajemo konstruiranu prirodu njegovih vremenskih obrazaca.

Povratak biološke autonomije

Istraživanja psihološke otpornosti pokazuju kako određene prakse mogu pojačati našu otpornost na vanjske utjecaje:

  - Metakognitivna svjesnost - razvijanje sposobnosti promatranja vlastitih misaonih procesa; 

  - Informacijska pismenost - izgradnja vještina za kritičku procjenu izvora informacija i prepoznavanje manipulacije; 

  - Kognitivna raznolikost - namjerno tražiti različite perspektive, kako bi se spriječilo algoritamsko sužavanje; 

  - Tehnološka higijena - Ograničiti izloženost uređajima i platformama, koje su dizajnirane za modifikaciju ponašanja. 

Osim toga, tehnološke protumjere se i dalje razvijaju: mogućnost Faradayeve zaštite od elektromagnetskog utjecaja, kao i softverski alati koji prekidaju obrasce algoritamske manipulacije.

Razvoj fizičkih praksi, koje uzemljuju svijest u utjelovljenom iskustvu, može pružiti dodatnu zaštitu od vanjskog utjecaja. Aktivnosti koje jačaju vezu uma i tijela: tjelesna aktivnost, meditacija, prakse obveznog kretanja, provesti više vremena u prirodi - i još mnoge druge aktivnosti stvaraju alternativu isključivo digitalno posredovanom iskustvu i jačaju granice jastva.

Modeli otpora, koji su utemeljeni na zajednici, nude još jedan put za očuvanje kognitivne autonomije. Stvaranjem društvenih struktura koje daju prioritet izravnoj ljudskoj povezanosti i zajedničkom testiranju stvarnosti - ovakve zajednice sigurno mogu uspostaviti kolektivnu obranu od inženjeringa stvarnosti. Lokalni sustavi razmjene, osobna okupljanja i suradnički projekti stvaraju prostore gdje algoritamski utjecaj ima manji utjecaj.

Drugim riječima: budite u društvu prirode i ljudi...u...stvarnom...životu.

Obiteljski dan na Kozjaku

Tjelesno, električno i biološko programiranje

Putanja tehnika vanjske kontrole uma do unutarnjeg biološkog programiranja predstavlja krajnju evoluciju ovih tehnologija. Istraživači sada razvijaju načine izravnog umrežavanja ljudskih neurona s digitalnim sustavima, putem injekcijskih 'neuralnih nanorobota'. To predstavlja logičan zaključak istraživanja kontrole uma: od utjecaja na um izvana, do programiranja biologije iznutra.

Bitka za kognitivni suverenitet stoga se proteže izvan naših misli, i sve do samih naših stanica. To je temeljno pravo na održavanje vlasništva i kontrole nad vlastitim biološkim procesima, oslobođeno tehnološke kolonizacije. Kako se nanotehnologija, sintetička biologija i sučelja mozak-računalo spajaju - razlike između vanjske kontrole i unutarnje modifikacije postaje sve više i više zamagljena - time se otvaraju nova pitanja o prirodi i granicama jastva.

Zaključak: Zrcalo kao oslobođenje

Nelagoda koju mnogi osjećaju kada gledaju "Truman Show", nekakav rezonantni užas razotkrivanja kako je cijela vlastita stvarnost konstruirana i manipulirana nevidljivim silama, zapravo i govori o intuitivnom prepoznavanju prijetnji autentičnoj svijesti, koje su istražene u ovom serijalu. Trajni kulturni utjecaj filma sugerira kolektivnu tjeskobu zbog autentičnosti naših percepcija i mogućnost kako je naš osjećaj izbora i djelovanja iluzorniji nego što želimo sebi priznati.

Ono što povijesni zapis istraživanja kontrole uma otkriva jest da ta tjeskoba nije paranoja već percepcija; to je prepoznavanje stvarne prijetnje kognitivnoj autonomiji, a koja se metodično razvija desetljećima. Od laboratorijskih eksperimenata MKULTRA,  do današnjih impresivnih digitalnih okruženja koji su osmišljeni za oblikovanje ponašanja, zapravo temeljni izazov ostaje isti: pravo na osobni doživljaj stvarnosti bez vanjske manipulacije i pravo na oblikovanje misli koje su istinski naše vlastite.

Dok sam istraživao ovu povijest manipulacija, osjećao sam sve veću nelagodu zbog svog odnosa s medijima, tijekom cijelog života: od TV programa koji je oblikovao moje djetinjstvo generacije X, do današnjih navika korištenja pametnih telefona, ali i  suptilnijih načina na koje se utjecalo na moje misaone obrasce putem tehnoloških sučelja u razvoju. Ono što je započelo kao akademska znatiželja je postalo veoma osobno: neprekidno preispitujem koja su se od mojih mišljenja formirala organski, a koja su se kultivirala kroz desetljeća konzumacije medija.

Ovaj otpor započinje s tri konkretna koraka, koja svatko može poduzeti danas:

   - Uspostaviti redovita razdoblja potpunog digitalnog isključenja, kako bi se resetirali neuronski obrasci; 

   - Izgraditi žive zajednice, koje prakticiraju kolektivno testiranje stvarnosti kroz izravni dijalog; 

   - Odbaciti uređaje koji imaju mogućnost neuronskog sučeljavanja, ili zahtijevati transparentnost o prikupljanju podataka, vezano za bilo kakvi biološki proces. 

Ove akcije predstavljaju više od osobnih preferencija - one su činovi otpora protiv najsofisticiranijeg sustava kontrole ikad razvijenog.

U posljednjim trenucima "Truman Showa", Truman Burbank doseže rub svog umjetnog svijeta. Dodiruje nebo, samo kako bi  shvatio da je to oslikana kupola. Jednom jednostavnom gestom, klanjajući se iluziji i zatim prolazeći kroz izlaz, on zatraži svoju slobodu. Taj trenutak nije samo filmski završetak. To je alegorija.

Mi isto živimo u uređenom okruženju, konstruiranom algoritmima, institucijama i nevidljivim arhitektima. Izlaz je tu, ali baš kao i kod Trumana, potrebna je hrabrost preispitivati sve, riskirati progonstvo iz udobnosti, kako bi se povratila stvarnost.

Rat za kognitivni suverenitet započinje tim prvim korakom. Dobar dan, dobra večer i laku noć.

https://stylman.substack.com/p/mkultra-the-hidden-hand-part-4

MKULTRA i razotkrivanje: Zašto sam mapirao skrivenu arhitekturu uma? 

(dodatni osvrt autora Joshue Stilmana nakon zadnjeg teksta iz serijala)

Nijedna razumna osoba nikada ne bi napisala 50000 riječi o kontroli uma. Pa ipak, evo nas....

Posljednjih nekoliko godina proučavam ovu temu sa svojom 'studijskom grupom'; promatram obrasce koji se pojavljuju u naizgled nepovezanim područjima. Ali, pronaći pravi okvir za raspravu o tome pokazalo se izazovnim. Kako govoriti o nečemu tako ogromnom, a da ne zvučite paranoično ili akademski, čak do točke nepristupačnosti? Alegorija od četiri dijela: Laboratorij, Kazalište, Mreža, Zrcalo....konačno mi je dalo strukturu koja mi je bila potrebna.

Znam da većina ljudi nema puno vremena ili interesa za proučavanje tolikog sadržaja, o tako izazovnoj temi. To je sasvim u redu. Može se konzumirati kao tradicionalna serija eseja, opsežan istraživački dokument, referentna točka, ili jednostavno kao dijelovi za istraživanje, temeljem onoga što vas zanima. Možda čak postane i odskočna daska za vaše vlastito istraživanje.

Zašto je toliko dugačko? Prepoznavanje uzoraka zahtijeva volumen - nekoliko slučajeva može biti slučajno, ali deseci u različitim područjima, otkrivaju arhitektonski potpis. Duljina nije samo riječ; to je ovdje nužnost. Ali, iskreno, ovo je također bila moja potreba da se izjasnim. Ako više volite audio nego tekst, bila mi je čast što me briljantna i hrabra dr Naomi Wolf pozvala u svoj podcast, kako bih raspravljala o ovom serijalu: https://naomiwolf.substack.com/p/radical-philosopher-josh-stylman

Ove rasprave zaranjaju u implikacije kognitivnog suvereniteta u našem trenutnom tehnološkom krajoliku i istražuju neke od najuvjerljivijih obrazaca iz serije. Kroz ovaj proces, prošao sam kroz nekoliko uskih prolaza, koje može biti teško uravnotežiti:

1. predstavljanje akademski vjerodostojnog slučaja, uz istovremenu pristupačnost široj javnosti; slično načinu na koji Marvelovi filmovi funkcioniraju, i za ljubitelje stripova i za povremene gledatelje. Dokumentacija je važna, ali je bitna i čitljivost.

2. rasprava o idejama koje zvuče nevjerojatno, a da se ne doimaju kao potpuno ludilo. Kada dokumentirana povijest uključuje vladine programe kontrole uma i patente za neuronsku manipulaciju, izazov nije pronaći dokaze; izazov je u tome kako ih predstaviti da odmah nemaju poticaj za odbacivanje.

3. stvaranje sadržaja koji je i edukativan i zanimljiv. Sama informacija nije dovoljna, ukoliko se čitatelji ne mogu s njom povezati, bilo emocionalno ili konceptualno.

Jesam li u nečemu od ovoga uspio, u potpunosti ovisi o vama kao čitateljima. Moj cilj nije bio uvjeriti, već dokumentirati i povezati, tj. mapirati područja koja se obično drže odvojeno.

Ovaj projekt započeo je pitanjima kojih se nisam mogao riješiti: zašto se stvarnost čini sve više kontroliranom, zašto iste događaje vidimo toliko drugačije, zašto se naša pažnja svakim danom čini manje našom. Nisam počeo sa zaključcima koji traže dokaze; počeo sam s opažanjima koja traže obrasce. Ono što se pojavilo nije bio jedan nedvojbeni dokaz, već koordinirane iskre. koje su se pojavljivale kroz povijest, medije, tehnologiju i kulturu. Obrasce je postalo nemoguće ignorirati. Razmotrimo samo neke od najuvjerljivijih:

   - Ponavljajuća prisutnost dr. Louisa Jolyona Westa u ključnim povijesnim trenucima; od pregleda Jacka Rubyja nakon Kennedyjeva atentata, do posjeta Timothyju McVeighu u zatvoru nakon bombaškog napada u Oklahoma Cityju. Statistička vjerojatnost da se isti istraživač kontrole uma, koji je financiran od strane CIA-e, pojavi na toliko povijesno značajnih događaja prkosi čistoj slučajnosti; 

   - Bolnica McLean služi i kao istraživačko mjesto MKULTRA, ali i kao institucija koja je "liječila" brojne kreativne figure, koje su se nakon liječenja pojavile s dramatično promijenjenim osobnostima i kreativnim smjerovima: od Sylvije Plath, preko Jamesa Taylora, do Raya Charlesa; 

   - Ogromna dokumentacija o tehnologiji neuronskog utjecaja u patentima; ne radi se o nagađanjima, već su to stvarne tehničke specifikacije koje pokazuju evoluciju, od tajnih istraživanja do potrošačkih proizvoda. Appleov nedavni patent za praćenje moždanih valova, putem AirPodsa, predstavlja vrhunac tehnološke loze koja je započela u vladinim laboratorijima.

Ovi primjeri predstavljaju samo djelić dokaza koje sam prikupio. Vjerovali ili ne, ono što sam objavio zapravo je sažeta verzija. Lako sam ovaj serijal mogao učiniti pet puta duljim, ali izazov nije bio pronaći obrasce, nego se odlučiti koje uključiti bez preopterećenja čitatelja (iako shvaćam kako sam to ionako učinio). 

Ovi primjeri nisu izolirane anomalije; nego su uvidi u dublju arhitekturu.

Zašto je kontrola uma korijen svega?

Shvatio sam da kontrola uma nije samo još jedna tema, to je temelj koji omogućuje sve ostale manipulacije. Ako se sama svijest može programirati, onda sve 'nizvodno' (kultura, politika, ekonomija, identitet) postaje podložno promjenama. Borbe koje mi zamišljamo da vodimo oko ideologije ili vrijednosti su često samo površinske manifestacije dubljeg programiranja. Bez kontrole percepcije i misli, drugi sustavi nemaju svoju moć. Zato je bitka za kognitivni suverenitet toliko ključna.

Propagandne tehnike Edwarda Bernaysa bile su samo početak. Kada je 'Operacija Ptica rugalica' razotkrila sustavnu infiltraciju CIA u medijske organizacije, pokazala je nešto daleko podmuklije od puke propagande - prepoznali su da su ljudi mimetička bića, čije se misli mogu usmjeravati putem kontroliranih informacijskih kanala. Naši vladari razumiju ovaj temeljni aspekt ljudske psihologije, te su u skladu s tim usavršili svoje metode manipulacija.

Posljednjih nekoliko godina sam proveo sam istražujući ove zečje rupe, i da, ja jesam tip koji prekida razgovore za večerom i uskače sa pričama o CIA i njenim operacijama kontrole uma, dok svi ostali raspravljaju o najnovijoj Netflixovoj seriji. Potpuno sam svjestan da sam se transformirao u meme Charlie Day: divljeg pogleda, spajam nevidljive točke crvenom niti, pokušavam  objasniti da, da, sve se ovo stvarno povezuje. Razlika je u tome što moji dokazi postoje u deklasificiranim dokumentima.

Što sam dublje kopao, to sam više shvaćao kako ovo nije samo još jedna tema koju ću ispričati kao "zanimljive stvari koje sam istražio". Ovo je operativni sustav, na kojem počiva i radi sve ostalo. To nije predmet, nego je to leća kroz koju se sve teme moraju promatrati. Ako se sama naša percepcija konstruira, onda sve 'nizvodno', od politike i kulturnih ratova, do marke paste za zube koju preferirate, postaje apsolutno sporedno. Prijatelji su me pitali zašto jednostavno nisam napisao "normalan" esej. Ali, već sam odavna ovdje prešao horizont događaja ovog istraživanja, jer kada jednom počnete uočavati veze, onda postaje nemoguće da ih ne vidite, ili da ih ukratko objasnite.

Dakle, da, napisao sam ono što se svodi na malu knjigu o kontroli uma. Nisam sasvim siguran što to govori o mom mentalnom zdravlju ili društvenom životu. Znam kako se ovdje nije radilo o izboru, ja sam to nešto morao izbaciti iz svog sustava. Tek sam zagrebao površinu. Ima još puno toga za istražiti, ali ovo je priča koju sam mislio za sada ispričati. To nije tema o kojoj pišete jednom, pa nestane. Ako je ono što govorima točno, onda je ključno za razumijevanje rata koji vodimo za slobodu našeg uma. 

Napisao sam ovaj serijal, jer sam trebao shvatiti vlastito iskustvo. Zato jer ignoriranje obrazaca ne čini da oni nestanu. Zato jer izgradnja osobnog suvereniteta započinje prepoznavanjem.

Ako vidite ono što ja vidim, onda dobrodošli u moj svijet. Ako ne vidite isto, ma i to je u redu. Samo nastavite gledati svijet svježim očima. Suverenitet počinje prepoznavanjem, bez obzira slažete li se s mojim pogledom ili ne.

Hvala na čitanju. Ima li tema iz donjeg videa veze sa kontrolom uma, ostavljam vama zaključiti....