ŠKOLA LITVINOVA

Ako ukucate u google Maxim Litvinov i pogledate ponuđene slike...baš me zanima: Da li vas Litvinov podsjeća na koga?

Kolektivna sigurnost

Od osnutka Focusa, 1936. godine, njegove članove, kao i i njihove saveznike u Ministarstvu vanjskih poslova, zanimao je savez između Velike Britanije i Sovjetskog Saveza. Posebno ih je privukao Maksim Litvinov, sovjetski ministar vanjskih poslova. Konzervativni zastupnik, Robert Boothby, u svojim je memoarima napisao: premijer Neville Chamberlain je "mogao odabrati Rusiju ili Njemačku kao saveznika"; piše nadalje kako je on sam (tj. Boothby) "preferirao prvo, 'jer je socijalizam još uvijek bio njihov proglašeni cilj; i zato jer je u socijalizmu barem postojala neka nada i Litvinov je zagovarao cilj kolektivne sigurnosti'." (Chamberlain and the Lost Peace, John Charmley, 1989.)

Litvinov je zagovarao taj cilj od prosinca 1933. godine. Tvrdio je kako je Sovjetski Savez zainteresiran, "ne samo za vlastite mirne odnose sa drugim državama, bego i za održavanje mira općenito". Litvinov je nagovorio Staljina da antifašizam zauzme prioritet u vanjskoj politici i nadmaši antikapitalizam, što bi podrazumijevalo posebniji fokus na Hitlerovu Njemačku. Špijunske i subverzivne operacije NKVD-a i Kominterne u Britaniji, i diljem svijeta, nastavljale su se kao i ranije. Kominterna je na svom 7. kongresu, u kolovozu 1935. godine usvojila politiku "narodnog fronta", što je bila promjena pristupa, ali sa istim ciljevima. (Čehoslovačka između Staljina i Hitlera, Igor Lukes, 1996.) 

Prema Geoffreyju Robertsu: "Litvinovljevu doktrinu o 'nedjeljivosti mira' naglasio je Staljin na 17. partijskom kongresu, u siječnju 1934. godine, kada je branio sovjetski detant sa Francuskom, temeljeno na tome da 'ako interesi SSSR-a zahtijevaju približavanje jednoj ili drugoj zemlji, koja nije zainteresirana za narušavanje mira, mi bez oklijevanja usvajamo taj kurs'." (Geoffrey Roberts in The Origins of the Second World War, edited by Frank McDonough, 2011.), Zemlje koje nisu bile zainteresirane za narušavanje mira bile su potpisnice Versaillesa i Trianona; status quo bio je kavez za podjelu Njemačke. U svakom slučaju, mir je bio svrsishodan stav za zemlje koje su pritom gradile svoje ratne kapacitete. Takvi su bili interesi SSSR-a i kako opisuje Richard Overy: "Poput Njemačke, Italije i Japana, Sovjetski Savez je vidio blisku vezu između domaćeg gospodarskog razvoja i buduće sigurnosti, iako je Sovjetski Savez bio dovoljno bogat resursima da bi mogao razvijati autarkičnu politiku bez vanjske ekspanzije." 

Meir Henoch Wallach-Finkelstein, alias Maxim Litvinov

Vrijeme je bilo na strani autarkičnih država, kao i Francuska. Kako Roberts kaže: "Djelomično je na zahtjev Francuske SSSR pristupio Ligi naroda – organizaciji koju su Sovjeti prethodno prezirali kao 'kapitalistički klub' odgovoran za podjelu svijeta – u veljači 1934. godine". SSSR se zapravo pridružio Ligi naroda u rujnu te godine; i to su učinili na zahtjev Čehoslovačke i Francuske, saveznica od 1924. godine. Ligu su sve tri smatrale potencijalnim sredstvom za njihove zajedničke protunjemačke ciljeve. Fokus, a posebno Winston Churchill, nosili su obranu Pakta Lige naroda kao svoj plašt, iako se plašt pocijepao nakon što su Sovjeti otkrili što misle pod kolektivnom sigurnošću, i pokazali to u istočnoj Poljskoj u listopadu 1939. godine. 

Od Versajskog sporazuma nadalje, kao da nisu bili pobjednici, francuski su se vođe u svakom trenutku borili protiv Njemačke, mira i suradnje, općenito. Poljska, saveznica Francuske od 1923. godine, dala je izjavu o nenapadanju sa Njemačkom, u siječnju 1934. godine. Sljedećeg mjeseca Poljska je obnovila pakt o nenapadanju, koji je sklopila i sa Sovjetskim Savezom 1932. godine. Prema Piotru Wandyczu: "reakcija u Francuskoj" na potpisanu deklaraciju sa Njemačkom "bila je izrazito negativna", iako je "zapravo bila i  logički uključena u sporazume iz Locarna". Kada je Francuska ratificirala vlastiti pakt sa Sovjetima, u veljači 1936. godine, Hitler ga je proglasio kršenjem ugovora iz Locarna i ponovno je okupirao Porajnje. Poljski ministar vanjskih poslova, Joszef Beck, izrazio je određenu simpatiju za njemački stav, jer je razumio problem neprijateljskih sila na istoku i zapadu. Francuzi, okruženi ničim gorim od mora, tada su se "upustili u intrige, kako bi Becka uklonili sa njegovog položaja". Wandycz (prema McDonoughu), izjavljuje: "Varšava nije imala razloga žaliti zbog propasti Locarna. Zapravo, to je za Becka značilo mogućnost vraćanja francusko-poljskog saveza u prvobitno stanje, i čvrstu međusobnu povezanost. To je možda bio pusti san, jer su Maginotova linija i zakon iz 1935. godine (obrana domovine i carstva), jasno dali do znanja da će Francuska voditi samo obrambeni rat – njena vojna pomoć Poljskoj bila bi vrlo sumnjivog karaktera."

Francuski političari i državni službenici vidjeli su Poljsku i Rumunjsku kao pijune u igri protiv Njemačke. Prema Dovu Lunguu: 

"Rumunjska je bila strateški važna Francuzima: prvo, uskraćivanje njemačkog pristupa njihovoj nafti, u koju su imali značajna ulaganja, a Nijemci malo, smatralo se važnim uvjetom za pobjedu Francuske i njezinih saveznika u dugotrajnom europskom ratu; drugo, u takvom ratu je Rumunjskoj trebala biti dodijeljena važna uloga u obrani Čehoslovačke. Od Rumunja se očekivalo da oslobode Čehoslovake brige o svojoj pozadini, paralizirajući Mađare, i, možda, dopuštajući sovjetskim vojnim jedinicama, koje bi  dolazile u pomoć Čehoslovačkoj, da pristignu preko rumunjskog teritorija." (The French and British Attitudes towards the Goga-Cuza Government in Romania, December 1937-February 1938, Dov Lungu, Canadian Slavonic Papers, Vol 30, No 3, September 1988.) 

Prema potonjem scenariju, Francuska je dopustila Rumunjima da se nadaju, ili čak pretpostave, kako će se sovjetske snage povući nakon što velikodušno spase Čehe. Čak ni tada, rumunjske vlade nikada nisu u potpunosti pristale na ulogu, koju im je velikodušno Francuska dodijelila. U prosincu 1937. godine, u Rumunjskoj je formirana pronjemačka vlada, na čelu sa Oktavijanom Gogom. Gogina vlada počela je oduzimati državljanstvo većem dijelu židovskog stanovništva. Kako opisuje Rebecca Haynes: 

"Rezultat je bio zaustavljanje gospodarstva, jer su Židovi bojkotirali rad i povlačili svoj novac iz banaka. Židovski svjetski kongres i Federacija židovskih društava Francuske podnijeli su peticiju Ligi naroda, neka istraže situaciju u Rumunjskoj. Britanska i francuska vlada potom su izvršile pritisak na Rumunjsku neka se pridržava Ugovora o zaštiti manjina iz 1919. godine, prema kojem je Rumunjska bila obvezna jednako postupati sa svojim građanima, bez obzira na nacionalnost.

Vlada Goge i Cuze je propala, uglavnom zbog nezadovoljstva Zapada njenim antisemitskim mjerama. Bez ikakve formalne obveze Njemačke da jamči granice Rumunjske, Carol si nije mogao priuštiti otuđenje svojih zapadnih jamaca. Istodobno, ekstremno desničarska priroda vlade Goge i Cuze izazvala je gnjev Sovjetskog Saveza. Kaos koji je stvorilo antisemitsko zakonodavstvo režima je ometao protok rumunjskih poljoprivrednih proizvoda i nafte u Reich." (Romanian Policy Towards Germany 1936-40, Rebecca Haynes, 2016.)

Čehoslovačka

Edvard Beneš, češki ministar vanjskih poslova do prosinca 1935. godine i nakon toga predsjednik, zagovarao je "čehoslovakizam", kao i ono što bi se moglo nazvati Versaillesovom Europom, zajedno sa Tomašom Masarykom, jedinim predsjednikom države prije Beneša, i Janom Masarykom, Tomašovim sinom i veleposlanikom u Britaniji. Beneš je bio socijalist, iako ne marksist. Čehoslovačka je izbjegavala diplomatsko priznanje Sovjeta, sve dok im Franklin Roosevelt, američki predsjednik od ožujka 1933. godine, nije počeo iskazivati ​​naklonost. Kao što Igor Lukeš opisuje:

"Hitlerova sjena, njegova rasistička doktrina i njegovi nacionalistički zahtjevi su zaustavili europske demokracije i autokracije. Kao posljedica toga, mnoge su se zemlje počele udvarati Kremlju. U studenom 1933. godine, Sjedinjene Države, taj bastion kapitalizma, de jure su priznale Sovjetski Savez. Od tada je malo tko bio spreman ostati sa strane." Njegovo je odobravanje jasno: "Činilo se kao da postoji mnogo razloga da se Sovjetski Savez pokuša uključiti u jednadžbu moći u Srednjoj Europi, jer je Treći Reich zabrinjavao  sve razumne promatrače."

Proklamirane politike kolektivizacije i de-kulakizacija, provođene od strane Kremlja, uzrokovale su smrti više od milijun vlastitih građana, samo u toj godini. Zahvaljujući preferencijama američkog predsjednika i Svjetskog židovskog kongresa, i korist od toga što se to činilo da njihove načine nisu smatrali "rasističkim", niti "nacionalističkim", bila je ogromna. Lukes nam kaže da su Beneš i njegovi savjetnici "znali - grubo rečeno - da je Josif Staljin bio izvanredno brutalan", ali "nisu namjeravali živjeti u Sovjetskom Savezu; samo su htjeli razviti sigurnosni aranžman sa njim." Tada, kao i sada, ljevičarsko i židovsko negodovanje oko ljudskih prava, često je bilo u potpunosti pretpostavka, i ništa više. 

Edvard Beneš

Osnova Benešove vanjske politike je bila imaginarna, kako Lukeš opisuje:

"Iz praške perspektive, Adolf Hitler je postojanje sovjetske karte učinio dobrodošlim. Ponovno je trebalo uspostaviti ravnotežu moći u Europi. Bilo je potrebno kompenzirati njemačku prijetnju dovođenjem Moskve na zapad i davanjem joj stvarne prisutnosti na vagi moći u Europi. Beneš je vjerovao da je ova politika, tj. ono što je tradicionalni koncept ravnoteže moći zapravo i bio." 

Pojam ravnoteže moći nije bio tradicionalan u Britaniji, a kamoli drugdje. Bio je to izgovor, koji su ranije u stoljeću izmislili Eyre Crowe i drugi antinjemački aktivisti u britanskom ministarstvu vanjskih poslova, kako bi opravdali saveze sa Francuskom i Rusijom, a istovremeno utjecali na obrambene namjere. Retrospekcija prethodnih stoljeća omogućila je zagovornicima doktrine da podrugljivo prikazuju svoju "inovaciju" kao svetu. Geoffrey Roberts, simpatizer sovjetske strategije, kaže da je tvrdnja o "politici  opkoljavanja Njemačke, slično kao što je Rusija učinila prije Prvog svjetskog rata, bila uglavnom točna". Sam Crowe možda nije zamišljao savezništvo sa komunističkim režimom, ali nekako se "Croweova škola" nastavila i nakon Prvog svjetskog rata; budući su njihovi napori pridonosili interesima Sovjeta, možda ih je bolje nazvati i "Litvinovljevom školom".

Za Čehe, kao i u slučaju Britanije, protivljenje Njemačkoj je značilo savezništvo sa Francuskom. "Beneša su ohrabrili znakovi rastuće francusko-sovjetske suradnje. Iz vlastitih razloga, Pariz je bio jako zabrinut zbog ponovnog pojavljivanja njemačke prijetnje...". Francuska je već predstavljala za Njemačku vrstu 'prijetnje' na koju je Churchill 'upozoravao', baš kao što bi Njemačka jednog dana mogla predstavljati Britaniji. Francuska je već okupirala dolinu Ruhra od 1923. do 1925. godine, ali njeni su vođe sa strahom razmatrali mogućnost kako će jednog dana morati sa poštovanjem pregovarati s drugim državama. Beneš je, u svakom slučaju, vjerojatno odabrao stranu za koju je vjerovao da će pobijediti.

Nakon što su uspostavljeni češki odnosi sa Sovjetima: 

"Beneš je odmah počeo koristiti svoj znatan utjecaj u Ženevi kako bi ishodovao prijem Moskve u Ligu naroda. Uspio je 18. rujna 1934. godine. Na Benešov poticaj, 15. skupština Lige čak je otišla toliko daleko i pozvala je Sovjete neka im se pridruže. U svom prvom govoru na skupštini Lige, Litvinov je 'sa zahvalnošću zabilježio inicijativu koju je poduzela francuska vlada, kao i predsjednik Vijeća, dr. Beneš, u promicanju ove inicijative.' To nije bila samo pretpostavka. Beneš je imao stvarni utjecaj u Ligi i koristio ga je kako bi pomogao sovjetskom slučaju." 

Beneš je u svibnju 1935. godine sklopio sporazum sa Sovjetima (koji je stupio na snagu nakon ratifikacije, u ožujku sljedeće godine), gdje su Česi uključili odredbu da će Sovjeti poslati snage u pomoć Čehoslovačkoj, samo ukoliko to prva učini Francuska. Britanija i Francuska podržale su ovo ograničenje, jer je Sovjetima uskraćivalo slobodu započinjanja rata. Sovjeti su na to gledali kao izbjegavanje obveze da bilo što učine. Kako Lukes kaže: "Kremlj ne bi želio marširati u ime buržoaske čehoslovačke vlade, osim ako Francuska već nije apsorbirala udarce Hitlerovog Wehrmachta". Sporazum je "ojačao odlučnost Praga da se odupre Trećem Reichu", umjesto da su "tražili približavanje Berlinu", ono što bi "bio najgori mogući razvoj događaja iz perspektive Kremlja". Na sreću za Sovjete, savez je "gurnuo Francusku u položaj štita između Njemačke i Sovjetskog Saveza". Godine 1938., "Francuska bi se mogla izvući iz svojih obveza prema Čehoslovačkoj samo nečasnim kršenjem svoje pravne obveze. Kremlj bi, sa druge strane, iskoristio tu odredbu kako bi zadržao potpunu slobodu djelovanja tijekom cijele krize." 

Koliko god francuski stav bio apsurdan, bio je dobrodošao onima kojima je pomaganje Sovjetima postalo cilj. Churchilla i sovjetskog veleposlanika u Londonu, Ivana Majskog, predstavio je Robert Vansittart, 1934. godine, i od tada su se privatno sastajali. Do veljače 1936. godine, kako opisuje David Irving: 

"Okretni američki diplomat, William C. Bullitt, koji je u to vrijeme posjetio London, bio je zbunjen rastućom histerijom koju je zatekao: njemačka 'prijetnja', izvijestio je Washington, bila je iznova i iznova korištena. Za večerama je čuo ljude kako govore da će, ako Britanija uskoro ne zarati s Njemačkom, Hitler provesti svoje u srednjoj Europi, a zatim napasti Rusiju. 'Čudno', napisao je Bullitt predsjedniku Franklinu D. Rooseveltu, 'svi stari antiboljševički fanatici, poput Winstona Churchilla, trube o ovoj boljševičkoj tezi i zalažu se za savez sa Sovjetskim Savezom!'" 

Beneš je, nakon sklapanja sporazuma, izjavio: "Staljinov Sovjetski Savez je 'moćni štit mira u Europi'." Ipak, u nastojanju da "ojačaju odlučnost Praga", Sovjeti su smatrali prikladnim lagati. U lipnju 1935. godine, nakon potpisivanja pakta, Kliment Vorošilov, sovjetski ministar obrane, rekao je Benešu: "Ne bojimo se Hitlera. Ako on napadne vas, napast ćemo i mi njega...". Kada je Beneš tražio potvrdu, "Litvinov ga je uvjerio kako je Vorošilov govorio u ime sovjetske vlade." 

Staljin je bio manje izbirljiv prema "kapitalističkim" silama nego Litvinov. "Donekle je obuzdavao Litvinovljeve antinacističke tendencije i bio je otvoren za njemačke ponude o proširenju trgovinskih odnosa", kaže Roberts, "kako ne bi spalio sve mostove prema Berlinu".  Cilj nije bio jednostavno potaknuti Njemačku na rat, barem dok su Britanija i Japan bili nesklone SSSR-u, nego je Staljinova namjera bila da Čehoslovačka, ili spriječi njemačke (i poljske i mađarske) teritorijalne revizije svojom teško naoružanom prisutnošću, ili da izazove Njemačku na rat na dva ili više fronta. Beneša je smatrao korisnim za postizanje tih ciljeva. Čehoslovačka komunistička partija morala je odustati od svog revolucionarnog stava prema vladi, u skladu sa novom politikom, usvojenom na 7. kongresu Kominterne. U lipnju 1936. godine, vođa KPK, Klement Gottwald, vratio se iz Moskve sa novim naredbama "da se pomogne u jačanju sposobnosti Čehoslovačke da se obrani od Hitlera, čime bi se podigao zaštitni štit pred Sovjetskim Savezom." 

Proljeće 1938.

Čak i uz "pomoć" KPK, sposobnost Čehoslovaka da se odupru Hitlerovim teritorijalnim zahtjevima naglo se smanjila kada je Njemačka okupirala, i ujedinila se sa Austrijom, u ožujku 1938. godine. Češke snage su, nakon toga, rjeđe raspoređene duž znatno produljene granice sa Njemačkom. Što je čehoslovačka država postajala manje održiva, to su Sovjeti više poticali nepopustljivost:

"Policijski doušnici, unutar komunističkog aparata, izvijestili su da je Moskva, kao rezultat Anschlußa, ponovno potvrdila svoju naredbu o napuštanju diktature proletarijata [komunističke revolucije] kao neposrednog cilja KPK. Umjesto toga, sva njena snaga trebala je biti usmjerena protiv nacizma. Nakon uništenja Trećeg Reicha, diktatura proletarijata biti će uskrsnuta kao glavni cilj stranke. Glavni zadatak KPK bio je osigurati da se čehoslovačko-njemački sukob vodi kao sveopći rat, bez obzira na posljedice." Prema Williamu Westu: češki proizvođači oružja, putem Kominterne, opskrbljivali su austrijske komuniste oružjem, kako bi im pomogli u pokušaju revolucije, 1934. godine: "Ova trgovina bila je i faktor u Španjolskom građanskom ratu, i čini se da ju je organizirao Max K. Adler" ("Istina izdana", W. J. West) 

Dan nakon njemačko-austrijske unije, u suradnji sa Litvinovljevim čovjekom u Londonu, Ivanom Majskim, Churchill je javno predložio kako je "jedina razumna politika za suočavanje sa očitom njemačkom prijetnjom europskom miru, 'Veliki savez' međusobne obrane, temeljen na Paktu Lige naroda." Churchill je nakon toga počeo otvoreno pozivati ​​Britaniju neka podrži Sovjetski Savez. Njegova knjiga, "Oružje i zavjet", objavljena je u lipnju 1938. godine. U listopadu iste godine se sastao sa producentom BBC-a i sovjetskim špijunom, Guyem Burgessom, i dao mu potpisani primjerak.

Churchill i Ivan Majski

Umjesto da pogoršava sporove između europskih sila, Neville Chamberlain nastojao ih je ublažiti, pomažući Njemačkoj da dobije većinu onoga što je tražila. Naravno, on nije vidio SSSR kao partnera. Prema Johnu Charmleyju: "Chamberlain je u Rusiji vidio diktaturu zlu poput Hitlerove, i zemlju koja je 'podmuklo i lukavo povlačila sve konce iza kulisa kako bi nas uvukla u rat sa  Njemačkom'." Chamberlain je smatrao kako bi "pozitivan odgovor na ruske zahtjeve za pregovore bio uvod u rat, dok bi jamstvo Čehoslovačkoj 'samo bilo izgovor' za taj rat." Ministar vanjskih poslova, lord Halifax, kojega tada ratni huškači još nisu preobratili, "podsjetio je Odbor za vanjsku politiku da, što se više povezuju sa Francuskom i Rusijom, 'to više stvaramo u njemačkim glavama dojam da planiramo opkoliti Njemačku i to će biti teže postići bilo kakav stvarni dogovor sa Njemačkom'." 

Halifax i Chamberlain identificirali su raison d'être Churchilla i Focusa, ali budući da se nikada nisu odrekli britanskog sudjelovanja u sporovima Francuske sa Njemačkom, Chamberlain je bio podložan uvlačenju u te sporove, onim sredstvima u kojima se ratna stranka specijalizirala. Privatne obavještajne mreže, kojima su upravljali Robert Vansittart, lord Lloyd i drugi, kao i alarmantna 'izvješća' i glasine koje su proizvodili, bili su jedno od takvih sredstava. Drugo je bilo izravno poticanje neprijateljstva između Njemačke i Čehoslovačke. Lukes identificira Litvinova kao najvjerojatnijeg krivca za lažne, ali uvjerljive obavještajne izvještaje o njemačkoj mobilizaciji u blizini češke granice, što je izazvalo i djelomičnu čehoslovačku mobilizaciju snaga, 20. svibnja 1938. godine. Sve je sovjetsko ponašanje bilo u skladu s namjerom izazivanja rata i izbjegavanja angažiranja svojih snaga u njemu, što je to dulje moguće. Dana 11. svibnja, Litvinov je rekao češkom diplomatu Arnostu Heidrichu: "Rat je neizbježan. Znamo da 'Zapad želi da Staljin uništi Hitlera i da Hitler uništi Staljina.' Ali, Moskva neće učiniti uslugu svojim neprijateljima, upozorio je Litvinov. 'Ovaj put će Sovjeti stajati po strani do kraja, kada će moći intervenirati, i donijeti pravedan i trajan mir.'" 

Prema Lukesu: 

"Litvinovljev sažetak je bio autentičan. Moskva se očito nadala da će se pojaviti kolektiv država, koje će se obvezati na antihitlerovski program. Kremlj je namjeravao ojačati odlučnost kolektiva vlastitim ratobornim elanom, a zatim ga uvesti u rat sa Hitlerom - i stajati po strani. Prije krize, Kremlj je ojačao odlučnost Čehoslovačke da se brani od Trećeg Reicha, predstavljajući se kao pouzdan saveznik. Međutim, kada je kriza započela, sovjetski dužnosnici su se povukli, i postali nedostupni za službene poslove...". Lukes nadalje kaže: "Paradoksalno, ali nakon što su se napetosti smirile, Moskva je izjavila da je djelomična mobilizacija bila uspješna, dijelom i zbog čvrstoće sovjetske vanjske politike."

Litvinov je vjerovao da je vrijeme na strani Sovjeta, "jer bi budući rat, izvorno potaknut nacionalizmom, postupno postao revolucionarni rat protiv europske buržoazije". Takav rat bi bio "jamstvo protiv francusko-britansko-njemačkog približavanja, što bi predstavljalo najveću prijetnju sovjetskoj sigurnosti." 

Litvinov

Rat nije izbio u svibnju, ali ratna stranka je iskoristila sve što su vidjeli kao priliku da ponize Hitlera. Reginald Leeper je iskoristio svoju poziciju šefa odjela za vijesti Ministarstva vanjskih poslova zato da bi formirao kartel poslušnih diplomatskih dopisnika iz velikih novina; i regrutirao je Churchilla u Antinacističko vijeće (iz kojeg je nastao Focus). Kako David Irving opisuje, Leeper je otvoreno koristio konferencije za novinare Ministarstva vanjskih poslova kako bi pogoršao anglo-njemačke odnose: "Kada nijedan tenk nije ušao u Čehoslovačku, Leeper je dolio ulje na vatru, razmećući se time kao trijumfom 'kolektivne sigurnosti' nad Hitlerovim ambicijama..". Dana 2. lipnja, na demonstracijama Lige naroda, "pozivajući se na nedavnu češku krizu", Churchill je "likovao nad Hitlerovim očitim povlačenjem 21. svibnja - tvrdeći kako je to definitivni uspjeh za kolektivnu sigurnost - i ismijavao kritičare ponovnog naoružavanja..". Čini se da su se pristaše Lige naroda i njenog Saveza udaljile od svog navodno pacifičkog podrijetla. Irving nastavlja: "Mjesecima kasnije, Hitler je i dalje odavao tinjajuću gorčinu zbog tog događaja: unatoč svim uvjeravanjima, kako  nijedan njemački vojnik nije bio pušten u akciju, Fleet-street se okupio nad Njemačkom 'klanjajući se britanskom pritisku'." 

Ljeto 1938.

Činjenica da su izvješća o njemačkoj mobilizaciji bila lažna i da su njegovi sovjetski saveznici izbjegavali kontakt u trenutku potrebe, nekako nije uspjela navesti Beneša posumnjati u ono što su Vorošilov i Litvinov prethodno tvrdili, tj. kako će Sovjeti poslati snage za borbu protiv bilo kakve njemačke invazije. Također, nije bilo uznemirujuće što su Rumunjska ili Poljska bile između Sovjetskog Saveza i Čehoslovačke, i nisu pristale dopustiti sovjetskim snagama prolaz kroz njihove teritorije. Sovjeti su stoga očekivali da će njihove provokativne obmane donijeti više plodova. Lukes se pita: 

"Što je Litvinov učinio u lipnju 1938. godine kako bi rastjerao oblake koji su se sakupljali nad Čehoslovačkom? Je li pokrenuo pitanje koridora sa Bukureštem? Je li uopće razgovarao sa Benešom? Nije učinio ni jedno ni drugo. Ono što je Litvinov zapravo želio bilo je probiti nadolazeću diplomatsku blokadu oko Sovjetskog Saveza, a sudbina Čehoslovačke bila im je od sporedne važnosti." 

Andrej Ždanov, vodeći član Centralnog komiteta, kojemu je Staljin vjerovao, tajno je u kolovozu 1938. godine rekao Čehoslovačkoj komunističkoj partiji pravi plan. Njegov govor potvrdio je ono što je KPK-u rečeno nakon 7. kongresa Kominterne, 1935. godine: Sovjeti su težili "kolektivnoj sigurnosti" kao najvjerojatnijem receptu za rat među kapitalističkim državama, kao i klasni rat diljem Europe. Zašto je to isto pozdravio itko drugi trebalo bi biti središnje pitanje za povjesničare.

(Na sastanku Ždanova sa KPK-om, bio je prisutan Harry Pollitt, šef CPGB, suradnik Odbora zastupnika i ministra unutarnjih poslova, zadužen za borbu protiv terorizma antiratne Britanske unije fašista; Lukes).

Rujan 1938.

Iako Čehoslovačkoj nikada nije dao nikakvo jamstvo, konsenzus među političarima i državnim službenicima o zajedničkoj akciji sa  Francuskom, uzrokovao je britansko uplitanje u češki spor sa Njemačkom. Britanija se angažirala kako bi pomogla Francuskoj osloboditi se obveze, koju je potonja preuzela 1935. godine, tj. očuvati britanski savez sa Francuskom, a istovremeno izbjeći rat.  Ocrnjeni "miritelji" smatrali su to boljom opcijom, nego priskočiti u pomoć državi koja je odlučila stati na stranu Sovjeta, a koju je Vorošilov smijući se nazvao "bodežom u leđima Njemačke". Takozvani ultimatum, koji su britanski i francuski diplomati izdali Benešu nakon minhenskog summita, u rujnu 1938. godine, bio je izjava o neintervenciji koja bi pomogla u očuvanju mira. Beneš i Litvinov bili su razočarani kada su ga primili, i to bi bilo zaboravljeno, da im nije bilo podrške onih koji su kasnije pisali povijest pobjednika. Obzirom na golemost posljedica, povjesničari su izrazito nezainteresirani za pitanje tko je osigurao nastavak anglo-francuske antante tijekom 1920-ih i 1930-ih, i zašto.

Chamberlain, Mussolini i Hitler u Münchenu, rujan 1938.

Churchill i drugi članovi Focusa proizveli su rujansku krizu, čineći sve što je bilo moguće da prisile Britaniju i Francusku na rat. Prema Davidu Irvingu: 

"Uz Chamberlainovo odobrenje, ministar unutarnjih poslova, Sam Hoare, prisluškivao je Edena, Macmillana i Churchilla - sve buduće premijere. MI5 je već prisluškivao telefone veleposlanstava. Vansittart, vješt u ministarskim običajima, izbjegavao je telefon i kontaktirao je Winstonove i laburističke zavjerenike samo u njihovim privatnim domovima. Neville Chamberlain nije pokazao nikakve osjećaje kada se čulo da gospoda Churchill i Attlee dogovaraju sa Maiskyjem i Masarykom, poduzimajući rušenje njegove vlade; niti kada je Masaryk izravno telefonirao predsjedniku Rooseveltu. MI5 je odbio dati na raspolaganje britanske transkripte.  Njemački presretnuti razgovori iz londonskog veleposlanstva ukazuju na to da je Masaryk dostavljao dokumente i sredstva za rušenje britanske vlade." 

Nakon što su telefonski uznemiravali francuske ministre, Churchill i drugi članovi Focusa su odletjeli u Pariz, kako bi surađivali sa  češkim veleposlanikom u Parizu, Stefanom Osuskyjem, u zavjeri za istovremeno rušenje i britanske i francuske vlade. Eric Phipps, britanski veleposlanik u Parizu, telegrafski je poslao Halifaxu poruku: "Vlada Njegova Veličanstva treba shvatiti ekstremnu opasnost, čak i od prividnog poticanja male, ali bučne i korumpirane ratne skupine, koja je ovdje." Ratna skupina je pokušala spriječiti svaki način mirnog rješavanja spora. "General Spears i sedam drugih članova Focusa, uključujući Harolda Macmillana, poslali su hitno pismo lordu Halifaxu, prijeteći pobunom konzervativaca, ukoliko se vijak još jače ne zategne prema Benešu, onako kako je Hitler zahtijevao." Zatim su pribjegli pokušaju sabotiranja Chamberlainovih pregovora sa Hitlerom, kako Irving opisuje: "Odlučili su da Winston treba otići lordu Halifaxu i nagovoriti ga neka objavi prijeteće komunikacije prije Hitlerovog emitiranja. To bi prisililo Chamberlaina na akciju". U pauzi, neposredno prije nego što je Hitler progovorio, "bilo bi emitirano 40 sekundi obavještenje na njemačkom jeziku, preko nacističkih valnih duljina. Cijela Njemačka bi tada čula za englesku odlučnost da se bori." Tekst "je bio naslovljen 'službeno priopćenje' i otkucan je na papiru za bilješke Ministarstva vanjskih poslova. Rex Leeper, jedan od Masarykovih 'klijenata' u Ministarstvu vanjskih poslova, koji je u svibnju doveo Britaniju do ruba propasti, poslao ga je Reuterovoj agenciji. (Nakon toga, Ministarstvo vanjskih poslova i francusko ministarstvo vanjskih poslova odmah su ga se odrekli)". Međutim, prema Churchillovom drugu, Fredericku Lindemannu, BBC je "nespretno reagirao, ili odbio prekršiti međunarodne sporazume o valnim duljinama, pa je emitiranje išlo samo putem konvencionalnih kanala, sat vremena nakon Hitlerovog govora." 

Čak i nakon što se Beneš pokorio Hitlerovim zahtjevima za kontrolu nad Sudetima, kako su mu zajednički savjetovale Britanija, Francuska i Italija, Churchill je pozvao Masaryka neka "zamoli dr. Beneša da odbije izvlačenje čeških trupa iz vitalnih utvrda", i to što je dulje moguće, jer je (Churchillovim riječima) "ogromna reakcija protiv izdaje Čehoslovačke [bila] neizbježna". Irving to naziva Churchillovim "konačnim poticanjem na rat, jer bi do njega došlo da je Beneš sada zanemario sporazum četiriju sila". Cadogan, Vansittartov nasljednik na čelu Ministarstva vanjskih poslova, "zabavljeno je zabilježio da Winston, Lloyd i drugi, još uvijek 'intrigiraju sa Masarykom i Maiskyjem'." 

Usred krize, Masaryka su lobirali i cionistički suradnici Focusa, koji su čekali ovakve trenutke britanske ranjivosti. 23. rujna, kako Irving kaže: "Podsjećajući se na Churchillov savjet, iz lipnja 1937. godine, neka pričekaju do trenutka kada će Britanija biti ometena, Chaim Weizmann, Israel Moses Sieff i ostali cionisti su navalili na Jana Masaryka, pozivajući na rat.". Tako da, 28. rujna: 

"U Carlton Grillu, Chaim Weizmann je pozvao nekoliko nežidovskih cionista da razgovaraju o tome kako iskoristiti češku krizu u kontekstu Palestine. Britanija je tamo imala samo dvije divizije, a Francuskoj su bile dostupne još samo dvije. Godinu dana ranije, memorandum ministarstva vanjskih poslova istaknuo je da cionistička politika kolonijalnog ureda izaziva bijes diljem muslimanskog Bliskog istoka, te da postoji snažan argument za njezinu reviziju, ako je zračna situacija toliko opasna koliko je tvrdio gospodin Churchill."

Kolonijalni tajnik, Malcolm Macdonald, upozorio je Weizmanna: "U slučaju izbijanja rata, Palestina će biti podvrgnuta vojnom stanju, a daljnja imigracija zaustavljena. Weizmann mu je istog dana napisao pismo, upozoravajući da Britanci moraju birati između prijateljstva sa Židovima ili Arapima." 

Chaim Weizmann

Weizmannova smjelost u izdavanju upozorenja Britanskom Carstvu potiče više istraživanja, nego što ih je do sada primilo, kao i izbor koji je predstavio. Prijateljstvo Židova, nesretnog naroda prognanog iz desetaka kraljevstava i potlačenog kroz povijest bez ikakvog razloga, zasigurno bi bila bijedna nagrada za ljutnju znatno brojnijih Arapa. Također se pokazalo kao neujednačena vrsta prijateljstva, kao što bi mogli potvrditi Lord Moyne, ili stanovnici hotela King David. Ipak, iako su cionistički vođe poticali rat među europskim narodima i otvoreno planirali izdaju protiv svoje zemlje domaćina, manja i problematičnija skupina je uspjela, tijekom sljedećeg desetljeća. Nema sumnje da je to uvelike dugovala naklonosti koju je stekla među dijelom britanske više klase, vođama anglo-židovstva i članovima Focusa. Kako Martin Gilbert opisuje: "08. lipnja 1937. godine, na privatnoj večeri koju je priredio Sir Archibald Sinclair, a na kojoj je bio prisutan Churchill, kao i James de Rothschild, i nekoliko parlamentarnih pristaša cionizma: Leo Amery, Clement Attlee, pukovnik Josiah Wedgwood i kapetan Victor Cazalet, Churchill je rekao Weizmannu: 'Znate, vi ste naši gospodari', i dodao je, pokazujući na prisutne: 'Ako nas zamolite da se borimo, boriti ćemo se kao tigrovi.'" (Churchill and the Jews, Martin Gilbert)

U rujnu 1938. godine su cionisti pokušavali organizirati deložaciju britanskih snaga iz Palestine, ako je bilo potrebno i oružanom pobunom. 01. listopada, "dok je Masaryk ulazio u Weizmannov dom", susreo se sa istom ekipom, koja je "raspravljala o načinima uništavanja Chamberlainove politike o Palestini". Nakon što je obaviještena da će rat sa Njemačkom podrazumijevati i novačenje Židova u Palestini, Blanche Dugdale, nećakinja Arthura Balfoura, kao i vodeća nežidovska cionistkinja, napisala je: "Možemo raditi na sve načine, poštene i nepoštene; kupiti zemlju, dovesti ljude, nabaviti oružje." Cionisti su oduvijek napadali svaku sugestiju da je njihova odanost zemljama domaćinima ugrožena, ali, bez obzira na podrijetlo, oni koji traže prilike u ranjivostima neke nacije mogu se sa pravom ubrojiti među njene neprijatelje, baš kao i oni, poput Churchilla, koji ih savjetuju i potiču neka to učine.

Lord Lloyd

Iako su pod Chamberlainom sporije napredovali, cionisti su samo trebali čekati da ga se zamijeni, na što su njihovi prijatelji u Fokusu radili još energičnije. Iskoristili su osobne veze i stara prijateljstva, te koristili patos i emotivno moraliziranje. Svrhovito su redefinirali riječi. Prema lordu Lloydu, čelniku Britanskog vijeća, koji je u rujnu 1938. godine, napisao svom prijatelju lordu Halifaxu, ministru vanjskih poslova: "Ako bi Njemačkoj bilo dopušteno anektirati Sudete, ne samo da bi Čehoslovačka bila na njenoj milosti, već bi sve manje europske države zaključile kako nema načina da se suprotstave Hitleru i 'otvorili bi Njemačkoj put do Crnog mora'." Kao i u slučaju rumunjskih zaliha nafte, potreba da se Njemačkoj spriječi pristup onome što su Sovjeti već imali, tretirano  je kao samorazumljivo. Lloyd se pozivao na hrabrost, "žrtvu", "ono što je ispravno", "biti prvacima slabih naroda“, a potonje je bio "zadatak koji nam je sigurno postavila Providnost". Obavijestio je Halifaxa kako "postoje gora pitanja, čak i od rata", misleći time na mir. (Lord Lloyd and the decline of the British Empire, John Charmley, 1987.)

Možda nikada nećemo saznati koliko je, ako je uopće, Halifax bio kolebljiv pretencioznom upotrebom velikih slova, ali očito je Lloyd pobožnost iskoristio kao toljagu; sav razgovor o brizi za "slabe narode" je bio veo ili poluga koju se trebalo nositi ili povlačiti, kako se smatralo razumnim. Cionisti, sa kojima je Lloyd često večerao, urotili su se u istoj ratobornoj stvari kao i on, i bili su izričiti u svojoj namjeri da pokore ili rasele domoroce Palestine. Ne nalazimo nikakav prigovor Lloyda Churchillu na njegovu žarku podršku tom projektu, ili otvoreno rasno supremacističke razloge koje je Churchill naveo. Niti je Lloyd pisao pisma u kojima se zalaže za slučaj manjina, koje su bile prisiljene živjeti pod čehoslovačkom državom od 1919. godine, ili, zapravo i samih Čeha, prije tog datuma. Možemo se nadati da će Providnost kasnije preispitati kako najbolje postaviti svoje zadatke, toliko obzirna kao što je bila 1930-ih prema cionistima, komunistima, financijerima i proizvođačima, a toliko zanemariva prema proklamiranim interesima Lloyda i Churchilla, Britanskom Carstvu, i najviše miru običnih europskih ljudi.

Lord Lloyd

Sugerirati da je Benešova vlada bila vrijedna pomoći Britanije bi očito bilo apsurdno, ali vjerojatno nije bila vrijedna niti pomoći Francuske. Argumenti za takvu pomoć su se, u potpunosti, oslanjali na kampanju zastrašivanja Njemačke, uz isprike istih stranaka za Sovjetski Savez. Ideja da se bespomoćna 'demokracija' 'hrani' na diktatoru 1938. godine, bila je lažna. Kako Lukes opisuje: "Do proljeća 1938. godine, čehoslovački parlament, premijer i kabinet, bili su potisnuti od strane Beneša. Tijekom dramatičnih ljetnih mjeseci on je bio - na bolje ili na gore - jedini donositelj odluka u zemlji." (The Munich Crisis 1938, edited by Igor Lukes and Erik Goldstein, 1999.). Prava demokracija suprotstavlja se okupljanju takvih autokratskih sila, čak i u vrijeme krize. Čehoslovačka je imala vrstu demokracije kakvu bi svaka multikulturalna, građanski definirana država, trebala očekivati.

Nakon što je Njemačka uspješno "podržala" sudetske Nijemce i Slovake, Lloyd je napisao u 'Daily Telegraphu': "'Nemoguće je govoriti bez srama i bez ogorčenja o onome što smo učinili češkom narodu'. Disraeli je Britaniji pripisao dvije velike vrijednosti, njenu flotu i njezin dobar glas: 'Danas se moramo utješiti da još uvijek imamo svoju flotu.'“ (Lloyd, Charmley) Njena flota bila je velika vrijednost, ali Disraeli ju je iskoristio 1877. godine kako bi produžio krvavu tursku okupaciju kršćanskih zemalja, dok ju je Churchill iskoristio da izgladni Njemačku 1919. godine. Pothranjeno stanje njemačke delegacije u Versaillesu je umanjilo "dobar glas" Britanije i Churchilla. Sramota koju su Disraeli i njegovi štovatelji pretrpjeli u ime Britanije je ublažena, a ne proširena, kada je Chamberlain pomogao izvući Francusku iz saveza koji nikada nije trebala sklopiti, i na koji se Beneš budala oslanjao.

Kada je premijer, u listopadu 1938. godine, podsjetio Lloyda da je "politika koju provodim dvostruka", te "da je pomirenje njen dio,  jednako bitan, kao i ponovno naoružavanje", Charmley kaže da je "Lloyd sve više osjećao da je potrebna 'alternativna Nacionalna vlada'". Formiranje te alternative bio je primarni cilj Focusa, koji je Churchill nazivao "Špiljom Adullam", i odakle je već proizašao jedan pokušaj, u travnju 1938. godine. "Urednik 'New Statesmana' tajno je ispitivao utjecajne liberalne i laburističke političare da li bi se pridružili navodnoj Churchillovoj koaliciji sa Edenom, kao ministrom vanjskih poslova, ako bi njihove manjinske stranke bile snažno zastupljene u njegovom kabinetu? To je bio njihov prvi osjećaj moći nakon nekog vremena. Attlee se u načelu složio, ali se povukao u svoju ljušturu, ubrzo nakon što ga je urednik ispitao. Greenwood i Morrison pokazali su veći interes, a pričalo se da je i Bevin bio voljan, ako mu se ponudi ministarstvo rada. Ova izvanredna ispitivanja, koja je Kingsley Martin opisao Hughu Daltonu nekoliko dana kasnije, bila su odjek onoga što dolazi.". Tijekom sudetske histerije, "svježim sredstvima, Focus je počeo tiskati milijune letaka i rezervirao londonsku dvoranu za prosvjedni sastanak, kako bi izbacio Chamberlainovu četvorku i uspostavio nacionalnu vladu." Nova vlada bila je potrebna posebno za suradnju sa SSSR-om.

Isključenje Sovjeta

Dok je Churchill u rujnu poticao rat u Parizu, Robert Boothby otputovao je na sastanak sa Litvinovim u Ženevu. Vratio se rekavši: "Rusi će nam dati punu podršku". No, to je još manje vrijedilo za Britaniju, nego za Čehoslovačku. Do pred kraj krize, Beneš je "bio uvjeren da će se Sovjetski Savez 'probiti kroz Poljsku i Rumunjsku' kako bi pomogao Čehoslovačkoj', iako Sovjeti nisu imali sporazum niti sa jednom zemljom o tome. Kada je zamoljen da potvrdi sovjetsku namjeru i ispoštuju sporazum sa Čehoslovačkom, Litvinov je 'pažljivo sačekao da se Beneš preda, prije nego što je javno rekao da je Moskva dala potvrdan odgovor'". U svakom slučaju, budući da je Francuska "već jasno dala do znanja da nije spremna ispuniti svoje obveze, obećanja Moskve o podršci imala su isključivo kozmetičku vrijednost". Kako Lukes dalje kaže: nakon 'Münchena', "Kremlj je uspio stvoriti privid podrške praškoj vladi, ali bez prihvaćanja ikakve odgovornosti". Godine 1947. je Beneš rekao kako je "istina da nam Sovjeti nisu htjeli pomoći" i da su "postupali prijevarno". Tijekom krize, misleći na Sergeja Aleksandrovskog, sovjetskog veleposlanika u Pragu, Beneš je rekao: "Postavio sam mu tri pitanja, hoće li nam Sovjeti pomoći, i ponovio sam ih. Nije odgovorio, nikada nije odgovorio. To je bio glavni razlog zašto sam se predao." Čini se da su Sovjeti imali rezervni plan, ali njihovi agenti ga nisu uspjeli aktivirati. Nakon rata, Klement Gottwald, vođa Češke komunističke partije, rekao je Benešu: "Sovjetski su vođe oštro kritizirali [Gottwalda] zbog njegovog neuspjeha u provođenju komunističkog državnog udara u Pragu, tijekom krize u rujnu 1938. godine". Očita je i standardna praksa među antifašističkim povjesničarima jednostavno ignorirati ove dokaze i tretirati Sovjete, posebno Litvinova, kao one koji su mudro predvidjeli "nacističku prijetnju", kao gorljive prijatelje demokracije i one koje su "miritelji" glupo odbacili.

Kliment Gottwald

Prema Lukesu je želja Sovjeta, osim rata, bila zauzeti "mjesto na međunarodnoj konferenciji koja bi se na kraju pozabavila krizom". Litvinov je rekao lordu De La Warru, britanskom veleposlaniku pri Ligi naroda, "da se Velika Britanija, Francuska i Sovjetski Savez trebaju sastati u Parizu kako bi razgovarali o krizi"; zapravo je želio izbjeći međunarodnu konferenciju koja isključuje Sovjetski Savez. U Münchenu se ispunio Litvinovljev strah od "modusa vivendi, između francusko-britanskog bloka i tandema Hitler-Mussolini", koji je još "povećao izolaciju Kremlja". (Stalin and Benes at the End of September 1938: New Evidence from the Prague Archives, Igor Lukes, Slavic Review, Vol 52, No 1, Spring 1993.) Tako je "dva dana nakon konferencije, Georgi Dimitrov, šef Kominterne, izrazio mišljenje da je Münchenski sporazum usmjeren protiv Sovjetskog Saveza. Nije ništa rekao o Čehoslovačkoj." 

Veličina snaga

U rujnu 1938. godine, Lord Lloyd i drugi iz Focusa poticali su mit o "izdaji" u Münchenu, njihovom ekvivalentu "noža u leđa", u Njemačkoj, na kraju Prvog svjetskog rata. Samo su jednog od čeških nevjernih saveznika izveli na sud, a drugog su pozvali kao svjedoka. Dok je Beneš na kraju priznao svoju pogrešku, neki zapadni povjesničari i dalje ozbiljno raspravljaju o Staljinovoj dobroj namjeri, kako se ne bi posumnjalo u dobrohotnost ili oštroumnost njegovih saveznika u Britaniji, i režima koji su oni stvorili.

Većina onih koji vijaju izdaju misle o tome, ali govore neizravnije. No, Frank McDonough drsko tvrdi: rujan 1938. godine je bio "izgubljena prilika za početak rata na dva fronta". McDonough također ruši kampanju zastrašivanja, koja se provodila od 1933. godine, na kojoj se temelji ideja o Churchillu kao pronicljivom vidovnjaku opasnosti. Churchillove tvrdnje uvijek su proturječile izračunima nezainteresiranog Ministarstva zrakoplovstva, jer je Robert Vansittart doprinio brojkama, koje su temeljene na 'obavještajnim podacima' iz mreže sastavljene, uglavnom, od komunista i "židovskih emigranata". (Churchillov tajanstveni čovjek - Desmond Morton i svijet obavještajnih službi, Gill Bennett, 2007.) Vansittart i Churchill pokušali su uvijek prije ušutkati Ministarstvo zrakoplovstva, umjesto da dokažu točnost svojih procjena. Prema McDonoughu: 

"Snage dostupne Njemačkoj, 1938. godine, nikada nisu bile tako povoljne kao što su britanski ministri, podržani svojim nespretnim vojnim i obavještajnim savjetnicima, predvidjeli. Hitlerova sposobnost da dobro razgovara o borbi proširila je uzbunu, ali on je cijelo vrijeme blefirao. Francusko zrakoplovstvo bi nadmašilo Luftwaffe u omjeru četiri prema tri, a te brojke isključivale su dodatnu zračnu podršku Britanije i Čehoslovačke. Sposobnost Luftwaffea da bombardira britanske gradove bila je samo plod mašte britanskih načelnika stožera. Nijedna ozbiljna njemačka studija o borbenoj snazi ​​Luftwaffea, iz 1938. godine, nije otkrila nikakve planove za bombardiranje Britanije. Britanski i francuski vladini čelnici i njihovi načelnici stožera potpuno su krivo procijenili koliko je ravnoteža snaga bila u njihovu korist, tijekom 1938. godine." Hitlerove laži, kao kada se privatno hvalio da je nadmašio RAF, 1935. godine, predstavljene su u Parlamentu i tisku kao "obavještajne informacije iz vjerodostojnih izvora", kao i tvrdnje, ponekad humoristične, komunista poput Jurgena Kuczynskog.

McDonough je neobičan među antifašističkim povjesničarima, jer aludira na potrebu Nijemaca da razmotre sve zemlje koje ih okružuju, te implicitno priznaje da bi Njemačka bila luda odjednom lansirati cijelu svoju zračnu snagu na bilo koju od njih. Čak niti tada, McDonough ne spominje veličinu sovjetskih snaga. Prema Manfredu Jonasu: Francuska, koja je već u rujnu 1938. godine bila ispred Njemačke po broju zrakoplova, "ozbiljno se počela naoružavati" sljedećeg proljeća, i naručila je dodatnih 1000 zrakoplova iz SAD-a, koji su trebali biti isporučeni u srpnju 1939. godine. Geoffrey Roberts nas obavještava: "Sovjetski ratni plan iz 1938. godine je  identificirao Njemačku kao glavnog neprijatelja, te je dodijelio 140 divizija i 10000 tenkova za obranu zapadnih granica SSSR-a." Jonas datira početak sovjetskog ponovnog naoružavanja u ožujak 1939. godine. Biti autarkičan, imati 140 divizija i 10000 tenkova na jednoj fronti prije nego što se uopće "počelo" sa ponovnim naoružavanjem, bila je doista povoljna situacija. Uobičajena ideja o Sovjetima kao "obrambenim" snagama je više prikladna, nego što je istinita. Prema Joachimu Hoffmanu, kada je Njemačka napala Sovjetski Savez, 22. lipnja 1941. godine:

"Crvena armija posjedovala je, ne manje od 24000 tenkova, uključujući 1861 tenk tipa T-34 (srednji tenk, možda najučinkovitije oklopno oružje cijelog rata) i tenk KV (Klim Vorošilov, serija teških tenkova), koji nisu imali premca nigdje u svijetu."

Njemačka je imala 3550 njemačkih tenkova i jurišnih topova, od kojih je polovica bila laka. Hoffman dodaje: "Od 1938. godine, Zračne snage Crvene armije primile su ukupno 23245 vojnih zrakoplova, uključujući 3719 zrakoplova najnovijeg dizajna." Najniže sovjetske procjene govore kako je na početku operacije Barbarossa bilo spremno najmanje 10000 vojnika za borbu protiv "2500 borbeno spremnih njemačkih zrakoplova" (Stalin’s War of Extermination, Joachim Hoffman, 2001.). Agresivno pozicioniranje tih snaga u blizini njemačkih granica, 1941. godine, bio je faktor u golemosti sovjetskih gubitaka u ranim fazama njemačke invazije. "Lvovsko-Lemberški izbočina je sadržavala najbolje naoružane i najmehaniziranije divizije u cijeloj Crvenoj armiji, Njena sudbina, u ranim danima Barbarosse, razotkrila je zlokobne posljedice Staljinovog osvajanja teritorija 1939. godine, i ofenzivnog raspoređivanja Crvene armije 1941. godine" (Staljinov rat, Sean McMeekin, 2021.).

Sovjetska ekspanzija

Geoffrey Roberts opisuje "München" kao "smrtonosni udarac politici kolektivne sigurnosti", koji je "gotovo okončao sovjetske nade za savez sa Britanijom i Francuskom protiv Hitlera". To je samo privremeno okončalo te nade, a Sovjetima je pružilo nezasluženu legitimnost u Britaniji. Roberts kaže da se "Moskva nije povukla u potpunu izolaciju. Umjesto toga, Staljin je čekao svoj trenutak i čekao događaje." 

Roberts (prema McDonoughu), kao i Lukes, kažu da se "Münchenska afera pokazala kao dar sa neba za Komunističku partiju Čehoslovačke. Klement Gottwald je, krajem prosinca 1938. godine, primijetio da je, unatoč porazu, KPK uspjela usaditi u umove čehoslovačkih građana vezu između sigurnosti njihove zemlje i sigurnosti Sovjetskog Saveza. Tijekom krize, primijetio je Gottwald, antikomunizam je prvi put postao nepopularan i nepatriotski. Partijska propaganda je uspjela oblikovati javno stajalište da neprijateljstvo prema KPK znači ugrožavanje nacionalne sigurnosti Čehoslovačke, te da neprijateljstvo prema Sovjetskom Savezu slabi Čehoslovačku". To se isplatilo između 1945. i 1948. godine, nakon čega se javnom mnijenju pridavalo manje važnosti.

Budući da nikada nije stvarno vjerovao u Pakt, ili "nedjeljivost mira", Staljin je mogao potpisati pakt o nenapadanju sa Hitlerom u kolovozu 1939. godine. To je Njemačkoj omogućilo invaziju na Francusku, iako bi Staljin vjerojatno radije vodio skupu i dugotrajnu borbu. Nakon početka rata između Njemačke, Velike Britanije i Francuske, češki komunisti posjetili su Moskvu. Lukes piše: "Delegaciju je primio dužnosnik Komesarijata za vanjske poslove. Pakt Molotov-Ribbentrop bio je opravdan, rekao je: 'Da je SSSR sklopio ugovor sa zapadnim silama, Njemačka nikada ne bi pokrenula rat iz kojeg će se razviti svjetska revolucija, koju već dugo pripremamo. Okružena Njemačka nikada ne bi ušla u rat. Ne možemo si priuštiti da Njemačka izgubi. Sadašnji rat mora trajati koliko god želimo. Ostanite mirni, jer nikada nije bilo povoljnije vrijeme za naše interese nego sada.' Dugoročna sovjetska strategija koja je zacrtana je bila u skladu, ne samo sa 7. kongresom, već i sa idejama koje je Ždanov iznio u svom govoru pred Centralnim komitetom Čehoslovačke komunističke partije u kolovozu 1938. godine."

Nakon što je Francuska poražena, Sovjeti su se riješili starih, inhibirajućih pretenzija, te počeli postavljati zahtjeve "slabim narodima", za koje je Lloyd pretpostavljao da će ih poštovati. Između studenog 1939. i lipnja 1940. goodine, Sovjeti su napali Finsku i anektirali Estoniju, Latviju i Litvu. Zatim su, u lipnju 1940. godine, okupirali Besarabiju i sjevernu Bukovinu; masovne deportacije i ubojstva koja su uslijedila pokazala su se manje kontroverznima, kako osobama poput Lloyda, koji je osobno intervenirao kako bi spriječio približavanje Rumunjske Njemačkoj, tako i Svjetskom židovskom kongresu. Možda su specifične odredbe Ugovora o manjinama bile izuzetno važne, pa komunističko masovno ubojstvo nije spadalo u njegovu nadležnost, ili su možda vođe WJC-a, poput Samuela Untermyera, bili opsesivno protiv Hitlera i podržavali Sovjete, bez obzira na ljudsku cijenu. Sovjetska okupacija, noćna mora za obične Europljane, svakako je bila dobrodošla u nekim krugovima. Kako opisuje Sean McMeekin: kada su Sovjeti okupirali istočnu Poljsku, u listopadu 1939. godine, "mnogi Židovi su se radovali vijesti da je stigla Crvena armija".

Pakt sa 'nacistima' i proždiranje susjednih zemalja je očito koštalo Sovjete podrške samo nekolicine zapadnih suputnika. Churchill je i dalje ostao gorljivi prosac, tj. Churchill se tijekom cijelog razdoblja pakta Hitler-Staljin nastavio udvarati Staljinu, koji se odlučio za savez sa Churchillovim zakletim neprijateljem. No, povjesničari čak i ovo pripisuju nuždi.