Treći hram (4. dio)

Prethodni tekstovi iz ovog serijala: 

https://www.vijesti-iz-nesvijesti.com/svijet/3364627_crvena-mafija

https://www.vijesti-iz-nesvijesti.com/svijet/3366295_iz-rusije-s-ljubavlju

https://www.vijesti-iz-nesvijesti.com/svijet/3346631_treci-hram-2-dio

https://www.vijesti-iz-nesvijesti.com/svijet/3348166_treci-hram-3-dio

Temelji geopolitike 

Hillary Clinton prvi je put upotrijebila izraz "opsežna desničarska zavjera" 1998. godine, tijekom gostovanja u emisiji "The Today Show", na NBC-u, u intervjuu sa Matt Lauerom. Učinila je to kao odgovor na kampanju usmjerenu na optužbe povezane sa skandalom 'Whitewater' i zbog razotkrivanja raznih nedoličnih postupaka njezina supruga. Clinton je taj izraz ponovno iskoristila 25. kolovoza 2016. godine, kada je u jednom govoru oštro kritizirala "alternativnu desnicu" ("alt-right") i povezala je sa  Trumpovom predsjedničkom kampanjom. Prema riječima Clinton: "De facto, spajanje portala Breitbart i Trumpove kampanje predstavlja značajan uspjeh za ’alternativnu desnicu’. Jedna marginalna skupina zapravo je preuzela Republikansku stranku." "Kum tog globalnog brenda ekstremnog nacionalizma", objasnila je Clinton, "ruski je predsjednik Vladimir Putin." 

Kako se navodi u istraživačkom radu instituta Chatham House, Rusi jesu prepoznali da su najosjetljivije točke koje razdiru Sjedinjene Države dugotrajan problem rasnih odnosa, nepovjerenje prema vlasti i medijima, te duboko ukorijenjena frustracija zbog "političke korektnosti". Dok je u djelu "Temelji geopolitike" Dugin predlagao različite strategije za pojedine zemlje (bilo za suzbijanje američkog utjecaja ili za stjecanje saveznika) – za Sjedinjene Države je propisao potrebu da ruske specijalne službe i njihovi saveznici "potaknu sve oblike nestabilnosti i separatizma unutar granica Sjedinjenih Država". Dugin dodaje:

"Posebno je važno unijeti geopolitički nered u unutarnje američke prilike, potičući sve vrste separatizma, kao i etničke, društvene i rasne sukobe, uz aktivnu potporu svim disidentskim pokretima – ekstremističkim, rasističkim i sektaškim skupinama – čime bi se destabilizirali unutarnji politički procesi u SAD-u. Također bi imalo smisla istovremeno podupirati izolacionističke tendencije u američkoj politici…" 

Duginova knjiga "Temelji geopolitike" brzo je rasprodana i postala je udžbenik na raznim ruskim visokoškolskim ustanovama, osobito onima vojnog karaktera. Kako objašnjava John B. Dunlop: "U postkomunističkom razdoblju u Rusiji vjerojatno nije objavljena nijedna druga knjiga koja je na ruske vojne, policijske i državne vanjskopolitičke elite izvršila utjecaj usporediv sa onim koji je imala Duginova neofašistička rasprava iz 1997. godine, "Osnovi geopolitike"." Knjiga je bila predmet žustrih rasprava među vojnim i civilnim analitičarima u brojnim institutima (uključujući Akademiju za državnu upravu), kao i u uredima predsjedničke administracije na Starom trgu. Komentirajući Duginov rastući utjecaj, novinar Andrej Kolesnikov je primijetio: "Krajnje desna ideologija ne samo da postaje dominantno stajalište u ruskim publikacijama i državnoj retorici, već postaje i svojevrsni salonski trend." 

Kako navodi James Clover u časopisu 'Foreign Policy': "Geopolitika je bila poput računalnog softvera otvorenog koda, kako je to sâm Dugin opisao. On je napisao program, a svi ostali su ga kopirali." Knjiga je napisana uz pomoć generala Nikolaja Klokotova, sa ​​Akademije Glavnog stožera, koji je na projektu sudjelovao kao službeni savjetnik. 1998. godine je Duginova karijera doživjela ključan iskorak kada je imenovan savjetnikom za geopolitiku Genadiju Seleznjovu, predsjedniku ruske Državne dume. Godine 2001. je Seleznjov rangiran kao deseta najutjecajnija politička osoba u Rusiji. U radijskom intervjuu, iz ožujka 1999. godine, Seleznjov je otkrio da mu je Dugin jedan od savjetnika, te "predložio da Duginova geopolitička doktrina postane obvezni dio školskog nastavnog plana i programa." Klokotov je napomenuo da se Duginova geopolitička teorija na Akademiji Glavnog stožera predaje još od ranih 1990-ih i da će u budućnosti "poslužiti kao snažan ideološki temelj za pripremu novog [vojnog] zapovjednog kadra." 

Novinarka uoči Putinove godišnje konferencije za novinare, u Moskvi, u prosincu 2016. godine

Eurofašizam

Prema članku u časopisu "Der Spiegel", uz kibernetičke napade i propagandu, Duginov je cilj ujediniti desničarske snage u Europi, pod okriljem euroazijskog pokreta. Za razliku od prošlosti, kada su se prosovjetski elementi u inozemstvu regrutirali iz redova ljevice - Rusija danas gradi bazu potpore koja je izrazito desno orijentirana, predstavljajući se kao predvodnica novog, globalnog konzervativizma – konzervativizma koji je antiliberalan, ksenofoban i homofoban, i usmjeren protiv navodno dekadentnog Zapada. "Struktura se ideološki temelji na ekspanzionističkom neoeuroazijstvu Aleksandra Dugina", navodi se u izvješću češke obavještajne službe BIS. Prema Duginu:

"Još tijekom 1990-ih, a osobito 2000-ih, euroazijci su počeli stvarati široku i razgranatu mrežu, oslanjajući se na snage onih koji su – baš poput samih euroazijaca – odbacivali atlantizam i sjevernoameričku hegemoniju, protivili se liberalizmu i rodnoj politici, te zagovarali tradiciju, sveto, kršćanstvo i druge tradicionalne vjeroispovijesti. Ta euroazijska mreža često okuplja konzervativce – koje se obično naziva 'desnicom' – a koji su u izravnom suparništvu, kako sa sjevernoameričkom hegemonijom, tako i sa 'ljevicom'." 

Duginovi napori na uspostavljanju veza sa krajnjom desnicom u Europi povezani su sa sličnim djelovanjem u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje gradi odnose sa tzv. "alternativnom desnicom", koja je pružala potporu predsjedničkoj kampanji Donalda Trumpa. Ruski pokušaj konsolidacije međunarodnih desničarskih organizacija odvija se pod okriljem tzv. "Svjetskog nacionalno-konzervativnog pokreta" (WNCM), suvremene inačice organizacije WUNS. Pokretačka snaga tog pokreta su sanktpeterburški ogranak krajnje desne stranke "Rodina" i Ruski imperijalni pokret. Stranka Rodina osnovana je 2003. godine, a jedan od njezinih suosnivača bio je sadašnji potpredsjednik vlade Dmitrij Rogozin, koji je blizak i Duginu i Eskinu. Popis stranaka i skupina koje su osnivači WNCM-a pozvali na sudjelovanje obuhvaća 58 organizacija. Većina njih dolazi iz Europe i SAD-a, no prisutne su i organizacije iz Čilea, Japana, Mongolije, Sirije i Tajlanda. Među njima su Britanska nacionalna stranka, Zlatna zora u Grčkoj, Jobbik u Mađarskoj, a iz SAD-a dolaze David Duke, American Renaissance, American Freedom Party, League of the South i Traditionalist Youth Network.

Kako su u članku za New York Times, 2015. godine, objasnili Peter Baker i Steven Erlanger:

"Čini se da Rusija u posljednje vrijeme stječe određeni utjecaj u zemljama poput Grčke, Mađarske, Češke, pa čak i Italije i Francuske. Ne samo da se povezuje sa ljevičarima koji su još od Hladnog rata tradicionalno vezani uz Moskvu, već pronalazi zajednički jezik i sa krajnje desnim snagama koje se protive jačanju Europske unije, te pokazuju razumijevanje za napade Vladimira Putina na ono što on naziva moralnim propadanjem Zapada." 

Međunarodni ruski konzervativni forum (IRCF) u Sankt Peterburgu (ožujak 2015.)

22. ožujka 2015. godine, visoki dužnosnici nekih od najkontroverznijih europskih stranaka sudjelovali su na prvom Međunarodnom ruskom konzervativnom forumu (IRCF) u Sankt Peterburgu, bili su prisustni i visoki dužnosnici WNCM-a. Organizator foruma bila je stranka Rodina, koja je ustvrdila da je riječ o "prvom forumu nacionalno orijentiranih političkih snaga Europe i Rusije u svjetskoj povijesti". Nakon cjelodnevnog programa, koji se sastojao od 10-minutnih govora više od 30 ultranacionalističkih komentatora i čelnika radikalno desnih stranaka iz 7 zemalja Europske unije (uključujući Grčku, Italiju, Njemačku i Veliku Britaniju) – na forumu je usvojena Rezolucija o osnivanju stalnog odbora za koordinaciju konzervativnih političkih snaga iz Rusije i Europe. Sudionici su za krizu u Ukrajini okrivili Sjedinjene Američke Države, izrazili žaljenje zbog erozije tradicionalnih vrijednosti na Zapadu, te pohvalili mirotvorne sposobnosti predsjednika Vladimira Putina.

Glavninu međunarodnog dijela IRCF-a činili su predstavnici Saveza za mir i slobodu (APF), među kojima je bio i Nick Griffin, bivši čelnik Britanske nacionalne stranke (BNP). Stranka BNP, koju su 1982. godine osnovali John Tyndall i drugi bivši članovi Nacionalne fronte (NF), tijekom 1980-ih postala je najistaknutija krajnje desna skupina u Ujedinjenom Kraljevstvu. Kada je Tyndall odbio ublažiti politički program i imidž stranke - skupina "modernizatora" unutar stranke ga je 1999. godine smijenila i na njegovo mjesto postavila Griffina. Godine 2002. je Tyndall potpisao Protokol iz New Orleansa, dokument čiji je autor David Duke. U pokušaju prevladavanja podjele nastale nakon smrti Williama Piercea (2002.), Duke je iznio prijedlog za postizanje jedinstva i mira unutar pokreta. Godine 2004. je Duke u Kenneru, u Louisiani, organizirao vikend-okupljanje "europskih nacionalista", u duhu bijelog nacionalizma. Njegov prijedlog, koji je danas poznat kao Protokol iz New Orleansa, obvezivao je pristaše na paneuropsko stajalište koje, iako priznaje nacionalnu i etničku pripadnost, ističe vrijednost svih europskih naroda. Protokol su potpisale i podržale brojne vođe i organizacije zagovornika nadmoći bijele rase, kao i Don Black i Willis Cart.

Unatoč svojim javnim osudama homoseksualnosti, Martin Webster, bivši organizator Nacionalne fronte, 1999. godine iznio je detalje o svojoj ljubavnoj vezi sa predsjednikom stranke, Nickom Griffinom. Ray Hill, koji se tijekom 12 godina infiltrirao u britanski fašistički pokret da bi prikupljao informacije za antifašističke skupine, tvrdi kako je homoseksualnost "iznimno raširena", te da je gotovo polovica organizatora u tom pokretu homoseksualne orijentacije. Prema riječima Johanna Harija: "Iskrivljena istina glasi da su homoseksualci bili u samom središtu svakog većeg fašističkog pokreta koji je ikada postojao – uključujući i Treći Reich, koji je ubijao homoseksualce. Uz iznimku Jean-Marie Le Pena, svi najistaknutiji fašisti u Europi u posljednjih 30 godina bili su homoseksualci." Sa druge strane, Olivier Wyssa, član Nacionalne fronte, kritizirao je svoje bivše saveznike, tvrdeći da je većina Le Penovih prijatelja homoseksualne orijentacije, a mnogi od njih su "židovski slobodni zidari". Kako Hari ističe, riječ je o odnosu koji seže još u doba nacista. Među brojnim primjerima koje Hari navodi jest i "nizozemski fašist", Pim Fortuyn, otvoreni homoseksualac. Fortuyn, koji je bio otvoreno i upadljivo homoseksualne orijentacije, nastupao je sa izrazito rasističkom i protuimigrantskom platformom, opisujući islam kao "rak" i "najveću prijetnju zapadnoj civilizaciji danas". Kada su ga optužili da mrzi Arape, odgovorio je: "Kako mogu mrziti Arape? Sinoć sam jednom popušio." 

Jörg Haider, iz austrijske neofašističke "Slobodarske stranke", preminuo je dok je izlazio iz gej bara, nakon brojnih medijskih nagađanja o njegovim navodnim homoseksualnim vezama. Hari također navodi kao primjere: Édouarda Pfeiffera, vodećeg francuskog poslijeratnog fašista, te Michaela Kühnena, vodećeg njemačkog neonacista tijekom 1980-tih. Michael Kühnen umro je početkom 1990-tih od AIDS-a, nakon što je javno priznao svoju homoseksualnost. Martin Lee, autor studije o europskom fašizmu, objasnio je:

"Za Kühnena je biti nacistom, kao i biti homoseksualcem, postalo nešto izrazito "mačo"; oboje je pojačavalo njegov osjećaj života na rubu i pripadnosti eliti predodređenoj da ostavi trag. Jednom zapadnonjemačkom novinaru izjavio je da su homoseksualci +osobito prikladni za našu zadaću, jer ne žele veze sa suprugom, djecom i obitelji'." 

Vođa skinhead pokreta tijekom 1970-tih, Nicky Crane, bio je homoseksualac. Crane je ubrzo postao aktivist i istaknuta ličnost u organizaciji National Front. Prije nego što je sredinom 80-tih umro od AIDS-a, Crane je javno progovorio o svojoj seksualnoj orijentaciji i priznao da je glumio u mnogim gej pornografskim filmovima. Neposredno prije smrti, 1986. godine, bilo mu je dopušteno predvoditi povorku ponosa (Gay Pride) u Londonu, iako je tvrdio da je "ponosan što je fašist".

Među homofašističke internetske stranice ubrajaju se "Gays Against Semitism" i "Aryan Resistance Corps" (ARC). Prema njihovoj filozofiji, iako su bijelci nadmoćni drugim rasama, gej muškarci su ipak "gospodari i od gospodarske rase". Samo su oni obdareni "sposobnošću za čisto muško povezivanje", "nadmoćnim intelektom" koji je potreban za "fašističku revoluciju". Wyatt Powers, direktor ARC-a, internetske stranice namijenjene gej nacistima, kaže: "U dubini duše uvijek sam znao da su i rasizam i homoseksualnost moralno ispravni. Ne vidim nikakav sukob između toga dvoje. Samo gej mediji, koji su u vlasništvu Židova, pokušavaju nas uvjeriti da je rasizam isto što i homofobija. Moguće je biti ekstremni nacionalist i homoseksualac, a da pritom ne postoji nikakva proturječnost." 

Gej pornograf i filmski autor, Bruce LaBruce, tvrdi da je "cjelokupna gej pornografija danas implicitno fašistička. Fašizam nam je u krvi, jer je riječ o veličanju nadmoći bijelih muškaraca, te fetišiziranju dominacije, okrutnosti, moći i monstruoznih autoritarnih figura." Časopis "Searchlight", koji objavljuje istraživačke članke o rasizmu, antisemitizmu i fašizmu u Velikoj Britaniji i drugdje, nudi drukčije objašnjenje: "Budući ih društvo, koje je i dalje uvelike neprijateljski nastrojeno prema homoseksualcima, uglavnom osuđuje, neki muškarci utočište i novi status moći mogu pronaći u krajnjoj desnici", objasnio je jedan od njihovih autora. "Prihvaćanjem politike koju zagovaraju fašističke skupine stvara se novi identitet – onaj u kojem oni više nisu odbačeni, jer su bijeli muškarci, nadmoćni svima ostalima. Oni čine gej aspekt svog identiteta nevidljivim – ili odbacuju društveno manje prihvatljive dijelove, poput ženstvenosti – istovremeno ističući ono što smatraju superiornim." 

Griffin je zamjenik predsjednika Saveza za mir i slobodu (APF), novoosnovane krovne organizacije utemeljene u Bruxellesu 04. veljače 2015. godine. Glavne stranke članice prethodno su djelovale u okviru danas ugašene Europske nacionalne fronte. APF održava kontakte sa konzervativnim krugovima u Rusiji i podupire politiku Vladimira Putina, osobito u kontekstu krize u Ukrajini. Također njeguje prijateljske odnose sa vladom sirijske stranke Baas. Stranka održava veze i s bivšim čelnikom francuske Nacionalne fronte, Jean-Marie Le Penom, koji je 2015. godine izbačen iz te stranke. APF predstavljaju sljedeće stranke: talijanska Forza Nuova, Nacionaldemokratska stranka Njemačke (NPD), Stranka Šveđana, grčka Zlatna zora, španjolska Nacionalna demokracija, belgijski pokret Nation i Danska stranka.

Prema podacima internetske stranice "Political Capital": od 24 desno-populističke stranke, koje su na izborima u svibnju osvojile otprilike 1/4 mjesta u Europskom parlamentu, njih 15 bilo je "naklonjeno" Rusiji. Krajnje desne stranke, koje se smatraju bliskima Moskvi, u Europskom parlamentu glasaju protiv rezolucija kritičnih prema Rusiji, a slale su i promatrače na referendume i izbore u ukrajinskim regijama pod kontrolom separatista (poput Krima i Donjecka), zajedno sa predstavnicima nekih krajnje lijevih stranaka, poput njemačke stranke Die Linke i grčke KKE. Carl Bildt, bivši švedski premijer i ministar vanjskih poslova, izjavio je da taj trend predstavlja veliki razlog za zabrinutost u Europi. "Sasvim je jasno da je Kremlju u interesu razjediniti Europu na sve moguće načine. Pritom aktivno nastoji iskoristiti svaku podjelu koju uoči." 

Institut Political Capital, istraživačka organizacija iz Budimpešte koja je još 2009. godine dokumentirala ruski interes za krajnje desne stranke u istočnoj Europi, izvijestili su da se interes Moskve proširio i na zemlje zapadne Europe. Institut je naveo 15 europskih stranaka krajnje desnice koje su "naklonjene" Rusiji. U izvještaju se navodi da te veze "nisu nužno financijske prirode, kako se često pretpostavlja", već mogu uključivati ​​stručnu i organizacijsku pomoć. Ipak, navodi se: "Ruski utjecaj na zbivanja unutar krajnje desnice fenomen je prisutan diljem Europe i predstavlja ključan rizik za euroatlantske integracije." 

Slično tome, austrijska krajnje desna Slobodarska stranka (FPÖ) odbacila je optužbe da uživa potporu Kremlja; tvrdnje koje je iznio njezin suparnik sa ljevice, Socijaldemokratska stranka. Do toga je došlo nakon što je čelnik Slobodaraca, Heinz-Christian Strache, objavio fotografije na kojima se on i drugi stranački čelnici nalaze na konferenciji u Moskvi, gdje se pozivalo na ukidanje sankcija Rusiji. Njemački "Bild" je izvijestio da je stranka Alternativa za Njemačku (AfD) imala koristi od kupnje jeftinog zlata iz Rusije, što je stranka demantirala. Slične optužbe i istrage zabilježene su i u vezi sa strankom Narodna stranka u Slovačkoj, kao i u baltičkim državama (posebno u slučaju jedne proruske stranke u Latviji), ali i kod belgijske stranke Vlaams Belang, talijanske Sjeverne lige i njemačkog NPD-a. Bugarska krajnje desna stranka Ataka također je uživala potporu Moskve, što je otkriveno u dokumentima koje je objavio WikiLeaks. Čelnik stranke, Volen Siderov, zalagao se za pristupanje Rusije Europskoj uniji i pozivao vladu neka "prizna rezultate referenduma o priključenju Krima Ruskoj Federaciji". 

Također su provedene istrage o tome jesu li pojedini članovi mađarske krajnje desne stranke Jobbik primali financijsku potporu iz Rusije. Stranka Jobbik, koja se ističe uniformama nalik nacističkim, antisemitskom retorikom i neprijateljstvom prema "euroatlantskim vezama" vlade – u lipnju 2014. godine postala je treća najsnažnija politička stranka u zemlji. Taj je uspjeh zabrinjavajući za tamošnju židovsku zajednicu. "Kada stranka krajnje desnice prijeđe prag od 20%, to znači da je postala ozbiljna politička snaga", izjavio je Robert Wistrich, istraživač antisemitizma sa Hebrejskog sveučilišta.

Čelnik stranke, Gabor Vona, izjavio je kako želi da Mađarska napusti EU i umjesto toga se pridruži Euroazijskoj uniji. Vona često posjećuje Moskvu. U svibnju 2013. godine, na poziv Dugina, održao je govor na Moskovskom državnom sveučilištu, te se sastao sa nekoliko čelnika ruske Dume, uključujući Ivana Gračova, predsjednika Odbora Državne dume za energetiku, i Vasilija Tarasjuka, zamjenika predsjednika Odbora za prirodne resurse i njihovo iskorištavanje. Nakon toga, stranka se na svojim internetskim stranicama pohvalila kako taj posjet predstavlja velik "proboj", koji jasno pokazuje da "ruski čelnici smatraju Jobbik svojim partnerom." Vona navodi da je njegova misija "osloboditi Mađarsku od euroatlantskog ropstva... te iz državnog sektora istisnuti liberalnu kulturnu politiku i utjecaj". Pohvalio je Putina zbog obrane i borbe za "tradicionalne obiteljske vrijednosti, kršćanski moral i naše zajedničko euroazijsko nasljeđe", a također tvrdi da EU podupire "etničko čišćenje stanovništva koje govori ruski u Ukrajini." 

U Grčkoj, pokušaji vlade u obuzdavanju ekstremno desne stranke Zlatna zora (kao npr. ukidanjem političkog imuniteta njenim članovima i slanjem vođe Nikosa Mihaloliakosa u zatvor) nisu uspjeli zaustaviti rast popularnosti. Članovi stranke na skupovima koriste nacističke simbole, veličaju ulične sukobe i pjevaju grčku verziju himne nacističke stranke. Mihaloliakos otvoreno govori o svojim vezama sa Rusijom, a navodno je čak primio i pismo podrške od Dugina. Prema internetskim stranicama Zlatne zore, Mihaloliakos se "jasno izjasnio za savez i suradnju sa Rusijom, te za udaljavanje od ’pomorskih sila’ ’Atlantskog svijeta’." 

Nakon što je stranka Syriza, u siječnju 2015. godine, preuzela vlast u Grčkoj, ubrzo se otkrilo da su članovi bili u prepisci sa Duginom, ruskim ultranacionalistom, cijenjenim u određenim krugovima Kremlja, koji je pozivao na genocid nad Ukrajincima. Aleksis Cipras, novi grčki premijer, usprotivio se uvođenju daljnjih sankcija Rusiji zbog njene potpore separatistima u Ukrajini, što je u Moskvi dočekano sa odobravanjem.

Najistaknutiji primjer jest francuska Nacionalna fronta, koja je (pod vodstvom Marine Le Pen, kćeri Jean-Marie Le Pena) potvrdila uzimanje zajma u iznosu od 11.7 milijuna dolara od Prve češko-ruske banke u Moskvi, institucije povezane sa Kremljom. Le Pen je odbacila navode iz medijskih izvještaja prema kojima je taj novac bio tek prva rata zajmova koji bi ukupno mogli dosegnuti 50 milijuna dolara, a čija je svrha bila pomoći njezinoj stranci tijekom predsjedničkih izbora 2017. godine. Le Pen je javno iznijela svoju viziju Europe sastavljene od neovisnih nacionalnih država, kojom bi upravljala trojna osovina Pariza, Berlina i Moskve. Francuski televizijski kanal naklonjen Rusiji, koji financira Kremlj, zapošljava urednike blisko povezane sa Nacionalnom frontom. Oni putem te postaje promiču stajališta bliska onima koje Nacionalna fronta zastupa po pitanju unutarnje i međunarodne politike. Nacionalna fronta želi zamijeniti EU i NATO paneuropskim partnerstvom neovisnih nacija (u koje bi bila uključena i Rusija), i koje bi počivalo na Trilateralnom savezu Pariza, Berlina i Moskve.

Židovska obrambena liga (JDL) uspostavila je veze sa europskim krajnje desnim skupinama, poput Nacionalne fronte. 

Unatoč povijesti antisemitizma te stranke, Nacionalna fronta (FN) uspostavila je bliske veze sa ozloglašenom Židovskom obrambenom ligom (JDL). Francuski ogranak JDL-a je tijekom godina optuživan za brojne napade, uključujući napad na francusko-alžirsku aktivisticu za rasnu pravdu, Houriju Bouteldju, kao i napad na francuskog novinara portala "BuzzFeed", Davida Perrotina. Godine 2014. su izjavili:

"Neću prestati ponavljati francuskim Židovima, koji nam se obraćaju u sve većem broju, da Nacionalna fronta nije samo vaš saveznik, već je – bez ikakve sumnje – najbolja opcija za vašu buduću zaštitu... od jedinog pravog neprijatelja: islamističkih fundamentalista."

Ruski zajam "nije nikakva tajna", izjavila je Le Pen za list "Le Monde". Štoviše, naložila je rizničaru Nacionalne fronte da o tim "zajmovima" izvijesti na stranačkom kongresu, u prosincu 2014. godine. Ondje su ti zajmovi proslavljeni u društvu dvaju ruskih dužnosnika i političkih istomišljenika, poput Talijana Mattea Salvinija iz stranke Sjeverna liga i Nizozemca Geerta Wildersa. Wilders, čelnik Stranke za slobodu, svojim se programom jasno distancira od etabliranih stranaka desnog centra u Nizozemskoj; zalaže se, npr. za administrativno pritvaranje i zauzima čvrst asimilacionistički stav prema integraciji imigranata u nizozemsko društvo. Uz to, stranka je dosljedno euroskeptična. Wildersova putovanja u Izrael, kao i u susjedne arapske zemlje, u njegovoj su mladosti oblikovala njegove političke stavove. Vodio je kampanju sa ciljem zaustavljanja onoga što naziva "islamizacijom Nizozemske". Kuran je usporedio sa "Mein Kampf" i zalagao se za zabranu knjige u Nizozemskoj; također zagovara prekid useljavanja iz muslimanskih zemalja i podržava zabranu izgradnje novih džamija. 

Wilders je bio nadahnuće (između svih ostalih) za Anders Behring Breivika, norveškog terorista krajnje desnice, koji je 2011. godine počinio napade u Norveškoj; usmrtio je 8 ljudi detoniranjem kombija-bombe u vladinoj četvrti (Regjeringskvartalet) u Oslu; zatim je na otoku Utøya ubio 69 sudionika ljetnog kampa podmlatka Radničke stranke (AUF). Na brojnim društvenim mrežama Breivik se izjasnio kao štovatelj, između ostalih, Slobodarske stranke Austrije, hinduističkog nacionalizma, desničarske Švicarske narodne stranke, Winstona Churchilla, Maxa Manusa, Roberta Spencera, bivšeg japanskog premijera Tara Asa, Patricka Buchanana, Ayaan Hirsi Ali, Radovana Karadžića i Geerta Wildersa. Wildersovu je političku stranku na internetskoj stranici časopisa "Minerva" opisao kao jednu od rijetkih koje "uistinu mogu tvrditi da su konzervativne stranke u cjelokupnoj svojoj kulturi". No, Wilders se brzo ogradio od Breivika i osudio ga, nazvavši ga "nasilnim i bolesnim". 

Wilders, koji se dugo odbijao povezivati ​​sa europskim krajnje desnim vođama, poput Jean-Mariea Le Pena i Jörga Haidera, izražavajući pritom zabrinutost da bi mogao biti "doveden u vezu s pogrešnim desničarskim fašističkim skupinama", sebe smatra desnim liberalom. Ipak, u novije je vrijeme Wilders surađivao sa Marine Le Pen u neuspjelom pokušaju osnivanja zastupničkog kluba u Europskom parlamentu, koji bi uz njih uključivao i Slobodarsku stranku Austrije (FPÖ), talijansku Sjevernu ligu i belgijsku stranku Flamanski interes. Anton Reinthaller, prvi vođa FPÖ-a (1956.), bio je bivši časnik nacističkog SS-a koji je obnašao dužnost nacističkog ministra poljoprivrede. Većina članova FPÖ-a su bili bivši nacisti. Godine 2000., Kongres SAD-a jednoglasno je usvojio Rezoluciju Zastupničkog doma br. 429, kojom se osuđuje ulazak FPÖ-a u austrijsku vladu; također se ističu veze te stranke sa neonacizmom.

Marine Le Pen preuzela je gotovo sva razmišljanja Emmanuela Leroya, bivšeg člana organizacije GRECE, čije se ime pojavilo na procurjelom popisu potencijalno naklonjenih osoba, koji je navodno sastavio Dugin. U eseju iz 2008. godine, Leroy zagovara "strogu i isključivu kontrolu" nad telekomunikacijama i medijima, "zbog njihove moguće uporabe kao strateškog oružja za dezinformiranje". Također smatra da bi država trebala "zadržati pravo zabrane svakog društva ili strane organizacije čije bi djelovanje moglo biti štetno (u političkom, gospodarskom ili kulturnom smislu) za zemlju". Taj je stav Le Pen kasnije, 2009. godine, ponovila. U istom eseju Leroy zagovara "solidarizam", tj. nacionalističku i gospodarski protekcionističku ideologiju proizašlu iz tradicionalne fašističke koncepcije "treće pozicije". Zanimljivo je što, koristeći terminologiju sličnu Duginu, Leroy poziva na zamjenu Europske unije "kontinentalnim gospodarstvom... od Bresta do Vladivostoka". Godine 2007. Leroy je govorio na tzv. "Bijelom forumu", konferenciji rasista održanoj u Moskvi, gdje je glavna zvijezda bio bivši vođa KKK, David Duke. Leroyevo predavanje, naslovljeno "Pismo ruskom prijatelju" je navedeno u službenom programu događaja, uz teme poput "Euro-Rus kao pozitivan antibiotik protiv negativnog kozmopolitskog virusa" i "Renesansa panarijevske misli".

Richard B. Spencer i kum pokreta "Alt-Right", William H. Regnery II. 

Alternativna desnica 

Steve Bannon je nazvao svoju publikaciju "platformom za alternativnu desnicu". Milo Yiannopoulos, ekscentrični konzervativni kršćanin koji se otvoreno izjašnjava kao homoseksualac i koji je bio jedna od vodećih figura alternativne desnice, obnašao je dužnost višeg urednika u "Breitbart News" (glavnom mediju tog pokreta) sve dok nije bio prisiljen podnijeti ostavku zbog obrane pedofilije. U ožujku 2016. godine, Milo i Allum Bokhari objavili su u "Breitbart Newsu" tekst o alternativnoj desnici, koji je CNN opisao kao svojevrsni manifest. U njemu su naveli da alternativna desnica vuče korijene iz "stare desnice", kao i iz raznih europskih pokreta "nove desnice", ističući pritom utjecaje Oswalda Spenglera, H. L. Menckena i Juliusa Evole, kao i suvremenijih figura, kao što su Pat Buchanan i Samuel T. Francis.

Zapravo je alternativna desnica nastala djelovanjem obitelji Regnery – iste one obitelji koja je bila među osnivačima organizacije "America First Committee", kasnije i "American Security Councila" (koji je činio okosnicu vojno-industrijskog kompleksa), kao i "John Birch Society". Iza alternativne desnice stoji William Regnery II., unuk Williama H. ​​Regneryja, jednog od osnivača navedenih organizacija. Njegov stric, Henry Regnery, osnovao je izdavačku kuću "Regnery Publishing". Prema navodima organizacije "Southern Poverty Law Center": obitelj Regnery je "desničarska izdavačka dinastija, koja ima golem utjecaj kako među konzervativcima u političkom mainstreamu, tako i među ekstremistima na krajnjoj desnici." Obitelj Regnery dominira američkom desničarskom politikom putem svoje izdavačke kuće "Regnery Publishing", kao i publikacija "The Occidental Quarterly" i "Human Events", te organizacije "National Policy Institute" (NPI).

Početkom 1960-ih, tijekom studija na Sveučilištu u Pennsylvaniji, William Regnery II. pridružio se institutu "Intercollegiate Studies Institute" (ISI), koji je financirala njegova obitelj, i u radu tog instituta sudjelovao je više od 40 godina. U upravnom odboru instituta surađivao je sa bivšim glavnim državnim odvjetnikom SAD-a Edwinom Meeseom; predsjednikom zaklade 'Heritage Foundation', Edwinom Feulnerom; i Williamom F. Buckleyjem. Međutim, 2006. godine izglasan je njegov odlazak iz upravnog odbora, nakon što je održao govor nabijen rasnim tenzijama. Regnery je rizničar kluba "H.L. Mencken Club", koji je 2008. godine osnovao paleokonzervativni židovski akademik Paul Gottfried, štićenik Herberta Marcusea iz Frankfurtske škole. Među ostalim članovima su Jared Taylor i Peter Brimelow, bivši viši urednik časopisa "Forbes" i osnivač portala "VDARE.com", koji organizacija "Southern Poverty Law Center" karakterizira kao "internetsku stranicu bijelih nacionalista koja širi mržnju". Godine 2001. je Regnery osnovao društvo "Charles Martel Society", koje je opisao kao "dom zapadnog nacionalizma". Društvo je nazvao prema franačkom vladaru iz 08. stoljeća, djedu Karla Velikog, poznatom po obrani Galije od muslimanske invazije. Zbog toga je Martel postao vrlo značajna figura u određenim krugovima zagovornika nadmoći bijelaca. Društvo "Charles Martel Society" opisuje Martelovu pobjedu kao "možda najvažniju u europskoj povijesti; ona je značila da će budućnost Europe počivati ​​na europskim tradicijama i kulturi, a ne na onima tuđeg Bliskog istoka". 

James Edwards, član upravnog odbora tog društva, vodi tjednu emisiju "The Political Cesspool", koja prema njegovim riječima nudi "beskompromisno pro-bijelačko stajalište". Među gostima su mu David Duke, a 2016. godine i Donald Trump mlađi, koji je kasnije tvrdio da je prevaren da bi pristao na intervju. Edwards je član upravnog odbora organizacije "Council of Conservative Citizens" (CCC), koja je povezana sa KKK. CCC izdaje glasilo "Citizens Informer", čiji je urednik u prošlosti bio i Samuel T. Francis, koji je postao dominantna figura u toj organizaciji.

Godine 2005. su Regnery i Samuel T. Francis osnovali National Policy Institute (NPI), istraživački institut posvećen "promicanju jedinstvenog povijesnog, kulturnog i biološkog nasljeđa američke većine". Osnivanje NPI-a poduprto je bespovratnim sredstvima zaklade "Pioneer Fund". Sam Dickson, član upravnog odbora društva "Charles Martel Society" i NPI-ja, zastupao je bivšeg vođu KKK, David Dukea, Richarda B. Spencera i organizaciju "Sons of Confederate Veterans".

Ključna figura pokreta "alt-right" jest Jared Taylor, koji je bio direktor NPI-a i glasnogovornik organizacije CCC. Taylor se sprijateljio sa Francisom, koji ga je potaknuo na pokretanje glavne publikacije tog pokreta, rasističkog časopisa "American Renaissance"; ovaj je časopis primao je financijsku potporu od zaklade "Pioneer Fund", na čijem je čelu bio Taylorov blizak prijatelj, J. Philippe Rushton. Mnogi istaknuti akademski bijeli nacionalisti povezani sa časopisom "American Renaissance" također su dobivali sredstva od zaklade "Pioneer Fund". Zaklada je izravno financirala matičnu organizaciju časopisa, "New Century Foundation", koja samu sebe opisuje kao "organizaciju za zagovaranje bijelaca utemeljenu na rasnom realizmu". Taylor vjeruje u povezanost između rase i inteligencije, pri čemu su crnci, prema njegovu mišljenju, općenito manje inteligentni od bijelaca, a bijelci su općenito manje inteligentni od istočnih Azijata – teza iznesena u kontroverznoj knjizi "The Bell Curve".

Taylor je isto sudjelovao na skupu Conservative Forum u Sankt Peterburgu. U svom je govoru Taylor uputio ispriku zbog postupaka američke vlade, te je izjavio svojim ruskim kolegama da obični Amerikanci, poput njega samoga, zapravo podupiru Europu i Rusiju. Taylor je izjavio da je bio zgrožen popisom sudionika, ali je ipak došao i održao govor, jer su mu platili avionsku kartu i smještaj u hotelu. "Kada ste na marginama, nijedna govornica nije preniska", rekao je Taylor.

Don Black je 1970-ih bio "Grand Wizard" KKK-a, kao i član Američke nacističke stranke. Osnovao je "Stormfront", prvu veliku internetsku stranicu bijelih nacionalista.

Iako je poznato da Taylor izbjegava antisemitizam, Don Black i David Duke sudjelovali su na konferencijama organizacije "American Renaissance", gdje su viđeni zajedno u razgovoru. Black se, 1975. godine, pridružio ogranku "Knights of the KKK",  godinu dana nakon što je David Duke preuzeo vodstvo nad tom organizacijom. Godine 1995., Black i njegova supruga Chloe (prethodno bila u braku sa Dukeom) su osnovali "Stormfront" prvu veliku internetsku stranicu bijelih nacionalista. Pokrenuto je 1990. godine kao internetska oglasna ploča za Dukeovu kampanju za mjesto senatora SAD-a iz savezne države Louisiane. Na stranici su se objavljivali tekstovi David Dukea i William Luther Piercea, kao i djela "Institute for Historical Review" Willisa Carta.

Taylor je također član uredničkog savjetodavnog odbora glavne publikacije društva Martel Society, "The Occidental Quarterly" (TOQ). Riječ je o rasističkom, pseudoznanstvenom časopisu, posvećenom "zapadnim perspektivama o čovjeku, kulturi i politici", a čiji je izdavač William Regnery II. Organizacija Anti-Defamation League (ADL) opisala ga je kao "glavni glas antisemitizma među intelektualcima krajnje desnice". Uredništvo časopisa TOQ okupljalo je istaknuta imena radikalne desnice, a jedan od osnivača i pomoćnih urednika bio je Samuel T. Francis. Jedno vrijeme glavni urednik bio je Kevin Lamb, koji je još od 1990-ih pisao za rasističke publikacije; tada je objavljivao članke u časopisu "Mankind Quarterly", čiji je urednik bio Roger Pearson. U uredničkom savjetodavnom odboru časopisa TOQ bila je Virginia Abernethy, koja se 2012. godine kandidirala za potpredsjednicu ispred bjelačko-supremacističke stranke "American Freedom Party" (ranije "American Third Position Party"), a koja promiče bjelački nacionalizam. Jedan od čelnika stranke AFP-a je Kevin B. MacDonald, kojem se u pridružio i njegov prijatelj Tomislav Sunić. MacDonald je bio jedan od prvih članova uredničkog odbora časopisa TOQ; također je član savjetodavnog odbora organizacije National Policy Institute. U svojim člancima za TOQ, MacDonald je iznosio tvrdnje da su Židovi eugenički i kulturno evoluirali da bi unaprijedili svoju sposobnost nadmetanja sa nežidovima za resurse.

Bivši urednik časopisa TOQ, Greg Johnson, 2010. godine osnovao je internetsku stranicu "Counter Currents", koja svoja vodeća načela crpi iz djela Renéa Guénona "Kriza modernog svijeta". Prema Johnsonu: pokret alternativne desnice se pojavio kao zamjena za tada već posustali paleokonzervativni pokret, uz razliku što istražuje teme koje su paleokonzervativcima tradicionalno bile neprihvatljive, poput "neopoganizma, paleomaskulinosti, bjelačkog nacionalizma i sličnih stvari". Autor je knjige "Confessions of a Reluctant Hater", kao i urednik izdanja "On Being a Pagan", Alaina de Benoista. Predvodi vlastiti pokret, "North American New Right", koji smatra svojevrsnim nastavkom europske "Nouvelle Droite" (Nove desnice). Uz de Benoista, pokret se oslanja na djela Savitri Devi, Juliusa Evole, H. P. Lovecrafta, Francisa Parkera Yockeya, Kerryja Boltona, Aleksandra Dugina, kao i drugih istaknutih ličnosti modernog okultnog fašizma. Johnson smatra da je ezoterični hitlerizam oblik duhovnosti namijenjen bijelcima – indoeuropska religija koja stavlja naglasak na nasilje, moć i muževnost. Johnson je proveo godine promičući rad Devi putem platforme Counter-Currents, opisujući je kao "jednu od najizvanrednijih ličnosti 20. stoljeća". 

Portal AlternativeRight.com, koji je pokrenuo Richard B. Spencer, privukao je pozornost Williama Regneryja II. (vremenom preuzeo organizaciju NPI). Spencer je diplomirao na Sveučilištu u Virginiji, a 2003. godine magistrirao na Sveučilištu u Chicagu. Zaokupljali su ga tekstovi Lea Straussa, a u svom magistarskom radu analizirao je Theodora Adorna, pripadnika Frankfurtske škole. Spencer je tvrdio kako se Adorno bojao priznati svoju ljubav prema Wagnerovoj glazbi, jer je Wagner bio antisemit kojeg su nacisti uzdizali. Spencer je napustio doktorski studij na Sveučilištu Duke. 2007. godine je postao urednik časopisa "The American Conservative", koji su osnovali Scott McConnell, Pat Buchanan i Taki Theodoracopulos (prijatelj Harvey Weinsteina). Taj časopis, pokrenut kao reakcija protiv rata u Iraku, služio je kao glas onih koji su se protivili liberalizmu, ali i politici Georgea W. Busha. Ipak, Spencer je na kraju otpušten, jer su ga smatrali "pomalo ekstremnim". 

Spencer je potom postao jedini urednik časopisa "Taki’s Magazine", koji je 2007. godine osnovao Theodoracopulos; Spencer ga je postupno pretvorio u publikaciju bijelog nacionalizma. Za časopis je pisao i Scott McConnell, a na stranici su objavljivane i kolumne Pat Buchanana i Michelle Malkin. "Taki’s Magazine" našao se u središtu kontroverzi 2013. godine, nakon objave članaka u kojima se pružala podrška grčkoj neonacističkoj političkoj stranci Zlatna zora. U prosincu 2009. godine je Spencer napustio časopis i pokrenuo "AlternativeRight.com", portal koji se opisivao kao "internetski časopis radikalnog tradicionalizma" i "pokušaj stvaranja nove, neovisne intelektualne desnice". 

Do listopada 2016. godine je Spencer bio u braku sa kanadsko-ruskom znanstvenicom Ninom Kuprijanovom, koja je na engleski jezik prevela neke od tekstova i knjiga Aleksandra Dugina, uključujući djelo "Četvrta politička teorija", kao i tekstove o Martinu Heideggeru, koje je potom objavila Spencerova izdavačka kuća "Radix". Poznata i pod imenom Nina Byzantina, vodi internetsku stranicu posvećenu raspravama o "Rusiji, Euroaziji, meta- i geopolitici te kulturi". Napisala je i nekoliko članaka za internetsku stranicu "Radix Journal", čiji je osnivač također Spencer. Kouprianova je kritizirala način na koji zapadni mediji izvještavaju o Putinu, ocijenila ih je "neopravdano kritičkim". I ona i Spencer gostovali su na kanalu "Russia Today" da bi branili ruske postupke u Ukrajini. Spencer naziva Rusiju "najmoćnijom bijelom silom na svijetu" i divi se autoritarizmu Vladimira Putina. Predgovor knjizi "Martin Heidegger", autora Aleksandra Dugina, napisao je Gottfried. Časopis "The Occidental Quarterly" i portal "Radix" objavljuju članke Kerryja Boltona. Gottfried je Boltonovu knjigu "Mislioci desnice: Izazov materijalizmu" opisao kao "jednu od najpoučnijih studija o međuratnoj desnici na koju sam naišao u posljednjih nekoliko godina". 

Godine 2014. su Taylor i druge istaknute ličnosti pokreta "alt-right", uz Williama H. ​​Regneryja II., Richarda B. Spencera i Aleksandra Dugina, trebale govoriti na međunarodnoj konferenciji bijelih "rasnih realista" u Mađarskoj, ali je mađarsko Ministarstvo unutarnjih poslova zabranilo taj događaj. Mađarska vlada je smatrala kako je riječ o "uroti CIA-e" kako bi se Mađarsku prikazalo kao utočište za desničarske ekstremističke aktiviste, i potom bi ih se moglo ucjenjivati ​​u međunarodnim medijima. Regnery je zaustavljen u zračnoj luci, zadržan preko noći i deportiran. Duginu je odbijena ulazna viza. Spencer je u zemlju ušao vlakom, ali je uhićen tijekom policijske racije i predan imigracijskim vlastima.

Matthew Heimbach, vođa Radničke tradicionalističke stranke (Traditionalist Worker Party).

Govoreći o svojim nastojanjima da NPI-ju (National Policy Institute) osigura ugledan položaj u Washingtonu, Spencer je izjavio: "Trebamo ostaviti trag koji poručuje: 'Tu smo, drukčiji smo, naviknite se na to." Bijeli nacionalist Matt Heimbach optužuje elitističku kliku unutar Spencerova instituta National Policy Institute (NPI), koja upravlja pokretom bijelog nacionalizma, da su "pederi".  Heimbach je 2013. godine diplomirao na Sveučilištu Towson u Marylandu, gdje je osnovao "White Student Union" (WSU). Nakon diplome, 2013. godine, njegova je udruga WSU pripojena organizaciji "Traditionalist Youth Network", nadahnutoj učenjima Evole i Yockeyja. Povezan je sa nekoliko nacionalnih organizacija koje zagovaraju slične ideologije, među kojima su najistaknutije: "Council of Conservative Citizens" (CCC), "League of the South" (LOS), "Sons of Confederate Veterans" i "American Freedom Party" (AFP).

Heimbach je nekoliko puta putovao u Europu da bi potražio savjete od vođa krajnje desnice, uz političare iz nacionalističke češke Radničke stranke socijalne pravde (Dělnická strana sociální spravedlnosti) i grčke stranke Zlatna zora. Prešao je na pravoslavno kršćanstvo. Aleksandar Dugin održao je (snimljeni) govor 2015. godine prilikom predstavljanja Heimbachove organizacije "Trad Youth", koja kao svoj logotip koristi Duginovu "strijelu kaosa". Prema njegovim riječima: nacionalisti i tradicionalisti poistovjećuju se sa filozofijom Aleksandra Dugina i suvremenom Rusijom, jer euroazijska civilizacija predstavlja oličenje tradicionalnog svjetonazora i društva kakvo je u Europi postojalo prije utjecaja liberalizma, masonerije, imperijalizma i financijskih interesa. Heimbach je ustvrdio da je "Putin zapravo vođa antiglobalističkih snaga diljem svijeta", te kako je Putinova Rusija postala "neka vrsta osi za nacionaliste". 

Godine 2015. je organizacija TYN osnovala "Traditionalist Worker Party" (TWP) kao svoj politički ogranak, pripremajući se za izbore 2016. godine. 22. travnja 2016. godine, TWP je sa nekoliko drugih organizacija formirao koaliciju "Aryan Nationalist Alliance", koja je kasnije promijenila ime u "Nationalist Front". Fronta je stvorila koaliciju kojoj su se pridružili neonacistički "Nacional-socijalistički pokret" (NSM), "League of the South", neonacistička skupina "Vanguard America" i još četiri skupine. U kolovozu 2017. godine su ove skupine sudjelovale na skupu "Unite the Right" u Charlottesvilleu, Virginija. Službena svrha skupa bila je protivljenje uklanjanju spomenika Robertu E. Leeju iz parka Emancipation, ali se događaj pretvorio u nasilni nakon sukoba prosvjednika i protuprosvjednika. Muškarac povezan sa skupinama koje zagovaraju nadmoć bijelaca zaletio se automobilom u skupinu protuprosvjednika, pri čemu je jedna osoba smrtno stradala, a devetnaest ih je ozlijeđeno.

Među istaknutim osobama krajnje desnice, koje su bile prisutne nalazili su se Richard Spencer; zabavljač Baked Alaska, bivši kandidat Libertarijanske stranke, Augustus Invictus; David Duke; vođa skupine "Identity Evropa", Nathan Damigo; osnivač platforme "Right Stuff", Mike Enoch; osnivač organizacije "League of the South", Michael Hill; voditelj na kanalu "Red Ice", Henrik Palmgren; komentatorica "The Rebel Media", Faith Goldy; voditelj na mreži "Right Side Broadcasting Network", Nicholas Fuentes; YouTube ličnost, James Allsup; bivši tehnički direktor (CTO) portala "Business Insider", Pax Dickinson; bloger platforme "Right Stuff", Johnny Monoxide; autor portala "Daily Stormer", Robert 'Azzmador' Ray; suradnik portala "Daily Caller" i organizator skupa, Jason Kessler; voditelj emisije "Radical Agenda", Christopher Cantwell.

"The Rebel Media", koji se često opisuje kao kanadska inačica portala "Breitbart", osnovali su 2015. godine bivša lica TV-mreže "Sun News Network", Ezra Levant i Brian Lilley. Pod vodstvom Levanta, koji je Židov, "The Rebel" je bio izložen optužbama da služi kao platforma za krajnje desnu, protumuslimansku ideologiju, poznatu kao "protudžihad" ("counter-jihad"). Bivša novinarka mreže Sun News, Faith Goldy, kasnije im se pridružila. Suradnik je bio i Gavin McInnes, osnivač krajnje desne muške organizacije "Proud Boys". Mnogi suradnici "The Rebel Media" su najavili odlazak, ili su dobili otkaz, nakon što je Goldy istaknuto izvještavala sa skupa "Unite the Right" i obavila intervju sa predstavnikom portala "The Daily Stormer".

13. ožujka 2018. godine, Heimbach je uhićen zbog navodnog napada na svoju suprugu i svog glasnogovornika Matta Parrotta, nakon što je ovaj uhvaćen u preljubu sa suprugom. U to je vrijeme Heimbach bio u braku sa Parrottovom pokćerkom iz njegova prethodnog braka. Nakon tog incidenta, Parrott je ugasio internetske stranice organizacije TWP i izjavio da namjerava izbrisati podatke o članovima, navodeći kao razlog zaštitu privatnosti. Prema Parrottu: TWP više nije postojao, jer je vjerodostojnost skupine bila uništena u nečemu što je on nazvao "cirkusom bijelog smeća". 27. ožujka su Parrott i njegov odvjetnik izdali objavu gdje stoji da Parrott nije izbrisao, niti je uništio podatke o članstvu, budući su oni bili relevantni za tekući savezni sudski postupak vezan uz skup "Unite the Right", koji je potom održan u kolovozu.

Na skupu "Unite the Right" sudjelovao je i Daniel Friberg, osnivač izdavačke kuće Arktos Media, koja povezuje američku "alt-right" sa njezinim europskim pandanima. Britanski antifašistički časopis "Searchlight" utvrdio je izravnu vezu između Friberga i Richarda B. Spencera, utemeljenu na zajedničkom pokretanju internetske stranice "AltRight", u siječnju 2017. godine; što je projekt organizacije NPI i izdavačke kuće Arktos Media, gdje Dugin redovito objavljuje svoje tekstove. Pratili su razvoj Putinovih subverzivnih aktivnosti i saveza sa brojnim krajnje desnim političkim skupinama u UK i zaključili kako najveću prijetnju predstavljaju "Traditional Britain Group" (TBG), "Generation Identity", skupine oko "Nazi Foruma" i Arktos Media.

TBG je tradicionalistička, radikalno konzervativna politička organizacija u Ujedinjenom Kraljevstvu. Njezin je predsjednik lord Sudeley. Potpredsjednik, profesor John Kersey, opisuje sebe kao "radikalnog tradicionalista i paleolibertarijanca". Nakon smrti pokrovitelja organizacije "Western Goals Institute" (WGI) sa sjedištem u Londonu, generala sir Waltera Walkera, taj je institut prestao sa radom. No, njegov potpredsjednik, Gregory Lauder-Frost, 2001. godine je osnovao TBG kako bi nastavio djelovanje WGI-ja u Ujedinjenom Kraljevstvu. Lauder-Frost je također bio dužnosnik organizacije "Conservative Monday Club", povezane sa  grupom "Le Cercle". Lauder-Frost, koji je studirao modernu povijest na Oxfordu i stekao doktorat na temu "Posljednjih 50 godina carske Rusije", priznati je stručnjak za genealogiju; obnašao je dužnosti urednika publikacija i glavnog tajnika međunarodne organizacije "Monarchist League". 

TBG crpi inspiraciju iz djela Josepha de Maistrea, jednog od autora iz njemačke tzv. "konzervativne revolucije", među kojima su Oswald Spengler, Ernst Jünger i Martin Heidegger, ali i fašističkih velikana, Corneliua Codreanua i Francisa Parkera-Yockeyja. Još značajnija referenca, koja se vrlo često spominje na njihovoj internetskoj stranici i u drugim materijalima koje su izradili, jest Julius Evola. Organizacija "Searchlight" je otkrila vezu između Lauder-Frosta i ruskog "think-tanka", naziva "Katehon", u čijem se nadzornom odboru nalaze Leonid Rešetnjikov (umirovljeni general-pukovnik ruske vanjske obavještajne službe) i Dugin. TBG je također pomogao u promicanju konferencije održane 12. listopada 2013. godine, pod nazivom "Konferencija o kraju sadašnjeg svijeta", a na kojoj je sudjelovao Dugin i glavni govornik je bio Alain de Benoist. 

Na godišnjoj konferenciji TBG-a, 2015. godine, sudjelovao je John Morgan, glavni urednik izdavačke kuće Arktos Books. Suosnivač i izvršni direktor Arktosa je švedski rudarski tajkun Daniel Friberg. Iako je u svojoj rodnoj Švedskoj gotovo nepoznat, "Searchlight" ga smatra "jednom od najutjecajnijih figura globalne krajnje desnice". Ime "Arktos" podsjeća na naslov Duginove ezoterične publikacije, "Arktogeja". Joscelyn Godwin napisao je djelo "Arktos: Polarni mit u znanosti, simbolizmu i nacističkom preživljavanju", gdje se referira na prapostojbinu Arijaca, koju poistovjećuje sa Thuleom i Agarthom. Arktos je Veliki medvjed (lat. Ursa Major), najistaknutije zviježđe na sjevernoj nebeskoj polutki. Prema Godwinu su četiri položaja tog zviježđa, koja odgovaraju četirima godišnjim dobima zodijaka, simbolizirana svastikom. Svastika je stoga i simbol Sjevernog pola, koji se još od vremena drevnih misterija štuje kao falusni simbol, a oko kojeg kruži zviježđe Draco (Zmaj). 

Zviježđa Velikog medvjeda (Ursa Major) i Malog medvjeda (Ursa Minor) kruže oko precesijskog sjevernog nebeskog pola (centriranog u zvijezdi α Ursae Minoris). Kroz četiri vremenske faze ona iscrtavaju vrtložnu svastiku. Sjevernjača, zajedno sa sedam zvijezda sjevera i simbolom svastike, u mnogim se svjetskim kulturama još od davnina koristi za prikazivanje načela stvarnosti – ili Boga svemira – u njegovu načinu očitovanja, odnosno stvaranja.

Izdavačka kuća Arktos počela je stjecati međunarodni ugled prije otprilike pet godina, objavljujući pretiske starih nacističkih materijala, kao i nova djela namijenjena novoj generaciji sofisticiranijih desničarskih ekstremista, posebice za one povezane sa  europskom Novom desnicom i identitarizmom. Fokusiraju se na tradicionalističke i ezoterično-fašističke sadržaje, te objavljuje djela autora kao što su Dugin, H. P. Lovecraft, Julius Evola, Alain de Benoist i Kerry Bolton; u ponudi imaju čak i knjigu "The Arctic Home of the Vedas", Bala Gangadhara Tilaka, kao i "Germany’s Third Empire", Arthura Moellera van den Brucka. Arktos je također objavio knjigu "Borba za bit: Zapadni etnosuicid ili europska renesansa?", Pierrea Krebsa, osnivača 'Thule-Seminara', tj. njemačkog ogranka organizacije GRECE. Unatoč njegovu poznatom židovskom podrijetlu, Arktos je objavio i djelo "War and Democracy", Paula Gottfrieda.

Tomislav Sunić, jedan od najvažnijih intelektualaca pokreta "Nouvelle Droite"

Konferencije TBG-a, baš kao i one organizacije NPI, predstavile su javnosti Grega Johnsona, Tomislava Sunića i Alexa Kurtagića. Kurtagić je ujedno bio jedan od govornika čiji se nastup na konferenciji NPI-ja 2013. godine najviše iščekivao. Tom prilikom je izjavio: "Egalitarizam se mora prikazati kao zlo". Kerry Bolton izdaje časopis "Ab Aeterno", gdje su, među ostalima, surađivali Sunić, dr. Dimitris Michalopoulos i Dugin. Sunić, kojega se smatra jednim od najvažnijih intelektualaca pokreta "Nove desnice", bivši je profesor i predavao je i o Carlu Schmittu. Sunićeva djela i stajališta mogu se opisati kao bliska školi mišljenja GRECE, Alaina de Benoista, ujedno i autora predgovora za jednu od Sunićevih knjiga i čije članke Sunić često prevodi na engleski jezik. Sunićevi su članci objavljivani u raznim američkim, francuskim, njemačkim i hrvatskim časopisima, uključujući danas ugašeni "Journal of Historical Review", povezan sa izdavačkom kućom "Noontide Press" Willisa Carta. Predgovore za Sunićevu knjigu "Protiv demokracije i jednakosti" su napisali Paul Gottfried i Alain de Benoist. U listopadu 2013. godine je NPI organizirao nacionalnu konferenciju, pod nazivom "Nakon pada". Među govornicima su se našli sudionici prethodne konferencije, poput Spencera, Alexa Kurtagića i Sunića; uz nove govornike, među kojima su bili Alain de Benoist, Jack Donovan i William Regnery II.

Kurtagić je surađivao sa Kerry Boltonom, prijatelj je sa Troy Southgateom, te objavljuje njegova djela. Osnivač je tvrtke "Supernal Music", kataloga za naručivanje 'black metal' glazbe putem pošte. Autor je romana nadahnutih djelima Ernsta Jüngera, Miguela Serrana i Savitri Devi. Suurednik je Spencerova portala "Alternative Right", pisao je za "American Renaissance", "Takimag", "The Occidental Quarterly", "Counter-Currents". Kurtagić je bio urednikom nedavnog izdanja djela "Imperium", Francisa Parkera Yockeyja, koje sadrži predgovor Kerryja Boltona.

Autor je romana "Mister", koji je 2009. godine objavila izdavačka kuća "Iron Sky Press", a predgovor je napisao Tomislav Sunić. Radnja romana je smještena u distopijsku buduću Europu, u kojoj tajni kult ezoteričnih hitlerista (koji su uspostavili tajne baze na Antarktici) potajno kuje zavjeru za rušenje sustava. Oni su također zaslužni za oslobađanje fiktivnog lika Kevina MacDonalda, koji je u romanu bio zatočen, a nakon bijega postaje najtraženiji bjegunac na svijetu. Kurtagic je nedavno radio na svom drugom romanu, čija su tema nacionalsocijalistički NLO-i. Također je i glavni urednik izdavačke kuće "Wermod & Wermod Publishing Group", koja je objavila knjigu "Blood", Jonathana Bowdena, engleskog političkog aktivista koji je iznimno cijenio Evolu i njegove ideje, te držao predavanja o njegovoj filozofiji. Prema opisu knjige: "Knjiga "Blood" obrađuje širok raspon tema, uključujući zapadni marksizam i Louisa Althussera, psihologiju sotonizma, nacionalsocijalizam, vođenje rata, virtualnu stvarnost, prihvaćanje ljevičarskih normi u svijetu umjetnosti, Situacionističku internacionalu, Stuarta Homea, Wyndhama Lewisa, te napetosti između umjetnosti i totalitarne politike."

Početkom 1990-ih Bowden je izjavio da je obnašao dužnost zamjenika predsjednika instituta "Western Goals Institute". Godine 1992. je Bowden, zajedno sa Stuartom Millsonom, suosnovao skupinu "Revolutionary Conservative Caucus". Godine 2003. se  Bowden pridružio Britanskoj nacionalnoj stranci (BNP), gdje ga je Nick Griffin imenovao "kulturnim povjerenikom". Godine 2005. je Bowden sa Troy Southgateom osnovao "New Right", paneuropski nacionalistički i konzervativno-revolucionarni 'think-tank', izravno nadahnut francuskom "Nouvelle Droite". Simbol "New Right" je modificirana inačica simbola "magije kaosa" (osam strelica); slično simbolu Duginove Euroazijske stranke.

Brexit 

Skupina "Traditional Britain Group" (TBG) povezana je sa Strankom neovisnosti Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP), koja je imala značajan utjecaj na Brexit; potez koji je bio dijelom ruske strategije, temeljene na Duginovu nacrtu, usmjerene na potkopavanje NATO-a i Europske unije. Ruski savez sa europskom krajnjom desnicom nastoji oslabiti "atlantističku" moć poticanjem desničarskih nemira diljem Europe, usmjerenih protiv Amerike, NATO-a i Europske unije. "Ukratko", kaže Peter Pomerantsev, autor knjige "Ništa nije istina, a sve je moguće" (studije o svijetu kremaljske propagande), ruski plan se "sastoji od pronalaženja načina za potkopavanje europskog jedinstva, a u konačnici i euroatlantskog jedinstva." Ruske subverzivne aktivnosti uglavnom su bile usmjerene na jačanje potpore krajnjoj desnici, poticanjem kontroverzi oko useljavanja iz inozemstva, posebice iz muslimanskih zemalja.

Imigracija je jedno od ključnih političkih pitanja u mnogim europskim zemljama, a sve više i na razini EU. Protivljenje visokim stopama legalnog useljavanja se povezuje sa određenim desničarskim strankama unutar EU-a. Desničarske stranke koje kritiziraju imigraciju ušle su u sastav vlada u Austriji, Danskoj, Italiji, Nizozemskoj, Norveškoj, Poljskoj i Slovačkoj, a postale su i značajan čimbenik u politici Engleske, Švedske, Njemačke i Francuske. Među istaknute europske protivnike imigracije ubrajaju se Jean-Marie Le Pen, Thilo Sarrazin, Fjordman, pokojni Jörg Haider i Pim Fortuyn. Fortuyna je tijekom kampanje za nizozemske parlamentarne izbore, 2002. godine, ubio Volkert van der Graaf. On je izjavio da je počinio ubojstvo zato da bi spriječio Fortuyna u svojoj potrazi za političkom moći iskorištavazi muslimane kao "žrtvene jarce" i zbog napada na "ranjive članove društva". 

Europski desničarski nacionalisti smatraju da neasimilirani imigranti ugrožavaju njihove povijesne kulture i krše pravo na zemlju namijenjenu vlastitim narodima. Uz visoke stope nezaposlenosti i prisutnost neeuropskih imigrantskih populacija koje su tek djelomično asimilirane, političke stranke koje se protive imigraciji ojačale su svoj položaj u anketama i na izborima. Strahove dodatno pojačava činjenica što su mnogi imigranti u Zapadnoj Europi siromašni muslimani iz radničke klase, podrijetlom sa Bliskog istoka i iz Sjeverne Afrike.

Stajalište protiv imigracije prvenstveno je nacionalističko, kulturno i ekonomsko. Nedavno je predložen novi indeks za mjerenje razine percipirane prijetnje od imigranata, koji je primijenjen na skup podataka i obuhvaća 47 europskih zemalja i regija. Rezultati pokazuju da su Malta i Cipar zemlje u kojima je percepcija socioekonomske prijetnje od imigranata najizraženija, slijede ih Austrija, Velika Britanija, Sjeverna Irska i Mađarska. Sa druge strane, zemlje ili regije sa najmanjom percepcijom takve prijetnje su Armenija, Švedska, Rumunjska i Sjeverni Cipar.

Prema riječima generala američkog ratnog zrakoplovstva, Philip Breedlovea, visokog američkog i NATO-ovog zapovjednika u Europi: Vladimir Putin i njegov saveznik, sirijski predsjednik Bašar al-Asad, pretvaraju izbjegličku krizu u regiji u "oružje", te je koriste da bi potkopali europsku sigurnost i jedinstvo. Breedlove, vrhovni saveznički zapovjednik za Europu unutar vojnog saveza NATO (broji 28 članica), izjavio je pred Odborom za oružane snage američkog Senata: "Rusija i Asadov režim namjerno koriste migracije kao oružje, nastojeći preopteretiti europske strukture i slomiti europsku odlučnost." Breedlove je dodao da su sirijska uporaba tzv. "bačvastih bombi" protiv vlastitih civila, kao i ruski "neselektivni" zračni napadi u Siriji (navodno su trebali pomoći Zapadu u borbi protiv Islamske države, ali su se, čini se, usmjerili na pobunjeničke skupine koje se protive Asadovoj vladi) – zapravo imali za cilj raseljavanje stanovništva i stvaranje izbjegličke krize.

Prema podacima UN-a: samo je tijekom 2015. godine pristiglo više od milijun migranata. Taj je priljev stvorio pritisak na resurse i političko jedinstvo regije, pri čemu su najteže pogođene južnoeuropske zemlje (npr. Grčke, koja se već bori sa recesijom); te su posebno izložene velikom broju ljudi koji pristižu morskim putem. Europski ministri sastali su se u veljači 2015. godine kako bi raspravljali o migrantskoj krizi, uslijed sve veće zabrinutosti da bi opstanak regije mogao biti doveden u pitanje. Na sastanku u Beču je Austrija upozorila da je priljev migranata potrebno hitno smanjiti, pri čemu je austrijski ministar unutarnjih poslova izjavio da je riječ o "pitanju opstanka za EU". 

Prema organizaciji "Searchlight": "Postoji mogućnost da [TBG] počne neformalno utjecati na određene skupine radikalnijih aktivista, unutar baze pristaša stranke UKIP". Prema anketama provedenim prije referenduma, imigracija je bila jedan od glavnih prioriteta za birače koji su zagovarali izlazak UK iz EU. Čelnici te opcije, poput Nigela Faragea iz UKIP-a i Borisa Johnsona, jasno su isticali stajalište da je "ponovno preuzimanje kontrole" nad granicama UK ključno za buduće gospodarsko zdravlje zemlje.

UKIP je euroskeptična, desno-populistička politička stranka, koju je 1991. godine osnovao povjesničar Alan Sked kao "Anti-Federalist League". Godine 1993. preimenovana je u UKIP, usvojila je širi desničarski program i postupno stjecala sve veću podršku, zalažući se za izlazak UK iz EU. Pod vodstvom Nigela Faragea, stranka je od 2009. godine politike prilagodila bijeloj radničkoj klasi; pritom su ostvarili značajne uspjehe na lokalnim izborima (2013.) i izborima za Europski parlament (2014.), gdje je UKIP osvojio najviše glasova. Na općim izborima (2015.) je stranka osvojila treći najveći udio glasova, ali samo jedno zastupničko mjesto u Donjem domu britanskog parlamenta.

Farage je održavao bliske veze sa Steve Bannonom, koji je pomogao UKIP-u u kampanji za Brexit. Farage je Stevea Bannona prvi put susreo u ljeto 2012. godine, kada ga je Bannon (kojega su zanimali desničarski pokreti u Europi) pozvao da provede nekoliko dana u New Yorku i Washingtonu. Govoreći o Bannonu, Farage je izjavio: "Izuzetno cijenim intelekt tog čovjeka." 

Kako je u analizi za "CBC News" primijetio Lucas Powers: "Dio tog traženja žrtvenog jarca sastojao se u upiranju prstom u migrante kao krivce za spor i razočaravajuć oporavak Ujedinjenog Kraljevstva od financijske krize iz 2008. godine, kao i za nestajanje javnih usluga, osobito u područjima izvan velikih urbanih središta." Broj osoba rođenih u inozemstvu koje žive u UK se više nego udvostručio tijekom proteklog desetljeća: sa 3.8 milijuna (1993.) na oko 8.3 milijuna (2014.). Statistike, objavljene nekoliko tjedana prije glasovanja za Brexit i prema kojima je neto migracija u UK, 2015. godine, dosegnula 333.000 ljudi, smatraju se ključnim čimbenikom pobjede opcije za izlazak iz EU. Zanimljivo je što je tabor koji se zalagao za izlazak dobio potporu vrlo raznolike skupine birača, kako u političkom, tako i u ekonomskom smislu. Prema pisanju 'The Guardiana', najjasniji čimbenik bilo je obrazovanje: osobe sa fakultetskom diplomom su većinom glasale za ostanak, dok su oni bez diplome glasali za izlazak.

Jonathan Stern, kahanist sa sjedištem u New Yorku, u intervjuu za internetsku stranicu "Amerika.org" je izjavio: "Nemoguće je uopće kvantificirati u kojoj su mjeri Brexit, Trumpova pobjeda, uspon Nacionalne fronte u Francuskoj i drugi populistički pokreti u Europi doveli do oživljavanja kahanizma." Stern je dodao: "Ja sam prije svega židovski nacionalist, no budući su Židovi bijelci, sasvim prirodno prepoznajem logiku koja stoji iza bijelog nacionalizma." Zaključio je: "Ono što nas povezuje sa svim tim pokretima jest činjenica da smo svi mi nacionalisti." Uz svoj aktivizam u Izraelu, Avigdor Eskin (suradnik Aleksandra Dugina) je istaknuta figura u uspostavljanju veza između desno orijentiranih cionističkih Židova, američke "alt-right" scene i određenih nacionalističkih pokreta u zapadnoj Europi. Također je istaknuta osoba u pružanju potpore pokretu za prava Afrikanera, promovirajući taj pokret u Izraelu i Rusiji. Surađivao je sa Jean-Marieom Le Penom i belgijskim nacionalistima, pod uvjetom da se ograde od svojih antisemitskih izjava.

Bannon govori na Trećoj međunarodnoj konferenciji o ljudskom dostojanstvu 2014. godine.

Bannonizam

U govoru održanom za Institut za ljudsko dostojanstvo (Institute for Human Dignity) u Vatikanu, Bannon je Putina nazvao "vrlo, vrlo, vrlo inteligentnim", te ustvrdio da bi "naša Crkva" trebala istražiti što on čini sa tradicionalizmom, osobito u kontekstu u kojem taj pokret podupire nacionalizam. Osvrćući se na Dugina, Bannon je objasnio:

"Kada je riječ o Vladimiru Putinu – ako doista promotrite neke od temelja njegovih današnjih uvjerenja – vidjeti ćete da mnogi od njih proizlaze iz onoga što nazivam euroazijstvom. On ima savjetnika koji se poziva na Juliusa Evolu i druge autore početka 20. stoljeća, koji su zapravo zagovornici takozvanog tradicionalističkog pokreta – pokreta koji je vremenom prerastao, odnosno metastazirao, u talijanski fašizam. Mnoge ljude koji su tradicionalisti to privlači."

Nakon smrti Andrew Breitbarta, 2012. godine, dotadašnji član upravnog odbora Steve Bannon preuzeo je dužnost izvršnog predsjednika, dok je Solov postao glavni izvršni direktor (CEO). Upravo je 10 milijuna dolara iz Mercerovih sredstava omogućilo Bannonu (baš kao i Mercer je bio član organizacije CNP) financirati portal Breitbart, sa jasnom namjerom da postane svojevrsni "Huffington Post za desnicu". Bannon je, 2012. godine, također bio suosnivač instituta "Government Accountability Institute"  (GAI), koji je primao sredstva od "Mercer Family Foundation" i organizacije "Donors Trust", povezane sa braćom Koch. Istraživačke metode GAI uključuju analizu poreznih prijava, evidencija letova i dokumenata stranih vlada, uz rudarenje podataka na tzv. dubokom webu. Ova je skupina poznata po svojoj ulozi u objavljivanju istraživačkih knjiga: "Clintonov novac: neispričana priča o tome kako su i zašto strane vlade i tvrtke pomogle Billu i Hillary da se obogate" i "Bushovi dolari: kako su javna služba i korporacije pomogle Jebu da se obogati". Bloomberg je Bannona nazvao "najopasnijim političkim operativcem u Americi". "Tama je dobra", rekao je Bannon za 'The Hollywood Reporter', "Dick Cheney. Darth Vader. Sotona. To je moć. Nama samo koristi kada su u krivu. Kada su slijepi na to tko smo mi i što radimo." U intervjuu za "The Daily Beast", Bannon je ponosno izjavio: "Ja sam lenjinist. Lenjin je želio uništiti državu, a to je i moj cilj. Želim sve srušiti i uništiti cjelokupni današnji establišment." Prema riječima dvojice Bannonovih bivših prijatelja, dvije od njegovih omiljenih knjiga su "Umjetnost ratovanja" (Sun Tzu) i hinduistička "Bhagavad Gita", koja govori o svetom ratu za uspostavu dharme. Jedan od njih također je spomenuo njegovu "opsesiju" vojnim bitkama iz antičke Grčke i Rima, pri čemu mu je osobno najdraži bio Peloponeski rat; rat između Atene i Sparte. "Često je govorio o Sparti – o tome kako je Sparta porazila Atenu; ta mu se priča jako sviđala", rekao je Jones.

Bannon je bivši poručnik Ratne mornarice Sjedinjenih Američkih Država i služio je kao posebni pomoćnik načelnika stožera Ratne mornarice u Pentagonu. Nakon stjecanja MBA diplome na Harvardu, postao je potpredsjednik u tvrtki Goldman Sachs. Godine 1993. je Bannon imenovan vršiteljem dužnosti direktora projekta "Biosfera 2"; ekološkog eksperimenta gdje je 8 ljudi i tisuće biljaka trebalo preživjeti u zatvorenom okruženju. Projekt je, međutim, naišao na brojne probleme. Zbog povezanosti sa  jednim New Age kultom pojavile su se i sumnje da je riječ o šarlatanstvu. Projekt je pokrenuo John P. Allen, koji je 1970-ih bio vođa komune "Synergia Ranch", koju su nazivali "kultom nalik onome u Jonestownu". Allen je bio optužen za primjenu tehnika kontrole uma i fizičko zlostavljanje članova. Prema Allenovim riječima: "Možemo ubrzati samu evoluciju pomažući planetarnom evolucijskom nagonu." Propovijedao je apokaliptičnu filozofiju prema kojoj život na Zemlji srlja u ekološku katastrofu, a jedina nada za čovječanstvo je pokretanje New Age civilizacije na Marsu. Kako je primijetio jedan znanstvenik, odbacivali su sva upozorenja o predvidljivim problemima sa projektom, uzvrativši kako je "tradicionalna znanost upropastila Zemlju, pa nam stoga nije ni potrebna." 

Tijekom 1990-ih je bio izvršni producent u holivudskoj filmskoj i medijskoj industriji, te je producirao 18 filmova. Godine 2004. je  upoznao Petera Schweizera i Andrewa Breitbarta; potonji ga je kasnije opisao kao "Leni Riefenstahl" pokreta "Tea Party". Godine 2007. Bannon je napisao koncept za novi dokumentarni film, "Uništavanje Velikog Sotone: Uspon islamskog fašizma u Americi". U tom se nacrtu organizacije CAIR i "Islamic Society of North America" opisuju kao "kulturni džihadisti". Označio je Washington Post, New York Times, NPR, "sveučilišta i ljevicu", "američku židovsku zajednicu", ACLU, CIA, FBI, State Department i Bijelu kuću kao one koji "omogućuju" tajne misije uspostave islamske republike u Sjedinjenim Državama.

Od rane dobi je na Bannona utjecao tradicionalistički katolicizam njegove obitelji. Poznat kao strastven čitatelj, Bannon je počeo sa rimokatoličkom poviješću, zatim prešao na kršćanski misticizam, a odatle na istočnjačku metafiziku. Dok je bio u mornarici, nakratko se bavio i zen-budizmom. Čitanje ga je naposljetku dovelo do René Guénona. Zajedničke teme propasti zapadne civilizacije i gubitka transcendentnog – prisutne u Guénonovoj knjizi "Kriza modernog svijeta" i Evolinoj "Pobuni protiv modernog svijeta" – privukle su Bannona tradicionalizmu. Kako je to sažeo Joshua Green u knjizi "Devil’s Bargain": Guénona je, baš kao i Bannona, privlačilo veliko apokaliptično viđenje povijesti koje je kao ključne trenutke duhovnog propadanja Zapada označilo dva događaja: uništenje vitezova templara 1312. godine i Westfalski mir 1648. godine. Također, poput Bannona, Guénon i Evola vjerovali su da Zapad prolazi kroz "Kali Yugu", "mračno doba" koje traje 6000 godina i tijekom kojega je "tradicija" potpuno zaboravljena.

Bannonova mračna apokaliptična vizija nadahnuta je knjigom "The Fourth Turning", Williama Straussa i Neila Howea. Kao autor dokumentarnih filmova, Bannon je u filmu "Generation Zero" razradio pojedinosti generacijske teorije Straussa i Howea. Prema riječima povjesničara Davida Kaisera, koji je sudjelovao kao savjetnik, film se "usredotočio na ključni aspekt njihove teorije: ideju da je američka povijest svakih 80 godina obilježena krizom, odnosno 'četvrtim zaokretom', koji uništava stari poredak i stvara novi". Kaiser navodi da je Bannon "vrlo dobro upoznat sa teorijom krize Straussa i Howea, i već dulje vrijeme razmišlja o tome kako je iskoristiti za postizanje određenih ciljeva". Autori opisuju svaki "zaokret" kao razdoblje koje traje otprilike 20 do 22 godine. Četiri "zaokreta" čine potpuni ciklus, u trajanju od otprilike 80 do 90 godina, što autori nazivaju "saeculum" (latinska riječ koja označava i "dug ljudski vijek" i "prirodno stoljeće").

Autori odbacuju poimanje linearne povijesti: "Umjesto toga, prihvaćamo spoznaju gotovo svih tradicionalnih društava: da je društveno vrijeme ciklus koji se ponavlja, u kojem događaji postaju smisleni samo u onoj mjeri u kojoj predstavljaju ono što filozof Mircea Eliade naziva ’ponovnim odigravanjem’ (reenactments)." Opisuju ciklus od četiri faze društvenih razdoblja ili "raspoloženja" (što nazivaju "zaokretima", tj. "turnings") – i to su: Uzlet (The High), Buđenje (The Awakening), Raslojavanje (The Unraveling) i Kriza (The Crisis). Prema autorima, četvrti zaokret je Kriza. Riječ je o razdoblju razaranja (često uključuje rat), tijekom kojega se institucionalni život uništava i ponovno izgrađuje kao odgovor na percipiranu prijetnju opstanku nacije. Nakon krize, građanski autoritet ponovno jača, kulturno izražavanje usmjerava se prema zajedničkim ciljevima, a pojedinci počinju sebe doživljavati kao pripadnike šire skupine.

U članku portala "Business Insider" (02/2017.), "Opsjednutost Stevea Bannona mračnom teorijom povijesti trebala bi nas zabrinjavati", piše: "Čini se da Bannon pokušava potaknuti ’četvrti zaokret’." Ann Hornaday, filmska kritičarka "Washington Posta", osvrćući se na Bannonov film o četvrtom zaokretu, "Generation Zero", je primijetila: "Neka dođe apokalipsa. Postoji gotovo fetišistička želja da se vidi kako sve odlazi u zrak. Kao da priziva pročišćavajuću vatru – da sravni sa zemljom postojeću građevinu, da uništi institucije. Mislim da je situacija upravo toliko dramatična." 

U svom govoru za Institut za ljudsko dostojanstvo je Bannon (katolik) objasnio da su Crkva i zapadna civilizacija u "otvorenom ratu" sa sekularizmom i "džihadističkim islamskim fašizmom". Ustvrdio je da to predstavlja same početne faze "vrlo brutalnog i krvavog sukoba", te poziva "borbene pripadnike Crkve" ("church militants") neka se udruže i bore za svoja uvjerenja. Pat Buchanan prihvatio je teologiju "borbene Crkve" u eseju iz 2009. godine, objavljenom u konzervativnom časopisu "Human Events", ustvrdivši: "Trijumfalni sekularizam zauzeo je ključne položaje – od Hollywooda do medija, umjetnosti i akademske zajednice – i ne uživa ni u čemu više, nego u vrijeđanju i bogohulnom izrugivanju Rimske crkve." 

Institut za ljudsko dostojanstvo (IHD) osnovao je Benjamin Harnwell, suradnik portala "Breitbart", dugogodišnji pomoćnik konzervativnog zastupnika u EP, Nirja Deve, sa ciljem promicanja "kršćanskog glasa" u europskoj politici. Institut pruža podršku Matteu Salviniju, čelniku stranke Sjeverna liga (talijanskom desničarskom nacionalistu koji je hvalio Benita Mussolinija i gorljivi je pristaša Donalda Trumpa), kao i Marion Le Pen, "zvijezdi u usponu" stranke Nacionalna fronta i nećakinji čelnice Marine Le Pen. Pokrovitelj Instituta je Otto von Habsburg. Na mjestu predsjednika Instituta je Harnwella naslijedio lord Nicholas Windsor, najmlađe dijete vojvode od Kenta, koji je ujedno i veliki meštar Ujedinjene velike lože Engleske, upravnog tijela slobodnog zidarstva u Engleskoj i Walesu.

Osnivač organizacije "Le Cercle", Otto von Habsburg, pokrovitelj je Instituta za ljudsko dostojanstvo (IHD)

Institut je povezan sa tradicionalističkim katolicima koji se protive Drugom vatikanskom saboru i reformama pape Franje, kao npr. američki kardinal Raymond Burke, pokrovitelj Suverenog vojnog malteškog reda. Burke je zagovarao pomirenje Bratovštine sv. Pija X. (SSPX) sa Vatikanom. Bannon se, 2014. godine, sastao sa Burkeom, sa kojim dijeli zajedničku sumnju da je papa Franjo opasno zabludjeli pojedinac, vjerojatno i "socijalist". Papa Franjo smijenio je Burkea nakon sukoba sa vitezovima Reda oko navodne podjele kondoma, što je također rezultiralo papinim uklanjanjem velikog meštra Reda. Prema riječima jednog utjecajnog viteza, unutar Reda prevladavalo je mišljenje da veliki meštar slijedi kardinala Burkea, budući je ovaj zračio autoritetom, koji je proizlazio iz potpore koju je uživao od strane Trumpove administracije. U nastojanju da riješi pitanje kondoma, Papa se 10. studenoga 2016. godine privatno sastao sa Burkeom, pri čemu mu je jasno dao do znanja kako želi "očistiti" Red od slobodnog zidarstva.

Kardinal Raymond Burke, zaštitnik Suverenog Malteškog vojnog reda

Bannon i Burke, obojica su povezani sa Glorijom, princezom od Thurn i Taxisa, udovicom člana "Kluba 1001" i Malteškog viteza, Johannesa, 11. princa od Thurn i Taxisa. Dinastija Thurn i Taxis jedna je od najbogatijih obitelji u Europi i dugo se povezivala sa  Rothschildima, Iluminatima i Azijskom braćom. Porijeklom od portugalskog kralja Miguela I., Johannes je u rodu sa nekoliko vladajućih nasljednih šefova država u Europi. Također potječe iz dinastija koje su imale veliki utjecaj na povijest okultizma: Wittelsbach, Saxe-Coburg-Gotha, Braganza i kuća Habsburg-Lorraine. Kao član "Društva Thule", Johannesovog praujaka, princa Gustava od Thurn i Taxisa je ubila vlada Bavarske Sovjetske Republike tijekom Njemačke revolucije (1918.–1919.). 

Kada je imala 19 godina, Gloria se udala se za tada 53-godišnjeg princa. Gloria i suprug bili su poznati po raskošnom načinu života, postajući društvene i modne ikone tijekom 1980-ih. Ona je bila dijelom europskog jet-seta, a mediji su je nazivali "punk princezom" ili "princezom TNT". Provodila je vrijeme u klubovima sa Mick Jaggerom i Andy Warholom. Tijekom 1970-ih Johannes je priređivao avangardne zabave, a budući je bio biseksualan, često ga se moglo vidjeti u gay diskotekama. Hotel Chelsea, koji je ujedno postao mjestom njezina umjetničkog djelovanja, naručio je od Glorije seriju pastela najpoznatijih stanara hotela. Bila je također bliska prijateljica Hillary Clinton, te je bila jedna od desetak žena koje su prisustvovale njezinoj rođendanskoj proslavi uoči izbora 2016. godine. 

Bannon je predložio Glorijin dvorac sa 500 soba u Regensburgu kao potencijalno mjesto za "gladijatorsku školu", namijenjenu obrazovanju i obuci desno orijentiranih katolika. Prema pisanju "New York Timesa": Glorija (gorljiva tradicionalistička katolkinja i bliska prijateljica pape Benedikta) je "izrasla u svojevrsnu ’kraljicu sunca’ oko koje se okupljaju mnogi tradicionalistički rimokatolici koji se protive papi Franji". Glorija također blisko surađuje sa Carl Marijom Viganòom, najpoznatijem po razotkrivanju dvaju velikih vatikanskih skandala: afere "Vatileaks" (2012.), u kojoj je otkrio financijsku korupciju u Vatikanu; i pisma (2018.), u kojem je optužio papu Franju i druge crkvene vođe za prikrivanje optužbi za seksualno zlostavljanje protiv bivšeg kardinala Theodore McCarricka. New York Times naveo je da Viganòevo pismo sadrži "neutemeljene optužbe i osobne napade", te ga opisao kao "izvanrednu javnu objavu rata Franjinom pontifikatu, i to u trenutku kada je on možda najranjiviji". 

"Pod Bannonovim vodstvom", kako je to objasnio Robert Mackey u članku "Steve Bannon pretvorio je Breitbart u prostor za proizraelske autore i antisemitski nastrojene čitatelje" (za portal "The Intercept"), "stranica je postala iznimno popularna među antisemitima, jer je agresivno promovirala teorije zavjere o ’globalističkoj’ financijskoj i medijskoj eliti, svojevrsnim ’lutkarima’ koji iz sjene upravljaju svijetom". U prvim mjesecima Trumpova predsjedničkog mandata Bannon se jasno profilirao kao zagovornik tvrdolinijaškog pristupa pitanjima vezanim uz Izrael, postavši partner desničarskim skupinama i aktivistima koji su nastojali Trumpovu administraciju usmjeriti znatno više udesno u odnosu na tradicionalnu američku vanjsku politiku na Bliskom istoku.

Cionistička organizacija Amerike (ZOA) stala je u Bannonovu obranu, optuživši ADL za "uništenje karaktera". "Optuživati ​​gospodina Bannona i Breitbart za antisemitizam ravno je orvelovskom scenariju. Zapravo, Breitbart se hrabro bori protiv antisemitizma", navela je organizacija u svojoj izjavi. Bannon je također dobio snažnu potporu od Caroline Glick, kolumnistice lista "Jerusalem Post", koju je premijer Netanyahu pokušao nagovoriti neka se pridruži listi stranke Likud za Kneset, na izraelskim izborima 2015. godine. Glick je na svom Facebook profilu napisala: "Steve Bannon nije antisemit. Točka. On je antiljevičar." Republikanska židovska koalicija je također objavila izjavu, pripisanu članu upravnog odbora Bernieju Marcusu, u kojoj se tvrdi da je Bannon "strastveni cionist i podupiratelj Izraela". Među ostalim desno orijentiranim osobama koje su stale u Bannonovu obranu našli su se rabin Shmuley Boteach, suradnik republikanskog milijardera Sheldona Adelsona; kao i Joel Pollak, židovski pisac i urednik na portalu "Breitbart". Godine 1988., u dobi od 22 godine, sam rabin Schneerson poslao je Boteacha u Oxford kao "šalijaha" (izaslanika) pokreta Habad-Lubavič. Ipak, najznačajnija potpora Bannonu stigla je od glavnog izraelskog predstavnika u Sjedinjenim Državama, veleposlanika Rona Dermera.