New Age (15. dio)

Euroazijsko carstvo posljednjih vremena

Nadahnut svojim mentorima, Jean Parvulescom i Raymond Abellijom, Duginov plan za ubrzavanje posljednjih vremena nadovezuje se na težnje Sionskog priorata prema vladavini "Velikog monarha" iz Nostradamuslovog proročanstava. Sve bi se to trebalo ostvariti "posvetom Rusije" - kao što je prorečeno u Trećoj fatimskoj tajni. Dugin je danas najistaknutiji zagovornik poziva na uspostavu "Trećeg Rima", što je poslužilo kao izgovor za oživljavanje ruske hegemonije u istočnoj Europi i srednjoj Aziji, u sklopu novog imperijalnog sna poznatog kao Euroazijska unija. Što se tiče identiteta nadolazećeg "katehona" (zadržavatelja) - Dugin ne dvoji da je riječ o Rimskom Carstvu, odnosno Trećem Rimu – i to je uloga koju treba preuzeti Rusija. Naposljetku, Dugin pojašnjava: "Smisao Rusije jest u tome da se kroz ruski narod ostvari posljednja Božja misao, misao o svršetku svijeta... Smrt je put prema besmrtnosti. Ljubav će započeti onda kada svijet završi. Moramo čeznuti za tim, poput istinskih kršćana... Čupamo iz korijena prokleto stablo spoznaje. S njime će nestati i svemir." 

"Diljem Europe", kako objašnjava Parvulesco, "geopolitičke skupine, koje djeluju u podzemlju u službi novog Euroazijskog carstva posljednjih vremena, iščekuju taj neizbježni svršetak, najavljen pojavom tog "čovjeka providnosti" – novog apsolutnog koncepta." Ova najavljena promjena može se, prema Parvulescu, pronaći u nedavnom dokumentu tog golemog podzemnog političkog pokreta, naslovljenom "Euroazijski imperijalni pakt", u kojem stoji:

"Upravo iz sukoba naših imperijalnih i katoličkih doktrina sa trenutačnom političkom stvarnošću – koju one izravno i revolucionarno osporavaju – dijalektički će proizaći konačno nastajanje Velikog katoličkog carstva, što predstavlja naš krajnji cilj, Imperium Ultimum, odnosno Regnum Sanctum…" 

Prema Parvulescu: baš kao što su okultne tajne Božanske providnosti odredile iznenadni slom komunizma, tako je i globalistička urota, koja je usmjerena na nametanje svoje doktrine tzv. "političke korektnosti" - osuđena na vlastitu propast. Parvulesco je izjavio: "Sada je demokratska povijest Europe mrtva." Godine 1976., Parvulesco je objavio djelo "Geopolitička linija SSSR-a i ’temeljni oceanski projekt’ admirala G. S. Gorškova", gdje je predvidio da će Sovjetski Savez naposljetku prevladati nad drugim taborom i time promijeniti tijek povijesti. Kako je Parvulesco predvidio, tabor koji će prevladati biti će "onaj koji će u sebi otkriti sudbinsku volju providnosnog čovjeka – čovjeka koji će ujedno biti i čovjek posljednje bitke. Kada će on doći, taj čovjek? Neizbježno, u predviđeno vrijeme." 

Prema Parvulescu, Vladimir Putin je prije svega izravna emanacija stalnih revolucionarnih tajnih vijeća Crvene armije, koje predstavlja GRU. "Putin – kao novi vrhovni vladar Nove Rusije – jest taj "apsolutni koncept", taj "čovjek providnosti" koji će pomoći u ostvarenju "Totale Weltrevolution" (potpune svjetske revolucije), koja se potajno iščekuje kao "polarna" afirmacija kraja". Prema Parvulescu je Putin baštinik revolucionarnog euroazijskog poretka unutar GRU-a. Taj poredak, kako je objasnio  Parvulesco, predstavlja:

"Neposredno operativnu tezu o totalnoj mobilizaciji, o "revolucionarnoj mobilizaciji" ruske političko-administrativne, društvene, kulturne, pa čak i vjerske strukture, usmjerenoj prema nadpovijesnom "velikom nacrtu", koji čini središnju jezgru imanentne revolucionarne doktrine ruskih oružanih snaga – kako onih iz prošlosti, tako i onih današnjih. Time se ponovno otkrivaju superaktivirajuća načela izvornog Ruskog Carstva, u skladu sa njegovim misionarskim identitetom – "rimskim i imperijalnim" – koji seže do samih početaka carstva na bojnom polju, a sve to slijedeći njegov "bezdanski, okultni" i "polarni" identitet." 

Parvulesco je napisao djelo "Putin i Euroazijsko Carstvo", gdje navodi da je "Vladimir Putin čovjek sudbine". U posljednjem dijelu knjige, u kojem je objavljen intervju sa Duginom, ovaj izjavljuje: "Politička bitka za Putina jest bitka za smisao povijesti."  Obraćajući se Političkom vijeću pokreta "Euroazija" ("Evrazija") 2001. godine, Dugin je ustvrdio da se "istinsko euroazijstvo može ostvariti jedino putem Putina." Godine 2007. Dugin je izjavio: "Više nema protivnika Putinova smjera, a ako ih i ima, onda su mentalno bolesni i treba ih poslati na klinički pregled. Putin je posvuda, Putin je sve, Putin je apsolutan i Putin je nezamjenjiv." Kada je Putin, u studenom 2000. godine, javno izjavio: "Rusija je sebe oduvijek doživljavala kao euroazijsku zemlju" - Dugin je tu izjavu nazvao "epohalnim, grandioznim revolucionarnim priznanjem koje, u konačnici, mijenja sve. Proročanstvo Jeana Parvulesca se ostvarilo... Nastupiti će euroazijsko tisućljeće." Prema Duginu:

"Smatram da podcjenjujemo revolucionarni potencijal Vladimira Putina. Ne kao osobnosti, već kao povijesne ličnosti, predodređene vremenom i prostorom. Imenovan je vršiteljem dužnosti predsjednika Rusije onog dana koji je Nostradamus naznačio kao vrijeme dolaska "velikog kralja terora". Putin je znak, a izdvajanje tog znaka iz njegovih političkih i psiholoških obilježja zahtijeva najsofisticiraniju teurgijsku kirurgiju." 

Prema Parvulescu: "Velika eshatološka misija 'Nove Rusije' mora, u konačnici, biti vjerska misija." Za sada, napori "geopolitičkih skupina" moraju biti usmjereni na uspostavu osovine Pariz–Berlin–Moskva. Međutim, objašnjava Parvulesco, budući je upravo zahvaljujući Rusiji "Velika Europa" danas istovremeno katolička i pravoslavna, biti će potrebno ubrzati pomirenje i ponovno sjedinjenje tih dviju vjera. Parvulesco je dodao: "Ono što se sada čini nemogućim, ostvariti će netko transcendentan, uz potporu određenih okultnih središta u tom pothvatu, kao i uz pomoć vlastite svetosti." 

Prema Parvulescu: 'Nova Rusija' duguje nezamislivo čudo svog iznenadnog oslobođenja od komunizma (koje se dogodilo "kao čarolijom") činjenici što da je papa Ivan Pavao II., u zajedništvu sa svim biskupima svijeta - posvetio Rusiju Bezgrešnom Srcu Marijinu. Time je ispunjeno obećanje koje je Djevica Marija dala sestri Luciji u Fatimi 1917. godine: što je ista godina kada je Rusija podlegla boljševicima. Također se pozvao na proročanstvo svetog Maksimilijana Kolbea, koji se tijekom Drugog svjetskog rata dobrovoljno žrtvovao umjesto jednog neznanca u njemačkom logoru smrti Auschwitzu. Prema tom proročanstvu, kako bi 'Nova Rusija' ostvarila svoju sudbinu, potrebno crvenu zvijezdu na vrhu Kremlja zamijeniti zavjetnim kipom Djevice Marije, kao navjestiteljski simbol "Regnum Mariae" ("Marijina kraljevstva"). "To je samo simbol", objasnio je Parvulesco, "ali upravo o tom simbolu nedvojbeno, u potpunosti, ovisi buduća eshatologija Rusije i imperijalna cjelina euroazijskog velikog kontinenta. Ne znam je li Vladimir Putin toga svjestan, ali biti će potrebno da to sazna." 

Stephan Chalandon i Philip Coppens, u časopisu 'Occidental Quarterly', detaljno izlažu poveznice između sinarhizma Raymonda Abellija i Parvulesca, triju fatimskih tajni, kao i vlastite vizije budućnosti Rusije. Coppens je belgijski autor koji se bavio rubnim znanstvenim područjima, alternativnom poviješću, te vezama između kultova povezanih sa NLO-ima i krajnje desnice. Pisao je za časopise 'Nexus', 'Atlantis Rising' i 'New Dawn', a pojavio se i u brojnim epizodama serijala "Ancient Aliens" na History Channel. Također je bio glavni istraživač za knjigu "The Stargate Conspiracy", autora Lynn Picknett i Clivea Princea, koja se bavi programom CIA-e za "gledanje na daljinu" ("remote viewing"); što je poznato pod nazivom "Projekt Stargate". Picknett i Prince također su autori knjiga "The Turin Shroud", "The Templar Revelation" i "The Sion Revelation", pri čemu posljednja istražuje veze između mitosa o Sionskom prioratu i sinarhizma.

Prema Parvulescu bi 'Novom Europom' trebao vladati kralj-svećenik, što se temelji na sinarhističkom vjerovanju da su takvi vladari u davna vremena bili prvenstveno posrednici koji su primali upute iz duhovnog svijeta. Parvulesco tvrdi: "onostranost" usmjerava sudbinu Europe, pri čemu je uloga europskih vođa prvenstveno ispravno tumačenje duhovnih poruka. U djelu "Rendez-vous au manoir du Lac", Parvulesco smješta radnju na neobično mjesto, gdje se nalazi prolaz prema Veneri, kroz koji moraju proći određeni odabranici. U djelu "En attendant la junction de Vénus", Parvulesco ponavlja istu tvrdnju, ali je povezuje sa François Mitterrandom; posebno sa spomenikom Axe Majeur, u Cergy-Pontoiseu, nedaleko od Pariza.

Prema Chalandonu i Coppensu: upravo Abelliov predgovor knjizi "Peto carstvo", Dominiquea de Rouxa, otkriva pravi "ključ" za razumijevanje njihove filozofije. Djed Dominiquea de Rouxa, Marie de Roux, bio je odvjetnik Charlesa Maurrasa i pokreta "Action Française"; sam je Dominique služio u obavještajnoj službi SDECE. Naslov "Peto carstvo" je aluzija na popularni portugalski mit, srodno mitu engleskih milenarista, poznatih kao "pripadnici Pete monarhije". Korijeni mita sežu do Antonija Vieire, suradnika Menasseha ben Israela. Vieira je taj događaj smjestio u 1666. godinu, čime je utjecao na rozenkrojcere koji su organizirali misiju Šabetaja Zevija – čovjeka koji se iste godine proglasio mesijom. Taj je mit popularizirao portugalski pjesnik Fernando Pessoa, prijatelj Aleistera Crowleyja. Pessoa je proročanstva povezivao sa Nostradamusom, vjerovao je da će Peto Carstvo, predvođeno "skrivenim", predstavljati konačni oblik stapanja materijalnog i duhovnog znanja: okultizma, mističnih spekulacija i kabale.

Abellio i Parvulesco također su smatrali da podudarnosti između povijesnih ishoda i poruka marijanskih ukazanja ukazuju na obećanje o polaganom nastanku Nove Europe. Kako to sažimaju Chalandon i Coppens:

"Za ezoterike, koji su našu dimenziju doživljavali kao prostor u koji je prodrla druga razina postojanja, podudarnosti vezane uz ukazanja Djevice Marije u Fatimi – kao i njezine izrazito političke poruke o budućnosti Rusije i njezinoj nužnoj povezanosti sa  Djevicom Marijom – bile su sastavni dio shvaćanja prema kojem Velika Europa nije bila tek politička ambicija, već dio vizije u kojoj "pravi političari" djeluju u savezu sa "stanovnicima onostranog svijeta" kako bi ostvarili Uznesenje. Upravo je zato Parvulesco pridavao toliku važnost Putinovoj Rusiji. I zato je, bez sumnje, Abellio pokušao uspostaviti kontakt sa Sovjetima da bi omogućio nastanak te Nove Europe – koja je, doista, uvelike i zaživjela tijekom Putinova predsjednikovanja."

I Alice Bailey, koja je opisivala Šambalu kao "vitalno središte u planetarnoj svijesti" i povezivala je sa Drugim dolaskom Krista – također je proricala posebnu ulogu Rusije u uvođenju Novog doba:

"Iz Rusije... pojaviti će se ona nova i čarobna religija o kojoj sam vam toliko puta govorila. Biti će ona plod velikog i neizbježnog približavanja između čovječanstva i Hijerarhije. Iz ta dva središta duhovne sile – u kojima će svjetlost, koja vječno sja na Istoku i iz njega, obasjati Zapad – cijeli će svijet biti preplavljen sjajem Sunca pravednosti. Ovdje, u kontekstu Rusije, ne mislim na nametanje bilo kakve političke ideologije, već na pojavu velike i duhovne religije koja će opravdati raspeće jednog velikog naroda, a koja će se očitovati i usredotočiti u velikom i duhovnom Svjetlu što će ga visoko uzdignuti jedan istinski ruski nositelj prave religije – onaj čovjek kojeg su mnogi Rusi iščekivali i koji će biti potvrda jednog vrlo drevnog proročanstva." 

Prema riječima Christiana Boucheta: "Euroazija bi bila prirodni razvojni stupanj uspješne europske federacije, faza koja slijedi nakon osovine Pariz–Berlin–Moskva. No, ona je također – a to bismo trebali zadržati za sebe – ključna sastavnica našeg ezoterizma: Treći Rim, sjedinjenje Istoka i Zapada i tako dalje." Kako je primijetio Kerry Bolton: Putin je prihvatio "euroazijstvo" kao alternativu "novom svjetskom poretku", suprotstavljajući se američkim planovima – iza kojih stoje globalističke organizacije, kao CFR i CIA - prema kojima bi Rusiju pretvorili u marionetsku državu. Bolton napominje: "Postoje oni, kako na političkim ’marginama’ tako i na utjecajnim položajima, koji Rusiju vide kao saveznika, a ne kao prijetnju Europi – ujedinjenoj Europi." Bolton podržava stajalište francuskog povjesničara Marca Rousseta, koji osovinu Pariz–Berlin–Moskva smatra odgovorom na aktualnu krizu u eurozoni, kao i sredstvom za ponovno uspostavljanje europskog položaja kao važnog čimbenika u međunarodnom sustavu.

U članku za časopis 'New Dawn', naslova "Putin, Rusija i uspon nove ere", Bolton je pohvalio Duginovu viziju "multipolarnog" svijeta. Časopis 'New Dawn', koji za sebe tvrdi da je "najneobičniji časopis na svijetu", usredotočen je na teme vezane uz pokret New Age, alternativnu medicinu, izvanzemaljce, uz "alternativne vijesti i poglede na globalne trendove i svjetska zbivanja". Na stranici "O nama" nalaze se preporuke Philip K. Dicka, José Argüellesa i samog Dugina, koji je časopis opisao kao "jedan od najboljih izvora realističnih informacija o stanju stvari u našem svijetu, dok se svijet približava svom neizbježnom i predviđenom kraju." Pozivajući se na Nostradamusova proročanstva, Bolton navodi da je jedan komentator u časopisu 'New Dawn' napisao da je "uspon Putina imao mistične implikacije, koje bi mogle epohalno utjecati na svijet: Putinovo stupanje na dužnost premijera 09. kolovoza 1999. godine, dogodilo se tijekom tjedna u kojem su se zbili pomrčina Sunca i planetarni raspored poznat kao 'veliki križ' – 'iznimno značajan astrološki događaj... za koji se tradicionalno vjeruje da označava kraj jedne epohe'."

Sveti Ivan Pavao II.

U listopadu 1943. godine, kada je sestra Lucija – koja je prva svjedočila ukazanju Djevice Marije u Fatimi – bila teško bolesna i postojala je bojazan za njezin život, biskup José ponovno ju je pritisnuo, naloživši joj neka napokon zapiše Treću fatimsku tajnu. Sestra Lucija je to učinila, ali je svoj zapis stavila u zapečaćenu omotnicu, te inzistirala da se ne otvara prije 1960. godine,  odnosno prije njezine smrti ako do nje dođe ranije. Budući se 1962. godine odvijala Kubanska kriza, koja je svijet prvi put dovela na rub nuklearnog sukoba – i sve se to zbivalo za vrijeme mandata Johna F. Kennedyja, katoličkog predsjednika – mnogi, od onih koji su vjerovali u fatimska obećanja, smatrali su da bi prijetnja nuklearnim ratom mogla biti upravo Treća tajna.

Drugi su pretpostavljali da se Treća tajna odnosi konkretno na samu Katoličku crkvu. Štoviše, prema nekima, to je proročanstvo bilo povezano sa predviđanjima Nostradamusa. U 92. katrenu 5. centurije, Nostradamus je prorekao: "Nakon što stolica bude zauzeta 17 godina, 5 će ih se izmijeniti u istom tom razdoblju. Tada će, u sličnim vremenima, biti izabran netko kome se Rimljani neće previše prilagođavati." Papa Pio XI., na kojeg se odnosilo proročanstvo u Drugoj fatimskoj tajni, obnašao je papinsku službu točno 17 godina. Upravo je tijekom njegova pontifikata izbio Drugi svjetski rat, baš kako je bilo predviđeno u toj tajni. Mnogi vjeruju da je papa Ivan Pavao II. osoba na koju se odnosi drugi dio Nostradamusova katrena, kao peti papa nakon Pija XI.

Nasljednik Ivana Pavla I. bio je krakovski kardinal Karol Wojtyła, koji je uzeo ime Ivan Pavao II. On je papa sa drugim najdužim pontifikatom u modernoj povijesti – odmah nakon pape Pija IX. (služio gotovo 32 godine), te prvi papa koji nije Talijan još od nizozemskog pape Hadrijana VI. iz 1523. godine. Ključni cilj pontifikata Ivana Pavla II. bilo je preobraziti i repozicionirati Katoličku crkvu. Njegova je želja bila "smjestiti svoju Crkvu u središte novog vjerskog saveza koji bi okupio Židove, muslimane i kršćane u veliku vjersku armadu." Zastupao je crkveni nauk o pitanjima poput umjetne kontracepcije i ređenja žena, ali je istovremeno podržavao Drugi vatikanski koncil i njegove reforme. U skladu sa svojim posebnim naglaskom na univerzalni poziv na svetost, proglasio je blaženima 1340 osoba, a svetima 483; više nego što su svi njegovi prethodnici zajedno proglasili blaženima i svetima tijekom prethodnih 500 godina. Do trenutka svoje smrti imenovao je većinu članova Kardinalskog zbora, zaredio ili sudjelovao u ređenju velikog broja biskupa diljem svijeta, te je zaredio mnoge svećenike.

Papa Ivan Pavao II. bio je prisutan i vrlo utjecajan na Drugom vatikanskom koncilu; potvrdio je nauk toga Koncila i uvelike doprinio njegovoj provedbi, uključujući sudjelovanje u izradi dvaju povijesno najznačajnijih i najutjecajnijih dokumenata: "Deklaracije o vjerskoj slobodi" (lat. "Dignitatis humanae") i "Pastoralne konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu" ("Gaudium et spes"). Ivan Pavao II. nazvao je "opći poziv na svetost" – središnju poruku Josemarije Escriváa, utemeljitelja Opusa Dei – "unutarnjim i bitnim vidom nauka [koncilskih otaca] o Crkvi". Prema Ivanu Pavlu II. je, uz Escriváov nauk prema kojemu nam Bog dolazi blizu i mi možemo surađivati ​​sa njegovim planom spasenja, "lakše razumjeti ono što je Drugi vatikanski koncil potvrdio: ’dakle, kršćanska poruka ne odvraća ljude od izgradnje svijeta... naprotiv, ona je poticaj upravo za to’." Ivan Pavao II. proglasio je Escriváa svetim 2002. godine, istaknuvši da ga treba "ubrojiti među velike svjedoke kršćanstva".

Na moguće frankističko podrijetlo Ivana Pavla II. mogao bi ukazivati ​​njegov vrlo snažan naglasak na marijanskoj pobožnosti, koji je – zahvaljujući njegovu utjecaju – odredio smjer Katoličke Crkve tijekom njegova pontifikata. Prema Athol Bloomeru, fenomenološka "teologija tijela" pape Ivana Pavla II. crpi iz poljskih frankističkih izvora. Yaakov Wise, istraživač povijesti i filozofije ortodoksnog židovstva, ustvrdio je da je, iako je Papin otac bio etnički Poljak, njegova majka Emilia Kaczorowski (engl. Emily Katz) bila Židovka, kćer Feliksa Kaczowskog, poslovnog čovjeka iz poljskog grada Biala-Bielsko. Prezime Katz često se susreće među židovskim obiteljima u istočnoj Europi. Emilijina majka, odnosno Papina baka, zvala se Maria Anna Scholz. Prezime Scholz (ili Schulze) također je često među Židovima, kao i prezime Rybicka (ili Ryback), koje je nosila Papina prabaka Zuzanna. Sva ta imena, ili njihove inačice, nalaze se na nadgrobnim spomenicima na starom židovskom groblju u Biali, kao i prezime Feliksove majke, Urszule Maklinowske.

Organizacija B’nai B’rith i druge institucije priznale su da je Wojtyła pomogao zaštititi mnoge poljske Židove od nacista. Wojtyła je spasio život 14-godišnjoj židovskoj izbjeglici Edith Zierer, koja je pobjegla iz nacističkog radnog logora u Częstochowi. Nakon što su kršćanski roditelji posvojili Stanleyja Bergera, židovskog dječaka čiji su roditelji stradali u holokaustu, Wojtyła je odbio njihov zahtjev za krštenje dječaka, uz obrazloženje da bi dijete trebalo odgajati u židovskoj vjeri. U rujnu 2003. godine, Emmanuelle Pacifici, čelnik židovske zajednice u Italiji, predložio je da se Ivanu Pavlu II. dodijeli priznanje i titula "Pravednik među narodima", jer je 1942. godine spasio dvogodišnjeg židovskog dječaka tako što je jednoj poljskoj kršćanskoj obitelji dao neka ga sakriju. Nakon rata, kršćanski posvojitelji tog dječaka zamolili su budućeg papu Ivana Pavla II. neka ga krsti, ali je on to ponovno odbio. Karol Wojtyła također je učinio sve što je mogao da bi osigurao neka židovski dječak kojega je spasio napusti Poljsku i ode u Sjedinjene Američke Države, gdje bi ga odgajali njegovi židovski rođaci. Također, njegova vjerojatno jedina ljubavna veza bila je sa jednom židovskom djevojkom, Ginkom Beer.

Godine 1954. je Wojtyła stekao doktorat iz teologije, gdje je istraživao mogućnost izgradnje katoličke etike utemeljene na fenomenološkom etičkom sustavu Maxa Schelera, koji je bio popularan među katoličkim intelektualcima u Krakowu. Scheler je rođen u Münchenu 1874. godine; otac mu je bio luteran, a majka ortodoksna Židovka. Kao mladić prešao je na katoličanstvo, iako je od 1921. godine sve manje vezan uz vjeru. Nakon 1921. godine se javno distancirao od katoličanstva i judeokršćanskog Boga, posvetivši se fenomenologiji Edmunda Husserla. Nakon toga, Scheler se preselio u Berlin i zbližio s Waltherom Rathenauom i Wernerom Sombartom. Poslije njegove smrti, 1928. godine, Martin Heidegger ustvrdio je da su svi filozofi toga stoljeća dužnici Scheleru, te ga nahvalio kao "najsnažniju filozofsku snagu u modernoj Njemačkoj, štoviše, u suvremenoj Europi i u suvremenoj filozofiji uopće."

Godine 1973. je kardinal Wojtyła surađivao na nizu djela sa filozofkinjom Annom-Teresom Tymienieckom, suprugom Hendrika S. Houthakkera, profesora ekonomije na Sveučilištima Stanford i Harvard, te člana Vijeća ekonomskih savjetnika predsjednika Nixona. Tymieniecka je bila filozofkinja poljskog podrijetla, osnivačica Svjetskog instituta za fenomenologiju. Inicijativu za osnivanje Instituta su podržali i drugi kolege, studenti Edmunda Husserla: Roman Ingarden, Emmanuel Levinas, Paul Ricoeur i Hans-Georg Gadamer, Herman Leo Van Breda. Emmanuel Levinas bio je francuski filozof litavsko-židovskog podrijetla, poznat po svom radu vezanom uz židovsku filozofiju, egzistencijalizam, etiku, fenomenologiju i ontologiju. Ricoeur je bio francuski filozof najpoznatiji po povezivanju fenomenološkog opisa sa hermeneutikom. Njegov asistent, tijekom ranih 1960-ih, bio je postmodernistički filozof Jacques Derrida. Gadamer je studirao kod Martina Heideggera, a kada je Heidegger dobio mjesto na sveučilištu u Marburgu, Gadamer ga je slijedio onamo; ondje je postao dio skupine studenata u kojoj su bili: Leo Strauss, Karl Löwith i Hannah Arendt.

Ingarden je bio poljski filozof i blizak prijatelj Edith Stein. Stein je bila njemačka filozofkinja židovskog podrijetla na koju je utjecala Terezija Avilska; prešla je na rimokatoličanstvo i postala bosonoga karmelićanka. Bila je Husserlova asistentica, a Heideggera je upoznala 1929. godine. Nastojala je povezati Husserlovu fenomenologiju sa tomizmom. Pogubljena je u Auschwitzu; kasnije je kanonizirana kao mučenica i svetica Katoličke crkve. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 1987. godine, pod imenom sveta Terezija Benedikta od Križa.

30. prosinca 1993. godine je Ivan Pavao II. uspostavio službene diplomatske odnose između Svete Stolice i Države Izrael, priznajući Izraelu središnju ulogu u židovskom životu i vjeri. U ožujku 2000. godine je Ivan Pavao II. posjetio Yad Vashem, izraelski nacionalni memorijalni centar posvećen žrtvama holokausta. Kasnije je ušao u povijest dotaknuvši jedno od najsvetijih mjesta u judaizmu – Zapadni zid u Jeruzalemu. U njega je umetnuo pismo gdje moli za oprost zbog "ponašanja onih koji su tijekom povijesti prouzročili patnju ovoj Tvojoj djeci". U listopadu 2003. godine je organizacija ADL čestitala Ivanu Pavlu II. 25. obljetnicu njegova pontifikata. U siječnju 2005. godine, Ivan Pavao II. postao je prvi papa za kojeg se zna da je primio svećenički blagoslov od rabina - kada su rabini Benjamin Blech, Barry Dov Schwartz i Jack Bemporad posjetili Papu u Klementinskoj dvorani Apostolske palače. U intervjuu za Poljsku novinsku agenciju, glavni poljski rabin Michael Schudrich je izjavio da nitko u povijesti nije učinio toliko za kršćansko-židovski dijalog kao papa Ivan Pavao II., dodavši da su mnogi Židovi gajili veće poštovanje prema pokojnom papi nego prema nekim rabinima. Schudrich je pohvalio Ivana Pavla II. zbog toga što je osudio antisemitizam kao grijeh – što nijedan prethodni papa nije učinio.

Papa Ivan Pavao II. također je napisao svoju teološku disertaciju o mističnoj teologiji suradnika svete Terezije - svetog Ivana od Križa. Smjer Katoličke crkve, tijekom posljednjeg dijela 20. stoljeća, bio je obilježen stajalištima pape Ivana Pavla II., čija je perspektiva imala vrlo snažan marijanski naglasak. Ivan Pavao II. zagovarao je "potpuno posvećenje Mariji", više nego bilo koji od njegovih prethodnika. Objavio je niz marijanskih enciklika, koje su oblikovale katolička stajališta o Mariji tijekom 20. stoljeća.  Godine 1987. Ivan Pavao II. ponovio je naslov Marije kao "Majke Crkve" u svojoj enciklici "Redemptoris Mater", kao i na općoj audijenciji 17. rujna 1997. godine. Njegovo apostolsko geslo, "Totus Tuus", latinski je izraz koji znači "Sav tvoj" i izražavalo je njegovo osobno posvećenje Mariji. Svoja marijanska uvjerenja namjerno je odrazio i u dizajnu svog grba, koristeći marijanski križ. Prema listu 'L’Osservatore Romano', upotreba marijanskog križa na grbu je predstavljala odmak od tradicionalnih heraldičkih modela, a cilj je bio naglasiti prisutnost Djevice Marije pod križem na Kalvariji, te njezino posebno sudjelovanje u procesu otkupljenja. "Slika Bezgrešnog začeća" iz El Viejha – za koju se vjeruje da ju je u Peru poslao jedan od braće svete Terezije Avilske – kanonski je okrunjena od strane Ivana Pavla II. 1989. godine, u svetištu El Viejo.

Godine 1990. je Ivan Pavao II. proglasio blaženim Juana Diega, meksičkog seljaka domorodačkog podrijetla. Prema predaji se Diegu 1531. godine ukazala Djevica Marija – čija se štovana slika danas čuva u Mexico Cityju kao "Gospa od Guadalupe" – što je predstavljalo prekretnicu u obraćenju Latinske Amerike na katoličanstvo. Lik na slici nalikuje pripadnici domorodačkih naroda Srednje Amerike, a ne Europljanki, dok je njezina odjeća prepoznata kao odjeća astečke princeze. Ivan Pavao II. osnažio je izvornu baštinu ikone i dopustio izvođenje lokalnih astečkih plesova, tijekom obreda kada je Juana Diega proglasio svetim. U tom istom obredu progovorio je na nahuatlu, astečkom jeziku, i nazvao Juana Diega "orlom koji govori", pritom ga zamolio neka mu pokaže "put koji vodi do Tamne Djevice sa Tepeyaca" (nedaleko od Mexico Cityja), tj. mjesta na kojem su Španjolci uništili hram astečke božice majke Tonantzin. 

Bugarska veza 

Kako navodi Martin E. Lee: obzirom na to da su poljski komunisti prihvaćali katoličanstvo, a latinoamerički katolici komunizam, američka vlada (osobito CIA) je počela pokazivati ​​znatno veći interes za vanjsku politiku Vatikana. Kako je papa Pavao VI. stario, obavještajni krugovi u Sjedinjenim Državama postali su zabrinuti oko toga tko će ga naslijediti. Analitičari CIA-e izradili su profile vodećih kandidata za papinsku službu, identificirajući one koji bi mogli biti naklonjeni američkim interesima. Godine 1977. je  kardinal Terence Cooke, tadašnji veliki zaštitnik i duhovni savjetnik Malteških vitezova, otputovao u istočnu Europu kako bi razgovarao o odabiru nasljednika pape Pavla, te se osobno sastao sa kardinalom Wojtyłom, koji je bio poznat po svojim antikomunističkim stavovima. Cookeovi napori urodili su plodom sljedeće godine. Wojtyła je izabran za papu pod imenom Ivan Pavao II., nakon iznenadne smrti pape Ivana Pavla I.

Poruka iz Fatime snažno je zaokupila trojicu papa: Pija XII., Pavla VI. i, u novije vrijeme, Ivana Pavla II. Godine 1960. Vatikan je objavio priopćenje za javnost, gdje stoji kako je "najvjerojatnije da će Tajna zauvijek ostati pod apsolutnom zabranom otkrivanja". Ivan Pavao II. objasnio je razloge odgode objavljivanja tajne: "Zbog ozbiljnosti njezina sadržaja, a kako se ne bi potaknulo svjetsku silu komunizma na izvođenje određenih prevrata, moji su prethodnici na Petrovoj stolici diplomatski odlučili suzdržati se od njezina objavljivanja." Prema jednom izvoru: kada su sestru Luciju pitali o Trećoj tajni, ona je odgovorila da se ona nalazi "u evanđeljima i u Otkrivenju", preciziravši pritom poglavlja od 8. do 13. knjige Otkrivenja – raspon koji obuhvaća i 12. poglavlje, 4. stih i upravo je  taj odlomak citirao papa Ivan Pavao II. u svojoj propovijedi u Fatimi, 13. svibnja 2000. godine. Taj stih glasi: "Rep mu povuče trećinu zvijezda nebeskih i baci ih na zemlju. Zmaj stade pred ženu koja je imala roditi, da joj proždre dijete čim ga rodi." Smatralo se da se to odnosi na širenje komunizma, sustava koji je – prije raspada SSSR – prihvatila gotovo trećina svjetskog stanovništva.

Tekst Treće tajne Gospe Fatimske je službeno objavio papa Ivan Pavao II. 2000. godine, iako neki tvrde da to nije bila cjelokupna tajna koju je otkrila Lucija, unatoč opetovanim tvrdnjama iz Vatikana da jest. Objavio ju je kardinal Angelo Sodano, sugerirajući da se tajna odnosi na progon kršćana u 20. stoljeću, koji je kulminirao neuspjelim pokušajem atentata na papu Ivana Pavla II. Tradicionalistički katolici protivili su se vatikanskom odbijanju otkriti takozvanu Treću fatimsku tajnu. Sami sljedbenici fatimskih poruka procjenjuju kako je u njihov pokret uključeno nešto više od 2% svih katolika. Tjedan dana ranije, 02. svibnja 1981. godine, Laurence James Downey oteo je zrakoplov i zahtijevao neka papa Ivan Pavao II. javno objavi Treću tajnu.

13. svibnja 1981. godine je datum atentata i obljetnica prvog ukazanja Djevice Marije trima fatimskim mališanima; događaj koji je Papa uvijek smatrao značajnim, te je pripisivao svoje preživljavanje toga dana Marijinoj zaštiti. Neki sumnjaju da je Crkva u potpunosti otkrila sadržaj tajne, jer tajna zapravo predviđa Apokalipsu. Dok je boravio u istražnom zatvoru, za atentatora Mehmeta Alija Ağcu navodilo se da je postao opsjednut Fatimom. Također je tijekom suđenja tvrdio da je on Isus koji se ponovno vratio na zemlju i pritom je pozivao Vatikan neka objavi Treću tajnu. Postoji nekoliko teorija o Ağcinom pokušaju atentata. Među njima je, početkom 1980-ih, bila i teorija o "bugarskoj vezi" koju je, između svih ostalih iznio i Michael Ledeen. Prema toj teoriji je pokušaj atentata potekao iz Moskve, pri čemu je KGB naložio bugarskoj i istočnonjemačkoj tajnoj službi neka izvrše misiju. KGB je navodno naložio bugarskoj tajnoj službi ubiti Papu zbog njegove potpore poljskom pokretu "Solidarnost", koji su smatrali jednom od najozbiljnijih prijetnji sovjetskoj hegemoniji u istočnoj Europi. Ledeen je bio jedan od najglasnijih zagovornika te teorije, promovirao ju je na televiziji i u novinama diljem svijeta.

Prema navodima istraživačke novinarke Lucy Komisar: pokušaj atentata koji je izveo Ağca (inače pripadnik turske neofašističke skupine "Sivi vukovi") je možda bio povezan sa Operacijom Gladio. "Sivi vukovi" su neofašistička skupina, koju je 1960-ih osnovao pukovnik Alparslan Türkeş; tijekom Drugog svjetskog rata je bio veza nacista u Turskoj. Budući je bio uvjeren u teorije o turskoj rasnoj nadmoći, pukovnik Türkeş je u mnogim svojim govorima citirao dijelove iz Hitlerove knjige "Mein Kampf". Nakon rata, 1948. godine, stupio je u kontakt s CIA-om, te je u Turskoj uspostavio tajnu antikomunističku vojsku predviđenu za djelovanje u slučaju okupacije (tzv. "stay-behind" vojsku). Kada je Turska, 1952. godine, stupila u NATO, Türks je već ustrojio tursku tajnu vojsku. Njegova je postrojba vremenom preimenovana u Zapovjedništvo specijalnih snaga, u sklopu kojeg je djelovala skupina "protugerila" ("Counter-Guerrilla").

Nakon što je, 1990. godine, otkrivena umiješanost NATO-a u Operaciju Gladio, u Turskoj je također izašlo na vidjelo da je pukovnik Türks za potrebe "protugerile" regrutirao veliki broj pripadnika organizacije "Sivi vukovi". Budući su ideološki utemeljeni na panturkizmu - "Sivi vukovi" su svoje ime i zastavu preuzeli iz turskog mita o postanku – prema kojem je sivi vuk izveo turkijske narode iz doline Ergenekon (koja se povezuje sa Agarthom) u njihovu domovinu Anadoliju. San "Sivih vukova" je stvaranje "Turana", tj. "Velikog turskog carstva", koje bi obuhvaćalo sve turkijske narode iz srednjoazijskih zemalja iz bivšeg SSSR-a, kao i narode Kavkaza i Istočni Turkestan (što je domovina Ujgura u kineskoj pokrajini Xinjiang). Prema podacima turskih vlasti: "Sivi vukovi" su između 1974. i 1980. godine počinili 694 ubojstva.

Ledeenovu teoriju u novije je vrijeme osporio niz novinara. Među njima je i novinar 'Washington Posta', Michael Dobbs, koji je isprva povjerovao u priču. Kako je primijetio Craig Unger: "Kada je Ronald Reagan tek stigao u Bijelu kuću, takozvana ’bugarska veza’ poslužila je kao savršena propaganda iz doba Hladnog rata." Prema knjizi "Ubiti papu: Istina o pokušaju atentata na papu Ivana Pavla II.", koju su napisali Marco Insaldo i Yasemin Taskin ( i tvrdnje temeljili na 20-godišnjem istraživanju) – teorija o 'bugarskoj vezi' je tvorevina CIA-e. Tadašnji državni tajnik, Alexander Haig, zatražio je od CIA-e neka krivnju svali na komuniste. CIA pak iskoristila činjenicu što su "Sivi vukovi" bili povezani sa bugarskim organiziranim kriminalom, kao i podatak da je Agca boravio u toj zemlji. Autori također navode da su talijanske tajne službe, u suradnji sa CIA-om, prisilile Agcu neka prizna postojanje 'bugarske veze', što je on kasnije opovrgnuo.

Prema navodima Richarda Cotrella: upravo je osnivač skupine "Le Cercle", Alexandre de Marenches (šef francuske obavještajne službe), putem svojih veza sa Malteškim vitezovima potaknuo zavjeru za atentat na Ivana Pavla II., 1981. godine. U suradnji sa  Ted Shackleyem i Thomas Clinesom, pokušao je za taj čin okriviti Sovjetski Savez. Prema Paul L. Williamsu, autoru knjige "Operacija Gladio: Neispričana priča o nesvetom savezu Vatikana, CIA-e i mafije", Ted Shackley je koordinirao aktivnosti sa  Giuseppe Santovitom, članom lože P2 i čelnikom talijanske vojne obavještajne službe SISMI. U plan su bili uključeni Ledeen i brojni suradnici CIA-e, među kojima su: novinarka Claire Sterling; Paul Henze, šef postaje CIA-e u Ankari; otac Felix Morlion iz desničarskog pokreta "Pro-Deo"; Francesco Pazienza, doušnik CIA-e i dužnosnik SISMI-ja koji je sudjelovao u organiziranju bombaškog napada u Bologni; i Frank Terpil, agent zadužen za suradnju sa "Sivim vukovima" (isto povezani sa Operacijom Gladio) i koji su, na kraju, okrivljeni za pokušaj atentata. Navodi se da je Stefano Delle Chiaie, član lože P2, 1982. godine stigao iz Južne Amerike u Miami u društvu jednog od vođa "Sivih vukova", prijatelja Agçe.

12. svibnja 1982. godine je papa Ivan Pavao II. preživio drugi pokušaj atentata, tijekom hodočašća u Fatimu. Juan María Fernández Krohn, tradicionalistički katolički svećenik iz Španjolske, pripadnik Bratovštine sv. Pija X. (SSPX), nasrnuo je na Papu bajunetom u namjeri da ga ubije. Prema izvještaju objavljenom u izdanju 'The Catholic Telegraph' od 21. svibnja 1982. godine, Krohn je navodno uzvikivao: "Dolje Papa!" i "Dolje Drugi vatikanski koncil!". Dan nakon napada, papa Ivan Pavao II. posjetio je svetište Gospe Fatimske u Fatimi, gdje je molio u znak zahvalnosti što je preživio pokušaj atentata 1981. godine. Ubrzo nakon drugog pokušaja atentata, Ivan Pavao II. odlučio je da je došlo vrijeme za propisnu posvetu Rusije. Napisao je pismo svim biskupima, uključujući i pravoslavne biskupe, pozivajući ih neka mu se pridruže u posveti svijeta – uključujući Rusiju – Bezgrešnom Srcu Marijinu. 25. ožujka 1984. godine je Vatikan proveo posvetu Rusije. Vjeruje se da je to dovelo, ne samo do raspada Sovjetskog Saveza, već i do ponovnog procvata kršćanstva u Rusiji.

Maksimilijan Marija Kolbe proglašen je svetim 1982. godine od strane Ivana Pavla II.; proglasio ga je mučenikom ljubavi. 16. listopada 1992. godine, na 75. obljetnicu Kolbeova utemeljenja "Vitezova Bezgrešne", mnogi su hodočasnici otputovali u Moskvu. U noći 18. listopada su se okupili na Crvenom trgu sa međunarodnim hodočasničkim kipom Gospe Fatimske; kip je 1947. godine izradio Jose Thedim prema opisu sestre Lucije. Tom je prigodom biskup Hnilica, prijatelj pape Ivana Pavla II., predložio neka se molitva krunice hodočasnika nakratko prekine da bi Gospa mogla biti okrunjena za Kraljicu Rusije.

"Solidarnost"

U Europi 1980-ih godina Ronald Reagan iznio je svoju viziju. Obzirom na uspon pokreta Solidarnost u Poljskoj (domovini pape) – teorija o 2bugarskoj vezi' odigrala je svoju ulogu u slomu komunizma 1989. godine. Prema riječima Lech Wałęse, koji je predvodio Solidarnost (Solidarność) i postao prvi demokratski izabrani predsjednik Poljske: "1980-te su bile neobično razdoblje – vrijeme u kojem se spoznalo da pred nama stoji novo doba. Gledajući iz današnje perspektive, očito je da su – poput karika u globalnom lancu događaja – Ronald Reagan, Ivan Pavao II., Margaret Thatcher, čak i Mihail Gorbačov, pridonijeli nastanku tog novog doba u Europi. Mi u Solidarnosti također volimo vjerovati da smo, u priličnoj mjeri, zaslužni za okončanje Hladnog rata." 

Nedugo nakon što je Ivan Pavao II., 1978. godine, izabran za papu, Jurij Andropov, tadašnji čelnik KGB-a, nazvao je šefa postaje u Varšavi i bijesno upitao: "Kako ste mogli dopustiti da građanin jedne socijalističke zemlje bude izabran za papu?" Prema riječima papinog biografa, Georgea Weigela, Andropov je naložio Prvoj glavnoj upravi KGB-a da analizira potencijalnu prijetnju koju je predstavljao Ivan Pavao II. Analiza sovjetske obavještajne službe utvrdila je da je Wojtyłin izbor bio potaknut njemačko-američkom urotom koju je, između ostalih, predvodio Zbigniew Brzezinski, savjetnik predsjednika Cartera za nacionalnu sigurnost. Njihov cilj, navodi se u dokumentu, bio je potkopavanje komunističkog režima u Poljskoj te, u konačnici, raspad Sovjetskog Saveza i njegovih satelitskih država.

Predsjednik Ronald Reagan i Ivan Pavao II. sastali su se u Vatikanskoj knjižnici 07. lipnja 1982. godine, gdje su dogovorili pokretanje tajne operacije da bi pomogli u rušenju Sovjetskog Saveza. Prema riječima Richarda Allena, Reaganova prvog savjetnika za nacionalnu sigurnost: "Bio je to jedan od najvećih tajnih saveza svih vremena." Papa i Reagan bili su uvjereni da se Poljska može izvući iz sovjetske sfere utjecaja destabiliziranjem poljske vlade, putem pružanja potpore pokretu Solidarnost, nakon proglašenja ratnog stanja 1981. godine. Solidarnost je djelovala u ilegali putem kanala koje su uspostavili svećenici, američki agenti, predstavnici sindikata AFL-CIO i europskih radničkih pokreta. Novac je pristizao iz fondova CIA-e, Nacionalne zaklade za demokraciju (NED), tajnih vatikanskih računa i zapadnih sindikata. Uz odobrenje Ivana Pavla II., Vatikan je potajno prebacio 40 milijuna dolara Solidarnosti. Među ključnim akterima bili su malteški vitezovi Alexander Haig i William Casey, koji su redovito svraćali u Rim na sastanke sa papom.

Papa je također zatražio od čelnika organizacije Opus Dei (do tada se držali podalje od komunističkih zemalja) neka počnu djelovati u Poljskoj. Tijekom 1980-ih, CIA je koristila pripadnike organizacije Opus Dei, tzv. "milites Christi" ("Kristove vojnike"), kao glavnu snagu u Poljskoj. Opus Dei je stekao golem utjecaj unutar Vatikana nakon što su pomogli u izboru Ivana Pavla II. za papu. Njihovo nastojanje da pridobiju naklonost Ivana Pavla II. započelo je još dok je on bio nadbiskup Krakowa. Pozivali su ga neka govori na učilištima organizacije Opus Dei i u njihovu međunarodnom sjedištu u Rimu. Kako bi ojačali Wojtyłin ugled kao kandidata za papu (tal. "papabile"), pripadnici organizacije Opus Dei tiskali su njegove govore u obliku knjige i distribuirali ih među članovima vatikanske hijerarhije. Kada je Wojtyła postao papa, uzvratio je uslugu uzdigavši ​​Opus Dei na jedinstven status "osobne prelature".

Ivan Pavao II. smatra se jednim od ključnih čimbenika u rušenju komunizma u Srednjoj i Istočnoj Europi, budući je bio duhovni podupiratelj njegova pada. Wałęsa, koji je postao prvi postkomunistički predsjednik Poljske, istaknuo je da je upravo Ivan Pavao II. Poljacima ulio hrabrost da zatraže promjene. Gorbačov je jednom izjavio: "Slom Željezne zavjese bio bi nemoguć bez Ivana Pavla II." Godine 2004., američki predsjednik George W. Bush uručio mu je Predsjedničku medalju slobode (kao najviše civilno odlikovanje Sjedinjenih Američkih Država) zbog njegova "principijelnog zalaganja za mir i slobodu, koje je nadahnulo milijune ljudi, te pomoglo u rušenju komunizma i tiranije." 

Fritjof Schuon

Maryamiyya

Malachi Martin, agent Američkog židovskog kongresa (AJC), smatrao je da Katolička crkva nije postupila u skladu sa Trećom tajnom. Martin je dijelio bliskog prijatelja sa Marcel Lefebvreom (osnivačem Bratovštine svetog Pija X.) i to je bio dr. Rama P. Coomaraswamy, sin Anande Coomaraswamyja, jednog od utemeljitelja tradicionalističke škole, koja se nadovezivala na učenje Renéa Guénona. Coomaraswamy je bio povezan sa pseudo-sufijskom sektom, Maryamiyya, koju je osnovao učenik Renéa Guénona, Fritjof Schuon. Schuona je u sufijski red šadhili uveo Ahmad al-Alawi, kojega mu je preporučio Guénon. Al-Alawi je osnovao ogranak šadhili reda, Alawiyya (koji nema nikakve veze sa alavitima u Turskoj i Siriji), nakon što je u osobnoj viziji primio uputu od Alija, zeta proroka Muhameda, da taj naziv uzme za red, a i za sebe osobno.

Maryamiyya, raskolnički ogranak šadhili reda, dobila je to ime nakon niza vizija tijekom 1960-ih godina, u kojima se Schuonu, prema njegovu uvjerenju, ukazala Djevica Marija i povjerila mu univerzalnu misiju. Iako se deklarirao kao sufijski musliman, Schuon je zastupao kabalističko shvaćanje svemira, prema kojem sve što postoji (od visina Apsolutne Stvarnosti do najnižih dubina materijalnog svijeta) počiva na hijerarhijskom poretku. Stoga je Schuon tvrdio da je takvo ustrojstvo svojstveno i autentičnom ljudskom društvu; toj je temi posvetio cijelu knjigu, "Kaste i rase". Prema Schuonu, upravo odbacivanje tog prirodnog poretka vodi u sadašnju krizu suvremenog zapadnog društva. Suvremeni Zapad nije ništa drugo nego je "luciferijanski", "trul je do srži" i "monstruozan", a sve zbog odmaka od istinske "iskonske tradicije". Vjerovao je da se ubrzano približavamo kraju Kali Yuge, razdoblja u kojem će svijet biti progutan u konačnom požaru, nakon čega će se Mesija vratiti radi posljednjeg suda. Prema riječima njegovih sljedbenika, taj je Mesija bio upravo Schuon.

Schuon je, unutar svoje skupine u Bloomingtonu (Indiana), nastojao ostvariti "Novi svjetski poredak", koncept koji je često nazivao "Novom civilizacijom". Međutim, u listopadu 1991. godine, bivši bliski sljedbenik skupine, Mark Koslow, objavio je niz osobnih svjedočanstava, fotografija i drugih dokumenata koji su pokazali da je Schuon u svom domu u Bloomingtonu organizirao neobičnu vjersku kultnu zajednicu. Iako se prividno predstavljala kao tradicionalni sufijski red, Schuonova je zajednica zapravo bila ekscentrična vjerska sinteza koja je objedinjavala elemente raznih istočnjačkih religija, apokaliptične vizije, ezoterične seksualne prakse, uz obilje simbolike preuzete iz tradicija američkih domorodaca. Skupina je raspuštena 15. listopada 1991. godine, nakon što je protiv Schuona (tada 84-godišnjaka) podignuta optužnica za seksualno zlostavljanje i zlostavljanje djece, povezano sa ritualnim plesovima unutar skupine. Ipak, zbog određenih pravnih tehnikalija, postupak je obustavljen, a optužbe nikada nisu dokazane. Među Schuonovim najistaknutijim učenicima nalazilo se nekoliko osoba za koje se vjeruje da su prešle na islam, poput tradicionalističkog pisca Titusa Burckhardta i Martina Lingsa (autor poznate biografije proroka Muhameda). Burckhardt je izrazio zabrinutost u vezi sa Schuonom i događajima "koji su uključivali žene", ali je podsjetio ostale pripadnike pokreta Maryamiyya da bi sljedbenici nekog šejha [sufijskog učitelja] trebali prosuđivati ​​o njemu na temelju njegova učenja, a ne na temelju njegovih postupaka!

Jedan od važnih Schuonovih učenika bio je Martin Lings, stručnjak za djelo Williama Shakespearea, ali najpoznatiji kao autor knjige "Muhammed: Njegov život prema najranijim izvorima" (prvi put objavljene 1983. godine). Lings je pohađao koledž Magdalen u Oxfordu, gdje je bio blizak prijatelj C. S. Lewisa. Lewis je bio aktivan u neformalnoj oksfordskoj književnoj skupini poznatoj kao "Inklings", zajedno sa svojim bliskim prijateljem J. R. R. Tolkienom, autorom "Gospodara prstenova". Lewis je najpoznatiji po svojim beletrističkim djelima, osobito prema "Pričama iz Narnije". Najvažniji događaj za Lingsa, tijekom njegova boravka u Oxfordu, bilo je otkriće spisa Renéa Guénona i Frithjofa Schuona. Lings je upoznao Schuona 1938. godine, što ga je potaknulo prihvatiti islam i pristupi ogranku tarikata Alawiyya, koji je vodio Schuon. Od tog trenutka pa sve do kraja života, Lings je ostao Schuonov učenik i tumač njegova učenja.

Martin Lings, René Guénon, Najm-oud-Dine Bammate i Michel Valsan

Trenutačni vođa reda Maryamiyya iranski je profesor Seyyed Hossein Nasr, osobni prijatelj Alexandera Dugina. Unatoč Duginovu protivljenju "atlantizmu" - Nasr je također bio blizak sa Henry Kissingerom i ravnateljem CIA-e, Richard Helmsom. Nasr je ponudio Peteru Lambornu Wilsonu (poznat i kao Hakim Bey, osnivaču Maurske ortodoksne crkve Amerike) mjesto urednika časopisa, koji je on uređivao od 1975. do 1978. godine. Prema Nasru:

"Sofija se često očitovala kao žena nebeske ljepote, a mnogi su je mudraci i sveci poistovjećivali sa Djevicom Marijom, baš kao što se među nekim muslimanskim mudracima mudrost pojavljivala kao lijepa nebeska figura poistovjećena sa Fatimom, kćeri Poslanika, te kao "druga Marija" unutar specifičnijeg konteksta islamske tradicije."

Član reda Maryamiyya bio je i Nasrov prijatelj Huston Smith, profesor filozofije i religije na Sveučilištu Syracuse, koji je Dalaj-lamu predstavio Zapadu. Smith je, od 1958. do 1973. godine, bio profesor filozofije na MIT-u; u tom je razdoblju sudjelovao i u eksperimentima sa psihodelicima, koje su na Harvardu provodili Timothy Leary i Richard Alpert. Smith je bio blizak prijatelj Josepha Campbella, i redoviti posjetitelj instituta Esalen. Godine 1996. Bill Moyers posvetio je Smithovu životu i radu serijal od pet nastavaka na televiziji PBS, pod naslovom "Mudrost vjere sa Huston Smithom". Smith je za javnu televiziju osmislio tri serijala: "Religije čovjeka", "Potraga za Amerikom" i "Znanost i ljudska odgovornost". 

Godine 1976. tradicionalistička stajališta reda Maryamiyya zauzela su istaknuto mjesto na Festivalu islamskog svijeta u Londonu. U događaj je bila uključena kraljica Elizabeta II., koja je otvorila festival, kao i canterburyjski nadbiskup, koji je primio Guénonova štićenika, Abdel Halim Mahmouda (velikog imama Al-Azhara), koji je postao važan izvor nadahnuća za članove Muslimanskog bratstva. Festival su financirali novobogati Ujedinjeni Arapski Emirati i njime je upravljao zakladni odbor u kojem su dominirali Englezi; između ostalih i Harold Beeley, britanski veleposlanik u Egiptu u doba Nasera. Seyyed Hossein Nasr organizirao je izložbu islamske znanosti i tehnologije u Muzeju znanosti, dok je Lings nadgledao izložbu islamskih rukopisa i kaligrafije u Britanskoj knjižnici. Iako su djela tradicionalista i pripadnika pokreta Maryamiyya bila prisutna posvuda, festival je stvorio mnogo pozitivnog publiciteta za "tradicionalni" islam.

Kralj Charles čita Burckhardta. Prema riječima Sedgwicka su "tradicionalistički utjecaji sve vidljiviji u nekim njegovim govorima", što objašnjava glasine o njegovu navodnom prelasku na islam. Charles je napisao predgovor za Lingsovu knjigu o ezoteričnim značenjima u Shakespeareovim dramama. Charlesov blizak prijatelj i duhovni mentor, sir Laurens van der Post (prijatelj i sljedbenik Carla Junga) ga je upoznao sa "Temenosom", publikacijom Schuonovih sljedbenika. Jedna od sljedbenica je bila  engleska pjesnikinja i književna kritičarka Kathleen Raine, koja je proučavala duhovnu magiju u skupini za koju je tvrdila da vuče podrijetlo od reda "Zlatna zora" (Golden Dawn). Kralj (tada princ) Charles potom je potaknuo Raine neka osnuje "Temenos (Temenos Academy" u sklopu njegove zaklade "Prince’s Foundation".

I Martin i Rama P. Coomaraswamy sudjelovali su u egzorcizmima. Martinov višedesetljetni rad na području paranormalnog poslužio je kao nadahnuće za kultni film iz 1973. godine, "Egzorcist". 1967. godine je dobio prvu Guggenheimovu stipendiju, a drugu 2 godine kasnije - što mu je omogućilo napisati prvu od svoje četiri uspješnice, knjigu "Taoci vraga: Opsjednuće i egzorcizam petero živućih Amerikanaca", gdje opisuje svoja iskustva kao egzorcista. Prema navodima iz knjige, sudjelovao je u nekoliko egzorcizama. Godine 1996. je izjavio da je tijekom života proveo tisuće manjih egzorcizama, te sudjelovao u nekoliko stotina velikih egzorcizama.

Prema riječima Rachel Lysaght, producentice Netflixovog dokumentarnog filma o njemu, naslova "Hostage to the Devil": Martin je "postao kultna ličnost u svijetu paranormalnog". Surađivao je sa Lorraine Warren, koja se deklarirala kao vidovnjakinja. Priče supružnika Warren o opsjednutim mjestima i duhovima poslužile su kao nadahnuće za desetke filmova, televizijskih serija i dokumentaraca, uključujući: "Amityville Horror", "Prizivanje", "Annabelle", "The Nun". Lorraine vodi "Okultni muzej obitelji Warren", koji je smješten u stražnjem dijelu njezine kuće u Monroeju, u saveznoj državi Connecticut. Supružnici Warren obučili su nekoliko demonologa, među kojima je i Dave Considine, koji je također surađivao sa Martinom i Coomaraswamyjem. Considine je gostovao u emisijama i serijalima, na CNN-u i BBC-ju, i u produkcijama: "The Devil Inside", "A Haunting In New York", "The Demonologists", "Jane Goldman Investigates Poltergeists"; dokumentarnom serijalu "A Haunting" (Discovery Channel) i emisiji "MysteryQuest" (History Channel).

Considine je 1994. godine postao pomoćnik dominikanskog biskupa Roberta McKenne, koji je 1999. godine počeo surađivati ​​sa Coomaraswamyjem na obredima egzorcizma. McKenna je bio član pokreta "Orthodox Roman Catholic Movement" (ORCM), koji je osnovao svećenik Francis Fenton; jedan od osnivača organizacije "John Birch Society". Mnogi tradicionalistički svećenici u Sjedinjenim Američkim Državama izvorno su bili članovi ORCM-a. Biskup McKenna nastavio je služiti misu u crkvi Gospe od Krunice, u saveznoj državi Connecticut, sve do umirovljenja, 2011. godine. Poznat i po pojavljivanju u TV-filmu kuće Fox, "The Haunted", koji obrađuje slučaj opsjednuća obitelji Smurl, pri čemu je McKenna proveo dva egzorcizma.

Prema navodima iz knjige "Hostage to the Devil", a pozivajući se na bivšeg agenta CIA-e Roberta Marrowa (jedan od Martinovih "vrlo bliskih prijatelja") – Coomaraswamy je pozvao Martina izvršiti egzorcizam nad 4-godišnjom djevojčicom. Nedugo nakon toga, 27. srpnja 1999. godine, Martin je pod tajanstvenim okolnostima preminuo. Kada su Marrow i Martin stigli u dom djevojčice, ona je Martina dočekala riječima: "Dakle, ti si Malachi Martin – i misliš da joj možeš pomoći?" Nakon završetka obreda, djevojčica je Martinu poslala poljubac i prema Marrowovim riječima je to "bilo odvratno, lascivno... baš onako kako bi zamislili da prostitutka šalje poljubac klijentu koji joj je upravo platio sto dolara". Sljedećeg dana Martin je pod tajanstvenim okolnostima preminuo od ozljede glave zadobivene pri padu, i navodno ga je gurnula nevidljiva sila. U posljednjoj godini Martinova života, Coomaraswamy je producirao videozapis "Malachi Martin plače za svojom Crkvom". Video je objavila izdavačka kuća "Catholic Counterpoint", radikalno tradicionalistički nakladnik antisemitskih materijala i sadržaja koji niječu holokaust, a koju vodi John Maffei, vjernik koji odlazi u kapelu Družbe svetog Pija X. (SSPX).