Treći hram (2. dio)

Liberali protiv konzervativaca

Stara desnica, koju je osnovala obitelj Regnery, izvorni članovi Odbora Amerika na prvom mjestu (AFC) i Američkog sigurnosnog vijeća (ASC), "srca" vojno-industrijskog kompleksa – samo je privremeno izgubila kontrolu nad Republikanskom strankom dolaskom neokonzervativaca. Desničarska propaganda protiv 'političke korektnosti' započinje sa neokonzervativcima. No, paleokonzervativci su uveli zavjereničko tumačenje, iskorištavajući antikomunističku paranoju, skrećući pozornost na marksističko podrijetlo Frankfurtske škole, karakterizirajući njihov program ne samo kao napad na kršćanske vrijednosti, već i na "bijelu" civilizaciju. Izraz korišten u njihovoj agendi, "politička korektnost", bio je prethodnik nabijenijeg koncepta "kulturnog marksizma", teorije koja vidi navodnu agendu Frankfurtske škole usmjerenu na napad na zapadno društvo, koristeći političku korektnost da bi se nametnulo prihvaćanje feminizma, multikulturalizma, radikalnog environmentalizma i homoseksualnosti.

Kao nasljednici Stare desnice, paleokonzervativci su se pridržavali temeljnih rasističkih načela Južne strategije i ustrajali u svojim pokušajima za ponovno preuzimanje, osvajajući teren putem pokreta 'Tea Party', kojega je podržavao Fox News i koji je  stvorio preduvjete za dovođenje na vlast određenog kandidata: Donalda Trumpa. Fox je pomogao usponu Stare desnice iskorištavajući temu "političke korektnosti" da bi okupio konzervativce protiv "liberalne pristranosti" u medijima i "Velike vlade". Godinama u nastajanju, tu su agendu financirala zloglasna braća Koch, sinovi osnivača Društva John Birch, Freda Kocha. Oba brata su članovi Vijeća za nacionalnu politiku (CNP), što je kulminiralo usponom pokreta Tea Party, koji je Fox uvelike publicirao.

Henry Regnery, sin William H. ​​Regneryja (osnivač AFC-a i ASC-a), osnovao je Human Events i Regnery Publishing, koji je, prema E. Howard Huntu, subvencionirala CIA zbog svog pronacističkog stava. Regnery Publishing, baš poput Volker fonda, dao je svoj doprinos promicanju libertarijanske ekonomije, objavljujući djela Friedrich Hayeka, Lugwig von Misesa, Albert Jay Nocka i Franka Chodorova (kasnije urednik časopisa Human Events). Mises je bio ekonomski savjetnik Otta von Habsburga i član Coudenhove-Kalgergijeve sinarhističke Paneuropske unije (PEU). Regnery je objavljivao i meka izdanja književnih djela autora poput romanopisca Wyndham Lewisa i pjesnika T.S. Eliota i Ezre Pounda. Godine 1954. Regnery je objavio memoare Junija Valerija Borghesea, "Morski vragovi".

Godine 1951., dok je bio na Yaleu, Regnery je objavio knjigu "Bog i čovjek", prvu knjigu Malteškog viteza i člana Lubanje i kostiju,  William F. Buckley Jr.; zajedno će osnovati Philadelphijsko društvo. Regnery je sudjelovao u širenju priča o fenomenu NLO-a, te objavivao radove ufologa poput Jacquesa Valléea (čiji je rad inspirirao Spielbergov film "Bliski susreti treće vrste") i Josefa Allena Hyneka. Godine 1973. je Regnery objavio "Sybil", knjigu o poremećaju višestruke osobnosti, što je kasnije adaptirano u TV film u kojem su glumile Sally Field i Joanne Woodward. Početkom 1950-ih, Regnery je objavio dvije knjige Roberta Welcha. Welch je, 1958. godine, sa Harry Lynde Bradleyjem (suosnivač Zaklade Lynde i Harry Bradley) i Fred C. Kochom (osnivač Koch Industries i ocem zloglasne braće Koch) - bio suosnivačem Društva John Birch.

Braća Koch, Charles i David.

Kako Jane Mayer dokumentira u svojoj knjizi "Dark Money", ključni financijeri propagandista protiv 'političke korektnosti' bile su mreže konzervativnih donatora, posebno obitelji Koch, Olin i Scaife. Braća Koch, Charles i David, glavni su vlasnici tvrtke Koch Industries, naslijeđene od oca Fred Kocha i koju je Forbes (2015.) naveo kao drugu najveću privatnu tvrtku u Sjedinjenim Državama. Braća su slijedila oca i pridružila se Društvu John Birch u Wichitu, Kansas. Marko Maunula, povjesničar na Državnom sveučilištu Clayton u Georgiji, kaže da je član Birchera, Roger Milliken, jedan od kumova prve Nove desnice, i onaj koji je uvjerio Goldwatera da se kandidira za predsjednika 1964. godine, također i "Ivan Krstitelj braće Koch". Milliken je financirao National Review and Heritage Foundation; i zajedno sa Ronald Reaganom i Pat Buchananom, bio i financijski pokrovitelj Škole slobode Roberta Lefevrea, koju su pohađali i diskordijanci Kerry Thornley i Robert Anton Wilson, a gdje se Charles Koch obratio libertarijanizmu i prvi put se susreo sa Ludwig von Misesom i Friedrichom Hayekom.

Godine 1974. je Charles Koch održao govor skupini poslovnih ljudi okupljenih u hotelu u Dallasu, citirajući Lewisa Powella (on će biti pridruženi sudac Vrhovnog suda Sjedinjenih Država), autora Powellovog memoranduma. Ovaj je memorandum uzrokovao porast neoliberalizma u SAD-u. "Kao što ističe Powellov memorandum", upozorio je Koch skupinu, "poslovanje i poduzetnički sustav su u problemima, a vremena je malo." Braća Koch potrošila su milijune varajući naivne Amerikance neka podrže neoliberalne politike i tako podrže svoje industrije, pritom stvarajući lažni pokret na lokalnoj razini, pod krinkom patriotizma i paranoičnog protivljenja "Velikoj vladi". Joe Strupp iz Media Matters je napisao: "Kochovi su glavni financijeri američkog konzervativnog pokreta, usmjeravaju desetke milijuna dolara svake godine kako bi izgradili desničarsku infrastrukturu usmjerenu na smanjenje veličine i utjecaja vlade." 

Godine 1976. je Charles Koch predstavio prijedlog na konferenciji za Centar za libertarijanske studije u New Yorku, u kojemu je predložio Društvo John Birch kao model za buduće pothvate pokreta. Nekoliko vodećih osoba libertarijanskog pokreta je  predložilo da libertarijanci sakriju svoj pravi antivladin ekstremizam protjerivanjem riječi "anarhizam", jer previše ljudi podsjeća na "teroriste". Kako bi privukli veći broj sljedbenika, neki su sugerirali da trebaju organizirati sintetičke "građanske" grupe i zaposliti volontere. Charles je upozorio svoje kolege radikale da će, kako bi uspjeli, morati njegovati pozitivnu sliku, za razliku od Društva John Birch. Charles je zahtijevalo neka "rade sa ljudima u medijima i umjetnosti, a ne da se bore protiv njih". 

Charles Koch osnovao je Zakladu Charles Koch 1974. godine, sa Murray Rothbardom. Zaklada je, u srpnju 1976. godine, promijenila ime u Cato Institute i libertarijanski je think-tank sa sjedištem u Washingtonu DC. Na web stranici Instituta stoji: "Misija Cato Instituta je stvarati, širiti i povećavati razumijevanje javnih politika, utemeljeno na načelima individualne slobode, ograničene vlade, slobodnih tržišta i mira." Financiranje za Cato osigurale su Zaklade Scaife i Bradley.

Nancy MacLean, autorica knjige "Demokracija u lancima: Duboka povijest tajnog plana radikalne desnice za Ameriku", otkrila je da su braća Koch zaposlila ekonomista James M. Buchanana neka odabere one koji će provoditi njihov program. Buchanan je bio poznat po svom radu o teoriji javnog izbora, a za koji je 1986. godine dobio i Nobelovu nagradu. Neko je vrijeme bio predsjednik Društva Mont Pelerin, istaknuti viši član Instituta Cato i profesor na Sveučilištu George Mason, koje je Wall Street Journal nazvao "Pentagonom konzervativne akademije". Na Buchanana su snažno utjecali Friedrich Hayek i Ludwig von Mises, kao i supremacija vlasništva Johna C. Calhouna. Svaki sukob između "slobode" (što je shvaćeno kao dopuštanje bogatima da rade što žele) i demokracije treba riješiti - u korist slobode. U knjizi "Granice slobode", Buchanan je primijetio: "Despotizam može biti jedina organizacijska alternativa političkoj strukturi koju promatramo." Također je radio na sprječavanju desegregacije i pomogao je režimu Augusta Pinocheta u pisanju Ustava Čilea iz 1980. godine. 

Frankfurtska škola: Max Horkheimer (naprijed lijevo), Theodor Adorno (naprijed desno) i Habermas (u pozadini, desno, provlači ruku kroz kosu) i Siegfried Landshut (u pozadini lijevo).

Politička korektnost

Braća Koch nastavila su tradiciju Stare desnice, ali su prenamijenili netrpeljivost i strah od komunizma u napad na tzv. "liberalne medije" i "političku korektnost". Debra L. Shultz primijetila: "Tijekom 1970-ih i 1980-ih, Nova ljevica, feministkinje i progresivci... ironično su koristili termin "politička korektnost" kao zaštitu od vlastite ortodoksnosti u naporima za društvene promjene." Temeljne pretpostavke 'političke korektnosti' razvile su se iz područja kulturnih studija, koje je samo po sebi proizašlo iz kritičke teorije Frankfurtske škole. Nova škola slijedila je tradiciju sinteze ljevičarske američke intelektualne misli i kritičke europske filozofije, posebno učenja Aristotela, Leibniza, Spinoze, Humea, Kanta, Hegela, Kierkegaarda, Marxa, Nietzschea, Husserla, Heideggera, Arendt, Freuda, Benjamina, Wittgensteina, Foucaulta i Derride.

Prema Paulu Bermanu: politička korektnost u Americi razvila se pod utjecajem Heideggera, Nietzschea, Freuda, Lacana, Barthesa, Derride i Foucaulta, ali sa primjesom jedinstveno američke koncepcije politike identiteta, koja ljude klasificira prema "rasi, klasi i spolu". Kako je Berman objasnio, 'politički korektno' razmišljanje posudilo je Derridaovu lingvistiku u značaju značenja riječi, Foucaultov i Nietzscheov pogled na kulturu kao polje borbe za političku moć, od Lacana i Freuda fokus erotske i muške dominacije, te antiimperijalističku adaptaciju Heideggerovog pogleda na žalosnu intelektualnu tradiciju zapadne civilizacije.

Počevši od kasnih 1980-ih, dobro financirani konzervativni pokret je krenuo u na ono što su okarakterizirali kao "liberalnu pristranost" u medijima i akademskoj zajednici. Iznimno utjecajna bila je knjiga profesora filozofije, Allana Blooma, sa Sveučilišta u Chicagu, "Zatvaranje američkog uma" (1987.). Allan Bloom, vrhunski štićenik Lea Straussa, svake je godine putovao u Pariz da bi proučavao fašistička uvjerenja Alexandrea Kojèvea (od 1953. do Kojèveove smrti, 1968. godine) i Kojèvea je smatrao jednim od svojih najvećih učitelja. Bloom je tvrdio da fakulteti prihvaćaju "kulturni relativizam", napuštaju dugo uspostavljene discipline i standarde u pokušaju da se prikažu liberalnima i udovolje svojim studentima.

Dinesh D'Souza pozdravlja predsjednika Ronalda Reagana 1988.
Dinesh D'Souza pozdravlja predsjednika Ronalda Reagana 1988.

U travnju 1990. godine, Roger Kimball, urednik časopisa 'The New Criterion', objavio je knjigu "Tenured Radicals: How Politics Has Corrupted our Higher Education". Mladi Dinesh D’Souza slijedi Blooma i Kimballa sa knjigom "Neliberalno obrazovanje: Politika rase i spola na kampusu" (1991.). Kao što je John K. Wilson istaknuo u knjizi "Mit o političkoj korektnosti: Konzervativni napad na visoko obrazovanje", Bloom, Kimball i D’Souza bili su podržani potporama zaklada Bradley, Olin i Scaife.

Ove knjige nisu naglašavale izraz 'politička korektnost', a samo je D’Souza izravno koristio taj izraz. Većina Amerikanaca nikada nije čula izraz 'politička korektnost', sve dok se sva tri autora nisu redovito citirala u nizu anti-političkih članaka u vodećim novinama i časopisima. Jedan od prvih i najutjecajnijih tekstova je objavljen u listopadu 1990. godine, od strane novinara New York Timesa, Richarda Bernsteina, koji je u članku "Rastuća hegemonija politički korektnih" upozorio da su sveučilišta u zemlji ugrožena "rastućom netolerancijom, zatvaranjem rasprave, pritiskom na konformizam". 

Sljedećeg mjeseca, kolumnistica Wall Street Journal, Dorothy Rabinowitz, osudila je "vrli novi svijet ideološkog fanatizma" na američkim sveučilištima. U prosincu je naslovnica Newsweeka donijela naslov "MISAONA POLICIJA“ i upozorenje: Postoji 'politički korektan' način govora o rasi, spolu i idejama. Je li ovo Novo prosvjetiteljstvo, ili Novi McCarthyizam?" Slična priča objavljena je na naslovnici časopisa New York, u siječanju 1991. godine, koji je proglasio da "Novi fašisti" preuzimaju sveučilišta. U travnju je časopis Time izvijestio o "novoj netoleranciji", koja je bila u porastu na sveučilištima diljem zemlje.

Kako je objasnila Moira Weigel u članku "Politička korektnost: kako je desnica izmislila fantomskog neprijatelja", objavljenom u The Guardianu, mnogi od tih članaka reciklirali su iste priče o kontroverzama na sveučilištima i sa nekolicine elitnih sveučilišta, često pretjerane ili lišene konteksta. Prema Weigel:

"Politička korektnost bila je koristan izum za republikansku desnicu, jer je pomogla pokretu zabiti klin između radničke klase i demokrata koji su tvrdili da govore u njihovo ime. "Politička korektnost" postala je termin koji se koristio za usađivanje u javnu maštu ideje kako postoji dubok jaz između "običnih ljudi" i "liberalne elite" koja nastoji kontrolirati govor i misli običnih ljudi. Protivljenje političkoj korektnosti također je postalo način preimenovanja rasizma, na načine koji bi bili politički prihvatljivi, u eri nakon građanskih prava." 

Od 1990-ih, termin "kulturni marksizam" prisvajaju paleokonzervativci, koji su "političku korektnost" nazivali dijelom svog tekućeg "kulturnog rata" protiv liberalizma. Izraz "kulturni rat" je posuđenica od njemačkog "Kulturkampf", a odnosila se na sukob između kulturnih i vjerskih skupina u kampanji od 1871. do 1878. godine, pannjemačke politike kancelara Otta von Bismarcka iz Njemačkog Carstva protiv utjecaja Rimokatoličke crkve.

Koncept "kulturnog marksizma" popularizirali su masovni mediji početkom 1990-ih. 1991. godine ga je istaknuo i 1. predsjednik Bush, kada je u govoru na dodjeli diploma na Sveučilištu Michigan upozorio je: "Ironično, na 200. obljetnicu naše Povelje o pravima, nalazimo slobodu govora napadnutu diljem Sjedinjenih Država." "Pojam političke korektnosti izazvao je kontroverze diljem zemlje", upozorio je, "na svoj orvelovski način, križarski ratovi koji zahtijevaju ispravno ponašanje guše raznolikost u ime raznolikosti." Do kraja 1992. godine, članci o tom fenomenu pojavili su se u Newsweeku, časopisu New York, The New Republicu, Atlantic Monthlyju i New York Review of Books.

Pravokutna varijanta Konfederacijske borbene zastave, kolokvijalno poznate i kao Južni križ

Neokonfederacija

Pravi nastanak paleokonzervativaca dogodio se 1986. godine, kada je ISI-jev časopis 'Intercollegiate Review' održao simpozij na temu "Stanje konzervativizma", gdje su se neki od suradnika žalili na rastuću neokonzervativnu dominaciju. Ubrzo nakon toga, Philadelphia Society održalo je simpozij o neokonzervativizmu, na svom godišnjem sastanku 1986. godine. Stephen Tonsor je u svom obraćanju primijetio:

"Uvijek mi se činilo čudnim, čak i perverznim, da je bivšim marksistima dopušteno, dakle, sa su pozvani igrati toliko vodeću ulogu u konzervativnom pokretu 20. stoljeća. Sjajno je kada gradska bludnica prihvati vjeru i pridruži se crkvi. S vremena na vrijeme postane dobra zborovođa, ali kada počne govoriti svećeniku što bi trebao reći u svojim nedjeljnim propovijedima, stvari su otišle predaleko."

Paleokonzervativci su se bojali da su neokonzervativci stekli prevelik utjecaj na neke od Reaganovih politika. Izvorni događaj, koji je potaknuo njihovo protivljenje neokonzervativcima, bilo je Reaganovo imenovanje Williama Bennetta u Nacionalnu zakladu za humanističke znanosti, 1981. godine, umjesto profesora Mela Bradforda. Bradford, bivši dixiekrat, smatra se vodećom figurom paleokonzervativnog krila konzervativnog pokreta. Vodio je kampanju za Barryja Goldwatera (1964.), Georgea C. Wallacea (1972.), Ronalda Reagana (1976. i 1980.), te Pata Buchanana (1992.). Neko je vrijeme bio predsjednik Philadelphijskog društva. Pismo kojim se podržava Bradfordova nominacija, poslano predsjedniku Reaganu tijekom kontroverze, potpisali su: Jesse Helms, Strom Thurmond, Orrin Hatch i Dan Quayle. William Buckley i M. Stanton Evans također su navedeni. Međutim, izbor se susreo sa intenzivnim protivljenjima nekih neokonzervativaca, tj. Normana Podhoretza, Irvinga i Williama Kristola, dijelom usmjerene na Bradfordove kritike predsjednika Lincolna.

Bradford je bio jedan od kritično važnih osnivača modernog neokonfederacijskog pokreta, osnivač časopisa 'Southern Partisan', kasnije i viši urednik časopisa. Povjesničar James M. McPherson koristio je izraz "neokonfederacijski povijesni odbori", kojim opisuje odbore, od 1890. do 1930. godine, koji se trude u udžbenicima povijesti predstaviti pozitivniju verziju Građanskog rata. Povjesničarka Nancy MacLean koristila je izraz "neokonfederacija" u odnosu na neke skupine (npr. Komisije za suverenitet države Mississippi), koja je osnovana 1950-ih da bi se suprotstavila presudama Vrhovnog suda SAD-a koje zahtijevaju rasnu integraciju, posebno u slučaju Brown protiv Odbora za obrazovanje. Bradford je jedno vrijeme bio Nacionalni povjesničar Sinova konfederacijskih veterana. U memorijalnom izdanju časopisa Southern Partisan, posvećenom M.E. Bradfordu, T. Kenneth Cribb, Jr., tadašnji predsjednik ISI, opisuje kako i kada je upoznao Bradforda u Konzervativnom društvu Sjeverne Karoline, gdje je on "nemalim žarom" prepričavao rasistički nijemi filmski klasik "Rođenje nacije". 

"Pitchfork" Pat Buchanan

Tada financijski imućan, H. Keith Thompson (suradnik Yockeyja, Vierecka, Skorzenyja, član NRP, bivši agent SD) je velikodušno davao donacije nekolicini republikanskih kandidata, uključujući senatora Jesse Helmsa, budućeg senatora Oliver Northa, David Dukea i Pat Buchanana. Thompsonu su ovi financijski doprinosi donijeli službeno članstvo u Republikanskoj predsjedničkoj legiji, kao i brojna zahvalna pisma Republikanskog nacionalnog odbora i njegovih raznih skupina.

Thompson je surađivao sa časopisima 'Spotlight' i 'Journal for Historical Review'. Za potonji je Thompson pisao članke, uključujući i "Veliki admiral Karl Doenitz: Posljednji predsjednik ujedinjene Njemačke". Odbio je potpisati zakletvu vjernosti Liberty Lobbyju, uzvrativši: "Položio sam jednu zakletvu vjernosti u životu i to je sve što ću dati", misleći na SD. Na skupu Instituta za povijesni pregled (IHR), koji niječe Holokaust, Thompson je u govoru podsjetio na napore rehabilitacije Dönitza, na kraju kojeg je pozvao publiku neka "stoji uz Treći Reich", što je dobilo ovacije publike.

Iako nije koristio pojam "kulturni marksizam", paleokonzervativni političar, Pat Buchanan, pomogao je uokviriti raspravu kao "kulturni rat". Pat Buchanan, tradicionalistički je katolik i član Malteškog reda. Budući je Buchanan Malteški vitez, Paul Gottfried je jednom primijetio "povremenu paleo povezanost sa pretjeranim katolicizmom". Zapravo, kontrarevolucionarni, rimokatolički europski prethodnici katoličkih paleokonzervativaca, uključuju Joseph de Maistrea i Charles Maurrasa iz Action française. Neki moderni europski desničarski intelektualci, poput Alaina de Benoista iz Nouvelle Droitea, cijenjeni su od strane mnogih paleokonzervativaca.

Buchanan je bio viši savjetnik predsjednika Nixona, Forda i Reagana; izvorni voditelj CNN-ove emisije 'Crossfire'. Kao štovatelj Franca, Pinocheta, argentinske vojne hunte i južnoafričkog apartheidskog režima, Buchanan je izjednačavao savezničko postupanje prema njemačkim civilima nakon rata sa nacističkim postupanjem prema Židovima. Kao član Bijele kuće za vrijeme Reagana, optužen je za suzbijanje istrage Reaganova Ministarstva pravosuđa o nacističkim znanstvenicima dovedenim u Ameriku u sklopu Operacije Spajalica. Buchanan je Hitlera opisao kao "osobu velike hrabrosti, vojnika nad vojnicima", a sjećanja preživjelih Holokausta nazvao je "grupnim fantazijama o mučeništvu". 

U memorandumu iz 1972. godine, Buchanan je predložio da Bijela kuća "treba ponovno preuzeti tradiciju, ili temu protiv establišmenta, u američkoj politici". Buchanan je skovao izraz "Tiha većina" i pomogao oblikovati strategiju koja je privukla milijune demokrata Nixonu. Bio je zagovornik "Južne strategije", koju su prvi primijenili Barry Goldwater i George Wallace. Kako je objasnila Eleanor Clift: "Nixon je bio progresivni republikanac i oslanjao se na Buchanana da bi se snašao u novoj političkoj stvarnosti Goldwaterovog konzervativizma koji preuzima republikance i zemlje koja se kreće udesno, sa segregacionističkim guvernerom Alabame, George Wallaceom, koji u anketama osvaja 21% glasova." U dopisu tijekom kampanje 1968. godine, Pat Buchanan upozorio je Nixona da ne napada Wallacea: "Wallace je simbol južnjačkog otpora Washingtonu na Jugu, baš kao što bismo i mi željeli biti simbol otpora Washingtonu i njegovoj politici u naciji. Mislim da ćemo htjeti da ljudi koji sada podržavaju Wallacea budu na našoj strani možda kasnije." Kao što je također objasnila Clift: "Okupljanje sjevernih katolika radničke klase sa  južnim protestantima na rasno nabijenoj poruci o zakonu i redu dovelo je Nixona do pobjede na reizboru u 49 država 1972. godine, sa preko 60% glasova." 

Buchanan je imenovan direktorom komunikacija Bijele kuće, nakon Reaganove uvjerljive pobjede 1984. godine. "Reagan je bio jedan od nas", rekao je, "konzervativac u pokretu". "Jedini put kada se Reagan uzrujao na medije bilo je ako su ga Human Events ili National Review kritizirali", kaže Buchanan. "Uvijek se smatrao velikim vođom pokreta. To je bilo stvarno i prirodno." Frank Chodorov postao je urednik Human Eventsa, kojega je financirao Henry Regnery. Među suradnicima Human Eventsa, od 1960-ih do 1980-ih, bili su Spiro Agnew, Pat Buchanan, Phyllis Schlafly, Henry Hazlitt i Murray Rothbard. Više od 40 godina Human Events bile su Reaganove omiljene novine, za koje je rekao da su "pomogle da prestanem biti liberalni demokrat". Godine 1999. je Human Events proglasio je Reagana "Čovjekom stoljeća". 

Buchanan se prvi put prijavio za republikansku predsjedničku nominaciju 1992. godine, na platformi smanjenja imigracije i socijalnog konzervativizma, uključujući protivljenje multikulturalizmu, pobačaju i pravima homoseksualaca. Buchanan je kasnije podržao Busha i održao govor na Republikanskoj nacionalnoj konvenciji 1992. godine, koji je postao poznat kao govor kulturnog rata. "U našoj zemlji vodi se vjerski rat za dušu Amerike", rekao je Buchanan u svom nacionalno televizijskom obraćanju. "To je kulturni rat, jednako ključan za vrstu nacije kakva ćemo jednog dana biti, kao što je bio i sam Hladni rat." Osim što je kritizirao ekologe i feminizam, Buchanan je prikazao javni moral kao ključno pitanje:

"Dnevni red koji bi Clinton i Clinton nametnuli Americi - pobačaj na zahtjev, lakmus test za Vrhovni sud, prava homoseksualaca, diskriminacija vjerskih škola, žene u borbenim jedinicama - to je promjena, u redu. Ali, to nije vrsta promjene koju Amerika želi. To nije vrsta promjene koja je Americi potrebna. I to nije vrsta promjene koju možemo tolerirati u naciji koju još uvijek nazivamo Božjom zemljom." 

Buchanan je najuspješniji pokušaj osvajanja republikanske nominacije doživio 1996. godine. Podržala ga je, između ostalih, konzervativna ikona Phyllis Schlafly. Tijekom republikanskih predizbora, 1996. godine, Buchanana je podržalo nekoliko istaknutih vođa vjerske desnice i Liberty Lobby. "Buchananova predizborna platforma čita se kao ništa manje od izjave o stavovima Liberty Lobbyja o tim pitanjima", objasnio je 'Spotlight'.

Buchanan je, u listopadu 1999. godine, najavio svoj odlazak iz Republikanske stranke, omalovažavajući ih (kao i demokrate) kao "stranku obilaznice". Tražio je nominaciju Reformske stranke Rossa Perota. Kao što je 2000. godine primijetio Thomas B. Edsall za Washington Post: "Patrick J. Buchanan je svojom predsjedničkom kandidaturom pretvorio nekada centrističku Reformističku stranku u magnet koji privlači vođe i aktiviste ekstremno desnih organizacija, poput Nacionalnog saveza, Liberty Lobbyja, Vijeća konzervativnih građana i Lige Juga." Don Black i njegova organizacija Stormfront podržali su Buchanana. Don Wassell, voditelj predsjedničke kampanje Davida Dukea 1988. godine, i čelnik Američke nacionalističke unije, napisao je da je Buchanan "metodički i učinkovito preuzeo Reformističku stranku, sa namjerom da je pretvori u istinsku alternativu 'Amerika First' dvopartijskoj tiraniji." Buchananova izjava da "smo stara crkva i stara desnica, antiimperijalisti i antiintervencionisti, nevjernici u Pax Americana" odražava novu koaliciju.

William Pierce, čelnik Nacionalnog saveza, procijenio je da će velika većina njegovih pristaša i članova glasati za Buchanana. Pierce je kasnije postao zloglasan zbog svog autorstva djela "Turnerovi dnevnici", gdje prikazuje nasilnu revoluciju koja dovodi do rušenja vlade Sjedinjenih Država, nuklearnog rata i na kraju do rasnog rata. Roman je povezan sa nizom nasilnih zločina koje su počinili bijeli separatisti, a vjeruje se da je inspirirao i Timothy McVeigha, počinitelja bombaškog napada u Oklahoma Cityju 1995. godine.

Video dolje je emitiran 01. studenog 2000. godine, u Indianapolisu, tijekom vijesti u 22 sata. Spot se bavi Al Goreom i George W. Bushom, te spominje stavljanje "Amerike na prvo mjesto": 

Paleokonzervativci su najizričitiji po svom emfatičnom protivljenju otvorenoj imigraciji ne-Europljana i općem neodobravanju američke intervencije u inozemstvu. Prefiks "paleo" potječe od grčkog korijena "palaeo", što znači "drevni" ili "stari", a odnosi se na tvrdnju paleokonzervativaca da predstavljaju oživljavanje Stare desnice, za razliku od neokonzervativizma. Paleokonzervativni pokret rastao je sa Buchananovom neuspješnom kandidaturom za republikanskog predsjedničkog kandidata 1992. godine. Mnogi paleokonzervativci prve generacije bili su pristaše Buckleyjevog National Reviewa, ali je polako taj utjecaj slabio, od 1970-ih, jer je časopis odražavao sve veći neokonzervativni utjecaj. U izdanju Crossfirea iz 1983. godine, kongresmen Larry McDonald, tada novoimenovani predsjednik Društva John Birch, okarakterizirao je Društvo kao pripadnika Stare desnice, a ne Nove desnice. Nakon ranog porasta članstva i utjecaja, napori onih poput Buckleyja i National Reviewa doveli su do toga da se JBS identificira kao marginalni element konzervativnog pokreta, uglavnom zbog straha od radikalizacije američke desnice.

Pojam "paleokonzervativni" skovao je, 1986. godine, židovski akademik Paul Gottfried, savjetnik Buchananove kampanje. Profesor humanističkih znanosti na Elizabethtown Collegeu u Elizabethtownu, Pennsylvania, Gottfried je autor brojnih knjiga i članaka, gdje detaljno opisuje utjecaje koje su razni njemački mislioci, poput Hegela i Schellinga, izvršili na američku konzervativnu političku teoriju; prijatelj mnogih političara i intelektualaca, npr. Richarda Nixona, Pata Buchanana, Samuela T. Francisa i Murraya Rothbarda. Gottfried je pohađao Sveučilište Yeshiva u New Yorku kao student, a zatim je pohađao Yale, gdje je studirao kod Herberta Marcusea. Gottfried je posvetio poglavlje svojih memoara Marcuseu, kod kojeg je bio "odani, predani učenik". U kasnijim godinama, jedan je recenzent nazvao Gottfrieda "desničarskim zagovornikom Frankfurtske škole". 

Gottfried je bio uključen u rad časopisa Nove ljevice "Telos", osnovan 1968. godine. Telos je počeo uvoditi ideje zapadnog marksizma i kritičke teorije Frankfurtske škole. Međutim, raspadom Nove ljevice, Telos se preokrenuo na drugi kraj ideološkog spektra. Uglavnom pod Gottfriedovim utjecajem, Telos se počeo usredotočivati ​​na ideje Carla Schmitta i Alaina de Benoista. Glavni urednik Telosa je bio Russell Berman, američki profesor germanistike i komparativne književnosti, viši suradnik na Hoover institutu. Osnovan 1919. godine, od strane republikanca Herberta Hoovera, institut je mjesto stipendiranja pojedinaca koji su prethodno obnašali visoke vladine dužnosti, poput George Shultza, Condoleezze Rice, Michael Boskina, Edward Lazeara, John B. Taylora, Edwin Meesea, Amy Zegart.

Gottfried se u svojim spisima redovito žalio na "nepristojne, osjetljive Židove, i njihove ponizne ili laskave kršćanske pomagače", što je bio njegov izraz za neokonzervativce za koje je tvrdio da su preoteli Republikansku stranku i američku politiku. Protivio se i Zakonu o građanskim pravima i bijelom nacionalizmu. "Ako bi me netko pitao što razlikuje desnicu od ljevice", napisao je Gottfried 2008. godine, "razlika koja mi najlakše pada na pamet usredotočuje se na jednakost. Ljevica favorizira to načelo, dok ga desnica smatra nezdravom opsesijom." Prema Gottfriedu u Konzervativnom pokretu, "Paleokonzervativci pokreću pitanja koja bi neokonzervativci i ljevica nastojali zadržati zatvorenima... o poželjnosti političke i društvene jednakosti, funkcionalnosti razmišljanja o ljudskim pravima i genetskoj osnovi inteligencije... poput Nietzschea, oni jure demokratske idole, vođeni prezirom prema onome što smatraju dehumanizirajućim." 

Gottfried je blisko surađivao sa Samuelom T. Francisom, nekatoličkim paleokonzervativcem, prijateljem Pata Buchanana. Godine 1986. se Francis se pridružio uredništvu Sun Myung Moonovog 'The Washington Timesa' za pisanje uvodnika, a bio je i urednik tromjesečnog biltena 'Citizens Informer', kao i urednik 'The Occidental Quarterlyja', bijele nacionalističke i samoprozvane "prozapadne" publikacije, koju je sponzorirao William Regnery II. 'Citizens Informer' bio je časopis Vijeća konzervativnih građana (CCC), nasljednice Vijeća bijelih građana koji su bili povezani sa KKK. Prema Gottfriedu: Francis je posjedovao enciklopedijsko znanje o literaturi H.P. Lovecrafta.

Na Francisa i Gottfrieda utjecalo je ključno djelo Jamesa Burnhama, "Menadžerska revolucija", gdje je sugerirao da se pojavljuje novi oblik društva koji će zamijeniti kapitalizam, i koji će biti sastavljen od vladajuće klase "menadžera". Michael Shelden, autor knjige "Orwell: Autorizirana biografija", smatrao je da je Burnhamovo djelo utjecalo i na Orwellov roman "1984.". Za Francisa i Gottfrieda, menadžerska država je trajni režim koji ostaje na vlasti, bez obzira koja politička stranka ima većinu. Prema Gottfriedu: kada menadžerski režim ne može dobiti demokratsku podršku za svoje politike, tada pribjegava licemjerstvu i socijalnom inženjeringu, uključujući masovnu socijalnu skrb, pozitivna prava, zakone koji kažnjavaju rasizam, seksizam i homofobiju, te centraliziranu kontrolu javnog obrazovanja.

Djelomično na temelju Burnhamove ideje o "menadžerskoj revoluciji", Francis je razvio teoriju za novi populistički pokret koji bi bio utemeljen na ideji "srednjoameričkih radikala", koji bi mogli pružiti društvenu bazu za otpor. Prema Francisu: "Kada bi nekako mogli ukloniti ideologiju, promijeniti mišljenje onih koji kontroliraju državu i pretvoriti ih u paleokonzervativce, sam državni aparat bi bio neutralan." Po Francisovom mišljenju, republikanci nisu uspjeli iskoristiti osjećaje "srednjoamerikanaca" zbog njihovog fokusa na ekonomiju slobodnog poduzetništva i podršku globalističkim politikama. Vjerovao je, iako Buchanan možda nije pobijedio u predsjedničkim kampanjama 1992. i 1995. godine, njegov relativni uspjeh označio je pobjedu i mobiliziranje snaga koje će se vremenom samo nastaviti graditi:

"Važnost Buchananove kampanje ne leži u sposobnosti da osvoji nominaciju ili nacionalne izbore, već u njenoj organizaciji snaga u koherentnu političku koaliciju. Ta koalicija uključuje ostatke Stare desnice, kao i razne biračke skupine sa jednim problemom (zagovornici života, antiimigracijski aktivisti, protekcionisti) kojima je Buchanan jedan od rijetkih glasova koji se mogu obratiti." 

Francis je objasnio da su konvencionalni konzervativni ciljevi (npr. male vlade, niskih poreza, snažne nacionalne obrane i gospodarskog rasta) uglavnom "buržoaska" pitanja koja pripadaju drugom dobu. Međutim, prema Francisu, poraz bivšeg člana Klana, Davida Dukea, na izborima za guvernera Louisiane 1991. godine, označio je "prekretnicu" u američkoj povijesti. Nakon što je napustio Klan, Duke je osnovao Nacionalno udruženje za napredak bijelih ljudi (NAAWP), za koje je tvrdio da je organizacija za građanska prava, osmišljena za zaštitu identiteta i interesa bjelačkih Amerikanaca. Bivši republikanski zastupnik Louisiane, u  jednom mandatu, bio je kandidat na demokratskim predsjedničkim predizborima (1988.), ali i republikanskim predsjedničkim predizborima (1992.). Dukeovo glavno postignuće bilo je rebrendiranje bijelog supremacizma i predstavljanje uglađenije slike. "U Dukeovim rukama, rasizam poprima pozitivan zaokret prema ljudima", primijetila je dopisnica 'Village Voice', Leslie Savan. "Nema ništa loše u tome što su crnci ponosni na svoje nasljeđe i svoju rasu", inzistirao je Duke. "Nema ništa loše u tome što su bijelci ponosni na svoje." 

David Duke, bivši Veliki čarobnjak KKK

Prema Francisovom mišljenju: Duke je uspio "redefinirati ideološke okosnice oko kojih se vrti američka politika", pokazujući da su pravi problemi rasni. No, Dukeova iznenađujuća popularnost bila je posljedica njegovog rebrendiranja rasističkih ideja u manje spornom obliku, protiveći se kvotama za afirmativnu akciju, multikulturalizam, zakonodavstvo o građanskim pravima i neograničenu imigraciju. Temeljna poruka, koja je odjeknula kod birača, prema Francisu, jest da je "povijesna rasna i kulturna jezgra američke civilizacije pod napadom". Francis je stoga definirao "autentični" konzervativizam kao "opstanak i unapređenje određenog naroda i njegovih institucionaliziranih kulturnih izraza". 

Doseg Redneksa

Koch i Rothbard su se na kraju razišli. Tijekom izbora 1980. godine, kada se David Koch kandidirao kao potpredsjednički kandidat Libertarijanske stranke, sa Ed Clarkom - Rothbard je smatrao da je David Koch razvodnio temeljne principe libertarijanizma da bi stvorio svoju filozofiju. Nakon izbora, na kojima je Kochova kampanja osvojila nešto više od 1% glasova, Rothbard je napisao oštar napad, "Clarkova kampanja: Nikad više", gdje je napisao da je David Koch "prodao njihove duše - naše, nažalost, zajedno -  za zdjelu variva, a nisu čak niti dobili varivo." Nekoliko mjeseci nakon toga, Charles Koch je izbacio Rothbarda iz Cato Instituta. Dok je Koch tražio izravan utjecaj na politiku, što je naznačeno preseljenjem instituta u Washington 1981. godine, Rothbard je favorizirao apel upućen libertarijanskim simpatijama američkih građana.

Rothbard je bio prijatelj Mela Bradforda. Prema Quinn Slobodianu: Rothbard je bio kraj raskola unutar neoliberalističkog pokreta, okrećući se onome što je nazvao "desničarskim populizmom". Slobodian objašnjava da je Rothbard 1990-ih shvatio da je neoliberalna misao izgrađena na pretpostavci da su sve mase instinktivno socijalisti, te je cilj elita pisati zakone i oblikovati države da bi ograničili mase djelovati na temelju vlastitih prirodnih impulsa; to bi značilo oduzimanje sredstava za proizvodnju i preuzimanje države, kao i njeno pretvaranje u komunističku ili fašističku državu, ali nekako pritom kršeći sva pravila tržišta.

Međutim, kako je Slobodian nastavio objašnjavati, Rothbard je primijetio da su, budući su mase postale snažno investirane u tržišta putem mirovina i mirovinskih fondova, možda se elite još uvijek drže socijalizma, a ne mase. Stoga bi sada trebalo biti moguće iskoristiti mase naklonjene kapitalizmu i protiv elita. To je dovelo Rothbarda do niza promjena u strategiji, eksplicitno se udaljavajući od Hayekovske ekonomije procjeđivanja, prema strategiji utemeljenoj na građanima, te je podržavao i savjetovao političke aktere, kao npr. Pat Buchanana.

Rothbard je monopol vlasti smatrao najvećom opasnošću za slobodu, nazivajući državu "organizacijom pljačke, sistematizirane i napisane u velikim količinama". Rothbard je zaključio da privatni sektor može učinkovitije pružati sve društvene usluge. U svojoj recenziji knjige "The Bell Curve" (financirao je neonacistički Pioneer Fund), Rothbard je pohvalio knjigu, jer "u masovno zapanjujućim znanstvenim detaljima izražava ono što su svi oduvijek znali, ali se nisu usudili izraziti o rasi, inteligenciji i nasljednosti". Zaključci knjige imaju smisla, prema Rothbardu, jer ako libertarijanci uspiju ukinuti državu blagostanja i slobodno tržište trijumfira, to će utjecati samo na određeni broj etničkih skupina. Kako je sažeo Jonathan Harrison: "Rothbard je bio ponosan što je 'rasist', jer je rasizam razotkrio pravi izvor nejednakosti na slobodnom tržištu, naime genetiku. Vjerovanje u biološku rasnu nejednakost bilo je, za Rothbarda, dio libertarijanskog projekta, jer je rasna nejednakost jednostavno način na koji tržišta odražavaju prirodu." 

Sa američkim libertarijancem, Lew Rockwellom, Rothbard je 1982. godine osnovao Institut Ludwig von Mises, nakon razdvajanja od Instituta Cato. Centar za pravo siromašnih na jugu SAD-a također navodi Institut Ludwig von Mises kao neokonfederacijsku organizaciju. Dodatnu podršku za osnivanje Instituta pružili su Henry Hazlitt, Lawrence Fertig i Friedrich Hayek. Paul Gottfried i Samuel T. Francis bili su vanjski znanstveni suradnici u institutu. Thomas E. Woods Jr., član višeg vijeća instituta, osnivač secesionističke skupine Liga Juga, autor knjige "Politički nekorektni vodič kroz američku povijest", prokonfederacijskog, revizionističkog traktata, koji je objavljen 2004. godine. Gottfried je pozitivno recenzirao knjigu, rekavši da ona "herojski spašava pravu povijest iz "politički korektne" rupe u pamćenju". Kirchick opisuje:

"Ljudi koji okružuju Von Misesov institut – uključujući Paula – možda sebe opisuju kao libertarijance, ali nisu nalik urbanim libertarijancima koji rade u Cato institutu, ili libertincima u časopisu Reason. Umjesto toga, oni predstavljaju vrstu desničarskog libertarijanizma koji Građanski rat smatra katastrofalnom prekretnicom u američkoj povijesti – trenutkom kada je tiranska savezna vlada uspostavila svoju nadmoć nad državama." 

Rothbard se, na nacionalnoj konvenciji 1983. godine, razišao sa Radikalnim klubom zbog kulturnih pitanja, i pridružio onome što je nazvao "desničarskim populističkim" krilom stranke, posebno Lew Rockwellu i Ron Paulu, koji se kandidirao za američkog predsjednika na listi Libertarijanske stranke, 1988. godine. Ron Paul i njegovi suradnici objavili su niz biltena, osobito između 1988. i 1994. godine kada Paul više nije bio u Kongresu, hvaleći protuvladine milicije i upozoravajući na nadolazeće rasne ratove. Bilteni su hvalili Davida Dukea i druge kontroverzne osobe. Na svojoj web stranici, Duke se hvali preporukama i lijepim riječima koje je primio od Paula u biltenima, te zauzvrat podržao Paula za predsjednika. Tijekom kongresnih izbora, 1996. godine, Paul je rekao da je materijal izvađen iz konteksta, ali je kasnije tvrdio da su članci napisani pod pseudonimom, i nije bio svjestan njihovog sadržaja. Paulov bivši zaposlenik, Eric Dondero, rekao je da Paul ne govori istinu. Slično tome, Paulova bivša tajnica je  rekla: "To je bio njegov bilten i bio je pod njegovim imenom, tako da je uvijek mogao vidjeti konačni proizvod... On bi ga provjerio." Paul je nastavio poricati optužbe i odricati se materijala. Dondero je ispričao da je Paulov bilten bio zajednički napor Paula i još jednog popularnog političkog komentatora, Lew Rockwella, a kasnije su im se pridružili i drugi.

Prema člankuiz časopisa 'Reason' o Paulovim biltenima: "Rockwell i istaknuti libertarijanski teoretičar, Murray Rothbard,  zagovarali su otvorenu strategiju iskorištavanja rasne i klasne ogorčenosti da bi izgradili koaliciju sa populističkim 'paleokonzervativcima'..." U izvješću Rothbard-Rockwell, iz siječnja 1992. godine, pod naslovom "Desničarski populizam: Strategija za paleo pokret", Rothbard je preporučio strategiju "dosezanja redneksa (seljačina)", utemeljeno na socijalnom konzervativizmu i radikalnom libertarijanizmu. Kako su saželi Sanchez i Weigel:

"Žaleći što su intelektualci i vodeći ljudi javnog mnijenja previše uložili u status quo da bi ih se priklonilo libertarijanskom gledištu, Rothbard je istaknuo Davida Dukea i Josepha McCarthyja kao uzore za "Doseg Rednecksa", koji bi oblikovao široku libertarijansku/paleokonzervativnu koaliciju, ciljajući pritom na nezadovoljnu radničku i srednju klasu. Ove skupine mogle bi se mobilizirati i suprotstaviti ekspanzivnoj državi, tvrdio je Rothbard, razotkrivanjem nesvetog saveza 'korporativno liberalnih' velikih tvrtki i medijskih elita, koje su, putem velike vlade, privilegirale i uzrokovale uspon parazitske podklase, koja, među svima njima, pljačka i tlači većinu srednje i radničke klase u Americi."

Tijekom 1970-ih i 1980-ih, Rothbard je bio aktivan u Libertarijanskoj stranci, koju je napustio 1989. godine i tada počeo graditi mostove prema post-hladnoratovskoj, anti-intervencionističkoj desnici, nazivajući se paleolibertarijancem. U 1990-ima, stvoren je "paleokonzervativno-paleolibertarijanski savez", usredotočen na 'John Randolph Club', koji je osnovao tradicionalistički katolik Thomas Fleming. Fleming je bivši predsjednik Rockford Instituta i urednik njegova paleokonzervativnog časopisa 'Chronicles: A Magazine of American Culture', gdje je Mel Bradford bio suradnik. Institut je, 1976. godine, osnovao predsjednik Rockford Collegea, John A. Howard, kao odgovor na američke društvene promjene iz 1960-ih. Predsjednik Rockforda, Allan Carlson, kao i nekoliko fakultetskih povjerenika, bili su članovi CNP-a. U dobro poznatom raskolu, 1989. godine, Rockford je smijenio velečasnog Richard John Neuhausa nakon njegovih optužbi da institut pokazuje znakove antisemitizma. Prema David Frumu:  vodeći konzervativci su raskol vidjeli kao znak podjele između paleokonzervativnog i neokonzervativnog pokreta. Neuhaus će kasnije, 1994. godine, potpisati ekumenski dokument Evanđeoski i katolički savez (ECT), sa Chuck Colsonom, J.I. Packerom, Pat Robertsonom i Bill Brightom. Vrhunac je časopis Chronicles dosegao 1990-ih, pomažući kod oblikovanja paleokonzervativnog preporoda, te pratio predsjedničke kampanje Patricka Buchanana 1992. i 1996. godine.

Fleming je predstavljen paleokonzervativnoj javnosti 1982. godine kada je pomogao u knjizi Roberta W. Whitakera, "The New Right Papers", koja je sakupila načine na koje bi konzervativni populisti mogli biti izabrani na dužnost, putem saveza ljudi iz obje stranke Republikanske stranke. Flemingov 'Chronicles' je objavio članke Samuel T. Francisa, koji je umanjio naglasak na dio riječi "konzervativan" u složenici "paleokonzervativan", govoreći da ne žele očuvanje statusa quo. 'The Rothbard-Rockwell Report' je  objavio članak koji je napisao Francis, a gdje je tvrdilo, "od dvije glavne rase u Sjedinjenim Državama danas, samo jedna posjeduje sposobnost stvaranja i održavanja" odgovarajućih razina civilizacije. Prema Francisu:

"Reaganov konzervativizam, u svom najdubljem značenju, imao je malo veze s ekonomijom ponude i širenjem demokracije. Radilo se o buđenju naroda koji se suočava sa političkim, kulturnim i ekonomskim oduzimanjem vlasništva, koji polako počinje shvaćati činjenicu oduzimanja vlasništva, i što će to oduzimanje značiti za njih i njihove potomke, narod koji također počinje razmišljati o preokretanju procesa i moći odgovornih za njihovo oduzimanje. Otkad je gospodin Reagan, 1980. godine, otišao u Washington sa glasovima, novcem i povjerenjem Amerikanaca koji su ga podržavali, to značenje je sustavno osujećivano, manipulirano i potiskivano, ne samo od strane vrlo profesionalnih konzervativaca koji su od toga profitirali, i tvrde da ga predstavljaju." 

Rockwell i Rothbard su 1992. godine podržali Buchanana i opisali ga kao političkog vođu "paleo" pokreta. Rothbard je izjavio: "Sa Pat Buchananom kao našim vođom razbiti ćemo sat socijalne demokracije". Kasnije je Rothbard tvrdio da je Buchanan imao  previše vjere u ekonomsko planiranje i centraliziranu državnu moć, što je na kraju navelo paleolibertarijance povući svoju podršku Buchananu. Paul Gottfried, koji je izvorno skovao termin "paleokonzervativac" i bio savjetnikom Buchananove neuspješne kampanje, kasnije je jadikovao zbog nedostatka financiranja, unutarnjih sukoba, neprijateljstva ili zatajenja od strane medija, kao i njihovog ocrnjivanja kao "rasista" i "antisemita". 

Zaklada za slobodni kongres (FCF)

William Lind je preoblikovao Buchananove "kulturne ratove" u teoriju zavjere, koja je "političku korektnost" definirala kao "kulturni marksizam" - potez toliko uspješan da je dobio vjerodostojnost na stranicama 'National Review', časopisa koji je osnovao konzervativna ikona William F. Buckley, za kojeg je Lind nekoć radio kao asistent. Lind je služio kao zakonodavni pomoćnik senatora Roberta Tafta Jr. iz Ohija (1973.-1976.) i obnašao je sličnu funkciju za senatora Gary Harta iz Colorada (1977.-1986.). Autor je knjige "Maneuver Warfare Handbook" i koautor knjige sa Gary Hartom "America Can Win: The Case for Military Reform". Iako nije bio libertarijanac, Lind je pisao za LewRockwell.com. "Ako samo odbacite bijeli nacionalizam, mnogo toga od [Samuela T.] Francisa ima smisla", rekao je Lind.

Lind je radio u Zakladi za slobodni kongres (FCF), koja se razvila iz CSFC-a, osnivača Paul Weyricha, vođe Druge nove desnice i osnivača Zaklade Heritage i Moralne većine. FCF je vodila obitelj Coors, a glavno financiranje osigurali su Zaklada Scaife i Roger Milliken iz tvrtke Milliken & Company. Do 1997. godine, Zaklada Heritage i FCF bili su dva od pet najvećih i najbolje financiranih konzervativnih think-tankova. FCF usvaja kritiku liberalizma neokonzervativaca, ali je nadopunjuje tonom bijele supremacije. Prema web stranici FCF-a, Amerika je na rubu druge američke revolucije:

"…ono što ljudi misle, ali se često boje reći: kulturni marksizam političke korektnosti uništava našu zemlju, "multikulturalne" se nacije raspadaju u građanskom ratu, nekontrolirana imigracija i rastući kriminal pretvaraju Ameriku u naciju Trećeg svijeta. Postavljaju "zabranjena" pitanja: je li prava reforma još uvijek moguća, ili će biti potrebna nova revolucija kako bi se obnovila tradicionalna – i vrlo uspješna – američka kultura? Je li vlada Sjedinjenih Država još uvijek legitimna vlada? Je li "rasizam" pravi problem, ili se povici o rasizmu javljaju kao rezultat lošeg ponašanja manjinskih skupina?" 

Godine 1992. FCF je pokrenuo satelitsku televizijsku postaju, National Empowerment Television (NET), koja je emitirala program u 11 milijuna domova. Prema Media Transparency, NET je emitirao 'Borderline' za "konzervativna stajališta o imigracijskoj politici"; 'Cato Forum', "koji Cato institutu pruža stalnu priliku za promicanje svojih uvjerenja o nelegitimnosti poreza i vladinih propisa"; 'On Target With the National Rifle Association', i druge desničarske političke emisije. Pokrenuta 1996., emisiju 'Borderline' je  producirala Federacija za reformu imigracije. Prema izvješću Centra za pravo siromašnih na FAIR-u, u njoj su sudjelovali "niz istaknutih bijelih nacionalista, uključujući Samuel T. Francisa i Jared Taylora iz alt-desnice, glasnogovornika Vijeća konzervativnih građana (CCC) povezanog sa KKK-om." Tri godine prije nego što je emisija Borderline pokrenuta na NET-u, osnivač FAIR-a, John Tanton, je primijetio: "Kako bijelci vide da im moć i kontrola nad životima opadaju, hoće li jednostavno tiho otići u noć? Ili će doći do eksplozije?"