Zašto smo (homouzijanski) kršćani?

Ovo je treći, posljedni, dio serijala "Zašto samo kršćani?", Laurenta Guyenota. Prva dva nastavka možete pročitati ovdje: 

https://www.vijesti-iz-nesvijesti.com/duhovnost/2635418_zasto-smo-krscani

https://www.vijesti-iz-nesvijesti.com/duhovnost/2752264_zasto-smo-nicejski-krscani

Godine 461. je 8-godišnji Teoderik, iz gotske dinastije Amal, poslan kao kraljevski talac u Carigrad - što je bilo uobičajeno i učinkovito jamstvo za poštivanje ugovora u antičkom svijetu. Teoderikov ujak bio je kralj Gota, koji su bili naseljeni u Panoniji, saveznik Rimljana kao foederatus (od foedus, "ugovor"). Upravo je sklopio novi diplomatski sporazum sa tadašnjim istočnim carem, Lavom, koji je uključivao pomoć od 300 funti zlata godišnje u zamjenu za vojnu službu. Teoderik je sljedećih deset godina odrastao blizu carskog dvora, te je stekao najbolje obrazovanje koje je bilo bit Romanitasa (što je u Carigradu značilo helenizam). Godine 471. je naslijedio svog ujaka kao kralj panonskih Gota, uz rimsko odobrenje. Povremeno je predvodio svoje trupe (otprilike deset tisuća ratnika) u vojnim kampanjama protiv rimskih neprijatelja. Godine 475. je pomogao vratiti cara Zenona na prijestolje, nakon što ga je svrgnuo "uzurpator". Sljedeće godine, zahvalni Zenon je postavio Teoderika za visokog vojnog zapovjednika (magister militum), proglasio ga prijateljem (amicus) Rimljana i osobno ga posvojio kao zeta. Povremeno je bilo napetosti između Teoderikovih Gota i Rimljana, ali Zenon je Teoderiku dodijelio najvišu čast konzulstva. 488. godine ga je poslao neka svrgne Odoakara u Italiji.

Odoakar je bio njemački vojni zapovjednik, koji je 476. svrgnuo malog cara Romula Augusta i poslao u Carigrad carske ukrase (simbole careve moći, uključujući žezlo i purpurni plašt), uz poslanstvo koje je obavijestilo Zenona da ga priznaju kao jedinog cara nad Istokom i Zapadom. Neki povjesničari stoga tvrde, sasvim logično: 476. godine nije označila "pad Rimskog Carstva", nego  njegovo ponovno ujedinjenje. Međutim, kako Odoakar nije trebao zapadnog cara - a posebno ne dijete - to je bilo zato što je namjeravao vladati Italijom kao kralj (rex), ili zapovjednik (dux), uz što manje carskog uplitanja. Nakon 12 godina i mnogih pritužbi Rimskog senata, Zenonu je dosadio i poslao je Teoderikovu vojsku protiv njega.

Teoderikova obnova Zapadnog Rimskog Carstva

Za razliku od Odoakara, Teoderik je preuzeo Italiju kao legitimni predstavnik istočnog cara. Ipak, Teoderikovo upravljanje bilo je toliko uspješno i toliko "rimsko", te je u očima svojih podanika postao mnogo više od guvernera: "Unutar manje od desetljeća, od trijumfa nad Odoakrom, Teoderik će biti proglašen novim Trajanom i Valentinijanom; odavao bi počast Senatu i narodu; te će započeti niz masovnih projekata obnove, koje su suvremeni Italo-Rimljani pozdravili kao 'nadmašujuća antička čuda'." Tako piše Jonathan Arnold, u djelu "Teoderik i rimska carska restauracija", objavljenom 2014. godine.

Teoderik je čekao Zenonovu smrt, 491. godine, kako bi se proglasio kraljem Italije, titulom koju je nosio do smrti, 526. godine. Ravennu je učinio svojim glavnim gradom i obogatio je sjajnim zgradama, uključujući katedralu Sant'Apollinare Nuovo (gornja slika). Njegov odnos sa novim istočnim carem Anastazijem prolazio je razdoblja kušnje. Izvor, poznat kao Anonymus Valesianus, tvrdi: poslanstvo koje je rimski Senat poslao u Carigrad 497. godine pridobilo carevu naklonost za Teoderika: "Sklopljen je mir sa  carem Anastazijem i on je vratio sve ukrase palače koje je Odoakar poslao u Carigrad". Zapadno Carstvo se i službeno vratilo.

Nije stvarno niti nestalo tijekom 21 godine odsutnosti ornamenata. Što se tiče Italo-Rimljana: "Rimsko Carstvo, svedeno na Italiju, jednostavno je propadalo, od jednog vladara 05. stoljeća do drugog, sve dok Teoderik, svojevrsni spasitelj, nije preuzeo zapovjedništvo." Do 511. godine, nekih 15 godina nakon početka Teoderikove vladavine, "činilo se kao da se zapadno Rimsko Carstvo ponovno budi i vraća na svoje pravo mjesto". Teoderik je vladao većim dijelom rimskog Zapada sjeverno od Mediterana, izravno nad Italijom i neizravno nad jugom Galije - kao regent, za svog vizigotskog zeta Eutarika. Kralj Burgundije mu je bio zet; kralj Vandala u Kartagi bio mu je šogor, i to je ono što je Teoderika činilo najmoćnijim čovjekom u cijeloj zapadnoj Europi, uz utjecaj koji se protezao i na srednju Europu. Godine 493. je Teoderik sklopio diplomatski brak sa sestrom franačkog kralja Klodviga, ali odnos se pogoršavao kada je Klodvikov ekspanzionizam postajao agresivniji. 

Knjiga Jonathana Arnolda, na kojoj se temelji veći dio ovog članka, primjer je revizionističke perspektive kasne antike, koja je sada stekla široko prihvaćanje. Arnold je predstavio svoju knjigu kao "studiju rimskosti i Rimskog Carstva, koja u potpunosti prihvaća Teoderikovu vladavinu, kao nastavak rimske povijesti", te objašnjava "kontinuitet i promjene, sve pretežno rimske i carske prirode, Teoderikovog doba". Prema Arnoldu: 

"'Ostrogotska Italija' je pogrešan naziv, nesretna, ali zgodna netočnost, koja Italiju koja je ostala ponosno rimska, u svojoj samoidentifikaciji, bez obzira na vanjske percepcije, čini "barbarskom". Teoderik i njegovi Goti, ne samo da su se uklapali u ta shvaćanja rimskosti i Rimskog Carstva, već su bili i bitni za njega, njihove jedinstvene uloge, doprinoseći suvremenim uvjerenjima o carskom preporodu, blagoslovu i zlatnom dobu, koje se već ranije susretalo. Teoderikova Italija, dakle, nije bila pogreška; niti su Rimljani u Italiji žudjeli za oslobođenjem od strane jedinog pravog Rimskog Carstva, sa sjedištem u Carigradu. Bilo je to pravo Rimsko Carstvo koje se predstavljalo kao takvo i nadmašilo očekivanja mnogih svojih rimskih stanovnika; i ustrajalo bi u svom rimskom identitetu da nije bilo nepredvidive intervencije istočnorimske države." 

Promjena paradigme je ovdje toliko radikalna, te nas tjera pitati se kako naša tradicionalna historiografija može biti toliko pogrešna. Odgovor je jednostavan: povijest piše pobjednik, kao nastavak svoje ratne propagande. Pobjednik je, u ovom slučaju, bio Justinijan, koji je uništio Ostrogotsko kraljevstvo svojim Gotskim ratom (535.-554.) protiv Teoderikovih nasljednika: Teodahada, Vitigesa i Totile. Justinijan je bio vatreni nicejski kršćanin, prvi car koji je organizirao globalni i sustavni progon heretika, posebno navodnih Arijanaca. Teoderik i njegovi Goti su bili heretici, i kao takvi su bili neprijatelji Božji, njih je trebalo uništiti pod svaku cijenu (doći ćemo do cijene). Pobjednička historiografija je ono što nam je naša katolička tradicija pružila.

Gubitnik ne dobiva priliku pisati povijest, ako uopće preživi, a Ostrogoti nisu preživjeli kao narod, niti kao politički entitet. Međutim, moderni povjesničari, poput Jonathana Arnolda, još uvijek mogu koristiti detaljno svjedočanstvo dvojice Italo-Rimljana koji su živjeli pod Teoderikovom vlašću: Magnusa Feliksa Enodija (sjevernotalijanskog crkvenog čovjeka) i Magnusa Aurelija Kasiodora (senatora, južnotalijanskog birokrata).

Iste godine, kada je Cambridge University Press objavio Arnoldovu knjigu, Oxford University Press je objavio knjigu Petera Heathera, pod naslovom "Obnova Rima: Barbarski pape i carski pretendenti", koja se oslanjala na iste izvore. Poput Arnolda, Heather naglašava da je Teoderik doživljavan kao potpuno Rimljanin:

"Enodijev panegirik je primijetio da su ius i civilitas predsjedavali u Teoderikovoj palači; ius označavajući temelje rimskog prava, civilitas, kao što smo vidjeli, stanje više civilizacije koju je stvorilo pisano pravo. Čitav niz sredstava je upotrijebljen, dakle, kako bi se prenijela poruka da je Teoderikov režim bio 'rimski', u tom najosnovnijem ideološkom smislu: bio je u skladu sa Božjim planovima za čovječanstvo. Panegirici, službena pisma, kovani novac (neki od Teoderikovih novčića proglašeni su invicta Roma), vizualni prikazi i zgrade su korišteni za potporu ovoj tvrdnji i njenim potpornim stupovima: štovanju rimskog prava i klasičnog obrazovanja." 

Nedugo nakon njegove smrti, Kasiodor, jedan od glavnih časnika Teoderikovih kasnijih godina je napisao portret onoga koji je, "svojim marljivim istraživanjima prirode stvari, izgledao kao filozof u purpuru" - pomalo poput Marka Aurelija.

Iako su tvrdili da su u potpunosti sudjelovali u Romanitasu, Teoderikovi Goti također su bili ljubomorni na svoj gotski identitet. Za razliku od mnogih naroda, koji su bili uključeni u Carstvo prije njih, ostali su ponosno nepokoreni. Način na koji su uravnotežili svoju gotičnost i svoju rimskost, mogao je varirati. Sporovi nastali nakon Teoderikove smrti, oko obrazovanja njegovog mladog unuka i nasljednika, sugeriraju da su postojali gotski identitetski zagovornici koji su bili neprijateljski raspoloženi prema asimilaciji.

Rimljani su također imali različita mišljenja o Ostrogotima. Budući da su zadržali svoj jezik i tradiciju - sve do duge kose i brkova - ostali su barbari. Ali u svom barbarstvu, paradoksalno: "Goti i gotizam predstavljali su martializam, staru rimsku vrlinu virtus, što znači 'muževnost' ili 'hrabrost'."

Također, postojala je i vjerska podjela. Većina etničkih Rimljana je dijelila vjeru cara, nicejsko vjerovanje i bili pod duhovnom skrbi rimskog biskupa, jednog od pet patrijarhata, uz: Carigrad, Aleksandriju, Antiohiju i Jeruzalem. Goti su imali vlastitu crkvu, koju neki službeni dokumenti nazivaju "crkvom gotskog prava". Imali su svoju gotsku Bibliju i svoju gotsku liturgiju. Bili su homoijanci, a njihovi neprijatelji na Istoku su ih nazivali "arijancima". 

Međutim, suprotno vandalskim kraljevima koji su sporadično progonili katolike po sjevernoj Africi, Teoderik je proširio svoju punu zaštitu na Katoličku crkvu, i Katolička je crkva, zauzvrat, u potpunosti priznala njegov autoritet. Peter Heather piše:

"Tijekom velike većine svoje vladavine, Teoderik i katolički establišment odnosili su se jedni prema drugima sa najvećim poštovanjem. Primjerice, na svom velikom ceremonijalnom adventusu u Rimu, 500. godine, Teoderik je pozdravio Papu "kao da je sam sveti Petar". Kompliment je uredno uzvraćen. Kraljeve dobre usluge zatražila je sama Rimska crkva, onda kada je bila podijeljena napolam spornim papinskim nasljeđivanjem: tzv. Laurentinova šizma, nazvana po Laurenciju, jednom od sudionika (zajedno s papom Simmahom) i konačnom gubitniku, kojem je stoga suđeno da uđe u povijest kao protupapa. Najbolja i najnovija znanstvena studija spora (iz koje je sačuvana opsežna dokumentacija) došla je do zaključka da se kralj potrudio djelovati nepristrano, i u skladu sa utvrđenim postupcima, te da je učinio sve što je mogao kako bi postigao brzo i pomirljivo rješenje. Spor je ipak trajao osam godina, ali ostaje upečatljivo svjedočanstvo o razini de facto priznanja koje je Katolička crkva dala Teoderikovoj legitimnosti." 

Drugim riječima: nije bilo vjerskog rata između gotičke crkve i nicejske crkve na čelu sa papom na Zapadu. "Međutim, vjerska podjela je postala problem tek kada je režim Justina i Justinijana to odlučio učiniti takvim." 

Je li Teoderik polagao pravo na carsku titulu ili ne, nije sigurno. Prema Heather: 

"....od 498. nadalje, Teoderik je vladao sa svim pravima i pogodnostima zapadnog cara, odjeven u neke od odgovarajućih ruha i živeći u palači [u Ravenni], koja nije bila samo stilizirana po uzoru na onu u Carigradu, već je bila i uređena kao takva.

Opseg njegovih posjeda, carski ceremonijal koji je usvojio, njegove retoričke pretenzije kao izvor racionalnosti i klasičnog učenja na zapadnom Mediteranu, sve je to proglašavalo Gotovu vlastitu viziju njegovog statusa, kao izravno rimskog i carskog." 

Ipak, činjenica što je Teoderik primio carske ukrase od istočnog cara značila je kako je bio u nižem položaju u odnosu na njega, te je pazio da ne osporava tu hijerarhiju. Oko 507. godine je napisao istočnom caru, Anastaziju: "Naša kraljevska vlast je imitacija vaše, oblikovana prema vašoj dobroj namjeri, kopija jedinog Carstva; i ukoliko vas slijedimo, nadmašujemo sve ostale narode". Na zlatnom solidusu, koji je Teoderik kovao u Rimu, Anastazijev lik nalazio se na aversu, a Teoderikov monogram na poleđini.

Nakon 511. godine i unatoč svom zapanjujućem uspjehu, Teoderik se očito i dalje suzdržavao od izričitog zahtjeva za titulom "cara", barem u svojoj diplomatskoj korespondenciji. Iako se povremeno nazivao princepsom (skraćeno od princeps senatus, što je rimski car i bio u teoriji), davao je prednost svojoj tituli rex. No, budući se istočni car nazivao basileusom (što je bio točan grčki ekvivalent riječi rex), Arnold zaključuje, gledano zajedno, titule koje je koristio Teoderik "implicirale da je Teoderik nedvosmisleno bio rimski car na Zapadu, a ne samo neka vrsta kvazi-carske figure, koja je insinuirala svoj položaj zastarjelim jezikom". 

Justinijanov rat protiv Gota 

Anastazije je umro 518. godine, bez da je imenovao svog nasljednika. O uzdizanju sljedećeg cara, bizantski znanstvenik, Anthony Kaldellis, kaže sljedeće:

"Pričalo se da je glavni dvorski komornik, Amantius, dao veliku svotu Justinu da podmiti vojsku i narod, kako bi podržao izbor na prijestolje Teokrita, Amantijeva časnika, ali da je Justin novac iskoristio za agitaciju za vlastiti izbor."

Carigrad su tada mučili vjerski sukobi između Kalcedonaca i monofizita. Justin je bio "vatreni pristaša" Kalcedona, te je pokrenuo  čistku antikalcedonaca (uključujući spomenute Amantija i Teokrita). "Nikada prije političke frakcije i doktrinarne pripadnosti nisu bile čvršće isprepletene i usklađene", komentira Kaldellis.

Justin je bio starac, a Carstvom je sve više vladao njegov nećak Justinijan, koji je službeno i postao car nakon Justinove smrti, 527. godine. Čak i više od svog ujaka, Justinijan se užasavao vjerskih devijantnih ljudi, heretika i pogana, podjednako.

"Obnovio je postojeće kazne i zahtijevao da se svi pogani prijave vlastima kako bi se mogli krstiti, zajedno sa svojim kućanstvima. Justinijanov vlastiti dvor očito je bio zaražen poganima, koji su se pretvarali da su kršćani, radi svojih karijera. Morao je povremeno čistiti ove kripto-pogane, tjerajući neke na samoubojstvo, na starorimski način."

Pod oznakom "poganstvo", na meti je bila filozofska tradicija. Godine 529. je Justinijan zatvorio Platonovu akademiju u Ateni. Sedam njenih profesora se preselilo u Perziju, koja je tada bila gostoljubiva prema grčkoj filozofiji.

Ozbiljno sumnjam u autentičnost Prokopijeve "Tajne povijesti", navodno napisane u tajnosti i otkrivene početkom 1620-ih u vatikanskoj knjižnici, ali budući da se svi znanstvenici slažu oko njezine autentičnosti, evo ulomka koji se odnosi na Justinijana:  

https://sourcebooks.web.fordham.edu/basis/procop-anec.asp

"....nije imao nikakvih problema sa ubojstvom ili oduzimanjem tuđe imovine; i nije imao ništa protiv ubijanja mnoštva ljudi, čak ni kada mu nisu davali povoda. Nije mario za očuvanje ustaljenih običaja, već je uvijek bio željan novih eksperimenata i, ukratko, bio je najveći kvaritelj svih plemenitih tradicija.

Iako je kuga napala cijeli svijet, ništa manje ljudi je nije izbjeglo, nego što je od nje umrlo; jer, neke bolest nikada nije pogodila, a drugi su se oporavili nakon što ih je pogodila. Ali, ovaj čovjek, nitko od svih Rimljana nije ga mogao izbjeći; kao da je bio druga kuga poslana s neba, pao je na narod, i nikoga nije ostavio netaknutim. Neke je ubio bez razloga, a neke je pustio neka se izbore sa  siromaštvom, i njihova je sudbina bila gora od sudbine onih koji su stradali, tako da su molili smrt da ih oslobodi bijede; a drugima je oduzeo imovinu i živote zajedno.

Kada u rimskoj državi nije više bilo ništa za uništiti, odlučio je osvojiti Libiju i Italiju, niti iz kojeg drugog razloga nego da uništi ljude tamo, kao što je učinio sa onima koji su već bili njegovi podanici."

Posljednji odlomak odnosi se na Justinijanove ratove protiv Vandala i Ostrogota. Justin i Justinijan željeli su vratiti punu vlast Carigrada nad Zapadom, što je značilo prisiliti sve podanike Carstva, Istoka i Zapada, neka se pokore nicejsko-kalcedonskoj ortodoksiji.

Kao poglavar carske crkve na Zapadu, koja se sada nazivala "katoličkom", papa je bio predstavnik carske vlasti. Zato su Teoderikovi diplomatski problemi sa Justinom i Justinijanom utjecali i na njegov odnos sa papom, koji je bio osumnjičen za urotu sa carevima.  Riječima Petera Heathera:

"Ivan I. vratio se u Italiju u svibnju 526. godine, nakon veleposlanstva u Carigrad, koje službena papinska biografija opisuje kao ogroman uspjeh. Teoderik očito nije tako mislio, budući ga je odmah bacio u zatvor, gdje je Papa ubrzo umro. U zatvoru se pridružio - metaforički - dvojici vodećih članova Rimskog senata, Simmahu i njegovom mnogo poznatijem zetu, Boetiju, koji su obojica bili optuženi za izdaju, zatvoreni, a zatim konačno pogubljeni 525., odnosno 524. godine."

Ne znamo točno koji je prijedlog Teoderik prenio Justinu i Justinijanu preko pape Ivana, ali znamo da je bio spreman spojiti svoju Gotičku crkvu sa Katoličkom crkvom, pod uvjetom da njegovi podanici ne moraju primiti novo krštenje, te da sve osoblje gotičke crkve zadrži svoje mjesto u katoličkoj hijerarhiji, kao đakoni, svećenici ili biskupi. Justin i Justinijan odbili su tu ponudu. Teoderikovo zatvaranje pape Ivana, kao odmazdu, uzrokovalo je nepopravljiv prekid.

Teoderik je umro 526. godine, godinu dana prije Justina. Njegov 10-godišnji unuk Atalarik ga je naslijedio, pod regentstvom njegove majke Amalasuinte, ali je umro 534. godine. Amalasuinta je tada podijelila vlast sa svojim rođakom Teodahadom, ali Teodahad ju je ubrzo bacio u zatvor, gdje je ubijena, što je Justinijanu dalo izgovor koji mu je bio potreban da protiv njega pošalje svog vojnog zapovjednika Belisarija, koji je upravo pobijedio Vandale.

To je bio početak Justinijanovog Gotskog rata, koji će dvadeset godina pustošiti Italiju, pretvarajući Rim u "seoski grad, ovisan o poljoprivrednim proizvodima iz blizine, unutar Aurelijinih zidina, ili odmah izvan njih", prema Peteru Heatheru. Uništenje sjeverne Italije učinilo ju je lakim plijenom Langobarda, koji su, 568. godine, napustili područje srednjeg Podunavlja. Budući su Perzijanci iskoristili Justinijanov Gotski rat i povratili teritorij na Istoku, Bizantinci nisu mogli pružiti učinkovit otpor Langobardima na Zapadu i jedva su uspjeli zadržati kontrolu nad Ravennom, dok je Rim uglavnom bio prepušten sam sebi.

Nakon što je Ravenna pala u ruke Langobarda, 751. godine, Rimljani su se obratili Francima. Onda kada je Karlo Veliki, kralj Franaka, svrgnuo Langobardsko kraljevstvo i postao kralj Langobarda, a zatim i okrunjen za cara - započela je nova era.

Karlovo novo Zapadno Carstvo je osporilo prevlast istočnog cara, koristeći činjenicu da je na prijestolju bila žena (carica Irena Atenska), te manju varijaciju u nicejskom vjerovanju (kontroverza Filioque), kako bi pokrenulo raskol, koji će postati trajnim nakon 250 godina. Sljedeće poglavlje će objasniti kako nas je to učinilo rimokatolicima, za razliku od grčkih pravoslavaca.

Franci

Izbor prefekta Rima, Gregorija Anicija, za papu Grgura I. (590.-604.), zvanog "Veliki", može se smatrati početkom srednjovjekovnog papinstva - kao glavnog upravnog tijela grada Rima - gdje je Senat postajao sve nebitniji. Sljedećih pedeset godina, 13 od 15 papa bilo je iz rimske zemljoposjedničke klase. Rimske (bizantske) legije, koje su opustošile Italiju tijekom Justinijanovog Gotskog rata (535.-554.), sada su bile zauzete na istoku i nisu mogle puno učiniti kako bi zaštitili grad od Langobarda, koji su već osvojili južnu Italiju. Konstan II. ih nije uspio protjerati, također je on bio posljednji bizantski car koji je posjetio Rim.

Prva prijelomna točka, u odnosu između Rima i Carigrada, dogodila se 722. godine, kada je car Lav III. najavio značajno povećanje poreza da nadoknadi gubitak Egipta i Sirije od strane Arapa. Predvođeni papom Grgurom II., građani Rima odbili su ovo platiti. Tri godine kasnije, egzarh Ravene, glavni carski predstavnik na cijelom talijanskom poluotoku, približio se Rimu sa svim trupama koje je mogao skupiti, ali bio je prisiljen povući se kod Milvijskog mosta. "U tom trenutku, više nego u bilo kojem drugom", piše Peter Heather, "rođena je neovisna Republika Svetog Petra: izravni predak papinskih država, koje će konačno biti raspuštene u 19.  stoljeću." Do kraja 08. stoljeća pape su već izdavali vlastite kovanice.

Nakon što je Ravenna pala u ruke Langobarda, 751. godine, pape su se obratile Francima.

Jedva sam ih prije spomenuo, pa evo neke pozadine: Krajem 05. i 06. stoljeća su Franci ujedinili sjevernu Galiju i dio Germanije (od Pariza i Orléansa, preko Reimsa i Metza, do Kölna). Brak ostrogotskog kralja Teoderika sa Klodovikovom sestrom, 493. godine, nije okončao ambiciju potonjeg da dobije vlastiti pristup Sredozemlju. Godine 507. je Klodvig napao Vizigote i protjerao ih iz Galije. Teoderik je reagirao okupacijom vizigotske Španjolske, nominalno vladajući u ime Alarikova sina, Amalarika (511.–531.). Prije napada na Vizigote, Klodvig je službeno prešao na nicejsko (trinitsko) kršćanstvo. Prema Grguru Tourskom (našem jedinom izvoru o Galiji za to razdoblje): Franci su do tada još uvijek bili pogani, ali moderni povjesničari nisu sigurni što to zapravo znači. U svakom slučaju, prema Heather: "Opredjeljivanje novog franačkog kralja Galije za nicejsko kršćanstvo umjesto homoejskog kršćanstva se mora shvatiti u širem diplomatskom kontekstu: Klodvigova odluka da potraži pomoć Istočnog Rima dok je izazivao Teoderika na zapadu.". Ovo je vezano uz kontekst Teoderikovih poteškoća sa bizantskim carem Anastazijem, u koje je papa neizbježno uvučen kao predstavnik, kao i careve i franačke ortodoksije. Teoderik je uspio obuzdati franačko širenje, ali ono je ozbiljnije započelo nakon njegove smrti,  526. godine. Klodovikovi sinovi preuzeli su burgundsko kraljevstvo 534. godine. Zatim je ostrogoško kraljevstvo nestalo, tijekom Justinijanovog Gotskog rata. 

Dva stoljeća kasnije, pape su se okrenule Francima za zaštitu. Karlo Martel, franački vojvoda i gradonačelnik palače, ponovno je uspostavio franačku vlast nad većim dijelom Galije, te je odbio Arape u bitci kod Poitiersa, 732. godine. Krunidba njegovog sina Pipina Malog za kralja Franaka označava kraj "bizantskog papinstva", kao i početak onoga što bi se moglo nazivati "franačkim papinstvom". Godine 774. je Pipinov sin, Karlo Veliki, pobijedio Langobarde, i proglasio se kraljem Franaka i Langobarda. Uz Italiju i ujedinjeno Franačko kraljevstvo, koje je ubrzo uključivalo Sasku i druge njemačke zemlje, Karlo Veliki vladao je na teritoriju koji je,  po veličini, bio gotovo jednak starom Zapadnom Rimskom Carstvu.

Savez između franačkog kralja i pape bio je od golemog značaja za obojicu. Obzirom na nedostatak izvora, teško je protumačiti prirodu njihova odnosa. No, moderni povjesničari ne vjeruju u verziju Einharda, Karlovog biografa, prema kojemu je Karlo Veliki gotovo iznenada okrunjen za cara od strane Lava III. Karlo Veliki imao je carske ambicije, pa je u skladu s tim manipulirao Lavom. Već se proglasio svećenikom i poglavarom kršćanstva na Frankfurtskom saboru, 794. godine, mimo dozvole pape. Nakon što je od vlastitih teologa naručio "Libri Carolini", žestoko antibizantski propagandni tekst, koji uspoređuje Carigrad sa biblijskim Babilonom, upotrijebio je manju varijaciju u nicejskom vjerovanju kako bi pokrenuo doktrinarnu svađu, nadglasavši pritom papu. Ovaj put problem nije bio jesu li Sin i Otac "jednobitni" (homoousios), ili samo "slični" (homoios) - nego da li je Duh Sveti proizašao "od Oca" (ex Patre), ili "od Oca i Sina" (ex Patre Filioque). Konačno, koristeći kao izgovor da Istočnim Carstvom upravlja žena (carica Irena Atenska), Karlo Veliki je proglasio prijestolje praznim i dogovorio neka ga papa Lav okruni za cara, u Rimu, na Badnjak, 800. godine. U zamjenu je papa dobio pratnju natrag u Rim, odakle su ga građani protjerali pod optužbama za preljub i krivokletstvo.

Dok su Franci bili vojni zaštitnici Rimske crkve, zauzvrat su latinski crkvenjaci upravljali njihovim kraljevstvom, dok Karolinzi nisu imali vlastitu civilnu upravu. Praktički, osoblje vlade i Crkve bilo je nerazlučivo. Karlo Veliki je dao važne donacije zemlje crkvenim institucijama, uključujući i papinstvo, razvio župni sustav, uveo obaveznu desetinu građanskim zakonom. Sjeverni biskupi, posebno oni iz Reimsa i Mainza, bili su bliže središtu moći nego papa, i imali su jednak utjecaj, ako ne i veći.

Na kraju, unatoč crkvenoj podršci, Karolinško Carstvo bilo je, riječima katoličkog povjesničara Christophera Dawsona: "Rimsko Carstvo, ali bez rimskog prava i bez rimskih legija, bez Grada i bez Senata. Bila je to bezoblična i neorganizirana masa, bez urbanih živčanih centara i bez cirkulacije gospodarskog života". Kako bi objasnio zašto nije potrajalo više od pola stoljeća, Philippe Wolff ukazuje na još jednu slabost: Karlo Veliki je "pokušao na svoj način – na strogi način – igrati ulogu kršćanskog cara kako je to zamišljeno od Konstantina, ali nije se mogao osloboditi franačkog običaja podjele nasljedstva, i raspodijelio je svoje posjede među sinovima, kao da se radi o obiteljskom imanju, a ne res publica". Iako je Luj Pobožni slučajno naslijedio sve, ponovio je ovu grešku: "Posljedične svađe i podjele bile su jedan od uzroka karolinškog propadanja". Drugim riječima: Karolinzi su oduvijek bili više franački kraljevi, nego rimski carevi, dok je njihovo "Rimsko Carstvo" bilo više korisna fikcija, nego stvarnost. Fikcija je nadživjela stvarnost,  jer je Karlo Veliki postao predmetom štovanja kulta pod Otom III., koji je čudesno "otkrio" njegovu grobnicu u Aachenu, 1000. godine, i Fridrik Barbarossa ga je kanonizirao 1165. godine. Mit o Karlovom "Rimskom Carstvu" je dodoatno pridonio opstanku carskog ideala. Kroz cijeli srednji vijek, vladari, intelektualci i narodi težili su ovom idealu, to je u njihovim očima bio sinonim za mir i prosperitet, baš kako Robert Folz dokumentira u djelu "Koncept Carstva u Zapadnoj Europi od 05. do 14. stoljeća". 

Carska oholost papa

Thomas Hobbes je slavno napisao: "Papinstvo nije ništa drugo, nego duh pokojnog Rimskog Carstva, okrunjen na njegovom grobu" ("Levijatan", poglavlje 47). Ali, papinstvo je iz karolinške epizode izašlo kao potpuno utjelovljeno političko tijelo, koje je suvereno vladalo nad nekoliko vojvodstava (Papinske Države). Tijekom slijedeća dva stoljeća, pape će steći sve veću kontrolu nad carskom institucijom. Postigli su veliki propagandni uspjeh poznatom krivotvorinom, poznato kao Konstantinova donacija. Navodno ovim dokumentom: Konstantin Veliki, iz zahvalnosti što je čudesno izliječen od gube putem vode krštenja, navodno je ustupio "Silvestru, univerzalnom papi, i svim njegovim nasljednicima do kraja svijeta" carske insignije, i "slavu naše moći", kao i "našu [Lateransku] palaču, grad Rim i sve pokrajine, mjesta i gradove Italije, ili zapadnih regija". Na temelju toga, više od pola tisućljeća, pape su tvrdile da su primile punu carsku vlast, uz pravo da je dodijele čovjeku po svom izboru, ili da mu oduzmu ako ne ispuni njihova očekivanja. Pretpostavlja se kako je ova Donacija nastala u karolinško doba, negdje između 750. i 850. godine. Ali, stvarno je postala utjecajna tijekom gregorijanske reforme, u 11. stoljeću.

Robert Moore je opisao gregorijansku reformu kao "prvu europsku revoluciju", što znači: radikalnu, globalnu i nepovratnu transformaciju društva, trajnog utjecaja na kolektivnu psihu. Ono što su pape postigle u dva stoljeća, koja su prethodila Četvrtom lateranskom koncilu (1215.), bilo je stvaranje "potpuno drugačijeg svijeta - svijeta prožetog, i sve više oblikovanog dobro izbrušenom pobožnošću i poslušnošću, povezano sa tradicionalnom vizijom 'doba vjere' ili srednjovjekovnog kršćanstva". 

Gregorijanska reforma je dobila ime po redovniku iz Clunyja, Hildebrandu, koji je postao papa imena Grgur VII., 1073. godine. Osnove njegova programa sadržane su u 27 prijedloga njegovog poznatog "Dictata Papae", gdje se može pročitati: "Samo se Papa, s pravom, može nazivati univerzalnim. ... Samo on smije koristiti carske insignije. ... Svi knezovi neka ljube noge samo Papi. ... On smije svrgnuti careve". Vrhunac njegove borbe za moć, protiv njemačkog cara Henrika IV., dogodio se u dvorcu Canosa u sjevernoj Italiji, gdje je car spasio svoju krunu moleći papu neka ukine njegovu ekskomunikaciju. Ako je vjerovati redovniku Lambertu iz Hersfelda, vatrenom pristaši pape i neprijatelju cara, Henrik je usred zime prešao Alpe, te je kao pokajnik zamolio za oprost od Grgura VII., koji ga je pustio neka čeka tri dana i tri noći, bos u snijegu, ispred dvorca Canossa. Ta se priča danas smatra dijelom papinske propagande, čiji je cilj pokazati kako Kristov namjesnik može zdrobiti njemačkog kralja u prašinu, a zatim ga milošću ponovno uzdići. Ipak, papa je stekao prednost u ovoj borbi, koja će spriječiti tri dinastije germanskih "rimskih careva" u pokušaju ujedinjenja Njemačke i Italije.

Sto trideset godina nakon Grgura VII., Inocent III. (1198.-1216.) je izjavio kako sjedi "iznad kraljeva na prijestolju Božje slave", jer je "Gospodin dao Petru, ne samo gospodstvo nad univerzalnom Crkvom, već i nad cijelim svijetom". Kako bi pokorio vladare, koji su se opirali njegovoj vlasti, papa je imao dva mača - "duhovnim mačem" je mogao ekskomunicirati svog neprijatelja, što je značilo poništavanje svake odanosti na koju mu se zakleo; drugi je bio "vremenski mač", kojim je mogao mobilizirati vojske. Zapis Inocenta III. uključuje ekskomunikaciju jednog cara, sedam kraljeva i bezbroj gospodara. Svom suvremeniku, Gervaseu iz Tilburyja, ukazao se kao verus imperator, pravi car iznad nominalnog. Inocent III. bio je prvi papa koji je nosio tijaru sa tri krune, koja je simbolizirala  njegovu trostruku vlast, kao "oca kraljeva, regenta svijeta i namjesnika Isusa Krista". 

Međutim, kada je papa Bonifacije VII. proglasio 'ego sum Caesar, ego imperator', 1303. godine, to je bilo previše za francuskog kralja Filipa Lijepog, koji je slomio papinu političku i ekonomsku moć, te je preselio papinstvo u Avignon. Dva stoljeća kasnije, protestantska reformacija je okončala papinu carsku oholost, ali katolička doktrina o dva mača nikada nije napuštena. Pravoslavni kršćani tradicionalno to smatraju sotonističkim, ali nitko nije bolje izrazio taj stav od Fjodora Dostojevskog, kada je napisao da je rimokatolicizam "proglasio novog Krista, ne poput prethodnog, već onoga koji je zaveden trećim iskušenjem đavla - iskušenjem kraljevstava svijeta: 'Sve ću ti to dati ako padneš i pokloniš mi se!'"

Drugi dolazak Jahve

Ne znamo mnogo o homojanskoj liturgiji Gota, ali znamo (iz Filostorgijeve Crkvene povijesti II,5) da je Wulfila, prilikom prevođenja Biblije za njih, izostavio mnoge dijelove Starog zavjeta, što je, prema njegovom mišljenju, moglo pogoršati gotsku strast za ratom. Taj detalj može biti značajan, no, nasuprot tome, kod nicejskih Franaka vidimo razvoj političke teologije, koja je inspirirana Starim zavjetom. Kao što je Christopher Dawson napisao u djelu "Stvaranje Europe", Karlov carski ideal je "bio utemeljen na učenju Biblije i svetog Augustina, a ne na klasičnoj tradiciji carskog Rima. Karlo je bio novi David i drugi Josija, i kako je potonji obnovio Božji zakon, tako je i Karlo bio zakonodavac Crkve, i držao dva mača: duhovne i svjetovne vlasti." 

Za razliku od bizantske političke filozofije, koja je bila u potpunosti rimska, Karolinzi su razvili političku teologiju crpljenu iz Ponovljenog zakona i Knjiga o kraljevima. Nadbiskup Hincmar iz Reimsa, kada prepričava Klodovikovu krunidbu (zapisano za vrijeme Karlovog unuka Karla Ćelavog): sveti Remigije govori Klodoviku "jezikom drevnog Mojsija drevnom Božjem narodu", i izgovara proročanstvo da će "kraljevstvo Franaka... obuhvatiti sve granice Rimskog Carstva. Podrediti će sve narode svom žezlu. Trajati će do kraja vremena. Biti će pobjedničko i napredno, sve dok ostane vjerno rimskoj vjeri." Ne Crkva, nego se Franačko Kraljevstvo ovdje vidi kao novi Izrael. Pomazanje kralja svetim uljem iz čudesne Svete Ampule, koje je Hincmar također uveo u legendu, imitacija je Davidovog pomazanja od strane Samuela (1. Samuelova 16). Prema nadbiskupu Mainza, Rabanu Mauru (koji je pisao u istom razdoblju): sveti Remigije je također prorokovao da će u Posljednjim danima franački kralj, "posljednji iz svoje rase", ponovno učiniti Rimsko Carstvo velikim i, "nakon što bude najsretnije upravljao svojim kraljevstvom, otići će u Jeruzalem i na Maslinskoj gori položiti svoje žezlo i krunu. To će biti kraj i zaključak Rimskog i kršćanskog Carstva". Teško je izmjeriti utjecaj takve svete propagande, ali sigurno je da je ugled drevnog Izraela u franačkoj mašti, a posebno kralj David, bio značajan čimbenik u rastućem utjecaju Židova na kraljevskom dvoru, posebno za vrijeme vladavine Luja Pobožnog, kojemu se lyonski biskup požalio kako Židovi iznose "potpisane uredbe vašeg imena sa zlatnim pečatima", koje im jamče nevjerojatne prednosti, te da su carevi izaslanici "strašni prema kršćanima, a blagi prema Židovima" (Agobard: "O drskosti Židova"). Židovi su bili toliko cijenjeni da je Bodo, đakon na dvoru Luja Pobožnog, prešao na judaizam.

Formiranje križarskog Zapada

U pismu Lavu III., negdje oko 795. godine, Karlo Veliki usporedio se sa Jošuom, koji se borio protiv Amalečana, uz napomenu: "Na tebi je, sveti Oče, da s Mojsijem podižeš ruke k Bogu i pomogneš svojim molitvama za uspjeh našeg oružja" (referenca na Izlazak 17:11). Referenca na Amalečane, koje je Jahve naredio kralju Šaulu neka sve pobije, "muškarca i ženu, dojenče i dojenče, vola i ovce, devu i magarca" (1. Samuelova 15:3), će se ponovno pojaviti u propovijedi Urbana II. u Clermontu, 1094. godine. Prema verziji Baldrika od Dola: "Naša je dužnost moliti se, vaša je boriti se protiv Amalečana", navodno je rekao Urban, "i s Mojsijem ćemo neumorne ruke u molitvi pružiti Nebu, dok vi idete i mašete mačem, poput neustrašivih ratnika, protiv Amaleka". U verziji iste propovijedi, zapisano od strane Roberta Reimskog, Urban II. je rekao u svojoj propovijedi u Clermontu: "Krenite putem Svetog groba, spasite tu zemlju od strašne rase i vladajte njome sami, jer je tu zemlju kojom, kako Sveto pismo kaže, teče med i mlijeko, Bog dao u posjed djeci Izraelovoj." Mojsije, a ne Krist - predvodio je križarski rat.

"Križarski pokret", napisao je Michael Mitterauer, "izazvao je radikalnu promjenu u stavu zapadnog kršćanstva prema ratu, označavajući prekretnicu u povijesti zapadnog razmišljanja". Također, uveo je novi način individualnog spasenja: pokajnički rat. Bog, govoreći preko svog namjesnika na zemlji, sada je davao potpuno oproštenje grijeha (dakle, i mjesto u Nebu) onome tko bi se zakleo da će otputovati u Svetu zemlju i ubijati nevjernike, ili će od njih biti ubijen. U svim svojim namjerama i svrhama - križarski rat postao je novom religijom spasenja. Guibert od Nogenta, jedan od najentuzijastičnijih kroničara Prvog križarskog rata, primijetio je:  prije su vitezovi mogli postići spasenje samo odricanjem od svog načina života i tako da postanu redovnici, ali "Bog je u naše vrijeme uspostavio svete ratove, tako da red vitezova i mnoštvo koje trči za njima, mogu pronaći novi način postizanja spasenja".  Križarski rat, kojeg je u 14. stoljeću proglasio veliki majstor vitezova hospitalaca, postao je "najbliži put do raja". Dugo nakon završetka križarskih ratova na Levantu (pad Acre, 1291.), "mentalitet križarskog rata, prenesen kroz dugu naviku, trenutnu liturgiju i stalnu obnovu u novim pozivima za milostinju, porez, kupnju oproštaja i, povremeno, oružanu službu, oblikovao je novi način gledanja na svijet", napisao je Christopher Tyerman. "Neovisno o borbama i ratovima, križarski ratovi su se razvili kao stanje uma; sredstvo Milosti; metafora i mehanizam za otkupljenje; test ljudske krhkosti, Božjeg Suda i korupcije društva. Križarski ratovi su postali nešto u što se vjeruje, a ne nešto što se radi." 

Križarski ratovi potaknuli su poistovjećivanje zapadnih kršćana sa drevnim Izraelom i osvajanjem Kanaana. Križarskim ratovima su  pape uvjerile Europljane kako je kolijevka njihove civilizacije grad na istočnom kraju Mediterana, i tražile od njih neka se bore za ovaj grad kao da o tome ovisi spas cijele Europe. No, prema stajalištu koje široko dijele noviji povjesničari, a koje ovdje izražava Warwick Ball: "Pravo pitanje iza cijelog križarskog pokreta, nije bila toliko borba protiv islama, već nadmoć Rima i papinstva, jedno od najvećih pitanja europskog srednjeg vijeka. Borba protiv islama bila je jednostavno sredstvo za postizanje tog cilja: promicanjem takvog rata, pape bi se smatrale vođama kršćanstva, nad svim drugim pretendentima". Vrhunac tog pothvata je bila pljačka Carigrada od strane učesnika Četvrtog križarskog rata. Britanski povjesničar, Steven Runciman, napisao je: "Teško je moguće preuveličati štetu,  koju je pljačka Carigrada nanijela europskoj civilizaciji. Blago Grada, knjige i umjetnička djela, sačuvana iz dalekih stoljeća, sva su raspršena i većina je uništena. Carstvo, veliki istočni bedem kršćanstva, bilo je slomljeno kao sila. Njegova visoko centralizirana organizacija je bila uništena. Provincije, kako bi se spasile, bile su prisiljene na decentralizaciju. Osvajanja Osmanlija omogućena su zbog zločina križara." 

Još od pada Carigrada, Zapad se prema Rusiji ponašao na isti način kao što se prije ponašao prema Bizantu, prepoznajući u Rusiji nasljednika Bizantskog Carstva. Američko-britanska geostrategija Velike igre, koja je dva stoljeća imala za cilj iskopati rov između Rusije i Zapadne Europe (posebno Njemačke), nastavak je rata koji je srednjovjekovni Zapad vodio protiv Bizanta. Zapad je još uvijek civilizacija križarskog rata.

Hvala na čitanju. 

(Napomena autora: Ovaj tekst se temelji se na mojoj knjizi "Papino prokletstvo", koja trenutno nije dostupna, ali će se pojaviti u revidiranom izdanju u veljači. Ovo je posljednji dio serije "Zašto smo kršćani?", i sažima događaje koji su Zapadne Europljane učinili rimokatolicima. Međutim, ovo nije moj posljednji post o pokrštavanju rimske civilizacije.)