Zašto smo kršćani?

1. ŠTAPOVI, KAMENJE I ŽELJEZNE ŠIPKE

Kao komentar na jedan moj tekst, čovjek mi je napisao kako mi nedostaje poanta, tj. da se "kršćanstvo širilo dobrovoljnim prihvaćanjem", te da "dobrovoljno prihvaćanje kršćanstva od strane toliko različitih ljudi ukazuje na ono što je analogno superiornijoj tehnologiji, gdje je kršćanstvo očito bilo puno bolje razumijevanje transcendentnog, u usporedbi s drugim vjerama". Zaključno je rekao: "Odbacivanje Krista je ludost i nema utjecaja na poboljšanje situacije u kojoj se Zapad nalazi.“

Ovo su vrlo važne točke za raspravu. Što se tiče posljednje tvrdnje, moj je stav kako je za Zapad pitanje ne samo poboljšanja, nego i preživljavanja - dosegnuti samo dno židovskog pitanja, a dno toga pitanja jest židovski Bog - naime, bog Židova tvrdi kako je on Bog koji je odabrao samo Židove. Stoga, ne možemo zaobići kritiku kršćanstva i kršćanskog svijeta, jer je kršćansko pitanje druga strana židovskog pitanja. Ali, kritika kršćanstva nikako ne znači "odbacivanje Krista" - zapravo može značiti oslobođenje Krista.

Kršćanstvo je institucionalna religija prvi put formalizirana pod Konstantinom Velikim (Nikejski sabor, 325. godine). Da li je takva institucionalna stvar stvar preživljavanja za zapadnu civilizaciju? Sumnjam, jer smatram kako veličina zapadne civilizacije, u znanosti, filozofiji, umjetnosti, politici, proizlazi prvenstveno iz njenih helensko-rimskih korijena.

Je li kršćansko shvaćanje transcendentnog superiornije od drugih vjera? Mislim da nije. 

Dakle, u ovom tekstu ću opovrgnuti teoriju da se "kršćanstvo širilo dobrovoljnim prihvaćanjem“ i pokazati ću kako je, od vremena Konstantina Velikog (kada kršćani nisu predstavljali više od 2% ukupnog carskog stanovništva), kršćanstvo nametnuto i Rimljanima i barbarima, putem raznih oblika prisile, putem propagande, zastrašivanja, političkog i financijskog pritiska, progona, osvajačkih  ratova, masovnih ubojstva, pljački, uništavanja hramova, kao i putem državnog terorizma u mnogim oblicima. Je li to u konačnici bilo za dobrobit Europljana i čovječanstva, drugo je pitanje koje ću ostaviti za kasnije.

Ovo je prva objava u seriji (koja će uključivati desetak ili više objava) koje se bave pokrštavanjem Europe, procesom koji treba raščlaniti na nekoliko dijelova: rano širenje kršćanstva, obraćenje Konstantina (i njegovih sinova), obraćenje rimske aristokracije i birokracije, obraćenje seljačkih zajednica i obraćenje barbara. Ove ću teme obraditi drugačijim redoslijedom. Također ću se baviti pitanjima poput: Što je točno bilo "poganstvo“ (od čega su se Rimljani obraćali)? Je li kršćanstvo doprinijelo padu Rima (kako je sugerirao Edward Gibbon)? Je li kršćanstvo bilo dobro za Židove? Je li kršćanstvo poticalo jedinstvo ili podjelu Europe? Koliko je "poganski“ bio predmoderni ruralni katolicizam? Može li nam Isus pomoći i koji Isus? Kako mi bude dolazila inspiracija, pisati ću o utjecaju kršćanstva na europske koncepte istine, pojedinca, čovječanstva, židovstva, rase, spola, sinovstva, osvete, majčinstva itd.

Dozvolite mi da inzistiram: ne miješam Krista i kršćanstvo. Cijenim pozitivnu moć i povijesne figure Isusa (čovjeka, kojega su židovski vođe natjerali Rimljane neka ga razapnu, jer je osporavao njihov autoritet) i mitskog Krista (univerzalnog simbola kozmičkog ponovnog rođenja). Evanđelja smatram izvanrednim i fascinantnim korpusom helenističke književnosti. 

Zapravo, moja tema nije čak niti kršćanstvo kao takvo, to je proces kojim je određeno kršćanstvo postalo obavezna i isključiva religija svih Europljana, te dugoročne posljedice tog procesa. Iako ne vjerujem u kršćanske dogme, nemam apsolutno nikakvu želju uznemiravati bilo koga u njegovoj vjeri predaka. Ono što mi je važno jest razumjeti civilizaciju kojoj pripadam, kako je došla do točke potpune moralne korupcije, i što se može učiniti po tom pitanju.

(Napomena: u ovom dijelu će biti objavljena prva 3 dijela teksta koje je napisao Laurent Guyenot. Osobno se slažem sa stavovima ovog francuskog filozofa, ali uvijek ću objaviti i suprotno mišljenje. Baš uvijek. Uživajte.)

Kršćanstvo kao depaganizacija

Stav da je kršćanstvo bio miran proces (jer je kršćanstvo mirna religija) jest, naravno, stav crkvenih povjesničara, počevši od Konstantinova savjetnika, Euzebija iz Cezareje, koji je priznao da je u svojoj Crkvenoj povijesti spomenuo "samo one događaje koji mogu biti korisni prvo nama, a potom i potomstvu“ (od njega nećete saznati da je njegov junak Konstantin ubio svog tasta, ženu i sina). Budući da povjesničari gotovo i nemaju drugih primarnih pisanih izvora, skloni su ponavljati ono što zapravo predstavlja kršćansku apologetiku - ili, propagandu. Zapravo, do 19. stoljeća su sekularni povjesničari radije prepuštali temu kršćanstva stručnjacima za "povijest Crkve", koji su, uz rijetke iznimke, bili teolozi obrazovani u sjemeništima. Objektivnija pisana povijest pokrštavanja je započela krajem 19. stoljeća (pada mi na pamet Francuz Ernest Renan). Ali, kao i u mnogim drugim područjima, tek od druge polovice 20. stoljeća nam povjesničari daju pouzdaniju sliku, zahvaljujući kritičnijoj upotrebi pisanih izvora, boljem razumijevanju političkih, ekonomskih, pa čak i vojnih čimbenika, te novijim otkrićima arheologije i epigrafije.

Čak i prilično konzervativan, kršćanski nastrojen povjesničar poput Richarda Fletchera, koji u djelu "Preobraćenje Europe", govori kako ovaj proces prihvaćanja kršćanstva mora započeti naglašavanjem Konstantinove teške favorizacije kršćanstva:

"Konstantin nije učinio kršćanstvo službenom religijom Rimskog Carstva, iako se to često govori o njemu. Ono što jest učinio bilo je da je kršćansku crkvu učinio najpovlaštenijim primateljem gotovo neograničenih resursa carske naklonosti. U Rimu je izgrađena ogromna nova crkva sv. Petra, po uzoru na bazilikanski oblik, koji se koristio za carske prijestolne dvorane, poput one koja je sačuvana u Trieru. Rimska biskupija dobila je opsežne zemljišne posjede i jednu od carskih rezidencija, Lateransku palaču, za smještaj svog biskupa i njegovog osoblja. Carigrad, čija je izgradnja započela 325. godine, trebao je biti izrazito i isključivo kršćanski grad, iako je bio ukrašen poganskim kipovima opljačkanima iz hramova diljem istočnih provincija. Jeruzalem je dobio sjajnu crkvu Svetog groba. Pravne privilegije i imuniteti su preplavili kršćansku crkvu i njeno svećenstvo. Car je aktivno sudjelovao u crkvenim poslovima, sazivajući i prisustvujući crkvenim saborima, sudjelujući u teološkim raspravama, pokušavajući riješiti svađe i kontroverze." 

Careva podrška kršćanstvu prirodno se proširila na promicanje kršćana i postavljanje na svako unosno mjesto u upravi. Kao što Ramsay MacMullen piše, u djelu "Kršćanstvo Rimskog Carstva 100. do 400. godine":

"....ljudi su se pridruživali crkvi dijelom zato da bi se obogatili, ili barem postali manje siromašni. To je bio motiv koji su pretpostavili suvremenici. Teško da ga treba objašnjavati; niti se to smatralo nečim posebnim za pohvalu. Sukladno tome, izričita svjedočanstva poput 'Nazivam se kršćaninom, jer si ne mogu priuštiti da ne budem', prilično nedostaju. Ali, ta je misao morala postojati." 

No, promicanje kršćanstva bila je samo jedna strana priče. Diskriminacija drugih religija je bila potpuno druga strana. Izgradnja i ukrašavanje raskošnih crkava se vršilo na štetu poganskih hramova, koji su lišeni javnih sredstava, oduzeti ili uništeni. Diana Bowder piše u knjizi "Doba Konstantina i Julijana":

"331. godine je riznica iscrpljena radovima u Carigradu i njegovom vlastitom ekstravagantnom velikodušnošću, te navela  Konstantina da naredi izradu općeg popisa dobara, a vjerojatno i prihoda, poganskih hramova; i to je iskorišteno kao prilika da im se oduzme zlato i srebro, te stvari poput brončanih vrata i crijepova. Raniji carevi, pogani, dohvatili su hramsko blago u trenutku potrebe, ali ovaj put postojao je namjerni element ismijavanja, jer je zlatni premaz uklonjen s kultnih slika, a jezgra i materijali za punjenje izloženi javnom preziru. Zemlja koja je pripadala hramovima također je konfiscirana, a važnija svetišta su posljedično izgubila veliki dio sredstava za život. Mnogi kipovi - uključujući kultne kipove - odnesene za ukrašavanje Carigrada, vjerojatno su također opljačkani u to vrijeme. Nekoliko većih hramova je zapravo zatvoreno..."

Pljačka hramova se intenzivirala pod Konstantinovim sinovima, Konstancijem i Konstansom, uz dodatno ohrabrenje fanatika poput Firmika Materna: "Oduzmite, da, mirno oduzmite, Presveti Carevi, ukrase hramova. Neka ih vatra kovnice ili plamen talionica otopi, i zaplijenite sve zavjetne darove za vlastitu upotrebu i vlasništvo". ("O pogrešci profanih religija")

Fizičko uništenje poganstva je doseglo svoju završnu fazu pod Teodozijem I., tijekom njegovih gotovo 20 godina vladavine, od 379. do 395. godine. Evo MacMullenovih završnih riječi u djelu "Kršćanstvo Rimskog Carstva":

"Predhodno putem Konstantinove pljačke hramova, povremenim zabilježenim izljevima razaranja u istočnim i (arheološki potvrđenim) sjevernim provincijama, faza prepoznatljivo oštrijih fizičkih napada može se osjetiti tek nakon 380. godine. Misija je trebala biti završena. Glave kućanstava i vlasnici velikih imanja bili su s propovjedaonice, poticani neka nastave s poslom. Trebali su iskoristiti sva sredstva uvjeravanja: laskanje i napade. Zakoni su bili usmjereni na objekte nekršćanskog bogoslužja, kako bi se smanjio njihov pristup u vjerske svrhe. Još i više, nego korak ispred bilo kojeg zakona, sada doneseni iz samostana i bazilika od strane njihovih vođa i blagonaklono promatrani ili osvećeni vojnim jedinicama, fanatici za obraćenje izašli su na ulice ili križali sela, uništavajući bez sumnje više arhitektonskog i umjetničkog blaga svog svijeta, nego bilo koji prolazeći barbar nakon toga. Kroz svoje trijumfalne pohode, jednu stvar uspjeli su učiniti očitom i neporecivom, neporecivo u vlastitim terminima nekršćanskog mišljenja:  bogovi nikada nisu bili više od pukih demona, nisu ništa koristili čak niti u obrani vlastitih domova. Ušutkivanje, paljenje i uništavanje bili su oblici teološke demonstracije; a kada je lekcija završila, redovnici i biskupi, generali i carevi, protjerali su neprijatelja iz vidokruga. Ono što više ne možemo vidjeti, ne možemo ni govoriti. Ovdje, dakle, moja knjiga završava." 

Ramsay MacMullen jedan je od najboljih povjesničara, što se tiče pokrštavanja Rimskog Carstva. Osim gore navedene citirane knjige, toplo preporučujem njegove dvije druge važne knjige: "Poganstvo u Rimskom Carstvu", te "Kršćanstvo i poganstvo od četvrtog do osmog stoljeća".

Pouka iz svega ovoga jest u tome da prelazak na kršćanstvo nije značio samo prihvaćanje nove religije, nego je značilo odbacivanje svih ostalih kultnih praksi i vjerovanja, jer su svi ostali bogovi proglašeni sotonističkim demonima koji su kovali zavjeru da porobe ljude i odvedu ih u pakao.

Kršćanstvo kao teorija zavjere

Dioklecijan je zabranio kršćanstvo upravo zbog otvorenog nepoštovanja kršćana prema božanskim zaštitnicima Carstva. Kada je Konstantin preokrenuo tu politiku i legalizirao kršćanstvo Milanskim ediktom (313.), nije tada zabranio druge kultove. Deset godina kasnije, njegova otvorena deklaracija o toleranciji je već zvučala manje tolerantno: "Neka oni, dakle, koji su još uvijek zaslijepljeni zabludama, budu dobrodošli u istom stupnju mira i spokoja, koji imaju oni koji vjeruju.“ Nakon Konstantina, sve je važnije u carskoj vjerskoj politici postalo mišljenje kako su nekršćanski hramovi, obredi i vjerovanja - uvredljivi za istinskog i jedinog Boga - pa se zato sa njima treba postupati kao s sigurnosnim rizikom za Carstvo. Što je Carstvo postajalo kršćanskije, to je moralo postajati destruktivnije od drugih kultova - ne po prirodi Carstva, nego po prirodi kršćanstva.

Kršćanstvo je iz judaizma naučilo kako su svi bogovi, osim Boga otkrivenoga u Bibliji - demoni. Do Isusa Krista, samo je židovski narod poznavao Boga, koji se objavio (i svoje ime, Jahve) dotada samo Mojsiju. Svi ostali narodi nisu poznavali Boga, a bogovi koje su obožavali zapravo su bili demoni koji su se pretvarali da su bogovi; i to ne demoni u smislu "duhova", koji su mogli biti dobri ili loši, nego kao agenti Vraga, Lucifera, Zmije koja je prevarila Adama i Evu, pa ih odvela od Boga. Npr. veliki Bog Kanaanaca zaslužio je čast da postane sam Vrag, pod imenom Belzebul ili Belzebut, iako nema zapisa gdje je naredio genocide ili pokolj svećenika.

Kršćanski misionari su osuđivali bogove "pogana" kao kriptovragove. Nisu tvrdili kako ih je Krist uništio, jer tada više ne bi bilo potrebe za Kristom, nego će ih krštenje i misa očistiti i zaštititi. Konačna pobjeda doći će tek na beskrajno odgađanom Kraju dana.

U svojoj zavjeri protiv ljudi, pali anđeli su uspjeli oponašati kršćansko spasenje, čak i prije nego što je postalo dostupno, zahvaljujući svom demonskom predznanju Božjeg plana. To je bio odgovor teologa poganima, koji su kršćane optuživali za plagijat. Npr.  sličnosti između mitraizma i kršćanstva, kako u njihovim mitovima tako i u sakramentima, bile su posljedica Mitrine 'imitatio diabolica', prema Tertulijanu iz Kartage. Euzebije iz Cezareje je razradio ovu teoriju zavjere u svojim "Evanđeoskim problemima i rješenjima" (Quaestio 124, "Adversus Paganos"):

"Ali vrag - mislim Sotona - kako bi dao malo autoriteta svojim obmanama i obojio svoje laži lažnim prividom istine, iskoristio je svoju moć, koja je stvarna, da uspostavi poganske misterije tijekom prvog mjeseca, u kojem zna da se trebaju slaviti svete Gospodnje ceremonije. Na taj je način okovao njihove duše u zabludi, i to iz dva razloga: prvo, laž je anticipirala istinu; istina se stoga činila laži, sama prethodnost stvarala je predrasude protiv nje; drugo, zato što u prvom mjesecu u kojem Rimljani obilježavaju ekvinocij kao i mi, to obilježavanje za njih prati ceremonija u kojoj tvrde da postižu pomirenje krvlju, kao što ga mi dobivamo križem. Zahvaljujući toj prijevari, dakle, vrag drži pogane u zabludi; Oni zamišljaju da istina, koja je naša, nije istina, već imitacija, iskovana nekim praznovjerjem kako bi se natjecala s njima. "Jer je nemoguće smatrati istinitim izmišljotinu koja dolazi nakon činjenice", tvrde oni." 

Zaključno, moramo shvatiti da je u samoj prirodi kršćanstva boriti se do smrti protiv drugih kultova. Čim je Konstantin dao kršćanstvu svoju podršku, pokrenuo je proces koji je mogao dovesti samo do poraza i smrti poganstva. U to vrijeme, biti kršćaninom je značilo biti vojnik za Krista, uključen u rat iscrpljivanja protiv drugih bogova. Izgradnja Crkve značila je uništavanje hramova, jer je to bila misija Crkve. "Upravo su taj rezultat, uništenje, nekršćani tog vremena doživljavali kao jedinstveno kršćanski", piše MacMullen, "i upravo je taj rezultat zauzvrat dao toliko ozbiljno značenje, s poganskog, kao i s kršćanskog gledišta, uzastopnim valovima progona. Bili su to ogromni valovi očaja." 

Zašto očaj? Jer su pod pogrdnim nazivom "poganstvo", kršćani zapravo napali bit svake društvene aktivnosti.

"Paganizam" kao ukupnost društvenog života

Nije postojao banket, festival ili bilo koje društveno okupljanje na koje bogovi nisu bili pozvani. Hramski prostori služili su kao hosteli, kazališta, tržnice, hospiciji za siromašne i medicinski centri. Svaki oblik umjetnosti je bio religiozan. Procjenjuje se kako je u Rimskom Carstvu bilo 30000 kipova raznih božanstava. MacMullen piše u djelu "Paganizam u Rimskom Carstvu":

"Cijeli niz glazbenih instrumenata, poznatih svijetu apologeta, bio je pozvan u službu bogova u jednom ili drugom kultu, pa je uz svaki zamislivi stil plesa i pjesme, kazališnu predstavu, proznu himnu, predavanje ili traktat filozofiranja, popularizacije, poučavanja i tako dalje - ukratko, bila cijela kultura, tako se činilo. Isti zaključak može se izraziti negativno. Iz umjetnosti tih stoljeća uklonite sve što nije bilo uglavnom posvećeno religiji. Srž kulture tada bi nestala."

Čak je i sport bio ponuđen na poklon bogovima, te je iz tog razloga, Teodozije (392.) ukinuo Olimpijske igre. Svako putovanje, čak i u komercijalne svrhe, bila je prilika za posjet lokalnom svetištu. Vjerski sajmovi su privlačili ljude svih društvenih slojeva s desetaka, ako ne i stotina, kilometara udaljenosti. "Bez obzira na njihovu veličinu ili područje privlačnosti, oni su predstavljali jedno od glavnih sredstava za upoznavanje nekoga sa svijetom, većim od onog u kojem je vjerojatno provodio svoj svakodnevni život." 

Jedna od najdirljivijih obrana poganstva jest pismo koje je poganski retoričar Libanije uputio caru Teodoziju, 386. godine, moleći za očuvanje hramova od grabeža kršćanskih redovnika, koji, kako je tvrdio:

"....žure napasti hramove štapovima, kamenjem i željeznim šipkama, a u nekim slučajevima, prezirući ih, rukama i nogama. Zatim slijedi potpuno pustošenje, rušenjem krovova, rušenjem zidova, rušenjem kipova i rušenjem oltara, a svećenici moraju šutjeti ili umrijeti. Nakon što sruše jedan, žure do drugog i do trećeg, a trofej se gomila za trofejem. Takvi se zločini događaju čak i u gradovima, ali najčešći su na selu."

Libanius se s nostalgijom prisjeća vremena kada su hramovi bili "neka vrsta zajedničkog utočišta za ljude u potrebi". Oni su bili "duša sela", i kaže on dalje: 

"....označavaju početak njegovog naseljavanja i prenose se kroz mnoge generacije na današnje ljude. U njima poljoprivredne zajednice polažu svoje nade za muževe, žene, djecu, za svoje volove i tlo koje siju i sade. Imanje koje je toliko patilo izgubilo je inspiraciju seljaštva zajedno s njihovim nadama, jer vjeruju da će njihov rad biti uzaludan, kada im se oduzmu bogovi koji usmjeravaju njihov rad prema njihovom cilju. Ako zemlja više ne uživa istu brigu, niti prinos ne može biti jednak onome što je bio prije, i ako je to slučaj, seljak je siromašniji, a prihod ugrožen." (Oracija XXX, "Pro Templis", 8-10)

Ukratko, komentira MacMullen: "Stara religija je većini ljudi jako dobro odgovarala. Voljeli su je, vjerovali su joj, nalazili ispunjenje u njoj i stoga su se odupirali promjenama, ma koliko rječito ili žestoko bile nametnute."

Navedimo očito: oni koje su kršćani nazivali "poganima" (što zapravo znači "seoski narod, seljaci") nisu svi dijelili jednu religiju u današnjem uobičajenom smislu te riječi. Poganstvo je bilo mnoštvo kultova, svetišta, obreda, mitova i vjerovanja. "Stvar, koja se tako arogantno nazivala poganstvom [bila su] zapravo svih stotina religija Carstva, osim jedne“, MacMullenovim riječima. Neki su bogovi imali reputaciju ljubomornih, ali do usvajanja kršćanstva kao državne religije - Rimljani su slobodu vjeroispovijesti uzimali zdravo za gotovo. Rim je čak imao tradiciju dočekivanja bogova pobijeđenih naroda. Iznimka je bio bog Židova, koji se smatrao neasimiliranim zbog fanatične netolerancije Židova prema drugim bogovima, zbog čega su se kultni predmeti Jeruzalemskog hrama (70. godine) tretirali kao obični plijen." 

Za narode diljem Rimskog Carstva nije bilo ništa jedinstveno ili iznimno u kršćanskom kultu, svakako ne pojam besmrtnog boga-čovjeka, osim njegove fanatične netolerancije prema svim drugim religijama. Pružajući otpor pokrštavanju, takozvani "pogani" se nisu toliko borili protiv kršćanstva, koliko za svoju slobodu da štuju bilo koje bogove ili heroje koje god žele, pod uvjetom da to štovanje nije neprijateljsko prema državi ili remeti javni red.

Da bi postali kršćanin morali ste se odreći svakog boga, kojega su vas vaši djedovi, bake i roditelji naučili voljeti i vjerovati mu još kao djeca. I to, ne samo bogova koji štite vaš grad ili vašu naciju, već i manjih bogova koji su se brinuli za vašu obitelj i klan. Što god drugo bilo "poganstvo" - bika je to "tradicija" - veza između generacija. "Takav je glavni plod pobožnosti“, rekao je Porfirije, "poštovati božanstvo prema običaju predaka.“

Razumljivo je kako se Rimljani nisu lako podvrgli prisilnom pokrštavanju. Godine 438. je Teodozije II. jadikovao što se mnogi još uvijek opiru krštenju: "Tisuću strahota zakona koji su doneseni, kazna progonstva kojom se prijeti, ne sputavaju ih. ... Ali, odmah griješe s takvom smjelom ludošću...!“ Tek se pod Justinijanom, moglo potvrditi kako je Carstvo potpuno pokršteno - samo nekoliko desetljeća prije islamskog osvajanja. Sve ostale religije do tada su nestale.

Sve osim jedne. Judaizam je bio jedina nekršćanska religija koja je ostala legalna u cijelom Rimskom Carstvu, i to pod čudnim opravdanjem - kako su Židovi svjedocima istine kršćanstva. Njima, i samo njima, bilo je dopušteno sakatiti genitalije svojih novorođenih dječaka u ime svoje religije, nešto što su "poganski" carevi više puta zabranjivali.

2. TISUĆU STRAHOTA ZAKONA

Preimenovao sam ovu seriju u "Zašto smo kršćani?". Pod time mislim na povijesno pitanje: Zašto i kako je Europa pokrštena? Kratak odgovor na pitanje "zašto“ jest: zato što su Konstantin i njegovi nasljednici odlučili da Rimljani, a zatim barbari, moraju postati kršćani.

Reći kako je kršćanstvo pobijedilo zbog neke inherentne superiornosti jest tautologija darvinističkog tipa. Kako znamo da je kršćanstvo bilo superiorno, osim činjenice da je pobijedilo? Možda je pobijedilo, jer su ga carevi smatrali najprikladnijim za kontrolu masa. A možda je kršćanstvo pobijedilo jednostavno zato što je bilo najnetolerantnija religija, najsmrtonosnija za svoje konkurente. Postoji čak i mogućnost (koju ću obraditi u ovoj seriji) da je kršćanstvo pobijedilo, jer su ga Rimljanima prodali najveći vjerski trgovci, Židovi, ubacili su kao trojanskog konja svog boga u poganski grad. Ako je tako, onda kršćanstvo nije pobijedilo zato što je bilo najbolje za nas, nego zato što je bilo najgore.

Ako je kršćanstvo bilo tako očito bolje za Rimljane, onda obrnimo pitanje: zašto su se toliko opirali pokrštavanju? Unatoč Solunskom ediktu, koji je Teodozije Veliki izdao 380. godine, i kojim je zabranio sve religije osim nikejskog kršćanstva (i judaizma), njegov unuk Teodozije II. je još jadikovao je 58 godina kasnije (stoljeće nakon Konstantinove smrti) zašto se toliko mnogo ljudi još uvijek opire krštenju, zašto su toliko neuvjereni da je ovo duhovno cjepivo dobro za njih: "Tisuću strahota zakona koji su proglašeni, kazna progonstva kojom se prijeti, ne sputavaju ih!“. Pokrštavanje rimskih gradova (seoska područja su druga stvar) nije dovršeno prije Justinijana (527.-565.), i uz golemo nasilje.

Zabrana žrtvovanja i ukidanje financiranja poganskih kultova

Milanskim ediktom, 313. godine, a pod izlikom vjerske tolerancije, Konstantin Veliki unio je vjersku netoleranciju u Rimsko Carstvo, legalizirajući, a zatim i sponzorirajući, najradikalnije netolerantnu religiju. Crkveni povjesničar Sozomen je napisao ("Crkvena povijest", II, 5):

"Caru [Konstantinu] se činilo potrebnim naučiti upravitelje neka suzbiju svoje praznovjerne obrede bogoslužja. Mislio je da će to lako postići, samo ako ih uspije natjerati da preziru svoje hramove i slike, koje se u njima nalaze. Da bi proveo ovaj projekt u djelo, nije mu bila potrebna vojna pomoć; kršćanski muškarci, koji su pripadali palači, išli su od grada do grada noseći carska pisma. Ljudi su bili potaknuti da ostanu pasivni iz straha da će, ako se odupru tim ediktima, oni, njihova djeca i njihove žene biti izloženi zlu."

Osim proizvoljnog pljačkanja hramova, koje je započelo 331. godine, iz kojih se "ogromno bogatstvo u plemenitim metalima ... slijevalo u carske blagajne" (Ramsay MacMullen), dvije su zakonske mjere bile posebno štetne za nekršćanske vjerske prakse: zabrana žrtvovanja životinja i ukidanje financiranja javnih kultova. Počeli su pod Konstantinovim trojicom sinova, ali su krenuli oštrijim putem nakon kratke "poganske obnove" za njegova nećaka Julijana (361.-363.), pod Valentinijanom, njegovim bratom i dvama sinovima (364.-392.), a zatim njegovim zetom Teodozijem i njegovim nasljednicima (379.-457.).

Konstantin je zabranio da kršćansko svećenstvo bude "prisiljeno proslaviti" životinjske žrtve u javnim ceremonijama. Pod njegovim sinovima, nekoliko je edikta u potpunosti zabranilo žrtvovanje životinja. To je udarilo u srž rimskog načina života. Kršćani su često osuđivali žrtvovanje životinja kao okrutno, primitivno i, naravno, sotonističko. Ali, važno je shvatiti da u antičkom svijetu oduzimanje života životinje - nikada nije bilo isključivo sekularno pitanje. Charles Freeman piše o Grcima:

"Žrtvovanje je bilo središnja točka gotovo svakog rituala. Životinja, vol, ovca, koza ili svinja, bila bi prikazana bogovima, a zatim ubijena, spaljena i pojedena od strane zajednice. Žrtvovanje nije bilo aberantna ili okrutna aktivnost, bio je to sofisticiran način suočavanja s potrebom ubijanja životinja, radi jela. Zapravo, rituali koji okružuju žrtvovanje sugeriraju kako su Grci osjećali određenu nelagodu zbog ubijanja životinja koje su sami uzgajali. Tako je stvorena iluzija da životinja dragovoljno ide u smrt i prije ubijanja svi prisutni bacaju na nju šaku ječma, kao da zajednica u cjelini preuzima odgovornost za smrt." 

Ne treba niti spominjati da žrtvovanja životinja nisu bila iskazivanja asketske duhovnosti. U rimsko doba, često se tu radilo o hvalisavom iskazivanju bogatstva i rasipništva, jer je prinošenje životinja donosilo prestiž i popularnost. Filozofi su ih smatrali odbojnima. Ali, sama "ideja" žrtvovanja, nije sama po sebi bila znakom okrutnosti ili materijalizma. Bila je to osnovni, univerzalni princip, civiliziranog života. Svaka gozba, svaki festival, svaka prilika za zajednički obrok mesa, uključivala je neku vrstu ritualnog zazivanja bogova, tako da se zabrana žrtvovanja životinja nije doživljavala samo kao zločin protiv bogova, već kao napad na sve što je život činilo vrijednim življenja.

Javni vjerski život uključivao je hramove, svećenstvo, festivale, žrtve, hranjenje siromašnih i onih manje siromašnih. Rimska država je nekada bila glavni sponzor mnogih kultova. Michael Gaddis: "Carevi su, još od Oktavijana Augusta, smatrali kako je njihova primarna dužnost čuvati pax deorum, drevni dogovor kojim su bogovi ljudskoj rasi pružali mir, sigurnost i prosperitet, u zamjenu za pravilno štovanje i žrtve". Zato je car i bio 'pontifex maximus', jer je nadgledao sve vjerske kultove. Ali, kršćanski bog je bio  ljubomoran. Javna su sredstva povučena iz poganskih kultova pod Konstantinovom dinastijom, a pod Gracijanom (367.-384.) i Teodozijem (379.-395.) su svi javni rituali zabranjeni. Reskript Honorija, Teodozijevog sina, poslan u Kartagu 415. godine, nalaže da se "u skladu s ustavom svetog Gracijana... sva zemlja koju je lažna doktrina starih dodijelila njihovim svetim ritualima pridruži imovini naše privatne blagajne", dekret je bio namijenjen "svim regijama smještenima u našem svijetu." Privatni doprinosi su mogli donekle doprinijeti suzbijanju javnog financiranja. Bogati su oduvijek plaćali izgradnju i popravak hramova, kao i druge javne radove. Međutim, podrazumijevalo se da su javna podrška i javne izvedbe bile neophodne za valjanost i učinkovitost javnih kultova, u Rimu, kao i u drugim gradovima. Kada je Teodozije smanjio javno financiranje tradicionalnih svetih ceremonija i obreda, Rimski senat se požalio kako se "žrtvovanja nisu propisno obavljala, osim ako troškovi nisu bili podmireni iz javnih sredstava", kako je tada prepričao grčki povjesničar, Zosimus ("Historia Nova", IV, 59). Budući su kršćanski carevi ukinuli te obrede, pogani će kasnije kršćane smatrati odgovornima za pljačku Rima 410. godine, kao i brzi pad carstva, što saznajemo iz Augustinove knjige "O Božjoj državi" (1. knjiga).

Diskriminacija i oportunizam

Senatorska aristokracija je bila "od središnje važnosti u pokrštavanju carstva", objašnjava Michele Salzman u svom djelu "Stvaranje kršćanske aristokracije", posebno zato što "Rimljani nikada nisu odvajali svjetovno od svetog. Stoljećima su isti ljudi, koji su obnašali visoke državne dužnosti, obnašali i najvažnije svećeničke dužnosti u poganskim državnim kultovima.“ Kršćanstvo nije bilo pretjerano privlačno za ovu klasu, unatoč raznim prilagodbama, poput Jeronimove transformacije nobilitasa u kršćansku vrlinu. Ali, stara rimska aristokracija (brojala je oko 36000 ljudi, prema Salzmanovoj procjeni), iako izuzetno bogata skupina ljudi, izgubila je veliki dio svoje političke moći krajem 03. stoljeća od strane konjanika, nadobudnog provincijskog plemstva, vojske i karijernih birokrata. Svi su se ovi ljudi natjecali za carska imenovanja i bili su vrlo podložni vjerskoj diskriminaciji. "U onom trenutku kada je Konstantinova dinastija proglasila svoju novu vjersku odanost", piše Peter Heather, "zemljoposjedničke klase Carstva su čekale u redovima za poslove u brzo rastućoj carskoj birokraciji". Stoga, "strukture carskog sustava, i osobito precizni načini na koje su se oblikovale konkurencije između članova zemljoposjedničke elite, igrale su ključnu ulogu u procesu [preobraćenja]."

"Velika većina smatrala je kako nema drugog izbora, nego se na neki način uskladiti s novim carskim vjerskim kultom, koji je zahvatio Carstvo u 04. stoljeću. Car je bio spreman tolerirati umjereno neslaganje, ali čak se i tako riskiralo da dobro povezani preobraćeni konkurent može iskoristiti sitne nesuglasice kako bi potkopao drugoga. Osim ako niste bili spremni izravno se suprotstaviti, kao što je manjina svakako bila, tada se (stvarno, lažno ili nešto između) morala napraviti prilagodba. Živahnost kojom su se mnogi preobratili jest sama po sebi snažan pokazatelj kako za mnoge duboka vjerska uvjerenja nisu bila u igri."

360-te godine, pod Gracijanom, bile su ključno vrijeme diskriminacije nekršćana za postizanje građanske karijere. 408. godine je  zapadni car Honorije odredio kako nekršćani više ne mogu služiti u carskoj administrativnoj birokraciji.

Čak su i biskupije bile izložene kritici od strane oportunista, jer su se biskupi "brzo asimilirali kao kvazi-državni službenici u državne službe, koje su upravljale carstvom. Njihove crkve više nisu bile samo opskurne samostanske crkve, već javne zgrade,  sve većeg sjaja." 

Pegazije, biskup Iliosa, tj. drevne Troje (krajem 350-ih i početkom 360-ih godine) jest dobar primjer. Spominje se u pismu koje je napisao car Julijan (361.-363.). Kako je sažeo Peter Heather:

"Negdje 362. ili 363. godine, Pegazije, kršćanski biskup njegovog rodnog grada, prijavio se za posao u novom stilu poganskog svećenstva, a koje je Julijan, sada potpuno otvoren o svojoj nekršćanskoj vjerskoj odanosti, tek počeo uspostavljati. Car je napisao pismo kako bi uvjerio svoje dužnosnike u Carigradu kako je Pegazije prikladan kandidat za mjesto poganskog svećenika. Pegazije je imao reputaciju kršćanskog biskupa koji je uništavao poganske hramove, što je dužnosnike navelo da odbiju njegovu prijavu, ali je car pisao kako bi otklonio njihove sumnje. Julijan i Pegazije prvi su se put sreli gotovo desetljeće ranije [kada je Julijan posjetio Troju].

… po dolasku ga je dočekao biskup Pegazije - njemu prije potpuno nepoznat - koji je Julijana odveo do hrama posvećenog trojanskom junaku Hektoru. Daleko od uništenja, Julijan je napisao: "Otkrio sam kako su oltari još uvijek upaljeni, gotovo bi rekao da su gorjeli, a da je Hektorov kip bio pomazan i gotovo je sjao." Ovo se pokazalo istinitim i za drugi hram, posvećen Ateni, gdje je Julijan primijetio da se "za razliku od većine kršćana, koji su poganske bogove smatrali demonima, biskup Pegazije nije križao, niti siktao, kako bi otjerao zle duhove. Zatim, na posljednjoj stanici obilaska: Pegazije je pošao sa mnom i do Ahilejovog hrama i pokazao mi grobnicu u dobrom stanju; no, bio sam obaviješten da je i nju rastavio na komadiće. Ali, on mu je pristupao s velikim poštovanjem... i čuo sam... da je također prinosio molitve Heliju [u Julijanovoj teologiji, vrhovnom bogu sunca] i štovao ga u tajnosti." 

Većina biskupa su, doduše, bili fanatični kršćani, poticali su i snažno provodili antikršćanske zakone. Ali, Pegazije zasigurno nije bio jedinstven slučaj prikrivenog poganskog visokog dužnosnika. Mnogi rimski kršćani više klase su se formalno preobratili, ali su zadržali svoj poganski način života i interese. "Preobraćenje je, drugim riječima, varljivo jednostavna riječ... Preobraćenje na kršćanstvo je očito značilo širok raspon stvari, različitim Rimljanima, četvrtog stoljeća." 

Progon i kriminalizacija

Nakon Julijana "Otpadnika", Valentinijan i Valens su pojačali represiju protiv nekršćanskih kultova, često su ih poistovjećivali sa čarobnjaštvom. Intelektualci (filozofi) su bili posebno bitna meta. Poganski povjesničar Zosim je napisao u svojoj "Novoj povijesti" o istočnom dijelu Carstva:

"Car ... sumnjao je na sve najslavnije filozofe i druge osobe koje su stekle znanje, kao i na neke od najuglednijih dvorjana, koji su bili optuženi za zavjeru protiv svog vladara. To je ispunilo svako mjesto jadikovkom; zatvori su bili puni osoba koje nisu zaslužile takav tretman, a ceste su bile prometnije od gradova. ... Sve optužene osobe su pogubljene bez pravnog dokaza ili kažnjene oduzimanjem imovine; njihove žene, djeca i ostali uzdržavani članovi obitelji su svedeni na život u krajnjoj nuždi....

Ovakvi su postupci izazvali opću zbrku, koja je prevladavala do te mjere da su doušnici, zajedno s ruljom, nekontrolirano ulazili u kuću bilo koga, pljačkali sve što su mogli pronaći, te predavali bijednog vlasnika onima koji su bili imenovani za krvnike, ne dopuštajući im da se pokušaju opravdati. 

Vođa tih jadnika je bio čovjek po imenu Fest, kojega je car, znajući njegovu stručnost u svakoj vrsti okrutnosti, poslao u Aziju kao prokonzula, kako nijedna učena osoba ne bi ostala živa i kako bi se njegov plan mogao ostvariti. Fest je stoga, ne ostavljajući nijedno mjesto nepretraženim, ubio sve koje je pronašao bez ikakvog suđenja, a ostale prisilio neka pobjegnu iz svoje zemlje."

Valens i Valentinijan su očistili upravu od svih pogana i započeli su sa žestokim progonom nekršćanskih filozofa, koji su "gotovo svi istrijebljeni", na zadovoljstvo kršćanskog povjesničara Sozomena ("Crkvena povijest"). To se povećalo pod Teodozijem:  

"Jer kada je car vidio da navika prošlih vremena još uvijek privlači njegove podanike njihovim predačkim oblicima bogoslužja i mjestima koja su štovali, na početku svoje vladavine ih je spriječio da ulaze, a na kraju je mnoge od njih uništio. Zbog toga što nisu imali molitvene domove, s vremenom su se navikli posjećivati crkve; jer nije bilo bez opasnosti prinositi poganske žrtve, čak niti u tajnosti, budući da je izdan zakon kojim se utvrđivala kazna smrću i gubitkom imovine, za one koji su se usudili to učiniti." 

Poganski povjesničar, Amijan Marcelin, govori o potpunoj čišćenju u Antiohiji, usmjereno na gradske intelektualce, koji su živjeli kao da su im "mačevi visili nad glavom":

"...postavili su stalke, a olovni utezi, užad i bičevi su bili pripremljeni. Zrak je bio ispunjen užasnim kricima divljih glasova,  pomiješanih sa zveckanjem lanaca, dok su mučitelji, izvršavajući svoj sumorni zadatak, vikali: „Drži, sveži, stegni, još više.“ ("Kasno Rimsko Carstvo")

Godinu 391. je obilježilo uništenje Serapeuma (hrama Serapisa) u Aleksandriji. Bio je to "momentalni događaj“, prema Edwardu Wattsu: 

"....možda drugi, nakon gotičkog pljačkanja Rima 410. godine, po količini pažnje koju je dobio od suvremenih izvora. Na isti način, na koji je pljačka Rima šokirala carstvo nenaviknuto dovoditi u pitanje svoju vojnu nadmoć, nestanak Serapisovog hrama u Aleksandriji je istaknuo ranjivost velikih središta tradicionalne religije, koja su se nekoć činila trajnim elementom rimskog života."

Kada je, 392. godine, zapadni car, Valentinijan II., pronađen obješen u svojoj rezidenciji u Vienni u Galiji, poganska skupina koja je bila predvođena prefektom Rima i franačkim generalom je proglasila izvjesnog Eugenija kao cara na Zapadu. Teodozije, Valentinijanov šogor, odgovorio je 08. studenog 392. godine, općom i sveobuhvatnom zabranom svakog oblika poganskog štovanja, uključujući prinos tamjana, vina, pa čak i vijenaca obješenih na drveću, prijeteći prijestupnicima oduzimanjem imovine. Čak je bilo zabranjeno i privatno štovati kućne bogove i lare. Carska policija mogla je pretraživati i oduzimati imovinu prijestupnika. "Neka nitko ne ulazi u hramove, ne gleda hramove, niti podiže oči na slike nastale smrtnim djelima, da ne bude kriv za božansku i ljudsku kaznu.“ ("Teodozijanov zakonik"). Prema poganskom povjesničaru, Zosimu, pod Teodozijem: "Hramovi bogova su bili posvuda oskvrnuti, nije bilo sigurno ni za ikoga ispovijedati vjerovanje da postoje bogovi, a kamoli gledati u nebo i obožavati ih“ ("Nova povijest"). Poganske snage su poražene u bitci kod Frigida, u rujnu 394. godine, nakon čega je uslijedilo intenzivno čišćenje svih oblika poganskih vjerovanja. 

Teodozije je umro 395. godine. Pod njegovim sinovima, Honorijem i Arkadijem, bilo je mnogo uništavanja hramova: Artemidin hram u Efezu, jedno od sedam svjetskih čuda, sravnjen je sa zemljom 401. godine. Od 407. godine doneseni su zakoni kojima se naređuje sustavno uništavanje hramova i svetišta na carskim posjedima. Cenzura se pooštrila, na olakšanje samog Augustina, koji spominje da je, nakon što je objavio prve tri knjige, "čuo da neke osobe pripremaju protiv njih neku vrstu pisanog odgovora... ali, čekaju vrijeme kada će ga moći objaviti bez opasnosti. ... Stoga, tko god se smatra sretnim zbog dozvole za vrijeđanje, bio bi daleko sretniji da mu se to uopće ne dopusti." (Augustin: "O Božjem gradu")

Godine 435. je privatnim zemljoposjednicima naređeno neka izbrišu sve tragove poganstva na svojim zemljama. Biskupi su mogli računati na aktivno sudjelovanje nasilnih redovnika, koji su "uzimali u svoje ruke provođenje raznih carskih zakona, protiv poganskih žrtava" (Michael Gaddis). Vjerovali su da demoni obitavaju u kipovima božanstava, a demone je trebalo istjerati kopanjem očiju i/ili označavanja križem na čelu. Životopis svetog Porfirija (biskupa Gaze od 395. do 420. godine), govori: kada je skupina kršćana, koji su nosili križ, prošla pored kipa Afrodite, "demon koji je prebivao u kipu, promatrao je i nije mogao  podnijeti prizor znaka koji se nosio, izašao je tada iz mramora vrlo zbunjen, te je bacio sam kip i razbio ga u mnogo komada“. 

Mučenje i raspeće

Peter Heather opisuje pokrštavanje i depoganizaciju Rimskog Carstva kao djelo manjine, iznimno dobro organiziranih i odlučnih aktivista, koji su usporedivi sa onom "vrstom jednopartijskog državnog modela, koji je djelovao u starom sovjetskom bloku":

"Nekoliko hrabrih pojedinaca se uvijek opiralo sistemskim pritiscima prilagodbe, ali velika većina - ako je imala dovoljno sreće da uopće ima ikakav izbor - uvijek bi odabrala pridružiti se stranci, jer je to bio jedini dostupan put do najboljeg mogućeg svakodnevnog života za manje ambiciozne, a posebno za one koji su ciljali na slavu i bogatstvo." 

Do kraja 05. stoljeća, možda polovica rimskog stanovništva se odrekla svog poganstva. Riječima Ramsayja MacMullena: vladini su dužnosnici "koristili prijetnje, ali i više od prijetnji, nego novčanim kaznama, oduzimanjem imovine, progonstvom, zatvorom, bičevanjem, mučenjem, odrubljivanjem glave i raspećem. Što se više moglo zamisliti? Ništa. Primijenjeni su ekstremni, svi  zamislivi pritisci."

Pritisak se pojačao pod Justinijanom (527.-565.): "Došlo je do velikog progona pogana i mnogi su izgubili svu svoju imovinu“, piše bizantski kroničar, Ivan Malalas. "Zavladao je veliki teror... [s] rokom od tri mjeseca za obraćenje" ("Ljetopis"). U Anatoliju su, piše povjesničar Prokopije, poslane trupe da iskorijene sve tragove poganstva i "prisile osobe koje su susreli neka promjene vjeru svojih predaka“, što je neke navelo na otpor, neke na bijeg u progonstvo, a neke na samoubojstvo. "Svi, od njih koji su odlučili preuzeti samo ime kršćanina, izbjegavajući svoje sadašnje okolnosti, većina ih je ubrzo uhapšena u pijanstvu, žrtvovanju i drugim nesvetim djelima“ ("Tajna povijest"). U Feniciji, pod Tiberijem je zapovjednik Teofil "uhvatio mnoge od njih i kaznio ih onako kako je njihova drskost zaslužila, ponizivši njihov ponos, te ih je razapeo i ubio". Pozvan u Edesu, visoki svećenik Antiohije se ubio, dok su njegovi suradnici mučeni neka osude kao svog suvjernika i viceprefekta Anatolija, koji je doveden u Carigrad oko 579. godine, mučen i razapet, prema Ivanu Efeškom ("Crkvena povijest"). Za sljedećeg vladara, Mauricija (582.-602.), pogani su izvedeni pred sudove, u svakoj regiji i gradu, prema "Kronici", Michela Sirijca. U Carrhae-Haranu, biskup je primio careve naredbe neka pokrene progon. "Neke je uspio preobratiti na kršćanstvo, dok je mnoge koji su se opirali rasjekao i objesio im udove po glavnoj ulici grada" (Michel Sirijac, "Kronika").

O svemu u povijesti može se raspravljati, a svakako možemo raspravljati o opsegu i intenzitetu nasilja koje je bilo potrebno,  tijekom dva stoljeća, kako bi se nametnulo kršćanstvo i zabranilo poganstvo, stanovništvu koje je živjelo pod Rimskim Carstvom. Ali, ne možemo poreći da se nasilje događalo. Je li to bilo za dobrobit tog istog stanovništva? To je drugo pitanje, ali smatram da cilj i sredstvo nikada nisu neovisni, te da se kršćanstvo jest nametnulo i nasiljem. Zato, nakon što je poganstvo iskorijenjeno,  nasilje nije završilo, nego se nastavilo u beskrajnim međusobnim ratovima između carske ortodoksije i mnoštva "hereza".

3. KRIŽ POSTAVLJEN NA SUNCE 

Po samoj biti kršćanstva, pokrštavanje je značilo depaganizaciju, odnosno potpuni gubitak vjerske slobode u Rimskom Carstvu. Za Rimljane prihvaćanje nove religije nikada nije bio problem; ali iskorjenjivanje svih drugih oblika vjerovanja i štovanja bila je trauma, koja je do srži potresla njihovu civilizaciju.

U ovoj seriji članaka, moj krajnji cilj nije omalovažavati kršćanstvo, već dublje razumjeti od čega su se naši preci obratili i što su izgubili. "Paganizam" je bio toliko potpuno uništen da sami kršćani vrlo slabo razumiju što je značio, a sama riječ "paganizam" sažima to nerazumijevanje. Kao što je Alan Cameron napisao u knjizi "Posljednji pogani Rima":

"Postoji vrlo stvaran smisao, u kojem je kršćanstvo zapravo stvorilo paganizam. ... Grupiranje svih nekršćanskih kultova (osim judaizma) pod jednu etiketu nije samo ilustracija kršćanske netolerancije. Što se tiče sadašnjih kršćanskih vlasti, bilo na lokalnoj, crkvenoj ili vladinoj razini, oni koji su odbijali priznati jedinog istinskog boga, kakve god razlike među njima bile, bili su u svim praktičnim svrhama nerazlučivi. ... Pogani četvrtog stoljeća, naravno, nikada se nisu nazivali poganima, manje zato što je taj izraz bio uvredljiv, a više zato što ta kategorija za njih nije imala značenje." 

Uobičajeno se pretpostavlja kao da je politeizam zastario i bio u opadanju, da je Rimskom Carstvu za svoju koheziju bio potreban jedan ili drugi oblik monoteizma, pa je onda kršćanstvo bila najbolja ponuda. Te su pretpostavke lažne. Rimljani su imali sve što im je trebalo u smislu vjerskog života, uključujući i široko rasprostranjene pojmove monoteizma.

Svi putevi vode do Boga Sunca

Ako pod monoteizmom podrazumijevamo koncept jedinstva božanskog, onda je to oduvijek bila uobičajena ideja među tkz.  "politeistima". Bilo je jednako prirodno, kao i koncept jedinstva Kozmosa. Većina ljudi se slagala kako bogova ima puno, ali su  ujedinjeni pod vrhovnim bogom, ili su oni različite manifestacije jednog Boga. Na prijelazu iz 02. stoljeća je Dion Zlatousti ("Discourses") svjedočio kako "mnogi ljudi kombiniraju u jednu snagu i moć apsolutno sve bogove, tako da nema razlike u štovanju jednog ili drugog.“ Ramsay MacMullen citira mnoge druge izjave u tom smislu i komentira: "Čini se da je dio intelektualne baštine tog vremena bio da bog može biti jedan; svi 'bogovi', jednostavno njegova volja na djelu, u raznim sferama djelovanja." 

Ono što je kršćanstvo nudilo je bio isključivi monoteizam, odnosno ideja da je bog koji se objavio Židovima jedini pravi bog, a da su svi ostali bogovi koji se obožavaju diljem svijeta nepostojeći, ili su sotonistički demoni. Zato je kršćanski monoteizam za Rimljane bio ateizam.

Budući da su Rimljani vjerovali, poput Grka, da Svemir oduvijek postoji, jer su vrijeme i prostor koekstenzivni i tako ne može postojati vrijeme kada Svemir nije postojao, oni se nisu pitali kojega od bogova treba nazvati 'Stvoriteljem". "Što se tiče običnog bogoslužja, preostalo je samo pitanje koje ime staviti na vrh piramide."

Jupiter (etimološki "otac neba"), identificiran s grčkim Zeusom, bio je tradicionalni poglavar Olimpijaca. No, bio je toliko kompromitiran pričama o preljubu, te su zato mnogi radije smatrali Apolona vrhovnim bogom. Grčki bog, bez očitog rimskog ekvivalenta, Apolon je bio potpuno dobrohotni bog. Kao zaštitnik Delfa, najpanhelenskiji bog; bio je zakonodavac, iscjelitelj i zaštitnik od zla (Hipokratova zakletva započinje: "Kunem se Apolonom Iscjeliteljem..."), inspirator svih umjetnosti, pratitelj Muza, bog gotovo svega što čini civilizaciju.

Najvažnije je što je je Apolon bio Sunce, poput Apolona Helija, identificiranog kao Sol, a ponekad nazivanog i Feb, u latinskom svijetu od 01. stoljeća. Sunce je oduvijek bilo najočitiji simbol vrhovnog dobrohotnog boga, koji bdije nad cijelim čovječanstvom. Štovanje Sunca i povezana simbolika svjetlosti su bili prisutni diljem mediteranskog svijeta. Za filozofe, od Pitagore do Platona, Sunce je bilo najprikladniji simbol Kozmičkog Boga, ali i, kao izvor svjetlosti, prikladan je kao prikaz božanskog Razuma. U Egiptu, gdje je Akhenaton pokušao uvesti solarni monoteizam u 14. stoljeću prije Krista, nalazimo i helenističke papiruse, koji prizivaju Sunce kao "Gospodina boga koji obuhvaća cjelinu, daje život svima i vlada svemirom". Kako se helenističko doba pretvorilo u rimsko doba, primjećujemo, riječima Michaela Granta: 

"....širenjem kulta Sunca diljem mediteranskog svijeta. Kako su se semitska, iranska i grčka teologija, astrologija i filozofija ispreplitale, postojala je sve veća tendencija objašnjavanja tradicionalnih bogova solarnim terminima. Mješavine i spajanja božanstava sada su bile univerzalne, bogovi imaju mnogo imena, ali jednu prirodu, a njihov zajednički faktor je Sunce." 

Firmicus Maternus, iz 04. stoljeća, slavi "Sunce, Najbolje i Najveće, koje drži središte nebesa, um svijeta, moderatora, poglavara svega i princa". Čak je 400. godine "Makrobije primijetio da su gotovo svi bogovi Sunce, jer je on Um Svemira." 

Razumljivo je zašto se kult Apolona, Boga Sunca, svidio rimskim carevima, koji su se morali osloniti na univerzalniju religiju od starih, oronulih gradskih kultova Rima. Antonin Pio je prvi postavio Sol invictus na svoj novac. Štovanje sunca je promovirala i dinastija Sever. Prema Michaelu Grantu: "Pod Septimijem Severom i njegovom obitelji je štovanje sunca gotovo preuzelo kontrolu nad cijelim panteonom.“ Pod Caracallom je "naglasak na štovanju Sunca postao još jači." Tada je Elagabal "uvezao svoj domaći, istočni lokalni solarni kult, nepromijenjen, u središte i na čelo rimske religije. ... U Rimu je sada izgrađen ogroman hram za boga Sunca, a semitsko ime božanstva Elagab(alus) ili Baal, identificirano sa Solom, odiše neobičnom notom usred konzervativnih tradicija službenog kovanog novca". Unatoč Elagabalovoj nepopularnosti, "obožavanje Sunca nije prestajalo cvjetati i rasti", niti nakon njega. "Novi car, Sever Aleksandar, rođak Elagabala, više puta prikazuje Sola na svom kovanom novcu, ali ga prikazuje u klasičnom obliku bez emeskih dodataka". 

Tada je 274. godine, Aurelijan "ustanovio, kao središnju i žarišnu točku rimske religije, masivan i snažno subvencioniran kult Sol Invictusa, obdarivši ga blistavim rimskim hramom i ustanovivši, po uzoru na drevne svećeničke kolegije, i kao njima jednak po rangu, novi kolegij Svećenika Sunca.“ Aurelijan je, također, 25. prosinca ustanovio festival 'Dies Natalis Solis Invicti' ("rođendan Nepobjedivog Sunca").

Do vremena kada je Konstantin postao car, kult Sol Invictusa postao je središnjim dijelom carske religije, gdje se od svih Rimljana očekivalo sudjelovanje, kao znak odanosti. Osim što je održavao snažnu političku teologiju, bilo je prihvatljivo i intelektualcima i običnim ljudima. Michael Grant zaključuje, za rano 04. stoljeće: "Štovanje Sunca, u tom je trenutku, bilo državni kult rimskog svijeta, a tog boga su prihvatili milijuni rimskih stanovnika. Da solarni kult nije podlegao kršćanstvu nekoliko godina kasnije, mogao je ostati trajnom religijom mediteranskog područja."

Zanimljivo je što je francuski povjesničar kršćanstva, Ernest Renan, 1882. godine, rekao isto o Mitri: "....da je rast kršćanstva bio zaustavljen nekom smrtonosnom bolešću, svijet bi bio mitraistički.“ Ali, mitraizam je zapravo bio jedan poseban oblik štovanja sunca, jer kako Grant primjećuje: "Sam Mitra bio je bog jutarnje svjetlosti. ... I doista, od otprilike prvog stoljeća su njega i Sunce poistovjećivali jedno s drugim." 

Možemo vidjeti koliko je izvještačen argument da je kršćanstvo bilo potrebno da bi se monoteizam donio u Rimsko Carstvo. Kada je, 361. godine, Julijan nakratko obnovio stare kultove, potvrdio je svoju odanost Heliju kao vrhovnom bogu, u svojoj "Himni Heliju": "Bog Sunce, zajednički otac cijelog čovječanstva i predmet naše čežnje, činio mu se, u stilu suvremene filozofske misli, posrednikom između Jednog i materijalnog svijeta od kojeg je toliko udaljen; jer naše vlastite oči mogu vidjeti kako solarna energija mijenja i njiše kozmos.“ 

Solarni monoteizam jest bilo nešto s čime se svatko mogao povezati; bilo je jednako zadovoljavajuće za filozofe kao simbol božanskog Kozmosa, koliko je bilo koristno za državu kao simbol dobrohotne univerzalnosti Rima.

Od obožavanja Sunca do obožavanja Krista

Sam Konstantin je na svojim kovanicama upisivao "Soli invicto comiti" ("Suncu, nepobjedivom pratiocu"), iako je, nakon 319. godine, sunce postupno nestajalo s njegova kovanog novca, kako se pojavio kršćanski križ, 324. godine. 321. godine je Konstantin proglasio "nedjelju“ ("dies solis") danom odmora; 330. godine je posvetio stup visok 30 metara u Carigradu, na čijem je vrhu bio kip njega samoga kao Apolona, sa solarnom krunom. Konstantin i njegovi kršćanski savjetnici su zasigurno bili svjesni kako im solarni kult može olakšati pri uvođenju kršćanstva. Prijelaz je ilustriran mozaikom pronađenim u Hinton St Mary, Dorset, Engleska, koji prikazuje Konstantina s Hi-Ronom, koji zamjenjuje Apolonovu solarnu krunu (gornja slika).

Nismo sigurni da li je Euzebijeva i Laktancijeva priča o Konstantinovoj viziji "križa postavljenog na sunce" i doslovno istinita, ali vizija je simbolički točna: kada je prebacio svoju odanost sa Sunca na Krista i koji je (kako je mnogo kasnije odlučeno) 'slučajno' imao rođendan na isti dan - Konstantin je zapravo postavio Križ na Sunce.

Stoga, niti ne čudi što su čak i neki kršćani brkali ta dva božanstva:

"Kršćanski pisci iz 04. stoljeća su kritizirali svoje istovjernike zbog njihovog štovanja Sola, ističući superiornost kršćanskog Sunca pravde, nad poganskim Suncem. Zbog takvih veza i analogija, solarni kult je djelovao kao most, putem kojega su se mnogi ljudi preobratili na kršćanstvo. To je dijelom razlog zašto su štovatelji Sunca, unatoč svim vezama, bili među najžešćim neprijateljima kršćana." 

"Zašto onda“, pita Michael Grant, "štovanje Sunca nije uspjelo ostati primarnom religijom carstva?“

"Njegove najprivlačnije značajke bile su jednostavnost, očitost i lako opravdanje: Sunce je bilo tu za sve, i svatko je mogao ocijeniti njegove nezamjenjive, korisne, kreativne aktivnosti. Štoviše, iako se njegova apstraktna i učena strana pokazala zgodnom vladarima kao teologija, na kojoj su mogli temeljiti vlastitu dominaciju - kult nije bio ograničen samo na intelektualce i vladajuću klasu, jer nije bilo strastvenijih štovatelja Sunca od običnih neintelektualnih vojnika rimske vojske. Ipak, vjerovanju je nedostajala dubina, emocionalna intimnost, i ohrabrujuća humanost. Nije se bavilo korijenskim problemom zla, poput manihejaca. Bilo je slabo popraćeno privlačnostima, kojima su milijune ljudi privukle misterijske religije. Također, nedostajale su dvije privlačnosti, koje su bile snaga kršćanstva: eksplicitna obećanja besmrtnosti, koja su razveseljavala siromašne ljude u očajnim vremenima, i uzbuđenje zbog Mesije za kojega se vjerovalo da je bio stvarna povijesna figura." 

Takve kritike ilustriraju pristranost, koja je još uvijek bila prisutna među kršćanskim klasicistima 1960-ih godina; npr. Grantova knjiga, "Vrhunac Rima" je objavljena 1968. godine. Prvo: početno Grantovo pitanje 'Zašto štovanje Sunca nije ostalo religija carstva?', loše je formulirano. Štovanje Sunca nikada zapravo nije niti bilo "religija carstva", nego samo opći okvir, unutar kojega je koegzistirao širok raspon religija, filozofija, obreda i vjerovanja. Grantov odgovor na pitanje je, također, netočan. To bi značilo reći kako je štovanje Sunca izgubilo na vrijednosti u odnosu na kršćanstvo, jer nije bilo dovoljno kršćansko. Ali, u predkršćanskom svijetu nitko nije niti pomislio kako bi jedna religija (štovanje Sunca ili bilo koja druga) trebala ispuniti sve vjerske potrebe svih ljudi, iz svih društvenih slojeva. Postojali su javni kultovi, koji su podržavali političko jedinstvo carstva (štovanje Sunca, kult Rome Aeterne i njenog 'genija', kult Venere, božanske majke rimske rase i drugi); također, postojali su javni kultovi specifični za svaki grad; postojali su privatni kultovi za klan i obitelj; postojali su mnogi bogovi i božice, koji su pozdravljali narodnu pobožnost i molitve (najpopularnija je bila majčinska Izida); postojali su misterijski kultovi za tražitelje inicijacije; kao i što su postojali bezbrojni heroji, neki su bili stari (Herkul, Ahilej), neki novi (Antinoj), koji su bili besmrtni ljudi, iako mrtvi, još uvijek su mogli učiniti da se njihov duh osjeti na ovoj zemlji; naravno, postojala je filozofija koja je utažila metafizičku žeđ obrazovanog ljubitelja božanskog Razuma. Religijski liberalizam i pluralizam su bili definirajuća karakteristika Rimskog Carstva. Štovanje Sunca nikada nije polagalo pravo na monopol; ono je samo nudilo inkluzivni monoteizam, kompatibilan s politeizmom.

Zapravo, Grant proturječi sam sebi na četiri stranice, nakon što je naveo nedostatke štovanja Sunca, kada dodaje kako je mitraizam nadoknadio neke od tih nedostataka: "Štovanje Mitre, dakle, imalo je ideje, moralnu hitnost, emocionalni intenzitet i receptivnu širinu. Također je posjedovalo znatne površinske sličnosti s kršćanstvom", do te mjere da su se "mitraistička krštenja, žrtve, zajednički obroci i mučeništva, crkvi učinili zlokobnom mimikrijom vlastitih obreda i sakramenata". Kult Izide (u vezi s Ozirisom i Horusom), također, priznaje Grant, "davao je najsjajnija i najuzbudljivija obećanja bijega iz ovog svijeta, u slavni budući život". Jedina prednost koju kršćanstvo može potvrditi jest ispunjavanje svih vjerskih potreba u jednom jedinom vjerovanju. Ali, je li ta tvrdnja istinita? Koliki je danas udio ljudi kršćanske baštine, a koji su zadovoljni kršćanstvom? Može se ustvrditi, i ja ću tvrditi, kako je kršćanstvo, svojom antropomorfnom i judeomorfnom slikom ljubomornog Boga, u konačnici izgladnilo našu religioznu dušu, sve do izumiranja: Boga u europskom umu nije ubio Nietzsche, nego Biblija.

(Ne)kršćanska teologija vojne pobjede

U konačnici, razlog zašto su Europljani kršćani posljednjih 17 stoljeća nije zbog toga što je kršćanstvo bilo metafizički superiorno (bez obzira da li jest bilo ili ne), nego zato što je Konstantin Veliki bio kršćanin. Neizravno, to je i razlogom zašto je četvrtina svijeta islamska, budući je uspon islama nezamisliv bez istočnog kršćanstva. Kako je Kevin Barrett rekao: "Islam je, u biti, reformirana verzija kršćanstva." 

Nijedan povjesničar ne poriče da su Konstantin i njegovi sinovi bili početna pokretačka snaga pokrštavanja carstva.

Zašto se Konstantin preobratio na kršćanstvo? Zašto je želio da se cijelo carstvo preobrati? Prema Euzebiju i Laktanciju, to je zato što mu je Krist dao viziju, san, i pobjedu protiv Maksencija. Malo modernih povjesničara pridaje važnost ovoj Konstantinovoj propagandi, dok mnogi dovode u pitanje da li je Konstantin ikada bio kršćanin. Peter Heather, suprotno, snažno tvrdi kako je Konstantin bio kršćanin potajno, i to mnogo prije nego što je postao car, budući su ga majka i otac odgojili kao kršćanina. Nakon toga je odgajao i sinove u obiteljskoj vjeri.

Ne znamo točno kada je [Konstantinova majka] Helena postala kršćanka, ali njena očita odanost je prikazana tijekom 320-ih godina. Tada je već bilo politički sigurno pokazati svoju vjeru, pa je moguće da je ona već dugo bila kršćankom, te da je Konstantin možda čak i primio kršćanstvo u majčinom krilu. Euzebije također izvještava: Konstantinov 'san otkrivenja' je došao kada je, sam u molitvi, zamolio Božanstvo neka mu otkrije ime Boga kojega je njegov otac, Konstancije Klor, oduvijek slijedio do pobjede. To je, zapravo, komentar koji implicira da je i sam Konstancije bio kršćanin (iako prikriveni), što pruža dalju sliku toga da je Konstantin možda bio odgojen u kršćanskom kontekstu.

Dva su glavna događaja obilježila Konstantinov uspon: njegova pobjeda nad Maksencijem (Bitka kod Milvijskog mosta, 312. godine) i pobjeda nad Licinijem (Bitka kod Hrizopola, 324. godine). Nakon prve pobjede je izdao Milanski edikt, kojim je okončan progon kršćana. Nakon druge pobjede se proglasio kršćaninom i počeo je donositi zakone protiv tradicionalnih kultova. Peter Heather:

"Činjenica da je Konstantin objavio svoje velike promjene vjerske pripadnosti tek nakon svake od svojih velikih pobjeda, odnosno, u trenucima kada je bio potpuno neosporiv, znači da je to činio samo kada je to bilo politički sigurno, te ovi trenuci promjene, stoga, ipak ne mogu pružiti nikakav pouzdan vodič za stvarnu evoluciju carevih unutarnjih vjerskih uvjerenja.

Ova trajna korelacija između pobjede i vjerske deklaracije, tijekom Konstantinove vladavine, naglašava kako je careva postupno nastajuća kršćanska vjerska pripadnost barem djelomično, ako ne i u potpunosti, priča o njegovom izjašnjavanju kao kršćanin, a ne o damaščanskom vjerskom 'obraćenju'."

"Moja je sumnja“, zaključuje Heather, "kako je vjerojatno oduvijek bio kršćanin, i otkrivao je to tek postupno, kako je to postajalo politički sigurno.“ Baš kao što će Julijan, u sljedećoj generaciji, otkriti svoje "poganstvo“ (tj. "helenizam"), tek nakon što je naslijedio svoje kršćanske rođake, 361. godine. Konstantin je svoju kršćansku vjeru skrivao tijekom Dioklecijanovog progona kršćana, te je obznanio javnosti tek kada je stekao potpunu kontrolu nad carstvom.

Vojna pobjeda je bila "jedinstveno svojstvo legitimnog rimskog vladara". Također je, u antičkom svijetu, postojala opća pretpostavka da pobjeda dokazuje i superiornost pobjednikovog boga.

Koliko god ovakve "teologije pobjede“ bile strane Novom zavjetu (ali, ne i Starom), dale su Konstantinu apsolutno pravo da nagradi svog boga carskom milošću, kao i da mu pokloni udio u bogatstvu carstva. Dakle, u konačnici, mi smo kršćani, jer je Konstantin pobijedio svoje suparnike na bojnom polju, a ne u bilo kakvoj teološkoj raspravi. 

Hvala na čitanju. 

Nastavlja se.....