Zašto smo (nicejski) kršćani?

Serija tekstova naslova "Zašto smo kršćani?" je svojevrsni odgovor na poznatu tvrdnju kako je kršćanstvo osvojilo Europu vlastitim zaslugama. To je zabluda koja se mora razbiti kao preduvjet za zdravu raspravu o stvarnim zaslugama i nedostacima kršćanstva. Među glavnim nedostacima, po mom mišljenju, jest kršćanska nesposobnost da dođu do dna židovskog pitanja. Kršćanstvo je pobijedilo uspostavom državnog terorizma - nema prikladnijeg izraza za opis procesa, napisano u prethodnim tekstovima. Ovaj dio će se pozabaviti građanskim ratovima između tzv. "pogana" i kršćana, te o njihovom utjecaju na Rimsko Carstvo.

1. nastavak: https://www.vijesti-iz-nesvijesti.com/duhovnost/2635418_zasto-smo-krscani

"Vjerojatno najizrazitija značajka rane kršćanske književnosti jest stupanj u kojem je krivotvorena“, piše Bart Ehrman u knjizi "Krivotvorenje i kontra-krivotvorenje: Upotreba književne obmane u ranim kršćanskim polemikama". Piše on dalje: "Tijekom prva četiri stoljeća nove ere, krivotvorenje je bilo pravilo u kršćanskoj književnosti, a pravo autorstvo iznimka. Krivotvorenje je bilo toliko sustavno da su krivotvorine dovele do pojave protu-krivotvorina, odnosno krivotvorina koje su "korištene za suprotstavljanje stavovima drugih krivotvorina". 

"Vita Constantini" ("Život Konstantina"), koji se pripisuje Euzebiju iz Cezareje, moguće je isto krivotvorina, jednako lažna kao i "Constitutum Constantini" ("Donacija Konstantina"). Njegovi nedavni urednici upozoravaju kako su neki znanstvenici postali "vrlo skeptični". No, bez obzira na stvarne autore - ovo je tipično za onu vrstu "povijesti", koja se mogla očekivati ​​od kršćanskih propagandista kasne antike. Bile su to priče, a ne povijest.

'Vita' slavi Konstantina kao "blistavog, obasjanog svakom vrlinom koju pobožnost daruje", dok je Maksencije, njegov suparnik (koji je poražen kod Milvijskog mosta 312. godine), navodno bio razuzdani idolopoklonik i čarobnjak, koji je "ponekad u magične svrhe otvarao trudnice, a ponekad pretraživao utrobu novorođenčadi". 

Dakle, građanski rat između Konstantina i Maksencijusa je postavljen kao vjerski rat između kršćanstva i "poganstva". To nije bio očigledan slučaj, jer Konstantin još nije izrazio svoju kršćansku pripadnost, a Maksencije nije bio progonitelj kršćana. Ali, da je Maksencije pobijedio - vjerojatno kršćanstvo nikada ne bi postalo službenom religijom Carstva.

Drugi građanski rat koji je vodio Konstantin imao je nepogrešivu religijsku pozadinu: njegov neprijatelj Licinije je navodno zabranio kršćane u svojoj vojsci. Poučna priča o 40 mučenika iz Sebaste - kršćanskih vojnika, koji su bili izloženi goli na zaleđenom ribnjaku,  jer su se odbili žrtvovati bogovima (slika dolje) - smatra se kao da ima zrnce povijesne istine.

Neko vrijeme nakon Licinijeve smrti, pjesnik Palada je oplakivao propast tradicionalne religije, ali i vrijednosti: "Mi Heleni smo ljudi koji su svedeni na pepeo, držimo se svojih zakopanih nada u mrtvima; jer sve je sada okrenuto naglavačke", napisao je u epigramu. Imajte na umu da se Palada nazivao "Helenom", a ne "poganinom". "Poganin" je jedna od onih riječi, baš poput "heretika", koju bi povjesničari trebali koristiti samo pod navodnicima. Zašto ih jednostavno ne nazvati "Helenima", jer su tako sami sebe nazivali? To nije samo pošteno, nego bi bilo i savršeno prikladno za one Rimljane koji su njegovali mudrost, poeziju, znanost, mitove, obrede i festivale - koje su uglavnom naslijedili od helenističke civilizacije.

Nakon Konstantinove smrti, 337. godine, niz građanskih ratova između kršćana i Helena je nastavio razarati Rimsko Carstvo, narednih 150 godina. U svojoj knjizi, "Pad Rima i kraj civilizacije", Bryan Ward-Perkins tvrdi kako postoji snažna korelacija između ovih građanskih ratova i pada Zapadnog Rimskog Carstva. Pad se tradicionalno datira u 476. godinu, svrgavanjem posljednjeg zapadnog rimskog cara:

"Invazije nisu bile jedini problem s kojim se suočavalo Zapadno Carstvo; ono je također bilo teško pogođeno građanskim ratom i društvenim nemirima, tijekom petog stoljeća. Tijekom vrlo važnih godina, između 407. i 413., car Honorije (sa prebivalištem u Italiji) bio je izazivan, često istovremeno, zbunjujućim nizom uzurpatora [još jedna riječ koja bi trebala imati navodnike, ili biti zamijenjena pojmom "nesretni pretendent"] ... Današnjom prednošću retrospektive, znamo da je ono što je carstvu bilo potrebno tijekom tih godina bio usklađen i ujedinjen napor protiv Gota (koji su tada marširali kroz veći dio Italije i južne Galije, a sam Rim su opljačkali 410. godine), te protiv Vandala, Sveva i Alana (koji su ušli u Galiju na samom kraju 406., te u Španjolsku 409. godine). Ono što se  umjesto toga dobilo bili su građanski ratovi, koji su često imali prioritet nad borbom protiv barbara." 

Nije svaki građanski rat imao vjerske motive. I ne smatraju svi moderni povjesničari borbu između kršćana i Helena faktorom pada Rima. U djelu, "Pad Rimskog Carstva" (2005.), Peter Heather gotovo uopće ne obrađuje proces pokrštavanja, i tek usputno smatra kako je "prijelaz na kršćanstvo bio iznenađujuće gladak". U njegovom drugom djelu, "Kršćanstvo: Trijumf religije" (objavljeno 18 godina kasnije), on više razmišlja o složenosti procesa, ali ga i dalje ne povezuje s padom Zapadnog Carstva; prema njegovom mišljenju je to u potpunosti posljedica barbarskih invazija. Veliki sam obožavatelj Heatherovih djela, ali osjećam da mu ovdje nedostaje dio slagalice. Jer, čak je i odnos između Rimljana i barbara imao neku religijsku podlogu. Goti su usvojili homoejsko vjerovanje, kao dio svog izvornog sporazuma sa carem Valensom; što ih je opet učinilo hereticima pod Teodozijem, i ostali su kao takvi sve do Trećeg toledskog sabora, 589. godine. Nije baš moguće dokazati da je kršćanska doktrina znatno oslabila patriotski i vojni duh Rimljana, kako su to zaključili Edward Gibbon, a prije njega i Machiavelli. Međutim, ono što se može potvrditi jest da su vjerski građanski ratovi, između kršćana i Helena, bili otegotnim faktorom u slomu Zapada, i to je ono što ću ovdje tvrditi. Bez obzira uspijem li ili ne, barem ću dokumentirati još jedan aspekt nasilja pokrštavanja.

Magnencije

Godine 350., poganski general imena Magnencije, kojega je podržavalo stanovništvo ogorčeno Konstansovim vjerskim ugnjetavanjem - proglašen je carem od strane svoje vojske u Autunu, u Galiji. Kršćanski povjesničari, Filostorgije i Zonaras, opisuju Magnencija kao štovatelja vraga, adepta crne magije. No, on je sebe, na svojim kovanicama, nazivao "liberator orbis Romani" ("osloboditelj rimskog svijeta"). Ukinuo je Konstansovo zakonodavstvo protiv tradicionalnih kultova, obnovio hramove, te je sa velikom pompom provodio javno žrtvovanje. Nije progonio kršćane, već je na visoke položaje imenovao samo nekršćane. Magnencije je porazio i ubio Konstansa, te vladao tri godine na Zapadu. Konačno ga je porazio Konstansov brat, Konstancije. 353. godine si je oduzeo život. Eutropije, njihov suvremenik i rimski povjesničar, u svojoj popularnoj "Kratkoj povijesti Rimskog Carstva",  napisao je kako je rat protiv Magnencija oslabio obranu Carstva protiv germanskih barbara, koji su to iskoristili za pokretanje masovnih upada u Galiju, 356. godine: "Ogromne snage Rimskog Carstva su bile odsječene u toj borbi, bile su dovoljne za sve strane ratove, za postizanje mnogih trijumfa i trajnog mira."

Nakon Konstancijeve smrti, 361. godine, njegov rođak Julijan, posljednji nasljednik iz Konstantinove dinastije, bio je proglašen carem od strane galske vojske. Ušao je u Carigrad, ponovno ujedinio Istok i Zapad. Proglasio se "Helenom" i nazvao je kršćanstvo  ničim drugim nego čisto ljudskom obmanom, zlonamjerno izmišljenom, ali koja je, iako nema ništa božansko u sebi, ipak uspjela zavesti slabe umove i zloupotrijebiti naklonost ljudi prema basnama, dajući tome boju istine i uvjerljivosti golemim fikcijama ("Protiv Galilejaca").

Julijan "Helen" (ili "Otpadnik") kako su ga nzivali njegovi kršćanski neprijatelji - nije zabranio kršćanstvo. Jednostavno je ukinuo zabranu tradicionalnih kultova, prisilio Crkvu neka povrati ukradenu hramsku imovinu i zabranio kršćanima podučavati klasičnu književnost. Iako nije bio prijatelj Židova, planirao je obnoviti jeruzalemski hram, kako bi prikrio kršćansku eshatologiju - što je bila pametna ideja, gledajući ovako unatrag.

Ali, Julijan je umro nakon samo 18 mjeseci vladavine. Ubijen u bitci protiv Perzijanaca, moguće od ruke vlastitog kršćanskog  vojnika, kako je tvrdio njegov prijatelj, Libanius ("Govornice"). Njegov rođak, Prokopije, koji je također bio neprijateljski raspoložen prema kršćanstvu, nije uspio preuzeti prijestolje. Pogubio ga je Valens. On je, sa svojim starijim bratom Valentinijanom na Zapadu, poništio Julijanove prohelenske mjere, očistio upravu od Helena (i sumnjivih kršćana), te pojačao politiku prisilnog pokrštavanja.

Oltar pobjede

U rimskom Senatu dogodila se vrlo simbolična bitka između kršćanstva i helenizma. Na kocki je bio Oltar pobjede, sa kipom božice Viktorije (simbolički lik i ne stvarna božica, pomalo kao personifikacija Francuske Republike kao Marijane). Podigao ga je August i oltar je igrao važnu ulogu u senatskom ceremonijalu. Na oltaru se palio tamjan i pred njim su se davale zakletve vjernosti caru. Oltar je uklonio Konstancije II. tijekom svog posjeta Rimu, 357. godine. Julijan ga je vratio na njegovo mjesto, ali ga je Gracijan ponovno uklonio, 382. godine, pod utjecajem biskupa Ambrozija Milanskog. Nakon što je Gracijan ubijen u puču, ljeta 383. godine, rimski Senat, još uvijek (u većini) privržen starim obredima, poslao je formalni zahtjev novom caru neka dopusti obnovu oltara. Spor je bio dobro dokumentiran, kako objašnjava Alan Cameron, u knjizi "Posljednji pogani Rima":

"Ne samo da Simah, u svom službenom svojstvu prefekta Rima, traži obnovu oltara i subvencije, već i detaljno pobijanje od strane tako dobro pozicioniranog suvremenika, kao što je Ambrozije, milanski biskup. To jest, imamo izravnu konfrontaciju između vodećeg poganina i vodećeg kršćanina tog doba." 

https://www.tertullian.org/fathers2/NPNF2-10/Npnf2-10-44.htm

U svojoj korespondenciji sa Ambrozijem i carevima, Simah se pozivao na poštovanje prema običajima predaka, i zamolio za vjersku toleranciju: "Gledamo iste zvijezde, nebo nam je zajedničko, isti svijet nas okružuje. Kakva je razlika, putem kojih napora svatko traži istinu? Tako velika tajna ne može se postići samo jednim putem." Osim toga, rekao je: "Tko bi bio toliki prijatelj barbara da ne požali zbog oltara pobjede?" Simahova molba je bila ignorirana, a kršćansko zakonodavstvo je pooštreno. Dana 24. veljače 391. godine, istočni stariji car Teodozije je objavio novi edikt - kojim se pogansko štovanje kažnjava smrtnom kaznom.

Ovi represivni zakoni bili su posebno nepopularni u zapadnoj polovici Carstva, kojim je teoretski vladao mladi i slabi Valentinijan II. On je došao u sukob sa svojim najvišim vojnim časnikom (magister militum) Arbogastom, nekršćaninom franačkog podrijetla. Tri mjeseca nakon što je Valentinijan II. pronađen obješen u svojoj spavaćoj sobi: što je proglašeno samoubojstvom i sa tim se moderni povjesničari slažu) - Arbogast je dao proglasiti izvjesnog Eugenija augustom, u Lyonu. Galija, Španjolska i Italija su se okupile oko njega. Iako nominalno kršćanin, Eugenije je bio više naklonjen helenskoj strani. Imenovao je helenskog senatora Nikomaha Flavijana za prefekta Italije, obnovio je Oltar pobjede, kao i druge tradicionalne kultove. Biskup Ambrozije pobjegao je iz Milana kada je Eugenijev carski dvor tamo preseljen. 

Unatoč podršci Senata Eugeniju, Teodozije ga je odbio priznati, i umjesto toga je svog osmogodišnjeg sina Honorija proglasio augustom Zapada, uz donošenje još više antipoganskih zakona. Također, zabranjuje bilo kakvo javno žrtvovanje bogovima, ali i u privatnim kućama. On zabranjuje "obožavati Lare vatrom, Genije vinom, Penate parfemima, paliti svjetiljke i stavljati tamjan za njih, ili vješati vijence" ("Codex Theodosianus", 8. studenog 392.).

Bitka na Frigidu

Konačni obračun dogodio se 394. godine u bitci kod Frigida (Hladna rijeka) u Italiji - između Arbogastove vojske (nosila kip Jupitera i slike Herkula) i Teodozijeve vojske (marširala iza velikog barjaka Križa). Arbogastova vojska imala je prednost na početku bitke, ali vrlo jaki i nepovoljni vjetrovi nisu išli na ruku njegovim strijelcima. Kršćanski propagandisti su stoga Teodozijevu pobjedu opisali kao čudo. Ivan Zlatousti opisuje bitku u propovijedi održanoj u Carigradu, na godišnjicu Teodozijeve smrti:

"Kada su se dvije vojske postrojile jedna nasuprot drugoj, i oblaci kopalja su izbačeni, a njegove vlastite trupe su bile odbijene silovitim napadom neprijatelja, Teodozije je skočio sa konja, bacio štit na tlo i pao na koljena tražeći pomoć sa Neba, pretvarajući bojno polje u crkvu, boreći se suzama i molitvama, a ne strijelama, sulicama i kopljima. U tom trenutku se podigao iznenadni vjetar i koplja neprijatelja su otpuhana natrag, na iste one koji su ih bacali. Vidjevši to, neprijatelj, koji je do tada disao bijesom i klanjem, promijenio je smjer, proglasivši Teodozija svojim carem. Svezali su ruke svojim suborcima iza leđa i predali ih. I blaženi Teodozije se vratio odjeven slavom, ne samo zbog pobjede, već i zbog načina na koji ju je izvojevao."

Eugenije je zarobljen i pogubljen. Arbogast i Nikomah Flavijan počinili su samoubojstvo.

Neki noviji povjesničari umanjuju religijski značaj ove bitke. Alan Cameron priznaje da je Arbogast bio "poganin", ali također i tvrdi kako "postoji ogromna razlika između toga da si jednostavno poganin i da vodiš pogansku pobunu". Ali, prema Charlesu Hedricku, autoru knjige "Povijest i tišina", čak i oni koji su spremni umanjiti ulogu religije vezano uz Frigidsku kampanju, "moraju priznati da su utjecajni kršćanski autori, poput Ambrozija i Augustina, nakon toga uzurpaciju [Eugenija] shvatili kao pogansku pobunu". Prema Paulinu iz Nole, Arbogast se obvezao pretvoriti crkve u štale i prisiliti sve redovnike neka služe u vojsci, ako mu bogovi podare pobjedu. Dakle, zaključio sam da smo danas kršćani, jer je Konstantin pobijedio na bojnom polju i Maksencija i Licinija, prije 1700 godina. Može se također reći i da smo kršćani zato jer je Teodozije pobijedio Arbogasta na bojnom polju. Bog djeluje vojnim putem, mogli bi reći kršćani.

Odlučujući faktor u pobjedi kršćanske strane bila je podrška koju im je pružio vizigotski kralj Alarik. Njegovi ratnici poslani su na prvu crtu, i tamo su pretrpjeli teške gubitke. Kršćanski povjesničar, Orosius, navodi brojku od čak 10000 Vizigota, koji su poginuli na bojnom polju, te je komentirao kako je bitka rezultirala dvijema rimskim pobjedama: jednom nad Eugenijem i jednom nad Gotima, jer je njihova vojna moć time bila znatno smanjena. Međutim, 16 godina kasnije, Alarik će i dalje imati dovoljno snage za opustošiti Italiju i opljačkati grad Rim, i to dijelom iz ogorčenosti zbog careve nezahvalnosti.

Suzbijanje "poganstva" je nastavljeno odmah nakon Teodozijeve pobjede. Evo kako Zosim, helenski povjesničar iz Carigrada, prepričava posljedice bitke kod rijeke Frigid ("Historia Nova"):

"Car Teodozije je nakon ovih uspjeha krenuo u Rim... Sazvao je Senat, koji se čvrsto držao drevnih obreda i običaja svoje zemlje, te se nije dao nagovoriti da se pridruži onima koji su bili skloni preziranju bogova. U govoru ih je potaknuo neka se odreknu svojih prijašnjih zabluda, kako ih je nazvao, i neka prihvate kršćansku vjeru, koja obećava oproštenje od svih grijeha i bezbožnosti.

Ali, nitko od njih nije se dao uvjeriti u to, niti je odustao od drevnih ceremonija, koji se prenose od izgradnje njihova grada, da bi dali prednost iracionalnom vjerovanju; budući su, kako su sami rekli, živjeli u poštovanju svojih bogova gotovo tisuću dvjesto godina, i u cijelom tom razdoblju njihov grad nikada nije bio osvojen. Stoga, ako bi ih zamijenili drugima, nisu mogli predvidjeti što bi moglo potom uslijediti."

Teodozije je nakon toga ukinuo sva carska financiranja drevnih svetih obreda i žrtava. "Tako su", napisao je Zosim, "zakoni za obavljanje svetih obreda i žrtava bili ukinuti i poništeni, uz ostale institucije i ceremonije koje su primili od svojih predaka."

Rim, poganska prijestolnica

U cijelom ovom nizu događaja, grad Rim, unatoč tome što ga je Konstantin Veliki ukrasio bazilikama sv. Petra i sv. Pavla (obnovljene nekoliko puta), pojavljuje se kao uporište zapadne helenske stranke, koja se opirala prisilnoj pokrštavanju sa Istoka. Sam Konstantin suočio se s jakim protivljenjem svojoj vjerskoj politici u Rimu, gdje je Maksencije bio jako voljen i u potpunosti podržavan od strane Senata. Posljednji car koji je trajno živio u drevnoj prijestolnici, Maksencije, branio je interese grada od drugih pretendenata na tetrarhiju, tijekom preraspodjele moći, nakon abdikacije Dioklecijana i Maksimijana 305. godine. Kao plodan graditelj, započeo je važne radove na poboljšanju i uljepšavanju grada. Unatoč Konstantinovoj 'damnatio memoriae' protiv njega, Rimljani su sačuvali Maksencijev mauzolej, pored cirkusa za utrke kočija koji je izgradio (Maksencijev cirkus). Pobjednički Konstantin, nasuprot tome, bio je izviždan u Rimu. Arthur Beugnot je u svojoj knjizi "Povijest uništenja poganstva na Zapadu" (1835.) napisao:

"U Rimu, toj citadeli poganstva, čije predrasude Konstantin nije uvijek pažljivo štedio, postao mu je odvratan otkako je promijenio vjeru. Kada je ušao unutar njegovih zidina, 326. godine, dočekan je s psovkama (blasphemías), odmah je napustio grad i nikada se nije vratio. Libanije kaže samo da su Rimljani koristili ismijavanje kao oružje protiv njega."

Neprijateljstvo stanovništva i senatorske aristokracije Rima, koja će se opirati pokrštavanju još dva stoljeća, vjerojatno je bio jedan od razloga Konstantinove odluke da osnuje vlastiti grad, svoga imena, na Bosporu. Italo- i Galo-Rimljani predvodili su najjači otpor prisilnoj pokrštavanju; ne kršćanstvu kao takvom, već zabrani i uništenju drevnih kultova. Ramsay MacMullen piše:

"Moćni ljudi su stvarali vlastita pravila. Oni u Italiji, čak i nenaoružani, ali visokog položaja, sasvim su otvoreno održavali svoju odanost starim bogovima. ... Sve dok su bili ostavljeni na miru, svojoj su vjeri davali više od poštovanja. Nema razloga pretpostaviti da njihova stranka nije bila većinska sve do petog stoljeća."

Konstantin nije samo preselio carsku prijestolnicu u Carigrad, već je (nakon bitke kod Frigida) Teodozije, idući veliki car pokrštavanja, učinio Ravennu (na jadranskoj obali) glavnim gradom zapadne polovice Carstva i tamo postavio svog sina Honorija. Rimski biskup, koji još nije bio "papa", postao je predstavnikom carskog dvora Carigrada, do kraja takozvanog "bizantskog papinstva" 762. godine, odnosno do uspona karolinške moći.

U otporu Zapada protiv pokrštavanja postoji i element ogorčenosti prema Carigradu. Rim se još uvijek osjećao kao 'caput mundi', bio je uvrijeđen tvrdnjom Novog Rima o svojoj prevlasti. Stvari su se samo pogoršale nakon Frigida. "Događaji u petom stoljeću", piše Jonathan J. Arnold, "sve su više stavljali Carigrad na viši položaj unutar carstva, u cjelini, često na talijansku žalost. Vladavina 'grčkih' zapadnih careva imenovanih iz Carigrada bila je simptomatična za ovaj prijelaz." Unatoč konačnoj predaji Rima kršćanstvu, sukob između latinskog Zapada i grčkog Istoka odjekivati će stoljećima koja dolaze.

Stiliho

General Stiliho, koji se borio kod Frigida, postao je zapovjednikom zapadne vojske (magister militum), a Teodozije ga je imenovao skrbnikom maloljetnog Honorija, stoga je de facto bio poglavar zapadnog Carstva. Sam oženjen Teodozijevom nećakinjom, svoje je dvije kćeri redom udao za Honorija, bio je percipiran kao potencijalni pretendent za purpurno prijestolje. Pragmatičan i umjeren, provodio je politiku vjerske tolerancije i pomirenja, donijevši zakon kojim se rehabilitiraju svi koji su obnašali dužnost pod Eugenijem. Okružio se zloglasnim Helenima, poput svog panegirista Klaudijana, štitio je poganske hramove, sa poštovanjem se odnosio prema Rimskom senatu, koji je većinom bio privržen drevnim kultovima. Neki su senatori sigurno smatrali Stilihona tajnim pristašom starih kultova, jer ga je u nekoliko misija u Ravennu pratio Simah, glasnogovornik helenske stranke. Kružile su glasine da je Stilihonov sin Euherije odbacio kršćanstvo i prihvatio poganstvo. Ne bez razloga, carski dvor i svećenstvo bojali su se državnog udara, koji bi mogao obnoviti helenizam. Stoga je Stiliho suđen i pogubljen od strane cara Honorija, 408. godine, a ubrzo nakon toga i njegov sin. Nakon Stilihonove smjene, Honorije je otpustio sve nekršćane s javnih dužnosti, uključujući i neke od najiskusnijih vojnih časnika. "Ove mjere", komentira Gibbon, "toliko povoljne za neprijatelja, Alarik bi odobrio, a možda bi ih i predložio."

Nepromišljenim ponašanjem Honorijevih ministara, republika je izgubila pomoć i zaslužila neprijateljstvo 30000 svojih najhrabrijih vojnika. Težina te zastrašujuće vojske, koja je jedina mogla odrediti ishod rata, prenesena je sa rimske na gotsku.

Jesu li kršćani željeli pljačku Rima?

Nakon što su Alarikovi Vizigoti 410. godine pljačkali Rim, među Helenima je zavladalo široko rasprostranjeno ogorčenje prema kršćanima. Mnogi su tvrdili da su kršćani, protjeravši bogove koji su štitili Rim od njegova rođenja, navukli prokletstvo na grad. Augustin je kao odgovor na tu optužbu napisao prvu knjigu "Božjeg grada".

Ali, u zraku se osjećala teža optužba: da su kršćanski carevi zapravo svjesno dopustili pljačku, sustavno odbijajući pregovore sa  Alarikom. Peter Heather piše u "Padu Rimskog Carstva":

"Neizbježan zaključak koji se može izvući iz pomnog istraživanja slijeda događaja između 408. i 410. ... jest da Alarik nije želio da se pljačka dogodi. Njegovi Goti bili su izvan grada, sa prekidima, od kasne jeseni 408. i, da su htjeli, mogli su ga zauzeti u bilo kojem trenutku tijekom dvadeset mjeseci od dolaska. ... Opsada Rima bila je jednostavno sredstvo pritiska na Honorija i njegove savjetnike da postignu dogovor. Ali, trik nikada nije uspio. U biti, Alarik je precijenio značaj grada za carsku vlast sa sjedištem u Raveni. Rim je bio snažan simbol Carstva, ali više ne i političko središte rimskog svijeta."

Drugim riječima, Honorije i njegovi klerikalni savjetnici nisu se toliko brinuli za Rim. Zapravo, Augustinovi komentari o pljački daju osjećaj zadovoljstva zbog kažnjavanja grada najbuntovnijeg protiv Krista. To postaje još jasnije u spisima Augustinovog učenika Pavla Orosija, koji je pljačku pripisao Božjem gnjevu izazvanom bezbožnošću stanovnika Rima, jer će "nevjera i neposlušnost biti ostavljeni poput izmeta i slame da budu uništeni i spaljeni". Prokopije iz Cezareje izvještava o glasini da je pobožna kršćanka Anicia Faltonia Proba, Augustinova veza, otvorila vrata grada barbarima ("Vandalski ratovi", I, 2). Sve je ovo  izazvalo ogorčenost rimskih Helena, koji su vjerovali da kršćanski car Honorije koristi barbare kako bi kaznio svoje poganske podanike.

Postojale su čak i sumnje kako je postignut tajni dogovor između Alarika i Crkve, jer su Vizigoti poštedjeli kršćane i njihova svetišta, što potvrđuju svi izvori. Sa kršćanskog gledišta, pljačka Rima bila je "jedna od najciviliziranijih pljački grada ikada viđenih“, komentira Peter Heather:

"Alarikovi Goti... odnosili su se prema mnogim najsvetijim mjestima Rima sa velikim poštovanjem. Dvije glavne bazilike, sv. Petra i sv. Pavla, bile su imenovane svetim mjestima. Oni koji su tamo pobjegli ostavljeni su na miru, a izbjeglice u Africi kasnije su sa zaprepaštenjem izvještavale kako su Goti doveli određene svete dame doveli, posebno jednu Marcellu, prije nego što su metodično opljačkali njihove kuće."

Na temelju pažljivog proučavanja slučaja, francuski povjesničar André Piganiol je napisao: "Sumnjamo, bez dokaza, da su pljačku 410. godine, planirali i izveli kršćanski fanatici, koji su se skrivali u sjeni Honorija." Takav zaključak može biti pretjeran. No, nema sumnje da je na Alarika u kršćanskim krugovima gledano kao na Božji instrument za kaznu, ponižavanje i podjarmljivanje grada, koji je stajao kao prepreka pokrštavanju Zapada. Rim se nikada nije oporavio, kao niti stranka Helena. Pljačka Rima bila je posljednji udarac poganskom Rimu. Zapadno Rimsko Carstvo konačno je bilo u potpunosti kršćansko. 66 godina kasnije je  prestalo postojati. Uskoro će ga u potpunosti zamijeniti Rimska crkva, onda kada je, 590. godine, posljednji prefekt Rima, Gregorije Anicije, postao papa Grgur Veliki (590.-604.). On se obično smatra "prvim srednjovjekovnim papom". Ubrzo nakon njega, papa Honorije (625.-638.) pretvorio je Senat u crkvu Sant'Adriano, a sve carske zgrade postale su vlasništvo Crkve.

Konstantinova odluka da sudbinu Carstva poveže uz kršćanstvo bila je prekretnica, ne samo u povijesti Rimskog Carstva, već i u svjetskoj povijesti. Bez kršćanskog Carstva ne bi bilo islama, a judaizam bi vjerojatno davno umro prirodnom smrću.

Je li Konstantinova odluka bila politička ili religijska? Razlika se u to vrijeme ne može oštro razgraničiti, jer je svaki grad, kraljevstvo ili carstvo, u ona vremena, bilo pod zaštitom svojih bogova. Euzebije iz Cezareje jasno daje do znanja kako je Konstantin odabrao kršćanskog Boga, Krista, uz uvjerenje kako je svom ocu i sebi predao pobjedu na bojnom polju, te će mu time dati sigurnu i uspješnu vladavinu.

Nakon što je pobijedio Maksencija, Konstantin više nikada nije kročio u Rim. Rim je ostao grad koji je bio nepopravljivo odan svojim poganskim korijenima, te je odmah nakon pobjede nad Licinijem, 324. godine, osnovao je Carigrad, gdje se neće nadalje podizati nikakve vjerske građevine osim kršćanskih. Godinu dana kasnije, uzeo je crkvene poslove u svoje ruke i sazvao prvi "ekumenski" sabor u Niceji (današnji Iznik u Turskoj). Predsjedavao je, prisustvovao osobno nekim raspravama i prisilio sve okupljene biskupe da prihvate konačnu doktrinarnu izjavu, ili će biti prognani.

Arijanski spor

Glavno pitanje je bio spor koji je nastao u Sjevernoj Africi - između asketskog prezbitera Arija i aleksandrijskog biskupa Aleksandra. Obojica su prihvatili da je Krist, Sin Božji, također i neoplatonski Logos, rođen prije stvaranja svemira. No, dok je Arije tvrdio kako je Sin inferioran Ocu (koji ga je rodio), Aleksandar je inzistirao kako je Sin vječan sa Ocem, te da su obojica od iste ousije (supstance ili biti). Spor ni najmanje nije bio nov, već je poprimio političku dimenziju, upravo zbog carske naklonosti  koja je dana kršćanstvu. Aleksandrov stav zastupao je mladi đakon Atanazije, kojega Harold Drake opisuje kao "strastvenog, elokventnog i nemilosrdnog, sa vještinama žestokog borca ​​i uličnog političara". 

Pod utjecajem Atanazija, Nicejski sabor donio je rezoluciju - sada nazvano Nicejsko vjerovanje - u kojoj se navodi kako je Sin homoousios (iste supstance ili biti) sa Ocem. Arije je osuđen na progonstvo sa svojim nepopustljivim sljedbenicima. Važno je razumjeti, kako naglašava Peter Heather, kako "arijevski spor nije (kako se često predstavlja) priča o odstupanju od dobro i dugo definiranog glavnog kršćanskog skupa vjerovanja, već o intenzivnoj borbi da se uspostavi jedan put." Također je ključna činjenica: odlukom cara je ispravna doktrina (orthe doxa), ne samo proglašena nužnom za spasenje, nego je postala zakonom.  

Nažalost za Konstantina, vjerska uvjerenja su bila otporna na politički autoritet. Mnogi biskupi, koji su tada bili prisiljeni potpisati Nicejsko vjerovanje, kasnije su ga se odrekli. Pod intelektualnim vodstvom nikmedijskog biskupa Euzebija, nastao je konsenzus izbjegavanja upotrebe neevanđeoskog izraza ousia i nazivanje Sina "sličnim" (homoios) Ocu. Istovremeno je, protiv Arija, priznao kako Sin postoji cijelu vječnost. Godine 336., ogorčen arogancijom i nepopustljivošću Atanazija (ovaj je 328. godine  zamijenio Aleksandra na mjestu aleksandrijskog biskupa) - Konstantin ga je svrgnuo i prognao što je dalje moguće od njegove egipatske baze, Triera. Poništio je Arijevo progonstvo i povjerio njegovu dušu Euzebiju iz Nikomedije, koji ga je krstio na samrtnoj postelji. Od tada je homouzijansko vjerovanje palo na zao glas u Carigradu, gdje su svi bili zadovoljni nejasnim, konsenzualnim homoijskim (ili homoejskim) vjerovanjem, iako je Aleksandrija ostala podijeljena.

Konstantin je umro 337. godine i njegova su tri sina podijelila carstvo. Tri godine kasnije, ostala su samo dvojica: Konstancije je vladao na Istoku, a Konstans na Zapadu, iz Milana. Atanazije je iskoristio Konstantinovu smrt i krišom se vratio u Aleksandriju, ali ga je Konstancije ponovno protjerao, branivši očevu homoinsku ortodoksiju. Međutim, dvaput svrgnuti biskup sklonio se u Rim i apelirao na biskupa Julija (koji se tada još nije zvao "papa"), koji se jako ljutio što je izostavljen iz rasprava koje su uznemirile grčko-govorno Istočno Carstvo, i ovako je iskoristio priliku da potvrdi primat Rima. "Zar ne znaš", napisao je Julije pro-Euzebijevom biskupu Antiohije, "da je običaj bio da se prvo nama napiše riječ, a zatim da se s ovog mjesta donese pravedna presuda?" ("Julijeva poslanica Antiohiji", §35). Osamnaestogodišnji Konstans uvučen je u kontroverzu na papinoj strani, u kontekstu svog suparništva s bratom. Tako je spor koji je započeo u Aleksandriji - eskalirao u rastući raskol između latinskog Zapada i grčkog Istoka.

Slab, neučinkovit i osumnjičen za homoseksualnost, Konstans je postao žrtvom državnog udara 350. godine. Konstancije je, tri godine kasnije, porazio zapadnog "uzurpatora" Magnencija i obnovio jedinstvo Carstva. Na njegovu inicijativu - Homojansko vjerovanje posvećeno je na Sirmijumskom saboru (danas u Srbiji), nametnuto je talijanskim biskupima na Saboru u Riminiju (359.), te je ponovno potvrđeno na općem Carigradskom saboru 360. godine, pod predsjedanjem cara. Nakon Konstancijeve smrti i kratke vladavine njegovog "otpadničkog" rođaka Julijana, Carstvo je ponovno podijeljeno između dva brata, Valentinijana na Zapadu i Valenta na Istoku, a svaki car je stajao na strani gledišta svog glavnog biskupa.

Ubrzo nakon smrti Valentinijana (375.) i Valensa (378.), Teodozije je postao car na Istoku i odmah je započeo kampanju za povratak istočnih biskupa na Nicejsko vjerovanje, koje je neznatno poboljšano na Carigradskom saboru (381.). Prognao je homojanskog carigradskog biskupa i umjesto njega imenovao homouzijanskog Grgura Nazijanskog, te je ugušio narodne nerede koji su uslijedili. Kada je njegov zapadni suvladar Gracijan (Valentinijanov sin) umro 383. godine, Teodozije se proglasio jedinim carem Istoka i Zapada - i Nicejsko vjerovanje je prvi put, nakon pedeset godina, postalo temeljem carske ortodoksije.

(Napomena: Razlika između homoousios i homoiousios je jedna grčka jota (ι), koja mijenja značenje iz "iste supstance" u "slične supstance". Homoousios potvrđuje da je Isus jedno u biću i supstanci s Bogom Ocem; dok homoiousios sugerira da je Isus "poput" Oca po supstanci, ali ne identičan. Nikejski sabor usvojio je homoousios kako bi potvrdio Sinovu jednakost sa Ocem, dok se homoiousios povezivao sa arijanizmom, koji je Sina smatrao stvorenim bićem podređenim Ocu.)

Međutim, to ponovno nije uspjelo riješiti nesuglasice. U 380-ima, nekršćanin Amijan Marcelin je primijetio, baš kao i njegov mentor, car Julijan: "Nijedna divlja zvijer nije toliki neprijatelj čovječanstvu, kao što su većina kršćana u svojoj smrtonosnoj mržnji jedni prema drugima" ("Rimska povijest"). Augustin je nekoliko godina kasnije tužno primijetio da kršćani imaju samo jednog boga, ali su više podijeljeni od pogana, koji ih imaju mnogo. Njegovi spisi svjedoče da je "Božji grad" (Crkva) odjekivao sektaškim govorom mržnje, crkvenim udarima, linčom i ubojstvima. Ako uzmemo u obzir revizionističku znanost o progonu kršćana prije 312. godine - pošteno je reći kako je Carstvo postalo mnogo smrtonosnije za kršćane kako se kristijaniziralo.

Najmoćniji crkveni dužnosnik pod Valentinijanom, Gracijanom i Teodozijem je bio Ambrozije Milanski. Sin pretorijanskog prefekta, Ambrozije nije bio teolog, već lokalni pokrajinski upravitelj i pronicljiv političar. Kada je carski grad Milano, 374. godine izgubio svog homoijskog biskupa, Ambrozije je intervenirao kako bi održao red i zatražio je biskupiju za sebe. Hagiografi su ga hvalili, i dobio je odobrenje cara Valentinijana. "U to vrijeme, on nije bio niti kršten kao kršćanin", bilježi Charles Freeman, "ali, u roku od tjedan dana je bio i kršten i postavljen. Njegovo iznenadno uzdizanje primjer je koliko su političke potrebe, prije svega potreba za održavanjem dobrog reda, sada prevladavale u crkvenim imenovanjima." Ambrozije je imao snažan utjecaj na Valentinijanovog sina,  Gracijana, koji je naslijedio oca u dobi od osam godina. Njegov se utjecaj samo još više povećao pod Teodozijem.

Budući je homoijska stranka na kraju poražena, i kako pobjednik piše povijest, formula homoios je postala "bogohuljenje Sirmija". Strategijom proklinjanja povezivanjem, Ambrozije je ocrnio branitelje kao "arijance, iako nema dokaza da je homoejsko kršćanstvo uopće imalo izravnu vezu sa Arijevim učenjima", prema Peteru Heatheru. Stoga, Charles Freeman potvrđuje: "homoejci, koji su naglašavali 'sličnost' Oca i Sina, bili su grupirani sa onima, koji su bili bliži izvornoj Arijevoj tradiciji, i naglašavali različitost njih dvojice." Ariani je postao polemički slogan koji su katolici koristili za sve vrste hereza; u 13. stoljeću su čak i katari proglašeni Ariana haeresis. Pod utjecajem klerikalnih izvora, crkveni povjesničari nastavili su nazivati ​​homoejce "arijancima ili umjerenim arijancima", sve dok noviji znanstvenici, poput Petera Heathera i Charlesa Freemana, nisu prekinuli tu površnu naviku.

Teško nam je danas shvatiti zašto bi ljudi uopće pomislili davati izjave o takvoj misteriji kao što je odnos između Oca i Sina (ovdje ne zaboravimo Duha Svetoga), i osuđivati ​​na pakao one sa kojima se ne slažu. Ali, moramo shvatiti kako je pravovjerje tada, u konačnici, bilo stvar carske vlasti, a time i test političke lojalnosti. Od vremena Konstantina, biskupi su bili utjecajne političke osobe; imati posljednju riječ na saboru i dobiti carevo odobrenje donosilo im je prestiž i moć. Osvajanje gomile također je bilo poželjno, a popularno mišljenje ima prirodnu sklonost polarizaciji. Nitko ne osjeća snažno vjersko mišljenje, osim ako suparnički klan nema suprotno mišljenje. Takva razmatranja mogu pomoći u objašnjavanju zašto je trinitarna rasprava postala nasilno polarizirana između Homousijanaca i Homoijanaca.

Također objašnjavaju zašto je nicejsko kršćanstvo, daleko od postizanja jedinstva pod Teodozijem, bilo rastrgano novim raskolima. Eufeški sabor (431.) je osudio nestorijance, koji su smatrali da je Djevica Marija majka Kristova, ali ne i "Majka Božja". Kalcedonski sabor (451.) je osudio monofizite, koji su odbijali prihvatiti koncept dviju priroda u jednoj osobi. Nestorijanci su pronašli utočište u Perziji i kasnije će postati utjecajni na dvoru Zlatne Horde. Monofiziti su ostali jaki u Egiptu, Siriji, Armeniji i Maloj Aziji, i nisu se protivili islamskoj dominaciji, smatrajući je boljom od bizantskog ugnjetavanja.

U međuvremenu, antinikejsko homoijsko kršćanstvo nije reklo svoju posljednju riječ. U posljednjem desetljeću petog stoljeća, zapanjujućom inverzijom prethodne podjele Istok-Zapad - homoijsko kršćanstvo bilo je službena religija svih zapadnih dijelova Carstva, dok je na Istoku nicejsko-kalcedonsko kršćanstvo bilo carska ortodoksija. Sada se okrećemo ovom uglavnom zaboravljenom dijelu naše krvave vjerske povijesti.

Goti dolaze

Za vrijeme vladavine Konstancija, ugledni biskup Euzebije iz Nikomedije je imenovao izvjesnog Ulfilu - "biskupom Gotije". Ulfila je bio rimski kršćanin, čije su roditelje zarobili Tervingi Goti kada su okupirali sjevernu obalu Donjeg Dunava. Dok je bio u zatočeništvu, preobratio je na svoju vjeru brojne rimske robove ili bivše robove, kao i neke Gote. Nakon puštanja na slobodu (pod nepoznatim uvjetima) se vratio u Carigrad, samo da bi se ponovno vratio među Gote, sad pod carskom zaštitom.

Tervingi Goti bili su jedna od relativno novije osnovanih barbarskih federacija koje su se formirale u blizini granice Carstva, sjeverno od Dunava i istočno od Rajne. Često je dolazilo do vojnih sukoba između njih i rimskih legija. Bili su odvojeni mirovnim ugovorima, Rim im je plaćao određenu "stranu pomoć" u zlatu, u zamjenu za čuvanje granice od drugih plemena i povremene plaćeničke usluge. Tri stoljeća razmjene sa Rimom su iznijele duboke transformacije u njihovom gospodarstvu, demografiji i političkoj strukturi. Koje su bile njihove religije? Iskren odgovor (koliko god razočaravajuće za neopagane) jest: "Ne znamo puno o tome i nikada ni nećemo." (Richard Fletcher). Ali, većina izvora sugerira kako su dijelili istu realističnu paradigmu, baš kao i Konstantin: najbolji su bogovi oni koji donose pobjedu i blagostanje.

Stoga, kada je 376. godine nekoliko stotina tisuća Tervinga Gota bilo teško pritisnuto od strane Huna, zamolili su cara Valensa da im dopusti naseljavanje južno od Dunava, dobili su njegovo dopuštenje pod uvjetom da pređu na kršćanstvo. Crkveni povjesničar iz 05. stoljeća, Sozomen, napisao je o njihovom kralju Fritigernu: "Kao da se zahvaljuje Valensu i kao jamstvo da će mu biti prijatelj u svemu, prihvatio je carevu religiju i nagovorio sve barbare, pod njegovom vlašću, neka usvoje isto vjerovanje." 

Naravno, ovi Goti su se preobratili na tadašnju carsku ortodoksiju, obilježenu homoijskom formulom koja razlikuje Boga Oca od Božjeg "jedinorođenog" Sina, koji postoji od početka stvaranja, ali je "podložan i poslušan u svemu Bogu, koji je njegov Otac" (kako je navedeno u jednom od Ulfilinih pisama).

Sljedeće godine, Fritigernovi Tervingi Goti preživljavali su vrlo oštru zimu, plakali su od glasi, te zatražili hranu od lokalnog rimskog guvernera. Kada su im zahtjevi poprilično jadno ispunjeni, uzeli su oružje i desetkovali rimsku vojsku u bitci kod Hadrianopola, 09. kolovoza 378. godine, u kojoj je car Valens poginuo. Pod svojim pobjedničkim kraljem Fritigernom, Goti su napali Balkan, desetkujući grad za gradom. Umjesto da okupi vojsku sposobnu da ih odbije, Valensov nasljednik, Teodozije, sklopio je mir sa Fritigernom i dopustio mu da se naseli u Meziji, ali pod njegovim uvjetima. Richard Fletcher objašnjava:

"Ulazak Tervinga u carstvo, 376. godine, Fritigernova pobjeda kod Hadrianopola, dvije godine kasnije, i naseljavanje njegova naroda ugovorom u Meziji, četiri godine nakon toga, pokazali su se tek početnim scenama političke drame koja je završila slomom Rimskog carstva na zapadu i njegovom zamjenom, nastankom niza barbarskih država nasljednica."

Svi se povjesničari danas većinom slažu kako niti Goti, niti bilo koji drugi germanski osvajači, nisu željeli uništiti Carstvo. Kao što je belgijski povjesničar, Henri Pirenne, izjavio prije gotovo jednog stoljeća: 

"Ništa nije izazvalo Nijemce protiv Carstva: nikakvi vjerski motivi, nikakva rasna mržnja, a još manje bilo kakva politička razmatranja. Daleko od toga da su mrzili Carstvo, oni su mu se divili. Sve što su željeli bilo je nastaniti se u Carstvu i uživati ​​u njegovim prednostima." 

Iako su opljačkali rimski teritorij, njihov je cilj bio imati vlastitu zemlju i obrađivati ​​je pod Pax Romana. I nije bilo ničega što su njihovi kraljevi više željeli od službene rimske titule konzula ili generala. Alarik, koji je nakon Fritigernove smrti ujedinio i Tervinge i Greuthunge Gote (od tada poznati zajedno kao Vizigoti), hrabro se borio sa svojim ljudima u bitci kod Frigida (394.) na strani Rimljana, te je vjerovao da zaslužuje titulu magister militum. Frustriran zbog nezahvalnosti cara, opljačkao je Rim 410. godine. Zapravo, koliko god to bizarno zvučalo, njegov zet i nasljednik, Athaluf, smatrao je svoj narod zaštitnicima Carstva, budući su sami Rimljani izgubili vojne vrline koje su ga prije učinile velikim. Prema suvremeniku i povjesničaru, Paulusu Orosijusu, Athaluf je "odlučio tražiti, barem za sebe, slavu obnavljanja i povećanja ugleda Rimljana snagom Gota, želeći da ga potomstvo smatra obnoviteljem Rimskog Carstva" (Orosius, "Historiae"). Dobio je ruku sestre cara Honorija, Gale Placidije. Goti su bili snažno vezani za svoje običaje i jezik, ali su se ionako smatrali zaslužnima za jednak udio u Rimskom Carstvu. Nije li im od početka rečeno kako je kršćanstvo njihova putovnica za Romanitas (rimskost)?

Međutim, oni su tvrdoglavo ostajali homoejski kršćani, čak i nakon što je Teodozije proglasio njihovu vjeru heretičnom, i donio zakone protiv nje. Zašto u nekom trenutku nisu prešli na novu ortodoksiju? Razloge je moguće naslutiti. Njihovo obraćenje bilo je prekretnica u njihovoj vlastitoj povijesti. Njihova vjerovanja, njihovi svećenici, njihovi rituali su postali dijelom njihovog etničkog identiteta. Ulfila im je osigurao abecedu, sveto pismo, i liturgiju na njihovom jeziku. Osim toga, "ostajali su ponosno, možda čak i prkosno, nepokoreni od Rima" (Jonathan Arnold). Zašto bi se ponizili, podvrgavajući se najnovijoj carskoj dogmi? Kada se posljednji gotski kralj, Rekared, koji je vladao u Hispaniji, Galeciji i Septimaniji, konačno preobratio 589. godine, njegov narod se pobunio. Kao što Peter Heather piše o Gotima, Burgunđanima i Vandalima:

"Homoejsko kršćanstvo nudilo je ideologiju koja se razlikovala od službene rimske ortodoksije. Duhovni poglavar ovog kršćanstva je bio sam car. U smislu izgradnje ili održavanja grupnih identiteta, među novoizgrađenim koalicijama, i u kontekstu barem povremenog sukoba sa središnjom rimskom državom, iskorištavanje ovog alternativnog oblika kršćanstva imalo je savršenog smisla." 

Iz perspektive careva - možda je bilo zgodno održavati određenu vjersku distancu od tih "heretičkih" barbara. Ne bi trebali zamišljati kako su se, tijekom tih stoljeća, heretici smatrali dobrima samo za spaljivanje na lomači. Do Justinijana, carevi su branili carsku ortodoksiju, ali je nisu niti nametali nerimskim narodima, unutar svoje oikoumene. Heretici su bili diskriminirani,  ponekad bivali protjerani iz carskog grada, ali su preživjeli kao zajednice. Obzirom na njihovu vojnu moć i status feederata, Gotima i drugim germanskim narodima dodijeljena je veća neovisnost, pa su uglavnom bili prepušteni sami sebi. Vjerovali su i u Krista i u svetost Carstva, što je tada bilo dovoljno.

(Napomena: U nastavku ovog serijala ćemo se usredotočiti na izvanredno bitnu, ali zanemarenu priču o Teoderiku I., kralju Ostrogota, najrimskijem od svih barbarskih kraljeva, koji je nekoć kontrolirao veći dio rimskog Zapada sjeverno od Mediterana, i kojega su njegovi italo-rimski podanici slavili kao obnovitelja Carstva.)

Hvala na čitanju. 

BY: Laurent Guyenot; 08.10.2025.