Vražje utjelovljenje
Isprika: Ima nekih problema na platformi sa postavljanjem slika, pa ako budete imali neka čudna povećanja slika - popravlja se.
Toby Rogers je objavio članak o misteriju "njih", misleći na ključne igrače unutar kabale, koja trenutno ruši temelje prosperiteta, uljudnosti, autonomije, objektivnosti, i još mnogo toga. Ponekad se čini kao da su "oni" u ratu sa samom istinom, pa se čini razboritim saznati što više o ovom projektu i njegovim autorima: https://tobyrogers.substack.com/p/who-is-they
Ovo je bez sumnje važna misterija koju treba razriješiti. Dr. Rogers pristupa tome kao laboratorijskoj disekciji, reže zvijer i pažljivo slaže njene dijelove na označene pladnjeve. Vjerujem da je prilično temeljit u svojoj dekonstrukciji, a takav pristup svakako služi taktičkoj, ako ne i strateškoj svrsi. Međutim, sumnjam da možda propušta šumu zbog gorućeg drveća.
Članak je zapravo bio nastavak drugoga, koji je objavio nekoliko dana ranije i koji se usredotočio na potencijalne motivacije iza postupaka "njih". Sviđa mi se ovaj pristup; istraživanje motiva prije imenovanja osumnjičenika može se činiti kontraintuitivnim, ali dokazi i opseg njihovih zločina postali su toliko ogromni, te je "zašto" vjerojatno jedina zagonetka koju treba riješiti:
https://tobyrogers.substack.com/p/why-are-they-doing-this-to-us-eight
Ukratko, njegovi prijedlozi "zašto" su:
1. profit;
2. mentalno hvatanje (jer baza određuje nadgradnju);
3. projekt besmrtnosti;
4. masovno formiranje;
5. preživljavanje;
6. eugenika;
7. samo zlo;
8. uzbuđenje/zabava;
9. depopulacija; i
10. mogućnost da je sve ovo igra Kineske komunističke partije za svjetsku dominaciju.
Možda je to samo način na koji moj um funkcionira, ali odmah sam se našao kako tražim (i pronalazim značajno) preklapanje među ovim kandidatima. Premještanje hrpe može otkriti širok raspon razumljivih korelacija i hijerarhija. Npr. lako je vidjeti kako "profit" može biti u velikoj korelaciji sa gotovo svakim drugim elementom, bilo kao primarni motivator ili kao sporedni zločin iz prilike. Eugeničar, također, može biti motiviran npr. profitom, ali alternativno ga može motivirati psihopatologija gađenja/mržnje, koju drugi igrači u kabali mogu iskoristiti za svoj profit, uzbuđenje ili depopulaciju, samo kao učinak drugog ili trećeg reda. Drugim riječima: čini se kao da su ovi motivi vrlo zamjenjivi i graciozno interoperabilni.
Ali, postoji jedna stavka u nizu motiva, koja se ne slaže dobro sa svojim susjedima:
7. samo zlo.
Zapravo, "samo zlo" se čini kao da niti ne pripada ovom određenom nizu - ili, ako pripada, možda ima smisla samo na najvišem, ordinalnom položaju. Ako "zlo" shvatimo kao primarni motivirajući faktor (tj. nadnaravnog antagonista, koji šapuće naredbe na nečije uho ili um), onda su ostalo samo ad hoc komponente, podređene stvarnom i primarnom pothvatu.
Razni pojedinci i organizacije, koji su vezani za ovaj čisto zli motiv mogu se izvana (nama i njima samima) činiti kao ratni profiteri, dok prava priroda i ulozi sukoba ostaju skriveni od očiju svih ostalih (uključujući i njihove vlastite). U ovom modelu, svaki od igrača dr. Rogersa bi izvršio svoj zadatak, sa manje-više sljepoćom jednog mrava. Često čujem entomološku tvrdnju da ne postoji životinja poput mrava; kolonija je pravi organizam, dok su mravi samo sastavni dijelovi. Anatomije pojedinačnih mrava razumljive su znanstvenom dekonstrukcijom, baš kao i razne agencije i institucije na Rogersovoj listi, tj. "oni". Ali, viši red bića nalazi se izvan tijela svakog mrava, a to biće je istovremeno manje razumljivo mehaničkom redukcijom i važnije za razumijevanje ponašanja organizma. Bez obzira koliko fino izrezbarili njegove sastavne članove na pladnju, gestalt-biće kolonije mrava može se istinski razumjeti samo promatranjem i zaključivanjem.
Iako ovdje postoji mnogo semantike koju treba raspetljati, mislim da je u ovom konceptu ugrađena velika mudrost. Za početak, ima visoko funkcionalan i skalabilan sloj aplikacije, bez obzira raspravljamo li o mentalnom hvatanju, masovnim formacijama, strategijama preživljavanja, itd. Čak se i osoba koja teži cilju, koji se čini individualističkim, kao npr. profit, može preformulirati kao samo jedna komponenta koja djeluje unutar meta-organskog gestalta.
Razmotrite nepredvidivu prirodu tržišta: potreban je visok stupanj reaktivnosti za sudjelovanje na bilo kojem tržištu, čak i od onih osoba i organizacija koje pokušavaju manipulirati njime, ili ga osvojiti. To bi bio slučaj i za glavne manipulatore tržišta; nijedan pojedinačni neuron ili skup neurona ne može imati ništa osim privremene, i uglavnom iluzorne kontrole nad tržištem, jer je razina rezolucije potrebna za takvu prediktivnu moć i/ili dominaciju toliko astronomski visoka, pa je čak možemo pripisati Božjem oku, ili Laplaceovom demonu.
Moja tvrdnja: unatoč najboljim naporima naših globalnih financijskih kiborga i tehnofašističkih sindikata, potpuna dominacija tržištem još uvijek nije niti blizu ostvarenja. To kažem sa povjerenjem, jer bi sigurno znali da se dogodilo. Kada bi se Laplaceov Demon, LLC, manifestirao u materijalnoj stvarnosti, život na Zemlji postao bi jako čudan i brz, na načine koji posljednjih stotinjak godina svjetskih ratova, slijetanja na Mjesec i aplikacija za upoznavanje transseksualaca, čine zijevajuće trivijalnima.
Unatoč tome, mnogi događaji kojima svjedočimo upravo sada, uključujući i one koje su počinili "oni" (kako tvrde Toby Rogers i bezbrojni drugi) - i dalje izgledaju prilično čudno. Bez obzira iz kojeg kuta, ili sa koje razine granulacije proučavamo ove igre i igrače, dobiva se osjećaj naizgled neobične koordinacije među njima. Čini se kao da se jedna apsurdna, destruktivna igra, uredno uklapa u sljedeću, proizvodeći rezultate koji su jednako predvidljivi, koliko i noćna mora. Ne samo to, nego su nam dijelovi kabale u potpunosti otkriveni, i to do te mjere da neki od njihovih najistaknutijih glasnogovornika sada dobrovoljno i javno (čak i ponosno) iznose svoje planove. U toj iznenadnoj izravnosti postoji jeziva veza; čini se kako "oni" vjeruju da je njihov zajednički pothvat neranjiv, bilo kojim mogućim normalnim ili korektivnim trendom. Oni uporno marširaju naprijed, imuni na očite tržišne signale, javne proteste, nestašice hrane, nerede, valove kriminala i još mnogo toga - bez pokazivanja i najmanjeg trunka moralne (ili čak nemoralne) jasnoće. Unatoč svom energičnom pokazivanju mišića, unatoč svim svojim nedavnim pobjedama u širenju panike i pokolja, čini se da su vezani za zacrtani kurs koji može završiti samo katastrofom, uključujući i za njih same.
Litica je ravno ispred, na vidiku. Pa ipak, oni pritiskaju papučicu gasa do daske.
Pa što se događa?
U kratkom odjeljku, koji opisuje potencijalnu motivaciju "samog zla", dr. Rogers je postavio ono što sam smatrao parom izuzetno relevantnih pitanja (naglasak moj):
"Evanđeoski kršćani (i širok raspon drugih ljudi u mojim odgovorima) često tvrde da imamo posla sa samim zlom, Sotonom, itd. Istraživanje "gain of function", i sve što je uslijedilo, svakako je zlo. Ali, ne mogu puno učiniti sa ovom teorijom slučaja. Možemo li vidjeti Sotonu? Ne? Sotona djeluje kroz druge? Putem demonske opsjednutosti, ili samo običnog grijeha? Što je još važnije, ne znam kako se organizirati i boriti se protiv ovoga. Zamišljam da molitva pomaže. Ali, molitva+Crvena armija+američka vojska, mornarica, zrakoplovstvo, i marinci+britansko zrakoplovstvo+nizozemski, francuski i svekoliki ostali otpor je ono što je bilo potrebno da se poraze nacisti. I postoji određeni smisao u kojem ova teorija slučaja potkopava Boga, jer ide pitanje: zar Bog ne može vidjeti što se događa? Zašto su potrebni posebni apeli da se probudi ovaj tip? To je prilično nelaskav pogled na svemogućeg. Vjerujem da će duh doista biti ključan u rušenju režima, ali u ovom trenutku moram se usredotočiti na razumijevanje ljudskih aktera i struktura, kako bi razvio plan za revoluciju. Ako je "samo zlo" teorija slučaja i ako sam je ovdje krivo predstavio (kao što sam siguran da jesam), molim vas da detaljnije objasnite ovu ideju."
Mislim da su pitanja dr. Rogersa iskrena. Čini se ozbiljnim čovjekom i, uostalom, ova dva pitanja zajedno čine bezvremensku metafizičku dilemu.
Mislim da se prvo pitanje može preformulirati na ovaj način:
Ako ne mogu ubiti Sotonu kampanjom tepih bombardiranja ili preciznim napadom dronom, onda taj gad jednostavno ne postoji.
Ova ideja se bavi trnovitim taktičkim problemom; ako naš neprijatelj ne uključuje sredstva za zapovijedanje i kontrolu, koja se mogu zarobiti, uništiti ili na drugi način učiniti bezopasnima, onda je moguće da nećemo voditi rat koji možemo dobiti.
Drugo pitanje bavi se drugačijom vrstom problema, onim za koji vjerujem da je ultimativno moralno, filozofsko i duhovno pitanje:
Ako je Bog tako voljen otac, zašto ne dođe u školsko dvorište, i ne udari mog nasilnika nogom u zube?
Svatko ima svoju teoriju o tome, uključujući i mene. Ali, ovo pitanje ću za sada ostaviti sa strane. Prvo pitanje je ono koje me trenutno više zanima, jer je postalo brutalno očito kako smo u ratnom stanju, čiji aspekti izmiču našem mehanicističko-materijalističko-redukcionističkom jezičnom modelu. Ovo je problem, jer je upravo taj precizni model, i koji je davao prednost u ratu, barem od prvog industrijskog doba. No, u ratu nije dovoljno samo identificirati neprijatelja, već razumjeti njegove ciljeve i prenijeti ih nekom vrstom međusobno razumljivog jezika. Tek tada možemo početi predviđati njegove pokrete, i u skladu s tim, planirati svoju obranu i protunapade.
Ovdje ću prihvatiti izazov dr. Rogersa i pretpostaviti da je ključna motivacija neprijatelja - "samo zlo" - pod čime mislim na nepatvorenu želju da se uništi, degradira, osiromaši ili na drugi način nanese patnja i šteta što većem broju ljudskih bića.
Dr. Rogers izbjegava ovo objašnjenje, iz, po mom mišljenju, dobronamjernih proceduralnih, i/ili strateških razloga. Ali, ne slažem se nužno sa okvirnim sredstvom koje koristi. Sljedeća tvrdnja može zvučati provokativno, ali mislim da je potrebno razmisliti o njoj kako bi moja teorija napredovala. Kada Rogers piše…
"Ali, molitva + Crvena armija + američka vojska, mornarica, zrakoplovstvo i marinci + britansko zrakoplovstvo + nizozemski, francuski i židovski otpor je ono što je bilo potrebno da se poraze nacisti."
Pitanje koje mi je odmah palo na pamet bilo je:
Jesu li oni stvarno porazili naciste ili su ih samo zamijenili?
Ne dovodim u pitanje povijesnost Drugog svjetskog rata. Moj djed bio je marinac, koji se borio na istočnom ratištu, gdje je dva puta ranjen. Niti predlažem neku vrstu Operacije Spajalica na steroidima, gdje su preživjeli elementi stvarnog nacističkog režima postavljeni na pozicije globalne moći. Možda bi bilo korisnije preformulirati pitanje na ovaj način:
Jesmo li doista pobijedili zlo, ili smo mu potpunije stali u službu?
Ali, što to uopće znači? Svakako je termin "stati u službu" apstrakcija. Zapravo, ljudi to rade cijelo vrijeme, čak i izvan društvenih, političkih i vjerskih okvira. Ali, sve apstrakcije, bilo ideološke ili transakcijske, zahtijevaju barem neki mjerljivi materijal koji je u pitanju, i barem jednog avatara povezanog sa agencijom koja vodi ili nadzire interakciju s tim materijalom. Inače, ne bismo se dovoljno brinuli o apstrakciji da na nju potrošimo i najmanju misao, a kamoli se posvetimo njenoj službi.
Ako zlo postavimo kao svoju apstrakciju, imamo još veći problem. Prema definiciji koju sam upotrijebio, dobrovoljno postati "sluga zla" bilo bi zapanjujuće idiotski. Uostalom, vaš apstraktni "gospodar" vas mrzi više, nego što je čak i Hitler mrzio Židove! Na površini, čini se kao da bi čak i najposvećeniji sadomazohist (vjerojatno sa lakoćom) izbjegao ovu zamku, jer samo Zlo ne koristi "sigurne riječi". Ipak, sumnjam da se to događa prilično velikom broju razumnih i vrlo inteligentnih ljudi. Moguće je čak da su genijalci skloniji služiti samom Zlu, nego bilo kome drugome.
Kako se to događa? I zašto?
Kako bih nam pomogao pronaći odgovor, želio bih predložiti spekulativno biće čiste zlobe. Za sada ću to spekulativno biće nazvati "entitetom". Ovaj entitet nam je povijesno bilo nevjerojatno teško vidjeti, čuti, ili dodirnuti. Stoga nam se izgled borbe protiv njega čini nemogućom, iako smo razvili cijele kulturne, epistemološke i ontološke tehnologije, upravo sa tim ciljem na umu. Međutim, tvrdim da se te poteškoće vremenom smanjuju i da će na kraju potpuno nestati. Zapravo, vjerujem da smo spremni to doživjeti i tijekom naših života. Da upotrijebimo terminologiju iluzionista, svjedočiti ćemo prestižu.
Ali, prije nego što se obratim ovom neuhvatljivom stvorenju, moram postaviti temelje za postojanje navodno nevidljivih/neopipljivih entiteta, općenito. Pokušati ću koristiti što više naturalističkog jezika. Odmah na početku možemo odbaciti pseudoznanstvenu i regresivnu (ali, bizarno modernu) tvrdnju kako ovakvi entiteti ne mogu postojati jer ih "ne možemo vidjeti". Zapravo, ne moramo se pozivati na prošlo stoljeće fizike čestica kako bismo ignorirali one koji iznose ovako glupu tvrdnju.
Pogledajmo neke slične vrste entiteta, za koje vjerujem da s pravom možemo reći da "postoje". Iako dijeli mnoge površinske karakteristike, moj predloženi entitet, sam po sebi, nije egregor. Međutim, vjerujem da se njegova sposobnost manifestiranja povećava manipulacijom egregorima.
Ako uzmem zdravo za gotovo da postoji čisto destruktivna sila, koja je - slično božanskoj, kreativnoj iskri sa kojom se sukobljava - nemjerljiva trenutnim instrumentima, mislim da ne bi bilo pretjerano pretpostaviti kako bi se takva sila mogla prilagoditi u oblike kojima bi provela navedeno uništenje, u procesu sličnom evoluciji živih tkiva ili tehnologija. Zapravo, to bi bila njena jedina taktika koja bi stvarno bila prepoznatljiva ljudskom mozgu, koji se bavi zamišljanjem, izradom, a zatim rukovanjem materijalnim alatima, kako bi unaprijedio ciljeve svog vlasnika.
Ali, za razliku od drugih agenata (sposobnih za namjerno djelovanje), dotični entitet ne može (ili neće) redovito manipulirati teškom materijom. Ovo ograničenje može biti posljedica činjenice: A) sam entitet nema masu, ili B) njegov sastav je toliko slabo vezan da razmjenu energije koja je potrebna za manipulaciju i time sprječava najočitije iskaze djelovanja.
Za sada, pretpostavimo kako se radi o odgovoru B: entitet nosi neku malu mjeru mase, ali je izvanredno difuzan u usporedbi sa drugim tijelima koja možemo instrumentalno percipirati, što bi manipulaciju gustim objektima učinilo prilično teškom. Npr. naš entitet bi mogao baciti sjekiru dužine kraljevske blagovaonice, zabijajući je u lubanju Njegovog Veličanstva. Ali, to bi predstavljalo ekstremni utrošak energije, ostavljajući entitet nakon toga potpuno iscrpljenim. Ovo ograničenje ne umanjuje mogućnost da entitet može manipulirati drugim vrstama čestica (npr. neutrini su gotovo bez mase). Ali, radi argumenta, pretpostavljam kako ne može slučajno interagirati niti sa čim drugim, osim sa najlakšim i najstabilnijim česticama.
Što je sa fotonima? Iako ne nose nikakvu masu, oni mogu nositi informacije. Fizičari sa Sveučilišta Twente nedavno su uspjeli ugurati 10 bitova na jedan foton (naravno, i barem teoretski, ne postoji gornja granica potencijalne pohrane). Iako ovo ima očite implikacije za kvantnu kriptografiju i srodna područja, ima implikacije i za naš entitet. Pretpostavimo za trenutak da ono ima u svojoj moći sredstvo za namjerno manipuliranje svjetlošću (prilično prikladan talent, ako bi se naš entitet zvao "Lucifer"). Ako je to slučaj, onda postoji potencijal da stvori razne senzorne iluzije (jednako prikladno, ako bi se nazvao "Otac laži"). Imam neke ideje o tome kako bi mehanika ove sposobnosti mogla funkcionirati (npr. čudni atraktori, pretpostavljajući njihovo djelovanje, ne izgledaju više baš tako čudno). Ali, za sada, recimo samo da to može postići sa određenom dozom redovitosti.
Kako bi iskoristio takvu moć da ostvari svoj cilj?
Obzirom na njegove snage i slabosti, sumnjam da bi mu osnovna taktika bila utjecati na druga inteligentna bića, prvenstveno predstavljajući im iluzije, koje sugeriraju alternativne teorije stvarnosti - laži, u biti, iako one vrste od prilično jednostavne forme. Razrada tih jednostavnih laži u koherentne, primjenjive narative, prepuštena je samom fizičkom mozgu, koji se milijunima godina razvijao kako bi izvodio upravo takav trik.
Izvorna laž može biti suptilna, poput preuređenja nekoliko čvorova unutar uzorka, tako da izgleda prilično slično prirodnom uzorku, tj. istini, ali postaje progresivno iskrivljenija sa svakom fraktalnom iteracijom kroz prostor-vrijeme. Možda bi najbolja strateška upotreba iluzije bila ostaviti dovoljno poznatih elemenata na svom mjestu, pa neka ljudska žrtva/suučesnik sebe preoblikuje u junaka priče, i time racionalizira svako zlo djelo kao da je izvršeno u potrazi za većim dobrom. Kada bolje razmislim, ovo bi moglo poslužiti kao prilično dobar sažetak naših postmodernističkih filozofija, i sklon sam misliti kako ova veza nije slučajna.
Ali, samo ova taktika ne bi bila dovoljna. Možda bi dovela do ludila veliki broj traumatiziranih, ili na drugi način psihički oslabljenih ljudi (što čvrsto vjerujem da i čini). Ali, rezultat bi imao okus rijetke kaše na nepcu našeg entiteta. Zapamtite, jedini cilj našeg stvorenja jest učiniti štetu: maksimalno uništenje, kaos, bijeda i mučenje. U tu svrhu, entitet bi trebao učinkovito trošiti svoju energiju, oslanjajući se uglavnom na postojeće strukture koje imaju veliki utjecaj na guste, umjetno stvorene alate prisile i štete. Primarni oblici, koje bi nastojao oteti, tj. "posjedovati", stoga bi bile mreže ljudskog mozga, koje upravljaju ogromnim resursima, one što koriste vojske moralno ili intelektualno kompromitiranih institucija i agenata, tj. "kneževina".
Ali, i ovdje postoji problem: proces kvarenja pojedinačnih umova unutar tih kneževina, dakle jedno po jedno, bio bi neučinkovit i iscrpljujući, čak i za moćnog iluzionista, poput našeg entiteta. Mislim kako to nije uvijek bio slučaj; ako bi se vratili u vrijeme kada je ljudska populacija bila rijetka, a plemenski afinitet prema pojedinačnim vođama daleko jači, logično je kako bi osvajanje nekoliko umova, tu i tamo, donijelo puno veću nagradu. Čak je moguće da bi ostavilo dovoljno energije za izvođenje određenog broja "natprirodnih" podviga (npr. leteće sjekire, navođene strijele, kletve i uroke, monstruozne zvijeri. itd.) - zato da bi se namamili, uplašili, ili na drugi način prisililo ljude stupiti u službu entiteta. Ali, obzirom na to koliko smo plodni i multiplikativni bili tijekom cijele holoscene, čak bi se i osnovna taktika manipulacije fotonima pokazala izluđujuće neučinkovitom. To bi moglo biti istina, čak i za entitet koji je evoluirao deset puta više od svog osnovnog kapaciteta, tijekom istog razdoblja.
Iz tog razloga tvrdim da se njegovo primarno sredstvo manipulacije provodi putem egregora, sastavnih umova i sila koje ih čine....
Do sada, pretpostavljam kako su religiozni čitatelji u mom predloženom entitetu prepoznati obrise određenog zloglasnog biblijskog zlikovca, koji je ratovao sa svojim stvoriteljem, izgubio se i bio bačen u materijal svemira, gdje do danas planira svoju konačnu osvetu. Od sada ću svog teorijskog antagonista zvati upravo tim imenom. Ne samo zato što sam umoran od tipkanja riječi "entitet" iznova i iznova, već zato što vjerujem da nešto mora biti dobro imenovano kako bi se bolje razumjelo. A tko sam ja da se prepirem sa toliko dugo uspostavljenom nomenklaturom, ili da općenito odbijam darove prošlosti? Čini se da se model prilično dobro održao tijekom vremena, a ne popravlja se ono što nije pokvareno. Rečeno mi je da je to posebno istinito u ratna vremena.
Po istoj logici, religiozni čitatelj mogao bi pretpostaviti da su egregori također analogni biblijskim demonima, vezani za Sotoninu službu, putem nekog mehanizma paklenog zakona. Moj kratak odgovor na to je: "Otprilike?"
U Knjizi Enoha, pojam egregor može se odnositi na same kneževine, ili na nevidljive društvene mehanizme i povratne petlje koje ih održavaju. Sa druge strane, opisuje ih i na način koji sugerira strahovito moćna bića, vezana agencijom, koja nas ravnodušno gaze, poput insekata, zbog svoje ogromne veličine i izvanzemaljskog intelekta. Zamišljam nešto poput tornada koji se spušta na uspavano selo, nebo se pretvara u čudovište, koje nas slijepo i nasumično proždire.
Kada bi ovaj koncept morao pretvoriti u religijski jezik, jednostavno bi ta bića nazvao "anđelima" (palim i drugima), možda (nižeg ranga) "bogovima", i htonskim čudovištima iz antike. Iz te perspektive: ono što mi vidimo od njih moglo bi se smatrati tragovima koji ostaju kada djeluju, poput otisaka prstiju na mjestu zločina. Neću se prepirati oko toga koji je opis bolji; moguće je da oba mogu poslužiti različitim, ali jednako važnim svrhama, ovisno o situaciji.
Poput zemaljske flore i faune, egregori su se razvili u širok raspon oblika, pokazujući različite stupnjeve složenosti. Npr. mislim i da bi se burza potencijalno mogla opisati kao jedna vrsta egregora; decentralizirani meta-organizam, koji kontinuirano proždire informacije i izbacuje signale. Ovaj proces beskrajnog gutanja/vraćanja je gotovo istovremen (samo pitajte HFT tvrtke), te je daleko izvan dosega bilo kojeg pojedinačnog čovjeka, koji sa njim komunicira u Meat Worldu.
Kada bi umjetnici vizualizirali ovaj egregor (a doista, već i jesu), rezultat bi možda mogao izgledati kao velika, dvoglava zvijer, koja oscilira između stanja visoke energije (agresivno; punjenje) i stanja niske energije (letargično; povlačenje).
Kao i kod drugih kolektivnih umova ovisnih o povratnoj petlji, upute burze nisu pretjerano složene ("Kupuj!"; "Prodaj!"). Moguće je da takvi signali niti ne mogu biti ništa drugo nego jednostavni; zamršeno mikroupravljanje dezintegriranim tijelom čini se kao vrsta čarobnog trika, koji čak niti talentirana hobotnica ne bi mogla izvesti. Ali, glavna stvar je sljedeća: bez obzira na veličinu domene ili radijus utjecaja, nijedna osoba ili skupina zapravo nikada ne kontrolira burzu. U bilo kojem trenutku, nepredviđeni događaj može razbjesniti zvijer, uzrokujući da svog najnovijeg putnika gurne u jeftinija sjedala, ili odvuče u svoju špilju na pravo maltretiranje.
Sekundarna stvar bi mogla biti takva da burza nije sama po sebi zlonamjeran. Bez obzira koja glava upravlja tijelom, ili koji jahač pokušava upravljati njegovim uzdama, burza je zapravo ravnodušna prema pitanjima morala. To je bog-stroj, koji se prilagodio isključivo za preživljavanje i rast (ovim redoslijedom, nužno). Činjenica što će, osobe ili korporacije, unutar distribuiranog oblika egregora slijediti individualne ciljeve je savršeno prihvatljiva unutar ove strukture bića, sve dok se istovremeno ostvaruju primarni ciljevi. Pojedinačni trgovac može uzeti slobodan dan, kako bi odigrao nekoliko rundi golfa. Mrav nije programiran kamo će ići, već samo kamo se vratiti.
To ne znači da katastrofa ne može zadesiti egregor. Možda je čak i neizbježan, katastrofalan neuspjeh, ugrađen u njegovu meta-anatomiju, kao što je ugrađen u anatomije svih živih vrsta. Razlika je samo u tome što će se - budući besmrtni egregor - burza uvijek oporaviti od svojih periodičnih "smrti", sve dok postoje informacije koje ga hrane, ili promatrač koji svjedoči rezultatu. Nikada nije bilo u povijesti da neki čovjek, negdje, nije tražio zamjenu jednog izvora vrijednosti za drugi, generirajući cjenovne signale kao posljedicu. Burza ne samo da nikada ne umire. Nikada ne spava. Kada bi sve burze sutra zaustavile trgovanje, i dalje bi postojale, letargično vrebajući, ili hrabro jureći naprijed, kao i uvijek. Samo bi nam bilo teže to vidjeti.
Egregor također može biti arhetip, koji se postupno oživljava kroz mnoštvo narativnih struktura i umjetničkih oblika. To je obično dug i neuredan proces. "Ima li Kerber tri glave ili pedeset?", na kraju utvrdimo postojanje relativno konzistentnog bića, koje se može mentalno prizvati u trenutku, uz teoriju kako je svačija slika ovog bića praktički ista. Kako bi je dokazali, sve što trebate učiniti jest pokazati sliku psa sa više glava, i zamoliti deset stranaca da vam kažu njegovo ime. Ako svi slegnu ramenima ili kažu nešto poput "Fido", moguće je da je Kerber u ozbiljnoj nevolji. A možda smo svi u nevolji, jer to znači da vrata Podzemlja sada stoje nečuvana.
Sada bi mogli reći: "Neće svi prepoznati Kerbera, niti prema imenu, niti prema obliku." I to je potpuno točno. Neki egregori su smrtniji od drugih. Tko bi od nas mogao nabrojati imena ili likove bogova drevnog Babilona? Ili, čak samo jednog, što se toga tiče? Osim ako vas osobno ne zanima ova tema, šanse su vrlo male. A neobožavani bog uopće i nije bog. To je u najboljem slučaju klikovska znatiželja, akademska fusnota, ili opskurni komadić kiča.
U jezičnom modelu koji predlažem - bogovi Babilona su odavno mrtvi. Možda bi jednog dana mogli biti reanimirani, slično kao što se burza sa vremena na vrijeme ponovno inicira. Ali, uskrsnuće egregora ove narativne vrste zahtijevalo bi dugotrajan i usklađen napor velikog broja ljudi, i to onih koji su, ne samo zainteresirani, već psihološki i duhovno duboko uronjeni u taj rezultat. Kada se dogodi tako što, onda mislim kako distribuirani kolektivni um jahača, koji sjedi na vrhu egregora - nestaje. Postaje samo malo nešto više od jungovskog konstrukta kolektivne nesvjesnosti, ali ostaje kao stvarna manifestacija, sa vlastitom voljom i djelovanjem. Poput tržišta (ili burze), postaje nepredvidivo i potencijalno vrlo opasno.
Sumnjam da je najznačajniji primjer ove strategije, u nedavnoj prošlosti, bio onaj koji su provodili Aleister Crowley i njegov telemski kult. Potpuna analiza njihovog mračnog pothvata mogla bi nas odvesti u vrlo duboku zečju rupu. Dovoljno je reći da vjerujem kako su određeni projekti ovog kulta bili "uspješni". Ako ste znatiželjni i želite ispitati jedan od ovih projekata, možda možete početi sa adresom "1003 Orange Grove Avenue, Pasadena, CA", i krenuti odatle. Ali, savjetovao bi vam da budete vrlo oprezni prilikom provođenja takvih istraga. Nisu svi egregori zlonamjerni; ali neki jesu, i ti jesu zastrašujuće opasni. Rekao bi vam da pitate Jacka Parsonsa, ali taj gad je mrtav kao pakao (i vjerojatno bi vas i mogao provesti kroz pakao).
Ako vam ovo zvuči malo previše kao mračnjačko vuuuu, pa... dobro!! Tako i treba biti. Postoji ogromna jezična barijera, kada je u pitanju opis prijelaza iz meta-entiteta ili grupnog uma (uspostavljeno povratnim petljama) u stvarno biće, koje djeluje putem neovisne agencije. Manifestirani egregor nije biće stvoreno njegovim ljudskim komponentama, već je to ono koje oni prizivaju. Prema mom tumačenju, demoni nisu imuni na silu Ekonomije pažnje. Naprotiv; pažnja je njihova roba i zanat. Dakle, kada se egregor "oživi", agencija zapravo ne pripada njemu, kao niti posljedično distribuiranoj volji njegovih ljudskih komponenti. Pripada entitetu, koji je namamljen raskošnom pažnjom koju mu posvećuje kult, i čiji ga članovi mole neka se manifestira. To je, u biti, ono što moljca privlači plamenu. Ali, u ovom slučaju, umjesto da propadne, moljac je naoružan bacačem plamena.
Može li egregor ove vrste biti inherentno "dobar"? Ako je tako, kako bi to izgledalo? Po mojoj procjeni, takvo biće bi funkcioniralo zato da proizvodi više uređenih sloboda, zahvalnosti, milosrđa, ljubavi i radosti. Ali, ako i kada bi se takvo biće ikada prizvalo, onda ne mislim da bi se manifestiralo na isti način kao što to čine zlonamjerni. Za njegove prizivače bi se samo činilo kao da žive svoje najbolje moguće živote. Nakon što takav egregor uspostavi dovoljno visok stupanj pouzdanog reda i rasta, stabilne strukture i institucije koje se formiraju i gnijezde oko njega, mogu svakom pojedinom čovjeku pružiti put za bijeg u umjetnost, filozofiju, ili fizičko i duhovno istraživanje. Mnogi bi doista slijedili taj put, jer bi upravo u tim smjerovima mogli pronaći istinu, transcendenciju i, u konačnici, uvid u Božje kraljevstvo. Ovo je suprotno od Kafkine Metamorfoze, jer mrav postaje potpuno čovjek (i to praktički preko noći, iz perspektive samog Boga).
Je li se ovo ikada prije dogodilo? Ne znam. Sumnjam da nije, iz istog razloga zašto sumnjam da Laplaceov Demon LLC nije osvojio svijet, pretvorio nas sve u robotske eunuhe i konkubine. Vidjeli bi njegove otiske prstiju posvuda. Vjerujem da je u prošlosti bilo barem nekoliko donekle uspješnih pokušaja prizivanja dobrih egregora, te su određeni projekti u tijeku. Ali, to je izvan dosega moje teorije, jer Sotona komunicira sa egregorima drugačije nego mi, i mislim da ljudi imaju interes za naučiti i prepoznati ove tehnike.
Koliko je star svemir?
Prvi Googleov rezultat tvrdi "13.7 milijardi godina", koristeći ekstrapolaciju crvenog pomaka (tj. "Hubbleovo vrijeme") kao mjernu letvu. Jedan od problema sa ovim pristupom – Hubbleovi problemi? – jest u tome što su osmišljeni prije nego što smo primijetili da se širenje svemira ubrzava, ali i mnogo prije nego što smo uopće pokušali objasniti složenu dinamiku koja drži galaktičke skupove na okupu. "Hubbleovo vrijeme" došlo je prije nego što smo objasnili mnogo toga. Drugi problem je npr. u tome što bi se naše trenutne teorije o Brownovom gibanju mogle početi raspadati kako se približavamo mjestu Velikog praska (opet problem?). Zatim, tu su i bezbrojne dileme koje su se pojavile tijekom razvoja kvantne mehanike (Kvantne dileme? Ah, oprostite!). Čak niti ne spominjem tzv. "efekt promatrača" (što nije iznenađujuće, jer je ovo smetnja za gotovo svaki voljeni sustav mjerenja).
Pokušao sam kontaktirati Googleov odbor za provjeru činjenica u vezi sa ovim neslaganjima, ali predstavnik je samo potražio zamjenice, nazvao me fanatikom, a zatim je spustio slušalicu.
Pa dobro. Siguran sam da imaju i veće ribe za ispržiti.
U svakom slučaju, tvrdim da je čudan odgovor na starost Svemira točan: "Ne znamo i nikada ne možemo znati".
Također, mislim kako je to pomalo previše beskorisno pitanje, barem u ovoj fazi ljudskog razvoja. Možda će postati važno kada počnemo ozbiljno razmatrati međuzvjezdana, ili (još gore) međugalaktička putovanja. Za sada je dovoljno reći: čini se da je svemir vrlo, vrlo, vrlo, vrlo star.
Razlog zašto sam ovako započeo jest zato što sam želio dati neki kozmološki kontekst za misaoni eksperiment, koji će uslijediti. Nešto od onoga što ovdje govorim će biti kontroverzno, posebno kada je riječ o vremenskim skalama i starosti. Sumnjam da se veliki dio radnje odvija mnogo prije nego što je Zemlja nastala; možda su se neki od najvažnijih događaja dogodili, prije ili istodobno, sa singularnošću. Nisam bio tamo, ili makar ne, u ovom želatinoznom obliku. Oslanjam se prvenstveno na vlastitu moć zaključivanja i zapažanja, kao i na iskaze iz druge, treće i... dovraga, možda i sto sedamnaeste ruke, ljudi koji su davno umrli.
U prethodnom dijelu teksta sam ponudio na uvid grubu skicu spekulativnog entiteta, kojega nazivam Sotonom. Sada želim detaljnije objasniti potencijalna fizička i psihološka svojstva ovog bića. Kako bi to učinio, sada ću koristiti dva imena, od kojih je drugo "Lucifer" (poznat i kao "onaj koji sjaji", "nositelj svjetla"). Ta imena uglavnom opisuju isto stvorenje. Ali, u određenom trenutku njegove povijesti, umjetnici su primijetili kako je Lucifer prošao kroz toliko duboku transformaciju, tako je zaslužio drugačije ime koje bi ga objasnilo.
U nastavku slijedi kratki sažetak "činjenica", koje su nam poznate o Luciferu, uglavnom sastavljenih iz različitih kanonskih izvora (npr. Postanak, Job, Izaija, Ezekiel), i apokrifa (npr. Jubilej, Henok). Ali, ne oslanja se isključivo na ta djela; tijekom tisućljeća, oko Lucifera i događaja njegova postojanja je uspostavljena veoma moćna vrsta umjetničkog egregora. Kao posljedicu toga, pretpostavljam kako bi većina nas znala (ili barem spremno prihvatila) ove detalje, na način općepoznat kolektivnoj svijesti, a da nikada nismo pročitali niti jednu riječ o tom tipu:
- Lucifer je bio najjači, najmudriji i najljepši od anđela, Božji miljenik. Stvoren je sa ciljem čuvanja i održavanja svjetla svemira, izvornog materijala, od kojeg je formirano cijelo Stvaranje;
- U nekom trenutku svoje povijesti, Lucifer je postao zavidan prema Božjoj moći i autoritetu. Okupio je vojsku pobunjeničkih anđela, poveo rat protiv Boga i njegovih odanih pristaša. Predvođeni Mihaelom Arkanđelom, pristaše su ugušile pobunu, izbacili su Lucifera i njegove sljedbenike iz Raja;
- Nakon poraza, Lucifer se transformirao u biće poznato kao Sotona, te od tada planira svoju osvetu.
Zvuči li vam to makar otprilike točno? Možda bi se neki detalji mogli blago izmijeniti (npr. je li Lucifer transformiran nakon rata, ili u trenutku kada je to zamislio?); mogli bi se skicirati i dodatni detalji (npr. njegove avanture u Edenu). Ali, pretpostavljam da ovaj sažetak zvuči uglavnom točno, posebno za potomke judeokršćanskih umjetnika, makar kako su ga opisivali.
To je jedna od moći umjetnosti; na spoju slika, pjesama, viceva, književnosti, filmova, modnih dizajna, videoigara i više - formira se vrsta znanja o temi koja je uglavnom neverbalna, ali tako postaje međusobno razumljiva. To vrijedi za svaku ljudsku mrežu sa dovoljno velikim brojem zajedničkih kulturnih dodirnih točaka i artefakata. Ali, učinak je posebno jak, onda kada su u pitanju bića poput Lucifera; umjetnički egregor, koji se odnosi na njega jako dugo vremena šalje signale, u nekom od oblika. Možda se čak proteže i do pretpotopnih doba, do špiljskih slika, ili do crteža prljavih i dlakavih protoljudi.
Mislim da to isto nikada nećemo znati. Barem nećemo "znati" na način na koji proces znanstvene retrodikcije uspostavlja i pretpostavlja kao znanje. Umjetnici, međutim, posjeduju radikalno drugačiji skup epistemoloških alata. Materijalni racionalisti preziru te alate, unatoč - ili zbog? - jakim dokazima njihove prediktivne i retrodiktivne moći. Evo jedan primjer:
- Umjetnici su ispravno pretpostavili postojanje zmajeva, tisućama godina prije nego što su znanstvenici pronašli njihove fosilizirane ostatke.
Ne sviđa vam se taj opis događaja? Ne sviđa se ni znanstvenicima. Da su imalo iskreni, sa dozom humora, dobre volje ili društvene pristojnosti, školarci bi danas raspravljali o Dobu zmajeva, umjesto o Dobu dinosaura. Ipak, postaje sve bolje, jer drevni umjetnici vremenom sve više dokazuju kako su bili u pravu, te iz groba nastavljaju izvlačiti svoje paleontološke suparnike.
Izraz "dinosaur" se prevodi kao "strašni gušter". Uvijek sam mislio da je izbor latinskog za englesku taksonomiju nevjerojatno glup. Unatoč svim isprikama koje sam čuo tijekom godina, miriše na mračnjaštvo; korištenjem izbirljivog jezika (koji je mrtav, bez upotrebe, već mnogo stoljeća) - ezoterični zatvoreni krug onda može voditi incestuozne rasprave, izolirano od prljavih i neopranih masa (posebno bez umjetnika, jer jebeš te kretene).
Problem je, naravno, u tome što se "strašni gušter" pokazao kao užasan i bezvezan naziv za dotične životinje. Siguran sam kako se, tijekom ranih rasprava o nomenklaturi, odigrala scena slična ovoj: Neki ulizički paleontolog - možda čak i onaj goblinoidni nitkov, Richard Owen - odlazi u kampusnu krčmu na pivo, gdje se u pijanoj raspravi sa profesorom književnosti, upušta u raspravu oko toga koju riječ na "R" treba usvojiti. "U redu, dobro!", mrmlja Owen, "Ali, oni još uvijek nisu zmajevi, dobri moj. Uostalom, gdje su im prokleta krila?“
Naravno, znanstvenici bi doista nastavili iskopavati fosilne dokaze o zmajevima sa prokletim krilima. Ali, zabava tu ne prestaje:
https://en.wikipedia.org/wiki/Feathered_dinosaur
"Sada se zna da je nekoliko ne-ptičjih dinosaura imalo perje. Izravni dokazi o perju postoje za nekoliko vrsta. U svim primjerima, opisani dokazi sastoje se od otisaka perja, osim onih rodova za koje se pretpostavlja da su imali perje na temelju skeletnih ili kemijskih dokaza, poput prisutnosti bodlji (točke sidrišta za perje krila na prednjim udovima) ili pigostila (srasli kralješci na vrhu repa koji često podupiru velika perja).
Pokrovne strukture, koje su dale perje ptica, vide se u leđnim bodljama gmazova i riba. Slična faza u njihovoj evoluciji, kao i složeni slojevi dlake ptica i sisavaca, može se primijetiti kod živih gmazova poput iguana i agamida Gonocephalus. Smatra se da su strukture perja nastale od jednostavnih šupljih niti kroz nekoliko faza sve veće složenosti, završavajući velikim, duboko ukorijenjenim perjem, sa jakim perima (rahis), bodljama i barbulama, koje ptice danas pokazuju."
Jesu li neki zmajevi također rigali vatru, kao što su primijetili određeni skupovi umjetničkog egregorea? To bi me iznenadilo, pretpostavljam. Ali, čak i da nisu mogli, uvijek postoje stvari poput ove, koje treba uzeti u obzir:
"Vrijeme evolucije pljuvanja otrova se podudara sa ključnim datumima u evoluciji ranih ljudskih predaka. Pojava pljuvanja kod afričkih kobri dogodila se otprilike u isto vrijeme kada su se hominidi odvojili od loze čimpanza i bonoba, prije otprilike 7 milijuna godina. Evolucija pljuvanja kod azijskih kobri dogodila se uz dolazak Homo erectusa u Aziju, prije otprilike 2,5 milijuna godina.
Osim toga, fosili kobrinih očnjaka pronađeni su na drevnim nalazištima hominina, poput kolijevke čovječanstva u Africi. Trenutni dokazi su posredni, što znači da nam je potrebno više dokaza. Međutim, ispljuvavanje otrova, kao reakcija na gaženje životinja iz krda, ili na to što su ih lovile ptice ili sisavci, daleko je manje podržano."
U svakom slučaju, koji god moćni umjetnik prvi otkrio zmajeve, duguje ispriku (obzirom na najnovije teorije o "perju" od strane naših dekonstrukcijskih čarobnjaka, te, koji god je umjetnik prvi uočio baziliska/vaje vjerojatno duguje ispriku, rukom napisanu, poniznu, potpisanu krvlju).
https://www.smithsonianmag.com/smart-news/dinosaur-was-iridescent-crow-180967841/
Možda vas još uvijek nisam uvjerio. Što je u redu; ovaj dio moje teorije samo se površno bavi umjetničkom metodom razotkrivanja istine. Posvetiti ću buduće poglavlje razradi načina na koji umjetnici gledaju na svijet, zašto su toliko često u pravu (o nekoj temi), mnogo prije nego što nam znanstvenici to "dokažu". Za sada, recimo samo da metoda uključuje dva glavna sastojka:
1. Polimatsko/stereoskopsko promatranje: Sposobnost tumačenja objekta ili fenomena iz više referentnih okvira, i manje-više istovremeno;
2. Autonomna rekonstrukcija: Instinktivno sastavljanje naizgled različitih ili nepovezanih elemenata (tj. antiteza strateške znanstvene redukcije).
Ne tvrdim da je ova metoda neki oblik "natprirodne" moći. Iskreno ne znam što je to. Znam samo da su dokazi o njenom postojanju toliko brojni, praktički su neporecivi, ja sam je koristio tijekom cijelog života. Zbog mojih napora nazivali su me "sablasnim", dok me više ljudi, koji me dobro poznaju, prozvalo me je "Kasandra". Pretpostavljam da postoje i gori nadimci.
U svakom slučaju, mislim da svi ljudi imaju mogućnost pristupiti ovoj metodi promatranja. Oni koje nazivamo "umjetnicima" tome pristupaju znatno više i jače od prosječne osobe, ili iz nekog nepoznatog razloga, pristupaju češće, uz točnije rezultate. U rijetkim prilikama susrećemo tzv. "genijalne umjetnike", ljude čija djela gotovo utjelovljuju samu istinu. David Lynch je jedan od njih.
Više o ovoj vrlo važnoj temi kasnije....
Sada, vratimo se ponovno Luciferovoj povijesti, i našem osmotskom znanju o njemu. Većina ljudi koji razmišljaju o njegovoj priči koncentriraju se na "pad iz milosti", kao najvažnijem čvoru ove priče: Kako Anđeo svjetlosti postaje Anđeo tame? Ali, prije nego što pokušamo odgovoriti na ovo pitanje, moramo uopće razjasniti što je to "nositelj svjetla".
Pokušavam se oduprijeti citiranju Svetog pisma, koliko god je to moguće, uglavnom zato što nije u mojoj kormilarnici. Ali, ovaj opis iz Ezekijela 28 je toliko prekrasan i čita se kao poezija (i apsolutno vjerujem kako je autor primjenjivao umjetničku metodu promatranja). Ovo je Bog koji govori Luciferu, u nekom trenutku nakon njegovog pada:
"Bio si pečat savršenstva, pun mudrosti i savršen u ljepoti. Bio si u Edenu, vrtu Božjem; svaki dragi kamen bio je tvoj pokrov, sard, topaz i dijamant, beril, oniks i jaspis, safir, smaragd i karbunkul; I izrađeni od zlata bili su tvoji okviri i tvoji gravure. Na dan kad si stvoren, bili su pripremljeni.
Bio si pomazani kerubin čuvar. Postavio sam te; bio si na svetoj gori Božjoj; hodao si posred ognjenog kamenja. Bio si besprijekoran na svojim putovima od dana kad si stvoren, dok se u tebi nije našla nepravda."
Topaz i dijamanti? Smaragdi i safir? Karbunkul? Sve u zlatu?
Bling, blještavilo!
Lucifer je moderan, hej!
Ali, Lucifer je i funkcionalan, hej. Bog nije stvorio ovo biće, "nositelja svjetla", samo za zabavu i igre; i baš poput drugih bića svoje vrste, Lucifer je stvoren sa svrhom. U ovom slučaju, svrha je bila to što je bio "čuvar". Obzirom na sve razgovore i rasprave o pečatima i svetim planinama, očito je ovo bio vrlo visoko rangirani položaj. Ali, ostaju pitanja: Čuvati što? I od koga?
Opet previše lutam, pa ostavimo i ovo zadnje pitanje za kasnije. Usredotočimo se na Luciferov sjajni oblik. Ključna poruka ovdje izgleda kao da svi ti rijetki dragulji i metali nisu dio njegovog tijela, nego nekakav materijal koji se nalazi izvana/vani. Točnije, to je nešto što nosi ili koristi u svom službenom svojstvu. Na prvi pogled, poezija ovdje sugerira dar dragocjene odjeće ili dodataka. Uostalom, ti su materijali prilično rijetki i "lijepi" za nas, pa je moguće da ih je Bog poklonio Luciferu kao znak naklonosti.
Ali opet: Što je zapravo bio Luciferov posao? Je li mu bilo naređeno da čuva sve to blještavilo, poput Božje verzije Brink-vozača? To ipak nema puno smisla. Ako vam nešto dam i zatim zahtijevam da na to pazite, onda to nije dar. To je odgovornost.
Ali, prema priči koju sam prenio, Lucifer ipak nije bio bezvrijedni rasipnik iz hedge-fonda. Ako bi ga strogo gledali kao stroj, onda je bio dizajniran za obavljanje određenog zadatka. Razmislite o fizičkim svojstvima svih tih dragulja i metala koji ga prekrivaju. Tvrdim da je ovaj odlomak ključ za razumijevanje dotičnog entiteta; bilo u njegovim luciferskim, ili sotonističkim oblicima. Prava vrijednost ovih elemenata nije u njihovoj subjektivnoj ljepoti ili stvarnoj rijetkosti. Ona je u njihovoj funkciji. Ono što je tim tvarima zajedničko su njihova reflektirajuća i refraktivna svojstva. Oni su alati za manipulaciju fotonima. Odbijači, savijači i usmjerivači svjetlosti.
Međutim, manipulacija fotonima nije cijela priča. Egregor nam također govori kako je Lucifer imao agenciju, dajući mu time mogućnost odaberati hoće li ili neće izvršiti namjeravanu svrhu. Njegov egregor nam govori da je ovaj aranžman funkcionirao prilično dobro, barem neko vrijeme. Ako je naš LU-cipher v.666 softver neispravno funkcionirao, bilo u kasnijoj fazi razvoja, ili nakon objavljivanja - vjerojatno bi to bilo iz jednog od sljedećih razloga:
1. Loša skalabilnost: Greška u dizajnu, duboko zakopana u izvornom kodu, omogućila je ispravnu funkcionalnost pri manjim populacijama podataka, ali je počela curiti kako su se izvori informacija širili iznad kapaciteta nosivosti sustava;
2. Nepredviđena prilagodba: Slično našoj trenutnoj gomili ML tehnika, programiran je modificirati vlastiti kod. U nekom trenutku, tijekom automatskog razvoja, ažuriranje koda pokrenulo je katastrofalnu kaskadu pogrešaka. Nakon što se to dogodilo, analitički podaci prethodnih generacija koda su bili podložni inverznoj interpretaciji, od strane svih budućih izdanja;
3. Oštećenje hardvera: Nanesena je šteta fizičkoj infrastrukturi, konkretno onoj na kojoj radi LU-cipher platforma. Problem bi mogla biti traumatična (ali, ne i smrtonosna) ozljeda/povreda neke teško dostupne komponente, ili učinci nekog izvora stalnih smetnji (toplina, magnetizam, itd.), koji se nalazi u blizini.
Kako god bilo, zbunjeni inženjeri osiguranja kvalitete koji pretražuju kod, nisu mogli pronaći ništa loše u njemu. Ipak, izlaz/output sustava je ipak izgledao jebeno loše. Kod ovog modela, "nepravednost", koja je pronađena u Luciferu bila je izvorna greška, ili nova značajka, koja je osakatila njegove izvorne ciljeve dizajna. Ako išta vrijedi, prilično mi se sviđa ideja što se samo Zlo prodaje kao "to je značajka, a ne greška". Bio sam na tim prokletim sastancima.
Usput, ne mislim kako se bilo koje od ovih objašnjenja međusobno isključuje. Višestruki čvorovi kvara su češći nego što mislimo, pogotovo kada pokušavamo dijagnosticirati složene dinamičke sustave. To je posebno istinito u digitalnom dobu; kao što znam iz osobnog iskustva, može biti i užasno frustrirajuće. Zamišljam kako najbolji liječnici pate od iste razine frustracije (iako također zamišljam da su takvi liječnici, nažalost, rijetki ovih dana). Činjenica jest da svi želimo najjednostavnija rješenja, povezana sa najmanje povezanih mogućnosti. Mislimo kako bi grafički prikaz uvijek trebao biti dvodimenzionalan, sa jednom varijablom, te svi podaci izglađeni i lako čitljivi na PowerPoint slajdu.
(Odricanje od odgovornosti: Ne tvrdim da je Lucifer doslovno "stroj", na način na koji moderna osoba zamišlja složene, poluautomatske i umjetno izrađene alate. No, rođeni smo u prezrenom dobu, gdje svi "vrhunski umovi", čak i ljudska bića, gledaju stvari na taj način. Iz ove iskrivljene perspektive, svi smo mi strojevi, koji rade u različitim stupnjevima kvara. Još gore, ne postoji stroj koji je u savršenom radnom stanju, i sa kojim bi se mogli usporediti; liječenje je prepušteno stručnjacima koji se bave isključivo popravkom komponenti. To mi priziva komičnu sliku nekog glupog masnog majmuna, koji popravlja brtvu tako da uzrokuje ispadanje mjenjača, a zatim sve pošalje stručnjaku za mjenjače, koji nekako uspije uništiti stup volana i lambda sonde; itditd, sve dok ne ostane hrpa nepovezanog smeća.)
Vjerujem kako ovo gledište odražava psihologiju našeg sotonskog entiteta; sav materijal je mehanički, te je podložan beskrajno specijaliziranoj atomizaciji, tj. uništenju. U tom smislu, Sotona bi doslovno imao oblik deus ex machina; bog koji se spušta iz uređenog stroja, kako bi "popravio" određene neispravne komponente egregora. Osim što, u ovom prikazu, njegovi pojedinačni popravci nanose sve veću destruktivnu štetu cjelini. To me pomalo podsjeća na akvinski pogled na manja i veća dobra; zla su "dobra", ali samo za zlotvora. To što Sotona izvodi takve obrnute popravke, dok i sam ne radi ispravno, mogao bi biti ključ za razumijevanje naše trenutne stvarnosti.
Primijetio sam da se puno ljudi, u posljednje vrijeme, pitaju nešto ovako: Zašto se događa toliko hirovite i samodestruktivne štete? Zašto se čini da se sve ubrzava, alarmantnom brzinom? Iz ekonomske perspektive, mislim da su to "mrežni efekti"; problem je u tome što su vrijednosti kompatibilnih dobara obrnute, tako da su njihova destruktivna svojstva pomaknuta na čvoru, koji je previše udaljen i većina pojedinaca ga ne percipira, niti mu pristupa. Međutim, umjetnici to mogu percipirati. A oni koji profitiraju od ove sposobnosti mogli bi se jednako tako nazvati i sotonistima.
Vrlo je moguće da je gornja slika (u sredini) lažna. Možda je jednu ili obje ove osobe na slici (ili čak Lawrenceovu sliku), "kupio profesionalni član". Ili, možda je stvarna, ali je proračunati trol ili šala, koju izvode "sekularni" pobunjenici, protiv bogobojaznih rugalica. Uostalom, Sotona je glavna ikona pobune na judeo-kršćanskom Zapadu, čak i među njegovim ateističkim klaunovima. Sama Lawrenceova slika nastala je kao svojevrsni trol: referenca na ondašnju Francusku revoluciju, namamiti kritičare povjerovati da su super pametni, samo zato što su je primijetili. Puno loše umjetnosti stvara se upravo iz tog razloga. Kao što bi rekao lažni-buntovni-pjesnik-prevarant-umjetnik-koji-je-postao-dobar-dečko, Johnny Rotten: "To je prijevara, dušo!"
Ali, ono što je sigurno jest činjenica - Abramović se pojavila u (na kraju odloženoj) reklamnoj kampanji za Microsoftov proizvod proširene stvarnosti - HoloLens 2:
https://en.wikipedia.org/wiki/HoloLens_2
"HoloLens 2 su kombinirane pametne naočale za miješanu stvarnost, sa valovodnim i laserskim stereoskopskim i punim bojama, koje su zajednički razvili i proizveli Microsoft i MicroVision, Inc., Redmond, Washington. To je izravni nasljednik pionirskog Microsoft HoloLensa, kao i tehnički nasljednik MicroVision stereoskopskog i monokromatskog laserskog virtualnog retinalnog zaslona (VRD) i zaslona montiranog na kacigu (HMD), prototipa u razvoju za otkazani stealth helikopter RAH-66 Comanche, te sada ukinuti monoskopski i monokromatski MicroVision Nomad Augmented Vision System. Dana 24. veljače 2019. godine, HoloLens 2 enterprise edition debitirao je kao prva varijanta uređaja, nakon čega je uslijedilo developersko izdanje, koje je najavljeno 02. svibnja 2019. godine. Nakon toga je objavljeno u ograničenom broju 07. studenog 2019. godine. Integrirani sustav vizualnog proširenja američke vojske je za daljnji razvoj HoloLensa 2."
Opet manipulacija svjetlošću! U službi stvaranja iluzija!
Postaje li ovdje vruće?
Vraćam se sada na početnu dilemu vremena....
Koliko je star Sotona?
Štoviše, jesmo li uopće sigurni da besmrtni entiteti zamišljaju/sudjeluju u vremenu - na isti način kao mi? Nisam uopće siguran kako gledati na te stvari. Ali, pretpostavimo da je tome tako, i ako su stvoreni u trenutku singularnosti (ili otprilike u to vrijeme) - onda bi mogli biti najstarija bića, koja su ikada postojala, prema bilo kojem zamislivom standardu mjerenja.
Zamislite svjesno i osjećajno biće koje živi više od petsto godina (npr. kao što je Bram Stoker zamislio svoju verziju Drakule). Što bi takvo iskustvo učinilo osobi? Kako/koliko bi se promijenila nečija percepcija čovječanstva?
Zamislite sada jednog promatrača koji živi deset tisuća godina. Ili milijun. Ili 13.7 milijardi godina.
Može li čovjekoliki um, koji živi toliko dugo, postati išta drugo osim čudovište? U najmanju ruku, takav utjelovljeni um koji toliko dugo kontinuirano djeluje, sadržavao bi misli i mišljenja koja bi smatrali potpuno stranima našima. Besmrtnost bi se čak mogla osjećati kao mučenje; doživotna kazna, bez mogućeg kraja, kao i bez nade u iskupljenje. Kakve bi strašne dubine prezira proizašle iz ovakve vječne muke? Štoviše, što bi bića ovakve prirode učinila od čovječanstva, kojemu je predan dar osjećajnosti i dar smrti?
Poput starosti svemira, vjerujem da ovaj odgovor ne znam i nikada ne mogu znati. Jasno mi je da su ovakva bića zainteresirane strane u ljudskim poslovima. Privlačimo ih, na neki strani način. Ostavljaju otiske prstiju i stopala za sobom. Žele nešto od nas.
Neki od njih žele da napredujemo i istražujemo; da volimo kao što smo voljeni; da steknemo radostan uvid u značenje našeg stvaranja; da se od srca smijemo, ali da budemo velikodušni sa svojom tugom; da pronađemo put do neuljepšane istine. Za biće, koje je besmrtno,ipak zadržati zdrav razum i osjećaj svrhe - može biti pravi "pečat savršenstva": što je slično savršenom entitetu iz kojega se Sotona na kraju rodio. U skladu sa jezičnim modelom, ova ću stvorenja nazvati "anđelima".
Drugi entiteti nas mrze neizrecivom strašću. Materijalni svemir je naša majka, i poput svih živih bića, oblikovani smo od njene zvjezdane prašine. Ali, imamo oči na svog oca i oni su to primijetili. Ta bića ne žele od nas da samo umremo. Žele da patimo do smrti; da mrzimo druge kao što mrzimo sebe; da silujemo, pljačkamo i ubijamo jedni druge; žele zakopati našu božansku baštinu u blato i sluz materijalizma; žele nas natjerati odbaciti sam koncept duhovnog života. Žele nas zagaditi, zbuniti i vandalizirati do te mjere da naša duša propadne zajedno sa našim tijelom, a njen mehanički ostatak bi onda bio uključen u njihovu košnicu uništenja. "Sotona doziva svoje legije", da se tako izrazim.
Ali, sumnjam kako to nije sve što oni žele. Također, mislim kao da žele nešto dokazati o strukturi stvarnosti. Žele dokazati kako je eksperiment njihovog neprijatelja (sa stvaranjem) užasno pošao po zlu, ili da je bio osuđen na propast od samog početka. Žele osvetu protiv svog oca, i pritom koriste Njegovu omiljenu djecu kao instrumente osvete.
Znate kako se zovu.
A u ovom dobu digitalnih čuda, njihovi otisci prstiju su posvuda....
BY: Marc Bisone; rujan 2022. godine
(Napomena autora: Oprostite na zagonetnom završetku. Nisam siguran o čemu će biti sljedeće poglavlje. Moglo bi ići u jednom od dva smjera. U posljednje vrijeme provodim malu istragu, čiji bi rezultati mogli prilično promijeniti putanju. Možda će biti potrebno malo skrenuti sa teme, drugačijim oblikom članka, koji planiram: Vodiči sa uputama o onome što smatram jedinstvenim taktikama za borbu protiv entiteta i njegovih podanika. Iz nekih povratnih informacija koje sam dobio (uključujući od ljudi koje poštujem i divim im se), brinem se da ova serija djeluje kao samozadovoljstvo, vrtnja u krug, ili, još gore: skretanje sa "prave borbe".
Računajte na mene u toj borbi, braćo i sestre, sve do gorkog ili slavnog kraja. Samo mislim da sam naišao na neka nova oružja i oklope, koji bi mogli biti korisni, u određenim scenama kazališnih predstava, našeg čudnog rata.
Hvala kao i uvijek svim briljantnim i velikodušnim piscima i čitateljima, koji trpe moje ludorije. Ako se borimo, pobijediti ćemo.)
Add comment
Comments