New Age (14. dio)

EndKampf

Nadovezujući se na tradiciju bratstva "Polaires" i "Crvene Šambale", Dugin je oblikovao rusku vanjsku politiku u skladu sa milenarističkom i kabalističkom fantazijom o ispunjenju proročanstava o "posljednjim vremenima". To je učinio svjesnim promicanjem verzije "sukoba civilizacija" – koncepta koji zagovaraju neokonzervativci i koji predstavlja najsuvremeniju prilagodbu hegelijanske dijalektike. Duginova je verzija pritom dijametralno suprotna neokonzervativnoj verziji "sukoba civilizacija". Duginov protuprogram neokonzervativnom „sukobu civilizacija” je dijalektika koja suprotstavlja stanovnike Atlantide stanovnicima Hiperboreje. Jafe Arnold je pokazao da je jedan od ključnih izvora u Duginovim ranim publikacijama Herman Wirth (suosnivač organizacije Ahnenerbe, zajedno sa Himmlerom 1935. godine), koji je ujedno bio i glavni izvor Evoline hipoteze o Hiperboreji. Wirth, Guénon i Evola u svojim su hiperborejskim spekulacijama bili nadahnuti iznimno utjecajnim djelom Bala Gangadhara Tilaka iz 1903. godine, "Arktički dom u Vedama". 

Uz nacistički okultizam, Evola je crpio poticaje iz Guénonove vizije urote "kontrainicijacijskih" snaga; u tom je kontekstu optužio Aleistera Crowleyja da je inscenirao vlastito samoubojstvo kako bi postao "tajni savjetnik" Hitleru. Guénon je dosljedno tvrdio da je Iskonska tradicija "nordijska, štoviše – polarna, budući se to izričito potvrđuje u Vedama, kao i u drugim svetim knjigama." Ipak, Guénon je opetovano naglašavao da Hiperboreju i "hiperborejsku tradiciju" ne treba poistovjećivati ​​sa Atlantidom i "atlantskom tradicijom" (koju je smatrao predstavnicom "kontrainicijacijskih" doktrina). Slijedeći Guénona, Evola je isto zagovarao prvenstvo Hiperboreje, dok je nordijsku tradiciju izrijekom povezivao sa "tradicionalnim civilizacijama indoeuropskog prostora", koje su zauzimale središnje mjesto u Evolinim razmatranjima o "duhovnom rasizmu". 

Ove su ideje potaknule Dugina da sukob između demokratskog i liberalnog Zapada – odnosno "Poretka Atlantide" i "Poretka Euroazije" - sagleda kao proces koji se proteže kroz stoljeća i tisućljeća, i pritom predstavlja temeljni "konspirologijski" čimbenik povijesti. Ipak, kako Dugin napominje, taj sukob ne treba pretjerano pojednostavljivati ​​svodeći ga tek na borbu između "dobra" i "zla". Riječ je, zapravo, o dvama aspektima dualističke borbe nužne za odvijanje povijesti. Stoga Dugin pojašnjava:

"…strogo govoreći, nemoguće je tvrditi da je Euroazija dobra, a Atlantida loša – ili da je Rim dobar, a Kartaga zla, i obrnuto. Svatko koga njegov Poredak pozove mora poduzeti odlučan korak i služiti upravo tom Poretku. Zakoni našega svijeta nisu unaprijed određeni; oni ovise o ishodu Velike bitke, o raspletu drame "Euroazija protiv Atlantide", kao i o cjelokupnoj planetarnoj solidarnosti svih onih koji su pozvani u službu – svih vojnika geopolitike, te svih tajnih agenata Kopna i Mora. Ishod ovog kozmološkog rata Apolona i Pitona ovisi o svakome od nas, bili mi toga svjesni ili ne." 

Prema Duginu: ne možemo izabrati "pravu" stranu eshatološke borbe. Svaka je strana predodređena odigrati svoju ulogu. Jer, kako Dugin napominje, za Posljednja vremena se kaže da će "čak i izabrani biti zavedeni". Dugin zaključuje:

"Da, naši neprijatelji imaju svoju istinu. Da, trebali bismo poštovati njihov duboki metafizički izbor… No, pritom ne smijemo izgubiti svoju odlučnost, svoj gnjev, svoju hladnu i strastvenu okrutnost. Biti ćemo milostivi tek kada naš kontinent bude slobodan… Sudeći prema određenim znakovima, trenutak je blizu. "Endkampf", konačna bitka, mora buknuti ovdje i sada. Jeste li spremni, gospodo iz "Polarnog reda"? Jeste li spremni, vojnici Euroazije? Jeste li spremni, mudri stratezi GRU-a? Jeste li spremni, veliki narodi, koji ste svoj ulog položili samom činjenicom svoga rođenja?" 

Poput Parvulesca, i Dugin vjeruje da se nalazimo na rubu "posljednjih vremena". Prema Duginu, sve vjerske tradicije opisuju posljednja vremena kao "posljednju bitku", kao konačni sukob. Različite tradicije ovaj sukob tumače na različite načine. Za pravoslavne kršćane, judaizam se smatra religijom Antikrista, dok su za Židove "kršćani iz redova pogana, iz sjeverne zemlje kralja Goga" utjelovljenje eshatološkog "zla". Hindusi vjeruju da će deseti avatar uništiti budiste, dok budisti iščekuju Budu budućih vremena – spasitelja Maitreyu.

Prema Duginu: mi danas živimo u "Endkampfu" (njemački izraz za "posljednju bitku"), fenomenu koji prepoznaju brojne vjere diljem svijeta. Od 1962. godine, pobožni Židovi u Izraelu žive u posebnom "posljednjem vremenu" - u "vremenu Mesije". Amerika teži uspostavi Novog svjetskog poretka. Muslimani iščekuju Mahdija. Hindusi očekuju daljnje propadanje svijeta kako napreduje Kali-juga ili "doba tame". Rasistički mesijanizam među svjetskim neonacistima doživljava preporod. Katolici iščekuju posljednjeg papu (Flos Florum), a pravoslavni kršćani posljednjeg patrijarha. Budisti vjeruju da je sadašnji dalaj-lama njihov posljednji. Kina je obuzeta mističnim iščekivanjem. A Sovjetski Savez se urušio iznenada i neočekivano.

Duginov cilj je doprinijeti nastupanju "kraja svijeta", za koji on vjeruje da ovisi o provedbi njegove ideologije. Kako je Dugin izjavio u svojoj nedavnoj knjizi, "Četvrta politička teorija":

"Posljednja vremena i eshatološko značenje politike neće se ostvariti sami od sebe. Uzalud ćemo čekati kraj. Kraj nikada neće doći ako ga budemo čekali, a neće doći ako ga ne budemo čekali. To je ključno jer povijest, vrijeme i stvarnost raspolažu posebnim strategijama za izbjegavanje Sudnjeg dana – ili, točnije, posjeduju posebnu strategiju manevra povratka, koji stvara dojam da su svi naposljetku došli do spoznaje i razumijevanja. Riječ je o golemom arsenalu onoga što Heidegger naziva "noch nicht", odnosno vječnog "još ne...". Ako Četvrta politička praksa nije u stanju ostvariti kraj vremena, onda je ona bezvrijedna. Kraj vremena mora nastupiti, ali neće doći sam od sebe. To je zadaća, a ne izvjesnost. Riječ je o aktivnoj metafizici; riječ je o praksi." 

Dugin je razvio tzv. "eshatološku ekleziologiju" u knjizi "Absoliutnaia Rodina", gdje nudi posve drukčije viđenje uloge Goga i Magoga, te predstavlja tumačenje povijesti dijametralno suprotno onomu američkih evanđelista i njihova navodnog saveza sa zapadnim liberalizmom. U konačnici, "sukob civilizacija" predstavlja apokaliptični scenarij, shvaćen kao konačni obračun između snaga svjetla (koje ovdje utjelovljuje zapadna demokracija) i snaga tame (koje predstavlja islam u savezu sa Rusijom; pri čemu se Rusija poistovjećuje sa Gogom i Magogom). Početkom 19. stoljeća, pojedini rabini unutar hasidizma (židovski pokret proizašao iz sabatijanizma) su poistovjetili Napoleonovu invaziju na Rusiju sa "ratom Goga i Magoga". Ipak, kako je stoljeće odmicalo, apokaliptična očekivanja su jenjavala, budući je Europu sve više zahvatio sekularni svjetonazor. To nije bio slučaj u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je prema anketi iz 2002. godine čak 59% Amerikanaca vjerovalo da će se događaji prorečeni u Knjizi Otkrivenja doista i ostvariti.

U knjizi proroka Ezekiela (38,2–3; 39,1) stoji: "Sine čovječji, okreni lice svoje prema Gogu, zemlji Magogu, knezu Rosha, Meshecha i Tubala, i prorokuj protiv njega." Roš (u grčkom prijevodu Starog zavjeta, Septuaginti, zapisano kao "Ros", grč. Ῥώς) je drevni naziv za Rusiju. Tijekom Hladnog rata je postala popularnom zamisao da Rusija ima ulogu Goga, budući su Ezekielove riječi, u kojima opisuje "kneza Mešeka", zvučale sumnjivo nalik na "Moskvu". Tu su ideju prihvatili čak i neki Rusi, očito neuznemireni njezinim implikacijama; te je isto učinio i Ronald Reagan. Milenaristi i u razdoblju nakon Hladnog rata i dalje poistovjećuju Goga sa  Rusijom, ali sada češće ističu njezine saveznike među islamskim narodima, osobito Iran.

Slična očekivanja izrazio je i George W. Bush. Uoči invazije na Irak, 2003. godine, Bush je francuskom predsjedniku Jacquesu Chiracu rekao: "Gog i Magog djeluju na Bliskom istoku". U izjavi, koja je zvučala kao spoj učenja pokreta New Age i evanđeoskog kršćanstva, potaknuo je francuskog čelnika riječima: "Ovaj je sukob Božja volja; Bog se njime želi poslužiti kako bi uništio neprijatelje svoga naroda prije početka novog doba." Chirac se obratio profesoru na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Lausannei kako bi mu ovaj objasnio na što je Bush mislio. Chirac se pitao "kako netko može biti toliko površan i fanatičan u svojim uvjerenjima." Navodi se da je iste godine Bush palestinskom ministru rekao kako svojim invazijama na Irak i Afganistan izvršava božansku misiju, te da je zapovijedi primio od samoga Boga.

Konspirologija

Duginova očekivanja o "kraju vremena" potječu od njegova mentora Jeana Parvulesca, koji je nadogradio sinarhistički koncept Ujedinjene Europe Saint-Yvesa d’Alveydrea da bi oblikovao vlastito proročanstvo o Euroaziji. Prema Duginu: "Poredak Euroazije je potpuna konzervativna revolucija, veliko oživljavanje geopolitičke svijesti." Spajajući to sa idejama Parvulesca, Dugin je oživio geopolitičke teorije Mackindera, Haushofera i Carla Schmitta, pritom je stvorio euroazijsku agendu kao novo opravdanje za prastare težnje ruskog imperijalizma. Nazivajući to "konspirologijom" (termin preuzet od Parvulesca), Dugin odbacuje uobičajenu predodžbu o "židovsko-masonskoj" zavjeri i umjesto toga nudi tumačenje političke povijesti koje počiva na "geopolitičkoj zavjeri", gdje se atlantski poredak suprotstavlja euroazijskom poretku. Prema Duginu: Mackinder je kao Englez bio "atlantist" i prepoznao je opasnost od euroazijskog saveza, te poticao englesku vladu neka spriječi stvaranje takvog saveza.

Ova distinkcija, nadahnuta kabalističkom dihotomijom kopna i mora Carla Schmitta, poslužila je kao temelj za Duginovo vlastito tumačenje geopolitičke povijesti. U suvremenom dobu je oličenje "kopnene" sile Rusija, zajedno sa srednjoeuropskim carstvima, Austro-Ugarskom i Njemačkom. Zapad se poistovjećuje sa atlantizmom i suprotstavlja euroazijstvu. "Euroazijska orijentacija", navodi Dugin, "prvenstveno je izražena u Rusiji i Njemačkoj – dvjema najmoćnijim kontinentalnim silama čiji su geopolitički, gospodarski, a ponajprije duboki ideološki interesi u potpunoj suprotnosti sa interesima Engleske i SAD-a, odnosno atlantista." Kako je to Dugin zlokobno sažeo:

"Poredak Euroazije nasuprot poretku Atlantika (Atlantida).
Vječni Rim nasuprot vječnoj Kartagi.
Okultni punski rat koji se nevidljivo nastavlja tisućljećima.
Planetarna zavjera kopna protiv mora, Zemlje protiv vode, autoritarizma i ideje protiv demokracije i materije."

Duginova temeljna zamisao jest da "liberalizam" Zapada predstavlja napad na tradicionalnu hijerarhijsku organizaciju svijeta. Nadalje tvrdi kako je temeljna načela euroazijske geopolitike formulirala ruska antikomunistička emigracija ("bijeli"), povezani sa krugom "Aufbau" i Karlom Haushoferom; oni su zagovarali nužnost euroazijskog geopolitičkog saveza Rusije, Njemačke i Japana kao protuteže "atlantističkim" politikama, koje im se suprotstavljaju. Ponavljajući ideje nacističkih teoretičara (Haushofera, Rudolfa Hessa, Carla Schmitta i Arthura Moellera van den Brucka), Dugin tvrdi da je liberalna prijetnja zapravo ideologija pomorsko-kozmopolitske sile "Atlantide"; i ta zlokobna sila još od antičkih vremena kuje urote zbog potkopavanja konzervativnijih, kopneno orijentiranih društava.

Na ovoj karti iz 1570. godine, Hiperboreja je prikazana kao arktički kontinent i opisana kao "Terra Septemtrionalis Incognita", tj. "Nepoznata sjeverna zemlja".

Dugin je svoje tumačenje prilagodio tradicionalnoj sinarhističkoj dihotomiji između Hiperboreje i Atlantide. Guénon je pisao o velikoj hiperborejskoj kulturi koja je cvjetala oko Arktičkog kruga i o njezinim ispostavama: Šambali na istoku i Atlantidi na zapadu. Prema okultnoj tradiciji: Atlantida je nestala nakon dugog razdoblja kaosa i katastrofa, do kojih je došlo (riječima madame Blavatsky) zato što je "atlantska rasa postala narod zlih čarobnjaka". Atlantidu je navodno uništila urota zlih čarobnjaka, koji su preuzeli vlast nad tim moćnim kontinentom.

Dugin smatra da je Hiperboreja bila dom čiste arijevske ili hiperborejske rase, odnosno predaka današnjih Rusa. Hiperborejci su bili u doticaju sa transcendentnom duhovnom stvarnošću. Kasnije su migrirali prema jugu, kroz Euroaziju, gdje su utemeljili velike civilizacije, ali su pritom izgubili svoju izvornu rasnu čistoću i duhovne moći. Arijevci su postavljeni nasuprot primitivnijim, za zemlju vezanim tamnoputim narodima tropskog juga. Prema Duginu:

"Zanimljivo je da je Saint Yves d’Alveydre – koji se, inače, oženio ruskom okultisticom, groficom Kelley – odigrao ključnu ulogu u popularizaciji teme Agarte, mističnog podzemnog svijeta koji se također poistovjećuje sa Šambalom ili središtem svijeta. Simbolika Agarte, kako je René Guénon pokazao u svojoj knjizi "Kralj svijeta", dijeli istu polarnu simboliku kao i aksijalna planina. Posljedično, Agarta je izravno povezana sa Hiperborejom, a time i sa svetom legitimacijom geopolitičke misije Rusije u integraciji Euroazije."

Kako objašnjava Mehmet Sabeheddin: mnogo prije konačnog nestanka Atlantide, došlo je do velikih seoba prema različitim središtima na Zemlji. Prema jednoj legendi je pravedni ostatak naroda putovao od Arktičkog kruga prema Šambali, u zabačenim predjelima Srednje Azije. Druge legende sugeriraju da su preživjeli stanovnici Atlantide utemeljili drevnu egipatsku civilizaciju. Okultna predaja opisuje Šambalu kao pozitivno središte "Bratstva svjetla", a Atlantidu kao negativno središte zlih čarobnjaka, odnosno "Braće sjene". Kamo god pogledamo, uočavamo podjelu tajnih društava i okultnih nastojanja na dva suprotstavljena "reda". Svi okultni pokreti i učenja neizbježno služe ili "redu Euroazije" ili "redu atlantizma", sa njihovim simboličkim središtima: Šambalom, odnosno Atlantidom.

Prema Duginu su unutar planetarne "urote", tajni sukob i nevidljiva borba između dviju suprotstavljenih "okultnih" sila odredili tijek svjetske povijesti. Te sile predstavljaju "kopno" i "more". U davnoj povijesti je "pomorska" moć Fenicije (Kartage) postala povijesni simbol "pomorske civilizacije" u cjelini. Kopneno carstvo koje se suprotstavilo Kartagi bio je Rim. Punski ratovi stoga su bili izraz sukoba između "pomorske civilizacije" i "kopnene civilizacije". 

U novije doba Engleska je postala "otočno" i "pomorsko" carstvo, "gospodarica mora"; ali je nju naslijedio golemi otočni kontinent, tj. ​​Amerika. Feničko-anglosaksonski geopolitički tip iznjedrio je poseban "trgovačko-kapitalističko-tržišni" model civilizacije, utemeljen na ekonomskim i materijalnim interesima, i načelima ekonomskog liberalizma. Za razliku od feničkog modela, Rim služi kao uzor vojno-autoritarne strukture, utemeljene na administrativnoj kontroli, građanskoj religioznosti i primatu "politike nad ekonomijom". 

G.R.U. Galaxy

Dugin tvrdi da ga je Parvulesco upoznao sa tajnim dokumentima koji su navodno razotkrili euroazijsku zavjeru unutar GRU-a. GRU, odnosno Glavna obavještajna uprava, bila je vanjska vojno-obavještajna služba Glavnog stožera sovjetske vojske u Sovjetskom Savezu, sve do 1991. godine. Prvi prethodnik GRU-a u Rusiji osnovan je 1918. godine, pod pokroviteljstvom Lava Trockog, tadašnjeg civilnog vođe Crvene armije. Isprva je bila poznata kao Registracijska uprava (Registrupravlenie, ili RU). Njezin prvi čelnik bio je Semjon Aralov. Zadatak GRU-a bio je upravljanje svim vojnim obavještajnim poslovima, a posebno prikupljanje obavještajnih podataka od vojnog ili političkog značaja iz izvora izvan Sovjetskog Saveza.

Claudio Mutti, operativac mreže Gladio i Duginov prijatelj, izvijestio je da je Parvulesco iznio priču koja je potvrdila glasine (o čemu su govorili sovjetski "disidenti") o postojanju proeuroazijskog pokreta, a koji je tajno djelovao unutar Crvene armije. Baš kao što neki teoretičari zavjere tvrde da su CIA i razna tajna društva, poput "Skull & Bones", stvarna sila koja stoji iza američke politike - Parvulesco tvrdi da je situacija u Sovjetskom Savezu bila slična. Tajni moćnici navodno sada izlaze na vidjelo da bi usmjerili rusku politiku u pravcu u kojem su je, iz sjene, pokušavali voditi već desetljećima. 24. veljače 1989. godine, u Lausannei, pred članovima upravnog vijeća Instituta za posebne metastrateške studije "Atlantis" - Parvulesco je navodno predstavio izvještaj "Galaksija GRU", podnaslova "Povjerljiva misija Mihaila Gorbačova, SSSR i budućnost velikog euroazijskog kontinenta".  Kao potporu svojim tvrdnjama, Parvulesco se pozvao na stručnjaka za sovjetske specijalne službe, francuskog desničarskog protuobavještajnog časnika, Pierre de Villemaresta, koji je 1988. godine u Francuskoj objavio bestseler "GRU: najtajnija od sovjetskih specijalnih službi, 1918. – 1988.". Od 1945. do 1950. godine je Villemarest bio član organizacija SDECE i GRECE. Tijekom Alžirskog rata bio je zatvoren zbog sudjelovanja u OAS-u. Oženio se Daniele Martin, kćeri dr. Henri Martina, suosnivača organizacije Cagoule i kasnijeg člana OAS-a.

Prema Parvulescu: jedan euroazijski red bio je osobito aktivan u Rusiji početkom 20. stoljeća, a među njegovim predstavnicima nalazili su se sinarhisti "Crvene Šambale"; najpoznatiji Pjotr ​​Badmajev i baron von Ungern-Sternberg, kao i mnogi drugi, manje poznati sudionici. Badmajev je bio član "Društva zelenog zmaja", suradnik lame Doržijeva, Petra Uhtomskog, Nikolaja Reriha i Sergeja de Wittea (rođaka Blavatske). Djelovao je u Sankt Peterburgu, na dvoru Nikole II.. Bio je dijelom Papusove misije, kojoj je cilj bio promicati Nikolu II. kao "Bijelog cara Šambale". Kako objašnjava Mehmet Sabeheddin, u članku "The Secret of Eurasia" (za časopis 'New Dawn'): osnivanjem reda "OKR+C" su Papus, Oswald Wirth i Stanislas de Guaita sanjali o ujedinjenju okultista u obnovljeno rozenkrojcersko bratstvo gdje bi, prema njihovim nadama, Rusko Carstvo imalo vodeću ulogu i bilo most između Istoka i Zapada. Badmajev je kasnije bio povezan sa G. I. Bokijem, bivšim članom OKR+C-a i čelnikom "Posebnog odjela" OGPU-a, odnosno tajne policije Sovjetskog Saveza u razdoblju od 1922. do 1934. godine. Upravo je OGPU pružio potporu ekspediciji Nikolaja Reriha na Tibet, što se vremenski poklopilo i sa nacističkim ekspedicijama na isto mjesto, 1934. i 1935. godine.

Još jedan osnivač "OKR+C", Joséphin Péladan, nasljednik "regencije" nad Templarskim redom Fabré-Palaprata (utemeljenom na krivotvorenoj Larmeniusovoj povelji). Péladan je osnovao "Red Hrama i Grala", te "Katolički red ruže i križa" (Ordre catholique de la Rose-Croix). Jedan od ranih članova Péladanova reda povezanog sa Gralom bio je belgijski okultist Émile Dantinne. Nakon Péladanove smrti, 1918. godine, Dantinne je reorganizirao red kao "Ordre Rose+Croix Universelle". Godine 1934. je Dantinne  postao jedan od osnivača FUDOSI-ja, federacije tradicionalnih rozenkrojcerskih i martinističkih redova, koja vuče korijene od Papusa, Péladana, Stanislasa de Guaite i "Ordre kabbalistique de la Rose+Croix" (OKR+C). Glavna društva uključena u FUDOSI bila su AMORC (pod vodstvom Harvey Spencer Lewisa) i bratstvo "Polaires". Upravo je opstanak tih tradicija naposljetku doveo do osnivanja "Reda solarnog hrama". To je učinio Luc Jouret, operativac vezan sa organizacijom "Gladio" i prijatelj Claudija Muttija.

Navedena skupina ruskih geopolitičkih mistika infiltrirala se u vojsku sa ciljem reformiranja boljševika, kao i stvaranja "Velike kontinentalne sile", koristeći pritom komuniste. Parvulesco je istaknuo ulogu Mihaila Tuhačevskog, kao pokretačke snage sovjetskog razvoja teorije "dubokih operacija", poznatog pod nadimkom "Crveni Napoleon". Prema Parvulescu: Tuhačevski je iniciran u bratstvo "Polaires" tijekom boravka u njemačkom zarobljeničkom logoru Ingolstadt, 1915. godine. U to je vrijeme Tuhačevski upoznao generala de Gaullea, monsinjora Eugenija Pacellija (budućeg papu Pija XII.) i njemačkog generala von Ludendorffa, povezanog sa organizacijom "Aufbau". De Gaulle je izvijestio kako je Tuhačevski, tijekom vremena koje su proveli zajedno, iznosio svoja nihilistička uvjerenja i govorio protiv Židova, nazivajući ih psima koji "šire svoje buhe po cijelom svijetu".  Sovjetske vlasti optužile su Tuhačevskog za izdaju; priznao je djelo, te je pogubljen 1937. godine, tijekom Staljinove "velike čistke". U knjizi "Veliki teror" (1968.), britanski povjesničar Robert Conquest optužuje čelnike nacističke stranke, Heinricha Himmlera i Reinharda Heydricha, za krivotvorenje dokumenata kojima se Tuhačevskog povezalo sa antistaljinističkom urotom, u suradnji sa Glavnim stožerom Wehrmachta, i sa ciljem slabljenja obrambenih sposobnosti Sovjetskog Saveza.

Euroazijski poredak infiltrirao se u boljševički režim (posebno u GRU) kako bi, koristeći mesijanske ideje komunista, stvorio veliku kontinentalnu silu. Negdje do početka 1930-ih, mreža agenata GRU-a u Europi, osobito u Njemačkoj, duboko je prodrla u njemačke i francuske obavještajne službe. Tako je u Njemačkoj GRU stupio u kontakt sa Walter Nicolaijem, šefom Odjela za istraživanje židovskog pitanja i prijateljem Lava Trockog. Preko Nicolaija, GRU je imao pristup najvišem vodstvu Abwehra, SS-a i SD-a. Središnja figura ove mreže bio je Martin Bormann, prijatelj Waltera Nicolaija i Joachima von Ribbentropa.

Upravo je Ribbentrop imenovao pripadnika SS-a, Otta Abetza, na položaj njemačkog veleposlanika u Višijskoj Francuskoj. Abetz je bio osnivač kružoka "Sohlberg" ("Sohlberg Circle"), koji je okupljao ljude poput Denisa de Rougemonta (kasnije djelovao u sklopu CIA-inog Kongresa za kulturnu slobodu ili CCF) i Alexandre Marca, osnivača pokreta "Ordre Nouveau". U tom je krugu bio i Jean Coutrot, prijatelj Aldousa Huxleyja i navodni autor "Sinarhističkog pakta". Marc je kasnije postao jedna od vodećih figura Europskog pokreta, iz kojeg se razvila Europska unija. Abetzova mreža, tijekom godina Višijske Francuske, uključivala je i Ernsta Jüngera i Jeana Cocteaua (za njega se tvrdilo da je veliki meštar Sionskog priorija). Cocteau se zbližio sa Hitlerovim omiljenim umjetnikom, Arnom Brekerom. Parvulesco navodi da mu je Arno Breker osobno ispričao kako je, u trenutku njemačkog napada na Sovjetski Savez, 22. lipnja 1941. godine, Bormann došao k njemu neočekivano i u stanju šoka i neprestano je ponavljao rečenicu, pozivajući se pritom na Heideggerovu filozofiju: "Ovog lipanjskog dana, Zaborav je odnio pobjedu nad Bitkom... Sve je gotovo... Sve je izgubljeno..." Budući se Hitlerov napad doživljavao kao dio atlantističke urote - Euroazijski poredak učinio je sve što je bilo u njegovoj moći da bi ga zaustavio.

Prema Duginu i Parvulescu: "bijeli" ruski urotnici (koji su održavali veze sa elitama nacističke stranke) udružili su se sa GRU-om u Rusiji kako bi promicali euroazijski cilj - nasuprot KGB-u, koji je bio oruđe atlantističke urote. Priliku za ponovni izlazak na scenu tražili su još od razdoblja 1948.–1952. godine, kada su poduzeli prve pokušaje nametanja vlastite političke moći. Od tada je nacionalno-revolucionarna doktrina Crvene armije Sovjetskog Saveza postajala sve značajnija, osobito tijekom 1960-ih, kada su Brežnjev, a potom i Andropov, iznijeli svoje geopolitičke teze. Smatra se da su dvije istaknute vojne ličnosti, glavni predstavnici geopolitičke doktrine "Nove Rusije", unutar sovjetskih oružanih snaga bili general-pukovnik S. M. Štemenko (bivši čelnik GRU, kasnije načelnik Glavnog stožera i vrhovni zapovjednik snaga Varšavskog pakta) i maršal N. V. Ogarkov. Dolaskom Štemenka, GRU je u potpunosti vraćen svojim okultnim "polarnim" tradicijama, koje je u strukturu te službe izvorno uveo njezin osnivač Semjon Aralov.

Svrgavanje Hruščova, agenta atlantističke urote, bilo je djelo Reda Euroazije, koji je pod Leonidom Brežnjevom počeo vraćati svoje pozicije. No, najveći trijumf Vojske i GRU-a zbio se 1977. godine, kada je novim brežnjevskim ustavom utemeljeno "Vijeće sigurnosti", koje je postalo samoodrživa i formalno neovisna pravna i politička sila. "Bila je to pobjeda Vojske nad KGB-om. Bila je to pobjeda Euroazije", objasnio je Dugin. Ogromna koncentracija moći u rukama euroazijatski orijentirane vojske, nakon 1977. godine, predstavljala je prijetnju atlantistima. Prema mišljenju Pierrea de Villemaresta i Jeana Parvulesca: sovjetsko-afganistanski rat potaknuo je KGB da bi diskreditirao Vojsku, te isprovocirao atlantističko uplitanje Sjedinjenih Država u unutarnje političke prilike.

Ogarkov je nastavio sa djelovanjem Reda "Polaires" unutar Vojske sve do sredine 1980-tih. Upravo je kao načelnik Glavnog stožera sovjetskih oružanih snaga Ogarkov pokušao (gotovo i uspio) u potpunosti preuzeti političko vodstvo SSSR-a. U tome je na kraju spriječen protuurotom, koja je na vlast, putem Glavnog tajništva Komunističke partije, dovela na vlast "dvostrukog agenta", Mihaila Gorbačova. On je, u konačnici, doprinio nepovratnoj političkoj imploziji bivšeg Sovjetskog Saveza.

Pakt Molotov-Ribbentrop potpisao je sovjetski ministar vanjskih poslova Vjačeslav Molotov, dok su ga promatrali Joachim von Ribbentrop i Josif Staljin.

Osovina Pariz-Berlin-Moskva

Još je krajem 1960-ih Parvulesco pisao o "eurazijstvu" kao geopolitičkom projektu kontinentalnog bloka, kao i o nužnosti rusko-njemačkog saveza (shvaćenog kao oživljavanje pakta Molotov-Ribbentrop), te o potrebi zbližavanja "crvenih" i "smeđih" unutar ujedinjene, revolucionarne, antiglobalističke fronte. Tijekom 1930-ih, dok je obnašao dužnost njemačkog veleposlanika u Velikoj Britaniji, Ribbentrop je intenzivno surađivao sa krugom koji je poznat kao "skupina iz Clivedena" ("Cliveden Set"), što je kasniji naziv za organizaciju "Rhodes Round Table", a koja se zalagala za politiku popuštanja. Unatoč tome, Ribbentrop je očito gajio opsesivnu mržnju prema Britaniji, dok je Sovjetski Savez smatrao važnim potencijalnim saveznikom. Osim Hitlerove vlastite vanjske politike, istraživači su unutar Nacističke stranke identificirali još najmanje četiri frakcije; te je Ribbentropova bila jedina kojoj je Hitler dopustio djelovanje u razdoblju od 1939. do 1941. godine. Od 1937. nadalje, Ribbentrop je zagovarao ideju saveza između Njemačke, Italije i Japana, koji bi međusobno podijelio Britansko Carstvo. Godine 1939. je odigrao ključnu ulogu u formuliranju pakta Molotov-Ribbentrop, sporazuma o nenapadanju između nacističke Njemačke i Sovjetskog Saveza. Kako navodi njemački povjesničar, Wolfgang Michalka, nakon potpisivanja tog pakta, Ribbentrop je proširio zamisao o savezu sila Osovine uključivanjem SSSR-a, sa ciljem stvaranja eurazijskog bloka koji bi uništio pomorske države poput Britanije.

Duginov mentor i organizacija G.R.E.C.E. (povezana sa mrežom Gladio), kao i jedan od članova, Jean-François Thiriart, bio je opsjednut idejom stvaranja euro-sovjetskog carstva koje bi se protezalo od Vladivostoka do Dublina, i tako bi se Europa oslobodila američkog utjecaja. Thiriart je vjerovao da je njegovo "Carstvo" moguće uspostaviti jedino uz sudjelovanje SSSR-a, koji bi se pridružio Europi i ponovno je učinio europskom. Nakon propasti Sovjetskog Saveza, Thiriart je gajio optimizam prema tome da bi postsovjetska Rusija mogla biti "osloboditelj" Europe. Parvulesca je nadahnuo i njegov prijatelj Raymond Abellio, koji je želio stvoriti svojevrsno euroazijsko carstvo, koje bi se protezalo od Atlantika do Japana. Kako je navedeno u "Euroazijskom imperijalnom paktu" (tajnom dokumentu Euroazijskog reda koji citira Parvulesco): ostvarenje Velikog katoličkog carstva (Imperium Ultimum), u sklopu "Regnum Sanctum" (Svetog kraljevstva), odvijalo bi se u tri operativne faze. Prva od njih podrazumijeva uspostavu osovine Pariz–Berlin–Moskva, budućeg glavnog kontinentalnog europskog imperijalnog pola. Drugu fazu činila bi potpuna političko-povijesna integracija Zapadne i Istočne Europe, Rusije i Velikog Sibira, Indije i Japana. Treća faza - koja slijedi nakon uništenja globalističke demokratske urote predvođene "planetarnom supersilom Sjedinjenih Država" i kontinentalnog građanskog rata koji bi bio repriza izvornog Građanskog rata – uključivala bi spajanje Južne i Sjeverne Amerike. Južna Amerika, potaknuta revolucionarnim impulsom Argentine i Čilea, već bi bila ostvarila vlastitu kontinentalnu integraciju, čime bi politički i strateški poduprla napore "Juga" u tom Drugom građanskom ratu. Prema Parvulescu, koji je na jeziv način predvidio uspon Donalda Trumpa, i kako to sažima Philip Coppens:

"Ekstremno nezadovoljstvo unutar Sjedinjenih Država, kao i golem jaz između ultrakonzervativne vjerske zajednice i onog liberalnijeg dijela društva, čine gotovo nemogućim izbor za predsjednika na temelju istinskog političkog programa (umjesto programa koji se svodi isključivo na stil, bez ikakvog sadržaja). Prema Parvulescu će upravo američka katolička zajednica, europskog podrijetla, povesti Ameriku prema njezinoj novoj sudbini, i uzrokovati propast sadašnje "globalne urote". Nastati će nova Europa, ali i nova Amerika." 

"U temelje geopolitičke konstrukcije ovog [euroazijskog] Carstva", piše Dugin, "mora se postaviti jedno temeljno načelo – načelo ’zajedničkog neprijatelja’”: Sjedinjenih Američkih Država". Slijedeći Parvulesca, Duginov se program usredotočuje na formiranje triju ključnih "osi": Moskva–Berlin, Moskva–Tokio i Moskva–Teheran. Što se tiče budućnosti Europe, Dugin piše: "Zadaća je Moskve otrgnuti Europu iz kontrole SAD-a (NATO-a), pomoći europskom ujedinjenju i ojačati veze sa Srednjom Europom pod okriljem temeljne vanjske osi Moskva–Berlin." Dugin predlaže da se Njemačkoj ponudi de facto politička dominacija nad većinom protestantskih i katoličkih država smještenih u Srednjoj i Istočnoj Europi.

Duginov euroazijski projekt također nalaže da se Sjedinjene Države napadnu preko Srednje i Južne Amerike, "sa ciljem njihova oslobađanja od kontrole Sjevera..." U odjeljku "Pad Kine", Dugin upozorava: "Kina je najopasniji geopolitički susjed Rusije na jugu", te tvrdi da tu zemlju treba razgraditi. Kao "geopolitičku kompenzaciju" za gubitak svojih sjevernih regija, Dugin preporučuje neka se Kini ponudi razvoj "u južnom smjeru – Indokina (osim Vijetnama), Filipini, Indonezija, Australija." Inzistira na tome da su ruski odnosi sa Japanom, Iranom i Indijom od veće važnosti i značaja od onih sa Kinom. Središnja točka osi Moskva–Teheran jest "ideja kontinentalnog rusko-islamskog saveza", piše on, koji "leži u temelju antiatlantističke strategije... Ovaj se savez temelji na tradicionalnom karakteru ruske i islamske civilizacije..." 

Dugin posvećuje znatnu pozornost "američkoj ideji" i raščlanjuje je na dvije sastavnice: liberalizam (čija je bit individualizam) i protestantski mesijanizam ili eshatologizam (kakav se očituje u dispenzacionalizmu Cyrusa Scofielda, Hala Lindseyja i Jerryja Falwella). On mijenja identitet Goga i Magoga, i poistovjećuje ih sa Amerikom. Prema Duginu: "Anglosaksonci sebe smatraju 'potomcima deset izraelskih plemena koja se nisu vratila u Judeju iz babilonskog sužanjstva'. Tih se deset plemena 'prisjetilo svog podrijetla i prihvatilo protestantizam kao svoju glavnu vjeroispovijest'." Dodaje kako dispenzacionalisti vjeruju da će prije posljednjih vremena sile i "carstvo zla" (kako je Reagan nazivao Rusiju, a čiji je glavni zlikovac kralj Gog) napasti protestantske Anglosase.  Stoga, zaključuje Dugin, "ovdje je riječ o dosljednoj i 'racionaliziranoj' doktrinarnoj demonizaciji istočnoeuropske civilizacije u svim njezinim aspektima – povijesnom, kulturnom, teološkom, geopolitičkom, etičkom, društvenom, ekonomskom, itd."

Dugin dijeli povijest Crkve na tri faze: 1. predkonstantinovsku fazu; 2. bizantsku fazu sve do pada Carigrada pod vlast osmanskih Turaka (1453.), što je, prema njemu, "tisućugodišnje kraljevanje Kristovo" spomenuto u 20. poglavlju Knjige Otkrivenja; i 3. modernu, postbizantsku fazu. U biti, treća, suvremena faza povijesti Crkve, budući dolazi nakon "tisućugodišnjeg kraljevanja Kristova", predstavlja vladavinu Antikrista - Ameriku i Zapad.

Serijal "New Age" sastavio i objavio David Livingstone na https://ordoabchao.ca/volume-five

Ostaje još zadnji tekst iz ovog serijala. Posjetite original stranicu ukoliko želite pogledati detalje, citate, navode literature. Također, ovdje je preskočeno područje NLO razotkrivanja i mnogih filmova i knjiga kojima je izvršeno programiranje za "razotkrivanje". Zapravo, samo razotkrivanje će biti pokriveno (i već jest) kroz puno detaljniji serijal. Mislim da će i konkretno upoznavanje sa djelovanjem Andrije Pucharicha bolje pokazati koliko su daleko dosezale vojne i obavještajne operacije nakon Drugog svjetskog rata. No, kao što i sami vidite - pozornica za "kraj vremena" je postavljena; strane su javno predstavljene, ali kao i kod svih tema gdje su upetljana tajna društva - ništa nije onako kako mislite da jest. Uvijek je dodatno zamagljeno i zavrnuto. Zato slijedi zadnji serijal u ovom nizu serijala - "Treći hram"; i kako su vremena takva kakva jesu - serijal će imati prioritet nad ostalim temama. Hvala svima na čitanju. Zdravi i veseli bili. Pozdrav. 

Želite li saznati više o Duginovom političkom dometu, kao i Euroazijskoj stranci i na kojim temeljima i vezama počiva, evo link: https://www.vijesti-iz-nesvijesti.com/svijet/3114832_euroazijski-pokret