New Age (13. dio)

Putinov Raspućin

U moskovskoj ulici Južinski je živio Joseph Goldin, a ondje se okupljala skupina entuzijasta sa ciljem osnivanja moskovskog ogranka Instituta Esalen. Tijekom 1980-ih, dok se nazirao raspad Sovjetskog Saveza (obzirom na štetu prouzročenu tajnim ratom CIA-e u Afganistanu), Michael Murphy i njegova supruga Dulce odigrali su ključnu ulogu u organizaciji sovjetsko-američkog programa razmjene sa Goldinom, nastojeći tako stvoriti okvir za izravne odnose između ruskih i američkih građana. Jim Garrison, bivši predsjednik programa razmjene i član Instituta za noetičke znanosti (IONS), preuzeo je dužnost direktora programa početkom 1985. godine, samo nekoliko mjeseci prije nego što je Mihail Gorbačov postao glavni tajnik Komunističke partije Sovjetskog Saveza, te je podržavao Gorbačova i njegov reformski rad u Sovjetskom Savezu.

Sam je Gorbačov podržavao "Roerichovu ideju", kojom je želio revitalizirati sovjetsku ideologiju. Gorbačov i njegova supruga Raisa, koja je odrasla u regiji Altaj, njegovali su srdačan odnos sa mlađim Roerichovim sinom, umjetnikom Svjatoslavom. Ugled obitelji Roerich dosegnuo je dotad nezabilježenu razinu 1987. godine, kada je Gorbačov na sastanku sa Svjatoslavom pohvalno govorio o "Roerichovoj ideji", ističući obitelj Roerich kao "kulturne stupove" i "izvanredne predstavnike naše zemlje". Godine 1989. je Gorbačov, uz potporu Svjatoslava i akademika Dmitrija Lihačova (glavnog vladinog savjetnika za kulturu) osigurao sredstva za osnivanje sovjetske Zaklade Roerich (sa zadaćom pronalaženja i prikupljanja Roerichovih umjetničkih djela, rukopisa i osobnih predmeta), te Centra-muzeja namijenjenog poticanju proučavanja Roerichova rada.

Mihail Gorbačov, glavni tajnik Komunističke partije SSSR-a, i Svjatoslav Roerich

Godine 1989. je Institut Esalen omogućio Borisu Jeljcinu prvo putovanje u Sjedinjene Američke Države. Jeljcin je potom na vlast u Rusiji doveo Vladimira Putina, bivšeg agenta KGB-a kojeg je osobno odabrao, dok je ovaj još bio relativno nepoznat. Kako objašnjava Markus Osterrieder, opisujući okultno okruženje koje je nastalo pod utjecajem Nikolaja Roericha u Rusiji:

"Bogat repertoar činjenica, laži i glasina o okultnoj politici i tajnim bratovštinama ponovno je otkriven početkom 1990-ih među sve brojnijim sljedbenicima neoeuroazijskog pokreta. Istaknuta figura tog pokreta je spomenuti Aleksandar Dugin, koji održava prilično bliske veze kako sa europskim desničarima, tako i sa "ezoteričnim tradicionalistima" (sljedbenicima Saint-Yvesa, Papusa, Evole, Guénona i drugih); oni su počeli širiti glasine o navodnom postojanju tajne bratovštine Agartha unutar redova GRU-a. Francusko-rumunjski pisac Jean Parvulesco (Pârvulescu) čak je ustvrdio da Vladimira Putina treba promatrati kao izaslanika tog reda." 

Aleksandar Dugin, poznat i kao Putinov Raspućin, bio je vodeći član kruga umjetnika i pjesnika pod nazivom "Južinski krug", a taj se krug okupljao krajem 1950-ih i početkom 1960-ih oko pisca Jurija Mamlejeva, čiji se stan također nalazio u ulici Južinski. Određene utjecajne osobe iz okultnog podzemlja značajno su oblikovale novije doba. Pritom valja spomenuti imena, npr. Edward Bulwer-Lytton, H. P. Blavatsky, Aleister Crowley, Papus, René Guénon, Julius Evola. Za 50 godina, povjesničari koji proučavaju okultne utjecaje vjerojatno će na taj popis uvrstiti i Aleksandra Dugina, vodećeg predstavnika današnjeg tradicionalizma. Kako je to sažeto opisao Robert Zubrin:

"Ljudi od akcije zauzimaju istaknuto mjesto u povijesnim knjigama, no upravo ideje koje su im u glave usadili ljudi od misli određuju njihove postupke. Tako zapisi umno poremećenih filozofa mogu dovesti do smrti milijuna ljudi. Kao suvremeni sljedbenik te tradicije, Aleksandar Dugin ima sve izglede oboriti taj rekord.

Većina Amerikanaca ne zna ništa o Aleksandru Duginu. A trebali bi znati, jer Dugin je onaj umno poremećeni filozof koji preoblikuje umove velikog dijela ruske vlasti i javnosti, puneći ih novom totalitarnom ideologijom prožetom mržnjom, čije posljedice mogu biti jedino krajnje katastrofalne – ne samo za Rusiju, već i za cijeli ljudski rod." 

Dugin je od organizacije Le Cercle udaljen tek tri stupnja: njegov mentor bio je član skupine GRECE, Jean Parvulesco, koji je pak bio štićenik Raymonda Abellija (jednog od tvoraca mita o Sionskom prioratu), te je blisko surađivao sa Antoineom Pinayem, osnivačem skupine Bilderberg i organizacije Le Cercle. Krug se zatvara činjenicom da je Dugin bio štićenik osoba povezanih sa  mrežom Gladio, poput člana skupine GRECE Jean-Françoisa Thiriarta i njegova učenika Claudija Muttija; Mutti je bio prijatelj Luca Joureta, osnivača Reda Sunčeva hrama, kulta koji je kombinirao vjerovanja u NLO-e i sklonost kolektivnom samoubojstvu.

Dugin je najnoviji predstavnik političke ideologije euroazijstva koju je, prema riječima bivšeg časnika KGB-a Konstantina Preobraženskog, razvila sovjetska obavještajna služba 1920-tih godina, a koju je Dugin kasnije popularizirao nakon raspada Sovjetskog Saveza. Euroazijstvo se zapravo razvilo početkom 20. stoljeća, a korijene vuče iz ruske tradicije martinizma i kabalizma. Te je tradicije u Rusiju donio Nikolaj Novikov, član reda Zlatnog i ružičastog križa, kojim je u to vrijeme upravljao Johann Christoph von Wöllner, također pripadnik reda Azijske braće. Dugin i njegovi istomišljenici u Francuskoj i drugdje nisu tek strastveni proučavatelji okultnog, već i suvremeni nasljednici i predvodnici sinarhističke tradicije koja seže sve do Reda vitezova templara, martinizma, Papusove Gnostičke crkve i bratstva Polaires. Prvi pokušaj zbližavanja francuskog i ruskog ogranka martinizma poduzeo je Robert Ambelain, vođa nekoliko međusobno blisko povezanih inicijacijskih redova: Martinističkog reda, Obreda Memphis-Misraïm, reda Élus-Cohens, Kabalističkog reda Ruže i križa (OKR+C), Ecclesia Gnostica Apostolica i Gnostičke katoličke apostolske crkve (izvorno poznate kao Église gnostique universelle) pri Martinističkom redu. Godine 1968. Ambelain je napustio Martinistički red Philippea Encaussea, raspustio vlastiti red i osnovao "Ordre Martiniste Initiatique" (OMI), martinistički red utemeljen u okviru Obreda Memphis-Misraïm, a zasnovan na ruskoj tradiciji Novikova. OMI je tvrdio da predstavlja "ezoterijsku školu" utemeljenu na učenjima Martineza de Pasquallyja, Louisa Claudea de Saint-Martina i Eliphasa Lévija. Pierre Plantard, koji je stajao iza prijevare o Sionskom prioratu, upoznao je Ambelaina sa Henryjem Lincolnom; Lincoln je kasnije bio koautorom knjige "Sveta krv, sveti gral", koja je poslužila kao nadahnuće za Brownov "Da Vincijev kod". 

Duginove veze sa francuskim martinizmom uspostavljene su kroz njegovu suradnju s Christianom Bouchetom, francuskim novinarom i političarom krajnje desnice, nakon Bouchetova posjeta Moskvi početkom 1993. godine. Bouchet, rođen 1955. godine, u obitelji radikalne desnice sa snažnim vezama sa režimom Vichyja i organizacijom OAS, bio je povezan sa pokretom "Nouvelle Droite" ("Nova desnica"). Također ga se opisivalo kao "jednog od glavnih promicatelja sotonističke misli u Francuskoj".[14] Komentirajući odnos između sotonizma i krajnje desnice, francuski sociolog Paul Ariès je primijetio:

"Zapravo, zašto postoji dosluh između, s jedne strane, tih skupina krajnje desnice i, s druge strane, tih sotonističkih mreža? U konačnici, riječ je o zajedničkom temelju antiegalitarizma ili kultu nadčovjeka. Za njih je društvo trulo. No, moramo proniknuti u dubinu te truleži. Drugim riječima, nužno je što više poticati uništenje društva. Nužno je činiti zlo kako bi se došlo do dobrog društva." 

Upravo je Bouchet potaknuo Duginov interes za Aleistera Crowleyja. Nazivajući se "Frater Marcion", Bouchet je bio visoki inicijant reda Memphis-Misraim i tvrdio da je na čelu organizacije OTO u Francuskoj. Bouchet je sudjelovao u radu skupine "Grupa iz Tebe", osnovane 1990. godine, koja se sastajala u prostorijama francuskog Velikog Orijenta i koju su činili isključivo vođe raznih "redova". Skupina je proizašla iz organizacije "Duga", koju je 1988. godine osnovao Remi Boyer; opet je ta skupina službeno bila ogranak "Rose+Croix", unutar organizacije "O∴U∴R∴T∴", povezane sa ruskom tradicijom martinizma. Članovi "Grupe iz Tebe" su se interno nazivali "Hermetički red Ruže i Križa i Ruže", ili samo "Ordo", dok su se javno predstavljali kao "Societas Rosae et Aurae Crucis". Svrha reda bila je proučavanje alkemije, odnosno onoga što su nazivali "Putem cinabara", kao aluzija na autobiografiju Juliusa Evole. Njihovi su se obredi sastojali od triju drevnih rozikrucijanskih i masonskih rituala.

Prema jednom izvoru, glavni cilj te federacije bio je nastavak djelovanja Univerzalne federacije inicijacijskih redova i društava (FUDOSI), što je savez tradicionalnih rozikrucijanskih i martinističkih redova koji su svoje korijene vukli od Papusa, Péladana, Stanislasa de Guaite i reda "OKR+C". "Grupa iz Tebe" je uključivala Gérarda Kloppela, koji je naslijedio Roberta Ambelaina na mjestu međunarodnog Velikog majstora reda Memphis-Misraïm. Član je bio i Robert Amadou, francuski autor koji je odigrao važnu ulogu u širenju parapsihologije u Francuskoj. Amadou je bio povezan s alkemičarom Eugèneom Canselietom (za kojeg se vjerovalo da je zapravo bio Fulcanelli) i Paulom Le Courom iz skupine "Hiéron du Val d’Or" (njega je inicirao Victor Blanchard, Veliki majstor bratstva "Polaires"). Amadou je bio povezan sa Ambelainom, čije su teorije o krvnoj lozi koja potječe od Isusa nadahnule autore knjige "Sveta krv, sveti gral". Skupina je uključivala i još jednog Plantardova prijatelja, Raymonda Bernarda, Velikog majstora reda AMORC; njega je u Tradicionalni martinistički red (OMT) inicirao Ambelainov prijatelj, dok je sam Bernard sudjelovao u osnivanju Reda Sunčeva hrama.

Prema Duginu: njegov mentor, Jean Parvulesco (među čijim su se prijateljima nalazili Ezra Pound, Julius Evola, Raymond Abellio i Arno Breker), poznavao je "predstavnike ’okultne, paralelne povijesti’ – mistike, istaknute masone, kabaliste, ezoterike, tajne agente raznih specijalnih službi, ideologe, političare i umjetnike." Parvuleskove ideje dijelile su mnoge teme sa temama Miguela Serrana, posebice njegovu opsjednutost Crnim suncem, Zelenom zrakom, nacionalsocijalizmom i seksualnom jogom. "Crno sunce" je pojam koji je skovao Wilhelm Landig za simbol kotača sa 12 runa "sig", pronađenog na podu dvorane u dvorcu Wewelsburg, koju je osmislio Himmlerov SS – izvorni Crni red. Izvorno je Crno sunce simbol Lucifera, tj. "noćno Sunce" koje se poistovjećuje sa Saturnom (ili Kronosom), te se štuje kao zlokobni aspekt boga koji umire.

Knjiga R. P. Martina iz 1984. godine, "Preokret ili Dim protiv Crnog reda", govori o otkriću skupine bivših nacista iz 1971. godine, nazvanih Crni red, koja je iz sjene radila na svjetskoj dominaciji. Ta skupina održava svjetsku mrežu baza iz kojih destabilizira zapadne nacije putem terorizma, poticanja poroka i rasizma. U "La Conspiracion de Noces Polaires", Parvulesco je napisao:

"Kao vojnici koji su već izgubljeni u ratu što postaje sve totalniji i sve okultniji, na samim rubovima ovoga svijeta nosimo duhovno oružje i najzagonetniju sudbinu vojnih počasti iz Onostranog. U redovima Crnog reda – kako onim vidljivima, tako i nevidljivima – kojemu pripadamo, oni koje je smrt pokosila marširaju rame uz rame sa onima koji još uvijek stoje." 

U djelu "Operation Orb", Jean Robin, jedan od vodećih stručnjaka za Renéa Guénona, nadogradio je mit o nacističkim NLO-ima na Antarktici. Taj se mit temeljio na navodnim dokazima njegova prijatelja koji je tvrdio da je ondje otkriven novi Asgard ili Agartha ili sjedište Crnog reda, gdje 350.000 iniciranih iščekuje "Onoga koji će doći". Prema toj knjizi je Hitler umro 1953. godine u podzemnom skrovištu, a njegovo je tijelo položeno uz tijelo Raoul Wallenberga, švedskog diplomata koji je tijekom Drugoga svjetskog rata spasio tisuće mađarskih Židova. Tu prividnu proturječnost – kako je objašnjeno Robinovu prijatelju – židovski članovi Crnog reda nisu doživljavali kao sukob interesa; oni, naime, svoje sunarodnjake Židove krive za "odbijanje suradnje" sa  evolucijskim procesom.

Parvulesco je iskazao odanost "vrhovnom, transcendentnom središtu Crnog reda... filozofskim snjegovima carskog, besprijekornog i najhermetičnijeg Asgärda". Prema Parvulescovim riječima: SS je bio tek imitacija tog istinskog Crnog reda, kojem pripadaju najviši inicirani. U svom posljednjem djelu, "Zvijezda nevidljivog carstva", koje je nazivao "najtajnijim i najopasnijim inicijacijskim romanom" – Parvulesco opisuje sluge "Aquariusa", koji svoj plan nastoje prikazati kao predvodnika evolucije, služeći se krilaticama "Novo doba" i "Novi svjetski poredak". No, protiv članova Aquariusa (Vodenjaka) se bore predstavnici tajnog zapadnog reda, "Atlantis Magna". Oni organiziraju otpor "Novom svjetskom poretku", amerikanizmu i liberalizmu, te pletu mrežu planetarne urote uz sudjelovanje svih političkih snaga koje se protive globalizaciji. Podzemne skupine, socijalni revolucionari, potomci aristokratskih obitelji protivnih "demokraciji", pripadnici talijanske mafije, degolisti i štovatelji Franca, revolucionari iz zemalja Trećeg svijeta, šamani iz Amerike i Azije, komunistički vođe, njemački bankari – svi su oni sudionici geopolitičkog projekta usmjerenog na stvaranje Konačnog događaja povijesti - pojave "Regnum Sacrum" ili "Imperium Sacrum", Velikog euroazijskog carstva. 

Slijeva nadesno: Aleksandar Dugin, Hejdar Džemal, Jevgenij Golovin i Jurij Mamlejev.

Dugin je rođen u Moskvi u obitelji visokog časnika sovjetske vojne obavještajne službe, te i dalje održava bliske veze sa Kremljem i ruskom vojskom. Nakon završetka srednje škole, sa osrednjim uspjehom, upisao je Moskovski zrakoplovni institut. Ali, napustio je školovanje zbog loših rezultata ili zbog uhićenja povezanog sa disidentskim aktivnostima. Prema drugom biografskom izvoru: nakon izbacivanja sa fakulteta počeo je raditi u arhivu KGB-a, gdje je dobio pristup velikoj količini zabranjene literature o masoneriji, fašizmu i poganstvu. Kao samouki poliglot, strastveno je proučavao brojna djela; od europskih autora srednjeg vijeka i renesanse do orijentalistike, te je određene tekstove prevodio na ruski sa engleskog, francuskog i njemačkog jezika), uz spise Evole i Guénona.

Religijski tradicionalizam, konzervativizam, hermetizam i poezija bile su teme koje je Dugin pomno pratio, a okupio je i skupinu filozofa i mislilaca koje je također zanimao tradicionalizam: Hejdar Džemala, Jevgenij Golovina, Juri Mamlejeva, Vladimira Stepanova i Sergeja Žigalkina. Krug Južinski je izvorno osnovan radi istraživanja svih oblika okultnog znanja, počevši od joge i sufizma, no vremenom se postupno usredotočio na rad Georgea Gurdjieffa. Članovi kruga Južinski nazivali su sebe "seksualnim misticima" ili "metafizičarima", i nisu samo proučavali ezoterijsku literaturu i recitirali vlastite tekstove, već su (kako su potvrdili neki svjedoci i istraživači) eksperimentirali sa praksama krajnje nemoralnog ponašanja i provodili u djelo ono što su neki opisali kao "poetiku monstruoznosti". Pripadnici drugih salona nazivali su ih "satanistima".

Taj je krug snažno utjecao ne samo na nekoliko danas poznatih književnika (npr. Vladimira Sorokina i Viktora Jerofejeva), već i na mističke ideologe ruskog neofašizma, Aleksandra Dugina i Gejdara Džamala, koji su danas dijelom službene politike. Mamlejeva su nazivali "predstavnikom estetike zla" i on u svojim zagonetnim romanima opisuje prizore ljudske izopačenosti i degradacije. Iako je u domovini, Rusiji, bio zaboravljen, na Zapadu je stekao priznanje kao jedan od najistaknutijih ruskih književnika i mislilaca. Mistički roman "Uzvišeni" (rus. "Šatuny"), napisan 1966. godine, jedno je od najpoznatijih Mamlejevljevih djela. Njegov protagonist, Fjodor Sonnov, počini niz ubojstava kako bi proniknuo u tajnu duše žrtve, a time i u onostranost, zato da bi "empirijskim" putem doznao vječnu tajnu smrti.

Tijekom 1950-ih, Mamlejev je u moskovskoj Lenjinovoj knjižnici otkrio zapadne klasike okultne literature: Evolu, Éliphasa Lévija, Papusa, Blavatsku, Steinera, Gurdjieffa, Uspenskog i Carla Junga. 1975. godine, kada je bio prisiljen na emigraciju, Mamlejev je prvo otišao u SAD, gdje je predavao na Sveučilištu Cornell; te 1983. godine u Francusku, gdje je predavao na Sorbonni. Ubrzo je postao jedan od posrednika između istočnog i zapadnog okultnog podzemlja, sudjelujući u stvaranju časopisa "Okkul’tizm i ioga", te pomažući u njegovu krijumčarenju u Rusiju. Časopis je, 1933. godine, osnovao Aleksandar Asejev, dopisnik Nikolaja Roericha, a izlazio je pod budnim nadzorom Roerichove supruge Helene.

Uža skupina unutar Kruga je raspravljala o zabranjenim knjigama do kojih su mogli doći, posebice onima koje su se bavile metafizikom, hermetizmom, gnosticizmom, kabalom, magijom i astrologijom. Tijekom 1950-ih i 1960-ih se zapadna ezoterijska djela nisu smatrala politički subverzivnima, te su i dalje bila slobodno dostupna u Lenjinovoj knjižnici. Tek su kasnije uvrštena u "posebnu zbirku" zabranjenih knjiga ("spetskhran"), i počela se širiti putem određenih podzemnih salona. Gurdjieff je bio jedan od popularnih autora toga vremena. Vladimir Stepanov je održavao kontakte sa Gurdjieffovim sljedbenicima u inozemstvu, uključujući bivšeg agenta MI6-a Johna G. Bennetta i Idrisa Shaha. Sam Mamlejev objavio je nekoliko članaka o budizmu, hinduizmu i zapadnom pokretu New Age, te pridonio njihovu širenju u Sovjetskom Savezu.

Mamlejeva se često ističe kao osobu koja je u Sovjetski Savez prva uvela dotad nepoznate europske tradicionaliste, poput Guénona i Evole. Golovin, glavni učenik Mamlejeva, preuzeo je vodstvo skupine tijekom njegove odsutnosti. Golovin je slovio za majstora alkemije fasciniranog Trećim Reichom. Početkom 1960-ih je navodno otkrio temeljno djelo "fantastičnog realizma", "Jutro čarobnjaka", autora Jacquesa Bergiera (člana organizacije GRECE) i Louisa Pauwelsa (učenika Gurdjieffa). Upravo je u tom djelu Golovin prvi put naišao na ideje Renéa Guénona. Ubrzo nakon toga, u Lenjinovoj je knjižnici otkrio i Guénonovo ključno djelo iz 1927. godine, "Kriza modernog svijeta". Potaknut Guénonovim prikazom alkemije kao "tradicionalne kozmologije",  Golovin je proučavao srednjovjekovna i ranonovovjekovna alkemijska djela i autore, npr. "Splendor Solis" Sendivogiusa; John Deeja; Eiraneus Philalethesa; Leibniza i "Kemijsko vjenčanje Christiana Rosenkreutza", kao što i sam Golovin tvrdi, "svu literaturu napisanu na tu temu [alkemije] u 20. stoljeću". Ipak, upravo ga je djelo "Hermetička tradicija" (1931.) upoznalo sa Evolom, kojeg je on potom uveo u krug "Južinski". Dugin tvrdi da je Golovin bio prvi u Rusiji koji je čitao Evolu.

Potaknut otkrićima o nacističkom okultizmu, što je izneseno u knjizi "Jutro čarobnjaka", Golovin je razvio zloglasnu "veliku i cjeloživotnu sklonost prema nacističkoj estetici". Objavljivao je pod pseudonimom Aleksandr Šternberg, što je vjerojatno bila aluzija na "Ludog baruna" von Ungern-Sternberga. Golovin je bio "potpuno opsjednut Trećim Reichom, videći u njemu monstruozan i mističan 'yin' naspram čovječjeg 'yanga'." Golovin je osnovao internu "Crnu redovničku zajednicu SS-a", i za čijeg se "führera" sam navodno proglasio, nakon što se Krug Južinski preselio u njegov stan. Od članova je tražio da nose nacistička obilježja, a na zid je objesio Hitlerovu sliku. "U tome nije bilo ničeg antisemitskog", pojasnio je jedan od njegovih sljedbenika. "Na tim su se okupljanjima nalazili brojni Židovi. Svi smo uzvikivali ’Sieg Heil’ i ’Heil Hitler’, a pritom smo mislili samo: ’Dolje sovjetska vlast!'"

Dugin je kasnije taj krug opisao kao "prave gospodare moskovske ezoterijske elite". Zapravo je Gajdar Džamal, Moskovljanin azerbajdžanskog podrijetla, uzeo Dugina za svog učenika i uveo ga u taj krug 1980. godine. Golovin i Džamal isticali su tri autora koji su strukturno utjecali na njihov ideološki razvoj: Muttija, Serrana i Eliadea. Krajem 1960-ih, Džamal je iskoristio svoje veze u Parizu da bi u Moskvu dopremio gotovo cjelokupnu zbirku Guénonovih djela; također je tijekom 1980-ih navodno bio blizak sa "određenim francuskim diplomatskim osobljem, koje je zabranjene knjige prenosilo putem diplomatske pošte". U roku od godinu dana nakon ulaska u krug, Dugin je navodno na ruski jezik preveo Evolino djelo "Poganski imperijalizam" (1933.), a potom i "Zajahati  tigra" (1961.). Džamal je kasnije otkrio da se sa "nacističkim misticizmom" upoznao putem poznate knjige Armina Mohlera iz 1972. godine, "Konzervativna revolucija u Njemačkoj 1918.–1932.", koja sadrži poglavlja o von Listu, Liebenfelsu, Sebottendorfu i pripadniku SS-a, Hermanu Wirthu (suosnivaču organizacije Ahnenerbe sa Himmlerom), koji je utjecao na Evolu.

U vrijeme kada se Dugin pridružio krugu je "eksces u svim oblicima" postalo norma; i prema Duginovim riječima je to također predstavljalo svojevrsni oblik pobune. Uz konzumaciju znatnih količina alkohola i droga, ti su ekscesi uključivali i seksualno eksperimentiranje. Istraživanja izopačenosti i razvrata, nalik nekim praksama Aleistera Crowleyja i reda Zlatna zora, bila su dijelom eksperimenata gdje su članovi sudjelovali, vođeni uvjerenjem da će:

"Samo u dubini potpunog podzemlja, iza spuštenih zastora, nastati nova, slobodna i neovisna svijest [...] u toj situaciji, sa svim njezinim devijacijama, očajem i odmicanjem od svega vanjskog – pojaviti će se nemoguća književnost, književnost dostojna Rusije! – pa makar na prvi pogled djelovala monstruozno! (...) Uzdignuti će se iz dubine najdubljeg poniženja!" 

Godine 1987., u doba perestrojke, Dugin se na Golovinov nagovor pridružio zloglasnoj ruskoj neonacističkoj i pravoslavnoj organizaciji Pamjat – glavnoj moskovskoj neovisnoj ultranacionalističkoj organizaciji – koju je u to vrijeme vodio Dmitrij Vasiljev. Nakon što su djelovali u Središnjem vijeću Pamjata tijekom 1988. i 1989. godine - Dugin i Džamal napustili su organizaciju poslije sukoba sa Vasiljevom, koji je Dugina proglasio "židovskim masonom" ("kike-mason"). 

Alain de Benoist sa Duginom i Robert Steuckersom (Moskva, 1992.).

Počevši od kasnih 1980-ih, Dugin uspostavlja veze sa pokretom "Nouvelle Droite" ("Nova desnica"), te se sastajao sa nizom ultranacionalističkih europskih publicista, uključujući Alain de Benoista, Jean-François Thiriarta, Claudija Muttija i Roberta Steuckersa. Kako navodi Charles Clover, u knjizi "Black Wind, White Snow": de Benoist se "prisjeća kako ga je zadivilo koliko je taj Rus bio iznimno dobro upućen u ono što se objavljivalo na Zapadu [i] činilo se da je pročitao gotovo sve što je de Benoist ikada napisao." Steuckersov mentor bio je Armin Mohler, član organizacije GRECE. Steuckers je bio taj koji je Dugina prvi upoznao sa nacionalnim boljševizmom.

U djelu "Templari proletarijata" je Dugin istraživao nacionalni boljševizam, prateći njegove različite korijene (od pravoslavnog misticizma i ideje o Trećem Rimu), te je pritom priznao utjecaje sa Zapada, poput onih Guy Deborda, osnivača Situacionističke internacionale, ali i Aleistera Crowleyja. Godine 1994. je Dugin sa kolegom, nacionalističkim intelektualcem, Eduard Limonovom, osnovao Nacional-boljševičku partiju (NBP), koju je nazvao "političko-umjetničkim projektom". Limonova su privlačile punk supkultura i radikalna politika. Jedno je vrijeme živio u New Yorku, gdje su među njegovim poznanicima bili Steve Rubell iz kluba Studio 54, kao i trockistička skupina, Socijalistička radnička partija, kojoj je pripadao i James Burnham. Nacionalni boljševici, sa  Duginom kao glavnim ideologom, nastojali su popularizirati ideje Aleistera Crowleyja među širom ruskom javnošću. Dugin se pozitivno osvrće na Crowleyjevu ostavštinu, smješta ga u širi kontekst tradicionalizma i ukazuje na vezu između Crowleyja i Evole; posebice na činjenicu da su njih dvojica imali zajedničkog prijatelja: Artur Reghinija, osnivača skupine "Ur", čiji su članovi bili i Mircea Eliade i Maria de Naglowska.

U kasnijoj životnoj dobi, Jean-François Thiriart, član organizacije GRECE i tvorac ideologije 'Treće pozicije', blisko je surađivao sa  Duginom i priklonio se ideji nacional-boljševizma. Dugin se također sastao sa članovima španjolske skupine "Thule", sljedbenice ugašene neonacističke organizacije CEDADE, koju su 1960-ih osnovali španjolski članovi Thiriartove organizacije "Jeune Europe" i koja je bila usko povezana sa Leon Degrelleom. Dugin se sastao sa članovima skupine "Thule" i 1991. godine je objavio rusku inačicu prvog sveska djela "Hiperbórea", pod naslovom "Giperborea". Nakon Thiriartove smrti, 1992. godine, Dugin je napisao opsežan nekrolog hvaleći ga kao "posljednjeg heroja Europe". 

David Myatt, prema slici Richarda Moulta

Red devet kutova

Dugin je bio povezan sa Kerry Boltonom, novozelandskim piscem, političkim aktivistom i vodećom osobom međunarodnog sotonističko-nacističkog podzemlja. Kao međunarodni distributer za "Red devet kutova" ("O9A" ili "Order of Nine Angles"), Bolton je održavao veze sa drugim neonacističkim sotonističkim skupinama. Prema riječima Connell Monettea: O9A bi mogao brojati čak 2000 članova, što ga čini najvećom sotonističkom organizacijom na svijetu. O9A se pojavio oko 1970. godine, kada je "Anton Long" (prema vlastitim navodima) iniciran u vještičji krug ("coven"); kasnije je postao njihov vođa i preobrazio ih u sotonistički pokret. Long je bio pseudonim britanskog neonacističkog aktivista David Myatta. U dobi od samo 16 godina, Myatt je stupio u kontakt sa jednim takvim krugom, a kasnije se pridružio tajnim skupinama u Londonu koje su prakticirale magiju "Zlatne zore" i Aleistera Crowleyja. Godine 1968. se pridružio "Britanskom pokretu" (BM), članici WUNS-a. BM, koji je kasnije preimenovan u Britanski nacionalsocijalistički pokret (BNSM), osnovao je Colin Jordan, kojem je Myatt postao tjelesni čuvar. Na Myatta su snažan dojam ostavili Jordanovi tekstovi o nacionalsocijalizmu i Jordan ga je upoznao sa djelima Savitri Devi.

Od 1970-ih do 1990-ih godina je Myatt bio aktivan u paravojnim i neonacističkim organizacijama, "Column 88" i "Combat 18". Organizaciju Column 88 je osnovao bivši bojnik, Ian Souter Clarence, uz pomoć sigurnosnih službi. Budući je osmo slovo abecede H, broj 88 služi kao šifra za "Heil Hitler". Počeci organizacije Column 88 datiraju još iz 1945. godine. Gerry Gable tvrdio je da je Colin Jordan iniciran u to tajno društvo u dobi od 19 godina. Prema najmanje dvama izvješćima je Column 88 bio povezan sa Operacijom Gladio. Prema jednom od izvještaja je Clarence "pomogao u osnivanju skupine Column 88, 1960-tih godina, kao britanskog ogranka mreže Gladio". Column 88 je povezan sa organizacijom "League of St. George", koja je nastala negdje 1974. godine kao politički klub; osnovali su ga odinist Keith Thompson i Mike Griffin nakon odcjepljenja od Mosleyjeve "Action Party". Preuzevši amblem "Strijele sa križem", Liga je nastojala uspostaviti veze sa sličnim skupinama u Europi, poput belgijske organizacije Vlaamse Militanten Orde i američke stranke National States' Rights Party (NSRP). Prema riječima Clive Blooma: Clarenceove veze u Njemačkoj su ga povezivale sa palestinskim teroristima u Libanonu i kasnijim napadima u Zapadnoj Njemačkoj, uključujući bombaški napad na Oktoberfest u Münchenu 1980. godine.

Neredi na stadionu Lansdowne Road dogodili su se tijekom nogometne utakmice između Irske i Engleske na stadionu Lansdowne Road u Dublinu, 1995. godine; izazvali su ih pripadnici skupine Combat 18 i članovi skupine Chelsea Headhunters; ozlijeđeno je 20 osoba.

Godine 1973., Myatt upoznaje ženu koja je vodila O9A, malu wiccansku skupinu u koju je on uveo sotonizam i nacizam. O9A veliča nacističku Njemačku kao "praktičan izraz sotonskog duha... bljesak luciferijanskog svjetla – poleta i moći – u svijetu koji je inače nazarenski, pacifiziran i dosadan." Nadahnut djelom Arnold Toynbeeja, "A Study of History", Myatt uvodi ideju "eona", koje poistovjećuje sa uzastopnim epohama velikih civilizacija, a koje kulminiraju Univerzalnom državom ili Imperijem Zapada. Taj Imperij Myatt povezuje sa nacističkom obnovom koja bi se trebala dogoditi između 1990. i 2011. te potrajati do 2390. godine. 

Poseban i važan entitet za O9A jest Vindex – ne bog, već više mesija ili Antikrist – koji će se uskoro pojaviti, uvesti Novo doba i uspostaviti Imperij. Vindex bi predvodio borbu protiv "Magians", pojma koji su, slijedeći primjer Francis Parker Yockeyja, od Oswalda Spenglera preuzeli on i drugi neonacisti da bi označili Židove i kršćane. U svom proročanskom djelu, "Vindex: The Destiny of the West" (1984.), Myatt osuđuje doprinose Židova kao "posljednjih predstavnika propale magijske duše" – navodeći pritom marksistički komunizam, frojdovsku psihoanalizu, društvene znanosti, modernu umjetnost, atonalnu glazbu i kontrakulturu 1960-ih, kao izravno suprotnim faustovskom etosu Zapada. O9A zagovara duhovni put prema kojem sljedbenici moraju kršiti društvene tabue izoliranjem od društva, činjenjem kaznenih djela, prihvaćanjem političkog ekstremizma i nasilja, uz izvršavanje ljudskih žrtvovanja. Prema Myattu: "Tradicionalno, žrtvovanje se dijeli na tri vrste: dobrovoljno, prisilno i žrtvovanje koje proizlazi iz događaja što ih skupine ili redovi mogu (putem magije ili na druge načine) izazvati kako bi promijenili tijek povijesti. Ratovi spadaju u tu treću kategoriju." Kod prisilnog žrtvovanja, skupina ili hram bira žrtvu koja se uvijek žrtvuje da bi se umilostivilo božicu Baphomet na proljetni ekvinocij. Dobrovoljno žrtvovanje odvija se svakih 17 godina u tradicionalnim skupinama kao dio velike "Svečanosti prizivanja" zazivanja Mračnih bogova (koncept preuzet od H. P. Lovecrafta). 

Iako stručnjaci za okultizam pripisuju koncept "Devet kutova" Sotonističkoj crkvi - O9A negira tu povezanost i nudi drugačije značenje, tj. izjednačava ga sa devet emanacija božanskog. Taj se broj povezuje sa "Devetoricom" iz bratstva Polaires, Vijećem devetorice sa kojim je u ime CIA-e stupio u kontakt Andrija Puharich (ili kontaktor sa izvanzemaljcima, George Hunt Williamson), a naposljetku i sa Institutom Esalen. Slično tome, tragovi redova povezanih sa operacijom Gladio i Hramom Sunca, vode do tzv. "renesanse Arginyja", razdoblja kada je francuski ezoterični autor Jacques počeo komunicirati sa "Devetoricom" u Arginyju, poistovjećujući ih sa dušama devetorice vitezova utemeljitelja templarskog reda.

Myatt je bio prvi vođa Britanskog nacionalsocijalističkog pokreta (BNSM) i 'The Observer' ga je identificirao kao "ideološkog teškaša" koji stoji iza "Combat 18" (organizacije povezane i sa "Blood and Honour", sastavljene od bijelih skinheada). Ime Combat 18 izvedeno je iz inicijala Adolfa Hitlera, odnosno A i H, kao prvog i osmog slova abecede. Myatt je prešao na islam 1998. godine, te je postao odlučni zagovornik "džihada, samoubilačkih misija i ubijanja Židova...", a također i "vatreni branitelj bin Ladena". Prema samom Myattu: u jesen 2010. godine, javno se "udaljio od Puta Al-Islama i vratio vlastitom weltanschauungu, koji sam nazvao i Numinoznim putem i Filozofijom Numena".

Zabilježeno je da je skupina O9A povezana sa nizom istaknutih osoba sa krajnje desnice i dijeli svoje članstvo sa neonacističkim terorističkim skupinama, kao što su "Atomwaffen Division" i zabranjene organizacije "National Action", "Sonnenkrieg Division" i "Nordic Resistance Movement". "Atomwaffen Division" (Atomwaffen na njemačkom znači "nuklearno oružje"), poznata i kao "National Socialist Order", međunarodna je teroristička mreža desničarskih ekstremista i neonacista. Osnovana 2015. godine, sa sjedištem na jugu SAD-a, skupina se proširila diljem zemlje, kao i na Ujedinjeno Kraljevstvo, Kanadu, Njemačku, baltičke države i druge europske zemlje. Organizacija "Southern Poverty Law Center" (SPLC) uvrstila ju je na popis skupina koje promiču mržnju, a brojne vlade, uključujući one Ujedinjenog Kraljevstva i Kanade, proglasile su je terorističkom skupinom.

"Atomwaffen" otvoreno zagovara neonacizam, i crpi znatne utjecaje iz biltena "Siege", publikacije koju je sredinom 1980-ih izdavao James Mason, član "American Nazi Party" i "National Socialist Liberation Front" (NSLF). Godine 1968., u dobi od 16 godina, Mason je planirao ubojstvo ravnatelja i drugih djelatnika svoje srednje škole, ali je na savjet William Luther Piercea napustio školu i počeo raditi u sjedištu Američke nacističke stranke u Virginiji. Nakon atentata na George Lincoln Rockwella,  1967. godine, Mason se priklonio stranci "National Socialist White People’s Party" (NSWPP) i organizaciji NSLF koju je predvodio Joseph Tommasi. Taj su naziv izvorno koristili i studenti povezani sa NSWPP-om, a njihov najpoznatiji član bio je David Duke. Tommasi je često dolazio u sukob sa Rockwellovim nasljednikom, Matt Koehlom, vođom organizacije "World Union of National Socialists" (WUNS). Koehl se protivio Tommasijevim radikalnim stajalištima, kao i njegovim osobnim navikama, poput pušenja marihuane i nošenja duge kose. Zbog toga je Tommasi, 1973. godine, izbačen iz stranke NSWPP. Godine 1982. je Mason, zajedno sa Charles Mansonom, osnovao organizaciju "Universal Order", koja je poticala teror zbog stjecanja zloglasnosti, slično onme što je postigla "obitelj Manson". Publikacija "Siege" je postao službeno glasilo te nove skupine, koja je odavala počast Adolfu Hitleru, Josephu Tommasiju, Charlesu Mansonu i Savitri Devi. Na njihovim se stranicama Mason zalagao za sabotaže, masovna ubojstva i atentate na istaknute mete da bi se destabiliziralo i uništilo postojeće društvo, a koje je smatrao sustavom što podupire židovski i multikulturalni "Novi svjetski poredak". Mason je počeo zagovarati oružane napade komunista, te crnih i drugih revolucionarnih rasnih nacionalista, kakvi su bili česti tijekom 1970-ih i 1980-ih godina.

Red Puta lijeve ruke

Godine 1978. Bolton se pridružio Nacionalnoj fronti Novog Zelanda (NZNF), inicijativi Johna Tyndalla iz britanske Nacionalne fronte iz 1977. godine. Nakon sukoba sa drugim članovima Hrama Seta, Bolton je (1990.) osnovao Red puta lijeve ruke (OLHP), utemeljen na idejama Nietzschea, Junga i Spenglera. Osnivanje OLHP-a najavljeno je u prvom broju novog časopisa koji je izdavao Bolton, "The Watcher" ("Promatrač"), nazvanog tako prema palim anđelima iz Henokove knjige. "Naš časopis", objasnio je Bolton u prvom broju, "nazvan je u čast legendarnog Reda promatrača koji se, pod vodstvom Azazela i na poticaj Sotone, pobunio protiv boga-tirana Jehove, te spustio na Zemlju kako bi uspostavili obiteljske veze sa 'kćerima ljudskim'." Pozivajući se na Bakunjina, Bolton je Sotonu opisao kao "prvog slobodnog mislioca i Spasitelja svijeta". 

Između 1990. i 1992. godine, Bolton je objavio 11 brojeva časopisa. U prvim brojevima reklamirale su se knjige koje je distribuirala Sotonina crkva, te su sadržavali nekoliko referenci na njezina osnivača, Antona LaVeya. Bolton je, međutim, zagovarao novi sotonizam, utemeljen prvenstveno na filozofiji Friedricha Nietzschea. Svoje je stavove razradio u novom časopisu "The Heretic", koji je 1992. godine zamijenio "The Watcher". Dok se "The Watcher" povremeno bavio političkim temama, uglavnom kritizirajući službenu podršku tzv. "sotonskoj panici", koja se proširila Novim Zelandom i 1992. godine dovela do sudskog procesa vezanog uz gradski vrtić u Christchurchu i uhićenja Petera Ellisa, odgajatelja optuženog za seksualno zlostavljanje djece tijekom sotonskih rituala – "The Heretic" se često bavio političkim pitanjima, fašizmom i nacizmom.

Godine 1994. je Boltonov OLHP preimenovan u "Ordo Sinistra Vivendi" ("Red lijevog puta"). Nakon raskola, organizacija je pod vodstvom Thorstena Moara preimenovana u "Red Deorc Fyre". Iste je godine Bolton osnovao "Black Order of Pan Europa". Ime je upućivalo na SS, a organizacija je (poput mnogih neonacističkih skupina) kao svoj amblem prihvatila motiv Crnog sunca iz dvorca Wewelsburg. Godine 1995. je antifašistička organizacija Searchlight, nakon provedene istrage, opisala "Crni red" kao dio djelatne međunarodne okultno-fašističke osovine. Naziv "Crni red" su potom preuzele ideološki srodne skupine diljem svijeta,  koje nisu imale nikakvu formalnu vezu sa Boltonovom skupinom. Kaplan i Weinberg opisali su Crni red kao "iznimno utjecajnog širitelja okultizma nacionalsocijalističke orijentacije diljem svijeta". 

Zastava Nacional-anarhističkog pokreta

Bolton se povezao sa Troy Southgateom, koji se deklarirao kao nacional-anarhist i bio povezan sa organizacijom "International Third Position" (Međunarodna treća pozicija) i strankom Front National (FN), kojoj se pridružio 1984. godine. Southgate je također dugi niz godina bio tradicionalistički katolik, nakon što se pridružio Bratovštini sv. Pija X. (SSPX). Diplomirao je teologiju i religijske studije na Sveučilištu u Canterburyju, napustio je katoličanstvo i okrenuo se neopaganizmu, i skupinama koje su "vrlo odane bogovima sjeverne tradicije". Među njima su bili: "Odinic Rite", "Tribe of the Wulfings" i "Asatru Alliance" (pokret usmjeren na izvođenje rituala i magije, koji predvodi Valguard (Mike) Murray, bivši član Američke nacističke stranke).

Southgate je osnivač i glavni urednik izdavačke kuće Black Front Press, koja objavljuje neonacistička djela: sljedbenik radikalnog tradicionalizma Juliusa Evole, posebice Evolin koncept "duhovnog rasizma". Za Southgatea, drevni "arijevski" kult Mitre predstavlja izraz "europske duhovnosti, kulture i identiteta". Zagovarao  je "plemensko i organsko" indoeuropsko "etničko nasljeđe", koje se proteže od Europe do Irana, Afganistana, Indije i Tibeta, i koje nudi rasnu obranu od "močvare" globalizacije i propadanja nacionalnih granica. "Duhovnom rasizmu" je pridodan Jungov koncept "kolektivnog nesvjesnog", što je pokretu NRF pružilo dodatne dokaze o postojanju "pradavne arijevske psihe". U tom je smislu Southgate pohvalio djelovanje Heinricha Himmlera u dvorcu Wewelsburg; i to je djelovanje nazivao "jednim od najznačajnijih događaja u modernoj povijesti", što je pridonijelo "dubljem", okultnom razumijevanju rase.

Nacionalna revolucionarna frakcija (NRF), koju je 1998. godine osnovao Southgate, "nacional-anarhistička" skupina koja je odražavala Southgateov sve izraženiji interes za okultno i ezoterično. Za razliku od "International Third Position", NRF promiče radikalni antikapitalistički i antimarksistički "anarhistički" program autonomnih ruralnih zajednica unutar decentraliziranog, paneuropskog okvira. Taj koncept proizlazi iz Southgateova interesa za učenja Hakim Beya (Peter Lamborn Wilson), koji je razvio pojam "privremenih autonomnih zona" (TAZ). NRF je pokušavao iskoračiti "izvan ljevice i desnice", nadilazeći tradicionalne granice nacional-boljševizma da bi stvorio naizgled nespojivu sintezu fašizma i anarhizma. Ključ ove prividne proturječnosti leži u starijoj paradigmi, koja je preuzeta iz "konzervativne revolucije". Radi se o liku "anarha" (njem. "der Anarch"), suverenog pojedinca kojemu neovisnost omogućuje "okretanje u bilo kojem smjeru" (ovaj koncept je svoj najpotpuniji izraz dobio u romanu "Šumski prolaz", Ernsta Jüngera). U tom smislu bi "nacional-anarhizam" sintetizirao svu oporbu usmjerenu protiv zajedničkog neprijatelja: globalnog liberalnog kapitalizma, koji je paravan za "tajanstvene financijere" iz Trilateralne komisije i skupine Bilderberg, a time povezano financiraju i "međunarodni cionizam". 

Geopolitički gledano: Southgate se udaljio od starijih paradigmi koje su Europu promatrale kao "Treći put" i priklonio se ezoteričnom nacional-boljševizmu, koji zagovaraju Parvulesco i Dugin, uz njihovo zalaganje za uspostavu osovine "Pariz–Berlin–Moskva". U svrhu promicanja ovakve euroazijske ideologije, Southgate je, početkom 1993. godine, osnovao "Liaison Committee for Revolutionary Nationalism" (LCRN), sa ciljem ujedinjenja organizacija "American Front", kanadskog "National Liberation Front" i novozelandske skupine "National Destiny" (koju je vodio Kerry Bolton). Godine 1998. se LCRN spojio sa "European Liberation Front" (ELF), Christiana Boucheta. Potonji je nadahnut idejama Otta Strassera, Jean-François Thiriarta i Francis Parker Yockeya; ELF je i dobio ime prema Yockeyevoj izvornoj organizaciji. Southgateov LCRN bio je povezan sa Boltonovom organizacijom "Black Order of Pan Europa". Ovaj se Crni red kasnije razišao sa sjevernoameričkom frakcijom i, uz Boltonov blagoslov, prerastao u "White Order of Thule" (WOT), uz formativni utjecaj Southgatea.