Euroazijski pokret

Euroazijska stranka

Osnivači ariozofije, Guido von List i Jörg Lanz von Liebenfels, pretpostavili su da je prapovijesna zemlja Arijanaca nestali polarni kontinent "Arktogäa" ("Sjeverna Gaja"), povezan sa iskonskom arijsko-germanskom baštinom. U godini, nakon izdanja svog prvog djela, "Putevi apsoluta" (1990.), Dugin je osnovao Povijesno-religijsko udruženje "Arktogeia", koje će poslužiti kao sjedište intelektualnih i političkih mreža koje je samostalno osnivao, i kao Duginova vlastita izdavačka kuća. Kasnija međunarodna verzija na engleskom jeziku, Arctogaia, predstavila se na sljedeći način:

"ARCTOGAIA je udruženje intelektualaca koji proučavaju vjerske tradicije, kulture i povijest svjetskih naroda. Aktivnosti udruženja usmjerene su na razvoj bližih veza između svake dvije svjetske religije i naroda na pozadini jedne, pretpovijesne, sveljudske, iskonske tradicije, koja je podložna rekonstrukciji. Posebna se pozornost posvećuje tradicionalnom biću naroda euroazijskog kontinenta. Euroazijski tradicionalni način života, kultura i vjeroispovijesti glavne su teme istraživanja Arctogeje, kao i utjecaj koji su Euroazijci imali na univerzalni povijesni proces. Članovi udruženja također proučavaju duboke principe društvenih i političkih ideologija i pokreta."

Manifest Arktogeje navodi 31 "formulu za suprotstavljanje modernom svijetu", uz "arhetipske ličnosti koje su središnje za naš cilj". Ovaj "ideološki popis", objavljen kao dio Duginovog prvog manifesta, uključivali su ličnosti iz povijesti tradicionalizma, euroazijstva, konzervativne revolucije, frankfurtske škole, avangarde, GRECE i šijitskog islama, uključujući: Renea Guenona, Evolu, Konstantina Leontijeva, Georgea Sorela, Ernsta Jüngera, baruna Ungern-Sternberga, Heideggera, Ernsta Niekisa, Moellera van den Bruck, Haushofer, George Lukacs, Nietzsche, Jean-Francois Thiriart, Dostojevski, Carl Schmitt Georges Bataille, Herman Wirth, Jean Parvulesco, Carl Jung, Lev Gumilev, Herbert Marcuse, Guy Debord, Nikolai Trubetzkoy, Homeini, Ali Shariati, Mircea Eliade, Ezra Pound, Gilles Dleuze, Arthur Rimbaud, George Dumezil, Alain de Benoist i Johnny Rotten.

Duginove ideje činile su osnovu za osnivanje Euroazijske stranke, koju je Ministarstvo pravosuđa Rusije registriralo 21. lipnja 2002. godine, otprilike godinu dana nakon što je Dugin osnovao i Pan-ruski Euroazijski pokret. Prema Andrewu Wilsonu, stranku je u početku djelomično financirala FSB, kao glavni nasljednik KGB-a. Zastava Duginove Euroazijske stranke prikazuje osam bijelih ili žutih munja, oblikovanih u radijalni uzorak, postavljeno na crnoj pozadini. Ovaj simbol se sam po sebi u naziva "Magija Kaosa", te se alternativno naziva: "kotač kaosa", "simbol kaosa", "ruke kaosa", "strijele kaosa", "zvijezda kaosa", "križ kaosa", "kaosfera" ili "simbol osam". Može se pretpostaviti da se odnosi na "Kaos magiju".

Robert Zubrin objašnjava: "Ukratko, Duginovo euroazijstvo je sotonistički kult." Heiser komentira Duginovo štovanje Kaosa i usvajanje osmokrake "Zvijezde Kaosa":

"Za Dugina, logos je zamijenjen kaosom, a sam simbol magije kaosa je simbol Euroazije: "Logos je istekao i svi ćemo biti pokopani pod njegovim ruševinama, osim ako se ne pozovemo na kaos i njegove metafizičke principe i ne upotrijebimo ih kao osnovu za nešto novo". Dugin je svoju raspravu o logosu odjenuo u Heideggerov jezik, ali njegova terminologija ne može se čitati izvan 2000 godina stare zapadne, biblijske tradicije koja Logos povezuje sa Kristom, a Duginovo pozivanje kaosa protiv Logosa vodi do određenih neizbježnih zaključaka u vezi sa njegovim doktrinama." 

Duginova Euroazijska unija će trebati definirajuću ideologiju, a u tu svrhu Dugin je razvio novu "Četvrtu političku teoriju", koja kombinira sve najjače točke komunizma, nacizma, ekologizma i tradicionalizma. Duginova teorija tvrdi da ide dalje od Strasserove treće pozicije, uključujući "prvu poziciju" (nacizam i fašizam), socijalnu pravdu sa "druge pozicije" (Europski socijalni pokret) i tradicionalni identitet sa "treće pozicije". Ono što Rusiji treba, kaže Dugin, je "pravi, istinski, radikalno revolucionarni i dosljedni fašizam". S druge strane, "liberalizam je apsolutno zlo... Samo globalni križarski rat protiv SAD-a, Zapada, globalizacije i njihovog političko-ideološkog izraza, liberalizma, može postati adekvatan odgovor... Američko carstvo treba uništiti." 

Otkad je Putin rekao da je raspad Sovjetskog carstva "bio najveća geopolitička katastrofa stoljeća", ideja o obnovi ruskog imperija učvrstila se kao kamen temeljac ruske vanjske politike. U listopadu 2011. godine, novina Izvestija je objavila Putinov članak o "novom integracijskom projektu", gdje je iznesena vizija Aleksandra Dugina za novu "Euroazijsku uniju", koja unapređuje cilj bliže integracije bivših sovjetskih država, utemeljeno na "zajedničkim vrijednostima, ekonomskoj i političkoj suradnji". Kako je objasnio James Heiser u 'Breitbartu':

"Euroazijstvo ostavlja netaknutim mnoge teritorijalne ciljeve starog Sovjetskog Saveza, a istovremeno ažurira ideologiju svijeta koji je postao hladan do boljševičkih šablona. Nestala je stara marksističko-lenjinistička fraza o "klasnoj borbi" u korist globalnog sukoba ukorijenjenog u "svetoj geografiji" i "neizbježnom" sukobu između kontinentalne moći Euroazije, protiv "pomorske sile" Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država." 

Početkom 1990-ih, kako se Sovjetski Savez približavao svom raspadu, Dugin je počeo preuzimati sve važniju političku ulogu. Dugin ima bliske veze sa režimom u Kremlju i ruskom vojskom, budući je "služio kao savjetnik predsjednika Državne dume Gennadija Seleznjova i ključnog člana vladajuće stranke Jedinstvena Rusija, Sergeja Nariškina." Nariškin je ruski dužnosnik, političar i poslovni čovjek, koji je bio predsjednik Državne dume od 2011. do 2016. godine. Prije toga bio je šef administracije predsjednika Rusije, od svibnja 2008. do prosinca 2011. godine. U rujnu 2016. godine je Nariškin imenovan šefom ruske vanjske obavještajne službe (SVR). Prema Matthewu d'Anconi, koji je napisao u 'The Guardianu':

"Opseg Duginovog osobnog pristupa Kremlju ostaje nejasan: zasigurno je rastao i opadao tijekom desetljeća. Ono što je, međutim, neosporno jest utjecaj koji je njegova geopolitička vizija uživala u akademiji glavnog stožera i ruskom ministarstvu obrane. Putinova intervencija u Gruziji 2008. godine, njegova invazija na Ukrajinu 2014. godine, i njegovo pojačavanje kontrole nad Sirijom su, u potpunosti, u skladu sa Duginovom strategijom za Majku Rusiju." 

Duginovu apokaliptičnu viziju orkestrira ruska država kao dio plana za obnovu oživljenog Istočnog bloka, predlažući savez između muslimana i naroda Istočne Europe i Srednje Azije, poznato kao Euroazijska unija. Prema Duginu:

"Moramo stvoriti strateške saveze kako bi srušili sadašnji poredak stvari, čija se jezgra može opisati kao ljudska prava, antihijerarhija i politička korektnost - sve što je lice Zvijeri, antikrista." 

Kako je definirano u "Temeljima geopolitike", Dugin vidi potrebu za savezom između Turske, Rusije, Irana i srednjoazijskih republika - oživljavajući time težnje panturkizma - protiv zapadne hemisfere:

"Novo euroazijsko carstvo će biti izgrađeno na temeljnom načelu zajedničkog neprijatelja: odbacivanju atlantizma, strateškoj kontroli SAD-a i odbijanju dopuštanja prevlasti liberalnih vrijednosti. Ovaj zajednički civilizacijski impuls će biti osnova političke i strateške unije." 

U ostvarivanju svoje geopolitičke agende, Dugin je uspostavio opsežan popis kontakata, koji sačinjavaju njegovu "euroazijsku mrežu", a sastoji se od desničarskih političara, filozofa i geopolitičara iz: Rumunjske, Poljske, Turske, Mađarske, Argentine, Francuske, Hrvatske, Slovačke, Srbije, Grčke, Libanona, Italije, Njemačke, Čilea i Malezije. Među mnogim osobama, uključuju:  mađarskog premijera Viktora Orbána; bivšeg rumunjskog premijera Iona Iliescua; drugog predsjednika Češke Republike, Václava Klausa (imao dugogodišnje veze sa KGB-om); slovačkog premijera Roberta Fica; Vojislava Koštunicu, bivšeg predsjednika Srbije; Romana Giertycha, šefa stranke Liga poljskih obitelji. U Turskoj je Dugin povezan, između svih ostalih, sa bivšim premijerom Suleymanom Demirelom i generalom Kilincem Tundzherom, bivšim načelnikom turskog Glavnog stožera. 

Židovski orijentalizam

Na Dugina je utjecao i Yakov Bromberg, član emigrantskog euroazijskog pokreta 1920-ih i 1930-ih, koji je težio razvoju specifično židovskog pristupa euroazijskoj ideologiji. Kako je euroazijstvo nastojalo uklopiti neruske narode u svoju shemu, uključili su Tatare i Kalmike, mongolskog podrijetla, koji su postojali u ruskim područjima prije dolaska Rusa. Isto se može reći i za Židove Hazarije. Prema Brombergu, Hazarija je završila povijesni ciklus u kojem je judaizam bio prozelitistička religija, a Židovi su pokušavali "izaći iz svojih etno-kulturnih okvira". 

Temeljeno na Brombergu: Dugin je predložio razliku između atlantističkog "zapadnog" židovstva i "židovskog orijentalizma" (ili "židovskog euroazijstva"). Prema Duginu, Arthur Koestler je ukazao na tu dualnost kada je postavio svoju teoriju o hazarskom podrijetlu Židova. Na negativnoj strani je racionalistička, zapadna, kapitalistička, židovska buržoazija; koja je suprotstavljena misticizmu i mesijanizmu kabalista, sabatista, chabadskih hasida i "židovskog nacional-boljševizma". 

Dugin naziva Geršoma Šolema, poznatog proučavatelja židovske kabale, "najvećim tradicionalističkim misliocem", usto razlikuje egzoterični judaizam (kojemu se protivi kao "materijalističkom"), i ezoterični judaizam, ili kabalu (koju hvali kao dio Guenonove Primordijalne tradicije). Dugin dalje objašnjava da je izazov kabale u tome što predstavlja "manifestacionističko" (ili evolucijsko gledište o stvaranju), inspirirano neoplatonizmom - za razliku od kreacionističkog pogleda na povijest, utemeljeno na egzoteričnom židovskom monoteizmu. Ovaj izazov, sugerira Dugin, prvi je riješio Isaac Luria, jer je ponudio kreacionističko tumačenje kabale, predlažući da je Bog stvorio svijet "sažimajući" sebe. Ali, konačno rješenje izazova, prema Duginu, predstavio je Sabbatai Zevi, koji je sugerirao da je manifestacionističko gledište o stvaranju ispravno, te su nepromišljene zmije odgovorne za zlo.

Dugin vjeruje da su mnogi Židovi u boljševizmu vidjeli mogućnost spajanja sa većom populacijom, zato da bi ujedinili ruski i židovski mesijanizam pod zajedničkim okriljem euroazijstva, a radi uništenja kapitala i eksploatacije. "Euroazijci" židovske dijaspore u Europi, Americi i Aziji pružili su podršku Sovjetima, formirajući Treću internacionalu, kasnije Kominternu.

Ove konkurentske grane, sugerira Dugin, također su doprinijele recipročnim verzijama antisemitizma. Npr. Marxov antisemitizam, izražen u djelu "O židovskom pitanju", predstavlja sabatistički i frankovski iracionalizam, koji je u suprotnosti sa  racionalističkim židovskim kapitalom. Suprotno tome, Winston Churchill i njegove "židovske prijetnje" sa Istoka je simbolična za desničarske cionističke krugove Velike Britanije.

"Zbog toga", objašnjava Dugin, "apologeti Židova ne mogu objasniti zašto su, pod teškom represijom Lenjina i Staljina, Židovi bili ne samo žrtve, već i progonitelji. Međutim, desničarsko cionističko krilo surađivalo je sa antisemitskim krugovima unutar KGB-a, što je na kraju dovelo do raspada Sovjetskog Saveza. Židovski orijentalizam nije posebno moderan i isključivo sovjetski fenomen. Ukorijenjen je u dubinama nacionalne povijesti. Vjerojatno iza njega postoji neka strašna vjerska ili rasna tajna." Dodaje: "Uvijek će biti mjesta za 'židovski orijentalizam' u redovima graditelja Velikog euroazijskog carstva, Posljednjeg carstva."

Dugin i "izraelski tradicionalist" Avigdor Eskin

Izraelski tradicionalizam

Unatoč njihovoj navodnoj podršci bijelom identitetu, čak i nekim neonacističkim simpatijama, uz tzv. alternativnu desnicu, Trumpova baza podrške je dosljedna u podršci Izraelu - stav koji totalno dijele sa svojim ruskim kolegama. Kako je objasnio Alexander Dugin:

"Što se tiče Izraela, ruska država, Putin osobno, nema ništa protiv Izraela. U našem društvu nemamo neprijateljstva prema Židovima ili prema Izraelu. Štoviše, imamo mnogo ruskih Židova koji tamo žive. Dakle, postoji svojevrsna simpatija za Izrael i za Židove u Rusiji, općenito. Imamo dobre odnose sa Izraelom. Sjedinjene Države imaju dobre odnose sa Izraelom. Ali, postoje barem dva Izraela. Postoji geopolitički atlantistički, pomorski Izrael, kojeg predstavlja izraelska oligarhija, izraelski rasizam, kao proamerička, prozapadna jezgra izraelskog društva. Ali, postoje izraelski tradicionalisti. Oni su drugačiji." 

Godine 2002. je Duginova izdavačka kuća Agraf objavila "Evrei i Evraziia" ("Židovi i Euroazija"), zbirku spisa židovskog euroazijskog aktivista, Jakova Bromberga, i Duginovog modernog cionističkog suradnika, Avigdora Eskina. Svezak je dio napora za jačanje veza između euroazijskog pokreta, Chabada i krajnje desničarskih cionističkih pokreta, te je, s odobravanjem, citirao jednog od Brombergovih suvremenika (Leva Karsavina, koji je pozdravio sovjetski režim) o "iskonskoj vezi između židovskog naroda i Rusije".

Avigdor Eskin, krajnje desničarski rusko-izraelski aktivist, smatra Aleksandra Dugina svojim najbližim ideološkim partnerom u Rusiji. Rođen u Sovjetskom Savezu, Eskin je emigrirao u Izrael, gdje se uključio u desničarsku politiku. Eskin je navodno bio bivši agent KGB-a ili Shin Beta. U SAD-u, Eskin je lobirao kod političara i pripisuju mu se zasluge za pretvaranje senatora Jesseja Helmsa, jednog od najvećih protivnika američke politike prema Izraelu, u odanog cionista. Eskin je sklopio dogovor sa Helmsom da će podržati Reaganovu politiku u Srednjoj Americi, u zamjenu za Helmsovu podršku Izraelu. Tako su Eskin i drugi izraelski desničari podržali vanjsku politiku predsjednika Reagana. Surađivali su sa republikanskim lobijem i regrutirali židovsku podršku za američku politiku u Panami, Salvadoru, Čileu i Granadi. Kao rezultat toga, tvrdilo se da je Eskin služio kao posrednik u dogovoru o slanju vojne pomoći Kontrašima u Nikaragvi, te je sam priznao da je sudjelovao u aferi Iran-Kontra. Također je uspješno lobirao kod deset američkih kongresmena za podršku Viktoru Janukoviču u Ukrajini.

Eskin je blisko surađivao sa Židovskom obrambenom ligom (JDL), koju je osnovao Meir Kahane Joseph Churba, koji je imao bliske veze sa Johnom Reesom i Johnom Singlaubom iz Zaklade Western Goals. Brojni članovi JDL su povezivani sa nasilnim, a ponekad i smrtonosnim napadima, uključujući masakr u Špilji patrijarha u Hebronu, na Zapadnoj obali, 1994. godine. Tamo je poginulo 29 ljudi, nekoliko njih je bilo mlađe od dvanaest godina, a 125 je ranjeno. Kahanea je, 1990. godine, ubio islamski militant El Sayyid Nosair, koji je kasnije osuđen za terorističku zavjeru. Nosair je bio suradnik šeika Omara Abdela Rahmana (povezan sa  Muslimanskim bratstvom) i koji je također bio tajno zaposlen u CIA-i. Nosair je kasnije osuđen za ubojstvo, na suđenju u okružnom sudu u Sjedinjenim Državama - zbog sudjelovanja, zajedno sa šeikom Omarom, u bombaškom napadu na Svjetski trgovački centar 1993. godine.

Eskin je postao jedan od vodećih Kahaneovih glasnogovornika i suradnika; kao i član zabranjene Kach stranke, koju je Kahane osnovao početkom 1970-ih i koja je slijedila njegovu židovsko-ortodoksno-nacionalističku ideologiju. Nakon nekoliko izbornih neuspjeha, Kach je ušao u Knesset, nakon izbora 1984. godine. Međutim, zabranjeno im je sudjelovanje na sljedećim izborima,  1988. godine, zbog poticanja na rasizam. Nakon atentata na Kahanea, stranka se rascijepila i Kahane Chai se odvojio od glavne Kach frakcije.

Zajedno sa svojim Kach suradnikom Yosefom Dayanom, Eskin je, 1995. godine, sudjelovao u kabalističkom ritualu zvanom pulsa dinura, koji je prizvao "smrtonosno prokletstvo" protiv izraelskog premijera Jicaka Rabina, kao odgovor na Oslo sporazum. Trideset dva dana kasnije, Rabina je ubio Jihal Amir. Eskin još uvijek hvali Amira, te je postao jedna od njemu najbližih osobi, ali i njegovoj supruzi i njihovim obiteljima. Godine 1997. je Eskin uhićen i osuđen na četiri mjeseca zatvora zbog poticanja na mržnju. Nakon puštanja na slobodu, dva je puta poticao na mržnju protiv Palestinaca da bi sabotirao Oslo sporazum. Tijekom ramazana je bacio svinjsku glavu, zajedno sa Kuranom u ustima, u kompleks gdje se nalaze Kupola na stijeni i Al-Aksa. Također je planirao postaviti svinjsku glavu na grob Izzadina Qassama (palestinskog gerilca koji se borio protiv cionista 1930-ih) i zapalio je urede ljevičarske organizacije Dor Shalom, kako je otkrio Jerusalem Post tijekom suđenja za poticanje.

Eskin je čest gost u emisiji Russia Today. "Rusi ga smatraju vrlo zanimljivom osobom. Ima dobre veze u Kremlju i smatra se uglednim predstavnikom izraelskog društva", rekao je Dugin za Ha'aretz. Glavna korist iz Duginovog poznanstva sa Eskinom bilo je upoznavanje sa Mihailom Gaglojevim, bogatim južnoosetijskim bankarom, koji je počeo sponzorirati Duginove razne političke aktivnosti, veći dio sljedećeg desetljeća. Gaglojev je bio izvršni direktor Tempbanke (povezane sa Kremljem) i potpredsjednik Duginovog Međunarodnog euroazijskog pokreta (MED). Među Gaglojevljevim poslovnim suradnicima su bivši ukrajinski mafijaš Jevgenij Giner i zamjenik predsjednika ruskog parlamenta Aleksandar Babakov. Godine 2012. je Putin imenovao Babakova posebnim izaslanikom za odnose sa ruskim organizacijama u inozemstvu. 2016. se Babakov sastao sa dvojicom časnika iz Nacionalne fronte (Marine Le Pen) da bi dogovorio zajam sa latvijskom bankom, poznatom po svojim vezama sa Kremljem.

Eskin je također suradnik hasidskog rabina Avrama Shmulevicha, sa Zapadne obale, i obojica su članovi Duginovog Euroazijskog pokreta. Eskinovo i Shmulevichovo sudjelovanje u Euroazijskom pokretu se temeljilo na njegovim antiameričkim elementima, što se dobro uklapa u stav mnogih doseljenika o izraelskoj vladi kao izdaji cionizma pod američkim pritiskom. Shmulevich sebe opisuje kao "hipercionista", i smatra raniji cionizam (koji je doveo do stvaranja Države Izrael) - zastarjelim. "Izrael", prema Shmulevichu, "ima globalnu misiju predvoditi put u 21. stoljeće, oblikujući ga kao što su Židovi poput Marxa, Einsteina i Freuda oblikovali 20. stoljeće." Izrael ne samo da mora osujetiti prijedloge za palestinsku državu i prijetnju islama, već i proširiti svoju kontrolu nad onim što se naziva "Veliki Izrael", na cijeli Bliski istok, od Nila do Eufrata. Ova kontrola ne mora biti vojna, već može koristiti zlokobne tehnike predložene u Protokolima sionskih mudraca. Drugo, Izrael mora "ponovno uspostaviti najosnovniji sloj Tradicije [onaj Adamov, prvog hipercionista], ali svako takvo ponovno uspostavljanje temeljilo bi se na fuziji sa najmodernijim tendencijama koje se pronalaze u postindustrijskom društvu." 

Šmulevich je izabran u vodstvo Euroazijskog pokreta na njegovom osnivačkom kongresu u Moskvi, 21. travnja 2001. godine,  zajedno sa vrhovnim muftijom Središnjeg crkvenog vijeća muslimana Rusije i europskih zemalja ZND-a, šeik-ul-islamom Talgatom Tajuddinom, kao i tajnikom Odjela za vanjske crkvene odnose Moskovskog patrijarhata, o. Vsevolodom Chaplinom.

Prema Duginu: "Euroazija' je raznolika, uključuje Ruse, Tatare, mlade i vojno osoblje"; te je "'Euroazija' na prvom mjestu, a sve ostalo slijedi." Na konferenciji za novinare, održanoj uoči kongresa, Farid Salman, predstavnik muftije Talgata Tajuddina, naglasio je: "Pokret 'Euroazija' je naš odgovor pristašama sotonskog vahabizma koji se ukorijenio diljem zemlje, pa čak i u Moskvi." Prema njegovom mišljenju: "Sudjelovanje muslimana u ovom pokretu je sveta dužnost patriotizma i odgovor pristašama vahabizma, koji diskreditira islam." 

Na istoj konferenciji za novinare, Šmulevič je izvijestio kako je sudjelovanje židovskog stanovništva Rusije u euroazijskom pokretu potkrijepljeno jačanjem odnosa između Rusije i Izraela, te aktivnom podrškom euroazijstva u Izraelu. Po Šmulevičevom mišljenju, "euroazijstvo pruža mogućnost očuvanja identiteta svih naroda, uključujući Židove. Zapadna demokratska ideologija, koja izjednačava nacionalne posebnosti, je neprihvatljiva."

Stoga je euroazijstvo najracionalnija alternativa. "Ono daje mogućnost postojanja, bez nijekanja vlastitih načela", primijetio je rabin. "Sada se treba prisjetiti iskustva drevnog Mongolskog carstva i Hazarskog kaganata." 

09. siječnja 2011. godine, povodom šezdesete obljetnice Guénonove smrti, Centar Tikkoun Olam, pod vodstvom rav Lea Gueza iz Nice, sazvao je konferenciju, gdje su glavni govornici bili: Dugin, Bouchet, Eskin i poznati jeruzalemski kabalist, rav Mordekhai Chriqui. Cilj sastanka je bilo okupiti Židove i kršćane koji se žele suprotstaviti modernosti. Početkom 2014. godine, Eskin je "održao prezentaciju na jednom od vodećih ruskih TV kanala hvaleći i Židove i Ruse kao istinski duhovni i mesijanski narod – publika je odgovorila ovacijama", primijetio je tada Jerusalem Post.

Putin i muftija Talgat Tadžhudin, "šejh al-islam" europske Rusije i Sibira

Muslimanski tradicionalisti

Euroazijski pokret uključuje muftiju Talgata Tadžhudina, "šejh al-islam" europskog dijela Rusije i Sibira. Ured je prvi put uspostavila Katarina Velika 1789. godine, te je ponovno uspostavljen 1942. godine. Neki od Tadžhudinovih stavova bliski su tradicionalizmu. Npr. 1992. godine je predložio da se tursko predislamsko štovanje Tengrija smatra ranim oblikom monoteizma, također je bio ključan u izgradnji džamije, 1998. godine, ukrašene vitrajima križa i Davidove zvijezde. Još jedan razlog za Tadžhudinovu povezanost sa euroazijskim pokretom uključuju karakterizaciju salafizma (onoga što on naziva "sotonističkim vahabizmom") kao modernističkim, što Dugin dijeli sa većinom drugih tradicionalista, ali i Duginov antiamerikanizam. Tadžudin je, nakon američke invazije na Irak 2003. godine, objavio da otpor Amerikancima predstavlja "džihad", stoga je vjerska dužnost. To je rezultiralo osudom Kremlja, koji ga je neko vrijeme bojkotirao.

Duginov poziv na savez sa islamom se vidi i u njegovom suradniku, Gajdaru Džamalu. On je Dugina inicirao u Krug Južinskog, koji je bio primjer odnosa između tradicionalizma i islamskog ekstremizma. Džamalova predanost ezoteričnom utemeljenju islama je znatno inspirirana njegovim prihvaćanjem djela Guénona, Schuona i Burckhardta. Oko 1979. ili 1980. godine, Džamal se pridružio sufijskom redu Nakšbandija, aktivno se uključio u podzemni Islamski pokret Tadžikistana, gdje je Golovina, Dugina i druge sljedbenike Južinskog vodio na meditativna putovanja u planine Pamir i posjećivao grobove sufijskih svetaca.

Jamal je osnivač Stranke islamske renesanse (PIR), 1990. godine. Dvije godine poslije je predvodio odcijepljenu skupinu prema savezu sa islamističkim ekstremistima na Bliskom istoku i sa domaćom oporbom Jeljcinu, u obliku Komunističke partije Ruske Federacije (KPRF). Jamalovi odnosi na Bliskom istoku uključivali su i Hasana al Turabija, vođu Sudanskog islamskog fronta. Godine 1991., nakon što je napustio Saudijsku Arabiju zbog protivljenja Ibn Bazovoj fatvi o Zaljevskom ratu, Bin Laden je prvo otišao u Pakistan. Nakon toga se vratio u Afganistan, prije nego što se konačno nastanio u Sudanu, gdje je general Omar Hassan al-Bashir preuzeo vlast vojnim udarom 1989. godine.

Čečenski vođa Šamil Basajev, saudijski džihadist Amir Khattab i Duginov prijatelj Gajdar Jamal

Samo nekoliko mjeseci kasnije, na sastanku Muslimanske braće u Londonu, odlučeno je da će Sudan biti nova baza za islamistički pokret. Nakon toga je u Kartumu osnovano vijeće vodstva Muslimanske braće od 19 članova pod Turabijem, koji će se pojaviti kao stvarna moć u sudanskom režimu. Prema biografu Bin Ladena, Rolandu Jacquardu: Turabi je posjetio London 1992. godine, i bio je gost na Kraljevskom institutu za međunarodne poslove (RIIA) Okruglog stola. Osim toga, čini se da Turabi ima masonske veze. Kada se njihov odnos raspao i nakon što je spriječio pokušaj puča, koji su Turabi i njegova stranka izveli, Bashir je osudio Turabija kao sponzora "cionista i masona".

Jamalov PIR je zamijenjen Islamskim komitetom Rusije (ICR), koji je postao dijelom mreže radikalnih islamskih pokreta pod Turabijevim vodstvom, uz Hamas u Palestini i Hezbollah u Libanonu. Prema Jamalovom vlastitom priznanju: ICR je, 1999. godine, formirao jedinstveni front sa Pokretom za podršku vojsci, obrambenoj industriji i vojnoj znanosti, neovisnom oporbenom skupinom koja je povezana sa KPRF, a kojom je upravljao predsjednik Odbora za državnu sigurnost Dume.

Kasnije u životu, Jamal će konačno odbaciti tradicionalizam i razviti vlastitu ideologiju, nazvano "islamski radikalizam". Jamalova prva veća otvorena kritika tradicionalizma, kao i veliki korak u smjeru njegovog zamišljanja eshatološke i kozmičke misije za muslimane, jest govor održan 1994. godine, karakteristično nazvan "Arijski islam". Jamal je trenutno predsjednik Islamskog odbora Rusije; supredsjedatelj i član predsjedništva Sveruskog javnog pokreta "Ruska islamska baština"; stalni član Organizacije islamsko-arapske narodne konferencije (OIANK); jedan od inicijatora stvaranja i član koordinacijskog vijeća Lijeve fronte Rusije; zastupnik Nacionalne skupštine Ruske Federacije. Sudjelovao je u Maršu neslaganja, od 2005. do 2008. godine, gdje su glavni sudionici bili Gari Kasparov, Eduard Limonov i Mihail Kasjanov.

Šeik Abdalqadir al-Murabit (rođen kao Ian Dallas)

Murabitun

Dugin je također bio blizak sa štićenikom Jean-Françoisa Thiriarta i kolegom iz GRECE, Claudiom Muttijem. On je 2004. godine osnovao 'Eurasiu', talijanski tromjesečni časopis o geopolitici. Mutti je imenovan emirom u zloglasnom Murabitunskom pokretu, koji je osnovao škotski preobraćenik na islam, Ian Dallas, poznatiji kao šeik Abdalqadir al-Murabit. Dallas je bio član Darqawi ogranka sufijskog reda Shadhili, potomak Ahmada Al-Alawija, Guénonovog prijatelja, koji je inicirao Fritjofa Schuona u red. Dallas slavi Hitlera kao "velikog genija i veliku viziju"; hvali Wagnera kao "najduhovnijeg čovjeka među ljudima u doba tame", te smatra crni kamen Kabbe u Meki Svetim gralom. Carla Schmitta je nazivao "najvećim legalistom prošlog stoljeća", dok je Heidegger bio "najveći filozof prošlog stoljeća". Prema Dallasu: "Heidegger - ne Ibn Abdul-Wahhab! - bio je taj koji je rekao 'Allah' nakon što je Nietzsche rekao 'le ileha' [nema boga]. Milijardu muslimana je porobljeno, jer misle da je ideja koju imaju o Bogu Bog!" 

Dallas je tvrdio da mu je Ernst Jünger rekao kako bi novi "Nomos", koji će izroniti iz "ruševina starog poretka" (kako je predvidio Carl Schmitt), mogao biti islam. Godine 1990. je Dallas održao simpozij u čast Jüngera, koji je završio masonskom ceremonijom. Prisutan je bio i Albert Hofmann, znanstvenik koji je otkrio LSD. Hofmann je ispričao Timothyju Learyju o svojoj neformalnoj "školi mudrosti", usredotočenoj na psihodelične seanse sa vodećim europskim intelektualcima, među kojima je bio i Jünger. U svojim memoarima, "LSD, Moje problematično dijete", Hofmann opisuje uzimanje LSD-a nekoliko puta zajedno sa Jüngerom, koji je također eksperimentirao sa drugim drogama, poput etera, kokaina i hašiša. Kako je izvijestio Othman Abu-Sahnun, bivši član Murabituna: 1989. godine je Dallas organizirao simpozij u Jüngerovu čast u Gradskoj knjižnici Bilbao u Španjolskoj. Na unutarnjoj strani korica programa simpozija, Jünger je jasno predstavljen kao slobodni zidar. Njega je navodno, 1984. godine, u francuski red inicirao predsjednik Mitterand. Zasjedanje je završilo masonskim ritualom u čast Jüngera kao počasnog doktora.

Dallas je također odigrao ključnu ulogu u životu Marka Hansona, još jednog preobraćenika na islam, koji je promijenio ime u Hamza Yusuf i postigao veliku popularnost u muslimanskoj zajednici kao govornik. Hamza je uvršten među 50 najutjecajnijih muslimana, godišnje publikacije koju sastavlja Kraljevski centar za islamske strateške studije u Ammanu, Jordan. Guardian je Yusufa nazvao "vjerojatno najutjecajnijim islamskim učenjakom Zapada". The New Yorker ga je nazvao "možda najutjecajnijim islamskim učenjakom u zapadnom svijetu". Godine 1984. Yusuf se formalno distancirao od Dallasovih učenja.

Još jedan utjecaj na Yusufa imao je Martin Lings, učenik Frithjofa Schuona, osnivača Maryamiyye, koja je trenutno pod vodstvom Duginovog prijatelja, Seyyeda Hosseina Nasra.  Yusuf i Lings (stručnjak za Shakespearea), producirali su "Shakespeare and Islam", DVD set, opisan kao onaj koji uključuje "tri duboka razgovora, koji publiku vode na prosvjetljujuće putovanje da bi otkrili moć poezije, književnu briljantnost Williama Shakespearea i očajničku potrebu za velikom umjetnošću i književnošću  da bi se očuvale i njegovale vrline hrabrosti, mudrosti i umjerenosti." Yusuf je suosnivač Zaytun College, zajedno sa Zaidom Shakirom (rođen kao Ricky Daryl Mitchell), i gdje je radio Alan Godlas, još jedan član Maryamiyyah.

Naqshbandi Put 

Nasr je napisao predgovor za knjigu "Naqshbandi Sufi Put: Povijest i vodič svetaca Zlatnog lanca" (1995.), autora Sheikh Hishama Kabbanija, predsjednika Naqshbandi Haqqani Sufi Reda Amerike. On je izvijestio da je Gurdjieffa u misterij Devet Točaka inicirao Abdullah Faizi ad Daghestani, Sheikh Naqshbandi Haqqani Sufi reda, u Damasku. Prema Kabbaniju: ad Daghestani je inicirao Gurdjieffa i omogućio mu da se kroz san "uzdigne do znanja o moći devet točaka", što je postalo osnova njegovog Eneagrama, okultnog glifa, koji podsjeća na rozenkrojcerske geometrijske konstrukte ili kabalističko Drvo života, a koji je popularizirao Idries Shah. Kabbani je zet i zamjenik šeika Nazima al Haqqanija, vođe reda Naqshbandi-Haqqani, također učenika ad Daghestana. Al Haqqani vuče porijeklo od Abdul Qadira Gilanija i Jalaluddina Rumija. Njegovi djedovi, sa majčine i očeve strane, bili su šeici u redovima Qadiriya i Mevlevi. Nakon smrti ad Daghestana, 1973. godine, šeik Nazim je postao njegov duhovni nasljednik i otišao  u Britaniju, gdje je stupio u kontakt sa šahovim učenikom, J.G. Bennettom, odakle razvija svoju prvu skupinu sljedbenika.

Prema šeiku Nazimu: "Nitko nema pravo pobijati ili prigovarati bilo kojoj stvari svog šeika, čak i ako ona proturječi čistim pravilima islama." Najčešća, među sufijskim redovima i misticima kroz stoljeća, bila je tvrdnja o postizanju stupnja "svetosti", koja im omogućuje ignoriranje zakona islama. U neobičnom videu, objavljenom na YouTubeu, odani šeik Nazim tvrdi da mu se ukazao netko sa Marsa, Saturna ili Jupitera, i rekao da mu je dopušteno koristiti psovke čak 40 puta dnevno, budući je iz "Utaqe" (visoke svetosti) i stoga više nije odgovoran za grijehe. "Olovka" je prestala išta pisati o njemu, što znači da anđeli više ne bilježe njegova djela, pa je potpuno slobodan raditi što želi.

Godine 1991. je Nazim lrenuo u prvu od četiri nacionalne turneje po SAD-u. Bio je na brojnim mjestima, uključujući crkve, hramove, sveučilišta, džamije i New Age centre. Navodno su, tijekom govora i zikr okupljanja, tisuće pojedinaca ušle u okrilje islama, i to zahvaljujući njegovim naporima. Nazimov liberalizam pokazao se u njegovom posjetu Glastonburyju, 1999. godine, gdje je navodno Josip iz Arimateje trebao sakriti Sveti gral, a koji je sada središte alternativne duhovnosti. Haqqani je pozvao ljude neka teže ka vječnosti bez obzira na svoju religiju, te potvrdio lokalnu legendu da je Isus posjetio to mjesto. Haqqani zajednica se potom uspostavila u ovom gradu, sudjelovala u zikr sastancima, koji uključuju: glazbene nastupe, vrtložne derviše i radionice "sufijske meditacije". Haqqani vjeruje da je dolazak Mahdija neizbježan, te svojim sljedbenicima predstavlja dojam kao da je u duhovnom kontaktu sa njim.

Šeik Nazim dosljedno spominje Mahdija (eshatološki mesijanski lik, koji će se, prema islamskom vjerovanju, pojaviti na kraju vremena) o čemu je detaljno opisao u svojoj biografiji. Mahdi je navodno rođen oko 1945. godine, u Wadi Fatimi u Saudijskoj Arabiji, od majke i oca iz loze Hassana i Husseina, unuka proroka Muhameda. U ranoj dobi je počeo pokazivati ​​čudesne sposobnosti i odveden je iza planine Qaf, gdje je živio sa nekim sufijskim svecima, i bio je zaštićen džinima. Planina Qaf je legendarna planina, u popularnoj mitologiji Bliskog istoka. U islamskoj tradiciji se planina Qaf smatra domovinom džina i stvorena je od blistavog smaragda. Prema šeiku Nazimu: Mahdijev prvi nastup prema svijetu se dogodio 1960. godine, kada se pojavio na planini Arafat u Meki. To je bio privatni nastup za sufijske svece. Tamo mu se 124000 ljudi zaklelo na vjernost, uključujući šeika Nazima i šeika ad Dagestanija.

Ergenekon

Euroazijstvo je također usklađeno sa nedavnim američkim planovima u Srednjoj Aziji, kroz pomoć Gülenove mreže, kao i njegovih veza sa Protugerilom, turskom podružnicom Operacije Gladio. Dugin je osumnjičeni vođa razvoja Protugerilske organizacije, Ergenekon - navodno tajne, kemalističke, ultranacionalističke organizacije u Turskoj, uz veze sa pripadnicima vojske i sigurnosnih snaga zemlje - zaposlenih u obnovljenim strategijama CIA-e u Srednjoj Aziji. Duginove ideje, posebno one o "tursko-slavenskom savezu u euroazijskoj sferi", nedavno su postale popularne među određenim nacionalističkim krugovima u Turskoj, posebno među članovima Ergenekona. Najistaknutija osoba među njima je Dogu Perinçek, vođa Radničke stranke i Duginov suradnik, 2008. godine je uhićen zbog sumnje da je član Ergenekona. Perinçek kombinira kemalizam sa marksizmom, ali je i neoeuroazijcist, što znači da teži savezu Turske, Rusije, Irana i srednjoazijskih republika, a protiv zapadne hemisfere.

"Ergenekon" je naziv koji potječe iz navodno turske legende, mitsko mjesto smješteno u Euroaziji, u nepristupačnim dolinama Altajskih planina. Međutim, prema nekoliko turskih znanstvenika, legenda je prevara i nema osnove u osmanskoj ili prethodnoj povijesti. Prema istrazi turske vlade: mit o Ergenekonu koristio je kao model sinarhističku ideju mitskog podzemnog carstva Agarte, koje je toliko fasciniralo teozofe, Guénona, Evolu i naciste. Kako je izvijestio Wayne Madsen, u svom članku "Dönmeh: Najšaptanija tajna Bliskog istoka", za Stratešku kulturnu zakladu: opis organizacije Ergenekon se "potpuno poklapa sa  prisutnošću Dönmeha u turskoj diplomatskoj, vojnoj, sudskoj, vjerskoj, političkoj, akademskoj, poslovnoj i novinarskoj hijerarhiji."

Fethullah Gülen je osnivač Gülenova pokreta, transnacionalnog islamskog građanskog društvenog pokreta, inspiriranog Gülenovim učenjima. Njegova učenja o hizmetu (altruističnom služenju "općem dobru") su privukla veliki broj pristaša u Turskoj, Srednjoj Aziji, a sve više i u drugim dijelovima svijeta. Pokret je aktivan u obrazovanju, uz privatne škole i sveučilišta u preko 180 zemalja, kao i mnogim američkim čarter školama, kojima upravljaju njegovi sljedbenici. Procjenjuje se da danas ovaj pokret vrijedi između 20 i 50 milijardi dolara. Gülen je bio saveznik turskog predsjednika Erdogana prije 2013. godine. No, savez je uništen nakon što je iste godine u Turskoj izbio korupcijski skandal. Erdogan je optužio Gülena da stoji iza istraga o korupciji. Gülen trenutno živi u samonametnutom egzilu u Sjedinjenim Državama, u Saylorsburgu u Pennsylvaniji.

Dokazi o Gülenovom dosluhu sa CIA-om su pronađeni među dokumentima, koje su odvjetnici iz State Departmenta predočili u korist odbijanja Gülenova zahtjeva za stalnu vizu. Postoje tvrdnje o financijskoj strukturi Gülenova pokreta, te se naglašava da je njegova ekonomska moć dosegla 25 milijardi dolara. Odvjetnici navode: "Zbog velike količine novca koju Gülenov pokret koristi za financiranje svojih projekata, postoje tvrdnje da ima tajne sporazume sa Saudijskom Arabijom, Iranom i turskim vladama. Postoje sumnje da je CIA suplatitelj u financiranju tih projekata." Najinkriminirajući je popis referenci, koje je Gülen dao u očiglednom pokušaju da potkrijepi svoju prijavu za vizu, tj. one Georgea Fidasa, Grahama Fullera i Mortona Abramowitza. Graham Fuller je "slučajno" naveden kao jedan od američkih odmetnika od Duboke države, kao što je primijetila zviždačica Sibel Edmonds. Edmonds je smislila pametan pravni način zaobići zabranu objavljivanja, koju joj je nametnula Bushova administracija. Ona nije imenovala ljude protiv kojih je posjedovala inkriminirajuće informacije, već je umjesto toga na svojoj web stranici objavila njihove neimenovane fotografije, na popisu koji je nazvala "Galerija državnih tajni". 

Graham E. Fuller je američki autor i politički analitičar, specijaliziran za "islamski ekstremizam". Kao bivši potpredsjednik Nacionalnog obavještajnog vijeća, služio je kao šef postaje u Kabulu za CIA-u. "Mišljenje", koje je on napisao za CIA, identificirano je kao ključno što je dovelo do afere Iran-Contra. George Fidas je radio 31 godinu za CIA-u. Morton Abramowitz je također bio duboko uključen u rad sa afganistanskim mudžahedinima i kosovskim pobunjenicima. Kao veleposlanik u Turskoj, Abramowitza je naslijedio Marc Grossman, još jedan neokonzervativac sa dvojnim državljanstvom (izraelskim), nakon što je nekoliko godina radio pod njim u Ankari. Tijekom tog razdoblja, SAD su otvorile istragu o špijunaži aktivnosti u veleposlanstvu,  u koje je bio uključen bojnik Douglas Dickerson, stručnjak za nabavu oružja za Srednju Aziju. Dickerson i njegova supruga (prevoditeljica za FBI) su kasnije postali poznati, kada su pokušali regrutirati Sibel Edmonds neka špijunira za ovu kriminalnu mrežu. Grossman trenutno prima 1,2 milijuna dolara godišnje od Ihlas Holdinga, turskog konglomerata povezanog s Gülenom.

Ujgurski neredi u Xinjiangu, 2009. godine.

Ideali panturkizma koje zagovara Gülen, kao navodni projekt stvaranja panislamskog kalifata kojim bi se vladalo iz Turske, samo su dijelom američke strategije nakon Hladnog rata za kontrolu Srednje Azije. Invazija na Afganistan važan je dio ove strategije i proširenje planova koje je već zacrtao Brzezinski. Koordinacija sa Gülenovim pokretom je povezana sa nedavnim planovima za suočavanje sa Kinom i to kroz podršku pokretu za neovisnost Ujgura, turkijske, pretežno muslimanske manjine Xinjianga, u sjeverozapadnoj Kini. Plan CIA-e je kulminirao u srpnju 2009. godine, nizom nasilnih sukoba koji su izbili između Ujgura i kineske državne policije, te kineskih stanovnika Han u Xinjiangu. Kao što je također navedeno, 2004. godine, i u vezi sa separatističkim potezima oko Xinjianga, prema 'TurkPulse': "Jedan od glavnih alata koje Washington koristi u ovoj aferi, kako bi uvukao Tursku u aferu Xinjianga, su neki tursko-američki državljani, prvenstveno Fethullah Gülen."

Mahdi 

Dugin se također povezao sa popularnim zagovornikom proročanstava o kraju vremena, samoproglašenim stručnjakom za "islamsku eshatologiju". Njegovo ime je Imran Hosein i stekao je široku sljedbu u islamskom svijetu zbog svojih tumačenja islamskih tradicija o "Akhiru Zaman" ("Posljednji dani"). Hoseinova mnoga tumačenja tiču ​​se muslimanskog Mahdija. Iz perspektive islamske eshatologije, postoje tri glavna aktera kraja povijesti. Najvažniji od njih je povratak Isusa. Druga figura je Lažni Mesija, zvan Masih ad-Dajjal. A treća važna figura je Imam al-Mahdi. Sva trojica će istovremeno biti prisutna u Damasku. Nakon pojave Imama al-Mahdija, Dajjal će doći da ga napadne, ali Mesija će se vratiti da ga porazi. U predavanju, koje je održao na Moskovskom državnom sveučilištu i na Duginov poziv, Imran Hosein otišao je toliko daleko da je Rusiju protumačio kao novi "Rim", potičući time muslimane neka pruže podršku ruskim imperijalnim ambicijama kao moralnu obvezu, a da bi se borili protiv snaga Dedžala u Americi i Britaniji.

Međutim, kako objašnjava 'Enciklopedia Britannica', Kuran ne spominje Mahdija, "i gotovo se ne može navesti pouzdan hadis (izreke pripisane proroku Muhamedu) o Mahdiju. Mnogi ortodoksni sunitski teolozi stoga dovode u pitanje mahdistička vjerovanja, ali takva vjerovanja čine nužan dio šijitske doktrine." U jednom poglavlju svoje "Mukaddime", poznati muslimanski povjesničar, Ibn Haldun,  detaljno je proučio relevantni hadis i zaključio da su svi neutemeljeni. Mahdi se često povezuje sa sufijskim likom Hidra, koji najvjerojatnije potječe iz židovskih legendi, na isti način na koji se prorok Ilija povezuje sa židovskim Mesijom. Unutar ekumenskog milenarizma New Agea, Mahdi se različito izjednačava sa "Kristom", ili se smatra reinkarnacijom grofa de St. Germaina, poznat je i kao Gospodin Maitreja. Kaže se da ga čekaju i Židovi, muslimani, budisti i hindusi, iako ga ti vjernici poznaju kao Mesiju, petog Budu, ili Krišnu.

Govoreći o svojoj povezanosti sa Duginom i Alainom Soralom (francusko-švicarski desničarski aktivist), Hosein je objasnio:

"Mogu se samo nadati i moliti da naša područja slaganja - gospodin Soral u Francuskoj, prof. Alexander Dugin u Moskvi i drugi drugdje, koji već pokazuju veliko zanimanje za našu islamsku eshatologiju - mogu koristiti našem zajedničkom cilju borbe za oslobođenje potlačenih na zemlji od ugnjetavanja kakvo čovječanstvo nikada nije doživjelo od vremena faraona." 

Soral, koji je također povezan sa Christianom Bouchetom, bio je član Centralnog komiteta Nacionalne fronte, prije nego što je napustio zbog ideoloških razlika. Godine 2007. je osnovao grupu "Jednakost i pomirenje", čija je strategija sažeta u naslovu članka, koji je napisao osnivač organizacije: "Ljevica za radnike i desnica za moral". Zalažu se za ujedinjenje "radničke ljevice" i "moralne desnice" kao odgovor na globalizaciju, po uzoru na Proudhon-krug, koji je okupljao sindikaliste, anarhiste i maurrassijance i čija je politička doktrina proizašla od Charlesa Maurrasa. "Jednakost i pomirenje" povezani su sa Christianom Bouchetom, podržavaju FN i njegovu predsjednicu, Marine Le Pen, a također su izrazili odobravanje za Rusiju Vladimira Putina.

Dugin, Bouchet i Soral

Soral je bio vrlo uspješan u podizanju svog profila putem online videa. U tim videima Soral prikazuje Rusiju kao zagovornika Euroazije, koju napadaju "američki cionisti". U emisiji od 11. siječnja 2015. godine, Soral je tvrdio da je ukrajinsku krizu orkestrirala CIA, isto kao i studentske prosvjede u Francuskoj 1968. godine. Godine 2011. je tvrdio kako je samo Rusija spriječila napad na Iran i Siriju. Na konferenciji, godinu dana kasnije i pred članovima Action française, sugerirao je da francuski suverenitet može postojati samo u multipolarnom svijetu, koji može ostvariti samo Putin. Godine 2012. je Soral pozvan u Rusiju, od strane službene nevladine organizacije Civic Contro, zato da bi sudjelovao u promatranju predsjedničkih izbora. 

Duginov prijatelj, "izraelski tradicionalist" Avigdor Eskin, također je surađivao sa Adnanom Oktarom, turskim muslimanskim autorom, koji se predstavlja pod pseudonimom Harun Yahya, i koji nagovještava da bi on mogao biti Mahdi. Njegovi radovi su objavljeni u Duginovom Katehonu. Unatoč njegovom bivšem antisemitizmu, Oktara su prihvatile izraelske osobe. Oktar je stekao određenu zloglasnost u međunarodnim medijima zbog vođenja "feminističkog" kulta ili "muslimanskog seksualnog kulta". Održava skupinu jako našminkanih žena u razotkrivajućoj odjeći koje naziva "mačićima" i koje se pojavljuju u njegovim emisijama sa praznim izrazima lica, dok robotski plešu između pauza. Kult se optužuje za održavanje veza sa Gülenom. Protiv njih su podnesene i tužbe, koje su uključivale svjedočanstva o tome da su članovi kulta namamili mlade žene sudjelovati u snimljenim orgijama. Snimke su zatim korištene za ucjenjivanje sudionika kako bi ispunili Oktarove zahtjeve. Bivši članovi Oktarovog kulta su objasnili izraelskim novinama Haaretz razloge za razotkrivanje svog bivšeg vođe: "Samo smo vam htjeli reći što se događa unutra, jer ga nažalost vaša vlada i ljudi u vašoj vladi pomažu, i financijski i na druge načine. I dok nastavljaju primati tu pomoć, nastavljaju dopirati do novih mladih ljudi i uništavati nove obitelji." 

Adnan Oktar (poznat i kao Harun Yahya)

Ipak, Oktarova pseudo-muslimanska učenja uključuju tvrdnje da svaki musliman mora moliti za dolazak Isusa, Mahdija i Mesije, da bi se suprotstavio zavjeri "duboke države", kojom upravlja Britanija. Govoreći o džamiji al-Aksa, Oktar je rekao: "Kršćani, Židovi, muslimani – svi se tamo mogu moliti". U poruci izraelskom pokretu vjernika na Hramskom brdu, rekao je za Haaretz: "Zemlje tamo ima dovoljno za sve ovo. Tamo ćemo izgraditi molitvenu kuću proroka Salomona, i to u ovom stoljeću, ako Bog da." Eskin se pojavio u Oktarovoj TV emisiji, kako bi rekao: "Samo sam htio reći da smo i mi došli ovdje da bi vam izrazili najdublju zahvalnost za ono što smo učinili za obnovu odnosa između Izraela i Turske... i nema sumnje da time stavljate svoj kamen u postojanje - trećeg Jeruzalemskog hrama za cijelo čovječanstvo." Oktar je tvitao o Duginu: "Dugin, Putinov savjetnik za vanjsku politiku, osoba je koja podržava Islamsku uniju. Biti dio Islamske unije je prava stvar za Rusiju."