Kako su tanke niti mira raskinute 1939. godine
Možda koja od ovih priča pomogne u prepoznavanju ustaljenih obrazaca, koji se ponavljaju uvijek i gotovo su istog slijeda. Gotovo mi je nemoguće danas napisati vijest, jer je toliko laži i zamućenja, kao i previše informacija...tako ostajem u pisanju onoga što se dogodilo. Puno toga je ostalo neispričano, što se tiče početka Velikog rata (čiji je WWII samo nastavak, kao i sve danas što se događa). Ponavljam: obrasci su isti, samo su likovi i vrijeme drugi. Možda pomogne, možda ne, tko će zapravo znati...
1938. godine je potpisan Münchenski sporazum, kojim je mir trenutno održan. Svi koji su željeli rat protiv Hitlerove Njemačke bili su ogorčeni. Mir je i dalje imao mnogo zagovornika, a među njima je bio i sam premijer Velike Britanije. Zajednički ciljevi komunista, organiziranog židovstva i dizraelovih torijevaca nisu se mogli postići sve dok je Neville Chamberlain na vlasti. Tako su i on i širi cilj mira morali biti diskreditirani i svrgnuti. Antifašizam, čiji je cilj bio promjena režima u Njemačkoj, prvo je zahtjevao promjenu režima u Velikoj Britaniji.
Poraz "miritelja"je podrazumijevao obmanjivanje i zastrašivanje javnosti kako bi se uništila njihova vjera u mir i normalnost. Uzbuna, koja je stvorena zbog njemačkog ponovnog naoružavanja i teritorijalne revizije, kao i osjećaj potrebe za suočavanjem i ponižavanjem "diktatora", često se svjesno temeljila na lažnim izvorima i alarmisti su rijetko bili iskreni o svojim pravim motivima. Winston Churchill je rutinski izvrtao stvarnost. U prosincu 1938. godine, privatno se povjerio svojoj supruzi: "Kada Hitler ponovno krene, vjerojatno u veljači ili ožujku, to biti protiv Poljske", no to je ipak na istoku. On je želio da se obični Britanci boje njemačkog napada i prodora prema zapadu. Ali, ni u jednom smjeru takav potez nije bio planiran. U javnosti je Churchill branio Sovjete riječima za koje je mislio da također osuđuju Njemačku:
"Sovjetska Rusija... nikada nije pogriješila misleći da se dobrobit njezina naroda može povećati pljačkom susjeda. Koliko god se netko mogao ne slagati sa njenim političkim i ekonomskim teorijama, do sada nije pokazala nikakav trag agresivnih namjera koje, čini se, informiraju tri partnera takozvane osovine". (Churchill’s War, David Irving, 2003.)
Kada su Sovjeti, u listopadu 1939. godine, ipak pokazali takve namjere i okupirali istočnu Poljsku, Churchill je odustao od ovog argumenta bez objašnjenja; kada su osvojili Latviju, Litvu i Estoniju u ljeto 1940. godine, uputio je minimalni i površni prosvjed.
Ivan Majski, sovjetski veleposlanik u Londonu, rekao je da mu je Churchill, tvrdeći kako govori u ime vlade, u listopadu 1938. godine, reako: "Ako baltičke zemlje moraju izgubiti svoju neovisnost, bolje je da budu uključene u sovjetski državni sustav, nego u njemački.“ U studenom, neposredno prije nego što su Sovjeti napali Finsku, Majski kaže da mu je Churchill također rekao "smatram vaše zahtjeve prema Finskoj prirodnima i normalnima“; iako mu je savjetovao neka ne forsira ispunjenje tih zahtjeva ratom, jer bi to naštetilo njegovim pokušajima stvaranja anglo-sovjetskog saveza. U istom razgovoru, Churchill je navodno rekao: "Već dugo osjećam da je rat sa Njemačkom nužan". (Maisky Diaries, Gabriel Gorodetsky, 2015.)
Taktičko povećanje
Od 1933. godine se politika protiv Njemačke opravdavala, uglavnom, dvjema metodama. Prva je bila prikazati Hitlerovu želju da iznenada napadne Britaniju iz zraka. Kasnije se govorilo kako je i niz drugih zemalja bio ugrožen. Druga, koji su pokrenuli Samuel Untermyer i Churchill, bio je povećati zločine Hitlerovog režima nad civilima. Masovni napadi na Židove i njihovu imovinu, 09. i 10. studenog 1938. godine ("kristalna noć"), pružili su im priliku. Prema tipičnoj formulaciji:
"Događaj o kojem je bilo široko izvješćivano u međunarodnom tisku, koji je ukupno gađenjem reagirao na ono čemu je svjedočio. Označio je trenutak u kojem se nacizam više nije mogao smatrati ničim drugim osim zlonamjernom političkom snagom, trenutak u kojem je izgubio svaki preostali privid ugleda kao politički pokret na terenu. Civilizirani svijet bio je ogorčen." (Amanda Foreman and Lisa Jardine to Kristallnacht by Martin Gilbert, 2005.)
Veliki dio tog istog tiska, kao i sam Churchill, u tom su trenutku zagovarali savez između Britanije i Sovjetskog Saveza. Sovjetski je režim, prema izravnom nalogu svog vodstva, u to vrijeme pogubljivao oko tisuću ljudi dnevno. "Civilizirani svijet" mogao je opravdati zatvaranje očiju pred nekolicinom njih, ali ne pred svima. Istina je, kako je Times primjetio: "Nijedan strani propagandist, koji je želio ocrniti Njemačku pred svijetom, nije mogao nadmašiti priču o spaljivanjima i premlaćivanjima, okrutnim napadima na bespomoćne i nevine ljude, koji su tu zemlju jučer osramotili." (The Times, November 11th 1938, quoted in Kristallnacht by Gilbert)
To što sovjetski, daleko veći zločini, nisu mogli "nadmašiti" zločine Hitlerovog režima, ipak je posljedica zajedničkih pretpostavki Timesa i ostatka "međunarodnog tiska", za koje su, ispod svake retorike, židovski interesi bili sveti.
Optužbe za istrebljenje od strane Njemačke je bila glavna tema međunarodnog židovskog saveza od pokretanja bojkota, u svibnju 1933. godine. Ono što je Untermyer, glavni pokretač bojkota, neutemeljeno predvidio: 1933. godine, Victor Rothschild, treći baron Rothschild, ustvrdio je što se događa, u prosincu 1938. godine, na sastanku u Mansion Houseu: "Polako ubojstvo 600.000 ljudi", pritom misleći na njemačko Židovstvo. ("Izdana istina", by W.J. West, 1987.; West dodaje: "Ovo je navedena brojka. Tijekom sljedećih godina se povećavala kako se situacija razvijala, sve dok konačno, 1942. godine, u New Yorku, svijet nije upozoren kako bi 6 milijuna ljudi moglo umrijeti, ukoliko se nešto ne poduzme.")
U napadima, tijekom prethodnog mjeseca, onom izvanrednom događaju u Njemačkoj, ubijen je 91 Židov, što implicira da su izgledi za prirodnu smrt za preostalih 600.000 njih, bili puno bolji nego što je Lord Rothschild sugerirao. Ovolikoj stopi ubojstava bio je zavidan svaki Staljinov "kulak" ili "saboter". To što se Rothschildov sastanak održao na istom mjestu gdje je bio sastanak Rusko-židovskog odbora 1881. godine, ispalo je vrlo prikladno, jer je za potrebe "židovske vanjske politike" - Hitler postao novi car.
"Židovski bojkot Njemačke bio je međunarodna aktivnost i može se shvatiti kao vrsta židovske vanjske politike." (Britansko židovstvo i pokušaj bojkota nacističke Njemačke od 1933. do 1939., Zbyněk Vydra, Theatrum historiae 21, 2017.)
Victor Rothschild je bio ljevičar i osobni prijatelj nekoliko sovjetskih špijuna iz tzv. 'Petorke iz Cambridgea', uključujući Guya Burgessa i Kima Philbyja, kojega je upoznao po imenu Apostol. Godine 1945. se pridružio Laburističkoj stranci.
Lord Rothschild u Mansion Houseu, u prosincu 1938. godine
Bez obzira na to čiji su zločini bili gnusniji, Franklin Roosevelt je odavno odabrao svoju omiljenu euroazijsku silu te je, baš poput Churchilla, počeo otvoreno zagovarati sovjetsku stranu Sovjeta, od studenog 1938. godine. Roosevelt je u rujnu te godine, u strogoj tajnosti i svjesno riskirajući opoziv, rekao britanskoj vladi da je isplanirao najbolja sredstva kojima bi Britanija mogla započeti rat protiv Njemačke, i to pod "obrambenim" i "humanitarnim" izgovorima, čemu bi se onda i SAD mogle pridružiti, bez kršenja Zakona o neutralnosti. (Documents on British Foreign Policy, Ser3, Vol7, edited by: E.L.Woodward, Rohan Butler and Anne Orde, 1954.)
Prema Manfredu Jonasu, čestitao je Nevilleu Chamberlainu na izbjegavanju rata i potpisivanju Münchenskog sporazuma u rujnu 1938. godine, ali nakon "[Hitlerove] objave, od 09. listopada, kako će se ojačati zapadne utvrde Njemačke" i "antižidovskog nasilja u Njemačkoj, 08. i 09. studenog", Roosevelt "se uvjerio da se Führer ne može smiriti, već da ga treba zaustaviti":
"Tražio je još 500.000.000 dolara za obrambene troškove, u prosincu 1938. godine, i govorio o potrebi za jačanjem američkih zračnih snaga od 10.000 zrakoplova, sa mogućnošću izgradnje dodatnih 20.000 svake godine. 'Po prvi put od Svetog saveza, 1818. godine', rekao je na sastanku svojih obrambenih šefova, 'Sjedinjene Države su se suočile sa mogućnošću napada na atlantskoj strani, i sjeverne i južne hemisfere." (Manfred Jonas u knjizi "Podrijetlo Drugog svjetskog rata", uredio Frank McDonough, 2011.; o tome kako je Roosevelt došao do ove izrečene formulacije, vidi 8. poglavlje knjige "Kako je došao rat", Donald Watt, 1989.)
Financiranje obrane koje je Roosevelt tražio je bilo podložno nadzoru Odbora za vojna pitanja Senata, a tamo je sjedilo nekoliko senatora koji su se zalagali za neutralnost. Krajem siječnja 1939. godine je Roosevelt pozvao sve članove odbora u Bijelu kuću i, prema Donaldu Wattu, "rekao im je da je američka vlada, 1936. godine, saznala da su Njemačka, Italija i Japan postigli dogovor 'da djeluju istovremeno ili da se izmjenjuju' u agresivnim akcijama protiv drugih nacija, [i] oni su 'danas - bez ikakve sumnje - utvrdili ono što se smatra obrambenim i ofenzivnim savezom'." Zatim je ustvrdio: "Prva linija američke obrane na Pacifiku su američki pacifički otoci", dok je na atlantskoj strani američka "prva linija obrane" sve zemlje Europe, osim Njemačke i Italije, uključujući "Rusiju" (koja je vjerojatno pokrivala Ukrajinu i druge 'sovjetske republike'). Roosevelt je stoga nastojao obvezati SAD na vanjsku politiku koja je bila još povoljnija za sovjetsku stvar, od politike Kominterne i Narodne fronte. Od zemalja sa njegovog popisa, nekoliko ih je palo pod sovjetsku kontrolu tijekom dvije godine. Roosevelt je bio ogorčen zbog njihove invazije na Finsku i na tome je ostalo. Kao i kod Churchilla, tada, kao i 25 godina ranije, pozivanje na slobodu, demokraciju ili prava malih naroda, bilo je puko izgovaranje. Osim ekstremnih diplomatskih obveza koje je podrazumijevala, Rooseveltova politika bila je odgovor na iluziju, jer, kako Watt kaže: "Nije bilo trostranog sporazuma, niti ikakve usklađene akcije između Berlina, Rima i Tokija". (How War Came, Donald Watt, 1989.)
Neobavještajni podaci
Čini se da je Roosevelt odabirao obavještajne izvore koji su bili sukladni sa njegovim postojećim preferencijama. Prema Wattu: uz druge sumnjive izvore, The Week je bio "časopis, koji je, čini se, služio i Rooseveltu i američkom Senatu kao zamjena za obavještajnu službu koju tek trebaju stvoriti". 'The Week' je proizvodio propagandist Kominterne, Claud Cockburn, koji je primao "procurjele" informacije od sovjetskih suradnika, poput Churchilla i Roberta Vansittarta, te je imao mnoge iste izvore kao i oni, uključujući agente NKVD-a, Guya Burgessa i Otta Katza (alias Andre Simon). Cockburn je radio tijekom i nakon Španjolskog građanskog rata, zajedno sa Katzom i Mihailom Kolcovom, stranim urednikom glavnih sovjetskih novina 'Pravda', za koje je Cockburn također pisao. Kominterna, NKVD, propagandne organizacije i diplomatski zbor Sovjetskog Saveza su i dalje bili nesrazmjerno popunjeni Židovima, čak i nakon čistki 1930-ih godina. Informacije su mu obično "curile" od Vladimira Poliakoffa, židovskog imigranta iz Rusije i diplomatskog dopisnika za 'The Times'.
Vansittart i Reginald Leeper, drugovi u antinjemačkoj frakciji u Ministarstvu vanjskih poslova, imali su bliske odnose s diplomatskim dopisnicima glavnih novina, poput Poliakoffa. Tamo gdje su urednici novina bili manje zainteresirani za antifašizam, dopisnici su bili poticani neka zaobiđu ili negiraju uredničku liniju, pritom dobivali "procurjele" informacije na korištenje. Geoffrey Dawson, urednik The Timesa, bio je prijateljski nastrojen prema Chamberlainu, relativno nesklon ratu sa Njemačkom. Kao takav, bio je prirodna meta za Cockburna. Ovaj je, od 1937. godine, objavljivao priče o 'Clivedenskoj grupi', referirajući se na izmišljenu verziju stvarne društvene skupine, usredotočen na zastupnicu Torijevaca, Nancy Astor, i njenog supruga Waldorfa, koji je bio drugi vikont Astor i vlasnik novina Observer; grupa je uključivala i Dawsona, Lorda Lothiana (Philip Kerr), Lorda Halifaxa (Edward Wood), kao i druge političke i medijske osobe više klase. Britanska vanjska politika, prema Cockburnovom prikazu, bila je oblikovana prema zahtjevima ove skupine, čija je odanost bila naklonjena 'nacistima'. Cockburn je samodopadno opisivao kako je ljevičarski tisak pretvorio njegovu izmišljotinu u prividnu stvarnost. "Mislim da je 'Reynolds News', tri dana kasnije, prvi preuzeo tu frazu iz 'The Weeka', ali je u roku od nekoliko tjedana tiskana u desecima novina, a u roku od šest tjedana je korištena u gotovo svim vodećim novinama zapadnog svijeta. Duž Britanskog otočja, diljem Sjedinjenih Država, antinacistički govornici uzvikivali su je sa stotina platformi. Nijedan antifašistički skup u Madison Square Gardenu ili Trafalgar Squareu nije bio potpun bez osude Clivedenove skupine." ("Ja, Claud, Claud Cockburn", citirao John Simkin u 'Spartacus Educational'; djelo je teško pronaći, ali se Simkin čini savjesnim u pogledu izvora).
Astori i njihovi prijatelji bili su ocrnjivani i uznemiravani. Nekoliko vodećih članova Skupine bilo je na popisu za uhićenje zbog navodnih njemačkih planova za okupaciju Britanije.
Claud Cockburn
Roosevelt je odlučio tretirati 'The Week' kao jedan od svojih najpouzdanijih obavještajnih izvora, a Clivedenovu grupu kao stvarnu i utjecajnu. Američkog veleposlanika u Londonu, Josepha Kennedyja, protivnika rata protiv Njemačke, Cockburn je osudio kao sljedbenika Clivedenera. Budući je Cockburn bio poznat kao lažljivac i kao onaj koji izmišlja priče, Roosevelt je vjerojatno odabrao njegovo izvještavanje zbog korisnosti u pružanju izgovora za antifašističke politike, bez obzira koliko bile ekstremne, ili suprotne željama birača. Disraelitski konzervativac, Ian Gilmour, također se slaže da je Cockburn bio lažljivac, i dodaje kako ga je rado zaposlio u 'The Spectatoru', nakon rata. Ljevičarski konzervativci su obično veoma ponosni na sebe zato što se protive članovima vlastite stranke i biračima. (Ian Gilmour, Termagant: Clivedenov skup; lrb.co.uk). "Izolacionisti" i "američki prvaci" ubrzo su započeli igrati usporednu ulogu, kao i Clivedenova grupa u američkoj politici: njihove su aktivnosti učinile nužnom još i više antinjemačke, prosovjetske vanjske politike, kao i sve autoritativnije domaće mjere. Većina povjesničara je manje iskrena od Benjamina Ginsberga, koji navodi: "Tijekom kasnih 1930-ih godine, Židovi i Rooseveltova administracija su postali bliski saveznici", te su imali "zajednički skup neprijatelja - desničarske, pronjemačke i izolacionističke organizacije". Nastavlja:
"U godinama prije Drugog svjetskog rata, napori židovske zajednice pomogli su na brojne važne načine kako bi se izolacionizam doveo na zao glas i da se američko javno mnijenje okrene protiv Njemačke. To je, zauzvrat, omogućilo Rooseveltovoj administraciji pružiti pomoć Britaniji i Sovjetskom Savezu, te pripremiti Sjedinjene Države za rat." (How the Jews Defeated Hitler, Benjamin Ginsberg, 2013.)
Roosevelt je susreo Barona Rothschild na izletu na Karibima, u veljači 1939. godine: https://www.jta.org/archive/lord-rothschild-visits-roosevelt
U Britaniji: Antinacističko vijeće i tajni 'Focus' su osnovani sa početnih 50.000 funti iz "tajnog fonda", osigurano od strane "vođa anglo-židovstva", nakon sastanka u New Courtu, rezidenciji i središnjim poslovnim prostorijama obitelji Rothschild i njihovih financijskih operacija. Churchill je pozvan neka posjeti SAD zimi 1936. na 1937. godine, "kako bi pokrenuo paralelnu američku 'Focus grupu', održavajući govore istaknutim osobama u New Yorku, Philadelphiji i Chicagu". Prema Davidu Loughu: "Posjet je isplanirala skupina prijatelja, predvođena Jacobom Landauom, židovskim novinarom rođenim u Austriji, osnivačem Židovske telegrafske agencije u Londonu i New Yorku. Churchill je Landauovo pismo označio kao 'Tajno'." Uz sovjetsku novinsku agenciju, TASS, JTA je postala glavni propagator tvrdnji o njemačkim zločinima tijekom rata. Zapravo, JTA i njena paravan organizacija, 'Overseas News Agency', u partnerstvu sa MI6, izmislili su njemačke zločine tijekom rata.
Prema Davidu Irvingu, Churchillu se povjerljivo obratio Američkom židovskom odboru, te je "dao [svom sinu] Randolphu upute neka o tome razgovara sa [Bernardom] Baruchom, bogatim financijerom". Churchillov posjet SAD-u je otkazan, jer se smatralo previše vjerojatnim kako će privući neželjenu publiku. No, američki ekvivalent Focusa se nastavio. Početkom ljeta 1939. godine, sudac Vrhovnog suda i židovski aktivist, Felix Frankfurter, posjetio je Churchilla. Frankfurter je bio jedan od Rooseveltovih "najuglednijih savjetnika", također i suosnivač militantnog Američkog židovskog kongresa i suradnik Američkog židovskog odbora. Govoreći o potonjem, Irving kaže:
"Nedugo prije Frankfurterovog posjeta gospodinu Churchillu su održani sastanci na kojima se raspravljalo o najprikladnijem načinu trošenja propagandnog fonda od 3 milijuna dolara, koji je prikupio AJC. Na drugom tajnom sastanku, u Washingtonu. u travnju 1939. godine, kojem je ovaj put predsjedavao sam Frankfurter, on je izrazio zabrinutost zbog 'sadašnjih tajnih i prikrivenih metoda' AJC-a; takve metode, sugerirao je, podrazumijevale su 'nepovjerenje u samu demokraciju u kojoj, kao Židovi, ispovijedamo vjeru.'
Prema njegovom mišljenju, moraju, ili nastaviti koristiti ugledne paravan organizacije - naveo je Konferenciju Židova i kršćana - ili moraju koristiti samo metode koje su dovoljno ugledne da izdrže istragu."
Ako bi se razotkrile "tajne metode", "‘kakav bi kapital imali njihovi neprijatelji od takvog pokušaja oblikovanja javnog mnijenja u ovoj zemlji!’" Nakon susreta sa Churchillom, Frankfurter je napisao kako je njihov razgovor "bio jedno od najuzbudljivijih iskustava koje sam imao u Engleskoj - učinio me sigurnijim u pogledu budućnosti". "Nakon toga je napisao kolegi sucu da svi njegovi prijatelji u Britaniji očekuju rat." (Irving, str. 179-180: "Američki židovski odbor je bio - na jednu ili dvije udaljenosti - iza Focusa")
Atlantizam
Ginsberg pripisuje slabljenje i diskreditiranje američkih nacionalista i antikomunista "neumoljivoj medijskoj i javnoj informativnoj kampanji", koju su provodili: Odbor za borbu za slobodu (FFF), Century Group, Američki židovski odbor, Liga protiv klevete B'nai B'ritha (ADL), i drugi. Ginsberg prvo dvoje naziva savezom "Židova i članova istočnog establišmenta"; oboje su uključivali: financijera Jamesa Warburga, osnivača i vlasnika Viking Pressa; Harolda Guinzburga, obavještajnog agenta Allena Dullesa, kao i nekoliko holivudskih filmskih producenata, uključujući dvojicu braće Warner. Allen Dulles je bio vodeći član Vijeća za vanjske odnose (CFR), otvoreno elitističke političke skupine koju su također sačinjavali Židovi i osobe iz istočnog establišmenta, a koja je stvorena zbog lobiranja za globalno upravljanje, uz najveće poslovne interese i pod nazivom "internacionalizam". CFR su izvorno vodili Morganovi suradnici i partneri. Morganovi suradnici su predvodili u naporima "pripremljenosti" SAD-a i prije nego što su se SAD pridružile Prvom svjetskom ratu. Rockefellerovi interesi postali su važniji, pa su CFR preuzeli od Morgana nakon Drugog svjetskog rata. Lazard, Lehman, Kuhn, Loeb (tvrtka Jacoba Schiffa, Paula Warburga i Otta Kahna) i Dillon Read bili su zastupljene investicijske banke. Odvjetničke tvrtke Cravath, Sullivan i Cromwell, te Davis, Polk i Wardwell, također su bile uključene. Izdavači New York Timesa i Washington Posta postali su članovima. CFR-om su, u trenutku osnivanja, uglavnom upravljali članovi CFR-a. ("Wall Street, Banks, and American Foreign Policy", Murray Rothbard, 1984.)
Ginsberg kaže da je FFF "usko surađivao sa britanskim obavještajnim službama", pod imenom Britanska sigurnosna koordinacija (BSC), koja je "u FFF-u pronašla korisnog saveznika, koji će im pomoći u diskreditiranju pokreta America First". BSC je "urednike novina, koje su povezane sa FFF-om" opskrbljivao materijalima u osudi američkih domoljuba kao izdajnika i nacističkih agenata. Ginsberg dodaje: "BSC je također koordinirao napore sa FFF-om kako bi ometali skupove pokreta America First“, gdje su im se pridruživali židovski gangsteri i unajmljeni nasilnici, pod vodstvom Meyera Lanskog (Ginsberg ne spominje Lanskog, no, organizirani kriminal također je pomogao prisiliti radnike na poslušnost u dokovima i drugim područjima). Uključivanje Lanskog se dogodilo na zahtjev Nathana Perlmana, iz Američkog židovskog kongresa. Sovjetska obavještajna služba je tako također imala koristi. Zastupnik iz New Yorka, Samuel Dickstein, židovski imigrant iz Ruskog Carstva, predvodio je ovu kampanju; zatim je bio i suvoditelj onoga što je postalo Odbor Zastupničkog doma za neameričke aktivnosti, koji je "radio na uznemiravanju i zastrašivanju Bundovaca i drugih pronjemačkih skupina". NKVD ga je plaćao mjesečno. (The Haunted Wood, Allen Weinstein and Alexander Vassiliev, 1999.)
Dvije najveće američke radiotelevizijske mreže, Columbia Broadcasting Service (CBS) i National Broadcasting Company (NBC), "utjelovljivale su probritanski, antinjemački savez između američkih Židova i protestanata iz establišmenta". CBS je bio u vlasništvu Williama Paleyja, sina židovskih imigranata iz istočne Europe; NBC je bio u vlasništvu Radio Corporation of America (RCA), čiji je predsjednik bio David Sarnoff, židovski imigrant iz Minska. Ginsberg dodaje: "Njihovi najvažniji voditelji vijesti i novinari su bili osobe iz establišmenta, poput Edwarda R. Murrowa i Williama Shirera". Murrow je bio štićenik vrhunskog internacionalista i direktora CFR-a, Stephena Duggana, i već je od 1933. godine vodio kampanju za Hitni odbor za pomoć raseljenim stranim znanstvenicima, gdje se radilo na uvozu židovskih subverzivnih komunista u SAD iz Njemačke. Nova škola za društvena istraživanja u New Yorku je bila baza za mnoge doseljenike, uključujući članove Instituta za društvena istraživanja, tzv. Frankfurtske škole. Murrow je bio prvi europski direktor CBS-a, 1937. godine, živio je u Londonu i regrutirao mrežu radijskih dopisnika diljem kontinenta, koji su u početku imali različite stavove, ali su "iskovali izrazitu ortodoksiju" protiv bilo kakvog mira sa Njemačkom, udruživali se sa "slično sklonim članovima britanske elite". Kako kaže Nicholas Cull (u The Munich Crisis 1938, edited by Igor Lukes and Erik Goldstein, 1999.):
"Američki novinari su znali da im skupina odmetnutih britanskih novinara, mislilaca i političara, okupljenih oko osoba poput [Anthonyja] Edena i pisca Roberta Brucea Lockharta, može pružiti priče i upoznati ih sa 'pravim ljudima', dok su članovi novonastalog bloka protiv smirivanja shvatili kako je američka simpatija ključ budućnosti…"
Moglo bi se reći da je 'atlantizam' nastao u Prvom svjetskom ratu; i ako je tako, do trenutka kada se Murrow preselio u London, bio je slično nametljivom tinejdžeru. Reginald Leeper, žestoko antinjemački šef odjela za vijesti Ministarstva vanjskih poslova, njegovao je odnose na poslu i društveno. Cull kaže: "Vrijedni rad se odvijao pod pokroviteljstvom internacionalističkih tijela, poput Kraljevskog instituta za međunarodne poslove (Chatham House)". RIIA je bio britanski pandan CFR-u, osnovan za slične svrhe. "Murrow je prvi put posjetio London 1935. godine, kao časnik Međunarodnog instituta za obrazovanje, i zadržao je mnoge internacionalističke veze. U roku od nekoliko mjeseci od dolaska, 1937. godine, obratio se RIIA-i. Murrow je također pronašao željne domaćine među proameričkim britanskim političarima, te je ubrzo postao blizak novonastalom anti-Chamberlain krugu." Činjenica što je Lord Astor bio predsjednik RIIA, tijekom cijelog tog razdoblja, čini se, nije umanjila mit o Cliveden Skupini.
Cull opisuje američke radio mreže kao "jedine stranke koje su izašle kao pobjednici iz minhenske krize", i nadalje: "Dopisnici koji su izvještavali o krizi - Ed Murrow, William Shirer i njihovi kolege - postali su poznata imena diljem Sjedinjenih Država". Sovjeti i njihovi simpatizeri nikada nisu mogli učiniti 'München' pravim izrazom za predaju i izdaju na Zapadu - CBS i NBC su to učinili umjesto njih. Britaniju i Europu su, nakon toga, običnim Amerikancima predstavljali putem ljevičarsko-židovskog saveza, koji je predstavljao mali, ekscentrični dio američkog mišljenja i dijelio je ciljeve Focusa. Iako je bio malen, taj je dio imao odobrenje američkog predsjednika, dok je u Britaniji šef vlade ostao preprekom.
Edward Murrow
Baš poput Churchilla, njihova sredstva uvjeravanja sastojala su se prvenstveno od ponovljenih prijetnji javnosti. Britanski državni službenici, koji su bili zagovornici rata, zamišljali su koliko više mogu postići ako bi se Njemačka mogla isprovocirati na napad na civile, možda predviđajući što Churchill namjerava učiniti ukoliko postane šef vlade. Cull opisuje kako je britanski veleposlanik u SAD-u, Sir Ronald Lindsay, "apelirao na liberalnu politiku emitiranja u ratno vrijeme", jer, njegovim riječima: "Ako Amerika ikada uđe u europski rat, to će biti neki nasilni emocionalni impuls koji će pružiti posljednji i odlučujući udarac. Ništa ne bi bilo tako učinkovito kao bombardiranje Londona, prenošeno zrakom u domove Amerike". U slučaju da se Lindsayjev poziv na prekid takvih praksi ne bi čuo: "Američki novinari su, barem tijekom ljeta bili, potpuno informirani i znali su da ključni dužnosnici, poput Sir Fredericka Whytea, podržavaju liberalnu politiku. Jedan predstavnik ratnog ministarstva čak je probio sigurnosne mjere kako bi osigurao da Murrow zna što može očekivati od britanskih cenzora, ukoliko dođe do rata. I američki odjel Ministarstva informiranja [na čelu s Whyteom], i ratni planovi BBC-a, sada su uključivali odjeljke posvećene podršci američkim mrežama."
Postojeće prakse cenzure isključile bi takve emisije. Upravo je Lindsayju, Roosevelt u rujnu 1938. godine, tajno opisao svoj plan za poticanje i namamljivanje Njemačke za napad na Britaniju.
Kako Cull opisuje, formiranje transatlantske propagandne mreže bilo je svjesno i namjerno:
"Planiranje propagande, nakon Münchena, naglasilo je važnost suradnje sa istomišljenicima Amerikancima. Sustav koji se pojavio, zamaglio je granicu između britanske propagande i američkog izvještavanja; bio je to jedinstveni napor za jedan cilj i rođen je angloamerički 'poseban odnos uma'. Kada je rat došao, u rujnu 1939. godine, zatekao je američke dopisnike spremne izvještavati o njegovim događanjima, i posebne odjele unutar britanske birokracije koji su bili spremni pomoći." (Cull u Lukes i Goldstein)
Javno emitiranje
British Broadcasting Corporation (BBC), državni monopol u emitiranju (najbliži ekvivalent CBS i NBC) u Britaniji, imao je slično židovsko podrijetlo. BBC je, 1922. godine, osnovao upravni odbor na čelu sa Godfreyjem Isaacsom, dobro povezanim generalnim direktorom tvrtke Marconi, kojega je podržavao Hugo Hirsch iz (britanske) tvrtke General Electric i savjetovao židovski imigrant iz Rusije, David Sarnoff, koji je radio u American Marconiju; i kasnije je, kao što je spomenuto, postao predsjednikom RCA. Isaacs i Sarnoff su u godinama koje su prethodile osnivanju BBC i RCA tražili dominaciju nad relevantnim tehnološkim patentima za Marconija, te su iskoristili svoju dominaciju - kako bi nametnuli model naknada za licencu i monopol u bežičnom emitiranju.
Sarnoff je bio začetnik izjave: "javno emitiranje" treba informirati, obrazovati i zabavljati. To, kao i osnivanje BBC, općenito, sada se uvelike pripisuje Johnu Reithu, kojega je Isaacsov odbor zapravo imenovao prvim generalnim direktorom BBC-a. William West opisuje Reithove stavove kao "obično ljevičarske", što se čini kao da potvrđuje i povijest BBC-a. U područjima gdje je BBC mogao utjecati na javnost o pitanjima vanjske politike, pružao je snažno ljevičarske i židovske stavove. Zakonom je tvrtki bilo zabranjeno emitiranje vijesti do večeri, bila je dužna emitirati vijesti koje su izvještavali Reuters i tri druga pružatelja usluga do 1934. godine, kada je BBC počeo stvarati vlastite izvještaje. Od 1936. godine, BBC Television emitirao je filmske vijesti Gaumonta i Movietonea. Movietone je bio dio Wilhelm Fuchsove 'Fox Corporation', dok je 'Gaumont British' bio u vlasništvu Isidorea Ostrera. Ostrer je, prema Nicholasu Pronayu i Philipu Tayloru, bio "najvještiji i najbistriji manipulator propagandnog potencijala filmskih žurnala". Budući je Gaumont također producirao filmove i posjedovao mnoga kina, učinak njegovih vještina je višestruko pojačan. Fuchs i Ostrer bili su potomci židovskih imigranata iz Ruskog Carstva. ('An Improper Use of Broadcasting...', Nicholas Pronay and Philip Taylor, Journal of Contemporary History, Volume 19, Number 3, July 1984.)
Britanska filmska industrija i kina bili su uglavnom u židovskom vlasništvu tijekom 1920-ih i 1930-ih.(Edward Marshall in New Directions in Anglo-Jewish History, edited by Geoffrey Alderman, 2010.)
BBC je promovirao određena stajališta putem svoje rubrike 'BBC Talks', izvorno u sklopu 'BBC Education' (također uključivalo religionalne i najranije vijesti). Hildu Matheson je osobno angažirao Reith, prvo kao asistenticu u obrazovanju, a zatim kao prvu direktoricu 'BBC Talks', 1927. godine. BBC je započeo informativno djelovanje otprilike u isto vrijeme. Prema Kate Murphy: Matheson je bila "dijelom londonske kulturne i intelektualne elite" i "[njen] pristup Talksu odražavao je njen liberalni i progresivni stav". (https://ebrary.net/71274/history/hilda_matheson_1888_1940). Matheson je bila feministkinja, lezbijka i simpatizerka Sovjetskog Saveza, koja je koristila svoj položaj za promicanje stavova svojih prijatelja, ljubavnika i drugova. Lionel Fielden je bio njen glavni producent; također homoseksualac, antizapadnjak i pristaša Mohandasa Gandhija. Simon Potter kaže:
"Kada je [BBC] postao korporacija, 1927. godine, mnoga ranija ograničenja 'kontroverznog' emitiranja su ublažena. Matheson je pozivala utjecajne i borbene osobe iz svijeta politike neka govore u eteru, uključujući Winstona Churchilla i Harolda Nicolsona, kao i kulturne osobe, poput H. G. Wellsa i Georgea Bernarda Shawa."
Nicolson nije bio samo gost, nego je bio i suprug Mathesonine ljubavnice, Vite Sackville-West. Beatrice i Sidney Webb bili su osnivači Fabijanaca, kao i vodeći apologeti Sovjetskog Saveza, tijekom njegovog najtiranskijeg razdoblja. George Bernard Shaw, Fabijanac i sovjetski simpatizer, bio je snažan zagovornik miješanja rasa, koji je proklinjao i ismijavao 'antisemite' istim nežidovskim šalama, koje je 'The Times' koristio 1882. godine. H. G. Wells, još jedan branitelj Sovjeta, dobivao bi vrijeme na BBC-u posebno kako bi se zalagao za svjetsku državu i iskorjenjivanje patriotizma; BBC-jev časopis, 'The Listener', hvalio je Wellsa, implicitno i producente koji su ga pozvali, kao ljude "koji mogu vidjeti budućnost". Među Mathesoninim "borbenim figurama" bili su: marksist i cionist, Harold Laski (brat predsjednika Odbora zastupnika britanskih Židova); poznati sovjetski agent, E. F. Wise; "Crvena grofica" od Warwicka; kveker i socijalist, Philip Noel-Baker; Winston Churchill; Ernest Bevin; socijalist, E. M. Forster; militantna feministička vikontesa Rhondda; John Maynard Keynes, Leonard Woolf i drugi iz subverzivne Bloomsbury grupe.
Mathesonina neposlušna osobnost je isprva bila prihvaćena na BBC-ju, ali je postala neprihvatljiva Reithu, koji je imao reputaciju autokratskog djelovanja. Kada je Reith, pod budnim okom medija, pokušao nametnuti određena ograničenja Mathesoninu prosovjetskom radu, dala je ostavku, a zamijenio ju je Charles Siepmann, razboritiji ljevičar. Matheson je potom, 1939. godine, angažirana u eksplicitnijoj propagandnoj ulozi: "Direktor Zajedničkog odbora za radiodifuziju, vladinog pothvata, osnovano 1939. godine, koji je organizirao emitiranje materijala o Britaniji na stranim radio postajama." JBC je tajno surađivao sa Guy Burgessom, predstavnikom Odjela D MI6. "Chamberlain je započeo svoj tajni radijski rat putem Radija Luxembourg i Zajedničkog odbora za radiodifuziju nakon Münchena" i "upravo je Burgess tada obavljao posao" uz pomoć Paula Frischauera, židovskog imigranta iz Austrije. "Radio rat" se, u početku, sastojao od ilegalnog emitiranja Chamberlainovih govora u Njemačkoj na Radiju Luxembourg. West kaže: "Ovi prijenosi nisu imali nikakve veze sa BBC-jem", iako su operacije imale mnogo toga zajedničkog. Radio Luxembourg je bio u vlasništvu Isidora Ostrera i vodila ga je Eva Siewert, židovska lezbijka i sovjetska simpatizerka. "Do 1938. godine je Radio Luxembourg dosegao vrhunac gledanosti od četiri milijuna samo u Britaniji, što je bilo blizu 50% usporedivih brojki gledanosti BBC-a." (Vidi: Pronay i Taylor; Adelman; West)
Isidore Ostrer
Burgess je bio producent 'BBC Talks' pod Siepmannom. Tijekom sudetske krize, u rujnu 1938. godine, bio je producent koji je bio odgovoran za planirane antinjemačke govore Harolda Nicolsona, koji su otkazani pod pritiskom Ureda kabineta (lojalnog Nevilleu Chamberlainu) i Ministarstva vanjskih poslova (pod Halifaxom, koji je u to vrijeme još uvijek bio za mir). Producirajući navodno nepolitičke programe o zemljama Mediterana, Burgess je također surađivao sa marksističkim akademikom, E. H. Carrom. Pokušao je uključiti i Winstona Churchilla, čiji je bio "vatreni pristaša", iako se ovaj ljuto povukao kada je zamoljen da obuzda svoju ratobornost. Prema Westu: "Linija koju su slijedili Burgess i E. H. Carr, u BBC mediteranskoj seriji, bila je bliska [Anthonyju] Edenu…". Eden je, čak i više od Churchilla, bio najistaknutiji konzervativni pristaša saveza sa Sovjetskim Savezom, također posebno prijateljski nastrojen prema Maksimu Litvinovu, sovjetskom ministru vanjskih poslova. Burgess, prije nego što ga je BBC zaposlio iz trećeg pokušaja, bio je regrutiran za rad za sovjetski NKVD od strane Arnolda Deutscha, rođaka Oscara Deutscha, osnivača i vlasnika kina Odeon, kao i suca za Arnoldovu imigracijsku prijavu. (The Defence of the Realm, Christopher Andrew, 2009.)
Možda je previše cinično tvrditi kako je Burgessova ostavka iz Komunističke partije Velike Britanije, uz lažno odricanje od komunizma, 1935. godine, provedeno na zahtjev BBC-a, iako je BBC na taj način zaposlio Davida Aaronovitcha, tijekom Hladnog rata. David Aaronovitch, u knjizi "Party Animals (2016.), piše: "Kada sam sa producentskog posla ITV-a prešao na posao uređivanja novog političkog programa za BBC, rečeno mi je, zapravo, uvjet je bio da moram napustiti Komunističku partiju. Ne bi mogli stvarno imati posla sa negativnim publicitetom, ukoliko bi novine poput Daily Maila otkrile da sam još uvijek komunist. Tako da sam otišao."
U svakom slučaju, kompatibilnost Burgessove propagande, sa ostalim sadržajem BBC-a je bila izvanredna, a ostavku je dao tek u studenom 1938. godine, i to zato što je vlada, a ne korporacija, osujetila njegove planove. Prema Westu: "BBC i njegovo osoblje su zauzeli, u biti, komunističku liniju" u vrijeme Španjolskog građanskog rata, zbog čega su "zlokobnije aktivnosti Burgessa i njegovog kruga ostale nezapažene". Do 1941. godine, kada se Burgess ponovno pridružio 'BBC Talks', korporacija je bila pod kontrolom Churchillove vlade, te jesu zaposlili Burgessa upravo zato što je bio prosovjetski orijentiran. Samo dok je Chamberlain bio premijer, korporacija je bila donekle nepoželjno mjesto za izdajnike.
Sukob filozofija
Istodobno s političarima, BBC i veći dio tiska su pomogli u pogoršavanju britansko-njemačkih odnosa. Nevile Henderson, britanski veleposlanik u Berlinu, shvatio je kako "parlamentarna ratobornost nas je približila ratu", i da je tisak glavni neprijatelj mira. Maurice Cowling kaže kako je Henderson "osjetio situaciju koju je odavno predvidio, u kojoj će Židovi, novinari i londonska inteligencija uvući diplomaciju u 'sukob filozofija', koji nije imao nikakve veze sa britanskim interesima." Henderson je pokušao prosvjedovati protiv smjera britanske vanjske politike: "'Stotine tisuća britanskih života' riskirane su 'kako bi se Njemačka oslobodila od Hitlera'". ("Utjecaj Hitlera", Maurice Cowling, 1975.). Neki od medija bili su prosovjetski, ili barem prožidovski, i prije nego što je Chamberlain postao premijer, dok su većina ostalih, osim fašistički simpatičnog Daily Maila, postala takvima u fazama, tijekom 1938. i 1939. godine.
Ljevičarski 'Manchester Guardian' (sada Guardian) i 'Manchester Evening News' bili su u vlasništvu cionista, još otkako ih je 1907. godine, kupio C. P. Scott. Scott je bio stari prijatelj Churchilla, kao i Chaima Weizmanna, kojega je upoznao s Davidom Lloydom Georgeom. Guardian je, od 1932. do 1944. godine, uređivao W. P. Crozier, vatreni cionist. Poput Untermyera i Churchilla, i Crozier je optužio Hitlerovu Njemačku, ali ne i Sovjetski Savez, za zločine protiv civila.
Nacionalizam se promicao za odabrani narod, a zabranjivao se nežidovima.
Karikaturisti su često bili najučinkovitiji antagonisti anglo-njemačkih odnosa u tisku, u godinama koje su prethodile ratu. Najistaknutiji je bio novozelandski ljevičar, David Low, iz 'Evening Standarda'. Karikaturist iz 'Daily Mirrora', Philip Zecanovskya. ("Philip Zec"), sin židovskog imigranta iz Odesse, i Victor Weisz, imigrant mađarsko-židovskog podrijetla, koji je crtao za News Chronicle, Daily Mirror i Evening Standard, bili su dehumanizirajući. Low je bio više ismijavajući, ali oba pristupa poslužila su navesti dio javnosti da prezire ili se uplaši fašističkih vođa. Staljin je na sebe navukao gnjev karikaturista tek kada je sklopio pakt sa Hitlerom, 1939. godine. Michael Foot, vršitelj dužnosti urednika 'Standarda' od 1938. godine, i jedan od autora knjige "Guilty Men" iz 1940. godine, kasnije je rekao: "Low je pridoprinio više od bilo koje druge pojedinačne figure, i kao rezultat toga promijenio atmosferu u načinu na koji su ljudi doživljavali Hitlera". Neville Chamberlain, u govoru pred Novinskim društvom, u svibnju 1938. godine, rekao je da su protunjemački karikaturisti "uvelike zaoštrili odnose", i da su "gorke karikature Lowa iz 'Evening Standarda' čest izvor pritužbi" njemačkih diplomata i njemačkog ministra propagande, Josefa Goebbelsa, pa čak i samog Hitlera.
https://www.original-political-cartoon.com/cartoon-history/low-and-dictators/
Lord Beaverbrook, vlasnik 'Standarda', nastavio je zapošljavati Lowa zbog njegove komercijalne vrijednosti, povremeno, ali uvijek privremeno bi ograničio njegov obim rada.
David Low je sa blagim prokletstvom hvalio Staljina
Beaverbrook je gajio mješavinu simpatija i ljutnje za Hitlera, zbog postupaka njegova režima. Bio je i prijatelj Ivana Majskog, Roberta Vansittarta i Churchilla, te je 1933. godine objavio odobravajući naslov: "Judeja objavljuje rat Njemačkoj". Churchill ga je, 1940. godine, odlučio imenovati ministrom u svojoj vladi. Beaverbrook je u privatnom pismu (prosinac 1938.) napisao:
"Židovi progone gospodina Chamberlaina. Strašno ga uznemiravaju... Svi Židovi su protiv njega... Imaju veliku poziciju ovdje, u tisku... Potresen sam. Židovi bi nas mogli uvesti u rat... njihov politički utjecaj vodi nas u tom smjeru." (The Patriarch, David Nasaw, 2012.)
Iako je Beaverbrookova formulacija bila neselektivna, desetljećima nakon toga su povjesničari radije odobravali ili hvalili Židove zbog njihovog "otpora nacistima", nego osporavali ovakve primjedbe o židovskom utjecaju koji je vodio Britaniju u rat, za što postoje brojni dokazi. Neskriveni i očiti cilj židovskih aktivista, od Frankfurtera do Weizmanna, Lorda Rothschilda i Roberta Waleyja Cohena, bio je iskoristiti Britaniju, SAD, SSSR i svaku drugu naciju, kao instrumente za promicanje židovskih interesa (kako su to sami definirali), iako je njihov slučaj obično bio iznesen na bezazleniji način. U siječnju 1939. godine, Jerzy Potocki, poljski veleposlanik u SAD-u, identificirao je Frankfurtera, Barucha, Henryja Morgenthaua i Herberta Lehmana kao glavne promicatelje ideje, koju su iznosili u javnosti: "Mir u Europi visi samo o tankoj niti i rat je neizbježan." (Irving)
Ako su interesi domorodaca bili potisnuti ili nadjačani, to je bio problem domorodaca. Također je istina. Židovi jesu imali "veliku poziciju u tisku", ako ne nužno i vlasništvo nad njim. Biti u britanskom tisku, u to vrijeme, je značilo predati se židovskim zahtjevima. 'Daily Mail' bio je među najčitanijim novinama na svijetu kada je, početkom 1934. godine, počeo podržavati Britansku uniju fašista, glavnu organizaciju u Britaniji, koja se protivila ratu i marksizmu. Mail je promijenio smjer u srpnju iste godine, pod prijetnjom bojkota židovskih oglašivača, predvođenih direktorima Unilevera. Ova činjenica kako je prijetnja bila djelotvorna, otkriva više o orijentaciji tiska, oglašavanja i srodnih industrija, nego bilo koja analiza vlasništva po podrijetlu ili religiji. To što većina povjesničara snishodljivo izbjegava objašnjavati preokret 'Dnevnog Heila', ili očiti nedostatak otpora Lorda Rothermerea, sugerira da su prijetnje upućene njemu bile samo vrh većeg, trajnijeg, ledenog brijega. Fordov brod je na sličan način propao 1927. godine, mnogo prije nego što su 'nacisti' došli na vlast.
Beaverbrookovo pismo je nemarno govorilo o "Židovima". 'News Chronicle' je nazivao 'Židovskom kronikom', vjerojatno zato što je bio "žestoko protiv fašizma u bilo kojoj zemlji", ali njime su upravljala braća Cadbury, koji su bili kvekeri. Iako su navodno bili protiv rata, kvekeri su podržavali antifašističku stvar, koja je bila židovskog i komunističkog podrijetla, i vodila je prema židovskoj moći. Možda se Chronicle obraćao dijelu kvekera koji su se protivili ratu samo u smislu neka se sami bore protiv njega. Kako opisuje Maurice Cowling: 'Chronicle', kojega je uređivao član Focusa, Walter Layton, proslavio se 1939. godine isticanjem "podjele u vladi i implicirao je da je Chamberlain izgubio svoje sljedbenike. Bili su žestoko zlobne prema nacistima, i bile su novine na koje su se nacistički vođe najčešće žalili. Njihovo slavljenje Beneša, Rusije i Lige ušlo je Chamberlainu pod kožu…" (Twilight of Truth, Richard Cockett, 1989.)
Layton je, do 1938. godine, bio urednik 'Economista', u vlasništvu Brendana Brackena i Henryja Strakoscha, bliskih suradnika i pristaša Churchilla i Focusa. Walter Citrine, čelnik Kongresa sindikata i direktor laburistički usklađenog 'Daily Heralda', isto je bio snažni pristaša Focusa i njihove pred-Churchillovske inkarnacije, Antinacističkog vijeća, od osnutka svakog od njih. Urednici tiska, 'Spectator', 'New Statesman', 'Time' i 'Tide', svi su regrutirani u Focus do kraja 1936. godine, a neimenovani rukovoditelji BBC-a su prisustvovali sastancima Focusa od samog početka. Norman Angell iz Focusa je koristio svoje kolumne u Timeu i Tideu kako bi pomogao Claudu Cockburnu da izmišljenu Clivedenovu skupinu pretvori u očitu stvarnost.
Što je Chamberlain više bio ocrnjivan i ismijavan, to su ove iste snage agresivnije promovirale Churchilla. Kako Martin Gilbert opisuje, u veljači i ožujku 1939. godine:
"...ilustrirani časopis 'Picture Post', u dva uzastopna broja je pozivao na povratak Churchilla u vladu. Članci su uvelike dugovali viziji urednika i dizajnera Picture Posta, Stefana Loranta, mađarskog Židova, koji je 1919. godine, u dobi od osamnaest godina, pobjegao iz antisemitske atmosfere režima admirala Horthyja i otišao u Njemačku, gdje je postao pionirom ilustriranih časopisa. Godine 1933. godine je Lorant bio šest mjeseci zatočen od strane nacista u Dachauu, prije nego što je intervencija mađarske vlade dovela do njegovog puštanja na slobodu. Njegova knjiga "Bio sam Hitlerov zarobljenik", objavljena 1935. godine, bila je jedan od prvih prikaza sustava koncentracijskih logora na engleskom jeziku."
Lorant, rođen kao Istvan Reich, bio je među mnogim Židovima koji su se pridružili komunističkom režimu Bele Kuna u Mađarskoj 1918. godine, i izazvali "antisemitsku atmosferu", koja je uslijedila. Praksa nazivanja neuspjelih uzurpatora, revolucionara i izdajnika koji se odlučuju za progonstvo, umjesto pravde ili odmazde, "izbjeglicama zbog fašizma" je zavaravajuća, ali je istovremeno i koristan pokazatelj vrijednosti ili namjere povjesničara. Za Loranta, poput Cockburna, općenito se većina slaže da je bio uobičajeni lažljivac. Agresivna promocija njegovih knjiga je izazvala situaciju gdje je veliki dio britanske javnosti prestao razlikovati stvarnost od fikcije, što je kasnije poslužilo ratnim huškačima. To što je njegov djelomično izmišljeni prikaz zatočeništva u Njemačkoj i danas dobro poznat, dok ništa usporedivo vezano sa sovjetskim ropstvom nije postalo poznato sve do Solženjicinova djela, objavljenog duboko usred Hladnog rata, sugerira da je izdavačka industrija 1930-ih godine, vjerojatno bila sličnog etno-političkog karaktera, kao industrija filmova i filmskih žurnala.
Kako Gilbert opisuje: 'Picture Post' je posijao mit o Churchillu kao cijenjenom mudracu koji čeka poziv sudbine. "Lorant je proveo dan u Chartwellu sa fotografom, razgovarao je sa Churchillom i smišljao kako najbolje predstaviti poziv za njegov povratak u vladu. Dva broja Picture Posta koja su uslijedila, nakon Lorantova posjeta, označila su prekretnicu u javnoj percepciji Churchilla kao čovjeka čije se znanje i iskustvo ne koriste dovoljno. Prvi broj objavljen je 25. veljače 1939. godine, uz tekst Henryja Wickhama Steeda, bivšeg urednika 'The Timesa' i člana Antinacističke lige [Focus]. Njegov naslov: "Najveći trenutak njegova života tek dolazi".
Fotograf je bio Kurt Hutton (rođen kao Kurt Hubschmann), jedan od nekoliko židovskih i/ili komunističkih fotografa iz Njemačke, koji su se, kako opisuje Owen Hatherley, ilegalno preselili u Britaniju na Lorantov poziv, "pod novim pseudonimima osmišljenim da prikriju svoju stranost". Felix H. Man (rođen kao Hans Baumann) rekao je da je to zbog toga "da britanski čitatelji ne bi shvatili da 'kičmu novina čine stranci'". Gerti Deutsch promijenila je ime, udavši se za pomoćnika urednika i Lorantovog pouzdanog suradnika, Toma Hopkinsona. Njen prvi članak za Picture Post je slavio imigraciju židovske djece u Britaniju u okviru programa 'kindertransport', koji je pokrenula Lola Hahn-Warburg, članica međunarodne bankarske obitelji Warburg i ljubavnica Chaima Weizmanna, vodećeg cionističkog aktivista i prijatelja Winstona Churchilla.
Picture Post ismijava mir
Nekoliko Lorantovih suradnika namjerno je uključivalo golotinju i seksualnu sugestiju u svoj rad. Zoltan Glass je bio suosnivač časopisa 'Liliput' i pornograf. Hatherley opisuje Liliput kao "dugu ruku novinarske kulture Weimarske Republike" i, uz "gole dame" i "meku pornografiju", uključivao je redovito "suprotstavljanje Nevillea Chamberlaina - Lorantovog crnog lika zbog njegovog umirivanja Hitlera - sa bezopasnom, bezopasnom Lamom" koja je "spomenuta u Parlamentu u napadu na premijera... 1940. godine će [Lorant] najbolje od suprotstavljenih stavova spakirati u knjigu pod naslovom 'Chamberlain i prekrasna Lama'." Hatherley nastavlja: "Možda ozbiljnije, 1939. godine, u 'Lilliputu' su objavljene reportaže oštrog antifašističkog montažnog djela Johna Heartfielda - prvi put da su viđene u Britaniji (Heartfield, bježeći iz Praga, tek je stigao u London)". Heartfield (rođen Helmut Herzfeld) bio je "žestoki komunist".
Liliputov doprinos raspravi
Poput Lorda Beaverbrooka, vlasnik 'Picture Posta', Edward Hulton, bio je torijevac (prema svojim vlastitim stavovima), ali je bio zadovoljan time što je svojim zaposlenicima dopustio propovijedanje socijalizma. Tom Hopkinson je rekao: "Za Loranta i mene je glavni interes bio da [časopis] bude snažno politički, 'antifašistički' na jeziku tog vremena". Lorant se, vezano za nacionalsocijaliste u Njemačkoj pitao: "Kako da uzvratim tim gadovima?". Sovjeti nikada nisu bili "gadovi" za Loranta, i nijedan njihov zločin nikada ga nije izazvao da "uzvrati udarac". Svako pretvaranje da suosjeća sa autsajderom bilo je prevara. Međutim, Lorant je bio pronicljiv u shvaćanju komercijalne i propagandne vrijednosti takvog pretvaranja. Kao što je rekao kada su ga pitali o količini prostora koja se daje slikama običnih ljudi:
"Picture Post vjeruje u običnog muškarca i ženu; misli da nisu imali pravednog udjela u slikovnom novinarstvu; vjeruje da su njihova lica upečatljivija, njihovi životi i djela zanimljiviji od onih ljudi čija lica i aktivnosti ispunjavaju obične slikovne novine. To podjednako vrijedi i za diktatore i za debitante." (Hartley)
Picture Post, lipanj 1939. godine
Picture Post je bio iznimno popularan. Richard Cockett kaže:
"Dnevne novine koje su napadale Chamberlainovu vladu, a posebno Daily Mirror na svoj neobično oštar način, brzo su privukle široku publiku. Sve je to ukazivalo na činjenicu, koju su mnogi novinari u to vrijeme priznavali, da tisak nije odražavao javno mnijenje i da su oni časopisi koji su nastojali artikulirati nezadovoljstvo suvremenom situacijom stoga bili osuđeni na uspjeh - što su doista i učinili."
To što je antifašizam pobudio širu javnost je vjerojatno više Cockettova želja, nego analiza. Budući da tisak nije imao tendenciju odražavati javno mnijenje niti o jednom pitanju, tržište je bilo otvoreno onima koji su to činili. Beaverbrook i Rothermere bili su učinkoviti poslovni ljudi, ali nedosljedni i neusmjereni kao posrednici, populisti ili ideolozi. Osim Picture Posta, malo je drugih publikacija objavljivalo, uz vijesti o poznatim ili moćnim ljudima, fotografije iz svakodnevnog života, koje su obični Britanci, čini se, smatrali poznatima i ugodnima. Lorant je lukavo predstavio Picture Post kao glas običnog naroda, omogućujući tako da uvjerljivo prikaže antifašizam kao narodnu reakciju protiv bešćutnih, glupih elita, kao i Clivedenove skupine; time je stvorio jedinstvene propagandne prilike. Prema Cockettu:
"Do početka rata, naklada Daily Mirrora porasla je na preko milijun sedamsto pedeset tisuća. Sunday Pictorial [koji ima iste vlasnike kao i Mirror] se do 1939. godine prodavao u preko dva milijuna primjeraka. Časopis Picture Post... doživio je porast naklade... na milijun tristo pedeset tisuća i do početka rata bio je... drugi po popularnosti kao tjednik, odmah iza Radio Timesa. Obje ove publikacije dugovale su svoj uspjeh jednako svojoj revoluciji u stilu i raspoloženju, kao i svojoj politici, ali to je ipak bio dobar pokazatelj tržišta koje je postojalo za promicanje politika ratobornog antihitlerovstva."
Sijanje ratnih oblaka
Najbolji poticaj za takvu politiku bilo je sijanje straha od njemačke agresije, u čijem su se stvaranju specijalizirali 'antihitlerovci'. Prema Wesleyju Warku: 11 mjeseci prije britanske objave rata Njemačkoj (rujan 1939.) je bilo "ispunjeno alarmima i stalno promjenjivim predviđanjima o tome gdje bi Hitler mogao udariti" (Britanska obavještajna služba o njemačkom ratnom zrakoplovstvu i zrakoplovnoj industriji, 1933.–1939., Wesley Wark, 'The Historical Journal', svezak 25, broj 03, rujan 1982.). Wark velikodušno prikazuje ratnohuškačke laži kao predviđanja, ali ih barem spominje, dok popularni povjesničari nejasno spominju "tamne oblake rata" koji se nakupljaju u to vrijeme, kao da je rat nekakva prirodna pojava, izvan ljudske kontrole. Budući je malo tko u javnosti mislio da će mediji, koji su citirali "službene izvore", toliko tako uporno lagati, ponavljanje (uz male varijacije) je imalo željeni učinak, a lekcije (naučene iz ranijih pokušaja) su se onda mogle iskoristiti kako bi kasniji pokušaji bili prodorniji.
Kada se ispostavilo da su pošteni izvori previše nijansirani i nisu dovoljno pouzdano izazivali željeno stanje straha, morali su biti ugušeni. Prema Johnu Charmleyju: "Glasine iz studenog [1938.], koje su dolazile od Carla Goerdelera, protivnika nacističkog režima koji je imao kontakte u vojnim krugovima, govorile su o Hitlerovom neprijateljstvu prema Britaniji, ali su potvrdile sumnje Ministarstva vanjskih poslova da je njemački ekspanzionizam usmjeren prema istoku". Zatim, u prosincu:
"Stigle su nove informacije – ovaj put da će London biti bombardiran u bliskoj budućnosti. Osoba koja je donijela ovu dramatičnu vijest, Ivone Kirkpatrick, upravo se vratila sa dužnosti Hendersonove zamjenice u Berlinu, a njen izvor uvjerava da vijest dolazi iz njemačkog Ministarstva rata. Budući da je MI5 zaprimio slične glasine, činilo se da postoji legitiman razlog za uzbunu." (Chamberlain and the Lost Peace, John Charmley, 1990.)
Suglasnost MI5 nije imala legitimitet. Prema Williamu Westu: 1930-ih je bilo "relativno neobično biti u MI5, koji je bio podjednako odlučan prijatelj komunizma, kao i fašizma". Hilda Matheson, subverzivna direktorica 'BBC Talks', bila je agentica MI5 u Prvom svjetskom ratu, i osoblje MI5 je danas naziva "lezbijskim uzorom". MI5 i MI6 bili su pod utjecajem, otamo su crpljeni, i bili preklapani sa privatnim obavještajnim operacijama, koje su vodili Robert Vansittart iz Ministarstva vanjskih poslova, i njegov kolega, protunjemački orijentirani, Lord Lloyd iz Britanskog vijeća. Oni su imali pristup tajnim izvješćima MI6 (Lord Lloyd, John Charmley, 1987.). Vansittartova Z-organizacija bila je široko poznata u Njemačkoj i nije bila toliko infiltrirana, koliko je bila toplo gostoljubiva prema židovskim emigrantima, komunistima i drugim Hitlerovim protivnicima. Rezultati organizacije sugeriraju da je jedini kriterij za prihvaćanje ili odbijanje informacija bio mogu li se one upotrijebiti za poticanje panike ili "ratobornog anti-hitlerovstva" u Britaniji, kao i za potrebe izazivanje vlade na poduzimanje eskalirajućih i sve više nepovratnih mjera odmazde. Charmley opisuje:
"Vansittartove informacije dolazile su od antinacističkih elemenata unutar Njemačke, koji su bili vrlo zainteresirani da britanskoj vladi utisnu potrebu za borbom protiv Hitlera. Kako je profesor Watt komentirao: "Veliki dio dezinformacija namjerno su širili elementi koji su pokušavali manipulirati britanskom vladom". To se posebno odnosilo na niz glasina koje su obilježile kraj 1938. i početak 1939. godine. Možda je bila samo slučajnost da su se sve te 'zastrašujuće priče' odnosile na njemačke napade prema zapadu, izazivajući tako u Halifaxu i drugima tjeskobu koju ranije bajke o njemačkim planovima u Ukrajini nisu uspjele izazvati, ali nudi se bolje objašnjenje od puke slučajnosti. 'Vansittartovi germanofobi', kako ih je [ministar naoružavanja Thomas] Inskip nazvao, uključivali su članove antihitlerovskih elemenata u njemačkom Glavnom stožeru. Njihov pokušaj da uvjere Britance da je Hitler odlučan zaratiti zbog Čehoslovačke je osujetio, 1938. godine, Chamberlainovo dramatično preuzimanje inicijative. Nakon što nije uspio potaknuti akciju govoreći istinu o Hitlerovim planovima, čini se, i to Wattovim oštrim riječima: "Razumna pretpostavka da su [oni] odlučili krivotvoriti izvješća kako bi prevarili Britance na njihovoj najosjetljivijoj točki" - strahu od iznenadnog napada na London. Također su doveli u pitanje samopouzdanje Butlerove definicije njemačke politike kao "Blefiraj Zapad. Infiltriraj se na Istok". Time što su stvorili dojam kako je i Britanija sama na meti, potaknuli su razgovore u glavnom stožeru sa Francuzima, koji su uvelike povećali pritisak na Chamberlaina neka se obveže na kontinentalni rat velikih razmjera."
Razgovori britanskog glavnog stožera (i Antante) sa Francuzima, zajednički pripremajući rat koji je Njemačka pokušala izbjeći, također su bili među uzrocima Prvog svjetskog rata. (naglasak moj)
Protunjemačka frakcija u Ministarstvu vanjskih poslova je nadopunjavala rad Vansittartovog mlina lažnih obavještajnih podataka. Viši diplomat, Gladwyn Jebb, izvijestio je Odbor za vanjsku politiku, u siječnju 1939. godine: "Svi naši izvori su jednoglasni u izjavi da je [Hitler] jedva pri zdravoj pameti, obuzet besmislenom mržnjom prema ovoj zemlji i sposoban narediti trenutni zračni napad na bilo koju europsku zemlju, i da se ta naredba odmah posluša." Nakon osam godina Vansittartova vodstva Ministarstva vanjskih poslova, britansku 'Rolls Royce državnu službu' vozili su histerici i nitkovi. Jebb je postao fanatični zagovornik europskog ujedinjenja i kraja britanskog nacionalnog suvereniteta nakon rata. Nekoliko članova Focusa, uključujući Churchilla i Arthura Saltera, također su bili vodeći zagovornici ujedinjenja. Churchill je bio zagovornik predratnog projekta Pan-Europa, Richarda von Coudenhove-Kalergija, koji je financirao Max Warburg.
Charmley kaže da su, u siječnju 1939. godine, nove glasine:
"...ukazivale na to da su Nizozemska i/ili Belgija u opasnosti. Halifax je ponovno zauzeo tmurniji stav prema [glasinama] od nekih svojih kolega. Kabinet se složio sa mišljenjem da je nemoguće ignorirati izvješća. Šefovi stožera zamoljeni su da razmotre predstavlja li napad na Nizozemsku casus belli za Britaniju."
Nizozemska je tako 1939. godine bila iskorištena kao Belgija 1914. godine.
Watt kaže: "Chamberlain je dominirao svojim kabinetom, ili svima, osim jednog člana. To je bio njegov bliski prijatelj, Edward Wood, vikont Halifax, ministar vanjskih poslova." Preobraćenje Halifaxa i Vansittartova nasljednika, Alexandera Cadogana, u Osvajanje Vansittartove linije, tijekom zime 1938. i 1939. godine, bilo je ključno postignuće za ratnu stranu. Obojica su počeli iznositi iste laži kao Churchill, Lloyd i ostali, sa istim disraelitskim nepoštivanjem ograničenja financija. Kako Cowling opisuje:
"Sredinom studenog [Halifax] je Kabinetu dao jeziv prikaz Hitlerove odlučnosti da uništi Carstvo i potrebe da se potaknu 'umjereni elementi' u Njemačkoj, ispravljanjem 'lažnog dojma da smo bez kičme'. Nakon što tada nije uspio uvjeriti Chamberlaina da prihvati prve korake prema regrutaciji, pokušao je ponovno u siječnju, sa prikazima toga koliko 'financijsko i ekonomsko stanje Njemačke prisiljava ludog diktatora na lude avanture'. Početkom veljače je rekao Kabinetu da će 'radije bankrotirati u miru nego biti poražen u ratu protiv Njemačke'."
Halifax je bio pogođen "sumnjom i nezadovoljstvom koje se širilo među mlađim ministrima, 'mladima' i 'najboljim tradicionalnim elementima' u Ministarstvu vanjskih poslova i Konzervativnoj stranci, za koju je prethodni ministar vanjskih poslova, Anthony Eden, tvrdio da se samo Halifax nije okrenuo protiv Chamberlaina". Chamberlainovi bivši saveznici u Kabinetu tako su se preobratili, a on se, usred svake sljedeće panike, mogao prikazati kao stari besposličar koji žalosno opstruira ono što treba učiniti.
Eden i Halifax
U veljači 1939. godine, Halifax je bio "glavni gost na strogo privatnom ručku" sa članovima Focusa i nekoliko laburističkih zastupnika, koje je impresionirao. Možda čak i nije bio svjestan cijelog spektra aktivnosti svojih domaćina. David Irving opisuje kako je Britanija bila prevarena da ponudi jamstvo Rumunjskoj:
"Dva dana nakon [njemačke okupacije] Praga, rumunjski ministar u Londonu, Viorel Tilea - bliski prijatelj Focusa - rekao je Lordu Halifaxu da je Njemačka njegovoj vladi postavila 'ultimatum'. Bukurešt, zapanjen, demantirao je ultimatum, ali Tilea se držao svoje priče. Robert Boothby će se nekoliko dana kasnije pohvaliti da je sam 'potpuno izmislio' priču: nazvao je veleposlanstvo kako bi dobio vizu, Tilea je spomenuo da Njemačka traži od Rumunjske da se više usredotoči na poljoprivredu i nagovorio je Tileu da kaže [Ministarstvu vanjskih poslova] da je to 'ultimatum'. Sam je potom prodao priču novinama. Prema njemačkom presretnutom dopisu, Tilea je priznao [da] je 'iskoristio svoje upute u najvećoj mogućoj mjeri'. Kakva god bila pozadina, ubrzo se umirovio kao bogat čovjek, i održavao monašku šutnju do svoje smrti. Ministarstvo vanjskih poslova primijetilo je da je među Tileinim stvarima u siječnju 1941. godine bila funta čvrstog zlata. Chamberlain je započeo izradu deklaracije četiriju sila, koju bi potpisale Britanija, Francuska, Poljska i Rusija, kako bi 'djelovale zajedno u slučaju daljnjih znakova njemačkih agresivnih ambicija'."
Robert Bernays, član Focusa od 1936. godine, pomogao je Tilei prestrašiti Halifaxa. Bernays je bio rođak Edwarda Bernaysa, mnogih istaknutih rabina i poznate obitelji Freud. Richard Davenport-Hines kaže da je Max Ausnit/Auschnitt, židovski industrijski magnat iz Rumunjske, kao i bliski Tilein suradnik, "širio alarmističku tvrdnju da je Njemačka dala ultimatum Rumunjskoj da se pridruži Osovini." (Balkan Conscience: Aspects of Anglo-Romanian Armaments 1918–39 (by Vickers), Richard Davenport-Hines, Business History, svezak 25, broj 3, 1983.)
Taj je nacrt kasnije izmijenjen zato da bi se isključili Sovjeti, ali je Chamberlain postupno bio prisiljavan tretirati ih kao partnere, te učiniti neovisnost zemalja istočno od Njemačke pitanjem politike, što je drastično odstupanje od bilo kakvog racionalnog shvaćanja britanskih interesa. Kao što Cowling kaže:
"Postojali su i štap i mrkva. Štap, savijen od početka, sastojao se od regrutacije, izolacije Njemačke, i jamstava Poljskoj, Grčkoj, Danskoj, Nizozemskoj i Švicarskoj. Mrkva je i dalje bila revizija granica u Poljskoj i drugdje, te ekonomski sporazum nakon što je Hitler shvatio da se silom neće postići ništa što se ne bi moglo sigurnije postići pregovorima."
Chamberlain, da je mogao djelovati slobodno, nikada ne bi došao do takvog zaključka. Bio je to kompromis sa kabinetom, Parlamentom i medijima, koji su se uglavnom ujedinili protiv njega, čak i prije njemačke okupacije Bohemije i Moravske krajem ožujka, što je teško narušilo mir u Britaniji. Chamberlainova mjera predstavljala je dio onoga što su Focus i sovjetsko ministarstvo vanjskih poslova dugo tražili: opkoliti Njemačku. Jamstva njemačkim susjedima (kako tvrdi Irving)...
"....bila su poput žica za penjanje. Kao što će kasnije napisati Iverach McDonald, diplomatski dopisnik 'The Timesa', bila su opravdana u očima sve većeg broja zastupnika Torijevaca i novinara, iz jednog jednostavnog i najvažnijeg razloga: 'Što prije dođe taj rat, tim bolje.'“
Ratna stranka smatrala je učinkovitom upotrebu širenja nekoliko vrsta straha odjednom. Charmley kaže da je tvrdnja ministra rata, Leslieja Hore-Belishe (rođen kao Isaac Leslie Belisha), od 21. ožujka 1939. godine:
"....da Njemačka gomila svoje trupe na zapadu, uz priče o napadima na Litvu i zračnim napadima na London, izazvala kod Chamberlaina oštru tjeskobu. Logika mu je govorila da sve priče ne mogu biti istinite, ali suočavanje sa 'fanatikom' stvaralo je nesigurnost, te su poduzete mjere opreza protiv zračnih i podmorničkih napada."
"Njemačka" je zvučala kao alarm, a "Rusija" kao uspavanka. Samim svojim postojanjem su Sovjeti štitili Europu. Churchill je 24. ožujka napisao: "Odani stav Sovjeta prema cilju mira i njihov očiti interes za otpor nacističkom napredovanju prema Crnom moru ulijevaju osjećaj ohrabrenja svim istočnim državama, kojima sada prijete manični snovi Berlina" (Step by Step, Winston Churchill, 1939.). Churchill je manje otvoreno govorio o "prenesenim osjećajima" kada je potajno odobrio sovjetsko "napredovanje prema Crnom moru", kao i kontrolu nad "istočnim državama", što je dogovoreno sa Staljinom u Moskvi 1944. godine.
Churchillov i Staljinov tajni 'sporazum o postocima' iz 1944. godine
Chamberlain je nastavio pokušavati izbjegavati izravni savez sa Sovjetima. Irving kaže da je tajnik kabineta, Sir Horace Wilson:
"..sjetio se, pišući o tome u listopadu 1941. godine, gospodin Chamberlain nije mogao vjerovati da je sovjetska politika išta drugo osim sebična - 'pomiješana sa snažnom željom da se civilizirana Europa uništi sukobom između Engleske i Njemačke'. I, nastavio je, ništa što su Rusi učinili do njegove smrti nije sugeriralo Chamberlainu da je u krivu."
Halifax je, međutim, izgubio svaku realnu prosudbu. Do proljeća 1939. godine je "smatrao 'pravim problemom' 'Njemački pokušaj postizanja svjetske dominacije' i bio je spreman izjednačiti Rumunjsku i Nizozemsku kao jednako važne sa britanskog gledišta." Cadogan, njegov stalni tajnik, složio se sa njegovim stavom. Cadogan je bio uvjeren da bi "Hitler, kada bi to mogao učiniti, najviše volio uništiti Britansko Carstvo" (Cowling). Nije bilo važno "što 'vjerojatno ne postoji način na koji Francuska ili mi sami možemo spriječiti da Poljska i Rumunjska budu pregažene', [Halifax] je i dalje mislio da, ako mora birati između 'nedjelovanja ili ulaska u razorni rat', preferirati će ovo drugo kao manje zlo". Ostaje nejasno zašto je Halifax razaranje smatrao manjim zlom od nastavka mira.
Ian Colvin, dopisnik 'News Chronicle', pridonio je, više od bilo kojeg drugog novinara, nizu alarmističkih izmišljotina, koje su iskorištene za uništavanje Chamberlainove vanjske politike. Irving opisuje Colvina kao osobu koju su "antinacistički elementi u Berlinu koristili kao sredstvo za prenijeti zastrašujuće priče", od siječnja 1938. godine. "Colvin je tvrdio da Hitler planira napasti Čehoslovačku tog proljeća; nakon pogroma u studenom, opisao je 'govor' koji je Hitler održao trojici dužnosnika ministarstva vanjskih poslova u kojem je iznio svoju odbojnost prema Britaniji i Chamberlainu, te opisao kako će se riješiti Židova, crkava i privatne industrije u Njemačkoj (takvog govora nije bilo)."
Krajem siječnja 1939. godine, kaže Watt:
"Colvin je izvijestio lorda Lloyda da njemačke vojne pripreme uključuju mogućnost napada na Poljsku u ožujku. U tome je, kao što smo vidjeli, bio preuranjen, i bio je u krivu. Ali, to nije uništilo povjerenje u njega. Tijekom veljače nastavio je tvrditi da Hitler planira napasti Poljsku krajem ožujka."
Krajem ožujka 1939. godine je Colvin Cadoganu donio "dramatičnu vijest da Njemačka ima 'sve spremno' za 'napad na Poljsku', nakon čega će uslijediti slična akcija protiv baltičkih republika, i nakon čega bi, sa ruskim savezom u džepu, Hitler usmjerio svoju pozornost na Britansko Carstvo". Cadogan je odveo Colvina Halifaxu, koji ga je odveo Chamberlainu (Chamney u Chamberlain).
Watt naziva Colvinove informacije "izmišljanjem točnih informacija i grubo pretjeranih zaključaka, a zaključak koji mu je dostavljen, također pod krinkom informacije, očito je bio namjerno pretjeran kako bi se postigao maksimalan učinak na primatelja. Namjera pojedinca ili pojedinaca, koji su Britancima dali ove obmanjujuće informacije, očito je bila izazvati Britaniju na neku veću akciju suprotstavljanja, blokiranja, obuzdavanja ili sprječavanja Führera." Chamberlain od tada nije mogao više izbjeći zahtjeve svojih protivnika, predvođenih Halifaxom, te je najavio jamstvo poljske neovisnosti, što je najavio kao privremenu i uvjetnu mjeru za sprječavanje napada, koji je bio naveden vjerovati da je neizbježan.
Budući su "britanski torijevci postali jamcima boljševizma", antifašistički tisak je mogao slobodno iznositi svoje zahtjeve (Churchill, Hitler and the Unnecessary War, Patrick Buchanan, 2008.). "News Chronicle, Daily Worker, Manchester Guardian, Daily Mirror i, nešto nevoljnije, Daily Herald, svi su odbacili oprez i zagovarali anglo-sovjetsku solidarnost, odmah nakon što je poljsko jamstvo objavljeno 31. ožujka." (Cockett)
Ponovno okruženje
"Britanska izvješća" o njemačkom javnom mnijenju počela su primjećivati "kako je vapaj za okruženjem nailazio na veliki uspjeh." Do sredine travnja, nudeći jamstva po istočnoj Europi, "Halifax je sebe i svoju vladu doveo u apsurdan položaj", u kojem je Britanija izgubila slobodu djelovanja; Njemačka je bila ogorčena, a Sovjeti su postajali sve sigurniji. Kao što Patrick Buchanan kaže: "Staljinovo olakšanje i radost moglo se samo zamisliti."
Nagrađujući kreatore ratnog straha, Chamberlain i Halifax ohrabrili su izmišljatelje, ali i korisnike priča. Isto je vrijedilo i u Washingtonu. William Bullitt, američki veleposlanik u Parizu, pouzdani izvor obavještajnih podataka za Roosevelta, mogao se osloniti da će svako alarmantno izvješće prenijeti prijemčivom predsjedniku, pod uvjetom da su Njemačka ili njezini prijatelji navodni agresori. Tako su već u prvoj polovici travnja: Francuska, Gibraltar, Britanija, Jugoslavija, Poljska, Danzig, Egipat, Sirija i Maroko, jedva izbjegli izmišljene napade. Irving kaže da je 12. ožujka, Anthony Gustav de Rothschild, Victorov rođak i direktor investicijske banke N. M. Rothschild, "proslijedio Churchillovom doušniku i dobročinitelju, Sir Henryju Strakoschu" izvješće u kojem se govori da će Njemačka uskoro okupirati Prag, također "da će Franca uskoro svrgnuti Serrano Suner; da će Mussolini uskoro predati ultimatum Francuskoj; da će Italija napasti Švicarsku koristeći padobrance i Göringovu pukovniju; a da će Njemačka napasti Englesku s brodovima ravnog dna, koji će se okupirati u sjevernim lukama."
Ponavljano stvaranje panike i tako uspostavljeni zahtjevi ratne strane su uspjeli u eskalaciji napetosti, ratobornosti, kao i materijalnih priprema za rat. Kako West kaže:
"Dana 26. travnja, Chamberlain je objavio da uvodi regrutaciju. Time je odbacio politiku, koju je prvi put iznio Baldwin 1936. godine, da Britanija nikada neće uvesti regrutaciju u mirnodopsko vrijeme, a koju je sam Chamberlain ponovio nepuna četiri tjedna ranije. Razlog Chamberlainove akcije, kako je jasno izjavio kada ga je Attlee suočio sa ovim zaokretom, bio je taj što jamstva dana Poljskoj i Rumunjskoj, zajedno sa novim uvjetima, znače kako mobilizacija ne može čekati formalnu objavu rata."
Hitlerov odgovor, dva dana kasnije, bio je otkazivanje anglo-njemačkog pomorskog sporazuma, "koji je bio znak da Britanija i Njemačka nikada neće ići u rat u poznatom 'komadu papira' potpisanom nakon Münchena i, na poljskom frontu, poništavanjem njemačko-poljskog pakta o nenapadanju. To je, zajedno sa Chamberlainovim govorom o regrutaciji, dovelo Europu na sam rub rata."
Mir je još uvijek visio na koncu. Ratna stranka je pribjegla sabotažnim naporima, kako bi umirila neprijateljstvo koje se razvijalo između Britanije i Njemačke. Kako West opisuje: Hitlerov govor, kao odgovor na Chamberlainovu najavu novačenja, sadržavao je kritike britanske i američke vanjske politike, što je moglo odjeknuti kod publike u tim zemljama i zakomplicirati sliku Ministarstva vanjskih poslova opisom "jedva razumnog čovjeka, kojeg proždirene besmislena mržnja".
"Prijevod je, tom prilikom, distribuiran izravno iz Anglo-njemačke informativne službe u Londonu, i ubrzo nakon toga objavljen kao pamflet, tiskan i u Njemačkoj. Prijevod prethodnih Hitlerovih govora, koji su se pojavili u 'The Timesu' i drugdje, bio je uređen, često prilično ozbiljno; tko je bio odgovoran za to nije jasno. Vlasti u Britaniji dopustile su širenje ovih govora kada su tiskani u Njemačkoj, ali ubrzo nakon toga ih je Anglo-njemačka informativna služba počela tiskati u Engleskoj, a ravnatelj, dr. Roessel, i članovi njegovog osoblja protjerani su iz zemlje. Nikada nije objavljeno nikakvo objašnjenje ovakvih složenih afera."
Suradnici Reginalda Leepera, glavnog propagandista Ministarstva vanjskih poslova, iz češke vlade, žestoko protunjemačkog stava i čovjeka koji je Churchilla upoznao sa Focusom, trebali su izazvati ozbiljnu sumnju. Početkom 1939. godine, George Ogilvie-Forbes iz britanskog veleposlanstva u Berlinu, koji je bio na protuhitlerovskoj strani, ali i protiv rata, pokušao je uvjeriti Ministarstvo vanjskih poslova da se složi sa prijedlogom njemačkog ministarstva vanjskih poslova za anglo-njemački kulturni sporazum, radi poboljšanja odnosa. Reginald Leeper primio je prijedlog, bio je "potpuno protiv", te ga opisao kao "totalitarnu tehniku". Savjetovao je Ogilvie-Forbesu neka odbaci ideju na način koji ne bi "dao Ribbentropu izgovor za njegov antibritanski otrov".
Svjetski mir
Potreba ratnih huškača u borbi protiv dezinformacija, i zato da se mir ne bi produžio, bila je neselektivna. U svibnju 1939. godine, "kada se rat činio pitanjem dana", abdicirani kralj Edward VIII., tadašnji vojvoda od Windsora, uputio je apel za svjetski mir.
"Prije nego što je došao do mikrofona, vojvoda je obišao groblja u Verdunu, gledajući grobove stotina tisuća ljudi koji su tamo ubijeni. Jasno je dao do znanja da govori u ime onih mrtvih, čije je grobove posjetio tog dana:
"Ne govorim niti u koje ime, osim u svoje. Govorim jednostavno kao vojnik posljednjeg rata, čija je najiskrenija molitva da takvo okrutno i destruktivno ludilo, više nikada ne obuzme čovječanstvo. Prekidam svoju samonametnutu šutnju sada, samo zbog očite opasnosti da se svi približavamo ponavljanju sumornih događaja, koji su se dogodili prije četvrt stoljeća. Mi znamo da će u modernom ratovanju pobjeda biti samo u rukama sila zla..."
Vojvoda je pozvao na "obezvređivanje sve te štetne propagande koja, iz bilo kojeg izvora dolazi, teži trovati umove ljudi svijeta. Osobno osuđujem, na primjer, upotrebu izraza poput 'okruživanja' i 'agresije'."
Zaključio je:
"Svijet se još nije oporavio od posljedica posljednjeg pokolja. Najveći uspjeh koji bi bilo koja vlada mogla postići za svoju nacionalnu politiku bio bi ništa, u usporedbi sa trijumfom doprinosa spašavanju čovječanstva od strašne prijetnje, koja mu danas prijeti."
West kaže da se čini kao da je Chamberlain bio "pod velikim utjecajem odvraćanja od rata, upravo u to vrijeme, i čvrsto je okrenuo leđa svim alarmistima oko sebe, i [otresao] se stanja gdje su ga, čak i glasine 26-godišnjeg novinara 'News Chroniclea', dovele do pomisli da je rat neizbježan".
Prema Westu, vojvodin govor je "čulo više od 400.000.000 ljudi diljem svijeta", ali...
"...bio je gotovo potpuno nepoznat u Britaniji, otkako ga je BBC zabranio. Točne okolnosti zabrane nisu jasne. BBC je isprva slučaj proslijedio Buckinghamskoj palači, ali su ih oni uputili na Downing Street 10. Čini se da je BBC, nakon konzultacija na najvišoj razini, odlučio pristati na nametanje zabrane."
Edward, vojvoda od Windsora, abdicirani kralj
Čelnici BBC-a možda su se naježili kada je vojvoda od Windsora spomenuo "trovanje umova“, jer na koga je drugoga mogao mislili, nego na ljude poput Mathesona, Burgessa ili Churchilla? Vansittart je (prema Cockettu), bio uvrijeđen kada je Chamberlainov tajnik kabineta, Horace Wilson, posjetio urednika vijesti BBC-a, Roberta Clarka, u svibnju 1939. godine, "kako bi optužio televizijske kuće da 'uvjeravaju ljude da je rat neizbježan i potiču ratni mentalitet'".
Moto BBC-ja bio je: "Nacija treba govoriti o miru naciji". Njemačka je (prema njima) morala biti manje od nacije, ali korporacija je govorila o miru Staljinu, koji je terorom vladao sa više nacija nego nekada Jingis Khan. Winston Churchill također je govorio o miru, ali i o još mnogo toga sa komunistima. U 'Daily Telegraphu', 08. lipnja, predložio je "stvaranje velikog saveza između Britanije, Francuske i Rusije". Richard Cockett kaže: "Ivan Majsky, sovjetski veleposlanik u Britaniji, sada postao posebno dobrodošla i uvijek prisutna figura u novinarskim krugovima, te se privatno sastajao sa većinom urednika i vlasnika kako bi razgovarali o mogućnostima saveza". Chamberlain je bio "izložen rastućem valu javnog pritiska, orkestriranog iza kulisa, kako je, na Chamberlainovo gađenje i prezir, otkrilo telefonsko prisluškivanje MI5 sveprisutnog M. Majskog. U Donjem domu, 19. svibnja, Chamberlain je bio izložen snažnom i dobro informiranom pritisku, budući je Majsky pažljivo informirao Churchilla prije početka rasprave."
Maisky i Churchill
"Koja je cijena Churchilla?“
Glavni zadatak Focusa je bilo instalirati Churchilla u kabinet (što bi Chamberlain učinio samo pod prisilom), te usmjeriti britansku politiku isključivo protiv Njemačke. Krajem lipnja, Anthony Eden, Harold Macmillan i Harold Nicolson, posjetili su urednike novina kako bi ih nagovorili neka podrže Halifaxa protiv Chamberlaina, u nastojanju da pokrene "razorni rat" i, u tu svrhu, uključi Churchilla i Edena. Vlasnik 'Telegrapha', inače pro-konzervativni, Lord Camrose, bio je blizu podrške ratu, kada je Churchill na svojim skupovima pozivao na sovjetski savez, a posjet Edena i suradnika ga je odlučno preobratio. Lord Astor, vlasnik 'Observera', jedan od navodnih nacističkih simpatizera Clauda Cockburna, već je "neko vrijeme" bio za Churchillovo pridruživanje kabinetu i "želio je regrutaciju i ruski savez". Lord Kemsley, vlasnik 'Sunday Timesa', također se pridružio ratnoj stranci. 'The Times', u vlasništvu Johna Jacoba Astora V., posebno njegov urednik, Geoffrey Dawson, nastavio je podržavati Chamberlaina.
Sa svima, osim 'The Timesa', od 02. srpnja započinje koordinirana kampanja zagovaranja Churchilla da se pridruži Kabinetu u Observeru, Guardianu, Telegraphu, Yorkshire Postu, Mirroru, Evening Newsu, Staru, News Chronicleu, Sunday Graphicu, Daily Workeru i Daily Mailu.
Felix Frankfurter je završio svoj posjet Churchillu, u to vrijeme Focus započinje "ekstravagantnu promotivnu kampanju u Churchillovo ime". Churchill je zamolio Eugena Spiera, osnivača i prvog financijera Focusa, neka se suzdrži od objavljivanja knjige o ovoj tajnoj skupini sve do Churchillove smrti. U vlastitim memoarima, Churchill je tvrdio kako "nije imao nikakve veze sa tisućama ogromnih plakata, koji su bili izloženih tjednima na gradskim trgovima, 'Churchill se mora vratiti'", niti "sa rolama mladih volontera, muškaraca i žena, [koji su nosili] plakate sa sličnim sloganima gore-dolje, ispred Donjeg doma". Uvjerljivo poricanje i određena distanca od organizatora jesu doista bili razboriti za nekoga tko se pretvarao kao da ga narodna volja vraća u Kabinet. Kao što David Irving opisuje:
"Tajanstveni agenti unajmili su reklamne panoe - tipično, fotografirano 24. srpnja za 'The Strand', koji je nosio samo tri velike riječi: KOJA JE CIJENA CHURCHILLA? Glasinama, insinuacijama i otvorenim izjavama, Fleet-street je sugerirao da će se zapravo uskoro vratiti; novinski uvodnici i pisma čitatelja raspravljali su o tom pitanju.
Daily Telegraph je započeo ovu veliku potjeru za novinama 03. srpnja. 'Nijedan korak', tvrdio je ovaj, vodeći brod Lorda Camrosea, 'ne bi dublje impresionirao sile Osovine uvjerenjem da ova zemlja misli ozbiljno.'"
Vrsta oglasa u kojem se oglašivači ne identificiraju
Niti jedan drugi korak ne bi učinio više da uvjeri Kominternu i NKVD da su se svi njihovi napori isplatili. Irving primjećuje: "Njihova virtualna urednička jednoglasnost je bila impresivna, a da ne kažem jedinstvena. Nekoliko diplomata posumnjalo je kako je ovo orkestrirano." Možda su ti diplomati prepoznali umiješanost jednog od svojih. "Chamberlain je otkrio u ovoj agitaciji zavjeru u koju je bio uključen sovjetski veleposlanik - njegovi izvori izvijestili su da je Maisky bio u bliskom kontaktu sa Winstonovim sinom." Maisky je, kako se vidjelo, također bio u bliskom kontaktu i sa velikim dijelom tiska i Parlamenta. Američko veleposlanstvo je "i ranije povremeno vidjelo agitaciju za Churchilla, ali nikada u takvim razmjerima. Njemački veleposlanik pripisao je to disidentima koji pokušavaju podrijeti u kabinet i sabotirati njegovu konstruktivnu politiku prema Njemačkoj - 'uglavnom anglo-židovski krugovi, sa Churchillovom grupom u svom tragu.'“ Budući su povjesničari pokazali gotovo jednoglasnu nezainteresiranost za izvor financiranja takve kampanje - "tajni fond" New Courta morao je biti glavni osumnjičenik.
Chamberlain je smatrao kako je ovaj to učinio, sa dobrim razlogom. "Dana 08. srpnja, nakon posjeta australskog visokog povjerenika, premijer je napisao svojoj sestri kako Dominioni misle kao i on - da ako je Winston u vladi, 'neće proći dugo prije nego što budemo u ratu.'" To i jest bila namjera Churchillovih pristaša. Možda je Chamberlain bio previše pristojan da bi to posumnjao. Vjerojatno je samo bistar i odlučan napor mogao spriječiti operaciju promjene režima, koja je bila usmjerena protiv njega. Takav napor nikada nije uložen. Dok su Frankfurteri i Waley Cohen radili oštrom namjerom, odlučnošću i ogromnim resursima, čuvari mira se nisu uspjeli koordinirati, pripremiti ili zadržati svoj stav, te je, uz samo umjerenu upornost, njihov napor ubijen.
Add comment
Comments