IZBJEGLICE

Izbjeglice o čijem će utjecaju ovaj tekst govoriti su, ​​prije svega, Židovi koji su emigrirali u Britaniju u kasnijim desetljećima 19. stoljeća. Mali broj Židova je već živio u Britaniji puno prije je došlo do većeg vala imigracije Aškenaza iz istočne Europe, koji se događao tijekom nekoliko desetljeća, počevši od 1870-ih godina. Imigracija je bila donekle regulrana Zakonom o strancima, iz 1905. godine. Budući da su, u to vrijeme, većina imigranata koji su pristizali bili Židovi, oni su ovim bili i najviše pogođeni. Ipak, nastavili su pristizati, i to očito u velikom broju. Danas, prema vladinim statistikama, Židova u Britaniji ima oko tristo tisuća, što je nešto manje od 0.5% ukupnog stanovništva.

Do početka 20. stoljeća, narativ koji je govorio o tome kako su ti nedavno imigrirani Židovi izbjeglice, koji su pobjegli od ruskog progona i antižidovskog nasilja, postao je uobičajen. Kao što je David Cesarani opisao, ovo je uvijek bilo uglavnom mitsko:

"Protužidovski nemiri u Rusiji i protužidovsko zakonodavstvo koje je uslijedilo pokrenuli su val masovne migracije iz Ruskog Carstva u Zapadnu Europu, Ameriku i Južnu Afriku. Između 1880. i 1914. godine, oko 2,5 milijuna Židova migriralo je na zapad. Samo je dio te migracije bio izravna posljedica pogroma: većinom se radilo o ekonomskoj migraciji. Židovi su neprestano napuštali Rusiju i Poljsku, sve od 1870-ih godine, zbog pritiska stanovništva na radna mjesta i resurse u Palama. Nemiri, koji su ionako bili ograničeni na dva razdoblja: 1881.–82. i 1903.–06. su bili lokalizirani. Uprvom razdoblju, iz sjeverozapada Rusije je ipak otišlo na desetke tisuća Židova, ali su ostavili regiju netaknutu nemirima, i u kojoj su Židovi bili punopravni građani.”

(The Left and the Jews, David Cesarani)

Uspjeh ove mitske priče o zločinima i izbjeglicama u Britaniji, prvenstveno se može zahvaliti kontinuiranim naporima mreže interesnih skupina, koje su bile sve više predane pomaganju migracije Židova prema zapadu. Ova mreža bila je usredotočena na dobro povezane, međusobno vjenčane i enormno bogate članove tkz. anglo-židovskog bratstva, uključujući: obitelji Goldsmid, Mocatta, Rothschild, Montefiore, Sassoon, Cohen, Nathan, Samuel, Montagu i Henriques. Zajedno su djelovali kroz organizacije, koje  uključuju: Odbor zastupnika britanskih Židova (osnovan 1760.), novine Jewish Chronicle (osnovane 1841.), dobrotvorni Židovski odbor skrbnika, (osnovan 1859.), i Anglo-židovsku udrugu (osnovanu 1871.). Anglo-Židovstvo se sve više ponašalo jednostavno kao kao Židovstvo - zasebna zajednica koja je uživala u bliskosti s moćnicima, ali zabrinuti za globalnu židovsku naciju, te su radili na utjecaju na britansku vanjsku politiku kako bi promicali židovske interese diljem svijeta.

(Pogledati:  The Rise of Modern Jewish Politics, C.S. Monaco)

Kao što opisuje Sharman Kadish: 

"'Zajednički Odbora zastupnika i Anglo-židovske udruge je osnovan 1878. godine. Djelovao je kao 'Foreign Office' anglo-židovske zajednice. Središte za razmjenu informacija, koje su stizale do zajednice o situaciji Židova u inozemstvu, sastavljao je izvješća i memorandume i njegovao kanale komunikacije sa stvarnim Foreign Officeom, u nadi kako će potonji moći prevladati i posredovati u korist prekomorskih Židova, ako se ukaže potreba (politika shtadlanut).” 

(Bolsheviks and British Jews, Sharman Kadish)

Izvješća o ruskom progonu Židova, od strane Josepha Jacobsa u The Timesu, smatrana su se temeljem kontroverze oko pogroma u siječnju 1882. godine. Potaknuli su sastanke u Mansion Houseu i Guildhallu, gdje je donirano najmanje £200,000; donacije su  prikupljene u fond Mansion House, koji su Odbor skrbnika i druge organizacije koristile kao pomoć pri preseljenju Židova u London, ili otputuju u SAD. Formiran je Kućni odbor Mansion House, koji je ubrzo preimenovan u Rusko-židovski odbor, s Julianom Goldsmidom kao predsjednikom i Jacobsom kao tajnikom. Kolega novinar i židovski aktivist, Lucien Wolf, pojačao je Jacobsove napore u tisku i radio je na koordinaciji napora AJA-e i Odbora zastupnika britanskih Židova. Biskupe, kardinale, pisce i slavne osobe tog vremena su pridobili za svoju stvar - putem tih izvještaja o grozotama.

(Russians, Jews and the Pogroms of 1881-2, John Doyle Klier)

Benjamina Disraelija, britanskog premijera onoga doba, jedva su spriječili da ne započne rat protiv Rusije, tijekom 1877. i 1888. godine. Antiruska propaganda je bila uobičajena stvar u dijelovima britanskog tiska.

(Napomena: Disraeli kao britanski premijer (1874.-1880.) se obvezao da će Britanija podupirati Osmansko Carstvo, koje će služiti  kao prepreka protiv potencijalnog ruskog izazova britanskoj kontroli Indije i Sueskog kanala (također je dogovorio britansku državnu kupnju kontrolnog udjela u kanalu, 1875. godine, uz zajam od Lionela de Rothschilda). Povod za rusko-turski rat, 1877.-78. godine je bio turski pokolj Bugara. Disraeli se javno rugao i odbacivao izvješća. Njegov ga je kabinet za dlaku spriječio da povede rat protiv Rusije. Times, očito nemajući nikakvog prigovora na zločine nad civilima, stao je na stranu Disraelija i Osmanlija.

Rusija je vodila rat iz implicitno 'panslavenskih' razloga. Dolje spomenuti dopisnik Židovskog svijeta je naveo panslavizam, među veteranima rata, kao motiv antižidovske pobune [Klier, str. 403]. Veterani su bili “značajan element u gotovo svakom pogromu”. [Klier, str.51]. Klier također spominje da je ruski časopis 'Kievlianin' nakon nereda objavio uvodnik kako bi "Židovima trebalo zabraniti držanje državnih ugovora za opskrbu oružanih snaga, zabrinutost koja se vratila zbog skandala oko nabave vojske, tijekom nedavnog rusko-turskog rata." Levinov memorandum, koji je izradila židovska viša klasa u Rusiji, okrivila je panslavizam i širi ruski nacionalizam za nemire, te je implicirano kako država treba djelovati protiv nacionalističkog pokreta. Čini se da su se panslavizam i nepovjerenje prema Židovima snažno podudarali.)

Prema Johnu Klieru, Times je Rusiju "uobičajno opisivao kao 'zaostalu zemlju, koja se još nije probila do razine europskog života'. List je započeo kampanju niske razine protiv ruskog zlostavljanja Židova, čak i prije izbijanja pogroma."

(Russians, Jews and the Pogroms of 1881-2, John Doyle Klier)

Times se trudio osuditi rusku vladu već 1880. godine. Telegraph, u vlasništvu Harryja Levy-Lawsona, počeo je promicati istu liniju, s još većim žarom. Židovski svijet je, između srpnja i listopada 1881. godine, objavio nekoliko izvješća neimenovanog specijalnog dopisnika,  koji su "dramatično prikazali pogrome, kao velike u razmjerima, i neljudske u svojoj brutalnosti", uključujući silovanja i ubojstva Židova u velikim razmjerima, i na mnogim mjestima. Prema Klieru: "[M]noge od njegovih tvrdnji, poput ogromnog broja silovanja, nisu potvrđene, ili su u potpunosti proturječne arhivskom zapisu... Njegov izvještaj najviše nalikuje kompilaciji dokaza iz druge ruke, od kojih je vrlo malo prikupljeno od promatrača iz prve ruke. Osobito njegova izvješća o zvjerstvima moraju se promatrati s krajnjim oprezom."

Tvrdnje o zvjerstvima, koje su počele kružiti u židovskom svijetu, nisu imale temelja ni u jednom ruskom izvoru i čini se da su bile usmjerene na stvaranje međunarodne aktivističke mreže (koja je, u stvari, već bila okupljena kada je nasilje započelo). Percepcija Židova koji žive i umiru u bijednom ugnjetavanju se povezivala s organiziranim naporima da se potakne i financira židovska migracija u zapadne zemlje, prvenstveno u SAD. Kao što piše Klier: "Iseljenički pokret predstavljao je punoljetnost modernog židovskog tiska. [...] Razdoblje je svjedočilo pionirskim naporima da se židovski tisak koristi u propagandne svrhe. [...] [P]ogovornici emigracije pokazali su se posebno vještima u tom smislu. Vrlo utjecajni su također bili naširoko pretiskani poticaji memelskog rabina, dr. Yitzhaka Rülfa, koji je naglašavao ruske zločine, kako bi mobilizirao međunarodni pokret za pomoć i prosvjede." Rülf je 'posredovao' (shtadlanut) u ime opkoljenih Židova tijekom 1870-ih, objavljujući tvrdnje o židovskoj gladi u Poljskoj, kao i podupirući napore Alliance Israélite Universelle (AIU) da bi potakli židovsku emigraciju u SAD. Prikaz nasilja, putem dopisnika 'The Jewish World' u Borispolu "naširoko je širio rabin Rülf, kako u Rusiji tako i u inozemstvu. Kako je rekao, 'povijest svijeta može proglasiti kako nema paralele s ruskim antižidovskim bijesom.' Kroz 1882. godinu, također je širio senzacionalističke izvještaje o masovnom silovanju".

Židovski svijet se tako pridružio Timesu i Telegraphu u okrivljavanju ruske vlade, karakterizirajući rusko seljaštvo kao prljave i neuke varalice, koje je lako nahuškati protiv Židova kao zgodnih žrtvenih jaraca.

Rabin Yitzhak Rülf

Kako je emigracija postajala održivija, mnogi su se Židovi za nju odlučili, bez obzira jesu li doživjeli pobune protiv sebe ili ne.

"Fondovi za pomoć, koji su osnovani za pomoć žrtvama pogroma, postali su metom apela onoga što bi se suvremenim jezikom nazvalo "ekonomskim migrantima". [...] Želja nekih emigranata da potvrde svoj status žrtava pogroma također može objasniti pretjerane priče o zločinima koje su ispričali. Svakako, američke vlasti zadužene za rad s izbjeglicama, izrazile su skepticizam o autentičnosti neke samoproglašene žrtve."

Organizacije uključene u pomoć migrantima bile su zabrinute da su “mnoge izbjeglice bile namamljene ekstravagantnim obećanjima o pomoći i ‘blistavim izvještajima o Americi, koje su im dale osobe zainteresirane da ih navedu neka emigriraju’”.

U siječnju 1882. godine, Rusko-židovski odbor uvjerio je Times neka objavi članke koji su "u biti, bili sažetak priča o grozotama preuzetih iz kolumni Posebnog dopisnika iz židovskog svijeta. Ukrašen prestižem The Timesa i lišen ikakvog daljnjeg potpisa,  naknadno je objavljeno kao zaseban pamflet i prevedeno je na razne europske jezike. Ovaj je izvještaj postao konačna zapadna verzija pogroma.” O uvodnicima Timesa, uz članke RJC-a, Klier kaže kako je "Rusija pozvana 'stati na kraj tim grozotama... Ako nisu voljni, onda ruska vlada mora biti odgovorna za sve zločine - od kojih su neki jednako okrutni, kao i svi zabilježeni u povijesti, a koji su počinjeni oslobađanjem mržnje pravoslavne rulje'." Drugi su listovi tada počeli ponavljati ove izvještaje iz Židovskog svijeta.

Židovski parlamentarci, predvođeni Georgeom de Wormsom, agitirali su da se ruska vlada smatra odgovornom. Foreign Office je zadužio svoje konzule u Rusiji da sastave vlastita izvješća o nasilju, što su oni i učinili, bez uplitanja posrednika. Izvješća konzula bila su u "velikom odstupanju" od onih objavljenih u Timesu, posebno u pogledu tvrdnji o silovanju. Drugi dopisnici također su proturječili izvješćima Timesa. Kao odgovor, Times se spustio tako nisko i ustvrdio kako je "ogorčenje ove zemlje opravdano u najvećoj mjeri, čak i ako, kao što se čini, postoji osnova za mišljenje da su najzlobnija nedjela djelomično kreacije popularne mašte". List je zatim surađivao s RJC-om na daljnjim uvodnicima, koji su diskreditirali konzule, laskali javnosti i informirali svoje čitatelje kako su Židovi u Rusiji “omraženi od strane stanovništva zbog njihovog uspjeha”, prije objavljivanja daljnjih izvješća o grozotama iz anonimnih izvora.

Konzuli Ministarstva vanjskih poslova su odgovorili na omalovažavanja u Timesu još jednim nizom izvješća, u kojima su opravdali i objasnili svoje ranije nalaze. Kao što Andrew Joyce opisuje: 

"Konzuli su bili ogorčeni. [Generalni konzul] Stanley ponovio je činjenicu da su njegove intenzivne istrage, koje je proveo uz velike osobne troškove i s ozbiljnom ozljedom noge, pokazale da izvještaji The Timesa o tome što se dogodilo, na svakom od tih mjesta,  sadrže najveća pretjerivanja, te da je prikaz onoga što se dogodilo na nekim od tih mjesta apsolutno neistinit."

(Myth and the Russian Pogroms, Andrew Joyce, https://www.theoccidentalobserver.net/2012/05/11/myth-and-the-russian-pogroms-part-2-inventing-atrocities/)

Međutim, na sreću za RJC, ozbiljnije nasilje u Balti, u travnju 1882. godine, moglo se iskoristiti za potporu njihove priče. Kako Klier opisuje, britanski vicekonzul je nakon toga posjetio grad i izvijestio o velikom razaranju imovine. Britanski konzuli također su obavijestili Foreign Office kako je barem jedna službena ruska publikacija podcijenila razmjere nasilja u nekim područjima. Times je proglasio stvar riješenom. Ostatak tiska, koji je već kopirao izvještaje Židovskog svijeta, pozdravio je navodnu potvrdu njihove priče. “U svijesti javnosti,” kaže Klier, “pogrom u Balti poslužio je kao potvrda svih prethodnih tvrdnji.” Tako je narativ RJC-a prevladao i nadograđivao se u narednim desetljećima. New York Times je istu ulogu imao u SAD-u.

Nestrpljivo i borbeno sudjelovanje britanskih i američkih 'zabilješki u novinama', pri objavljivanju lažnih priča o zvjerstvima je izvanredno, kao i vjerodostojnost koju oni, kao i širi tisak dali izvješćima o židovskom svijetu. Kako kaže Klier: "Arhivski zapisi, koji se odnose na pogrom u Balti, sadrže tvrdnje o silovanjima. To je zapravo jedini pogrom gdje se to zapravo i dogodilo." U gotovo svim drugim nemirima, kršćani su ciljali židovsku imovinu radi pljačke ili uništenja; tjelesne ozljede obično su se događale u pijanim tučnjavama. “Pa ipak”, nastavlja Klier, “velika učestalost silovanja bila je naširoko prijavljena u zapadnim izvještajima o pogromima, posebno onima koje su pružile židovske skupine.” Čini se da su urednici Timesa i New York Timesa odabirali koje će izvještaje pripisati događajima, na temelju razmatranja koja su jako daleko od novinarskih.

U desetljećima nakon toga, mediji i političari su sve više podržavali interse koji su formirali RJC, te su omogućili židovsku migraciju. Izbjeglički narativ opstao je kao, uglavnom, neosporan kanader i danas se koristi kao izgovor za politiku otvorenih granica. Židovske skupine u zapadnim zemljama često navode vlastito navodno izbjegličko podrijetlo kao hvalevrijedan motiv za pomaganje drugim izbjeglicama (definirano je tako da uključuje sve ilegalne imigrante) kako bi se naselili u tim zemljama (ali, ne i u Izraelu). Odbor zastupnika britanskih Židova jedan je od mnogih primjera, dok su Hebrew Immigrant Aid Society (HIAS) i International Rescue Committee (IRC), druga dva sa sjedištem u SAD-u. HIAS sebe ponosno naziva "najstarijom izbjegličkom organizacijom na svijetu" i poziva zapadnjačke populacije: "Poželite dobrodošlicu strancu. Zaštitite izbjeglicu." Slijedeći dio će ispitati koliki je i kakav utjecaj židovskih useljenika iz 19. stoljeća i njihovih potomaka na zapadno društvo u cjelini.

U prethodnom dijelu se raspravljalo o uzrocima vala useljavanja Židova koji je započeo 1881. godine i ulozi postojećeg židovskog stanovništva i njihovih pristaša u Britaniji. Ovdje se proširuje slika na situaciju Židova u Britaniji prije 1881. godine, njihov utjecaj na britansku vanjsku i unutarnju politiku, razloge masovnog useljavanja od 1881. godine, pa nadalje i početne reakcije naseljenijeg stanovništva na dolazak novog - oslanjajući se na radove židovskih povjesničara.

Židovi u Britaniji prije 1881. godine

Mješavina sefardskih i aškenaskih Židova, koja je brojala između 50-60000 ljudi, živjela je u Britaniji i prije nego što je započela poplava s istoka. Bili su izuzetno slobodni i napredni, u usporedbi sa svojim suvjernicima drugdje po svijetu.

(Modern British Jewry, Geoffrey Alderman, 1992.)

Todd Endelman nam kaže: 

"Velika masa Židova, koji su jedva željeli sjediti u parlamentu, ili držati pomorsku komisiju, nije mnogo patila od zakonskih nejednakosti. Nije bilo ograničenja na zanate kojima su se mogli baviti, robu kojom su mogli trgovati, područja u kojima su mogli živjeti. Niti su bili podvrgnuti posebnim porezima, cestarinama, nametima ili iznudama. Knjiga zakona je jednostavno ignorirala njihovu prisutnost..."

(The Jews of Britain, 1656. to 2000., Todd Endelman, 2002.)

Neki zakonski nedostaci su se primjenjivali na Židove u statutu, ali su se dugo vremena provodili nedosljedno. Kao što Geoffrey Alderman opisuje: “Zvaničnim Židovima bilo je zabranjeno glasati na britanskim parlamentarnim izborima do 1835. godine”, nakon čega su bili izjednačeni s domaćim Britancima, iako su prije tog datuma “povratnici, koji su nadzirali izbore u izbornim jedinicama,  imali pravo zahtijevati da svi birači koji su namjeravali glasati polože kršćansku prisegu... to nije bilo pravo koje su bili dužni iskoristiti. ” Neki su odlučili: 

"U svibnju 1830. godine je Sir Robert Wilson rekao Donjem domu kako su Židovi obično glasovali na parlamentarnim izborima u Southwarku (južni London), jer se nitko nije trudio inzistirati neka polože kršćansku prisegu. U prosincu 1832. godine, rabin Asher Ansell iz Liverpoola je očito mogao nesmetano glasovati na općim izborima."

(Controversy and Crisis, Geoffrey Alderman, 2008.)

Nakon što su dobili pravo glasa, britanski Židovi su još uvijek bili zaobilaženi: "...puna politička emancipacija – što znači pravo onih koji se izjašnjavaju kao Židovi da se kandidiraju i budu birani u Donji dom. Židovi nisu bili jedina vjerska skupina kojoj je to pravo uskraćeno. Katolici su to pravo osvojili tek 1829. godine. Unitaristi tada nisu uživali to pravo, kao niti ateisti."

(Geoffrey Alderman in Leeds and its Jewish Community, edited by Derek Fraser, 2019.)

Emancipacija je postignuta uglavnom zahvaljujući bliskosti bogatih Židova s ​​moćnim Britancima. Kampanja za ovo, kako kaže Endelman, bila je "djelom šačice ambicioznih ljudi iz Cityja s dobrim vezama, čiji su bliski kontakti s vladom omogućili da pitanje židovskog invaliditeta stave na nacionalni dnevni red." Obični Britanci, a vjerojatno i neprijatelji židovstva, nisu imali takvih kontakata ili su vodili manje učinkovitu kampanju, jer uspješne demonstracije protiv Židovskog zakona, kao one iz 1753. godine, nisu nikada  ponovljene.

Odmah je uslijedila prezastupljenost u politici. Kao što Alderman opisuje: 

"Svečani ulazak Lionela de Rothschilda u Donji dom kako bi zauzeo svoje mjesto (28. srpnja 1858.) bila je prilika velikog zajedničkog veselja, ali je također iznijela brigu... Židovi su bili previše zastupljeni u društvenim slojevima iz kojih su proizašle političke klase, a bilo ih je dovoljno s dovoljno privatnog bogatstva da svoje kandidature učine privlačnim prijedlogom, bez obzira na njihovo vjersko porijeklo. Dakle, židovska prisutnost u zakonodavnom tijelu rasla je neugodnom brzinom […] Nakon općih izbora 1865. godine, čak šest Židova je sjedilo u Donjem domu; daljnja su dva vraćena na dopunske izbore tijekom trajanja Parlamenta, 1865. do 1868. godine. U usporedbi s udjelom koji su Židovi činili u ukupnom stanovništvu Ujedinjenog Kraljevstva, oni su već bili 'prezastupljeni' u Commons-u, što je stanje koje se od tada samo nastavilo.”

(Modern British Jewry, Alderman)

Liberalna stranka identificirana je kao nositelj židovskih interesa. Do kasnih 1860-ih godina: 

"Bez iznimke, svi židovski zastupnici u tom razdoblju bili su liberali. Prvi židovski konzervativni zastupnik, opskurni vlasnik ugljena iz Nottinghamshirea, Saul Isaac, nije se pojavio u Westminsteru sve do 1874. godine. Do tada je parlamentarni židovski lobi bio liberalni lobi, koji se, štoviše, razvio tijekom desetljeća (1859.-68.) kada je Liberalna stranka preuzela definitivan oblik i sadržaj, pod vodstvom, prvo, lorda Johna Russella, a zatim Gladstonea. Činilo se kako trijumf liberalizma i židovske emancipacije idu ruku pod ruku, kao proizvodi istog političkog etosa. U subotu, 28. travnja 1866. godine, došlo je do izvanredne demonstracije ove činjenice, kada je Russellov prijedlog zakona o parlamentarnoj reformi prošao svoje drugo čitanje u parlamentu većinom od pet glasova; svih šest židovskih zastupnika glasalo je za to, bez obzira što se glasalo baš u subotu.”

(Židovska zajednica u britanskoj politici, Geoffrey Alderman, 1983.) 

Endelman pokazuje kako određeni stupanj formalne isključenosti iz londonskog Cityja (financijskog središta) nije zaustavio Židove da ondje trguju. Sigurno mnogo prije 1881. godine, Židovi, poput obitelji Rothschild i Mocatta, bili su istaknuti u financijama, od trgovine obveznicama i raznih roba, do svih vrsta brokerskih poslova. Osobito su Rothschildi bili jedinstveno važni u omogućavanju državama da se zadužuju. Budući da su radili kao međunarodno partnerstvo, njihova uloga u financiranju ratova je učinila njihovo odobrenje faktorom u odlučivanju koje si države mogu priuštiti borbu i kada.

Nijedna židovska obitelj, niti bilo koja druga obitelj, nije bila toliko bogata kao Rothschildi, ali Židovi su općenito bili u usponu što se bogatstva tiče. Kako kaže Endelman: 

"Početkom devetnaestog stoljeća, većina Židova u Engleskoj bili su imigranti ili djeca imigranata. Bili su osiromašeni, slabo obrazovani, ovisni o uličnoj trgovini niskog statusa i drugim oblicima sitne trgovine, popularno poistovjećeni s kriminalom, nasiljem i šikaniranjima, naširoko su smatrani neuglednimai strancima. Tijekom slijedeće tri četvrtine stoljeća, društveni karakter Židova se promijenio. Uoči masovnih migracija iz istočne Europe je većina Židova bila srednja klasa, bili su buržoaski po svojim domaćim navikama i javnim entuzijazmima, a njihov javni i osobni identitet sve je više bio oblikovan širom kulturom u kojoj su živjeli, potpuno na engleski način.”

Opis Geoffreya Aldermana je sličan. 1883. godine: 

"Više od polovice londonskih Židova [većina britanskih Židova] sada se nalazilo unutar srednje klase; 1850. godine je njihov udio bio oko jedne trećine. Štoviše, znamo iz Jacobsova mukotrpnog ispitivanja trgovačkih imenika i drugih zapisa, kako se unutar tih srednjih klasa, najveća pojedinačna skupina zanimanja nalazila unutar financijskog sektora - prije svega burze - a slijede je trgovci (preko polovica trgovaca u vojnim trgovinama bili su Židovi) i određenim proizvodnim sektorima (cigare, lule, papuče i čizme, namještaj, krzno, nakit i satovi, te dijamanti). Židovi su još uvijek činili samo 6% londonskih krojača, a samo 5% londonskih Židova je bilo je angažirano u profesijama: odvjetnici i bilježnici, kirurzi, zubari i arhitekti.”

(Controversy, Alderman)

Židovi su bili u dobroj poziciji da utječu na britansku politiku u korist vlastitog plemena, što su i činili. Oni su, međutim, također bili prisiljeni prilagoditi se nekim učincima zbog daleko većeg broja Židova koji su ušli od 1881. godine, i na neki su način bili izmijenjeni time. Britansku je povijest, u slijedećih stoljeće i pol, karakterizirala djelomična konfrontacija, kao i djelomična suradnja starijeg, naseljenijeg, bogatijeg Anglo-Židovstva s kasnijim doseljenicima iz istočne Europe.

Moderna židovska politika i vanjska politika

Procvat židovske populacije, čak i prije 1881. godine, rezultirao je sve većim pritiskom na britanske političare neka preusmjere britansku politiku - u korist židovskih interesa. Nikada nije postojalo tijelo koje govori u ime svih Židova, ali nekoliko institucija se činilo vođama ove zajednice, barem uz prešutno prihvaćanje velike većine Židova u Britaniji. Odbor zastupnika britanskih Židova je 'najsredišnji' od njih. Već 1836. godine: "Odbor je obavijestio kancelara državne blagajne kako je ovo jedini službeni kanal komunikacije za svjetovne i političke interese Židova." Endelman dodaje (u zagradi) kako je Odbor "nastavio iznositi ovu tvrdnju kroz devetnaesto i dvadeseto stoljeće, iako za to nije bilo pravne osnove." 

(Za više podataka o pitanju u kojoj mjeri Odbor govori u ime Židova, pogledaj: The Communal Gadfly, Geoffrey Alderman, 2009.) 

Tijekom 19. stoljeća, Odbor i vodeće obitelji koje su ga kontrolirale, sve su se više brinuli za interese Židova diljem svijeta. Povjesničar C. S. Monaco je opisao njihovu praksu kao 'uspon moderne židovske politike' i pokazao kako su uspostavili obrazac za sadašnje i prošlo stoljeće. Od 1840-ih godina, židovske intervencije u vanjskim poslovima je obično zastupao Sir Moses Montefiore, dugogodišnji predsjednik Odbora zastupnika, koji je putovao kako bi podnosio peticije za židovske interese u nekoliko zemalja.

(Pogledati: Uspon moderne židovske politike, C.S. Monaco, 2013.)

Danas sličnu praksu nastavljaju Svjetski židovski kongres i Liga protiv klevete, iako se situacija Židova promijenila od 1880-ih.

Moses Montefiore

Od 1871. godine se Odbor suočio s konkurencijom Anglo-židovske udruge. Kao što Alderman opisuje: "Udruga je doista mogla postati suparnik Zastupničkom odboru", i "...prvo se Zastupnički odbor držao po strani od toga. Ali, nakon vrlo učinkovite intervencije, tijekom balkanske krize kasnih 1870-ih... Odbor se pomirio s tim i 1878. godine je pristao na formiranje Zajedničkog odbora za inozemstvo, koji se sastojao od sedam predstavnika iz Odbora i sedam iz Udruga.” Suradnja je bila veoma produktivna. Židovi su,  nakon toga, dobili “englesko-židovsko ministarstvo vanjskih poslova”, čije su se rasprave “vodile u tajnosti” i čiji “zaključci nisu bili izvješćivani nijednom od njegovih konstitutivnih tijela.” Osim “bliskih kontakata”, koji su Židovima priskrbili pravo ulaska u parlament, “prekomjerne zastupljenosti” koja je odmah uslijedila i sklonosti nekih moćnih Britanaca da židovske interese stavljaju na prvo mjesto, tajnom “ministarstvu” je bilo osigurano kako će židovski interesi u cijelom svijetu biti zastupani odmah i ustrajno, na način koji se nikada nije odnosio, niti primjenio, vezano na britanski narod ili kršćane.

Postalo je korisno biti etničkom manjinom u Britaniji. Dok je židovska asertivna internacionalnost bila nagrađena, istoj takvoj službi za domorodne Britance nije bilo dopušteno postojanje, a kamoli primanje moćnika. Kako Endelman s odobravanjem opisuje: 

"U viktorijanskoj Britaniji, barem prije kraja stoljeća, pritisci koji su uzrokovali da Židovi drugdje napuste tradicionalne predodžbe o narodnosti, kolektivnoj sudbini i uzajamnoj odgovornosti, bili su prigušeni. Britanski Židovi bili su slobodni izražavati svoje veze sa Židovima u inozemstvu, bez straha da će ugroziti vlastitu borbu za građansku jednakost i društveno prihvaćanje. U tom smislu, diplomatske aktivnosti Montefiorea i Odbora zastupnika... svjedoče o povjerenju čelnika zajednica. Važno je to naglasiti, jer se tvrdilo suprotno... Tek pred kraj stoljeća, s napadom klasičnog liberalizma, porastom nacionalizma i antisemitizma, strahovi [od preokreta emancipacije] su zavladali i počeli oblikovati komunalnu politiku — posebno u odnosu na pridošlice iz istočne Europe.”

Ranije u stoljeću su Židovi otvoreno pokušavali voditi politiku svojim putem. Kasnije su stekli razloge da se u svom otvorenom ponašanju približe nežidovskoj eliti, čija je prijemčivost prema njima već bila očigledna.

Židovska vanjska politika

Prvi deklarirani židovski član parlamenta, Lionel de Rothschild, vjerojatno najbogatiji čovjek na svijetu, i drugi iz njegove obitelji, koristili su svoj utjecaj u korist Otomanskog Carstva i protiv Europe, kao i njihov prijatelj i korisnik, Benjamin Disraeli. 1876. godine: 

"Disraelijeva istočnjačka politika imala je toplo odobravanje od većine britanskih Židova. Prije svega, Židovi su imali značajna ulaganja u Turskoj i nisu željeli vidjeti da budu odbačena zbog Gladstoneove savjesti. Osim toga, britanski Židovi, zajedno sa svojim suvjernicima u Austro-Ugarskoj, Njemačkoj, Francuskoj i Americi, gledali su na situaciju sa stajališta balkanskih Židova. Turska vladavina dopustila je ovim Židovima 'stupanj tolerancije daleko iznad svega što dopušta ortodoksno kršćanstvo'. A. L. Green, svećenik prestižne Centralne sinagoge u londonskom West Endu i 'liberal u politici cijeli život', rekao je za Liberal Daily News 'Kršćansko stanovništvo turskih provincija držalo je, i nastavlja držati željeznom rukom, moje suvjernike pod svim oblicima političke i društvene degradacije.'”

Kao što Alderman opisuje: "Uz vrlo malo iznimaka... britanski Židovi nisu samo odbili biti povezani s Gladstoneovom Bugarskom agitacijom; oni su joj se aktivno suprotstavljali." O židovskoj odanosti u Britaniji su odlučivali percipirani interesi Židova na drugom kraju Europe. Rothschildi su postali pristaše torijevaca. "Daily Telegraph (u vlasništvu židovske obitelji Levy-Lawson) svoj je utjecaj stavio u službu Disraelijeve politike." Tada se sastala “konferencija europskih i američkih židovskih organizacija” kako bi se raspravljalo o “ponovnom otvaranju Istočnog pitanja i kako bi se poboljšala sudbina balkanskih Židova”, a ubrzo nakon toga Anglo-židovska udruga je lobirala kod vlade da izmijeni britansku vanjsku politiku. To što su osmanske snage dokazano poklale tisuće Bugara, dok su židovske organizacije samo nejasno naviještale zločine protiv svojih istovjeraca, nije imalo nikakve veze. “Kada je sljedeće godine izbio rat između Rusije i Turske, Sir Moses Montefiore nije skrivao svoje simpatije; priložio je 100 funti Turskom fondu za pomoć.”

(Jewish Community, Alderman; Modern British Jewry, Alderman) 

Alderman se žali da “Gladstoneu nikada nije palo na pamet razmotriti položaj balkanskih Židova, kojima je turska vladavina dopustila (kako Gladstone tvrdi): ‘stupanj tolerancije, koji je daleko veći od svega što je dopuštalo pravoslavno kršćanstvo’.” Zašto je to Gladstoneu palo na pamet nije objašnjeno. Jesu li se židovski interesi već toliko oštro razlikovali od britanskih, i to u glavnim pitanjima? Ako je tako, je li Gladstoneova dužnost bila postupanje protiv vlastitog naroda? I nisu li židovski političari, najprije, ipak bili lojalni Britaniji? Očito ne. Tada, kao i danas - židovski političari, aktivisti, novinari i povjesničari, otvoreno su stali na stranu vlastitog plemena, gdje god se nalazili, protiv nacije domaćina, s gotovo ikakvim prijekorom i bez prijetnji protjerivanjem.

Nadmoć Rothschilda, kao financijera država, omogućila im je da ih zastupaju dvije glavne sile na Berlinskom kongresu. Kao što Alderman opisuje: 

“Dok je Anglo-židovska udruga (kasnije u suradnji s Odborom zastupnika) uputila peticiju britanskoj vladi o potrebi osiguranja građanskih i političkih prava Židova u novim neovisnim balkanskim državama; ostarjeli Lionel de Rothschild mobilizirao je znatne resurse svoje proširene europske obitelji i one svog njemačko-židovskog bankarskog suradnika, Gersona von Bleichrödera (Bismarckov bankar i savjetnik), kako bi utjecao na postupke na Berlinskom kongresu. Na tom kongresu se trebalo riješiti krizna pitanja, a predsjedavao je Bismarck. Rezultat je bio takav da su zapadnoeuropski delegati u Berlinu odbili potpisati konačni ugovor,  sve dok se židovske tjeskobe ne umire. Berlinski ugovor, potpisan u srpnju 1878. godine, sadržavao je definitivna jamstva građanskih i političkih prava za Židove Rumunjske, Bugarske i podunavskih kneževina.

Za britansko židovstvo je to predstavljalo vrlo značajnu pobjedu; nije bilo čudo da ga je, kad se Disraeli trijumfalno vratio iz Berlina, Moses Montefiore (unatoč svoje devedeset i četiri godine) prvi dočekao na željezničkoj stanici Charing Cross.”

Bila je to "vrlo značajna pobjeda", za nekoga tko je trebao više suosjećati s kršćanima nego sa Židovima, kao i o običnom puku kršćanskog svijeta. O Berlinskom kongresu danas izvedeni povjesničari govore kao o 'trijumfu Disraelija', i bio je to trijumf - ali, za Disraelija kao Židova, a ne kao premijera Britanije. Uspostavljanje paradigme u kojoj se britanski interesi tretiraju kao automatski obratni ruskim (i istočnokršćanskim), također je bila pobjeda Disraelitaca, koja se i danas isplati.

Liberalna stranka izgubila je židovsku izbornu podršku, financiranje i kandidate:

"[O]cjepljenje Rothschilda pretvorilo je veliki broj gradskih Židova u konzervativce, i čini se da je djelovalo kao zeleno svjetlo provincijskim Židovima neka pokažu svoju potporu konzervativizmu. To se dogodilo u Liverpoolu 1876. godine, kao i tri godine kasnije u Sheffieldu, gdje je konzervativni kandidat dobio potporu Židova posebno zbog pitanja vanjske politike."

Gubitak je bio uzaludan. Disraeli je ionako uspio u Berlinu, Konzervativna stranka je bila popustljiva, a Gladstone i liberali odupirali su se židovskim zahtjevima samo do te mjere da su izazvali bijes, ali ne i poraz. Kao što Alderman opisuje: 

"Bugarska agitacija imala je neugodne antižidovske prizvuke, u kojima je Disraelijevo vlastito etničko podrijetlo iskorišteno u potpunosti, osobito od strane liberalnih pripadnika inteligencije, kao što je Gladstoneov prijatelj i budući biograf, John Morley. Što je još gore, sam Gladstone je oslobodio puni bijes svoje govorničke moći protiv Židova i židovskog utjecaja. 'Duboko žalim', rekao je Leopold Gluckstein, autor pamfleta o Istočnom pitanju i Židovima, 'način na koji, ono što bih mogao nazvati judaističkim simpatijama, izvan i unutar kruga deklariranog judaizma, sada djeluju po pitanju Istoka.'”

Gladstoneovo žaljenje samo se svodilo na predizborni stav, i to dok je bio u opoziciji. Općenito se slažu kako je njegovo vođenje vanjske politike, nakon što je postao premijer 1880. godine, bilo besciljno i loše informirano. Premda je, kao što primjećuje Alderman, Gladstone odbio "biti dirnut stradanjem ruskih Židova, ili pokrenuti 'agitaciju' u njihovo ime," upravo je pod njegovim premijerskim vodstvom započela pristizati poplava istočnoeuropskih Židova prema zapadu, što je dovelo do toga da se židovsko stanovništvo Britanije upeterostručilo do Prvog svjetskog rata. Učinci 'judejskih simpatija' višestruko su pojačani Gladstoneovom vlastitom pasivnošću. 

William Gladstone

Razlozi masovnih migracija

Ipak, bilo bi pogrešno izdvojiti Gladstonea kao jedinog krivca. Židovsko useljavanje je, u manjem opsegu, krenulo 1881.godine.  Prema Endelmanu: "Pored imigracije srednje klase iz Njemačke, postojao je i mali, ali postojan protok osiromašenih Židova iz istočne Europe - što je suprotno popularnom mitu kako su pogromi 1881. godine inaugurirali useljavanje iz Poljske i Rusije. Suprotno popularnom mitu, istočnoeuropska imigracija nije započela s pogromima, koji su zahvatili Besarabiju i Ukrajinu 1881. godine."  Alderman nadalje primjećuje da je "glad u sjeveroistočnoj Rusiji, tijekom 1869.-70. godine, dovela neke migrante u Britaniju; tu su i mladi židovski muškarci, koji su pokušavali pobjeći od službe u ruskoj vojsci tijekom rata s Turskom (1875.-76.), koji su također otišli u Englesku" prije "pogroma".

(Moderno britansko židovstvo, Alderman. 'Pogromi', koji se različito odnose na organizirane pobune protiv Židova, ili na spontanije nasilje među zajednicama, događali su se prije 1881. godine, ali se izraz 'pogromi' ponekad koristi za označavanje nasilja 1881.-82., i masovne emigracije koja je uslijedila.)

Prije 1881. godine je lančana migracija bila već u tijeku: "Kao što je primijetio profesor Gartner: 'Pojavio se veliki udio židovskih imigranata u Britaniji prije 1870-ih. Bili su samci, bez obiteljskih obaveza.' Ali do 1875. godine se ovaj obrazac slomio.” Jednostavno, kako kaže Lloyd Gartner: “Emigracija nije započela zbog pogroma i sigurno bi postigla svoje goleme dimenzije, čak i bez službenog antisemitizma od strane ruske vlade.”

(The Jewish Immigrant in England, 1870-1914, Lloyd Gartner, 1973.)

Endelmanovo objašnjenje vrijedi citirati u cijelosti:

"Najtemeljniji uzrok emigracije iz Istočne Europe je bio u neuspjehu židovskog gospodarstva da raste jednako brzo kao židovsko stanovništvo. Između 1800. i 1900. godina, židovsko stanovništvo Ruskog Carstva je skočilo s milijun na pet milijuna ljudi, isključujući još milijun koji je emigrirao prije kraja stoljeća. (Židovi iz Galicije, koji su uživali habsburšku toleranciju, ali su ipak pridonijeli migracijskoj struji, porastao je s 250 000 na 811 000.) Tijekom tog istog razdoblja, caristička politika prema Židovima oscilirala je između planova za prisiljavanje na njihovu rusificiranje (npr. putem vojne službe ili obrazovanja u državnim školama) i mjera da se postigne obrnuto, to jest, da se izoliraju od kontakta s dijelovima ruskog društva koji se smatraju preslabima da se odupru njihovim navodnim pljačkama - posebice seljaštvom. Mjere koje su imale na umu potonji cilj, suzile su židovsku ekonomsku aktivnost i uzrokovale sve veću bijedu tijekom stoljeća. Kako je broj Židova eksplodirao, vlada je opetovano nametala ograničenja njihovoj mogućnosti uzdržavanja. Uz iznimku određenih povlaštenih osoba, Židovima je bilo zabranjeno živjeti izvan planova naseljavanja, najzapadnijih ruskih pokrajina, i stoga im je bio uskraćen pristup onim gradovima i regijama u kojima je industrijalizacija stvarala nove mogućnosti. U isto vrijeme, vlada je poduzela korake da ukloni Židove iz pograničnih područja, sa sela i koncentrira ih u prenapučenim gradovima Pala. Tamo su se obrtnici i sitni trgovci suočavali s rastućom konkurencijom jedni drugima, a u slučaju prvih i tvorničkom proizvodnjom. Opća vojna obveza židovskih muškaraca, nametnuta 1873. godine, kao i bezbrojna proizvoljna djela okrutnosti, učinili su materijalnu bijedu još nepodnošljivijom.

U tom kontekstu, pogromi 1881. godine i represivni zakoni koji su uslijedili, bili su više katalizator nego uzrok. Šireći strah i očaj po Poljskoj i Rusiji, uvjeravali su mlade da nemaju nade u bolju budućnost pod carskom vlašću. Oni su ubrzali desetljećima staro kretanje, uzrokujući da migracija poprimi vlastiti zamah i život. Osobna izloženost ili neposredna blizina mafijaškom nasilju nije bila nužna da bi se ljudi pokrenuli. Prvi valovi imigranata u Britaniju dolazili su nesrazmjerno iz sjevernih okruga na Palama, koji su jedva bili pogođeni pogromima 1881. godine. U habsburškoj Galiciji, koja je kroz to razdoblje ostala relativno bez pogroma, veći udio Židova je isto migrirao na zapad, prije nego u Rusiji. Ovdje je ekonomska zaostalost potaknula migraciju—u Britaniju, Sjedinjene Države i habsburšku prijestolnicu, Beč.”

(Napomena: Endelman; Vidi također Gartner. Kao što Gartner kaže o porastu stanovništva: "Ekonomska struktura židovskog života nije se uspjela proširiti s potrebama koje je nametnuo ovaj porast bez presedana. 'Ekonomska zaostalost' je bila istodobno uzrokom širih trendova migracija iz sela u grad". Prema Gartneru: “Između ranijih godina devetnaestog stoljeća i 1930. godine, dogodila se najveća dobrovoljna migracija ljudi poznata u povijesti... 62 000 000 osoba... prešlo je međunarodne granice u ovom dobu relativne 'slobodne trgovine' u kretanju ljudi... migracija, čak i takvih dimenzija, sama je dijelom bila aspekt tako sveprisutnih trendova devetnaestog stoljeća, kao što su: industrijski razvoj, urbani rast i težnje za osobnom slobodom, uz što se mogu uključiti još deseci milijuna koji nisu prešli političke granice, ali su prešli ekonomsku granicu, povlačeći se s farme ili seoske zajednice, i naseljavajući se u industrijskom gradu, unutar vlastitih zemalja.”) 

Susan Tananbaum stavlja veći naglasak na stradanje Židova i primjećuje da su "pogromi, poput onog u Kišinjevu 1903. godine, i drugdje, te neuspjeh revolucije 1905. godine, pružili dodatni poticaj za odlazak", ali se slaže kako su "povećanje stanovništva i siromaštvo imali najveći utjecaj" i kaže da su "za nekoliko milijuna Židova prilike industrijalizirajućeg Zapada ponudile najbolju nadu za budućnost.”

(Jewish Immigrants in London, 1880-1939, Susan Tananbaum, 2014.)

Kao što Alderman kaže: 

"Većina emigranata iz istočne Europe nisu bili, u užem smislu, političke izbjeglice ili, u užem smislu, žrtve progona. Većina je dolazila iz Litve i Bijele Rusije, gdje je bilo relativno malo antižidovskog nasilja. Naravno, ruski pogromi koji su uslijedili nakon atentata na Aleksandra II [1881.], a koji su obnovljeni i intenzivirani između 1882. i 1889., i ponovno između 1902. i 1906., pretvorilo je priljev židovskih izbjeglica iz Rusije (koji je bio uočen prije 1880.) u poplavu; ograničenja koja su nametnule ruske vlasti na boravak Židova, protjerivanje Židova dok im je bilo zabranjeno živjeti u gradovima, protjerivanje Židova iz Moskve 1891. godine, sve je to učinilo gotovo nemogućim za većinu ruskih Židova; sudjelovati u normalnom gospodarskom životu.

Na zapadu su pogromi i progoni smatrani osnovnim uzrocima židovske emigracije. U stvari, slika je bila mnogo složenija. Glavni razlog za iseljavanje Židova iz istočne Europe u Englesku je bio ekonomski. Tijekom 19. stoljeća se židovsko stanovništvo Ruskog Carstva povećalo se s jednog na preko šest milijuna. Obzirom na sve stroža ograničenja života Židova, ovo rastuće stanovništvo potražilo je bolje izglede negdje drugdje. Ali, gradovi u koje su bili privučeni nisu ih mogli podržati; tok je bio usmjeren dalje na zapad, i, na kraju, preko mora. Ni ovaj tok nije nastao samo u Rusiji, ili u ruskoj Poljskoj. Židovi u Galiciji (tada dio Habsburškog Carstva) politički su emancipirani 1867. godine i nakon toga su bili relativno slobodni od progona; ali, opet, Židovi su emigrirali iz Galicije u većem omjeru nego iz Rusije. Iz Rumunjske je, 1899.-1900. godina, krenula struja fusgayera (šetača), spontani marš diljem Europe od strane mladih Židova, koji su bili u potrazi za bijegom od progona, gladi i beznađa.”

(Modern British Jewry, Alderman. Kolone afričkih i azijskih ‘fusgayers’ marširaju po Europi od 2015.)

Fusgayeri iz Rumunjske

Gartner opisuje eskalaciju migracijskog vala:

"Prijelaz stoljeća donio je desetljeće previranja. U gotovo uzastopnom redoslijedu, istočnoeuropski Židovi su prošli kroz rumunjski 'egzodus' 1900., kišinjevski bijes 1908., izbijanje rusko-japanskog rata 1904., revoluciju 1905. i tragove pogroma koji su potrajali do 1906. godine. Pod ovim udarom je nestao privid urednog kretanja koji se održavao desetak godina. Valovi rumunjskih skitnica, vojnih obveznika u bijegu, žrtava pogroma, a iznad svega, Židova, koji su jednostavno očajavali zbog pogoršanja u Rusiji, nagrnuli su na Britansko otočje, u razmjerima koji su totalno zbunili one koji su pokušali organizirati ovaj protok. Dodatni magnet bio je raspad "Atlantskog brodskog prstena" i taj rat cijenama na moru, Atlantski tečajni rat od 1902. do 1904. godine. Prethodno su se engleski brodari dogovorili s kontinentalnim tvrtkama da neće prodavati svoje jeftinije transatlantske karte transmigrantima. Popuštanja,  kojima su se imigranti služili da nadmudre pošiljatelje su napuštena, a cijena je naglo pala. Nadalje, prepoznatljiv broj Židova iz Južne Afrike je potražio utočište na početku Burskog rata. Do 1907. godine, veliki valovi su se potrošili, a Zakon o strancima [iz 1905.] podigao je prepreku nekontroliranim bujicama.”

Gartner opisuje istočni potop kao "spontano kretanje ljudi, koje je krenulo nepotaknuto od stranaca." Ipak, Židovi u Americi u to vrijeme, zabrinuti za ograničavanje imigracije, kao i pomoć onima koji su već doselili kako bi ostali, primijetili su da su "mnoge izbjeglice bile namamljene ekstravagantnim obećanjima pomoći i 'blistavim izvještajima o Americi koje su im davale osobe zainteresirane da ih navedu na emigriraciju.” Mnogi od onih koji su se nastanili u Britaniji bili su u tranzitu za Ameriku, ali su pronašli razloge da se na pola puta zaustave. Sam Gartner opisuje kako su britanski dužnosnici u Odesi “uvijek upozoravali one koji idu u Englesku kako bi se ondje nastanili da je Engleska prenatrpana nezaposlenim radnicima i da je krajnje nepoželjno da ljudi idu onamo... ali, oni uvijek inzistiraju da idu tamo, jer im njihovi prijatelji šalju sjajne račune, a također i novac da plate svoj put.’” Gartner navodi primjer seljana koji je vidio koliko se novca šalje iz Britanije njegovim susjedima, te se odlučio također preseliti.

Mamci

Imigraciju su također poticali organizirani kriminalci i grabežljivci, jer im je bila isplativa. Prema Nelly Las, u velikim gradovima u istočnoj Europi, "prostitucija se odvijala u određenim dijelovima za koje se zna da su pod kontrolom židovskog podzemlja, na što su vlasti zatvarale oči... Godine 1908., američki konzul u Odesi izvijestio je: 'Sav posao s prostitucijom u gradu u rukama je Židova'." Usred masovne migracije, “židovski kriminalci… izvozili su prostituciju u daleke zemlje.” Neke su se prostitutke odlučile preseliti u bogatije zemlje, u očekivanju veće zarade. Drugima se trgovalo: "Kako bi privukli svoje žrtve, židovski trgovci ljudima koristili su se novinskim oglasima za posao, obećanjem imigracijske potvrde i ponudama za brak, cijelo vrijeme iskorištavajući naivnost i siromaštvo roditelja."

(White Slavery, Nelly Las, Shalvi/Hyman Encyclopedia of Jewish Women, 2021. Jewish Women's Archive)

Kao što opisuje Tananbaum: "Imigrantima, posebno ženama, putovanje je bilo nesigurno... Nepošteni agenti su imigrantima naplaćivali previše, obećavali im bračnog partnera na kraju njihovog životnog putovanja, na prijevaru ih uvalilo u trgovinu bijelim robljem, ili ih se silovalo i maltretiralo na putu." Židovke koje ulaze u Britaniju također bi mogle biti zarobljene u lancu prostitucije, odmah po dolasku. “U kaosu dolaska, regrut bi mogao lako namamiti neke zbunjene djevojke bez pratitelja neka prihvate gostoprimstvo na mjestu, koje bi se na kraju pokazalo da je bordel”, prema Gartneru. Gartner nadalje piše: "Godine 1910. je Židovska udruga za zaštitu djevojaka i žena (JAPGW) sazvala konferenciju u Londonu kako bi raspravila ovo pitanje. Na njoj su sudjelovali predstavnici iz cijelog svijeta i bila je usredotočena na Židovke iz Rusije i Rumunjske, koje su napuštale Europu i uključivale se u prostituciju u Južnoj Americi. Urednici Anglo-Jewryja bili su zabrinuti što se problem bijelog roblja smatralo židovskim problemom, te kako su više  Židova bili uključeni u trgovinu ljudima Na razini Yorkshirea, židovska zajednica u Hullu, bila je dovoljno zabrinuta da su pratile sve neudate židovske djevojke koje su prolazile kroz luku kao usamljene putnice, te provjeravale jesu li sigurno stigle do odredišta." 

Vođe židovske zajednice su bili i više nego svjesni kako su Židovi prezastupljeni u ropstvu, i kao žrtve i kao počinitelji. Constance Rothschild suosnivala je Židovsku udrugu za zaštitu djevojčica i žena 1885. godine, kako bi se pozabavila “mješavinom židovskih trgovaca ljudima i židovskih žrtava”. Smatralo se malo vjerojatno da će potonje potražiti pomoć od kršćanskih organizacija. JPGAW je primijetio da su “djevojčice namamljene od svojih roditelja i prirodnih zaštitnika, kako bi ih u nemoralne svrhe odveli u njima nepoznate zemlje, gdje se govori jezikom koji ne razumiju.” Prema Tananbaum: “[o]snivači su ubrzo saznali da je lokalna prostitucija samo mali dio svjetske trgovine seksualnim robljem koja uključuje veliki broj Židova, i koja se proteže od Istočne Europe do Južne Amerike” i da “[i]ako mali u ukupnom broju, Židovi su činili značajan udio bijelih robova.”

“Glavni 'doprinos' Židova bila je opskrba djevojaka prijelaznim mjestima sustava u Buenos Airesu, Bombay, Carigrad i drugdje, također svježe iz istočnoeuropskog Palea i Londona”, navodi Gartner. Kao što Las opisuje: "Židovi trgovci seksualnim uslugama bili su istaknuti u glavnim tranzitnim točkama, iz Europe u Latinsku Ameriku, kao što su Berlin, London i Hamburg. U potonjem, na primjer, od 402 trgovca seksualnim robljem koje je policija uhvatila 1912. godine, 271 je bio Židov."

Broj useljenika

Imigraciju Židova iz istočne Europe u Britaniju i Ameriku trebalo bi manje promatrati kao veliki bijeg nevinih od progona, a više kao veliku transpoziciju velikog dijela židovske populacije i njezinih načina života u zemlje primateljice. Što je više židovska populacija na Zapadu rasla, to im je bilo lakše izbjeći prilagodbu ili asimilaciju, čak i ako se okruženje za neke promijenilo iz ruralnog u urbano, a neki stari zanati su bili neodrživi na Zapadu. Od 1870. do 1914. godine, “svjedočimo fenomenalnom rastu” židovske populacije “i kvantitativno i kvalitativno”, prema Immanuelu Jakobovitsu. Gartner kaže kako je kretanje stanovništva "bilo golemih razmjera".

Kao što Alderman opisuje: 

"Uoči ruskih pogroma, broj Židova koji su živjeli u Londonu bio je, kao što smo vidjeli, oko 46 000, dok ih je u cijeloj zemlji kao cjelini bilo oko 60 000. Do 1914. godine, ove su brojke narasle, obzirom na dolazak oko 150 000 imigranata; većina ih je našla put do Londona. Samo s demografskog gledišta je ovo predstavljalo revoluciju. Između 1881. i 1900. godine, londonski Židovi proširili su se na otprilike 135000; od toga je 1899. procijenjeno da ih je otprilike 120000 živjelo u East Endu.”

Između 250.000 i 300.000 Židova živjelo je u Velikoj Britaniji do vremena početka Velikog rata. “Samo s demografskog stajališta, ovo je predstavljalo revoluciju”, kaže Alderman. Priljev je imao i druge revolucionarne učinke. Asimilacija je bila prijetnja koja je uspješno otklonjena, kako opisuje Jakobovits:

"[O]vaj priljev je bez sumnje bio odgovoran za intenzitet vjerskog i cionističkog opredjeljenja, raznolikosti, zapravo pukog opstanka zajednice kakvu danas poznajemo. Bez ove ogromne transfuzije nove krvi, vrlo malo potomaka onih koji su živjeli u ovoj zemlji 1870. godine, sada bi zadržalo svoj židovski identitet, a kamoli održalo živu židovsku zajednicu." Endelman se slaže s Jakobovitsom: "[B]ez ove infuzije nove krvi, mala, sve više sekularizirana, domorodačka zajednica, prepuštena sama sebi, nestala bi u beznačajnost, jer su lutanje, prebjeg i ravnodušnost uzeli danak." 

Reakcija doseljenih Židova

Položaj starijeg židovskog stanovništva se promijenio. Preko Židovskog odbora skrbnika ili ad hoc napora za pružanje pomoći, mnogi su nastojali pomoći onima koji su pristigli, kao što se vidjelo, i da izbjegnu biti uvučeni u kriminal ili ropstvo, ako obično nisu bili poticani još više. Iako je, prema Robertu Henriquesu, utjecaj Odbora zastupnika “bio uvelike odgovoran za liberalnu politiku useljavanja, koja je udvostručila ili utrostručila broj anglo-židova, nakon 1880. godine” i, kako kaže Gartner, “vodeće obitelji, poput Rothschilda, Montefiorea i Mocatta... držale bi vrata Engleske uvijek otvorenima za sve”, oni “ne bi davali nikakvo ohrabrenje i što manje pomoć imigrantima”. Tipično gledište je bilo da se “židovska zajednica najbolje može zaštititi od optužbi za poticanje imigracije -  ignoriranjem imigranata.” Moglo bi se očekivati ​​kako će pomoć proizvesti potražnju za još više pomoći. Jewish Chronicle primijetio je već 1880. godine, kako su "više od devedeset posto naših kandidata za Odbor skrbnika bili carski podanici, a veći udio naše sirotinje uvijek su imigranti iz Rusije ili Poljske." Ipak, s koliko god nevoljkosti, pružena im je pomoć, ali i druge vrste društvenog uzdizanja. Tipično stajalište, u to vrijeme, bilo je kako će “[o]ni povući, potopiti i osramotiti našu zajednicu, ukoliko ih ostavimo u njihovom sadašnjem stanju zapuštenosti”. Alderman sažima:

“Židovi koji su se već nastanili u Britaniji protivili su se dolasku Židova rođenih u inozemstvu u Britaniju, jer su ti strani Židovi skrenuli pozornost na sebe i privlačili političku kontroverzu na sebe, tako da se javni um usredotočio na Židove kao strance, što je  razlog za zabrinutost upravo u vrijeme kada se etablirano Židovstvo najviše trudilo uklopiti, poput kameleona, u svoju nežidovsku okolinu... Židovi su postali vijest.”

(James Appell in New Directions in Anglo-Jewish History, edited by Geoffrey Alderman)

Uklapanje je postalo nemoguće, tim više što su pridošlice donosile nove ideje i napredovale energično, ne obazirući se na bilo kakav već postojeći konsenzus. Imigranti su, za razliku od Rothschilda i rođaka, bili "siromašni (uglavnom), govorili su jidiš, bili su  pravoslavci, socijalisti i cionisti". Kao što opisuje James Appell, imigranti u London također su "zamjerali stav prema njima od strane svojih suvjernika, koji su pridavali nisku vrijednost karakteru imigranta."

Ipak, postojalo je jednoglasno mišljenje o dvije točke: “Jidiš tisak držao je razboritu distancu od spornih društvenih i ekonomskih pitanja, osim obrane Židova od antisemitizma i u korist slobodnog useljavanja u Englesku.” Pridošlice su višestruko nadmašile stariju židovsku populaciju, a danas su “velika većina britanskih Židova treća ili četvrta generacija potomaka migranata radničke klase iz istočne Europe”, prema Aldermanu. Kao što će se vidjeti u daljnjem tekstu, doseljenici su izmijenili Britaniju na neviđene načine. Kao što Alderman kaže: 

“Židovski imigranti promijenili su oblik britanskog političkog poretka, jednako sigurno kao što su promijenili strukturu britanskog židovstva: židovsko iskustvo i britansko iskustvo spojili su se i utjecali jedno na drugo na mnogo konkretniji način od onog koji nudi sama emancipacija.”

Moji su ljudi bili izbjeglice

Da je 'masovno useljavanje' u Britaniju započelo 1997. godine ili kasnije, mit je pogodan za one koji odobravaju manji broj izbjeglica, koji je došao prije njih. Najprije kao sami imigranti, zatim kao zagovornici, poticatelji i pomagači, Židovi su bili neodvojivo uključeni u masovnu migraciju u bijele zemlje. Njihovo vlastito kretanje Europom, ponekad marširanje u kolonama, prednjačilo je kretanju muslimana u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata. Angela Merkel, koja je od 2015. godine, ponosno otvorila Njemačku za ulazak više od milijun Afrikanaca i Azijaca godišnje, bila je raskošno pohvaljena od strane židovskih aktivista i države Izrael. Neodređeno, zagovornici imigracija govore kao da su svi koji ulaze u zemlju izbjeglice, što je taktika koja nastavlja funkcionirati. Osim u Izraelu, židovske organizacije, uključujući Odbor zastupnika, rutinski se pozivaju na iskustva svojih predaka, kako bi opravdale svoj proimigracijski stav. Dok britanski birači i čelnici nastavljaju ovako kukavički odgovarati, neće učiniti ništa za vlastitu naciju i budućnost. Poricanje mita može pomoći u preživljavanju.