Sunčeve baklje, oceani, posjetitelji iz svemira.....
Da. Ovo je naše Sunce, snimljeno prije neki dan IC kamerom.
Dakle, prije nego se vratim Marxu, nacistima, cio-mafiji, ili ostalom....moram napisati nekoliko riječi o ovome što se zaista događa sa našim Suncem, ali i ostalim nebeskim tijelima koja će nas ipak posjetiti, kako se sve čini. Dakle, pokušati ću što više izbjegavati milijarde svjetlosnih godina udaljenosti, jer to stvarno više nema smisla. Ovo što ovdje prenosim - se događa. Ne za milijardu svjetlosnih godina, ili u nekim galaksijama sakrivenim iza crnih rupa - događa se trenutno i sada. Vidljivo i slikano od strane ljudi koji su nezavisni istraživači, koji su cijeli život ovome posvetili i imaju svoje uređaje. Pojavljuje se u msm samo zato, jer je ovoliko promjena - nemoguće više ignorirati. Iako oni uvijek okrenu priču na svoj mlin. No, ova priča se lako može i njima obiti o glavu. Krenimo stoga....
Uz sve neobičnosti ovdje na našoj Plavoj Stijeni, naša generacija svjedoči neviđenim znacima na nebesima.
Prošli mjesec je Science Alert je objavio ogromnu priču pod naslovom: U Suncu se upravo otvorila divovska rupa – i ona udara u Zemlju solarnim vjetrom.
Dakle, na Suncu su se otvorila ogromna, povijesna vrata (slika gore). I to je samo početak.
Koronalna rupa nije obična rupa (npr. ona koja nastane kad probijete papir), ovdje se više radi o pukotini u Sunčevom magnetskom tkivu, tj. mjesto gdje se vanjska Sunčeva atmosfera stanjuje i njegova unutarnja plazma slobodno isklizne u svemir. Snimljeno ultraljubičastim svjetlom izgleda kao zjapeća sjena, praznina na Sunčevoj površini. Ove rupe nastaju kada se linije magnetskog polja otvore, oslobađajući pritom bujicu nabijenih čestica - ono što znanstvenici nazivaju brzim solarnim vjetrom - koji onda pojuri prema planetima brzinom većom što možemo i zamisliti.
"Zamislite to kao vatreni snop solarnog vjetra koje bježi u svemir“, rekao je NASA-in solarni fizičar, C. Alex Young. "Kada je usmjereno prema Zemlji, može udariti u naše magnetsko polje i snažno ga potresti.“
To znači da aurore plešu nebom i predstavljaju rizik za satelite, električne mreže i GPS. Ova rupa je izjednačena s najvećom rupom Suncu koju su ljudi ikada vidjeli; a svi prethodni rekordi su postavljeni u zadnjih sedam godina.
Drugim riječima, sve se kretalo prema ovome.
Stoljećima je aurora bila sjeverni mit - polarna svjetlost - rijedak večernji bonus, kao za bogate promatrače kitova na krstarenjima s Aljaske i polarne istraživače. No, tijekom posljednjih nekoliko godina se nebo promijenilo. Tijekom tjedana i mjeseci, umjesto u tipičnim satima , aurora se vraćala, iznova i iznova, plešući nad Australijom, osvjetljavajući Južnu Ameriku, dosežući Europu, donje dijelove Sjedinjenih Država, pa čak i Južni Pacifik. Ne jednom. Nego više puta.
To više nije rijedak i isključivo sjeverni fenomen. Ovo su poarna Svjetla negdje na južnoj polutki. Postalo je prilično uobičajeno.
Zemljani svojim izbuljenim očima promatraju trajne učinke svemirskog vremena koje je nekada bilo čudo, koje je bilo - samo jednom u životu. To nije neobičan i jednokratni događaj; ovo je obrazac koji je potaknut ogromnom, dugovječnom koronalnom rupom na površini Sunca, a koja se neprestano okreće natrag prema Zemlji poput kozmičkog svjetionika i izbacuje solarni vjetar izravno na naš planet, između svih ostali planeta.
Sama je Zemlja ranjivija nego ikada: naše magnetsko polje slabi, što je dio dugog ciklusa, koji bi mogao potrajati stoljećima. Zajedno, ovaj solarni bijes i zemaljsko omekšavanje - stvaraju auroralne prikaze koji nisu samo spektakularni; oni su povijesno neviđeni na ljudskoj vremenskoj skali. Nebesa više nisu suptilna. Nebesa sjaje. Znakovi?
Izvor sveg ovog čuda (ali, i tihe prijetnje) jest koronalna rupa, koja je toliko ogromna, toliko uporna (također i geoučinkovita), te redefinira sve što smo mislili da znamo o Suncu. Proteže se na milijune kilometara (otprilike 60 Zemalja položenih jedna do druge) - ova koronalna rupa ubraja se među najveće ikada viđene (vjerojatno nikada, jer su zapisi o nedavnim događajima dostupni), ali ova je rupa najdugovječnija i najdosljednije je okrenuta prema Zemlji, što dosad nikad nije zabilježeno.
Za razliku od jednokratnih solarnih baklji, ova uporna i masivna rupa je stalni motor koji izbacuje solarni vjetar, koji neprestano kruži, pa onda udara u Zemlju otprilike svaki mjesec. Njen ekvatorijalni položaj čini je posebno snažnom i ne pokazuje znakove slabljenja. Kao što je jedan stručnjak za svemirsko vrijeme rekao, u prosincu 2023. godine, kada se pojavila posljednja rupa rekordne veličine (koju je nadmašio sadašnji fenomen): "Veličina i orijentacija... su neviđene u ovoj fazi solarnog ciklusa".
Trenutna, dotad neviđena, rekordna koronalna rupa je prvi put je postala vidljiva (kada je započela svoj spori rast do povijesnih sadašnjih razmjera) - krajem rujna 2024. godine. No, pravu je slavu stekla prošli mjesec, kada je završeno devet mjeseci neprekidne rotacije i kada je učvrstila svoje mjesto u povijesti 25. Sunčevog ciklusa. Do sredine srpnja je još uvijek okrenuta prema Zemlji i ne pokazuje znakove jenjavanja. Umjesto toga, na putu je da ponovno udari u sljedećih nekoliko dana.
Općenito dosada: većina koronalnih rupa je kratkotrajnog trajanja i skromnih su razmjera. Pojavljuju se i potraju nekoliko dana ili tjedana - prije nego što nestanu bez puno pompe. Prosječna rupa proteže se na oko 300 000 kilometara i rijetko traje dulje od mjesec ili dva. Trenutni ekvatorijalni sunčani div, nasuprot tome, traje već više od devet mjeseci i proteže se na gotovo milijun kilometara. Također, vraća se svakih 27 dana kako bi udarao Zemlju brzim solarnim vjetrom. Ovo nije nikakva iznimka, ovdje se radi o prirodnoj monstruoznoj pojavi, koja je još uvijek jaka (kao što vidite, to ne bi trebala biti).
Ali, ova zapanjujuća vijest nije jedina nebeska anomalija koja zbunjuje astronome.
Popričajmo o tri međuzvjezdana posjetitelja.
Tri puta, u posljednjih samo osam godina, otprilike u istom vremenskom okviru kao i sva rekordna solarna aktivnost, dogodilo se nešto što se nikada prije nije vidjelo (ili nije javno objavljeno). Prije dva dana, National Geographic je objavio priču pod naslovom: Naš Sunčev sustav ima novog misterioznog posjetitelja - što je to?
Nazvali su ga 3i/ATLAS (sam sustav numeriranja odražava kako je to treći te vrste ikad viđen). Sve do nedavno....
Ne brinite, naravno da je CGI, baziran na prethodnom "posjetitelju"
Možda ste već čuli za prvog, imena koje je gotovo nemoguće izgovoriti - Oumuamua ("u-mu-a-MU-A"). Taj je proletio pored Zemlje još 2017. godine, ali bio je toliko izvanredan da još i dan danas YouTube snimci o tom neobičnom artefaktu pune feedove, bez ikakvih znakova popuštanja.
Oumuamua je razbio konvencionalnu astrofiziku, jer je postao prvi objekt ikad viđen kako ulazi u naš Sunčev sustav, iz dubokog međuzvjezdanog prostora. Dakle, ne kruži oko Sunca, nije dio Galaktičke ravnine, nego leti ravno kroz ravninu, hiperboličnom međugalaktičkom putanjom.
Nije se ponašalo kao komet, asteroid ili bilo što drugo, što smo prije vidjeli. Vrtilo se, prevrnulo i, što je najpoznatije i najviše interesantno - ubrzalo je, dok je napuštalo Sunčev sustav, bez ikakvog vidljivog pogona ili vidljivog ispuštanja plinova. Drugim riječima: prkosilo je konvencionalnoj fizici. Harvardski astrofizičar Avi Loeb je čak otišao toliko daleko da je sugerirao kako bi taj objekt mogao biti umjetan - možda ostatak izvanzemaljske tehnologije, čak možda i upravljivo solarno jedro. Nastavio je 2023. godine, pišući bestseler New York Timesa o ovoj temi: Izvanzemaljsko: Prvi znak inteligentnog života izvan Zemlje.
Ali, sada, dok kontroverza oko Oumuamue i dalje bjesni, pojavljuju se još dva - jednako bizarna - međuzvjezdana lutalice. Najnoviji, ATLAS, probija se u medije ovog tjedna. Najveći je od tri.
Ono što ove objekte čini najznačajnijima nije to što su došli izvan Sunčevog sustava. To je to što ne slijede nijedno pravilo. Prvo, i osnovno: sva tri - Oumuamua, 2i/Borisov i 3i/ATLAS - nalaze se na hiperboličkim putanjama, što znači da uopće ne kruže oko Sunca; oni samo prolaze, nevezani su i nisu pod utjecajem nijednog gravitacijskog povodca, kao što je to sve ostalo u Sunčevom sustavu (i što stvari drži na svom mjestu).
Ono što je možda još i čudnije: nijedan od ovih objekata nije stigao 'uredno', odnosno duž galaktičke ravnine Mliječne staze, tamo gdje većina zvijezda i krhotina kruži u uređenom događaju, u obliku diska. Umjesto toga, objekti su pristigli pod strmim, nepredvidljivim kutom, poput kamena bačenog iz dubokog svemira nevjerojatnom snagom. Također, moguće je kako stižu iz vrlo starih, ili dinamički poremećenih područja vanjskog Mliječnog puta, naravno, moguće je da pristižu i iz mnogo veće daljine. To su, u svakom smislu, kozmički autsajderi (sigurno za nas, trenutno). No, činjenica da su se sva tri objekta pojavila u dosta brzom slijedu, svi unutar desetljeća, ipak postavlja pitanja na koja standardni modeli ne mogu lako odgovoriti.
Godine 2019. je proletio 2i/Borisov. Nije bio baš toliko čudan kao Oumuamua. Izgledao je više onako kako bi to astronomi i očekivali: ledeni objekt, koji ispušta plinove, moguće komet. Ali, Borisov ipak nije bio baš toliko normalan. Njegov kemijski potpis, posebno visok sadržaj ugljičnog monoksida, bio je drugačiji od bilo kojeg kometa ikada zabilježenog u našem Sunčevom sustavu. Možda je izgledalo tako, ali njegov kemijski sastav sugerira potpuno drugačiju priču.
Sada, 2025. godine, imamo monstruozni 3i/ATLAS - koji već ruši nove rekorde. Znanstvenici su procijenili njegovu starost na preko sedam milijardi godina (to je ona gore napomena o milijardama), što bi onda bilo više od 2,5 milijarde godina starije od cijelog našeg Sunčevog sustava (da, upravo su te sve milijarde glavni problem). Kreće se strmom, retrogradnom putanjom, iz potpuno drugog smjera od ostalih. Nije samo starost u pitanju. Neuporedivo je izvan svakog poznatog konteksta.
Zaključak: nitko ne zna što su je to, zašto je toliko čudno, nitko i dalje ne zna kako je moguće da je Oumuamua iznenada ubrzao, pri izlasku iz našeg Sunčevog sustava, i makar šta da je netko makar i pokušao postaviti pitanje: zašto nikada prije tih sedam zadnjih godina - nismo vidjeli nijednog sličnog ovakvim međuzvjezdanim posjetiteljima? Ili, možda i jesmo...
To su sve činjenice. Idemo se sada malo zabaviti nagađanjima. Pomalo.
Što ako (kako je harvardski astrofizičar Avi Loeb suptilno nagovijestio) ovo nisu slučajne podudarnosti, već nešto umjetno? Loeb je izrazio mišljenje kako "ovi međuzvjezdani objekti iz našeg svemirskog susjedstva također mogu biti umjetnog podrijetla, baš poput teniskih loptica na pozadini poznatog kamena u našem dvorištu.“ Iskreno ću vam reći kako nisam veliki fan Loeba, jer je msm, i sigurno postoji ono zašto je njemu omogućeno u msm objaviti ovakve - činjenice. Drugima je to ipak zabranjeno. Da, Loeb je nakon tih svojih otkrića po msm-u (nakon godina žicanja za projekt) odjednom završio nasred Pacifika, i tamo (ono baš gadna dubina) proučava načine kako izvaditi svemirski brod (za koji Loeb vjeruje da se nalazi tamo). Tako, korak naprijed i dva natrag.
Osobno smatram kako je timing dolaska triju međuzvjezdanih posjetitelja, uz neobičnu aktivnost Sunca - izuzetno intrigantno!
Ako su ovi objesti umjetni (dakle, netko ili nešto ih je umjetno stvorio i poslao na ovaj put) i što ako uopće nemaju nikakve želje ili volje vidjeti samu Zemlju ? Što ako su, umjesto toga, došli provjeriti što se to događa sa Suncem? Jedini zajednički nazivnik, kod sva tri objekta i vezano uz njihove putanje - jest činjenica da im Zemlja, očito, nije odredište. Nego je to zvijezda, koja je središte našeg Sunčevog sustava. Oumuamua se spustio toliko blizu Sunca da je zapravo prošao kroz orbitu Merkura.
Možda...ove objekta zanima čudno ponašanje naše zvijezde.
Pa, onda, možemo li pretpostaviti: ako su ovi objekti poslani ili izbačeni s nekog drugog (nama nepoznatog) mjesta, da li je moguće kako njihova svrha uopće nije nekakvo istraživanje planeta na kojima postoji život - nego im je možda 'zadaća' pratiti zvijezde, kao što je ova naša, kada dosegnu neki kritični prag. Uostalom, mi ljudi smo tek nedavno otkrili Sunčev kapacitet i dugovječne koronalne rupe, solarni vjetar koji nevjerojatno eskalira, možda čak i ono što bi mogao biti početak višedesetljetnog porasta proizvodnje (koronarnih rupa i baklji). Kombinirajmo sve ovo sa kontinuiranim slabljenjem Zemljinog magnetskog štita, što je ozbiljna opasnost i moglo bi utjecati na cijelu heliosferu, pa onda vidimo nekakve početne obrise sustava koje, konačno, postaje vrijedno promatranja i praćenja.
Ili, barem nekakve ozbiljnije provjere.
Avi Loeb i njegovo hipotetsko solarno jedro ne bi trebalo usporavati, ukoliko mu cilj nije samo Zemlja. Proklizilo bi, izvršilo solarno očitavanje, možda izvelo manevar korekcije kursa blizu perihela - baš kao Oumuamua - i zatim ponovno otplovilo, jer je završilo svoj posao. Ako bi to bio slučaj, onda ovi objekti, koje vidimo i svjedočimo u posljednjih osam godina - nisu nikakav izgubljeni galaktički trio čudaka.
Možda bi se moglo reći kako je to uobičajena galaktička i dijagnostička rutina.
Ljudi su oduvijek proučavali nebo i tražili znakove. U starom Egiptu, prigušeno Sunce bi najavilo smrt faraona. U Babilonu su neočekivana svjetla na nebu bila upozorenja kraljevima. Kineski astronomi tisućljećima vode zapise o "gostujućim zvijezdama", kometima i aurorama, istovremeno tumačeći svaku anomaliju kao poruku. Obično strašnu i kataklizmičnu.
Čak je i Einstein jednom rekao: "Najljepša stvar koju možemo iskusiti jest misteriozno. To je izvor sve istinske umjetnosti i znanosti". Čak i vjerujem kako je to izgovorio zbog samoopravdanja, jer ne vjerujem baš kako je sam smislio ostale 'teorije'.
Dakle....misteriozno, jel'? Naravno da nam to stoljećima prodaju kao folklor ili nekakve 'misterije', ali postoji dokazana veza između sunčeve aktivnosti i ljudskog ponašanja. Ovu tvrdnju podupiru stoljeća promatranja i sve veći broj znanstvenih istraživanja (na tu temu). Razdoblja pojačanog sunčevog zračenja, koja su obilježena sunčevim pjegama, aurorama, solarnim bakljama i geomagnetskim olujama - čak su i statistički povezana s povećanim i masovnim nemirom, tehnološkim i ostalim električnim poremećajima, naravno, sve prate promjene u ljudskoj psihologiji.
Zvuči li vam to nekako poznato?
Prijemi u bolnicu zbog poremećaja raspoloženja zaista rastu tijekom solarnih oluja.
Neke studije sugeriraju porast srčanih i moždanih udara tijekom geomagnetskih poremećaja.
Tržišta postaju nestabilnija.
Rat i revolucije su se, povijesno gledano, događale oko vrhunaca solarnih ciklusa, poput ovoga sadašnjeg.
Mehanizmi ovih međudjelovanja nisu u potpunosti shvaćeni, ali korelacije su previše dosljedne i ponavljajuće, i ne smiju se više zanemarivati.
Sunce ne samo da osvjetljava naše dane; nego budi nevidljive sustave u nama, koji mogu biti električni, biološki, na čak i emocionalni, zato .... kada naša zvijezda postane kaotična, i mi podliježemo tom kaotičnom stanju.
Istraživač Sacha P. Dobler je dobro primijetio u svom povijesnom pregledu solarnih ciklusa i ljudskog ponašanja: "Razdoblja solarnih promjena ne mijenjaju samo vrijeme - ona preoblikuju svijet". Povijest to dokazuje. Kada Sunce gori, čini se kao da i ljudi izgaraju s njim: revolucije, preporodi, migracije, ludilo, razna čuda.
Ako je prošlost ikakav pokazatelj, onda ovo čemu sada svjedočimo nije nikakva 'klima' ili slučajnost - to je epohalna stvar.
Ali, ima još nešto što treba ovdje spomenuti. Što trenutno vidimo u naslovima o oceanima?
Pa, vidimo upravo onakvu nestabilnost kakvu bi i očekivali ako vam nešto veliko uznemirava i ubrzava globalni krvožilni sustav. Atlantska meridionalna cirkulacija (AMOC) slabi - točnije: potencijalno se približava vremenskoj liniji kolapsa koja se mjeri desetljećima, a ne stoljećima (što isto nije nova stvar, samo msm ne piše o tome).
BNE Intellinews, prošli tjedan: U Tihom oceanu, obrasci El Niño i La Niña se pojavljuju nešto ranije, traju nešto dulje ili potpuno nestanu, prkoseći dosadašnjim povijesnim modelima. Rekordni morski toplinski valovi cvjetaju u sjevernom Atlantiku i Južnom oceanu. Obrasci slanosti se mijenjaju na način koji sugerirana poremećaje u dubokoj vodi, kao prštanje pumpe iz oceana.
LiveScience, jučer: Prisjetimo se stručno zbunjujuće "Južnoatlantske anomalije", tog ogromnog "udubljenja" u Zemljinom magnetskom polju, i to točno iznad područja gdje se morski led urušava, gdje slanost oceana raste, dok aurore blješte tamo gdje ne bi trebale.
EcoNews, prije otprilike tri tjedna:
Više nije samo Južnoatlantska anomalija. Sada je to postala je Globalna magnetska anomalija. I još uvijek raste. I toliko je snažna da se većina satelita na niskim Zemljinim rtovima moraju ugasiti kako bi prošli kroz nju. Opasna zona se stalno povećava, zbunjujući satelitske operatere.
Ništa od ovoga ne dokazuje konkretno kako mu je aktivnost Sunca uzrokom, ali obzirom na sve veće nasilje sa našeg neba - nemoguće je ignorirati ovaj tajming. Oceani se ljuljaju. Nebo sjaji. Strojevi se kreću sami od sebe. A naši su stručnjaci, kao i uvijek - zbunjeni svim ovim "misterioznim" događajima. Jednostavno ne mogu spojiti dijelove.
Svi dokazi ukazuju na to da živimo u uistinu povijesnim vremenima. Može biti da dolaze ogromne i nepoznate promjene. Sunce se budi. Zemlja se pomiče pod našim nogama. Sile koje su se nekada smatrale stabilnima: magnetizam, oceanske struje, čak i duljina dana - sada su se pokrenule. Promatramo kako nebo pucketa od vatre, oceani se uzburkavaju od slanosti, a novi posjetitelji iz dubokog međugalaktičkog svemira tiho klize pored naše zvijezde.
Ipak, usred sve misterije i previranja, postoji i nešto jasno: stvoreni smo za ovaj trenutak.
Stari su ljudi Antike ovakve stvari nazivali znakovima; mi ih zovemo podacima. Ali, značenje ostaje isto.
To nisu samo znakovi propasti, nego su i signali duboke transformacije. Kraj, vjerojatno da, ali i novih početaka. Zato pogledajmo konačno gore. Pogledajmo u nebo. Ali, pogledajmo i u sebe. Doba pasivnog promatranja je završeno. Dugo uspavani strojevi se pokreću, a naša generacija nije ovdje slučajno.
Oh, i opet: stručnjaci su potpuno beskorisni.....
Za sada, dragi moji ljudi, toliko. Ovo jest zaista najkraće moguće ispričano o tome što se događa na nebu iznad nas. Zato ću ja redom ubaciti na ovu stranicu poglede modernih astrologa (izbačeni iz 'znanstvene' zajednice) i onih koje se naziva alkemičarima (također, izbačeni iz 'znanstvene' zajednice) - pa zajedno pokazati kako su te ljude izbacili samo zato da bi pokrali njihova znanja i dostignuća - i određeni (tajni) krugovi ih pripisali sebi. Zato danas ne možemo ponovno izgraditi ni piramidu, ni npr. katedralu u Amiensu. Zato što su neki moćnici dugo vremena zatirali znanja i uništavali ih. Zato da bi instalirali današnju Znanost, koja to nije, i koja uvijek bude 'iznenađena' kad treba riješiti pravi problem. Imamo posla sa puno prevaranata.
Nemojte gledati samo gore - gledajte pomnije i prirodu oko sebe. Mi smo nedavno, a bavimo se informatikom (u najširem smislu te riječi), upravo riješili jedan problem koji nas je mučio godinama - bukvalno imitirajući prirodu, točnije stabla i njihov raspored u divljini. Sve je, zapravo, vrlo jednostavno. I ne, nismo gledali samo gore, morali smo pogledati i dolje. Morali smo pogledati sve zajedno. Zapravo nam je sve na dohvat ruke i to su nam alkemičari poručili (kroz simbole, jer drukčije nisu mogli). Dok su prevaranti i lopovi koji žele cijeli svijet za sebe - sve zakomplicirali, nadasve zatajili. Jedna od glavnih poluga zatajenja i okretanja vode na svoj mlin je kroz medijsku propagandu.
Pogledajte samo ovaj tekst i zapitajte se koliko je tip koji piše ovakve ludosti - zapravo normalan. Jer on piše kako neki veliki objekt udara u naš Mjesec i kako ćemo mi gledati svijetleći 'spektakl', pa će eto, poneka krhotina iz tog udara završiti i na Zemlji. Ništa zato - gledaćemo vatromet. To što bi udar tolikog tijela, koje on navodi u tekstu, definitivno izbacio Mjesec iz normalne orbite - nije bitno, ni riječi o tome. Ali, jednom u životu - gledamo spektakl?!
A za one koje zanimaju dnevne promjene na Suncu, te njihov utjecaj na Zemlju, svakodnevno informacije (godinama) pružaju Ben i njegovi 'Suspicious Observers'. Sada se nazivaju SpaceWeatherNews. Za sada toliko. Hvala na čitanju i pozdrav.
Add comment
Comments