Velika loža (3. dio)

https://www.vijesti-iz-nesvijesti.com/razno/2674112_velika-loza-1-dio

https://www.vijesti-iz-nesvijesti.com/razno/2675585_velika-loza-2-dio

Kuća Ascania

Kuća Wettin i grofovi Hessea (potomci Elizabete Ugarske) su iste one obitelji koje su bile podrška reformaciji Martina Luthera, kao i stvaranju njegova pečata Lutherova ruža. Bile su također uključene i stoljeće kasnije, u ponovnom unapređenju ciljeva  reformacije, ovaj put pod krinkom Reda Ružinog križa, poznato i kao Rozenkrojceri. Kao što je pokazala Frances Yates, slavna stručnjakinja za ovaj pokret, u djelu "Rozenkrojcersko prosvjetiteljstvo", filozofija kršćanske kabale, kako su je izrazili Francesco Giorgi i Cornelius Agrippa, bila je vrlo bliska okultnoj filozofiji izraženoj u Rozenkrojcerskim manifestima, i kod Roberta Fludda. Izneseno je mnogo prijedloga o podrijetlu imena "Rosicrucian", ali kako Yates navodi, čini se najvjerojatnijim da se Giorgijeva kršćanska kabala povezala s kraljicom Elizabetom I. (nazvana Tudorskom ružom), znanstveno- britanskim imperijalističkim idejama Deeja, kao i mesijanskim pokretom za ujedinjenje Europljana, a protiv katoličko-habsburških sila.

Rosicrucianski manifesti pojavili su se otprilike u isto vrijeme kada se njemački princ Fridrik V. od Falačke počeo smatrati idealnim predsjednikom, koji bi trebao preuzeti mjesto vođe protestantskog otpora, protiv katoličkih Habsburžana. To bi se jače ostvarilo kroz njegovu dinastičku zajednicu sa kćeri kralja Jakova I., Elizabetom Stuart. Uočena okultna važnost njihovog braka je bila sadržana u rosikrucijanskom traktatu, "The Chymical Wedding of Christian Rosenkreutz", objavljenom 1616. godine. Traktat sadrži aluzije na Red zlatnog runa. Riječ "chymical" je stari oblik riječi "chemical" (kemijsko) i odnosi se na alkemiju, kojom se uvijek trebao postići tzv "sveti brak".

Glavni savjetnik Fridrika V. Falačkog i arhitekt političke agende rozenkrojcerskog pokreta je bio Kristijan Anhalt (1568.–1630.), iz kuće Askanija, poznate i kao kuća Anhalt, koja je naslijedila kuću Welf kao vojvode Saksonije. Poput julijsko-klaudijevske dinastije rimskih careva, kuća Anhalt je pratila svoje podrijetlo od Askanija, legendarnog kralja Albe Longe, sina trojanskog junaka Eneje, kojega su izjednačavali s Aškenazom (unuk Jafeta, koji je bio Noin sin). Njegovi su potomci navodno migrirali iz pokrajine Askanije u Bitiniji, na sjeverozapadu Male Azije, te se konačno naselili u Njemačkoj. Slično tome, Trithemiusov sažetak, " De origine gentis Francorum" (1514.), opisuje Franke kao da su izvorno Trojanci ili "Sikambri"; oni koji su nakon pada Troje došli u Galiju, nakon što su ih Goti 439. pr. Kr. protjerali iz područja oko ušća Dunava. Također, detaljno opisuje vladavinu svakog od ovih kraljeva - uključujući i Franca, po kojem su Franci dobili ime - i njihove bitke sa Galima, Gotima i Saksoncima.

Eneja predstavlja Kupidona Didoni, Giambattista Tiepolo (1757.)

Vojvodstvo Saska je izvorno bilo područje koje su naselili Saksonci u ranom srednjem vijeku, kada ih je Karlo Veliki pokorio tijekom Saksonskih ratova, 772. godine, i uključio u Karolinško Carstvo 804. godine - kao Franačku. Verdunskim ugovorom, 843. godine, Saska je postala jednim od pet njemačkih vojvodstava Istočne Franačke. Rani vojvode Saske bili su članovi kuće Billung, koji vuku podrijetlo od Liudolfa, koji se oženio Odom Billung, praunukom Guillaumea iz Gellonea (navodni sin rabina Makhira, iz kraljevske loze Davida, koji je vladao židovskom kneževinom Septimanijom u južnoj Francuskoj). Rabin Makhir bio je član obitelji Kalonymos iz sjeverne Italije, koja je imigrirala u Njemačku u10. stoljeću, gdje su postali vođama zajednice aškenasko-hasidskog pokreta, koji je bio ključan za razvoj Kabale. Prema židovskoj legendi: nakon pada Jeruzalema 70. godine, Rimljani su prevezli veliki broj Židova u udaljene regije Rimskog Carstva. Mnogi od njih su poslani kao robovi u njemačku regiju na Gornjoj Rajni, poznatu kao Askanija, nazvanu po Askaniju, koji je bio izjednačen sa Aškenazom iz Postanka, čiji je otac Gomer bio saveznik Goga, poglavara zemlje Magog. Otuda dolazi naziv "Askenazim".

Prema Ottfriedu Neubeckeru, u djelu "Vodič za heraldiku": u herojskoj poemi Heinricha von Veldekea, utemeljenoj na priči o Eneji, nositelj lavljeg grba odnosi se na Henrika Lava, vojvodu od Saske, koji je bio suprotstavljen nositelju grba orla, simbola svetog rimskog cara. Veldeke, koji je imao utjecaj na Wolframa von Eschenbacha, napisao je svoje najznačajnije djelo, "Enejina romansa", kao prvi dvorski roman na germanskom jeziku. Veldekeov Enej temeljio se na starofrancuskom "Romanu d'Enéasu", koji je pak bio inspiriran Vergilijevom "Eneidom". "Roman d'Enéas" bio je jedan od tri važna "Romana d'Antiquité" ("Antičke romanse") tog razdoblja, a ostali su anonimni "Roman de Thèbes" i "Roman de Troie Benoîta de Sainte-Maurea", koji je govorio o dvoru Plantageneta.

"Roman d'Enéas" inspirirao je književni korpus žanra nazvanog roman-antika, koji je labavo sastavio srednjovjekovni pjesnik Jean Bodel, kao Matter of Rome. Bodel je sve književne cikluse, zapravo one koje je najbolje poznavao, podijelio na: Matter of Britain, Matter of France i Matter of Rome. Prema Bodelu, Matter of Rome bio je književni ciklus sastavljen od grčke i rimske mitologije, zajedno sa epizodama iz povijesti klasične antike, i fokusom na vojne junake, poput Aleksandra Velikog i Julija Cezara. Matter of Rome također je uključivao ono što se naziva Matter of Troy, a sastoji se od romana i drugih tekstova temeljenih na Trojanskom ratu i njegovim posljedicama, uključujući Enejine avanture. U epskim pjesmama su Aleksandar Roman i "Roman de Troie", Aleksandar Veliki, Ahilej i njegovi kolege, junaci iz Trojanskog rata tretirani kao viteški heroji, ne mnogo različiti od junaka iz chansons de geste.

Posveta "Romana de Troie", "bogatici de riche rei", općenito se smatra da je posveta Eleonori Akvitanskoj. Raniji heraldički pisci pripisivali su engleske lavove Williamu Osvajaču, čiji se sin, Henrik I. od Engleske, oženio Matildom od Škotske (preko Agate od Bugarske, opet daljnji potomak Guillaumea od Gellonea). Jedan od najranijih poznatih primjera oklopa može se vidjeti na grobu oca Henrika II., Geoffreya Plantageneta, grofa od Anžua. Emajl, koji je vjerojatno naručila supruga Matilda, prikazuje Geoffreya kako nosi plavi štit, ukrašen sa šest zlatnih lavova koji se uzdižu i nosi plavu kacigu ukrašenu još jednim lavom. Kronika (1175.) opisuje kako je Geoffrey dobio štit ovog opisa onda kada ga je njegov tast, Henrik I., 1128. godine proglasio vitezom.

Henrik Lav bio je nasljednik Billunga, iste obitelji koja je dala cara Otona Velikog. Kuća Billung se spojila sa dinastijama Kuće Welf i Kuće Ascania (također poznate kao Kuća Anhalt), kada je Magnus umro 1106. godine, bez muškog nasljednika. Obiteljska imovina podijeljena je između njegove dvije kćeri.

Wulfhilde se udala za Henrika Crnog iz Kuće Welf; njena kćer, Judita Bavarska, udala za Fridrika. II., vojvodu od Švapije, i bila je majka Fridrika Barbarosse. Juditin brat, Henrik Ponosni, bio je otac Henrika Lava. Henrik Lav oženio se Matildom od Engleske, kćeri Henrika II. od Engleske i Eleonore Akvitanije. Ivan od Engleske, bio je otac Henrika III. od Engleske; njegova sestra, Izabela od Engleske, udala se za Fridrika II., cara Svetog Rimskog Carstva (unuk Fridrika Barbarosse).

Magnusova druga kćer, Eilika, udala se za Otta, grofa od Ballenstedta, prvog princa Kuće Askanije, koji se prozvao i grofom od Anhalta, a kratko je imenovan i vojvodom od Saske. Njegov sin, Albert Medvjed, izgubio je vojvodstvo Saske od svog rođaka Henrika Lava, ali je kasnije osvojio Brandenburg i prozvao se njegovim prvim markgrofom. Nakon svrgavanja Henrika Lava, 1180. godine, vojvodska titula Saske je opet došla u Kuću Askanije, pod sinom Alberta Medvjeda, Bernhardom, grofom od Anhalta. Nakon Bernhardove smrti, 1212. godine, najstariji sin, Henrik I., grof Anhalta, naslijedio je Anhalt; dok je njegov mlađi brat Albert I., vojvoda Saske, naslijedio vojvodstvo Sasku, od kojeg potječu vojvode Saske. Godine 1218. je Henrik I. uzeo titulu princa i time postao pravi osnivač kneževske kuće Anhalt. Nakon Henrikove smrti, 1252. godine, njegova tri sina podijelila su kneževinu i osnovala loze: Aschersleben, Bernburg i Zerbst. To je dovelo do razlike između Donje Saske, kojom su vladali Askanijci, i Gornje Saske, koja je pripadala kući Wettin. Godine 1296. su preostale zemlje podijeljene između askanijskih vojvoda, Saxe-Lauenburga i Saxe-Wittenberga. Potonji je dobio titulu izbornika Saske Zlatnom bulom iz 1356. godine, uredbom koju je izdala Carska skupština u Nürnbergu i Metzu, na čelu s carem Karlom IV. Time su na razdoblje više od četiri stoljeća utvrđeni važni aspekti ustavne strukture Svetog Rimskog Carstva.

Elizabeth od Mađarske i Čudo ruža 

Luj IV., grof Tiringije, oženio se Elizabetom Ugarskom, od tzv. "čuda ruža", od koje potječu grofovi Hessea. Elizabeta Ugarska, koja je bila vrlo štovana katolička svetica, bila je vrlo rana članica Trećeg reda sv. Franje, koji je časti kao njihovu zaštitnicu. Elizabetin otac je Andrija II. Ugarski, sin Bele III. Ugarskog i Agnes Antiohijske, koja je bila povezana sa opatijom Pontigny. Elizabetina sestra, Violant, udala se za Jakova I. Aragonskog, sina Petra II. Aragonskog (poginuo u bitci kod Mureta braneći katare), koji je bio osnivač Reda svetog Jurja od Alfame. Njihovi potomci su formirali mrežu obitelji koje su se međusobno vjenčavale sa Lusignanima i predvodili redove koji su naslijedili imovinu templara, uključujući Red Montese. Druga priča o "čudu ruža" je ispričana o pranećakinji Elizabete Ugarske, svetoj Elizabeti Portugalskoj, supruzi Denisa I. Portugalskog, koji je osnovao Kristov red.

Godine 1211. je Andrija II. Ugarski prihvatio usluge Teutonskih vitezova i dodijelio im okrug Burzenland u Transilvaniji. Za vrijeme vladavine Hermanna von Salze, četvrtog velikog majstora, Red se promijenio od bratstva za hodočasnike do prvenstveno vojnog reda. Kao prijatelj i savjetnik cara Fridrika II., Hermann je od pape Honorija III. dobio priznanje reda kao ravnopravnog sa starijim vojnim redovima Vitezova Hospitalaca i Vitezova Templara. Fridrik II. je uzdigao Hermanna na status Reichsfürsta, odnosno "Kneza Carstva" i time je omogućio Velikom majstoru da pregovara sa drugim višim knezovima kao sa  ravnopravnima. Tijekom krunidbe Fridrika II. za kralja Jeruzalema, 1225. godine, Teutonski vitezovi su mu bili pratnja. 

Andrija II. je pregovarao o braku svoje kćeri Elizabete sa sinom Hermana I., grofa Tiringije, čiji su vazali bili i obitelj Hermanna von Salze. Hermann I. oženio se Sofijom od Wittelsbacha. Njihovi sinovi su bili Luj IV. od Tiringije i Konrad, grof Tiringije, peti veliki majstor Teutonskih vitezova, i prvi veliki plemić koji se pridružio redu.

Hermann I. podržavao je pjesnike poput Walthera von der Vogelweidea i Wolframa von Eschenbacha, koji su dijelove svog "Parzivala" napisali 1203. godine u dvorcu Wartburg, bivšoj rezidenciji Elizabete Ugarske. U Wolframovoj priči: dvorac Wartburg je gralski dvorac Munsalvaesche, odakle vitez Labud Loherangrin čuje poziv u pomoć od Else Brabantske, koja je zatočena u dvorcu Cleves (danas Kleve u Njemačkoj). Prvi puta se spominje Helyasa kada car Henrik IV. održava sud u Neumagenu, kako bi odlučio o zahtjevu grofa od Frankforta za vojvodstvom Bouillon, kojim je tada upravljala Ida od Louvaina, udovica vojvode od Bouillona. Helyas od Lorrainea je pobijedio u bitci i oženio se Idom, sa kojom je dobio Geoffreya od Bouillona, ​​vođu Prvog križarskog rata. Kada Ida prekrši svoje obećanje da ga neće pitati za identitet, Helyas je napustio i nikada se nije vratio. Helyas se zatim oženio Elsom od Brabanta i dobili su sina Elimara. On se oženio Rixom, nasljednicom Oldenburga, i postao grof Oldenburga. Helyas se zatim oženio Beatrix od Clevesa i postao kraljem Franačke. Imali su tri sina: Diederika, koji je naslijedio oca u grofoviji Cleves; Godfreya, koji je postao grof od Lohna; i Konrada, koji je postao predak grofova od Hessea.

Dvorac Wartburg, s pogledom na grad Eisenach, u saveznoj državi Tiringiji, Njemačka, mjesto "čuda s ružama" svete Elizabete.

Pjesma poznata kao 'Wartburgkrieg', predstavila je priču o vitezu Labudu Lohengrinu kao Wolframovu prijavu na natjecanje u pripovijedanju, koje je u Wartburgu održao Hermann I. Tada je mađioničar Klingsor iz Mađarske predvidio rođenje svete Elizabete iz Mađarske, koja će se udati za Hermannovog sina, Luja IV., te provesti dvije trećine svog kratkog života, od 1211. do 1228. godine, u Wartburgu, mjestu svog "čuda sa ružama". Brat Ludwiga IV., Konrad, naslijedio je Hermanna von Salzu kao veliki majstor Teutonskih vitezova. Sveta Elizabeta napustila je dvor u Wartburgu i preselila se u Marburg u Hessenu, gdje je osnovala bolnicu, koja je postala središte Teutonskog reda i koji ju je usvojio kao svoju drugu zaštitnicu.

Godine 1234., zajedno s grofom Ottom II. od Gueldersa, grofom Dietrichom V. od Clevesa i grofom Ottom I. od Oldenburga, Henrik I. od Brabanta je sudjelovao u križarskom ratu protiv heretika iz Stedingera. Na križarski rat je pozvao Konrad od Marburga, kontroverzni neprijatelj heretika, koji je sudjelovao i u albigenskom križarskom ratu i bio duhovni voditelj Elizabete Ugarske. U prilog tome: u lipnju 1233. godine, papa Grgur IX. je napisao Vox in Roma, kao osudu luciferijanske sekte. To je poslano caru Fridriku II., Henriku VII. od Njemačke i Konradu od Marburga, među svima ostalima. Bula opisuje inicijacijske obrede sekte, uz opise koji su uobičajeni za katare, uključujući prisutnost demona u obliku crne mačke, izvođenje opscenog poljupca i gašenje svjetala nakon čega slijedi seksualna orgija. Godine 1235. je car Fridrik II. imenovao Henrika I., vojvodu od Brabanta, neka otputuje u Englesku, kako bi mu doveo zaručnicu Isabellu, kćer Ivana od Engleske. Ali, Henrik se razbolio na povratku, i umro je u Kölnu.

Albert Pruski (1490.–1568.), veliki majstor Teutonskih vitezova, i njegova braća, dobivaju Prusko vojvodstvo kao feud od Sigismunda I. Starog, 1525. godine (od Matejka, 1882.)

Red Labuda

Sofija od Tiringije bila je nasljednica Hessea, koji je prenijela na svog sina, Henrika I., landgrofa Hessea, nakon što je zadržala teritorij poslije djelomične pobjede u Ratu za Tiringijsko nasljeđe. Nakon smrti Sofijinog ujaka, grofa Henrika Raspea, 1247. godine, Sofija je osigurala hesenske posjede za svog maloljetnog sina Henrika Dijete. On će 1246. godine postati prvi grof Hessea i osnivač dinastije Hesse. Henrika I. od Hessea uzdigao je na kneževski status kralj Adolf od Njemačke, 1292. godine. Preostala tirinška landgrofovija pripala je Henriku III., markgrofu Meissenu, iz dinastije Wettin.

Dinastija Wettin odigrala je važnu ulogu u počecima protestantske reformacije, u savezu s Filipom I., grofom Hessea, izravnim potomkom Elizabete Ugarske. Kuća Wettin, jedna od najstarijih u Europi, dinastija je njemačkih grofova, vojvoda, knezova-izbornika i kraljeva, koji su nekoć vladali teritorijima u današnjim njemačkim državama Saskoj, Saskoj-Anhalt i Tiringiji. Mnogi vladajući monarsi izvan Njemačke kasnije su bili vezani za njenu kadetsku granu, sadašnju kuću Saxe-Coburg i Gotha, koja je promijenila naslov u kuću Windsor u Engleskoj. Oko 1000. godine obitelj je stekla dvorac Wettin na rijeci Saale u Njemačkoj.

Henrik I. (Dijete), grof Hessea (1244.–1308.), u rukama majke, Sofije od Tiringije, kćeri Elizabete Ugarske.

Sin Henrika III., Albert II., markgrof od Meissena, oženio se Margaretom Sicilijskom, kćeri cara Fridrika II. i Izabele. Njihov unuk, Fridrik II., nasljedni markgrof od Meissena se oženio Mathildom Bavarskom, kćeri Luja IV., cara Svetog Rimskog Carstva. Njihov unuk bio je Fridrik I., izbornik Saske, koji je 1423. godine primio saksonski elektorat od cara Sigismunda, osnivača Reda Zmaja. U "Knjizi o Abramelinu", Abraham iz Wormsa se hvali korištenjem kabalističke magije gdje je prizvao 2000 "umjetnih konjanika", koji su podržali Fridrika I. u njegovom ratu protiv Husita. Za svoju pobjedu u bitci kod Brüxa 1421. godine, Fridrik I. primio je saksonski elektorat od cara Sigismunda.

Kćer Fridrika I. kći, Katarina Saksonska, udala se za Fridrika II., izbornog kneza Brandenburga, osnivača Reda labuda. Fridrik II. bio je sin Fridrika I., prvog brandenburškog vladara iz dinastije Hohenzollern, čije bi podrijetlo moglo potjecati i od Elizabete Ugarske. Fridrik I. bio je saveznik cara Sigismunda, a njegov brat Ivan III., burggrof Nürnberga, oženio se Sigismundovom sestrom, Margaretom Luksemburškom. Među braćom kneza izbornika Fridrika II. bili su Ivan, markgrof Brandenburg-Kulmbacha, poznat kao "Alkemičar"; dok se Albert III. Ahil oženio Anom Saskom, kćeri Fridrika II., kneza izbornika Saske, viteza Reda zlatnog runa, koji se udao za Margaretu Austrijsku, kćer Ernesta Željeznog, iz kuće Habsburg i članicu Reda Zmaja. Ernest Željezni bio je sin Leopolda III., vojvode od Unutarnje Austrije i Viridis Visconti. Margaretin brat bio je car Fridrik III., koji je naslijedio Sigismunda kao car Svetog Rimskog Carstva. Fridrik III. oženio se Eleonorom Portugalskom. Nakon što je proveo neko vrijeme na dvoru cara Žigmunda, Albert III. sudjelovao je u Husitskim ratovima, a zatim se istaknuo pomažući Žigmundovom nasljedniku, habsburškom kralju Albertu II. od Njemačke, protiv Husita i njihovih poljskih saveznika.

Albert III. Ahil bio je član Reda labuda, sa njim na čelu, uz 30 muškaraca i 7 žena ujedinjenih u čast Djevice Marije. Red se brzo proširio, a daljnje grane osnovane su u franačkoj kneževini Ansbach, kao i u posjedima Teutonskog reda u Istočnoj Pruskoj. Međutim, red je raspušten tijekom protestantske reformacije koja je obeshrabrivala pobožnost prema Mariji.

Kuća Wettin podijelila se na dvije vladajuće grane 1485. godine. Tada su sinovi Fridrika II. pristali na Leipziški ugovor (1485.), kojim su podijelili teritorije kojima su dotad zajednički vladali. Frederickov stariji sin Ernest, izbornik Saske i koji je naslijedio oca kao knez-izbornik, dobio je Sasku i Tiringiju. Njegov mlađi brat Albert III., vojvoda Saske, vitez Reda zlatnog runa, dobio Meissensku marku, kojom je vladao iz Dresdena. Albertovi posjedi bili su poznati i kao vojvodska Saska.

Sofija od Poljske udala se za Fridrika I., markgrofa Brandenburg-Ansbacha, sina Alberta III., markgrofa Brandenburga I. i Ane od Saske. Sinovi Fridrika I. i Sofije uključuju Ivana od Brandenburg-Ansbacha, viteza Reda zlatnog runa, i Alberta od Pruske,  posljednjeg visokog majstora Teutonskih vitezova. Vojvoda Fridrik od Saske je bio najmlađi sin Alberta III., i bio je 36. veliki majstor Teutonskih vitezova. Teutonski vitezovi bili su u dugoj borbi za premoć sa Poljskom oko Pruske. Budući je sreća Teutonskih vitezova opadala tijekom 15. stoljeća, nadali su se da će odabirom nekoga tko je brakom povezan sa vladajućom poljskom dinastijom Jagelona ojačati svoj položaj.

Kada je Fridrik Saski umro, 1510. godine, Albert Pruski izabran je za njegovog nasljednika. Godine 1522., Albert je otputovao u Wittenberg, gdje mu je Martin Luther savjetovao neka napusti pravila svog reda, neka se oženi i pretvori Prusku u nasljedno vojvodstvo za sebe. Luther je radio na širenju svog učenja među Prusima, dok je Albertov brat George predstavio plan Žigmundu I. Starom. Albert je prešao na luteranizam i, uz Žigmundov pristanak, pretvorio Državu Teutonskog reda u prvu protestantsku državu. Kada je Albert umro, 1568. godine, njegov tinejdžerski sin Albert Fridrik je naslijedio vojvodstvo.

Red Labuda je nestao kada je kuća Brandenburg prihvatila protestantizam, 1525. godine. Ali, brak Alberta Fridrika sa Marijom Eleonorom, sestrom i nasljednicom Ivana Vilima, vojvode od Clevesa - predstavio je Hohenzollernima novo i prestižnije podrijetlo od viteza Labuda, od kojega će potomstvo vući kasnije poznati pruski kraljevi.

Lutherova ruža 

Reforme Martina Luthera su bile usmjerene na crkvu u saksonskom Elektoratu. On je blisko surađivao sa prijateljem Filipa I. od Hessea, Ivanom, izbornim knezom Saske; njegov je sin, Ivan Fridrik I. od Saske, naručio Lutherov pečat ruže i križa.

Iako se obično smatra da je protestantska reformacija započela 1517. godine, kada je Luther pribio svojih 95 teza na vrata crkve Svih svetih u Wittenbergu, prvi otvoreni raskol je bio rezultat edikta izdanog 1521. godine na Wormskom saboru, carskom saboru koji je sazvao car Karlo V. Luther se odbio odreći svojih stavova kao odgovor na papinsku bulu pape Lava X., korumpiranog pape Medicija, koji je prodavao lažna obećanja spasenja nazvana "indulgencije". Na kraju sabora je Karlo V. izdao Wormski edikt, kojim je Luthera osudio kao "zloglasnog heretika" i zabranio je građanima Carstva propovijedanje njegovih ideja. Međutim, Fridrik III. je dobio obećanje sigurnog prolaza za Luthera, do i od sastanka. Ovo jamstvo bilo je ključno nakon tretmana Jana Husa, heretika kojeg je štitio car Sigismund (osnivač Reda Zmaja), koji je spaljen na lomači nakon Konstanškog sabora 1415. godine, unatoč istom obećanju.

Simbol labuda, koji se povezuje sa Lutherom, potječe iz proročanstva koje je navodno izrekao Hus, čija su učenja imala snažan utjecaj na Luthera. Na češkom jeziku, Husovo ime znači "siva guska". Godine 1414., tijekom zatočenja na Konstanškom koncilu i iščekujući svoje pogubljenje, Hus je prorokovao: "Sada će ispeći gusku, ali za sto godina čuti će labuda kako pjeva. Bolje da ga poslušaju." Večer prije 31. listopada 1517. godine, kada je Luther namjeravao objesiti svoje teze na vrata dvorske crkve u Wittenbergu, Ivan, Izborni knez je zabilježio san svog brata, Fridrika III. Mudrog, o redovniku koji je pisao na vratima crkve u Wittenbergu perom toliko velikim da je dosezalo do Rima, za koje mu je redovnik rekao kako "pripada staroj guski iz Bohemije, staroj sto godina". Sam Luther se osvrnuo na Husovo proročanstvo 1531. godine, a njegov wittenberški kolega Johannes Bugenhagen, također se pozvao na isto, tijekom pogrebne propovijedi koju je održao za Luthera, 1546. godine. 

Izborni knez Ivan i Fridrik bili su sinovi Ernesta, izbornika Saske, osnivača ernestinske grane kuće Wettin, koja je ostala dominantna do 1547. godine, te je igrala važnu ulogu u počecima protestantske reformacije. Ernest se oženio Elizabetom Bavarskom. Kao saveznik kuće Luksemburg, Ernest, vojvoda Bavarske (otac Elizabete Bavarske) je podržavao cara Sigismunda u njegovim ratovima protiv pristaša Jana Husa. Elizabetina sestra Margareta Bavarska bila je kratko udana za Federica I. Gonzagu, sina Ludovica III. Gonzage od Barbare Brandenburške, kćeri Ivana Alkemičara. Barbarina sestra Doroteja udala se za Kristijana I. Danskog, prvog kralja kuće Oldenburg. Njihov sin, Ivan I. Danski se oženio se Ernestovom kćeri, Kristinom Saskom.

Martin Luther prevodi Bibliju, dvorac Wartburg, 1521. godine

Ernestov i Elizabetin sin, Fridrik III. Mudri, izborni knez Saske, bio je jedan od najmoćnijih ranih branitelja Martina Luthera. Godine 1521. je Fridrik zaštitio Luthera nakon njegove ekskomunikacije zbog Wormskog sabora, sakrivajući ga u dvorcu Wartburg. Ondje je Luther prevodio Novi zavjet sa grčkog na njemački, te se bavio i drugim polemičkim spisima. Luther je izvijestio kako ga je vrag često uznemiravao tijekom boravka u Wartburgu. Probudivši se (mučen od vraga) jedne noći, Luther se navodno obranio od Sotone tako što je na njega bacio tintarnicu. Međutim, Lutherova izjava kako je "otjerao vraga tintom",  obično se pripisuje njegovom prijevodu Biblije, a ne noćnim borbama sa vragom u Wartburgu. Mrlja od tinte na zidu u Lutherovoj sobi u Wartburgu još je uvijek bila vidljiva tijekom prošlog stoljeća.

Sin izbornika Ivana, Ivan Fridrik I., oženio se Sibylle, izbornicom Saske, iz kuće Cleves, koja potječe od njezina prapradjeda, Adolfa I., vojvode od Clevesa. Adolfova supruga bila je Marija od Burgundije, vojvotkinja od Clevesa, sestra Filipa Dobrog, osnivača Reda zlatnog runa. Sibyllein pradjed, Ivan I., vojvoda od Clevesa, bio je brat Katarine od Clevesa, čija se kći Marie udala za Jakova II. od Škotske. Druga sestra Ivana I., Marie od Klevea, udala se za Karla, vojvodu od Orléansa, Reda zlatnog runa. On je otac Luja XII. od Francuske. Njegov sin, Henrik II. od Francuske, oženio se Katarinom de Medici.

Fridrik III. Mudri je imenovao Luthera i Philippa Melanchthona na Sveučilište u Wittenbergu, koje je osnovao 1502. godine. Za vrijeme svog boravka u Wittenbergu, Melanchthon i njegov zet Caspar Peucer, bili su glavni promotori astrološkog odjela.  Peucer i Melanchton blisko su surađivali na knjizi o proricanju, ukazujući kako su magija, inkarnacije i druge prakse koje se obraćaju vragu nedozvoljene, dok su tri dopuštene. To su proricanja, proricanje iz prirodnih uzroka i, što je najvažnije, astrologija. U nekoliko slučajeva, Peucer je surađivao s danskim astronomom i alkemičarom, Tychom Braheom (prijateljem Johna Deeja), uključujući u sporu sa Christophom Rothmanom oko Tihonovskog sustava, predloženog kompromisa između Kopernikovog heliocentričnog i geocentričnog modela svemira, za koji je Brahe vjerovao da je kompatibilan sa Biblijom.

Među njihovim prijateljima na sveučilištu bio je Lucas Cranach Stariji, njemački renesansni slikar, kojeg je navelike hvalio Albrecht Dürer. Cranach je veći dio svoje karijere bio dvorski slikar saksonskih izbornih knezova; poznat je po portretima, kako njemačkih knezova, tako i vođa protestantske reformacije, čiju je stvar prihvatio. Bio je bliski prijatelj Martina Luthera, izradio je brojne njegove portrete i izradio drvoreze za njegov njemački prijevod Biblije. Tijekom svoje karijere, Cranach je oslikao brojne gole motive iz mitologije, uključujući Veneru, Lucerciju, usnule nimfe, Tri Gracije i Sud Pariza, temu popularnu među nastavnicima u Wittenbergu. U djelu "De alchimia", koje je napisao Valentin Hernworst, najupečatljivija ilustracija je Pariški sud, kao alegorija odlučujućeg koraka u Velikom djelu, izradi Kamena mudraca, koji dijeli upečatljive detalje s wittenberškim drvorezom Nikolausa Marschalka u Wittenbergu. Cranach je svoja djela potpisivao inicijalima do 1508. godine, kada mu je Ivan Fridrik I. dodijelio korištenje simbola zmije sa krilima šišmiša, koja na glavi nosi crvenu krunu, a u ustima drži prsten ukrašen rubinom, što je očiti alkemijski simbol.

Cranach je imao dva sina, obojica su bili umjetnici: Hans Cranach (čiji je život većinom nepoznat), i Lucas Cranach Mlađi; obojica su nastavili stvarati razne verzije očevih djela, desetljećima nakon njegove smrti. Cranach je također imao tri kćeri, od kojih je jedna bila Barbara Cranach, Goetheova predakinja. Nacisti su gajili poseban interes prema Cranachu, što je dovelo do zahtjeva za povratom imovine od strane židovskih kolekcionara, koje su opljačkali. Nacisti su opljačkali Cranachov "Portret Ivana Fridrika I., izbornik Saske", od židovskog kolekcionara umjetnina Fritza Gutmanna prije nego što su ga ubili, ali ga je kasnije pronašao njegov unuk Simon Goodman. Cranachov "Kupidon koji se žali Veneri" bio je dijelom Hitlerove osobne kolekcije. Diptih Adam i Eva bio je predmet pravnog spora između nasljednika bivšeg vlasnika, nizozemskog kolekcionara umjetnina Jacquesa Goudstikkera i muzeja Norton Simon u Kaliforniji. Godine 1999. je Komisija za povrat umjetnina Svjetskog židovskog kongresa (WCJ) obavijestila je Muzej umjetnosti Sjeverne Karoline kako su nacisti opljačkali "Madonu sa djetetom", koja je u njihovom  posjedu od židovskog bečkog kolekcionara umjetnina, Philippa von Gomperza. Godine 2000. je sud u Budimpešti presudio da se Cranachove i druge opljačkane slike, koje je tražila unuka poznatog mađarskog židovskog kolekcionara umjetnina baruna Herzoga, vrate njoj. Godine 2012. nasljednici Rose i Jakoba Oppenheimera su podnijeli zahtjev Nacionalnoj galeriji Irske za Cranachovu sliku svetog Kristofora.

Godine 1525. Luther se oženio bivšom časnom sestrom, Katharinom von Bora. Melanchthon, Cranach i njegova supruga bili su im svjedoci. Luther i nova supruga su se uselili u bivši samostan, "Crni klaustar", što je bio vjenčani dar kneza Ivana. Na Wormskom saboru Luther je upoznao Filipa I. od Hessea, koji je 1524. godine prihvatio protestantizam, nakon susreta sa  Melanchthonom. Prije, 1539. godine je Luther bio upleten u skandal bigamije Filipa I. od Hessea, koji se želio oženiti jednom od dvorskih dama svoje supruge, Margarethe von der Saale. Filip je zatražio odobrenje Luthera, Melanchthona i Martina Bucera,  navodeći poligamiju patrijarha kao presedan. Oni su nevoljko savjetovali Filipu neka se tajno oženi, jer je razvod gori od bigamije. Kao rezultat toga, Filip se oženio Margarethe pred Melanchthonom i Bucerom, kao svjedocima. Međutim, Filipova sestra Elizabeta je omalovažila ovaj tajni brak i kada je Filip zaprijetio kako će razotkriti što mu je Luther savjetovao, Luther mu je rekao neka "kaže dobru, jaku laž" i porekne brak, što je Filip i učinio.

Bitka kod Mühlberga 1547. godine, i zatvaranje izbornika Ivana Fridrika I., izbornika Saske

Šmalkaldska liga

Godine 1521., kada je car Karlo V. stao na stranu pape Lava X. i proglasio Martina Luthera odmetnikom na saboru u Wormsu, Franjo I. od Francuske je započeo sukob u Italiji, koji je potrajao do Bitke kod Pavije 1525. godine. To je dovelo do privremenog zatvaranja Franje I. Nakon što je pomogao u gušenju ustanka tijekom Njemačkog seljačkog rata 1525. godine, izbornik Ivan pomogao je Filipu I. od Hessea osnovati Gothsku ligu (1526.) za zaštitu reformatora. Poteškoće Karla V. sa protestantima su se  ponovno pojavile 1527. godine, kada je Rim opljačkala vojska Karlovih pobunjeničkih vojnika, uglavnom luteranske vjere, pod zapovjedništvom Karla III., vojvode od Burbona, navodnog velikog majstora Sionskog priorata. Godine 1531., Filip I. i Ivan Fridrik I., dva najmoćnija protestantska vladara u Svetom Rimskom Carstvu u to vrijeme, službeno su osnovali Šmalkaldsku ligu, a protestantski knezovi obvezali su se da će se međusobno braniti ako Karlo V. napadne njihove teritorije.

Godine 1529. je Filip I. sazvao skupštinu njemačkih i švicarskih teologa na Marburškom kolokviju, što je utrlo put potpisivanju Augsburške ispovijedi, 1530. godine, kao i osnivanju Šmalkaldske lige. Godine 1530. je Karlo V. zatražio od Carske skupštine u Augsburgu neka odluči o tri pitanja: obrani Carstva od Osmanlija, pitanjima vezanima uz javnost i neslaganja oko teologije. Donijela je brojne rezultate, a najznačajnija je deklaracija luteranskih staleža iz 1530. godine, poznata kao Augsburška ispovijest, koja je predstavljena caru. Ispovijest su potpisali vodeći protestantski plemići, poput izbornika Ivana i Jurja, markgrofa Brandenburg-Ansbacha (iz kuće Hohenzollern). Juraj je bio treći od osam sinova Fridrika I., markgrofa Brandenburg-Ansbacha, i njegove supruge Sofije Poljske. Juraj je stupio u službu svog ujaka, Vladislava II. od Češke i Ugarske, živio na njegovom dvoru. Također, Ispovijed su potpisali i Ernest I., Filip I. od Hessea, kao i izborni knez Ivan i njegov sin Ivan Fridrik, njihov šogor Wolfgang, knez od Anhalt-Köthena; te njegovi nećaci, braća Franjo i Ernest I., vojvode od Brunswicka-Lüneburga. 

Lutherova ruža je postala naširoko poznat simbol luteranstva. Dizajnirana je za Martina Luthera na zahtjev Ivana Fridrika I.,  1530. godine, dok je Luther boravio u tvrđavi Coburg, tijekom Augsburškog sabora. Kada je Lazarus Spengler poslao Lutheru crtež pečata ruže i križa koji je naručio Ivan Fridrik I., Luther je Melanchthonu napisao pismo u kojem je napisao kako on doživljava taj simbol kao izraz svoje teologije i vjere. Luther pritom obavještava Melanchthona da ga je Ivan Fridrik I. osobno posjetio u Coburgu i poklonio mu pečatnjak. 

Petnaest godina Liga je mogla postojati bez protivljenja, jer je Karlo bio zauzet ratovima sa Francuskom i Osmanskim Carstvom. Na inzistiranje Ivana Fridrika I., članstvo u Schmalkaldskoj ligi bilo je uvjetovano pristankom na Augsburšku vjeroispovijest. Godine 1535. savezu su se pridružili Anhalt, Württemberg, Pomeranija, kao i slobodni carski gradovi Augsburg, Frankfurt na Majni i slobodni carski grad Kempten. Franjo I. od Francuske, 1535. godine, i koji je progonio protestante kod kuće, podržao je protestantske knezove u borbi protiv zajedničkog neprijatelja. Franjo I. od Francuske, u nastojanju da ograniči moć Habsburgovaca, udružio se sa Sulejmanom Veličanstvenim od Osmanskog Carstva, formirajući francusko-osmanski savez, uz posredovanje francuskog kabalista Guillamea Postela. Talijanski rat, od 1536. do 1538. godine, između Francuske i Svetog Rimskog Carstva završio je 1538. godine - primirjem u Nici. Iste se godine Schmalkaldska liga udružila s reformiranom Danskom.

Taktička podrška Franje I. je završila 1544. godine, potpisivanjem Ugovora u Crépyju. Njime se francuski kralj obvezao da će prestati podržavati protestantske knezove i Ligu u Njemačkoj. Liga je također dobila ograničenu podršku od Brandenburga, pod Joakimom II. Hektorom, ali je ovaj tijekom Schmalkaldskog rata poslao konjičku podršku caru protiv lige. Joakim II. bio je sin Joakima I. Nestora, izbornika Brandenburga i Elizabete Danske. Elizabetin brat, Kristijan II. Danski, oženio se Izabelom Austrijskom, sestrom Karla V. Godine 1544. su Danska i Sveto Rimsko Carstvo potpisali Speyerski ugovor, kojim je utvrđeno da će tijekom vladavine Kristijanovog nećaka Kristijana III., Danska održavati mirnu vanjsku politiku prema Svetom Rimskom Carstvu. Godine 1545. je Liga stekla odanost falačkog izbornika, Fridrika III.

Godine 1545. je konačno pokrenut Tridentski sabor i započela je protureformacija.

Međutim, Šmalkaldska liga je odbila priznati valjanost sabora i okupirala je teritorije katoličkih knezova. U lipnju 1546. godine je papa Pavao III. sklopio sporazum s Karlom V. o suzbijanju širenja reformacije. Nakon mira s Francuskom, Karlo je 1547. godine potpisao Primirje u Hadrianopolu i sa Osmanskim Carstvom, kako bi oslobodio još više habsburških resursa za konačni sukob sa Ligom. 1546. i 1547. godine, u onome što je poznato kao Šmalkaldski rat, Karlo i njegovi saveznici borili su se protiv Lige za teritorije Ernestinske i Albertinske Saske. Šmalkaldski rat okončao je prevlast Ernestinaca. Iako je sama bila luteranska, albertinska grana se okupila na strani cara. Karlo V. obećao je pravo na izbornu vlast unuku Alberta III., Mauriciju, izbornom knezu Saske. Mauricije se odbio pridružiti protestantskoj Šmalkaldskoj ligi, iako je grof Filip od Hessea, njegov prijatelj i tast, bio njin vođa. Glavni razlog njegovog odbijanja je vjerojatno bila njegova mržnja prema rođaku Ernestinu Ivanu Fridriku I., ali i carsko obećanje saksonske izborne vlasti koju je obnašao. Iako je bio luteran, Mauricije se udružio s Karlom V. protiv Šmalkaldske lige. Tako je sudjelovao u vojsci Karla V. u ratu protiv Sulejmana Veličanstvenog (1542.), protiv vojvode Vilima od Jülich-Cleves-Berga (1543.) i kralja Francuske Franje I. (1544.). 

Godine 1546., uz pomoć Ferdinanda I., mlađeg brata Karla V., Maurice je napao zemlje Ivana Fridrika I. u Saskoj, započevši kratki tako Schmalkaldski rat. Dana 24. travnja 1547. godine su snage Karla V. porazile Schmalkaldski savez u bitci kod Mühlberga, zarobivši pritom mnoge vođe, uključujući i Johanna Fridrika I.; Filip I. se predao u svibnju. Nakon pobjede, Maurice je dobio Elektorat za albertinsku liniju kuće Wettin, a Ivan Fridrik I. morao mu je ustupiti teritorij i elektorat. Iako je bio u zatvoru, Ivan Fridrik I. je uspio isplanirati novo sveučilište, koje su njegova tri sina osnovala 1548. godine, kao Höhere Landesschule u Jeni. Status sveučilišta odobrio je (1557.) car Ferdinand I., vitez Reda zlatnog runa. Mnogi knezovi i ključni reformatori, poput Martina Bucera, pobjegli su u Englesku gdje su izravno utjecali na englesku reformaciju. Bucer je prihvatio poziv nadbiskupa Thomasa Cranmera za dolazak u Englesku, gdje je pomogao pri izgradnji slučaja za poništenje braka Henrika VIII. sa tetom Karla V., Katarinom Aragonskom.

Godine 1548. je pobjednički Karlo prisilio Šmalkaldsku ligu neka pristane na uvjete utvrđene u Augsburškom interimu. Međutim, protestantizam se već čvrsto ukorijenio u srednjoj Europi. Mala protestantska pobjeda (1552.) prisilila je Karla u bijeg preko Alpa, kako bi izbjegao zarobljavanje. Njegov mlađi brat i nasljednik Ferdinand I., potpisao je Passauski mir, kojim su protestanti dobili neke slobode i okončane su sve Karlove nade u vjersko jedinstvo unutar njegovog carstva. Protestantski knezovi, koji su  zarobljeni tijekom Šmalkaldskog rata, Ivan Fridrik Saski i Filip Hesse, pušteni su na slobodu. Tridentski sabor ponovno je otvoren 1550. godine, ali uz sudjelovanje luterana. Godine 1552., protestantski knezovi, u savezu sa suprugom Katarine Medici, Henrikom II. od Francuske, ponovno su se pobunili i započeo je drugi Schmalkaldski rat. Maurice, izborni knez Saske, prešao je sada na protestantsku stranu, zaobišao je carsku vojsku, marširajući izravno na Innsbruck gdje je Karlo V. smjestio svoj carski dvor. Karlo V. je bio prisiljen pobjeći iz grada. Nakon što nije uspio ponovno osvojiti Metz od Francuza, Karlo V. vratio se u Niske Zemlje, posljednje godine svog carstva. Godine 1555. je naredio svom bratu Ferdinandu neka u njegovo ime potpiše Augsburški mir, kojim je službeno okončana vjerska borba između dvije skupine, dajući luteranstvu službeni status unutar Svetog Rimskog Carstva. Dopušteno je knezovima odabrati svoju službenu religiju unutar domena, prema načelu Cuius regio, eius religio.

Kompozitni portret četiri generacije knezova Oranskih: Vilima I. Tihog (1554.–1584.), Mauricea (1618.–1625.) i Fridrika Henrika (1625.–1647.), Vilima II. (1647.–1650.), Vilima III. (1650.–1702.)

Vilim Tihi 

Maurice, izborni knez Saske, oženio se Agnesom od Hessea, kćeri svoje rođakinje Christine od Saske, prve supruge Filipa I. od Hessea. Njihova kći Ana od Saske imala je ljubavnu aferu i izvanbračno dijete s Janom Rubensom, ocem poznatog nizozemskog slikara Petera Paula Rubensa, i koji je bio blizak prijatelj sa obitelji koja je vodila tiskaru Plantin Press. U to vrijeme, Ana je bila udana za Vilima "Tihog" od Orangea. Vilim Tihi, vitez Reda zlatnog runa i glavni vođa Nizozemske pobune protiv španjolskih Habsburgovaca, koja je pokrenula Osamdesetogodišnji rat (1568.–1648.) i rezultirala formalnom neovisnošću Ujedinjenih provincija, 1581. godine. Kneževina Orange bila je feudalna država u Provansi, južna Francuska, osnovana oko 800. godine. Tada je bila  dodijeljena Guillaumeu od Gellonea za njegove zasluge u ratovima protiv Maura, kao i u ponovnom osvajanju južne Francuske i Španjolske marke. Konstituirana je 1163. godine, kada je car Svetog Rimskog Carstva, Fridrik Barbarossa, uzdigao burgundsku grofoviju Orange na suverenu kneževinu unutar Carstva. Kneževina je postala dio distribuiranih posjeda kuće Orange-Nassau,  od vremena kada je William naslijedio titulu princa Orangea od svog rođaka 1544. godine.

Djed Vilima Tihog, Henrik III., grof Gornjeg Hessea, bio je brat Luja II. (grof Donjeg Hessea), čiji je sin, Vilim II., grof Hessea, bio potomak svete Elizabete Ugarske iz "Čuda ruža". Vilim II. bio je prvo oženjen Yolande, kćeri Ferryja II. od Vaudémonta; zatim  Yolande od Bara, kćeri Renéa od Anjoua, također navodnog velikog majstora Sionskog priorata, kao i osnivača Reda Fleur de Lysa. Treća je supruga bila Ana od Mecklenburg-Schwerina. 

Četvrta supruga Vilima Tihog bila je Louise de Coligny, koja je tijekom života postala zagovornicom protestantizma. Dopisivala se sa mnogim važnim osobama tog vremena, poput: Elizabete I. od Engleske, Henrika IV. od Francuske, Marije de Medici i Philippea de Mornay, kao i sa svojom brojnom posincima. Cosimo Ruggeri, pouzdani čarobnjak Katarine de Medici, bio je i osobni prijatelj Marijinih miljenika, Concina Concinija i njegove supruge, Leonore Dori (kasnije spaljena na lomači zbog vještičarenja). Marijina sestra Eleonora udala se za Vincenza Gonzagu, vojvodu od Mantove, viteza Reda zlatnog runa i nećaka Louisa Gonzage, velikog meštra Sionskog priorata.

Dvorac Ballenstedt Kuće Anhalt, poznat i kao Kuća Ascania

Plodonosno društvo

Kako je objasnila Susana Åkerman, svi dokazi ukazuju na to da je komet u križolikom Labudu (Cygno) 1602. godine, i supernova u Serpentariju 1603./04. godine, pokrenuo rozenkrojcerski pokret u Tübingenu, u kojem je sudjelovao i Johann Valentin Andreae, navodni autor rozenkrojcerskih manifesta. Iako autorstvo rozenkrojcerskih manifesta nije potvrđeno, Martin Brecht i Roland Edighoffer su pronašli dokaze o Andreaeovoj umiješanosti u nekoliko rasprava, posebno u "Confessio fraternitatis". Augsburška ispovijest je četvrti dokument sadržan u "Luteranskoj knjizi sloge", doktrinarnom standardu Luteranske crkve, koju je sastavila skupina teologa, predvođena Johannovim djedom i prijateljem Martina Luthera, Jakobom Andreaeom i Martinom Chemnitzem, na zahtjev vladara i kako bi se okončale vjerske kontroverze, koje su se pojavile među luteranima, nakon Lutherove smrti 1546. godine. Chemnitza je zaposlio Albert, pruski vojvoda, kao dvorskog knjižničara za Državnu i sveučilišnu knjižnicu u Konigsbergu, gdje se njegov interes prebacio sa astrologije, koju je studirao u Magdeburgu, na teologiju. Andreae, koji je prisustvovao rasparavama u Regensburgu i Augsburgu, postao je profesor teologije na Sveučilištu u Tübingenu, kao i prorektor crkve sv. Jurja. Andreae je također uspostavio svoj obiteljski grb, križ sv. Andrije i četiri ruže, što je bilo prilično slično Lutherovoj ruži. Andreae i Chemnitza je podržavao moćni August, izbornik Saske, brat Mauricea, koji je bio oženjen Anom Danskom. Annin brat bio je Friderik II. Danski, čija je fascinacija alkemijom i astrologijom olakšala uspon Tycha Brahea, prijatelja Johna Deeja. Augustova druga supruga bila je Agnes Hedwig od Anhalta, sestra Kristijana od Anhalta, glavnog arhitekta političke agende rozenkrojcerskog pokreta. Kristijan i Agnes bili su djeca Ivana V., princa od Anhalt-Zerbsta, i Margarete od Brandenburga, sestre Joakima II. Hektora, izbornika Brandenburga, koji je podržavao Schmalkaldsku ligu.

Rozenkrejcerski pokret inspirirao je osnivanje sličnih društava sa zanimanjem za prirodnu filozofiju, među kojima je bilo i "Fruchtbringende Gesellschaft" ("Društvo donositelja plodova"), čiji su članovi bili Johann Valentin Andreae, Kristijan od Anhalta, kao i njegova braća i sestre. Društvo donositelja plodova bilo je povezano s Redom "der Unzertrennlichen" ("Red nerazdvojnih"), osnovanim 1577. godine i za koji se govorilo kako koriste tajnu abecedu, koja je sadržavala brojne alkemijske simbole. Tijekom pogrebnih svečanosti za sestru Kristijana Anhalta, Doroteju Mariju od Anhalta, 24. kolovoza 1617. godine i koje su tempirane u spomen na pokolj na dan svetog Bartolomeja (1572.), nekoliko je knezova iskoristilo priliku predložiti osnivanje društva i imenovalo je njena brata, Luja I., kneza od Anhalt-Köthena, za prvog predsjednika.

Članovi ovog Plodonosnog društva su bili i Karlo X. Gustav od Švedske, brojni njemački plemići i znanstvenici. Među članovima društva, tijekom njegove relativno kratke povijesti, bili su gotovo svi veliki pjesnici njemačkog baroka, kao i drugi učeni ljudi vezani uz područja od književnosti i glazbe, do povijesti, filozofije i prava. U društvu je bio i Wolfgang Ratke, njemački obrazovni reformator, čiji se sustav temeljio na filozofiji Francisa Bacona. Član društva bio je i Ivan George I. od Anhalt-Dessaua, koji je zajedno sa svojom braćom vladao ujedinjenom kneževinom Anhalt. Ivana Georgea njegovi su podanici jako cijenili i smatrali su ga učenim i u inozemstvu, posebno u područjima astrologije i alkemije. Osim Andreaea, među ostalim članovima društva i koji su bili posebno povezani s rozenkrojcerskim pokretom, bio je Andreaeov prijatelj Tobias Adami, učenik Tommasa Campanelle (autor djela "Grad Sunca").

Cilj ovog Društva je bilo standardizirati narodni njemački jezik i promovirati ga kao znanstveni i književni jezik, slijedeći primjer Accademia della Crusca, društva znanstvenika talijanske lingvistike i filologije u Firenci, čiji je član bio Luj I. Villa di Castello, koja je služila kao sjedište Akademije, bila je seoska rezidencija Cosima I. de Medicija, velikog vojvode Toskane. Međutim, Akademija je koristila humor, satiru i ironiju, kako bi se razlikovala od navodne pedanterije Accademia Fiorentina, koju je štitio Cosimo I. Isto tako, izvještavalo se kako su neki od rituala koji su uvedeni u Društvo izazvali ismijavanje i podsmijeh, tako da su se mnogi odvratili od pridruživanja. Rituali prijema su uključivali: su pijenje iz kaleža u obliku tazze (nazivano čaša Maslinske gore), provociranje novih članova na rotirajućem stolcu i održavanje govora na uzornom njemačkom jeziku. Andreae je također bio prijatelj kolege člana Društva, Augusta Mlađeg, vojvode od Brunswicka-Wolfenbüttela. August je poznat po osnivanju Knjižnice Herzog August, u svojoj rezidenciji u Wolfenbüttelu, tada najveće zbirke knjiga i rukopisa u sjevernoj Europi. Pod pseudonimom Gustavus Selenus je napisao jednu knjigu o šahu i drugu o kriptografiji, a koja se uglavnom temeljila na ranijim djelima Johannesa Trithemiusa. August je također bio zainteresiran za okultne znanosti i alkemiju, kojoj je podučavao svoja tri sina.

Legendu o Rosencreutzu je možda inspirirao Balthasar Walther, osobni liječnik Christiana od Anhalta, princa Augusta od Anhalt-Plötzkaua; čiji je dvor bio središtem okultne, alkemijske i rozenkrojcerske misli tijekom prvih desetljeća 17. stoljeća. Tamo je 1612. ili 1613. godine, više od godinu dana prije prvog tiska, Waltherov suradnik, Paul Nagel, prepisao je primjerak "Fame". Nagel je također bio praktični alkemičar i prikupljao je recepte od ljudi, baš poput Edwarda Kelleyja. Uz više od desetak drugih astroloških traktata, Nagelov primjerak Fame sadrži i kabalistička objašnjenja Knjige Otkrivenja i proroka Daniela. Nagel je bio prva osoba koja je tiskala ikoji dio Boehmeovog djela. Godine 1611., knez August od Anhalt-Plötzkaua predložio je zajedničko objavljivanje dvaju rozenkrojcerskih manifesta, ali nije uspio pronaći primjerak Confessio.

Grad Kassel u 16. stoljeću

Kuća Hesse-Kassel

Kada je Filip I. od Hessea umro 1567. godine, Hesse je podijeljen između njegovih sinova iz prvog braka. To je uključivalo Hesse-Kassel, Hesse-Marburg, Hesse-Rheinfels i Hesse-Darmstadt. Unuk Filipa I. Hessea je bio Mauricije od Hesse-Kassela, član Društva plodonoša i bliski prijatelj Fridrika V. Mauricijev dvor u Kasselu bio je cvjetajuće središte alkemije i paracelzijanske medicine, okupljalište okultista, poput njemačkog Židova i alkemičara, Michaela Maiera. On je bio liječnik i savjetnik Rudolfa II. Habsburga, koji je 1611. godine napustio Prag i došao u Hesse-Kassel. U "Septimana Philosophica", alkemičar Michael Maier piše: 

"Ruža je prvo i najsavršenije cvijeće. Vrtovi filozofije zasađeni su mnogim ružama, crvenim i bijelim, čije boje odgovaraju zlatu i srebru. Središte ruže je zeleno, i simbol je Zelenog lava ili Prve materije. Kao što se prirodna ruža okreće suncu i osvježava se kišom, tako se i Filozofska materija priprema u krvi, uzgaja u svjetlu i u njima, i pomoću njih, postaje savršena." 

Maurice, također zvan "Učeni", bio je veliki pokrovitelj alkemičara i liječnika. Kao anglofil, Maurice je aktivno održavao veze sa  Engleskom i podržavao društvo engleskih "komičara". Mauriceov otac bio je William IV. od Hesse-Kassela, poznat kao "Vilim Mudri", također značajni pokrovitelj umjetnosti i znanosti, i pionir astronomskih istraživanja. 1564. godine je osnovao prvi europski opservatorij u svom dvorcu u Kasselu, bio u prijateljskim odnosima sa Tychom Braheom, prijateljem Johna Deeja. Oba Maierova manifesta je objavila službena Mauriceova tiskara za Mauricea. Maier je 1619. godine postao Mauriceov liječnik.

Maier je napisao da je nebeski fenomen iz 1603./1604. godine bio znak Rozenkrejcenskom bratstvu da izađe iz razdoblja tajnosti. 1608. godine je Maier otišao u Prag, a 1609. je i formalno stupio u službu Rudolfa II., kao njegov liječnik i carski savjetnik. Rudolf ga je uzdigao u nasljedno plemstvo i dao mu titulu carskog grofa Palatina. U "Silentium post clamores" i "Themis aurea", Maier tvrdi kako R.C. Bratstvo zapravo postoji, ne samo kako mistifikacija. Međutim, tvrdi da nije član, te je osobno previše ponizan da bi imao pristup tako uzvišenim bićima. "Themis aurea" raspravlja o R.C. Bratstvu kao viteškom redu, uspoređuje amblem 'R.C.' sa oznakama drugih redova, npr. dvostrukim križem Malteških vitezova, runom Reda zlatnog runa ili podvezicom Reda podvezice. Maier dalje potvrđuje kako amblem Reda R.C. nije niti dvostruki križ, ni runo, niti podvezica, već riječi R.C.

Maier je bio prijatelj i kolega, alkemičara i rozenkrojcera, Roberta Fludda. Fludd je šest godina putovao po Francuskoj, Njemačkoj, Italiji i Španjolskoj, gdje je studirao sa židovskim kabalistima i gdje ga je Maier posjećivao. Prema vlastitom iskazu, Fludd je također proveo zimu u Pirinejima, proučavajući teurgiju s isusovcima. Fluddove opsežne knjige o univerzalnoj harmoniji, "Utriusque cosmi historia", pisane su pod snažnim utjecajem franjevačkog kabalista Francesca Giorgija, u biti,  predstavljaju Giorgijevu filozofiju u kasnijem obliku. Fluddova "Apologija" započinje pozivanjem na tradicije prisca theologia, posebno "Mercurius Trismegistus".

Fludd je branio Rozenkrejcere od optužbi za "odvratnu magiju i đavolsko praznovjerje". "Rozenkrejceri", objašnjava Fludd, "su koristili samo dobre vrste magije - Magiju, Kabbalu i Astrologiju - koje su bile matematičke i mehaničke. Magija Kabale je sveta", tvrdio je, pritom podučavajući kako prizivati ​​sveta imena anđela. Supernova iz 1603./4. godine, koja je uzeta za označavanje dolaska novog doba, okolnosti su koje je Fludd detaljno opisao 1616. godine, u svom "Tractatis Apoligetica". Napisao da je "nova zvijezda“ iz 1572. godine označila početak Rozenkrejcerskog rada, koji se potom nastavio pripremati u tajnosti sve do konjunkcije iz  1603. i 1604. godine - što je bio znak Bratstvu da izađe na vidjelo, proširi svoje članstvo i započne obnovu svijeta.

Alkemijsko vjenčanje Fridrika V. od Falačke i Elizabete Stuart.

Zimski lav

Kristijan je odigrao važnu ulogu u formiranju Protestantske unije, 1608. godine, kada su se protestantski knezovi sastali u Auhausenu i formirali koaliciju protestantskih država, pod vodstvom Fridrika IV., kako bi obranili prava, zemlju i sigurnost svake članice, što je uključivalo: Falačku, Neuburg, Württemberg, Baden-Durlach, Ansbach, Bayreuth, Anhalt, Zweibrücken, Oettingen, Hesse-Kassel i Brandenburg. Smrću Fridrika IV., 1610. godine, Protestantska unija počela je polagati nade u njegovog sina i nasljednika, Fridrika V., čiji je brak sa Elizabetom Stuart proslavljen u Andreaeovom djelu "Kemijsko vjenčanje Kristijana Rosenkreutza". Fridrik V. i njegov ujak, Maurice, princ Oranski, izabrani su u Red podvezice u Windsoru, tjedan dana prije Fridrikovog vjenčanja sa Elizabetom Stuart. Maurice Oranski je bio sin Vilima Tihog i njegove druge supruge Ane, kćeri izbornika Saske, i Agnes od Hessea. Maurice se školovao na Sveučilištu u Heidelbergu, u Pfalzu, gdje je upoznao Simona Studiona i druge osnivače rozenkrojcerskog pokreta. Nakon ceremonije ulaska u Red podvezice su uslijedile raskošne proslave koje je organizirao Francis Bacon. Te su predstave uključivale izvedbu poganske tematske drame "Maska Unutarnjeg hrama i Gray's Inna", Francisa Beaumonta, te "Nezaboravna maska ​​Srednjeg hrama i Lincoln's Inna" Georgea Chapmana, sa kostimima, scenografijom i scenskim efektima. Na povratku u Heidelberg, Frederick i Elizabeth otputovali su u Haag, kako bi posjetili Mauricea prije odlaska u Njemačku, gdje je par ušao usred rasprostranjenog slavlja.

Tijekom 13. stoljeća se Joakimov sustav konačnog otkupljenja transformirao iz čekanja budućeg anđeoskog pape do izbora svetog rimskog cara, Fridrika II., koji je sjedio na templarskom prijestolju na Siciliji, kao protivnika Crkve i svjetskog monarha otkupljenja. Međutim, Fridrika II. je papa Grgur IX. prokleo anatemom 1240. godine. Od njegove smrti, sljedbenici Joakimovih proročanstava u južnoj Njemačkoj čekali su novog Fridrika; baš kao što su i Francuzi dugo čekali svog drugog Karla (kao Karla Velikog). Michel Lotich Pomer(iensis) pisao je švedskom kralju Karlu IX., i nacrtao je srce sa križem, na kojem je bila dragocjena kruna s ružom i "F" vjerojatno kao oznaka za Fridrika, što je signaliziralo da je sada njemački princ spreman uzdići se kao novi križarski car. Lotich je gledao na Fridrika IV. kao na mogućeg kandidata. Lotich je ukazao i na novo doba koje je najavila nova zvijezda iz 1572. godine. Nacrtao je znak Kasiopeje i pokraj njega postavio mač sa zvijezdom na vrhu. Mač je stajao na oltaru, sa ugraviranim znakom Lava.

Lotich je također iznio proročanstvo o Lavu, koje se nalazi u Paracelsusovim djelima iz 1536. godine. Ponovna upotreba proročanstva o Lavu u Njemačkoj može se pratiti barem do 1598. godine. Prvi dio je preuzet iz Paracelsusovog "Liber Mineralibus", ponovno objavljeno u njegovim sabranim djelima u Baselu, 1588. godine. Kaže se da je Paracelsus tvrdio da će se vratiti u život 58 godina nakon svoje smrti, 1541. godine - zato je vjerojatno 1598. godina postala godinom od posebnog značaja. Paracelsus je 1530. godine objavio kraće proročanstvo, ponovno objavljeno u Strasbourgu 1616. godine, o dolasku Lava, nakon čega će započeti razdoblje "Novog svijeta". Milenarističke ideje o Paracelsijanskom lavu inspirirale su kralja Jakova (1588.) da dovrši vlastite izračune, opisane u Otkrivenju 20:7-10. Prema tom je Sotona otpušten nakon tisućljetnog razdoblja, a Gog i Magog su također prisutni. Komentar kralja Jakova čitali su dvorjani u Hesseu 1604., i u Heidelbergu 1613. godine. 

Lotich nadalje kaže kako je na putu za Austriju i Bohemiju primio dio Božanske Mudrosti. Govorilo je o sastanku, koji se 1599. godine u Heidelbergu održao sa upraviteljem Württemberga, za vrijeme maloljetništva Fridrika IV., sa Mauriceom od Hesse-Kassela i Kristijanom od Anhalta. Kristijan od Anhalta, glavni savjetnik Fridrika V., želio je podržati Henrika IV. od Francuske, muža Marije Medici, kako bi pokušao okončati moć Habsburgovaca u Europi. Prema Frances Yates:

"Kada su Henrikovi projekti prekinuli njegovom smrću, palatinska politika, još uvijek uvelike inspirirana Anhaltom, okrenula se drugim sredstvima za postizanje tih velikih ciljeva. Tada se mladi knez izbornik Falački, Fridrik V., počeo smatrati predodređenim da zauzme upražnjeno mjesto vođe protestantskog otpora protiv habsburških sila." 

Christianov brat, i kolega iz Plodonosnog Društva, princ August od Anhalt-Plötzkaua, upoznao je Adama Haselmayera, prvog komentatora rozenkrojcerskih manifesta, preko svog bliskog prijatelja i paracelzijanca Karla Widemanna, tajnika Deejevog suradnika, engleskog alkemičara Edwarda Kelleyja, na dvoru cara Rudolfa II. Raphael Eglinus je bio uključen u prvo izdanje "Fame" (tiskane u Kasselu 1614. godine) i koja je uključivala Haselmayerov tekst o paracelzijanskom lavu. Eglinus je stajao i iza prvog izdanja "Confessio" u Kasselu 1614. godine. Ovdje je bio uključen alkemijski predgovor o Deejevom simbolu "Monas", a napisao ga je misteriozni lik, Phillippus a Gabella (ili Philemon R.C.). Godine 1606. je Maurice Eglinusu dao mjesto predavača hermetizma na Sveučilištu u Marburgu, gdje je (pod pseudonimom "Nicolaus Niger Hapelius") objavio komentar alkemijskog proročanstva o Eliasu Artisti, "Cheiragogica Heliana" (što je također potpisano kao "Radix Ignis Elixir"). Godine 1617., Haselmayer je napisao nadahnuti spis koji ilustrira njegovu ideju o Lavu, u kojem se tvrdi kako se kroz Kabalu može upoznati i prepoznati "tog velikog čovjeka, Lava sjevera, Eliasa Artistu, branitelja vječne mudrosti i slave u Crkvi". 

Tri uzastopna kometa, u zimu 1618. godine, opisana su u "Fama siderea nova", Johana Faulhabera, aktivnog sudionika tijekom izdavanja rozenkrojcerskih publikacija. Nedugo zatim, sastavljeno je paracelsijansko proročanstvo o Lavu, jer je trebalo podržati Fridrika V. kao "lava iz šume", Lea ex Silva. Ciprijan Leowitz je na temelju velike konjunkcije Saturna i Jupitera u Raku, 1563. godine, predvidio kako će, iako će biti ratova u srcu Njemačke, znanje ipak narastati i tajne vještine će biti razotkrivene; Biblijski Leo ex Silva, legendarni Lav iz šume, istupiti će u Bohemiji. 

Nakon smrti Rudolfa II., 1612. godine, najvjerojatniji sljedeći kandidat za carsko i češko prijestolje bio je fanatični katoličko-habsburški nadvojvoda, Ferdinand od Štajerske, kasnije prozvan Ferdinand II., vitez Reda zlatnog runa. Ferdinand i njegovi isusovački savjetnici su bili odlučni iskorijeniti herezu. Godine 1617. je Ferdinand postao kraljem Bohemije i odmah okončao Rudolfovu politiku vjerske tolerancije, tako što je opozvao Pismo Veličanstva i provodio suzbijanje češke crkve. U takvim su uvjetima nastali prvi rozenkrojcerski tekstovi, čija je opća namjera, prema Frances Yates, bila potpuno jasna, tj. "povezivanje prvog rozenkrojcerskog manifesta sa antiisusovačkom propagandom."