Velika loža (4. dio)

Heliocentrizam

Iščekivanje izazvano objavom rozenkrojcerskih manifesta je doseglo vrhunac "runom rozenkrojcera". Na zidovima plakata su se pojavila dva misteriozna plakata, 1622. godine, što je bilo tempirano sa Velikom konjunkcijom koja se očekivala sljedeće godine. Kritika rozenkrojcera francuskog redovnika Marina Mersennea, koji se služio kritikom Isaaca Casaubona, "Corpus Hermeticum", i potaknula je kontroverzu "koju je sa interesom i uzbuđenjem pratila cijela Europa". Prema Frances Yates, kako piše u knjizi "Giordano Bruno i hermetička tradicija", slavnoj stručnjakinji za rozenkrojcerski pokret, povjesničari bi se mogli pozivati ​​na "pred-" ili "post-casaubonsko doba". Casaubon, prijatelj Josepha Scaligera, rođen je u Ženevi od protestantskih roditelja, ali se kasnije preselio u Englesku. Godine 1614. je Casaubon objavio djelo "De rebus sacris et ecclesiasticis exercitationes XVI", koje je  posvetio svom zaštitniku, kralju Jakovu. Djelo se sastojalo od filološke analize Ficinovog latinskog prijevoda "Corpus Hermeticum", za koji je Ficino govorio da je izvorni spis vrlo drevnog egipatskog svećenika, Hermesa Trismegista, ali je Casaubon objavio kako se radi o postkršćanskoj krivotvorini iz 03. ili 04. stoljeća. Prema Yatesu, Casaubonovo otkriće moralo se "promatrati kao jedan od čimbenika, i to važnim, u oslobađanju mislilaca 17. stoljeća od magije."

Casaubon se upleo u spor koji je izbio 1606. godine, između Venecije i Rima, uglavnom oko mletačke jurisdikcije nad crkvenom imovinom na njenim teritorijima i njena prava da zatvara i sudi pripadnicima svećenstva. To se pretvorilo u pravu krizu kada je papa Pavao V. stavio interdikt na Mletačko kraljevstvo. Razlog Casaubonovog sudjelovanja u kontroverzi bilo je njegovo divljenje prema mletačkom državniku, Paolu Sarpiju (1552.–1623.). Sa 27 godina, Sarpi je imenovan provincijalom servitskog reda za Mletačku Republiku, jednog od pet izvornih katoličkih prosjačkih redova. Njegovi ciljevi su bili: posveta članova, propovijedanje Evanđelja i širenje pobožnosti prema Majci Božjoj, uz posebni osvrt na njene tuge. Sarpijeva opsežna mreža dopisnika je  uključivala Francisa Bacona i Williama Harveyja. Princ Christian od Anhalta, glavni savjetnik Fridrika V. od Falačke, također je bio u kontaktu sa Sarpijem; glavni predstavnik Falačke, barun Christian Von Dohna, bio je čest posjetitelj Venecije u tim godinama. Otpor u Veneciji protiv papinstva, koji je predvodio Sarpi, doživljavan je kao značajan za one u Njemačkoj koji su se nadali novom protestantskom vodstvu pod Fridrikom V., uz očekivanu podršku engleskog kralja Jakova.

Galileo Galilei

Među Sarpijevim brojnim prijateljima bio je Galileo Galilei (1564.–1642.), kojega je sponzorirao Cosimo II. de Medici. Otac Cosima II. je bio kardinal Ferdinando, sin Cosima I. de Medicija, viteza Reda zlatnog runa, i Eleonore Toledske, odrasla u Napulju u kućanstvu Don Samuela Abarbanela. Majka Cosima II. je bila Christina, omiljena unuka Katarine de Medici, Nostradamusove sponzorice i uključene u Crnu misu. Katarinin suprug bio je Henrik II. od Francuske, sin Franje I., viteza Reda zlatnog runa, koji je podržavao Guillaumea Postela i Leonarda da Vincija. Sestra Henrika II. bila je Margareta od Valoisa, koja je zajedno sa suprugom, Emanuelom Filibertom od Savoje, pozvala Nostradamusa kako bi im pomogao da dobiju nasljednika, Karla Emanuela I. od Savojske, titularnog kralja Cipra i Jeruzalema.

Dinastija Lorraine je također polagala pravo na Kraljevstvo Jeruzalema i koristila je titulu vojvode od Kalabrije, kao simbol svojih prava na Kraljevstvo Napulja. Karlo III. bio je praunuk Renéa II. od Lorraine, velikog majstora Reda Fleur de Lys, koji je osnovao njegov djed, René od Anjoua, navodni veliki majstor Sionskog priorata. René II. bio je i djed Marije od Guise, koja se udala za Jamesa V., kralja Škotske, također viteza Reda zlatnog runa. Christinin brat, Henrik II., bio je oženjen Margheritom Gonzaga, kćerkom Vincenza I. Gonzage, vojvode od Mantove, viteza Reda zlatnog runa i nećaka Louisa Gonzage - još jednog navodnog velikog meštra Sionskog priorata.

Krunidba Marije Medici u St. Denisu (detalj), Rubens, 1622.–1625.

Vincenzo I. Gonzaga oženio se Eleonorom de Medici, sestrom Marije de Medici, koja je bila udana za Henrika IV. od Francuske. Nakon što je Henrik IV. ubijen 1610. godine, Marija je potvrđena kao regentica u ime svog sina i novog kralja, osmogodišnjeg Luja XIII. (1601.–1643.). Marijin otac bio je Francesco I. de Medici, sin Cosima I. i Eleonore Toledske. Sestra Francesca I., Lucrezia,  udala se za Alfonsa II. d'Estea, saveznika Rudolfa II., koji je, prema France Yates, vodio dvor okultnog utjecaja u Pragu i koji je privukao na svoj dvor Johna Deeja i Roberta Fludda, što je dovelo do stvaranja rozenkrojcerskog pokreta. Marijina majka bila je habsburška nadvojvotkinja, Ivana Austrijska. Kao kraljica regentica, Marija je sklopila savez sa habsburškom Španjolskom, što je  kulminiralo 1615. godine, dvostrukim brakom njene kćeri Elizabete i njenog sina Luja XIII. sa dvoje djece španjolskog kralja Filipa III., Filipom IV. i Anom Austrijskom. Filip III. i Filip IV. bili su veliki majstori Reda zlatnog runa. Sestra Luja XIII., Henrietta Maria, udala se za engleskog kralja Charlesa I., sina kralja Jamesa. Druga sestra Luja XIII., Christine Marie, udala se za Viktora Amadeusa I. Savojskog, sina Charlesa Emanuela I. Savojskog. Christine Marie obnovila je Palazzo Madama u Torinu, slijedeći savjete majstora alkemičara.

Tijekom i nakon regenstva, Marija Medici je odigrala važnu ulogu u razvoju pariškog umjetničkog života; usredotočila se na  izgradnju i opremanje Luksemburške palače, koju je nazivala svojom "Palais Médicis". Flamanski slikar, Peter Paul Rubens,  tadašnji dvorski slikar Vojvodstva Mantova (pod Vincenzom I. Gonzagom), prvi put je upoznao Mariju na njenom vjenčanju, u Firenci 1600. godine. Naručila je od Rubensa neka stvori seriju od 21 slika koje veličaju njen život i vladavinu, a koja će biti dijelom umjetničke kolekcije u njenoj palači. Ova serija je danas poznata kao "ciklus Marie de' Medici". Trenutno se nalazi u muzeju Louvre, a koristi ikonografiju koja prikazuje Henrika IV. i Mariju kao Jupitera i Jununu, a francusku državu kao ratnicu.

Cosimo Ruggeri, koji je bio pouzdani čarobnjak Katarine de Medici, bio je osobni prijatelj Marijinih miljenika, Concina Concinija i njegove supruge, Leonore Dori. Leonora Dori patila je od iscrpljujućih depresija i paralizirajućih grčeva, za koje su kraljica i njeni dvorjani vjerovali da su posljedica demonske opsjednutosti. Dori je uhićena, zatvorena u Bloisu i optužena za čarobnjaštvo, a potom je spaljena na lomači. Liječio ju je dvorski liječnik Marije de Medici, marano po imenu Elijah Montalto, koji je odgojen kao kršćanin u Portugalu i otvoreno se vratio judaizmu, nakon što se nastanio u Veneciji.

Montalto je bio jedan od učitelja rabina Josepha Solomona Delmediga. Nakon što je diplomirao 1613. godine, preselio se u Veneciju i proveo godinu dana u društvu Leona de Modene i Simona Luzzatta. Delmedigova jedina poznata djela su "Sepher Elim" ("Dlanovi"), objavljena 1629. godine, od strane Menasseha ben Israela. Djelo se bavi matematikom, astronomijom, prirodnim znanostima i metafizikom, uz neka pisma i eseje. Kako Delmedigo piše u svojoj knjizi: pratio je Galilejeva predavanja tijekom akademske godine 1609./1610., te je dobio rijetku privilegiju korištenja Galilejevog vlastitog teleskopa. U slijedećim godinama,  Delmedigo je često Galileja nazivao "rabinom Galileom". Delmedigo je u "Sepher Elimu" izjavio kako su dokazi Kopernikove teorije uvjerljivi, te se "svatko tko ih odbije prihvatiti može svrstati samo među potpune imbecile." 

Galileo je također bio prijatelj kardinala Francesca Marie Del Monte, člana dvora Christininog supruga, kardinala Ferdinanda. Del Monte, za kojeg se govorilo da je homoseksualac, bio je Caravaggiov sponzor, a među njegovim interesima bila je i alkemija. Zajedno sa svojim bratom, del Monte je pomogao Galileu da dobije mjesto predavača matematike u Pisi 1589., i u Padovi 1592. godine. Ferdinando je također podržavao obrazovanje svoje nećakinje Marie de Medici.

Godine 1605., Christina je pozvala Galilea neka podučava njena sina Cosima II. de Medicija (1590.–1621.), koji će na kraju postati njegov najvažniji pokrovitelj. Četiri Jupiterova mjeseca koje je otkrio su nazvana Medicejskim zvijezdama, prema Cosimu II. i njegova tri brata. Galileo je koristio dvor Medicija kako bi promovirao svoje tvrdnje, kao i Kopernikove teorije. Ukazujući na činjenicu da je Guillaume Postel čitao i komentirao napredne arapske astronomske tekstove, noviji povjesničari iznijeli su tezu kako je i sam Kopernik možda posudio svoje revolucionarne teorije koje je zagovarao Galileo - od poznatog arapskog astronoma iz Damaska, Ibn al Shatira, koji je predložio sličan sustav.

Godine 1615. Galileo je poslao "Pismo velikoj vojvotkinji Kristini", gdje je objasnio usklađenje starog Kopernikanskog modela sa  doktrinama Katoličke crkve. Galileovo pismo bilo je revidirana verzija "Pisma Castelliju", koje je Rimska inkvizicija osudila, što je dovelo do toga da je Galileo "žestoko osumnjičen za herezu", prisiljen odreći se svojih tvrdnji i provesti ostatak života u kućnom pritvoru. Kada je Galileo otišao u Rim 1611. godine, Cosimo II. ga je preporučio vijeću kardinala Del Montea, kako bi mu se pomoglo tijekom boravka u Vatikanu.

Venecijanski interdikt

Galileo je mislio da nitko u Europi ne može nadmašiti Sarpija u matematici, dok je Sarpi o Galileovoj osudi od strane Rima rekao: "Doći će dan, gotovo sam siguran, kada će ljudi, bolje upućeni u ta pitanja, osuditi Galilejevu sramotu i nepravdu nanesenu tako velikom čovjeku." Sarpi se široko smatra jednim od ranih zagovornika odvajanja crkve od države. Venecija, sa svojim kulturno raznolikim stanovništvom, dugo je slijedila liberalnu vjersku politiku, odupirući se miješanju Crkve u svoje političke poslove. Godine 1606.,  papa Pavao V. zahtijevao je da Venecija ukine zakon kojim se ograničava izgradnja crkava i preda mu dva svećenika, od kojih je jedan optužen za ubojstvo, kojima je mletačka vlada namjeravala suditi na svojim građanskim sudovima. Kada je Venecija to odbila, Papa je ekskomunicirao Senat i dužda, mletačkog šefa države, te stavio republiku pod interdikt, što je značilo da je svim svećenicima bilo zabranjeno obavljanje dužnosti. Mletačko svećenstvo uglavnom je ignoriralo interdikt i obavljalo svoje dužnosti kao i obično; glavna su iznimka bili isusovci, koji su dobrovoljno otišli i istovremeno službeno protjerani. Sarpi, imenovan kao  savjetnik vlade, snažno je pisao u prilog venecijanskim argumentima. Između 1610. i 1618. godine napisao je svoju "Povijest Tridentskog sabora", važno djelo, u kojem je osuđivao papinski apsolutizam.

Među Sarpijevim prijateljima bio je Sir Henry Wotton, britanski veleposlanik, koji se nadao nagovoriti Veneciju da usvoji reformu sličnu anglikanizmu. Wotton je putovao preko Beča i Venecije do Rima. 1593. godine je proveo neko vrijeme u Ženevi sa Isaacom Casaubonom. Godine 1595. je Wotton primljen u Srednji hram. Wotton je veći dio svoje karijere proveo u Veneciji, gdje je pomagao duždu u njegovom otporu protiv interdikta, u bliskoj suradnji sa Sarpijem. Wotton je poslao primjerak Sarpijeve "Povijesti Tridentskog sabora" kralju Jakovu, čim je napisana. U Engleskoj je i prvi put objavljena. Antonio de Dominis, nadbiskup Spalata, koji je prešao na anglikanizam 1616. godine, prvi je objavio Sarpijevu knjigu na talijanskom jeziku, u Engleskoj, 1619. godine, sa posvetom Jakovu I., apelirajući na njega kao na nekoga u koga talijanski reformatori imaju povjerenja. Godine 1620. je Wotton poslan kao posebni veleposlanik Ferdinandu II. u Beč, kako bi učinio što može u ime Elizabete od Bohemije. 

U razdoblju od 1609. do 1610. godine, Wotton, Sarpi i Johann Baptist Lenk, djeluju u Veneciji za Christiana od Anhalta. Bili su uključeni u razgovore sa Fulgenziom Micanziom, još jednim Galilejevim pristašom. Servitski fratar, Micanzio, bio je bliski Sarpijev suradnik i postao je njegov biograf. Svojim naporima na dvoru engleskog kralja Jamesa I., Micanzio je radio na tome da se "Eseji" Francisa Bacona objave na talijanskom jeziku. Sarpi se dopisivao s Casaubonom, koji je zajedno s Micanziom podržavao njegove napore u "posvećivanju Baroniusu". Micanzio je vodio opsežne bilješke o Baroniusovim "Annales Ecclesiastici", koji su se pojavili između 1588. i 1607. godine. "Annales" su bili službeni odgovor protureformacije na luteransku "Historia Ecclesiae Christi" ("Povijest Kristove Crkve"), koja je nastojala pokazati kako Katolička crkva predstavlja Antikrista, te kako je odstupila od vjerovanja i praksi rane crkve. Zauzvrat, "Annales" su u potpunosti podržavali tvrdnje papinstva kako oni vode jedinstvenu pravu crkvu. Prvi svezak bavio se poganskim prorocima, među kojima su bili Hermes Trismegist i Sibilinska proročišta iz starog Rima. Neki su, tvrdilo se, predvidjeli Kristovo rođenje, što je Casaubon osporio u svom djelu "De rebus sacris et ecclesiasticis exercitationes", koje ga je kralj James zamolio da napiše.

U tom razdoblju Micanzio je također bio u kontaktu s Dudleyjem Carletonom, 1. vikontom od Dorchestera, engleskim državnim tajnikom, koji je 1610. godine proglašen vitezom i poslan kao veleposlanik u Veneciju. Velik dio Carletonova rada bio je povezan sa zaštitom vjerske hereze. Dok je bio u Veneciji, dogovorio je slanje bivšeg karmelićanina, Giulija Cesarea Vaninija, u Englesku. Također je pomogao Giacomu Castelvetru izbjeći zatvor Inkvizicije (1611.). Carleton je 1613. godine naručio izvješće od Paola Sarpija o teologiji njemačko-nizozemskog heretika Conrada Vorstiusa. U Carletonovom timu bili su Isaac Wake i Nathaniel Brent, koji će kasnije prokrijumčariti Sarpijevu "Povijest Tridentskog sabora" zbog objavljivanja u Londonu.

Kao i u drugim dijelovima protestantske Europe, mletačka vlada željela je dobiti informacije o tome namjerava li Jakov podržati Fridrika. Mletački veleposlanik, izvještavajući dužda u studenom 1619. godine, istaknuo je da bi akcija protiv Svetog Rimskog Carstva u Bohemiji oslabila carske ambicije španjolsko-habsburških sila za podjarmljivanje Italije, te da je slabljenje tih sila "ono što Vaša Svetost ima sve razloge željeti. Stoga, zajednički prosperitet ovisi o uspjehu Palatina".

John Donne, još jedan pjesnik, zajednički prijatelj Sarpija i Wottona, od vremena njena vjenčanja poticao je Elizabetu Stuart da postane "nova zvijezda". Traktat "O općoj reformaciji cijelog širokog svijeta", koji je objavljen uz "Famu", bio je prijevod na njemački jezik poglavlja iz djela Traiana Boccalinija "Ragguagli di Parnaso", objavljenog u Veneciji. Boccalini, prijatelj Sarpija i drugih talijanskih intelektualaca iz Sarpijevog kruga, koji je uključivao i Galilea, bio je žestoki talijanski liberal, borac protiv Habsburga. U svojoj "Mythologiae Christianae Libritres", Johannes Valentinus Andreae (autor "Kemijskog vjenčanja Christiana Rosenkreutza") ima odjeljak o “Bokalinu”, za kojega je napomenuo da su ga progonile “zle budale”.

Rozenkrejcerski bijes

Marin Mersenne bio je vodeća figura koja je predvodila napad na renesansni hermetizam i kabalu, te sve njihove prateće studije. Svojim masovnim napadom na cijelu tradiciju je utro put usponu kartezijanske filozofije. Godine 1623., što se poklopilo sa slijedećom planetarnom konjunkcijom, navodno su se u Parizu pojavili plakati koji su najavljivali prisutnost Braće Ružinog Križa u gradu:

"Mi, kao zastupnici glavnog kolegija Braće Ružinog Križa, ostvarujemo vidljiv i nevidljiv boravak u ovom gradu milošću Svevišnjeg, prema kojem se okreću srca Pravednika. Pokazujemo i podučavamo bez knjiga ili znakova kako govoriti sve jezike zemalja u kojima želimo biti, i izvlačiti ljude iz zablude i smrti."

Još jedan kritičar rozenkrojcera bio je Mersenneov prijatelj, Gabriel Naudé, francuski knjižničar i znanstvenik, i plodan pisac koji je napisao djela o mnogim temama, uključujući politiku, religiju, povijest i nadnaravno. U svojoj "Uputi Francuskoj o istini braće Ružinog Križa" (1623.), izvijestio je kako je druga verzija plakata tiskana u anonimnom djelu, pod naslovom "Strašni paktovi sklopljeni između Vraga i Pretvarno Nevidljivih".

36 "zastupnika" Ružinog Križa sastalo se u provincijskom gradu Lyonu baš na dan kada su se plakati pojavili u Parizu, kada su sudionici proslavili veliki Sabat uoči ljetnog solsticija (Ivanovog dana). Članovi su se u tom trenutku poklonili pred đavoljim izaslanikom po imenu Astarte. Demonu su se zakleli da će se odreći svih obreda i sakramenata kršćanske crkve. Zauzvrat su im darovane čudesne moći, uključujući sposobnost da se magično premjeste kamo god žele, da govore s takvom rječitošću i prividnom mudrošću, da se preruše tako da uvijek izgledaju kao da su domorodci bilo kojeg mjesta na kojem se nađu, te da budu zauvijek opskrbljeni zlatom. Konačno, manifesti su potvrdili kako je 6 misionara trenutačno poslano u Pariz, gdje su se sakrili u četvrti grada, koju su favorizirali protestanti. Više se nisu pojavljivali plakati, nijedan kandidat za članstvo nije se javio, a rozenkrojceri su očito nestali iz Pariza.

Naudé je tvrdio da su tajna braća očekivala povratak Eliasa Ariste, majstora alkemičara, za kojeg je Paracelsus prorekao da će se pojaviti 1603. godine, kako bi obnovio umjetnost i znanost. Naudé je pretpostavljao kako je Postelova "pouka svim stvarima,  rukom Ilije Proroka", identična ideji Rogera Bacona o budućoj obnovi svih umjetnosti. Kao što govori Postelova "Panthenousia" o novoj zvijezdi iz 1572. godine, postojao je i obnovljeni interes za pokušaj milenarističke reforme u prirodnim znanostima Rogera Bacona iz 13. stoljeća. Naudé je to temeljio na čitanju Baconovih pisama, objavljenih 1618. godine. Tekst je uključivao bilješke Johna Deeja o Baconu i materijale Roberta Fludda. Naudé je ukazao na izjavu u predgovoru, gdje se navodi da će novo doba donijeti povratak izvornoj pravdi, počevši sa obraćenjem Židova i ismailita na islam. Mersenneov prvi napad na renesansnu tradiciju, njegovi "Quaestiones in Genesim", bio je polemika protiv magije, proricanja i kabale. On kritizira Ficina zbog prisvajanja moći slikama i likovima. Osuđuje astralnu magiju i astrologiju, koje su popularne među Ficinom i renesansnim neoplatonistima. Iako je dopuštao mistično tumačenje kabale, osuđivao je njenu magijsku primjenu, posebno angelologiju. Mersenne je posvetio cijelo djelo, objavljeno 1623. godine, pobijanju "Problemata", Francesca Giorgija. U "Quaestiones in Genesim" mnogo puta snažno napada "De harmonia mundi". Također kritizira Pica della Mirandolu, Corneliusa Agrippu, Francesca Giorgia i Roberta Fludda, svoju glavnu metu. Fludd je odgovorio djelom "Sophia cum moria certamen", u kojem priznaje svoju povezanost sa  rozenkrojcerima.

Kabalist Jacques Gaffarel se pridružio Fluddovoj strani, dok je Mersennea branio Naudéov prijatelj, Pierre Gassendi, Galilejev obožavatelj. Naudé i Gassendi bili su dio skupine slobodnomislećih intelektualaca poznatih kao "Erudite libertines". Richard Popkin navodi da je Gassendi bio jedan od prvih mislilaca koji je formulirao moderni "znanstveni pogled“, umjerenog skepticizma i empirizma. 17. stoljeće je bilo ključno razdoblje u razvoju moderne znanosti, a Mersenne, prijatelj Naudéa i Gassendija, odigrao je važnu ulogu u poticanju novog pokreta, povezujući istraživače jedne sa drugima, one koji su radili na sličnim područjima, putem svoje opsežne korespondencije sa svim europskim učenjacima. Mersenne i Gassendi tvrdili su da je Fludd želio pokazati kako je "Spiritus mundi" ("Svjetska duša") identična Kristu, te da je namjeravao pretvoriti alkemiju u religiju objašnjavajući stvaranje svijeta alkemijski.

Luj XIV. od Francuske, (1643.–1715.), Le Roi Soleil (Kralj Sunce)

Kralj Sunce (La Roi Soleil)

Mersenne je rekao kako nas Tommaso Campanella "ne može ničemu naučiti u znanostima, ali ipak ima dobro pamćenje i plodnu maštu."  Interes Andreaea i Tübingenskog kruga za suvremenu situaciju u Italiji jest također vidljiv iz njihovog interesa za djela Tommasa Campanelle. Campanella je, poput Giordana Bruna, bio revolucionarni bivši dominikanski fratar. Godine 1600.-te je  poveo pobunu u južnoj Italiji protiv španjolskih okupacijskih sila. Međutim, Campanella je zarobljen, mučen i veći dio ostatka života je bio zatvoren u dvorcu u Napulju, gdje su ga posjećivali Tobias Adami i Wilhelm Wense, obojica bliski Andreaeovi prijatelji. Dok je bio u zatvoru, napisao je svoj "Grad sunca", čime je duboko utjecao na Andreaea. Na ovo djelo su utjecali Asklepije i "Picatrix". Cilj Campanelle je bio uspostaviti društvo koje je utemeljeno na zajednici dobara i žena, jer je na temelju proročanstava Joakima iz Fiorea i vlastitih astroloških promatranja - predvidio dolazak Doba Duha, 1600. godine. Branio je Galileja u njegovom prvom suđenju, djelom "Obrana Galileja", koje je napisao 1616. godine.

Istovremeno sa Mersenneovim napadima na hermetizam i rozenkrojcerstvo, Campanella je na dvoru prorokovao kako će novorođeni Luj XIV. od Francuske, Le Roi Soleil (Kralj Sunce), izgraditi egipatski "Grad Sunca". Luj XIV. bio je sin Luja XIII. i Ane Austrijske, kćeri Filipa III. Španjolskog, velikog majstora Reda zlatnog runa. Loše upravljanje kraljevstvom i neprestane političke intrige Marije i njenih talijanskih favorita, dovele su mladog kralja do preuzimanja vlasti 1617. godine, uz progonstvo majke i pogubljenje njenih sljedbenika, uključujući Concina Concinija. Kralj se okružio raznim značajnim političkim, vojnim i kulturnim osobama, poput kardinala Mazarina, obrazovanog kod isusovaca, Velikog Condéa, i svog glavnog ministra, kardinala Richelieua,  opata iz Clunyja.

Campanella je konačno pušten iz zatvora 1626. godine, osobnim zagovorom pape Urbana VIII. Na punu je slobodu izašao 1629. godine, kada je odveden u Rim i tada je postao Urbanov savjetnik za astrološka pitanja. Godine 1634., nova zavjera u Kalabriji, koju je predvodio jedan od njegovih sljedbenika, prisilila ga je pobjeći u Francusku, gdje je primljen na dvor Luja XIII. Tamo ga je zaštitio kardinal Richelieu, a kralj mu je dodijelio obilnu mirovinu. Njegovo posljednje djelo bila je pjesma u čast rođenja budućeg Luja XIV., "Ecloga in portentosam Delphini nativitatem". Treća verzija Campanellovog djela "Civitas Solis", objavljena u Francuskoj 1637. godine, prilagodila je Grad Sunca, imajući na umu Richelieuove ambicije za Francusku Monarhiju. U posveti Richelieuu svog djela "De sensu rerum et magia", Campanella apelira na kardinala neka izgradi Grad Sunca. Richelieu nije primio rozenkrojcere, ali kada je jedanaest godina kasnije Campanella došao u Pariz, imao je podršku moćnog kardinala.

Kardinal Armand Jean du Plessis, vojvoda od Richelieua (1585.–1642.), obično nazivan kardinalom Richelieuom.

Richelieu, također poznat pod nadimkom l'Éminence rouge (Crvena Eminencija), politički je napredovao tako što je vjerno služio  najmoćnijem ministru u kraljevstvu, Concinu Conciniju, miljeniku Marie de Médici i suprugu vještice Leonore Dori. Poput Concinija, i Richelieu je bio jedan od najbližih Marijinih savjetnika. Godine 1616. je Richelieu imenovan državnim tajnikom i dobio je odgovornost za vanjske poslove. Kardinal Richelieu nastojao je učvrstiti kraljevsku vlast i slomiti domaće frakcije. Obuzdavanjem moći plemstva, pretvorio je Francusku u snažnu i centraliziranu državu. Njegov glavni cilj u vanjskoj politici je bio obuzdati moć austro-španjolske habsburške dinastije, te osigurati francusku dominaciju u Tridesetogodišnjem ratu, koji je zahvatio Europu. Iako je bio kardinal, nije oklijevao sklapati saveze sa protestantskim vladarima kako bi postigao svoje ciljeve.

Richelieuov glavni saveznik bio je Père Joseph, kapucinski fratar, koji će kasnije postati njegov bliski povjerenik. Joseph je bio izvorna 'eminencija grise' - francuski izraz za sivu eminenciju, za moćnog savjetnika ili donositelja odluka koji djeluje tajno ili neslužbeno. Kao Richelieuov saveznik protiv Habsburgovaca, Joseph je manevrirao na Regensburgovoj sabornici (1630.) kako bi spriječio agresiju habsburškog cara. Zatim je preporučio intervenciju Gustava Adolfa i protestantskih vojski, čime je održavao ravnotežu snaga. Théophraste Renaudot, liječnik kralja Luja XIII., imao je podršku Richelieua i Père Josepha. Renaudot, rođen kao protestant, prešao je na katoličanstvo. Nakon smrti svojih dobročinitelja, Richelieua i Luja XIII., Renaudot je izgubio dozvolu za bavljenje medicinom u Parizu, zbog protivljenja Guya Patina i drugih akademskih liječnika.

Kardinal Mazarin je naslijedio svog mentora, kardinala Richelieua. Imenovao je Renaudota kraljevskim historiografom novog kralja, Luja XIV. Mazarinov otac, Pietro Mazzarino, preselio se u Rim iz Sicilije 1590. godine, kako bi postao komornik u obitelji Filippa I. Colonne, velikog upravitelja Napulja. Colonna, zajedno sa Sforzama, bili su sponzori umjetnika Caravaggia. Mazarin je služio kao glavni ministar francuskih kraljeva Luja XIII. i Luja XIV., od 1642. godine do svoje smrti, 1661. godine. Richelieu je također namjeravao imenovati Naudéa svojim knjižničarom. Nakon njegove smrti je Naudé prihvatio istu ponudu kardinala Mazarina, koji je služio kao glavni ministar Francuske, od 1642. do svoje smrti. Znanstvenici iz mnogih zemalja, poput Huga Grotiusa, dolazili su nastaviti svoja istraživanja u Naudéovoj jedinstvenoj knjižnici.

Nakon Richelieuove smrti, 1642. godine, Mazarin je preuzeo njegovo mjesto prvog ministra. Nakon smrti Luja XIII., 1643. godine,  djelovao je kao šef vlade za Anu Austrijsku, regenticu mladog Luja XIV., a bio je odgovoran i za kraljevo obrazovanje. Luj XIV. vladao je tijekom razdoblja neviđenog prosperiteta, kada je Francuska postala dominantna sila u Europi, kao i lider u umjetnosti i znanosti. Kao pristaša koncepta božanskog prava kraljeva, Luj je nastavio rad svojih prethodnika na stvaranju centralizirane države kojom se upravlja iz Pariza, glavnog grada. Njegov najpoznatiji citat je vjerojatno "L'Etat, c'est moi" ("Država, to sam ja").  Godine 1682. je preselio kraljevski dvor u Versajsku palaču, time je definirao simbol moći i utjecaja u Europi. Na početku svoje vladavine, prije nego što se okrenuo političkim alegorijama, Luj XIV. odabrao je sunce kao svoju kraljevsku insigniju. Sunce je simbol Apolona, ​​boga mira i umjetnosti. Versajska palača prepuna je prikaza i alegorijskih aluzija na boga Sunca; postojao je i poznati balet u kojem je nastupao kao Apolon.

Život Gargantue i Pantagruela, Francois Rabelais (oko 1483.–1553.)

Naudé također povezuje rozenkrojcere sa Thomasom Moreom, autorom "Utopije", i sa Francoisom Rabelaisom, kojega zapadni književni kritičari smatraju jednim od velikih pisaca svjetske književnosti i među stvarateljima moderne europske književnosti. Rabelais je prvo bio novak franjevačkog reda, a zatim je stupio u benediktinski red. Rabelais je dobio zaštitu Charlesa de Lorrainea, vojvode od Chevreusea, člana moćne kuće Guise. Karlo je isprva bio poznat kao kardinal Guise, zatim kao drugi kardinal Lorrainea (nakon smrti svog ujaka, Jeana, kardinala Lorrainea). Godine 1528. je Jeana, njegov prijatelj Franjo I. od Francuske, vitez Reda zlatnog runa, imenovao opatom komendatorom opatije Cluny. Osim Rabelaisa, Jean je bio i prijatelj Erazma Rotterdamskog, kojeg je Rabelais cijenio.

Tvrdi se da je lik Pantagruela u Rebelaisovom najpoznatijem djelu, "Gargantua i Pantagruel", utemeljen na Jeanu de Lorraineu i njegovoj rezidenciji u Clunyju. Tekst, koji govori o avanturama dvaju divova, Gargantue i njegova sina Pantagruela, napisan je u neukusnom satiričnom stilu, te sadrži mnogo grubog i opscenog humora i nasilja. U prvoj knjizi Rabelais piše o opatiji Thélème, koju je izgradio div Gargantua, gdje je jedino pravilo "Fais ce que tu veux" ("Čini što hoćeš"). Riječ "thelema" je rijetka u klasičnom grčkom, "označava apetitnu volju: želju, ponekad čak i seksualnu", ali je dosta česta u izvornim grčkim prijevodima Biblije. Rani kršćanski spisi povremeno koriste tu riječ za ljudsku volju i, iako se obično odnosi na Božju volju, mogla bi se odnositi i na volju Božjeg protivnika, Đavla.

Osnova Rabelaisovog nihilističkog pogleda jest da je "prikladno čovjekovoj prirodi čeznuti za zabranjenim stvarima i željeti ono što nam je uskraćeno". Rani urednici Shakespearea također su vidjeli odjeke Rabelaisa u njegovu djelu "Kako vam drago". Unatoč popularnosti knjige, akademici na Sorbonni osudili su je zbog opscenosti i neortodoksnih ideja, a Rimokatolička crkva zbog ismijavanja određenih vjerskih praksi. Iako je Rabelais dobio odobrenje od kralja Françoisa I. neka nastavi objavljivati ​​svoju zbirku, nakon kraljeve smrti ga je akademska elita zamrzila, a francuski parlament obustavio prodaju njegove četvrte knjige.

Cogito, ergo sum

Mersenne je imao mnogo kontakata u znanstvenom svijetu, uključujući francuskog filozofa Renéa Descartesa, koji je nazivan "središtem svijeta znanosti i matematike tijekom prve polovice 17. stoljeća". Za Descartesa i Mersennea (unatoč njegovim osudama), naširoko pričalo da su tajni rozenkrojceri. Mersenne se, baš poput Descartesa, obrazovao u isusovačkom koledžu La Flèche, i u ranim godinama bio je pod utjecajem isusovačkog gledišta. Descartes je ušao u koledž 1607. godine, gdje je onda upoznao  matematiku i fiziku, uključujući Galilejev rad. Descartes je bio jedan od prvih i najslavnijih studenata koledža, a školu je predstavio u svojoj "Raspravi o metodi", kao: "Bio sam u jednoj od najpoznatijih škola u Europi". Kolegij se nastavio širiti i, nakon smrti Henrika IV., izgrađena je golema crkva, gdje je počivalo njegovo srce, kao i srce njegove supruge, Marije Medici. 

Descartesov biograf, Adrien Baillet, izvijestio je da je Descartes čuo za rozenkrojcere u Njemačkoj, i da ga je ova vijest sustigla "u vrijeme kada je bio u najvećoj nedoumici oko puta kojim bi trebao dalje ići u istraživanju istine". Descartes je odmah pokušao kontaktirati članove Bratstva. Iako mu to nije uspjelo, dugo se pričalo kako je postao jedan od članova reda kada se vratio u Pariz, 1623. godine, za velikog rozenkrojcerskog bijesa.

U knjizi "Descartes: Intelektualna biografija", Stephen Gaukroger tvrdi kako je Descartesova potraga za općom teorijom "metode", djelomično bila pod utjecajem kontakta koji je imao sa rozenkrojcerima, ali dok je bio u Njemačkoj. U lipnju 1620. godine je Descartes upoznao izvjesnog Johanna Faulhabera. Descartes sam kaže kako je proučavao Faulhaberovu "tablicu, koja nalikuje njemačkoj kabali". Leibniz je u Descartesovoj bilježnici pronašao opis djela naziva "Matematička riznica Polibija, građanina svijeta", o kojem je objasnio: "Djelo se ponovno nudi učenim ljudima diljem svijeta, a posebno uglednoj braći Ružinog križa u Njemačkoj". U svojoj satiri, "Nouveaux memoires pour servir d l'histoire du cartesianisme", objavljenoj krajem 17. stoljeća, Daniel Huet opisao je Descartesa kao savršen primjer rozenkrojcera. Natjerao ga je izreći: "Odrekao sam se braka, vodio sam lutajući život, tražio sam tamu i izolaciju, napustio sam proučavanje geometrije i drugih znanosti, kako bih se isključivo posvetio filozofiji, medicini, kemiji, kabali i drugim tajnim znanostima". 

William R. Shae je u djelu "Descartes i rozenkrojcersko prosvjetiteljstvo" primijetio kako je Descartes slijedio nekoliko pravila rozenkrojcera. Prvo i drugo je slijedio tako što je svojim prijateljima slobodno nudio medicinske savjete. Treće pravilo nalagalo je slijediti odjeću lokalne zajednice. Kada je 1633. godine čuo za Galilejevu osudu, napisao je Mersenneu da je odlučio ne objaviti svoj kozmološki traktat "Le Monde", držeći se svog mota: "Bene vixit, bene qui latuit" ("Dobro živi tko se dobro skriva"). Iako se treće i četvrto pravilo nije primjenjivalo, peto je zahtijevalo da koriste inicijale R.C. kao svoj pečat. Latinizirana verzija njegovog imena bila je Renatus Cartesius. Šesto i posljednje pravilo propisivalo je tajnost, a Descartes je u jednoj ranoj bilježnici napisao:

"Glumci, naučeni da ne dopuste da im se na licima pokaže nikakva sramota, stavljaju masku. I ja ću učiniti isto. Do sada sam bio gledatelj u ovom kazalištu koje je svijet, ali sada se spremam popeti na pozornicu i izlazim maskiran." 

Dok je bio u službi katoličkog vojvode Maksimilijana Bavarskog (od 1619. godine), Descartes je sudjelovao u bitci na Bijeloj gori,  izvan Praga, u studenom 1620. godine. Mnogo godina kasnije (1644.) se Descartes nastanio u blizini Leidena, uglavnom kako bi bio blizu princeze Elizabete Falačke, najstarije kćeri Fridrika i njegove udovice Elizabete Stuart, "Zimske kraljice" Češke, koja je nastavila živjeti u Haagu sa svojom obitelji. Princeza Elizabeta je imala veliki interes za Descartesove spise. On joj je 1644. godine  posvetio svoj "Principia", opisujući je kao kćer "kralja Češke", dajući njenom ocu titulu koja mu je na kraju bila oduzeta.