Događa se diljem zemlje. Možda uskoro diljem zapadnih zemalja.

Velika vijest koja je stigla iz Ukrajine bila je masakr jedne od mreža otmičara i mučitelja u blizini Kijeva. Priča je iskrivljena i ne izvještava se o njoj jasno ili čisto, ali ovo se vjerojatno dogodilo. 

https://www.hungarianconservative.com/articles/current/ukraine-azov-secret-prison-boy-kyrylo-budanov-torture/

https://suspilne.media/kyiv/1443205-suticki-u-petropavlivskij-borsagivci-policia-zaperecue-informaciu-pro-utrimanna-ludej-

"14-godišnji dječak pronađen je u ponedjeljak, 02. studenog, u tajnom pritvorskom objektu povezanom sa ozloglašenim ukrajinskim Azovskim korpusom u blizini Kijeva, usred uznemirujućih izvješća o mučenju i nezakonitom zatvaranju desetaka ljudi. Šokantne snimke koje kruže društvenim mrežama prikazuju tinejdžera kako ga se izvodi iz objekta, dok je Azov potvrdio da je jedna od njihovih vojnih jedinica djelovala na toj lokaciji, gdje je otkriveno i nekoliko ozlijeđenih vojnika.

Skandal je izbio u Petropavlivskoj Borščahivki, predgrađu zapadno od Kijeva, nakon što su se pojavila izvješća da naoružano osoblje drži desetke ljudi u privatnoj kući. Videozapisi koji su se brzo proširili ukrajinskim društvenim mrežama prikazivali su ljutite stanovnike kako pokušavaju probiti vrata objekta, suočavajući se sa maskiranim osobljem i zahtijevajući puštanje onih koji su navodno zatočeni u podrumu.

Neke od najuznemirujućih snimki prikazuju vidno ozlijeđene muškarce unutar zgrade, dok druga snimka prikazuje muškarca sa očito krvavom glavom kako se penje preko ograde. Svjedoci su optužili one koji su upravljali objektom za premlaćivanje i mučenje zatočenika, tvrdeći da je nekoliko njih bilo u kritičnom stanju i da im je uskraćena medicinska pomoć."

Stariji muškarci u dobi pred mirovinu, 14-godišnjaci i invalidi, očito, bili su taoci na mjestu na koje je pozvana hitna medicinska pomoć. Ova hitna medicinska pomoć je, ili poznavala taoca u kući, ili jednostavno bila previše bijesna da ode kada joj je rečeno. Navodno su na nju potegli oružje, a ona je pala na koljena i počela snimati, pozivajući pomoć. Oko kuće se stvorila gomila, što je dovelo do zastoja koji je trajao veći dio dana. Na kraju je sam Budanov stigao da bi proveo kontrolu štete i naredio policajcima i vojnoj policiji, koji su čuvali imovinu otmičara, neka se povuku i puste taoce van.

Slike i videozapisi oslobađanja muškaraca unutra su... pa:

Od tada je uslijedio određeni medijski odjek, ali su poduzeti i koraci za ublažavanje štete.

Na videozapisu koji sam vidio, stanovnici viču na Budanova, tvrdeći da "kuće za otmice" postoje diljem grada, a vjerojatno i cijele zemlje. Pretpostavljam da ih ondje drže vojna policija, pripadnici pukovnije Azov, ili strane kriminalne skupine – sa ciljem iznude otkupnine – pri čemu rodbini šalju snimke mučenja zarobljenika da bi ih prisilili na plaćanje. Službeno, takvi objekti ne bi smjeli postojati. Istovremeno, neki predstavnici vlasti sugeriraju da je riječ o dezerterima ili osobama koje izbjegavaju vojnu obvezu.  No, sudeći prema dobi zarobljenika, to vjerojatno nije istina.

Je li riječ o objektu za mučenje povezanom sa pukovnijom Azov? To još ne znam.

Ipak, upravo to tvrde mnogi proruski mediji. Poznato je, naime, da pripadnici Azova nad ukrajinskim civilima provode otmice i mučenja. Možda je razlog tomu činjenica što u redovima Azova ima mnogo pripadnika neslavenskih naroda: Finaca, Kolumbijaca i drugih plaćenika sa Zapada, koji gaje otvoreni rasni prezir prema Slavenima. Također, Azov održava dobro poznate i javne veze sa Izraelom. Već sam ranije pisao o "filozofiji" Azova, koja se pozitivno poziva na Nietzschea i njegovu ideju da bi nežidovi trebali biti "oružana sila" u službi Židova. Taj je narativ bio poznat još prije deset godina u desničarskim krugovima na istoku.

Štoviše, sve više desničarskih krugova u Europi i Južnoj Americi prihvaća ovu ideju.

Sve češće se ničeansko-cionističko-fašistički narativi šire i unutar desničarskih internetskih zajednica u Americi. Možete vidjeti kako vrbuju nove članove. Iz nekog razloga, čini se kao da su mnogi od tih agitatora Kanađani.

***********************

Ljudi često tvrde da je Ukrajina "propala država".

No, to jednostavno nije točno. Državna moć u Ukrajini danas je snažnija nego ikada, još od raspada SSSR-a. Ono što je propalo je bilo kakav privid vladavine prava ili zaštita od grabežljivog ponašanja države, njenih obavještajnih službi i plaćeničkih skupina (poput Azova), koje u toj zemlji mogu činiti što god žele. Prikladniji izraz bio bi "anarho-tiranija", a još precizniji "helotija" ili "državno uređenje iz brončanog doba".

Zapravo je riječ o židovskim piratskim bandama "elita", koje mogu nasumično i lakoćom otimati, ubijati i iznuđivati ​​otkupnine od domicilnog stanovništva – koje oni nazivaju "ljudima-kukcima" ili "običnim ljudima" – jer ih zakon i brojne stalne vojske NATO-a štite od bilo kakve odmazde.

"Ukrajinizacija" je, u suštini, ono što "eugenički uzgojene elite" (kako same sebe nazivaju) vremenom namjeravaju provesti i vama i u vašim zemljama. U Ukrajini koriste stvarne, doslovne cionističko-fašističke odrede smrti i naoružane bande stranih kriminalaca da bi terorizirali i pljačkali nenaoružano i neorganizirano stanovništvo koje se nalazi pod okupacijom NATO-a (dok im sa istoka prijeti i okupacija od strane FSB-a). Na Zapadu, ljevica opsjednuta "društvenom pravdom" (SJW), a koju često usmjerava FBI, voli kukati o nekakvom fantomskom "cionističkom fašizmu" (koji tamo zapravo ne postoji), pod čime zapravo misle na obične bijelce. Iste te skupine podržavaju režim u Kijevu... gdje cionistički fašizam zaista i postoji. Ipak, vjerujem da će se vremenom i u Americi pojaviti cionističko-fašističke skupine poput Azova, koje će također organizirati obavještajne službe. Da. Teško je zamisliti da bi kaos i pokolj kakvi vladaju u Ukrajini mogli zadesiti i Ameriku…

Ali opet, tko zna.

Osobno smatram da bi vrlo moćna mormonska "država u državi", sa svojim privatnim vojskama koje blisko surađuju sa Tel Avivom, slijede ideologiju "kraja svijeta" i upravljaju većinom plaćeničkih skupina u svijetu (osobito iz Čilea i Kolumbije) – u slučaju jedne ili dvije krize i kaosa koji bi uslijedio, mogla postati američki ekvivalent bojne Azov. Čini se kao da je cilj, svakako, izazvati "građanski rat" u Americi. No, to nije nimalo dobro. Nije riječ o ostvarenju fantazije o osveti, u kojoj bi se napokon mogli osvetiti "woke" idiotima i njihovim štićenicima iz redova "raznolikosti". Ne. Bio bi to svojevrsni besmislen i uzaludan pokolj, ili pak organizirani kaos u kojem bi kriminalne bande mogle nekažnjeno napadati ljude, dok bi običnim građanima bilo onemogućeno pravo na samoobranu ili zaštitu zakona.

Uvelike me zabrinjavaju organizacije poput ICE-a, koje zapravo djeluju kao tajna policija: maskirani pojedinci bez ikakve odgovornosti, obučeni od strane izraelskih obrambenih snaga (IDF), koji patroliraju ulicama. To što savezni agenti nasumično otimaju ljude sa ulice, ubacuju ih u kombije i odvode u pritvorske centre, predstavlja ogroman znak za alarm i ukazuje na moguću "ukrajinizaciju" Amerike. Naravno, razumijem želju da se zemlja očisti od stranaca koji kradu, varaju i nepozvani ulaze u zemlju. Ali, obzirom na to da ih je upravo vlastita vlada masovno dovela, prilično je naivno vjerovati da će ta ista vlada tiho poništiti štetu koju je svjesno i namjerno prouzročila.

Što se tiče Europe, slične bi se skupine mogle organizirati sa ciljem hvatanja autohtonih Europljana, koji pokušavaju izbjeći nadolazeću mobilizaciju za invaziju na Rusiju. Iako, sumnjam da će do toga uopće doći. Nijemci i Poljaci poslušno će se odazvati pozivu u vojsku, bez većeg otpora. Poljaci zbog silne katoličke i antiruske propagande kojom su sustavno hranjeni; a Nijemci zbog svoje urođene, ropske pokornosti, potpune poslušnosti prema autoritetima i slijepog vjerovanja u moć ideologije.

U Ujedinjenom Kraljevstvu i Francuskoj će biti grublje i brutalnije; ondje među ljudima vlada snažniji duh nepovjerenja i prkosa prema vlastitim vladama, što će zahtijevati primjenu čvršće ruke.

Što se tiče Amerikanaca... pa, morate shvatiti da sam bio ovisan o sadržajima vezanim uz teorije zavjere još otkako sam kao šesnaestogodišnjak dobio prijenosno računalo. Uvijek me silno fascinirala američka kultura teorija zavjere, kao i njihov duh potrage za istinom i prkos. Kasnije, kada sam otkrio sovjetske teorije zavjere, ostao sam zapanjen; shvatio sam da su one superiornije od američkih, jer nisu bile opterećene kršćanstvom.

Također, unatoč svim njihovim manama, sve me više impresionira kultura neslaganja i otpora kod Britanaca i Kelta; naroda koji su, u suštini, pod okupacijom još od 1066. godine. Stalno nailazim na nekog opskurnog mislioca ili nezavisni britanski film koji pokazuje svijest o "dugoj okupaciji" pod kojom su ti otoci patili, te o tome progovara na inteligentan način. Smatram da je britanski um duboko izobličen i poremećen. Ipak, počinjem bolje shvaćati razloge tomu, te postajem blagonakloniji i pun razumijevanja za njihovu jedinstvenu povijest i kulturno nasljeđe, iako mi se sve to čini stranim i neobičnim.

Zbog svoje osobne opsesije htonizmom, čitam mnogo znanstvenih radova britanskih autora koji se bave tzv. "ley lines", megalitima i dolmenima, a sve se to uglavnom nalazi na "Blaženim otocima". Jeste li znali da su upravo američki istraživači, živeći među američkim Indijancima, otkrili koncept tih "ley lines" (linije krajolika). Taj su koncept američkih Indijanaca jednu generaciju kasnije preuzeli entuzijasti u Britaniji i Galiji, shvativši kako je i njihov vlastiti krajolik ispunjen svetim linijama i geometrijom. Shvatili su da su te "zemaljske misterije" nekako povezane sa pričama o vilama, svetim prostorima i sličnim fenomenima.

Čak je i znanstvena fantastika, poput Warhammera 40K, sasvim očito proizvod britanskog duha – i duge britanske okupacije. Tiranski režim star (deset) tisuća godina, koji svoje građane tretira kao otpad što ga treba baciti u beskrajni "mlinac za meso" – sastavljen od rada, ratovanja i teokratske zaostalosti? Pa, pretpostavljam da bi se time mogla opisati gotovo bilo koja od naših vlasti i njihove mračne povijesti. Osobno, kada čitam o paklenom krajoliku i licemjerju Imperija čovječanstva, ne mogu ne pomisliti na kasno Carsko Rusko Carstvo; ili na SSSR u fazi prije potpunog sloma. Na isti način, kada gledam neki britanski film, ne mogu vjerovati da nije snimljen u samom sutonu SSSR-a ili, recimo, u Bugarskoj tijekom 1990-tih. 

Okruženje djeluje tako slično: 

A sada, ako ćete me ispričati… Imam niz eseja o sovjetskoj telekinezi i torzijskim poljima kojima bih se radije posvetio. 

U ovom trenutku, zaista, ali baš zaista mrzim to što moram izvještavati o okrutnostima i barbarstvima rata u Donbasu, kao i o beskrajnim operacijama pod "lažnom zastavom", psihološkim operacijama i društvenom inženjeringu, koje naše judeo-platonske elite provode nad ljudima bez ikakve obrane od njihova grabežljivog ponašanja. Kada sam ugledao sliku onog prestrašenog plavokosog tinejdžera kojeg izvode iz zgrade, osjetio sam kako mi se želudac steže, a žuč diže u grlo. A obzirom na to da već ionako prezirem sve režime i pojedince upletene u ovu i druge slične priče, ne vidim kakva je svrha u tome da u sebi budim još više negativnih emocija.

Ono što najviše mrzim jest sustavna nemoć – moja i onih poput mene – pred ovom stalnom i beskrajnom kampanjom rasnog ratovanja. Mrzim činjenicu što nam ovaj svijet nudi binarni izbor: ili se pridružiti tlačiteljima (kao sitni nasilnici, propagandisti ili birokratski službenici koji održavaju taj sustav zlostavljanja), ili postati dio bespomoćnih masa koje su neprestano izložene zlostavljanju. Uvijek nam se servira neka lažna dihotomija, koju će velika većina ljudi slijepo prihvatiti.

Svaka zemlja ima neku verziju apsurdne i državom nametnute ideološke dihotomije, koja potom dominira cjelokupnim dopuštenim javnim diskursom: 

Vjerojatno je sve isto, kao i uvijek....

https://slavlandchronicles.substack.com/p/azovtorture-house-in-kiev-uncovered

Ukrajinski mediji objavljuju bizarnu priču Izraelca iz pukovnije Azov o tome kako je predvodio nacistički bataljun. Fascinantan uvid u psihologiju jednog od "Božjih odabranika"

U ranim danima sukoba bio sam uvjeren da mnogi zapadni nacionalisti, koji su podržavali Kijev jednostavno nisu bili svjesni tko upravlja Ukrajinom, a tko tzv. "nacionalističkim" bataljunima na istoku. Uzalud sam pokušavao objasniti nacionalistima da je Izrael otkupio Azov i da njime upravlja Kolomojski. Štoviše, istaknuo sam kako je ironično vidjeti toliko Europljana, uglavnom Skandinavaca, kako se pridružuju Azovu u borbi protiv Rusa, dok su redove samog Azova zapravo popunjavali Rusi.

U Harkov, koji se nalazi na granici, pobjegli su mnogi Rusi da bi izbjegli FSB, koji je u Rusiji uhićivao stotine nacionalista. Ta su se uhićenja odvijala u valovima, a u svakom je valu sve više Rusa (npr. iz Moskve) pristupalo Azovu iz mržnje prema represivnom aparatu FSB-a, kojim upravlja Kremlj. Neki od njih bili su pravoslavni caristi sa brojnim obiteljima. Drugi su bili politički teoretičari koji su oštro odbacivali komunizam, i sovjetizam općenito. Bilo je, naravno, i sitnih kriminalaca, ili onih koji su se bunili samo radi pobune, a koji su iz ovog ili onog razloga morali pobjeći iz Rusije. Mnogi od tih nacionalista bili su također aktivni ili "bivši" časnici FSB-a koji su "promijenili vjeru", te se iz ideoloških uvjerenja pridružili Azovu, koji djeluje protiv Kremlja.  

Razlog zbog kojeg su se pridružili Azovu jest zato što Azov nije bio banderovska, progalicijska organizacija. U Azovu se govorilo ruski i zalagali su se za panslavensku naddržavu. Ozbiljno, mnogi ljudi koji su oblikovali ideologiju Azova još su prije nešto manje od deset godina držali predavanja po Moskvi, na Duginovim konferencijama o evroazijstvu i "četvrtoj političkoj teoriji". O nekim od tih ideologa možete i sami pročitati. Gotovo ih je nemoguće razlikovati od Dugina, iz razdoblja prije početka "specijalne vojne operacije". Ali, vremenom ih je kupio Kolomojski, te su postali plaćena batinaška skupina unutar Ukrajine, korištena protiv suparničkih bandi (isto sastavljenih od kriminalaca i huligana), a koje su pripadale drugim oligarsima iz Donbasa i bili suparnici Kolomojskog. Zašto bi pripadnost desnici nužno značila svrstavanje na stranu Kijeva?

Zapravo i ne mora, ali novac diktira pravila.

Radikalnu promjenu uvjerenja su opravdavali pozivanjem na Nietzschea, koji je bio semitofil i zagovarao savez između "odabranog" kapitala i europske fizičke snage kao put u budućnost. Zanimljivo je što su njemački nacionalsocijalisti Nietzschea smatrali subverzivnim. Oni su, naime, shvaćali koliko su njegove ideje – o evoluciji prema novoj vrsti čovječanstva i prihvaćanju "volje za (materijalnom) moći" – zapravo radikalne i progresivne. Riječ je, zapravo, tek o grubom obliku starozavjetnog svjetonazora (knjige, koju je on, usput rečeno, odobravao). Ipak, ti ​​su subverzivni i samoprozvani desničari uzdigli Nietzschea u nebesa, te je on postao svojevrsni zaštitnik ukrajinskog Azova.

Filozofska poveznica sa Nietzscheom, u kombinaciji sa bizarnim korištenjem simbolike nadahnute njemačkim SS-om (i to među Rusima, koji su tijekom Drugog svjetskog rata bili jedna od glavnih meta SS-a), učvrstila je potporu koju je Azov uživao među europskim desničarima. I oni su, tijekom godina, usvojili čudnu mješavinu nietzscheanskih uvjerenja i SS-ovske ikonografije, iako su te dvije stvari, u svojoj biti, potpuno nespojive. Objašnjenje leži u činjenici što su mnogi vodeći mislioci ekstremne desnice danas i sami pripadnici "odabranog naroda"; tako da vješto sintetiziraju različite ideološke struje da bi usmjerili tzv. "disidentsku" misao. Seljaštvo, naviknuto na više od tisuću godina slušanja "odabranih" o tome što treba misliti i u što vjerovati, sa lakoćom i spremnošću nasjeda na ovu najnoviju prevaru. Neki čak vjeruju kako se bune time što odbacuju stariji teološki  sustav kontrole (kršćanstvo), ali pritom samo upadaju u zamku novije i bolje kontrolirane ideološke psihološke operacije (ničeanizma), čime dodatno dokazuju da su doista tek stoka kojom se lako manipulira. Također, skloni su sami sebe moraliziranjem dovesti do stanja potpune neaktivnosti, dok filozofiranjem zapletu sami sebe u nerazmrsive čvorove.

Pa ipak, nekako, bez obzira na to kojoj ideologiji služe, na kraju uvijek (na ovaj ili onaj način) služe ciljevima svojih "nadređenih" iz teološke svećeničke klase. Dopustite mi na ovu temu citirati jednog istaknutog slavofila iz Njemačke, jer vjerujem da je on doista proniknuo u samu srž stvari:

"Intelektualac nema prirodnu obranu od "odabrane" opasnosti, jer mu je instinkt u suštini narušen. Zbog toga su ljudi na visokom stupnju civilizacijskog razvoja najranjiviji. U prirodi, život uvijek reagira na isti način protiv parazitizma; no, u životu naroda to nije uvijek slučaj. To zapravo dovodi do one opasnosti – od "onih-o-kojima-se-ne-govori"." 

Azov je stvarno najbolji primjer koliko su zakazali "detektori za sranja" kod suvremenih Europljana. Jednostavno su izgubili sposobnost rasuđivanja. Naravno, tome pridonosi i činjenica da ih financira "odabrani" kapital, što im olakšava prihvaćanje ideologije koja to nekako opravdava.

Ljudi se često pitaju kako je moguće da Izraelci podržavaju Azov, a mislim da sam sada prvi bloger na engleskom govornom području koji objašnjava kako je do toga došlo.

Našli smo se u situaciji u kojoj se skupina Rusa, protjeranih iz Rusije zato jer su ruski nacionalisti, bore rame uz rame sa  Europljanima, koje ondje dovode etnička mržnja i želja za ubijanjem Rusa (uglavnom se radi o Skandinavcima), dok ih pritom predvode, financiraju i podučavaju – Izraelci.

Doista, posve kafkijanska situacija.

Sljedeća je priča, iskreno govoreći, jednako bizarna, jer opisuje umiješanost jednog Izraelca u ukrajinske desničarske odrede smrti. U njoj ima barem 50% laži, no nesumnjivo sadrži i zrnce istine. To je stoga što su najbolje laži zapravo djelomične istine, a najbolji lažljivci to vješto iskorištavaju. Imajući to na umu i služeći se razboritošću, možemo iz te priče izdvojiti djeliće informacija koje, obzirom na to da nas se inače tretira kao intelektualno stado, ne bismo trebali moći prepoznati. Kažem "inače" jer, da vas ja ne usmjeravam i ne rasvjetljavam stvari, većina mojih povremenih čitatelja povjerovala bi u najpogrešniju i najzamršeniju verziju priče. A razlog zbog kojeg nailazim na toliki otpor "seljačina" leži u tome što oni osjećaju da sam jedan od njih, a ne nekakav "svećenik po krvi". Stoga im njihovi instinkti, a koji su tisućama godina kalibrirani na pokornost onima koje smatraju teološki nadređenima, nalažu neka odbace moje riječi i potraže utočište u zagrljaju nekog šarlatana. Taj šarlatan pritom servira narativ koji je pomno skrojen prema njihovim emocionalnim potrebama i teološkim pretpostavkama o epskoj borbi između dobra i zla, moralnim kodeksima, biblijskim predodžbama o smaku svijeta, i slično.

Ako se još niste pridružili zajednici "Slavland Stalker", sada je pravi trenutak za to. Obećavam da ću iz vas, dragi povremeni čitatelju, istjerati tog "seljaka". Izvlačiti ću iz vas dezinformacije tipa "ZAnon" i "NAFO", baš kao što se otrov izvlači iz rane.

Bez daljnjeg odlaganja, dopustite mi da u cijelosti prenesem priču o jednom izraelskom pripadniku pukovnije Azov, popraćenu mojim komentarom. Uživajte:

"Izraelski poduzetnik, ukrajinski rabin i jedan od osnivača bojne Azov, Natan Khazin, opskrbljuje ukrajinsku vojsku bespilotnim letjelicama iz inozemstva, te komunikacijskom opremom po NATO standardima."

https://fakty.ua/192310-komandir-evrejskoj-sotni-majdana-teper-spasaet-bojcov-v-zone-ato

Obavezna provjera fizionomije:

Još jedno lice od povjerenja.

Usput, ako niste znali, Khazina nazivaju "djedom Azova", ali to nije sasvim točno. Naime, ta je skupina postojala mnogo godina prije njega i imala je drukčiju misiju. Njegova je misija bila učiniti je košer i prihvatljivom za ulagače.

Zbog njegovih veza sa Mossadom, skupina je dobila novac i podršku, a o ideološkoj proturječnosti njegova prisustva u skupini se šutjelo. Isprva je skrivao činjenicu da je rabin, no kasnije je i to otkrio:

Njegove ranije intervjue možete pročitati ovdje: https://silviewmedia.substack.com/

No, vratimo se sada na izvornu priču:

"Natan Khazin došao je na sastanak sa dopisnikom lista "Fakti" u pratnji svog najboljeg prijatelja, u kojem sam – na vlastito iznenađenje – prepoznao Jaroslava Gončara, aktivista sa Majdana. Prošle zime su pripadnici "Berkuta" uništili Jaroslavov automobil, slomili mu ruku i razderali mišiće podlaktice, jer je pokušao upozoriti ljude na dolazak snaga sigurnosti. Jarik i Natik (kako jedan drugoga zovu) upoznali su se na Majdanu, gdje je Khazin organizirao "židovsku stotinu", a Gončar sudjelovao u "Automajdanu". Zajedno su hvatali "tituške" (plaćene provokatore) i našli se pod vatrom. Kada je počela protuteroristička operacija, Jaroslav i Natan okupili su istomišljenike, razradili plan, nabavili oružje i zaštitnu opremu, te otišli na istok u borbu.

"20. veljače smo na Majdanu ubili ruskog snajperista."

"Okupila se cijela kolona vozila – 25 odvažnih momaka, koji su kasnije postali okosnica bojne Azov", kaže Natan Khazin. "Sprijateljili smo se na Majdanu; ondje su stvorene najčvršće veze. U revoluciju sam dospio sasvim slučajno. Isprva sve to nisam shvaćao ozbiljno. Uzvici ’Slava Ukrajini! Slava herojima!’ činili su mi se kao čisti fašizam. Nedostajala je samo podignuta ruka i ’Heil Hitler!’. No, kada je ’Berkut’ brutalno pretukao studente i kada su počeli sukobi, shvatio sam koliko je sve to ozbiljno. Otišao sam u ulicu Hruševskog i počeo upoznavati tamošnji ’elektorat’. Meni, koji sam toliko godina živio u Izraelu, sva ta zemljopisna imena – poput Strija ili Kolomije – zvučala su vrlo daleko i nerazumljivo. Iako sam oduvijek obožavao židovske gradiće, od kojih svaki ima svoju povijest, kao da je obrasla mahovinom. Uman, Belz, Skole – to su središta hasidizma!" 

Uman je mjesto kamo svake godine hodočaste deseci tisuća pripadnika pokreta "Chabad", kako bi posjetili grob jednog od svojih najvećih duhovnih vođa: https://x.com/Klaus_Arminius/status/1702632882919846101

To se nastavlja i sada, tijekom rata. Potpuno su sigurni, jer svi znaju da će, ako im se sa glave skine ijedna vlas, uslijediti žestoka odmazda.

"Za mene je Ukrajina oduvijek bila od isključivo vjerskog interesa. No, istovremeno, lokalno stanovništvo bilo mi je prava nepoznanica. Znate, kao u onom vicu: "Jesu li i ’Wuiki’ Ukrajinci?" "Tezh, ale diki." ["Da, ali divlji."] Za mene su svi ti ljudi na Majdanu bili nasilnici. A kada sam se našao licem u lice s njima, ispostavilo se da su to sasvim normalni, razumni i domoljubni ljudi. I nije bilo nikakvog antisemitizma – suprotno onome što je tvrdio Putin i što smo svi mi Židovi u Odesi vjerovali. Na Majdanu nije bilo traga nepoštovanju, a kamoli progonu Židova.

 - Odrastali ste u sovjetskoj Ukrajini, a sa 16 godina otišli ste u svoju "povijesnu domovinu". Vaši su roditelji pritom ostali u Odesi...

"Bili su pravi sovjetski građani. Govorili su ruski i ni na koji način nisu isticali svoju nacionalnost. A ja sam sa devet godina odlučio samostalno učiti hebrejski. Imam dara za to! Sa 13 godina već sam ga tečno govorio i bio sam, vjerojatno, najmlađi učitelj tog jezika u Sovjetskom Savezu. Potpuno sam se posvetio vjeri. Sa jedne strane, roditeljima je bilo drago što ne pušim i ne pijem, ali sa druge strane su bili zgroženi mojom ultrahasidskom orijentacijom. Hodao sam okolo u "lapserdaku" (tradicionalnom kaputu), sa dugim zulufima... pravi mali stvor, kojem kosa nikad nije bila ošišana. Sjećam se, 1990. godine u kijevskom metrou, ljudi su šaputali o meni: "Gle, pogledaj ga. Tko je to? Neki ekstremist?" "Ma ne, to je hipster!’"Mrzio sam sve sovjetsko. Znao sam da me čeka sovjetska vojska. Tada sam odlučio pobjeći u Izrael. Roditeljima to nisam rekao, ali sam neprestano odlazio pred izraelsko veleposlanstvo. Nisu me primili, jer sam bio maloljetan. Uspio sam otići tek iz trećeg pokušaja, iz Mađarske i u statusu djeteta Černobila. U Izraelu sam posjetio ujaka, od kojeg sam nekoć usvojio tradicije judaizma. A do tada sam već napustio Toru, pa... jednostavno me poslalo u pakao. Ostao sam sam, u stranoj zemlji, bez novca, bez veza. Išao sam u sjemenište. Isprva nisam htio, ali onda sam podlegao općoj izraelskoj tendenciji - budući je dječak, to znači da bi trebao biti rabin. Sa 18 godina oženio sam se i živio u braku 15 godina. Imamo četvero djece istih godina. Najstariji sin sada služi u izraelskoj vojsci. Supruga i ja smo se razveli. I napustio sam Izrael."

 - Čekaj, ali i ti si služio u izraelskoj vojsci? U nekim, kako su mediji pisali, tajnim trupama...

"Vojska je postala moj zakašnjeli protest protiv doktrine službenog judaizma. Prvo sam postao rabin, zatim sam se pobunio i otišao u vojsku. A onda sam ponovno postao rabin. Vratio sam se u Ukrajinu i pronašao odličan posao za sebe, nepopunjenu nišu: certificirao sam prehrambene proizvode kao košer. Vremenom sam postao čak i dobavljač ukrajinskih proizvoda u inozemstvu. Osim toga, bavio sam se nekretninama. U Ukrajini imam mnogo poslovnih partnera – Izraelaca. Upravo su oni – savjesni izraelski državljani koji žive u Ukrajini, ili jednostavno Ukrajinci židovskih korijena – formirali tu "židovsku stotinu". Bili smo prijatelji sa devetom stotinom – "Afganima". Pametni, hrabri, iskusni momci. Dvanaestorica njih poginula su 20. veljače na Majdanu. Opskrbljivali smo ih voki-tokijima, optikom i toplom odjećom. Iz kuće sam iznio sav novac, baš sve. A onda je uslijedio napad na Ukrajinski dom, u kojem se bila zabarikadirala policija. Poslali su mene pregovarati sa njima, procijenivši – sasvim razumno – da je prestrašeni Židov sa oružjem u rukama velika sila. Policija nije htjela pregovarati sa Parubijem. Ali, Leša Močanov i ja smo uspjeli!"

 - Kažu da ste gotovo postali član Desnog sektora...

"Htio sam saznati što rade. Nisu me primili. Dva sam sata čekao u predsoblju, nitko me nije došao vidjeti. Na kraju sam odustao i prijavio se u informativni centar Majdana. Uhodili smo 'Berkut', penjali se po cijevima i krovovima, izvještavali aktiviste o situaciji, koordinirali njihovo kretanje, sjedili u zasjedama i hvatali 'tituške'. A 20. veljače smo... ubili ruskog snajperista."

 - Niste se bojali otvoreno iznijeti tu činjenicu u medijima...

"Zato što je to bila istina. A snajperist je doista bio Rus – na njegovoj je uniformi pronađena oznaka "Vympel" (skupina ruskih specijalnih snaga pri FSB-u – op. a.). Kada sam otvoreno objavio da sam ja, Židov, ustrijelio ruskog snajperista na Majdanu, cijeli se Izrael digao na noge: tvrde da sam im namjestio zamku. Pitam se, zar činjenica da su izraelske bespilotne letjelice korištene kod Ilovajska za njih ne predstavlja namještaljku? Znate, kako se kaže: ili skini križ ili obuci gaćice. Ispada da, što god sam učinio – bilo da sam stao na stranu Ukrajine, bilo da sam se borio protiv nje – u očima svojih "sunarodnjaka" uvijek bih bio u krivu. I tada sam odlučio: učiniti ću ono što smatram potrebnim. A smatram potrebnim boriti se za slobodu ukrajinskog naroda.

"Anton Geraščenko poslao nam je pomoć u Mariupolj – pedesetak ludih momaka iz organizacije ’Patriot Ukrajine’, sve redom sa  tetovažama i svastikama."

"Nakon Majdana, Židovska stotina se raspala", nastavlja Nathan. "Dva sam mjeseca bio član Antikorupcijskog odbora. Zajedno sa  Automajdanom patrolirao sam gradom, u vrijeme kad je policija u Kijevu bila praktički neaktivna. Danima nismo spavali. A onda su nas zamolili da posjetimo jednog ranjenog mladića u bolnici Oktjabrskaja. To je bila prekretnica." 

"Taj mladić nije imao nikakve veze sa Majdanom", kaže Jaroslav Hončar. "Bio je to neki filmski stvaratelj s Krima. Putovao je iz Kijeva u Simferopol, a agenti FSB-a izveli su ga iz vlaka, jer je imao vojnički ruksak. Zatvorili su ga u podrum. Optužili su ga da pripada 'Desnom sektoru' i mučili ga. Pucali su mu u obje noge, drogirali ga i vezali lancima za radijator. Mladić nam je rekao da je u tom trenutku najviše od svega želio umrijeti. Čudom je preživio – razmijenjen je zajedno sa Lešom Gricenkom i Katjom Butko. Natik i ja slušali smo njegovu priču i sledili se od užasa." 

Hej, i mene je uhitio FSB jer sam imao "pogrešnu" putovnicu. Iako sam proruski orijentiran, putovao sam u Moskvu, a u to sam vrijeme već nekoliko godina radio u Rusiji. Srećom, mene nisu mučili. Ali, tko zna – možda da nisam imao prijatelje u Moskvi sa starim vezama i detektiva koji me tražio... Optužili su me da sam pripadnik Azova, bez ikakvog prokletog razloga. Mislim da je posao FSB-a okrenuti što više Ukrajinaca protiv Rusije. Upravo su to učinili sa ruskim nacionalistima. Time stvaraju zgodno "čudovište" koje mogu loviti i protiv kojega se mogu boriti, opravdavajući tako daljnje širenje golemog ruskog obavještajnog aparata. Baš kao što FBI djeluje na Zapadu, zar ne?

"Nakon toga okupili su skupinu od 26 ljudi, napunili prtljažnik oružjem i početkom travnja krenuli prema Berdjansku. Ondje je već bila stacionirana jedinica FSB-a, a održavali su se i skupovi potpore DNR-u. Postigli smo dogovor sa policajcima (nisu svi bili korumpirani), a pomogla je i lokalna "Samoobrana". Uhvatili su glavnog huškača, nekoliko ga puta dobro pretukli i odveli u okružnu postaju. Priznao je separatizam, a mi smo mu tada rekli: "Ako želiš održavati skupove, samo izvoli. Ali, ako se pojavi ruska zastava ili 'koloradska' vrpca, znaj: mi smo u gradu. A more je blizu. Baciti ćemo te unutra, pa ćeš zauvijek hraniti bikove." Ukratko, nakon toga nitko više nije došao na proruski skup. Zaustavili smo kaos u gradu, a da nismo ispalili ni jedan jedini metak." 

Sa ruske strane, jedan pripadnik "odabranog naroda" po imenu Moisejev, također je ustvrdio da je Izrael poslao ljude u Donbas kako bi ugušili pobune.

https://slavlandchronicles.substack.com/p/russias-elites-want-to-repeat-the

Neovisna potvrda.

"Nakon Berdjanska otišli smo u Mariupolj. Do tada sam već smislio ime za naš bataljun – Azov. Avakovljev savjetnik, Anton Geraščenko, saznavši za naše pothvate u Berdjansku, poslao nam je pojačanje – pedeset ludih momaka iz organizacije 'Patriot Ukrajine', prekrivenih tetovažama i svastikama. No, bili su gladni i bez oružja. Jedan automat na 30 ljudi! Podijelili smo sa njima i streljivo i hranu."

"Kada je započela protuteroristička operacija, Natan Hazin (desno) i njegov prijatelj, pripadnik Automaidana, Jaroslav Hončar, okupili su istomišljenike i otišli na istok u borbu." 

"Imam čak i fotografiju na kojoj ja, štedljiv židovski dečko, hranim iz ruke nekog tipa obrijane glave", kaže Natan. "U to smo vrijeme svi mi smatrani pripadnicima ’Azova’. Smjestili smo se u Starodubovki i odlazili u akcije prema Mariupolju. Htjeli smo uhvatiti glavnog separatista, Dmitrija Kuzmenka, kako bismo – baš kao što je to učinjeno u Berdjansku – tiho zaustavili kaos u gradu. Morali smo otići noću: bilo je opasno ostati u gradu u kojem su se u gomilama kretali ’orci’. A onda nas je jedne noći netko nazvao sa  nepoznatog broja: "Ovdje Kuzmenko. Htjeli ste razgovarati sa mnom? Dođite, ako se ne bojite." 

Kuzmenko je čudna ptica:

Posljednje što sam čuo o njemu bilo je da se iz Kijeva zaklinjao kako će braniti Herson do posljednjeg metka. Vidite kako je to završilo.

Ovaj Izraelac prepričava kako su Kuzmenku prenijeli zahtjeve SBU-a neka se preda, koristeći činjenicu da mu je brat uzet kao talac i da mu prijeti smrt. Bez trunke srama, ovaj pripadnik pukovnije Azov hvali se svojom ulogom u toj operaciji iznude.

"Nas šestero, u dva automobila, vratili smo se u Mariupolj. Putem smo nazvali SBU i pitali: "Imamo sastanak sa Kuzjom, što da mu kažemo? Što da pitamo?" Odgovorili su: "Recite mu da mu je brat Denis uhićen. Ako Kuzmenko napusti zgradu gradske uprave i povuče se, pustiti ćemo mu brata." Nas trojica – Saša Kočetkov, Rodion Dobrodomov i ja – otišli smo separatistima. Unutra puna dvorana naoružanih "koloradoa". Razgovarali smo dva i pol sata. Kuzmenko se pravio važan poput šefa sicilijanske mafije, ali zapravo nije znao reći ništa suvislo. Kaže on: "Imamo DNR!" "A po čemu se to razlikuje od Ukrajine?" – pitamo mi. "Mi smo protiv korupcije." "Pa i mi smo protiv nje." "Ne želimo da dužnosnici kradu!" "Ni mi to ne želimo." "I imati ćemo ruski jezik!" "Ma, ugušite se u njemu! Ako nam se interesi poklapaju, zašto je uopće bilo potrebno cijepati državu?" "Biti će to federacija!" – odgovara Kuzmenko. Objašnjavam ja njemu, budali, da je federacija oblik udruživanja. Kada bi se, recimo, Rostovska oblast pridružila Donbasu, to bi bila federacija. A ovo što on radi, čisti je separatizam. "Orci" su to čuli i zgrabili oružje. Prijetili su da nas neće pustiti žive. Ipak smo otišli, mirno i bez brige. Usput sam odveo Kuzju u toalet i rekao mu za brata. No, on više nije mogao odustati, čak niti radi vlastitog brata. Budući nije donosio samostalne odluke – sve je umjesto njega odlučivao kum Viktora Janukoviča, Zuj Jenakijevski. Kuzmenko se bez njega nije usudio riječ progovoriti."

U početku su istočni oligarsi podržavali pobunjenike, jer su htjeli ishoditi bolji dogovor sa ljudima iz Euromajdana u Kijevu. Kasnije su povukli svoju podršku i ugušili pobunjenike.

"Do tada je bojna Azov već bila službeno registrirana. Jedini problem bio je taj što smo sa gradskim vlastima komunicirali isključivo posredstvom policije, a policajci su sve do posljednjeg trenutka oklijevali – nisu znali jesu li na strani Ukrajine ili DNR-a. Zbog toga su nas gotovo ustrijelili naši vlastiti ljudi. Stigli smo u Starodubovku, u bazu, i odjednom vidimo – lete crvene signalne rakete. Ispostavilo se da je 72. brigada dobila informaciju kako se u bazi nalazi 150 naoružanih separatista, zbog čega su morali otvoriti vatru. Usmjerili su rakete iz sustava Grad prema nama. Shvatili smo da hitno moramo stupiti u kontakt sa vojskom, inače ćemo svi izginuti. Srećom, spas je stigao u pravi čas. Jedan od naših momaka slučajno je imao broj jednog vojnika; kada sam nazvao, taj je vojnik stajao pokraj zapovjednika 72. brigade. Viknuo sam u slušalicu: "Ne pucajte! Slava Ukrajini!" Zapovjednik brigade preuzeo je poziv i upitao: "Kakva je to gomila idiota u Starodubovki?" "Mi smo ta gomila idiota!" – objasnio sam. "Ne pucajte, mi smo na vašoj strani." Zapovjednik brigade naredio je prekid vatre i krenuo prema nama. Popili smo nekoliko boca konjaka, slaveći to čudesno spašavanje. Od tog su trenutka postali naši pravi prijatelji."

"Ovo nije bio jedini slučaj kad su nam policajci podmetnuli, zamišljeno kaže Jaroslav Hončar. Jednom smo od načelnika gradske policije u Mariupolju, Valerija Andruščuka, dobili zapovijed da sudjelujemo u zauzimanju zgrade gradske uprave, u kojoj su se nalazili separatisti. Plan je bio "genijalan": Azov je trebao opkoliti zgradu i naći se, takoreći, u sendviču između "Koloradoa" unutra i policajaca koji su se skrivali iza nas. Mi smo, naravno, odbili tako neslavno poginuti. Štoviše, policija nije imala opremu. Policajci su nas počeli ispitivati: "Kažu, vi ste prijatelji sa 72. brigadom, možda bi vam oni mogli dati opremu?" Nazvao sam zapovjednika brigade: "Vanja, hoćeš li nam dati borbeno vozilo pješaštva?" – "Koliko?" – "Deset. I još jedan tenk, Vanja." – "Dobro." "Obećavate li da ćete nahraniti tenkiste i napuniti radio-uređaje?" "Obećavamo", spremno kimaju policajci. Pomogli smo policajcima, ali ispostavilo se da su korumpirani. Kada smo uhvatili Kuzmenka, policajci su se pravili da nam pomažu, a istovremeno su ga upozoravali na naše akcije. Jedini u kojeg smo imali povjerenja bio je načelnik prometne policije u Mariupolju, Viktor Sajenko. Počeli smo ga nagovarati neka izda zapovijed prometnim policajcima da zaustave Kuzmenkov automobil. Vitja nas je pogledao u oči i rekao: "Dečki, vjerujete li vi da će se zemlja promijeniti nabolje? Da neću morati svakog mjeseca podmićivati ​​svoje šefove sa 100 tisuća?" Uvjerili smo ga da će sve sigurno biti u redu. Sajenko nam je izašao u susret i učinio sve što je mogao, ali među njegovim podređenima bilo je izdajnika."

On se drsko hvali pokušajem likvidacije separatista putem prevare. Zaista nevjerojatno. Kao da ponovno čitate Toru. Zločini se prepričavaju sa oduševljenjem i potpunim nedostatkom samorefleksije.

"06. svibnja je Ljaško helikopterom doletio u Mariupolj i odveo naše ’skinheadse’ iz Azova nekamo drugamo", nastavlja Nathan. "Odahnuli smo jer su bili naoružani, nekontrolirani, i bez ikakvog vođe. No, sa druge strane, ostali smo sami u gradu punom terorista. Danima nisu spavali – patrolirali su gradom i otkrivali huškače koji su već dovozili benzin da bi zapalili zgradu policije. Noću su u gradu djelovali snajperisti, pucala su borbena vozila pješaštva, a letjele su i šok-bombe.

A 09. svibnja je počeo teroristički napad. Separatisti su zauzeli zgradu Ministarstva unutarnjih poslova. Dobili smo informaciju da su policajci zarobljeni na trećem katu i da ih treba spasiti. Upali smo unutra i očistili dva kata. Naš je snajperist eliminirao neprijateljskog snajperista. Bilo je mnogo ranjenih, a naš Rodion je poginuo. Gubaka je bilo i među policajcima. No, ispostavilo se da ih uopće nije trebalo spašavati. Kao i uvijek, namjestili su nam zamku. Kada sam istrčao iz zgrade da bih izvukao ranjenog vojnika, policajci su uperili strojnice u mene. Viknuo sam im: ’Azov!’ – bila je to lozinka koju smo prethodno dogovorili sa  Andruščukom. Policajce to nije zanimalo. Svezali su me, stavili mi lisice i... postavili me na liniju vatre. Borba je trajala 40 minuta. Sa  vremena na vrijeme neki bi policajac sjeo na mene i pucao po ’Koloradima’. Zatim bi pobjegao da ga ne bi pogodila uzvratna vatra, koja bi umjesto njega pogodila mene. Ležao sam licem prema dolje i molio se da me granata ili metak odmah pogode u glavu, kako se ne bih dugo mučio. Kasnije sam se uspio izvući, a pomogao sam čak i njihovim ljudima iznijeti Rodionovo tijelo sa bojišta. Policajci su me ponovno uhvatili, ubacili u policijski automobil i odveli u zatvor. Putem su me tukli i mučili, pokušavajući dokazati da sam Čečen. Podvrgnuli su me ’ispitu’: "Kako se na ukrajinskom kaže prozor?" Riječ "kvatirka" potpuno mi je izletjela iz glave. Ukratko, nisam uspio dokazati da sam Azovac. Da nije bilo Jarika, ne bih bio živ."

Doista postoje samoprozvani stručnjaci koji uistinu vjeruju da je riječ o jezičnom ratu. Taj Izraelac čak niti ne govori ukrajinski. Govori ruski, jer je iz Odese. Kako ti to pada na pamet?