I na kraju, tko je stvorio sav taj kaos?

BY: Rolo Slavskiy; 20.06.2023. 

Čini se da Kijev i dalje uspijeva slati ljude u Rusiju, ili ih vrbovati unutar same Rusije. Moskva je, konkretno, prepuna agenata. Nedavno je otkrivena jedna takva ćelija:

"Danas su u Moskvi pripadnici snaga sigurnosti priveli članove Ruskog dobrovoljačkog korpusa (organizacije zabranjene u Rusiji). Podsjetimo, RDK je postrojba ruskih dobrovoljaca osnovana u kolovozu 2022. godine, čiji se pripadnici – mahom bivši članovi pukovnije Azov – bore na strani Ukrajine još od 2014. godine. RDK je podređen GUR-u."

Čini se da je ovdje riječ tek o plaćenim kriminalcima. Fotografije zapravo govore sve.

Ovisnik o tetovažama sa probušenim bradavicama:

I američki antifa-žargon:

Bijeli supremacist: 

Voditelj iz Tel Aviva:

Još jedan voditelj iz Tel Aviva: 

A tu je i onaj tipični kriminalac niskog kvocijenta inteligencije koji izgleda kao Rus:

Sasvim prirodno, savezni agenti su iz nekog razloga odabrali baš njega – a ne nekog drugog – da pozira sa nacističkim rekvizitima:

A nezakonita propaganda u njihovu posjedu:

Sada je jednako dobro vrijeme kao i svako drugo da progovorimo o tome tko su Rusi koji se bore na strani Kijeva za navodno oslobođenje Rusije. Službeno: dvije glavne skupine poznate kao Legija "Sloboda Rusije" i Ruski dobrovoljački korpus, no među njima postoji veliko preklapanje, stoga u ovom članku nećemo raditi jasne razlike.

Prava priča o tome tko su te organizacije i što one zapravo predstavljaju prilično je nejasna, a samo drugi ruski nacionalisti znaju što se doista dogodilo. Zapravo, sva ta imena i lica dobro su poznata u krugovima ruskih nacionalista. Prava priča o tome tko su ti "borci za slobodu" i kako su završili radeći za Kijev – i poslani u napade na područje Belgoroda – prikazana je u izvrsnom videu: 

(Cijeli video nalazi se u opisu, ali je na ruskom jeziku)

Kao što sam već pisao, postrojbu Azov su, u značajnoj mjeri, činili Rusi koji su pred progonom FSB-a pobjegli u Ukrajinu. FSB-ovi obračuni sa nacionalistima svih profila dolazili su i prolazili u valovima. Čim završe sa ovim "ne-ratom", očekujem novi val represije – jednako neizbježno kao što žgaravica slijedi nakon meksičke hrane.

To imajte na umu dok budemo analizirali video.

Transkript:

Ivan: [00:00:06] 02. ožujka 2023. godine, dogodio se događaj bez presedana u povijesti moderne Rusije. Neprijateljska skupina ušla je na teritorij Brjanske oblasti, uzela taoce i ubila ruskog državljanina. Samo oni najljeniji se još nisu zapitali kako to da je državna granica sa neprijateljskom zemljom postala "brza cesta". Zašto nema minskih polja? A gdje su dronovi koji bi trebali danonoćno nadzirati zračni prostor i tako dalje? Također, vrijedi obratiti pozornost na naziv koji su si diverzanti sami nadjenuli – takozvani "Ruski dobrovoljački korpus" – koji se pojavio u trenutku kada je sama riječ "ruski" u Ukrajini bila de facto stavljena izvan zakona. Štoviše, za razliku od one čisto virtualne formacije – "Legije slobode Rusije" – sa njihovim namještenim videozapisima, ovaj "Dobrovoljački korpus" stvarna je borbena jedinica, u što smo se svi mogli uvjeriti. Korpus je postao zloglasan upravo u Brjanskoj oblasti, gdje je tijekom [Drugog svjetskog rata] takozvana "Ruska narodnooslobodilačka armija", pod zapovjedništvom Bronislava Kaminskog, pomagala nacističkim okupatorima. Potonji su, za razliku od Vlasovljevih snaga, djelovali više kao kaznene postrojbe nego kao borbene jedinice, te su okaljali svoje ime brojnim zločinima. I to ne samo u Rusiji. Spominjem ih sa razlogom, kao što ćemo vidjeti. Nadalje, mnogi od onih nacionalnih izdajnika koji su stali na stranu Ukrajine dive se ROA-i ("Ruskoj oslobodilačkoj armiji"), a ovaj takozvani "Ruski dobrovoljački korpus" slijedi isti obrazac: tvrde da nisu neprijatelji Rusa i da su došli kako bi nas oslobodili od "krvavog režima".

Vojnik: [00:01:26] Mi ne ratujemo protiv civila; došli smo ovamo kako bismo vas oslobodili.

Ivan: [00:01:32] A istovremeno uzimaju djecu za taoce. I na kraju, neonacisti iz Rusije bore se na strani Ukrajine još od 2014. godine. No, dosad nisu imali vlastite nacionalne postrojbe. Sada je ukrajinska vlast stvorila takvo što za kolaboracioniste. Zašto? Danas ćemo razgovarati o tome kako je Ukrajina regrutirala pristaše iz redova ruske krajnje desnice. Koja je uloga Kremlja u tome i što se mora dogoditi u umu ruskog nacionalista da bi se pretvorio u gorljivog rusofoba, spremnog na izvođenje terorističkih napada protiv vlastitog naroda?

Čim se vijest o terorističkom napadu proširila internetom, "sojini" emigranti – od Erevana do Vilniusa – stali su u obranu Ukrajine povodom onoga što se dogodilo. Pritom se oni najokorjeliji među njima nisu libili prebaciti krivnju na Rusiju. "Putin je bio taj negativac koji je dizao zgrade u zrak. Štoviše, ukrajinski dužnosnici ogradili su se od te sabotaže." 

Podoljak: [00:02:30] Što se tiče onih lažnih ukrajinskih diverzantsko-izviđačkih skupina u Brjanskoj oblasti... Tipična Rusija, uvijek posežu za provokacijama. Laži. Stalno kreiraju informacijske psihološke operacije. Istina, nije jasno zašto to rade baš sada.

Ivan: [00:02:42] A ta bi laž možda čak i prošla da je nije pokvarila oznaka na odori tog svinjolikog stvora. Riječ je o Ilji Bogdanovu, bivšem časniku FSB-a koji je 2014. godine – prema vlastitim riječima – počeo gajiti simpatije prema ruskim nacionalistima, pa je pobjegao u Ukrajinu, gdje je ubijao Ruse sudjelujući u kaznenoj operaciji. U sklopu tzv. ATO-a (Antiterorističke operacije). Osjećate li se sada sigurnije, znajući da upravo tako funkcionira naša državna sigurnost?

Dakle, jedan od ljudi koji sudjeluju u ovim upadima u Rusiju, boreći se na strani Ukrajine protiv Putinovog KGB-terorističkog režima, zapravo je – pazite sad – i sam pripadnik FSB-a, kojega su, gotovo sasvim sigurno, prvotno poslali neka infiltrira rusku desnicu.

Kao i obično, FSB je nadmašio sam sebe.

Ivan: [00:03:06] Kad sam 2014. godine došao ovamo, nisam došao boriti se za Ukrajinu, već protiv Putinovog režima. Želio sam drugačiju Rusiju – ne Ukrajinu – no nakon osam godina, a posebno kad je počeo rat, već sam se borio za Ukrajinu. A sada više ne želim nikakvu Rusiju. Ne želim da ta država uopće postoji na karti.

(…) [00:03:28] Nevjerojatno. Što je rekao? Slava Ukrajini!

Ivan: [00:03:31] Zadnjih nekoliko godina nisam čuo ništa o njemu i već sam se počeo nadati da je mrtav. No, sad se ponovno pojavio – i to jedan "instagramer" – te srušio službeni narativ Kijeva o tome da Ukrajina nije umiješana u taj teroristički napad.

(…)

Posljednjih devet godina dobro je živio na ukrajinskom kruhu, no sada mora uzimati djecu za taoce, a to više nije tako jednostavno. Na Bogdanova ćemo se vratiti kasnije.

U međuvremenu, obratimo pozornost na simboliku tog korpusa. Nisam se mogao oteti dojmu da sam to već negdje vidio. Pa naravno – riječ je o takozvanoj "Nepomirljivoj ligi" ("Neprimirimaja liga"), radikalnoj organizaciji koja je nastala pred mojim očima na anti-boljševičkoj platformi. Štoviše, na prošlogodišnjim snimkama tog korpusa vidi se simbolika koja se nimalo ne razlikuje od stare Lige.

U njihovoj ideologiji nije bilo nikakve konstruktivne komponente. Samo radikalni antiboljševizam, a štoviše, i spremnost na prihvaćanje bilo koje druge ideologije, makar bila i posve marginalna. Nije stoga čudno što su preferirali slobodnu Ukrajinu, koja se pobunila protiv Putinovih poslušnika, umjesto takozvanog sovjetskog Donbasa.

Već je samo ovaj dio vrijedan cijene ulaznice. Otkriveno je podrijetlo simbolike koju su koristili oni koji su upadali na ruski teritorij.

Usporedite to sa zastavama prikazanima u videu, koje su snimljene unutar Rusije.

Ponovimo: postojala je takozvana antiboljševička organizacija koja je nekada u Rusiji održavala marševe, a koja je potom pobjegla u Ukrajinu i danas organizira upade na ruski teritorij. Bila je prepuna agenata FSB-a. Kao što ćete vidjeti, gotovo je sigurno riječ o operaciji FSB-a, sa ciljem diskreditiranja desničara u Rusiji.

Nije stoga iznenađujuće što su se 2014. godine pojavili na "Ruskom maršu" sa programom. Iako je marš organizirala Nacionalno-demokratska stranka – na čelu sa nezaboravnim Konstantinom Krilovom, koji je dosljedno podržavao "Rusko proljeće" i sudjelovao pod zastavama Novorusije – nitko sa tog marša nije udaljio nepokolebljive pristaše Ukrajine.

Još jedan trenutak koji ostavlja bez teksta.

O Krilovu smo već ranije pisali: https://slavlandchronicles.substack.com/p/russian-nationalists-hate-me-and

On je bio taj koji je ruske nacionaliste usmjerio prema prihvaćanju "nacionalno-demokratske" pozicije i zagovarao liberalizaciju pokreta, kao i koncept šire koalicije koja bi uključivala liberalnu oporbu.

Krylov, koji je preminuo prije nekoliko godina, iz pokreta je istisnuo mnoge konzervativne veterane. A sada doznajemo da je Krylov unutar svog pokreta dopustio slobodno djelovanje organizaciji pro-ukrajinski nastrojenih pojedinaca, koji su vremenom postali plaćeni operativci ("rejderi") za potrebe Kijeva i Zapada.

Sve to dok su se istovremeno deklarirali kao pristaše Novorusije. Sramota.

Štoviše, oni su isticali i zastavu sa likom Kaminskog. Nije bez razloga, dakle, ranije spomenuto da ta skupina gaji simpatije prema pripadnicima ROA-e (Ruske oslobodilačke armije). A početkom te iste, 2014. godine, dok je ruska vojska oslobađala Krim od tatarsko-ukrajinskog jarma, na "Maršu mira", koji je organizirala liberalna oporba, vijorila se upravo zastava spomenute vojske.

Dakle, vidite, u to vrijeme nije bilo stvarnih ideoloških razlika između oporbenih političkih pokreta. Tzv. "nacionalističkoj" organizaciji nije nimalo smetalo sudjelovati u aktivnostima i marširati rame uz rame, kako sa ruskim nacionalistima, tako i sa ruskim liberalima. Ne bih se iznenadio kada bih saznao da su u nekom trenutku surađivali čak i sa izvaninstitucionalnim komunistima.

Napomena: upravo sam se zato toliko trudio – unutar svog malog dijela patriotske scene u Rusiji – potpuno odvojiti nacionaliste od bilo kakve povezanosti sa liberalima. Desnicu se pripremalo da posluži kao udarna snaga liberala i reprizira događaje sa kijevskog Euromajdana. Ako danas oštro kritiziram razne "proroke" koji fantaziraju o nekakvim 5D scenarijima, prije nekoliko sam godina jednako oštro napadao savez "nacionalista i liberala". Volim vjerovati da moji napori, ma koliko mali bili, ipak doprinose suzbijanju neprijateljskih spletki.

Jasno je da Rusi "sa kojima se vrijedi rukovati" zbog toga ne žale previše. Ali, ROA se tijekom gušenja Varšavskog ustanka istaknula monstruoznom okrutnošću, okaljala se zločinima poput silovanja djevojčica i bila dostojna konkurencija zloglasnim banderovcima. O čemu uopće govoriti kada je sam Hitler, nakon što je primio izvještaje o njihovim pljačkama i drugim zločinima, naredio raspuštanje ROA?

General Kaminski iz ROA-e

(…) [00:05:44] Izgledam li ja kao zločinac?

Ivan: [00:05:46] Kaminskog je potom strijeljao SS-Sonderkommando. A ako vas SS pogubi zbog okrutnosti, onda to puno govori. Jasno je da je to bio zapravo samo formalni razlog. Pravi razlog bio je taj što general nije želio dijeliti plijen sa Nijemcima. Inače, ni drugi kolaboracionisti nisu bili naklonjeni borcima ROA-e, kao ni samom zapovjedniku Kaminskom. Kada su borci koji su sudjelovali u gušenju Varšavskog ustanka prebačeni pod zapovjedništvo ROA-e, Vlasov to nije dobro prihvatio, te je često primjenjivao grubu fizičku silu prema svojim novopečenim kolegama. Došlo je do toga da je general-bojnik Bunjačenko morao stati u obranu Kaminskog i objasniti ljudstvu da, kada se sretnu, nema potrebe gasiti opuške [vjerojatno cigareta] na njihovim licima i slično.

Ipak, treba biti pošten: dok su pripadnici ROA-e prema Poljacima ili sovjetskim partizanima pokazivali sofisticiranu okrutnost, prema stanovnicima vlastite samoupravne teritorije odnosili su se sasvim drukčije. Taj su kraj tradicionalno nastanjivali imućni seljaci, kojima sovjetski režim – koji ih je lišio blagostanja – naravno nije bio nimalo drag. Stoga je lokalno stanovništvo isprva lojalno reagiralo na okupatore. Štoviše, Nijemci su kolaboracionistima omogućili obrazovanje i široku autonomiju. U toj je fazi položaj lokalnog stanovništva postao bolji, pa su se mnogi dobrovoljno pridružili njemačkim narodnim milicijama. Kasnije je ustrojena prava Ruska oslobodilačka narodna armija. Tek kasnije, kada je njemački "blitzkrieg" propao, a staljinistički partizani iz "Vologdske republike" ubili suradnika Kaminskog, Konstantina Voskobojnikova, situacija se promijenila. Sadisti i psihopati počeli su uzimati lokalne stanovnike za taoce, prisiljavajući partizane na predaju.

Ovo je priča o privremenoj vladi koja je postojala na teritoriju današnje Bjelorusije.

Riječ je o pravoj sagi.

Ukratko, Nijemci su im pomogli organizirati vlastitu samoupravu, u čemu su se prilično dobro snašli. Nije bilo nikakvih masovnih pokolja Slavena, suprotno onome u što bi vas htio uvjeriti "Generalplan Ost". Jedini problem bio je taj što se na tom području (dijelom unutar nekadašnje "crte naseljavanja") nalazilo mnogo "onih-o-kojima-ne-govorimo", a koji su iz Moskve dobili zapovijed  započeti sa partizanskim djelovanjem.

Budući su Nijemci funkcionirali poput nekakvih autističnih, plavokosih androida, nisu imali pojma kako se nositi s tim; stoga su  posegnuli za ekstremno represivnim, kolektivnim mjerama, kako bi iskorijenili partizane. Bila je to repriza situacije koja se desila u Nizozemskoj tijekom Prvog svjetskog rata, sa jednako katastrofalnim posljedicama.

Vjerovali ili ne, mnogo sam razmišljao o ovoj prilično opskurnoj povijesnoj epizodi. Djed mi je jednom ispričao kako je naša prabaka tijekom rata od Nijemaca sakrila jednog partizana – "onog-o-kojem-ne-govorimo". 

"Ali, zašto?" upitao sam.

Počešao se po glavi i slegnuo ramenima.

"Možda to nije trebala učiniti", rekao je naposljetku.

Zaključio sam da Nijemci, obzirom na to da nikada nisu imali kolonijalno carstvo, nisu znali kako se nositi sa pobunama. Slično tome, kada su Amerikanci stigli na Filipine – i oni se dotad nisu susreli sa nečim takvim – pobili su možda čak dva milijuna lokalnih stanovnika samo da bi došli do partizana. Sa druge strane, kolonijalne sile znaju kako izaći na kraj sa partizanima, a da pritom ne okrenu lokalno stanovništvo protiv carstva.

Gotovo mi je žao Nijemaca. Suočili su se sa majstorima psihološkog ratovanja i nisu imali nikakve šanse u tom području. No, žao mi je i lokalnog stanovništva, koje je stradalo kao kolateralna žrtva njihova represivnog pohoda. Kad se osvrnem, ispada da je jedina "korist" od SS-a bila u tome što su potaknuli lokalni otpor protiv Nijemaca. Sovjeti nikada nisu imali vjernijeg saveznika u svojoj stvari od samog SS-a. A opet, nosili su tu "kul" kožnu estetiku, zbog koje se sadisti dan-danas oduševljavaju njima.

Ovo samo potvrđuje moju staru i provjerenu tezu: Sve te obavještajne i tajne službe su zlo. Treba ih ukinuti. Dosta je "špijunokracije"!

Ivan: [00:07:23] Usput, ovu su metodu boljševici uspješno testirali tijekom građanskog rata. A Kaminski je svoju vojnu karijeru započeo u kaznenim odredima Crvene armije. Dakle, nije nikakva tajna gdje je to naučio. Da, da, pravi "heroj" antiboljševičkog otpora. Zašto vam sve ovo govorim? Ako je Kaminski, barem u početku, pokušavao postupati prema vlastitom stanovništvu dostojanstveno, onda su ovi današnji kolaboracionisti – ušavši na teritorij Rusije po prvi put nakon mnogo godina – odmah počeli uzimati taoce. Ispalo je prilično ironično. Gotovo svi oni dolaze iz ruskih ultradesničarskih krugova; kritizirali su Putina – i to sasvim opravdano – zbog širom otvorenih granica prema Srednjoj Aziji, tvrdeći da nam odande uvoze terorizam. No, prošlo je manje od deset godina, a sada se oni sami bave sličnim "izvozom". Njihova bi logika – barem u okviru nacističkog svjetonazora – bila donekle razumljiva da su napali negdje na Kavkazu. Ali, ne. Udar je izveden na rusku Brjansku oblast.

Općenito, u tom se korpusu njeguje sjećanje ne samo na KONR, već posebno na ROA-u. Njihova se obilježja pojavljuju na mnogim snimkama kolaboracionista, koji sebe očito smatraju sljedbenicima vlasovaca. Koliko u tome ima istine? Pa, pogledajmo. Oružane snage ROA-e regrutirale su sovjetske ratne zarobljenike – ljude prepuštene truljenju u nacističkim koncentracijskim logorima, jer Džugašvili nije smatrao potrebnim surađivati ​​sa Crvenim križem kako bi olakšao sudbinu zarobljenika. "Ma koga briga, Rusi će vremenom roditi još", glasilo je razmišljanje. Izbor je bio: pridružiti se Vlasovu ili trunuti živ u koncentracijskom logoru, odnosno izgorjeti pod plamenim bacačima SS-a.

Prvo, jedno pojašnjenje. ROA je vremenom postala KONR. KONR je počinio više zlodjela nego ROA. A ovo što Ivan ovdje govori zapravo već balansira na samoj granici dopustivog. On zapravo tvrdi da je Staljin stvorio nemoguće uvjete za mnoge ljude koji su se našli iza njemačkih linija. Zatvorenike koji su odlučili služiti na strani Nijemaca, umjesto da trunu u logorima, može se razumjeti – barem djelomično. Uostalom, Staljin je ionako sve zarobljenike koji se nisu pridružili ROA-i tretirao kao izdajnike. Općenito, nijedan nacionalist ne može promatrati događaje iz Drugog svjetskog rata na Istočnom frontu, a da pritom ne osjeti nelagodu.

Rusi su bili prisiljeni boriti se u obrani boljševizma – pod palicom jednog Gruzijca i njegove ekipe "onih-o-kojima-se-ne-govori" – jer bi u suprotnom završili raskomadani od strane Nijemaca. Osim toga, ako se ne bi borili, Staljin bi ih dao strijeljati. Dok je za starije generacije to možda bio "sveti rat", za mlađe nacionaliste on predstavlja nesretan događaj. Oni, baš kao i nacionalisti bilo gdje drugdje u svijetu, ne mogu ne osjećati stanovitu ljubomoru prema nacionalsocijalizmu, žaleći što se te ideje nisu sjetile njihove vlastite nacije, umjesto Nijemaca.

Ivan: [00:08:55] Broj zarobljenih vojnika Crvene armije procjenjivao se na 1.000.000, a pod Vlasovljevim zapovjedništvom – prema najpretjeranijim procjenama – služilo je najviše 200.000 ljudi. To znači da je većina zarobljenika odbila stupiti u službu okupatora. Nemoguće je ne diviti se hrabrosti ljudi koji su, čak i suočeni sa strašnom smrću i izdajom od strane sovjetske vlasti, ostali vjerni svojoj domovini. Iako su, prema Staljinu, ipak bili izdajnici. Uostalom, kao što znate, za Crvenu armiju "ratni zarobljenici" nisu postojali. No, istovremeno se može razumjeti i one koji su pristali na suradnju. Kada vam prijeti strašna odmazda, a vaši bližnji umiru od gladi, jer su rodbina "narodnih neprijatelja"... (…)

Situacija je danas sasvim drukčija. (…) Da, neki od boraca su pobjegli iz Rusije da bi izbjegli političku represiju. Ali, u Ukrajini ih nitko nije držao iza rešetaka, niti ih tjerao u rovove. Većina današnjih kolaboracionista otišla je boriti se za "Salo-Reich", mnogo prije "svinjokolja" [kako Rusi danas nazivaju ubijanje Ukrajinaca] i opće mobilizacije u Ukrajini.

Na primjer, skinhead Roman Železnov, kodnog imena Zuhi.

U proljeće 2014. godine pušten je iz zatvora nakon što je iz supermarketa ukrao komad govedine. Tu je presudu protiv sebe nazvao političkom. Pokušao je ruski Prvi maj – tradicionalnu povorku za prava i slobode ruskog naroda – pretvoriti u proukrajinski događaj. Srećom, nije uspio. I dok je šačica čudaka uzvikivala "Slava Ukrajini!", kao odgovor im je uzvraćeno:

Govornik 2: [00:10:16] "Ukrajinizam je bolest!" 

Ivan: [00:10:19] To jest bolest. Unatoč tome, na povorku je doveo svoje prijatelje iz "Desnog sektora" ("Pravij sektor"), koji su se fotografirali sa crveno-crnom krpom. Te su se fotografije istog trena proširile internetom. Kremaljski propagandisti nisu propustili priliku da ruski Prvi maj odmah proglase povezanim sa banderovcima. Nakon toga, on je mirno otišao u Ukrajinu i pridružio se teroristima iz "Azova". U to je vrijeme to još uvijek bio samo bataljun. I što onda? Ruski pravosudni sustav nije imao nikakvih primjedbi na njega. Svoj je zadatak već bio obavio. A što se dogodilo dan nakon tog istog Prvog maja? Upravo tako – "odeski Katin". Zbog šačice provokatora stvoren je dojam da ruski nacionalisti iskazuju solidarnost sa ubojicama građana Odese. Bio je to upravo onaj medijski povod potreban za novi val represije [protiv ruskih nacionalista]. Usput, želite li znati kako su mu ukrajinska "braća" zahvalila za izdaju domovine i pokreta?

Dakle, ovdje se ponovno iznosi teza da je dotični "nacionalist" zapravo bio agent obavještajnog aparata, sa zadaćom diskreditirati  pokret Novorusija, "Rusko proljeće" i ruske nacionaliste koji su ga podržavali.

Riječ je o toliko staroj i prokušanoj taktici da je teško zamisliti kako itko tko je barem površno upućen u politiku za nju ne zna. Obavještajni aparat – u svakoj zemlji – ubacuje provokatore i "trovače bunara" u svaki pokret, političku skupinu ili internetsku zajednicu koja uživa barem privid neovisnosti. Oni zatim potiču nezakonite ili kompromitirajuće radnje, poput isticanja kukastih križeva, ili nečeg sličnog. Nakon toga, mediji – pod kontrolom i skloni laganju – izvještavaju o skupu nacionalista, domoljuba, čak i ljevičara, stavljajući pritom naglasak upravo na te ubačene provokatore u njihovim redovima.

Na Zapadu je, međutim, obavještajni aparat jedini pravi igrač na terenu.

Stoga disidenti svih usmjerenja nemaju drugog izbora nego igrati prema pravilima tih obavještajnih službi. Ipak, u slavenskim zemljama, Rusija nije jedini akter. Štoviše, politika ruskih obavještajnih službi – koja je podrazumijevala angažiranje, vrbovanje ili prisiljavanje pojedinaca na sudjelovanje u operacijama diskreditiranja domaće oporbe okupacijskoj oligarhiji – doživjela je potpuni fijasko. Naime, ti su ljudi na kraju otišli u Ukrajinu, i ponijeli sa sobom duboku ogorčenost prema "ruskoj" vlasti!

Bio je to, doista, genijalan plan.

Ruske su službe angažirale čitavu galeriju sumnjivih likova i provokatora da bi ih usmjerile protiv domaće oporbe, ali su oni na kraju jednostavno pobjegli u Ukrajinu i prihvatili oružje protiv Rusije. Tolika razina nesposobnosti navodi čovjeka na pomisao da se iza kulisa možda krije nešto više od puke gluposti.

Možda neka namjerna i zlonamjerna agenda?

Znate, Janukovič – a prije njega i Kučma – pružali su potporu radikalima iz Galicije u Ukrajini. Bila je to cinična strategija: promicanjem "bauka" banderovaca nastojali su diskreditirati sve alternative vlastitoj vladavini. No, na kraju su ih, naravno, proždrla upravo ona čudovišta koja su sami stvorili. Često se pitam kako je točno jedna organizacija, smještena tik uz rusku granicu – krcata ruskim federalcima ili bivšim doušnicima i agitatorima ruskih službi – na kraju postala kijevski jurišni bataljun koji sije strah i užas,  te čini ratne zločine?

Mislim, zar to nije sumnjivo?

A zar Moskva ne izvlači veliku korist prikazujući pripadnike pukovnije Azov kako salutiraju ispruženom rukom? Zar na državnim medijima ne zamagljuju njihove simbole "crnog sunca" – kao da je riječ o dildima – samo da bi prestrašili starije generacije? Zar Moskva ne može optužiti Kijev – čija je vlast oligarhijska (tj. liberalna), tolerantna i progresivna i u čijem vrhu gotovo da i nema Ukrajinaca – da je riječ o nacističko-nacionalističkoj državi?

Duboko u sebi uvijek sam smatrao da je Azov zapravo nečije "Frankensteinovo čudovište", tj. projekt koji je izmakao kontroli. Ili je, iskreno govoreći, možda jednostavno bio njegovan, a zatim prodan sljedećem ponuđaču. U ovom slučaju prvo Kolomojskom, a potom i samoj kijevskoj vlasti.

Ukrajinac: [00:11:09] Vidiš li zašto je Putin vladar u Rusiji? Zbog Rusa! Crnoputi gad jedan. Razumiješ li? [Dobiva šamare i batine zato što je Rus – iako je zapravo nekakav Turčin – te ga okrivljuju za Putina.]

Ivan: [00:11:28] Inače, ovo je prilično tipična sudbina za jednog "nacionalističkog izdajnika". Godine 2017. susreo sam nekog Ivana Beleckog – pravim imenom Timošenko – koji je silno volio Ukrajinu, a nakon što je Demuškin završio u zatvoru, pokušao je preuzeti vodstvo nad nacionalističkim pokretom u Rusiji. Iz nekog razloga, to mu nije pošlo za rukom. Ubrzo je, ostavivši suprugu sa  djetetom, pobjegao u Kijev, gdje je predstavljao nekakvu nacionalističku stranku koja je, čini se, postojala samo u njegovoj glavi. Ne znam čime je točno razbjesnio svoje gospodare. Možda su se samo htjeli malo zabaviti. No, Timošenko je morao proći kroz određene "vodene procedure" [Ukrajinci su nad Timošenkom primijenili metodu mučenja vodom – u zahodu].

A početkom ožujka prošle godine, jednostavno je ubijen.

Tako prolaze svi ti nacionalisti-izdajnici.

Možda se sjećate još jednog dobrovoljca – Denisa Kapustina, zapovjednika korpusa. Upravo on u videu poziva ruske građane na pobunu i zaklinje se da njegova skupina ne puca na civile. U svoje je vrijeme bio blizak suradnik Tesaka.

Dakle, o Tesaku smo već, doduše ukratko, govorili. U ruskim patriotskim krugovima on uživa velik ugled i ima status mučenika.

Usporedio bih ga sa nekom vrstom ruskog pandana Georgeu Lincolnu Rockwellu.

Ubijen je uoči izlaska iz ruskog zatvora, gdje je odslužio desetogodišnju kaznu zbog premlaćivanja pedofila i afričkih migranata. Službena verzija glasi da je počinio samoubojstvo – zadavivši samoga sebe. Ako u to vjerujete, imam za vas most na prodaju.

Navaljni i njegovi suradnici najviše su profitirali od njegove smrti gušenjem, budući je Tesak bio prirodni nasljednik nacionalističkog pokreta u Rusiji. Tesak nikada ne bi pristao na koaliciju sa liberalnom oporbom, koju je u to vrijeme predvodio Navaljni. Ne zaboravite, Navaljni je bio bivši nacionalist kojeg je vrbovala Albac, "siva kraljica" oporbe koja je vodila krug oko Tore u Moskvi – nakon čega je postao agent CIA-e. Za razliku od Tesaka, Navaljni je godinama bio nedodirljiv baš zahvaljujući zaštiti ("kriši") koju mu je pružala CIA.

No, ovdje govorimo o Kapustinu, a ne o Tesaku:

Početkom 2000-ih emigrirao je sa majkom u Njemačku, gdje su dobili status židovskih izbjeglica. Ne pitajte od kakve su to nesreće ti Židovi bježali iz suvremene Rusije. Ipak, sama činjenica o etničkom podrijetlu vođe Ruskog dobrovoljačkog korpusa ne bi trebala čuditi.

Od 2016. godine, Kapustin je živio u Ukrajini, gdje je dvije godine kasnije protiv njega pokrenut kazneni postupak zbog proizvodnje amfetamina. No, stvar je prilično brzo pala u zaborav. Čini se da mu je priznata "neprocjenjiva pomoć" kod pisanja udžbenika iz povijesti Ukrajine – jer, ruku na srce, bez pomoći nekog stimulativnog sredstva teško je sastaviti tako nešto. A i on sam očito voli "širiti svijest" o sebi; morao je postojati nekakav izvor inspiracije. Prošlog je ljeta osnovao korpus i "preko koljena" im skrojio ideologiju, pomiješavši moskovsku pukovniju ROA-e, ideje Bijele armije i – suvremeni liberalni "soja-kukavičluk".

Što reći? Najbolji način za kontrolu oporbe jest preuzeti vodstvo nad njom. Koliko je zapadnih nacionalističkih organizacija završilo u potpuno istoj situaciji? Da i ne spominjemo tko upravlja ljevicom. No, za razliku od ljevice – koju, povijesno gledano, oduvijek vodi ista skupina ljudi – od nacionalista se očekuje da budu protiv takvih stvari.

Pa ipak, oni pronalaze put do vrha svih vodećih struktura koje nisu na oprezu. Samo da ponovim: ideološki vođa ruskih nacionalističkih dobrovoljaca – koje je Kijev poslao u Rusiju da bi uzeli taoce – je Židov.

Doista, oni su "svjetlo narodima".

Prije bi se moglo reći "pošast za narode", zar ne?

Ivan: [00:13:16] Nacist, Židov, nacist, časnik FSB-a, nacist. Žrtveno janje.

Nažalost, to nisu jedini primjeri nacionalne izdaje kojima svjedočimo u naše vrijeme. Nemam sada vremena, ni želje, raščlanjivati ​​biografije ostalih kolaboracionista. Ovdje, ako je tko zaboravio, uspoređujemo vlasovce sa njihovim nesretnim nasljednicima iz suvremenih dobrovoljačkih postrojbi. Usput, možda ih zapovjednici nazivaju i "kapustinima" [???]. Dakle, obzirom na to da su se prijavili dobrovoljno, imaju vrlo malo toga zajedničkog, kao što smo upravo utvrdili.

[Misli na to da Vlasovljevi vojnici nisu imali izbora.]

Kao sljedeći kriterij predlažem procjenu razine nacionalnog dostojanstva [koje im priznaje vlast za koju rade].

Naravno, kada je riječ o kolaboracionistima, tu postoje mnoge ograde, no nošenje nacionalnih simbola ipak služi kao vizualni izraz tog osjećaja. U jednom od svojih videa već sam objasnio da su Nijemci do samog kraja odbijali stvoriti ruske nacionalne postrojbe u svojoj vojsci. Prema ruskim se zastavama postupalo u skladu s tim. Kako se ne bih ponavljao, citirati ću ulomak iz tog videa.

Njemačko zapovjedništvo poticalo je uporabu nacionalnih simbola među kolaboracionistima i postrojbama drugih naroda. No, kada je riječ o Rusima, to je bilo kategorički nepoželjno. U tome su nacisti bili potpuno solidarni sa boljševicima. Ni na jednom službenom događaju Odbora za oslobođenje naroda Rusije (KONR) i Ruske oslobodilačke vojske (ROA) – koji su se održavali pod strogom njemačkom kontrolom – nije bilo ruske zastave. U najboljem slučaju, bila je prisutna zastava sv. Andrije. Isto tako, kod Vlasova nema trobojnice. U kolaboracionističkoj propagandi Rusi nisu dobili nikakvo nacionalno obilježje. Ipak, sami su vlasovci, s vremena na vrijeme, kršili prešutnu zabranu nacista o uporabi ruskih nacionalnih simbola, čak i dok su služili neprijatelju. Ljudi su nastojali sačuvati sjećanje na svoje korijene.

Obavještajci su oduvijek poticali nacizam među nacionalistima u zemljama "pobjednicama". Istini za volju, u početku su nacionalisti, poput George Lincolna Rockwella u svoje vrijeme, dragovoljno prihvaćali takvu estetiku da bi privukli pozornost i izazvali medijsku pompu svojim klaunovskim ispadima. No, otada nadalje, svaki put kada okupacijski režimi žele diskreditirati nekoga ili neki pokret, izvlače stare nacističke zastave iz skladišta. Kombinacija crvene, crne i bijele boje djeluje hipnotički i izaziva pavlovljevsku reakciju kod masa. Desetljećima su ih sustavno učili da pjene na usta već pri samom pogledu na taj simbol. I onda obavještajcima preostaje samo prekriti svoju metu tom zastavom kako bi opravdali njezino uništenje.

Najgora stvar, koju bilo koji pokret može učiniti, jest ogrnuti se zastavom koja je, barem u svijesti 90% njihovih sunarodnjaka, sinonim za čisto zlo.

Slavite Sotonu koliko god želite, ali bolje vam je da ne uzvikujete "Heil Hitler".

Ne, ozbiljno, to je uzaludan posao.

A što je sa današnjim kolaboracionistima? Pa, u početku, 2014. i 2015. godine, ukrajinski gospodari dopuštali su im njihove vlastite zastave.

Ivan: [00:15:00] Istina, ali vrlo skromno. Tek toliko da se ne osjećaju previše ponosno. Naravno, pod uvjetom da ti prebjegli pojedinci šutke trpe loše ponašanje svojih suboraca. I trpjeli su, te su za to bili "nagrađeni". Kada se situacija sa milicijama smirila, kolaboracionistima iz pukovnije Azov – konkretno onima iz skupine oko borca ​​kodnog imena Tibor – dopušteno je, ne samo organizirati oproštaj na samom Majdanu, već i ondje razviti rusku zastavu. Bogdanov je iskoristio svoje "FSB-ovske pripadnike Desnog sektora" kao kulisu za svoj sladunjav i pompozan govor o borbi i brzoj pobjedi nad Putinovim čekističkim režimom. Iza njega sramežljivo je provirivao uvrijeđeni pripadnik Azova, Khil, koji je zastavu iskoristio kao paravan, skrivajući iza nje svoju vahabitsku bradu. Naravno, nisu im dopustili da se predugo zadrže na tom oproštaju.

Maidan Nezalezhnosti (Trg neovisnosti) morao se osloboditi za mnogo časnije prijatelje Ukrajine. Pogledajte golemu zastavu Ičkerije u središtu Kijeva. Zapamtite, dragi gledatelju, upravo je to ono za što se bore pravi, beskompromisni nacionalisti.

Da, Kijev je podržavao Čečene (Ičkeriju), ugošćivao njihove teroriste u Ukrajini, financirao ih i osiguravao im povoljan medijski prostor. Za ruskog nacionalista, koji je zakleti neprijatelj Čečena, pridruživanje vladi koja podupire najgore antiruske čečenske teroriste uistinu je nisko.

Jedino što bi bilo još niže jest sudjelovanje u maršu solidarnosti sa Izraelom.

No, istovremeno se Kremlju stalno upućuju iste zamjerke – kako je FSB izvan kontrole. Ove nacionaliste nisu osobno opljačkali Čečeni, niti prevarili Izraelci, već su ih maltretirali pripadnici tajnih službi; otuda animozitet. Pametnije bi bilo da su za te ljude pronašli mjesto u oružanim snagama. Međutim, ruski vladari svaki put, bez iznimke, biraju najštetniji mogući smjer djelovanja.

Za razliku od nas, "Putinovih sovoka" [misli na nacionaliste koji su ostali vjerni Rusiji]. Godine 2016. je on svladao svoju sramežljivost i pojavio se na otvaranju takozvanog Ruskog centra. Ondje je bila izvješena i ruska zastava. No, simboli same organizacije zasigurno će vam djelovati poznato. I ne čudi, jer njezin je osnivač bio Denis Tjutjukin, jedan od vođa spomenute "Nepomirljive lige". Upravo je on uzvikivao [provokacije] na "Ruskom maršu". U tom je razdoblju organizirao niz provokacija. Primjerice, u ljeto 2015. godine, brojne su javne organizacije prosvjedovale protiv još jednog pokušaja obnove spomenika Dzeržinskom na trgu Lubjanka. Činilo bi se ipak da ponovno postavljanje spomenika poljskom teroristu u središte ruske prijestolnice nije dobra stvar. No, tu su se umiješali "nepomirljivi". 

Da. Već smo pisali o zabrinjavajućem novom estetskom zaokretu prema sovjetskom stilu, koji je poduzela Putinova vlada; točnije Kirijenko, sin boljševičkih krvnika koji su počinili masovna ubojstva. Kladio bih se u popriličnu svotu novca da je on stajao iza inicijative za postavljanje kipa Feliksa ispred starog KGB-ovog zatvora u središtu Moskve.

Usput, evo i Feliksove supruge:

Vidite, ako niste rođeni kao boljševik, onda u boljševizam morate ući brakom, baš kao što je to učinio Felix. Možda bi Kremlj trebao podići njezin kip pokraj njega – čisto da "poklopi" anglo-fašiste na Zapadu?

Ivan: [00:16:43] Za početak, izradili su plakat sa pozivom na prosvjed i piketiranje u blizini stanice metroa Krasnije vorota (Crvena vrata), koju su preimenovali u Bijela vrata. Nažalost, nisam sačuvao taj plakat; da jesam, smijali biste mu se zajedno sa mnom. Mogli bi komotno tražiti novac od Komunističke partije za to što vode kampanju [u njihovu korist]. Svaka iole obrazovana osoba zna da naziv Crvena vrata potječe još iz carskih vremena. Dakle, kako bi se pristaše dekomunizacije prikazalo kao idiote, valja posegnuti za ovakvim potezima. Prema tome, [njihovo pridruživanje Ukrajini u borbi protiv "crvenog komunizma" u Rusiji očito nije pravi razlog.] Sada pokušavaju ukloniti crvenu traku sa ruske zastave. No, na samom prosvjedu, koji je predvodio Ščukin, pojavili su se sa ovakvim transparentom:

Kakve to veze ima sa Dzeržinskim? Transparenti protiv njega, postavljeni ispred ovog velikog natpisa, izdaleka se zapravo nisu vidjeli. Običan prolaznik ne bi shvatio čemu je točno ova akcija posvećena. A vjerojatno joj se ne bi poželio pridružiti.

Valja napomenuti da na drugim prosvjedima protiv ponovnog postavljanja idola "Željeznog Feliksa" nije bilo takve sramote. Uostalom, "beskompromisna liga" tamo nije bila pozvana. Na prosvjedu sam također naišao na Fedju Mamonova.

"Islam je sastavni dio slobodne Rusije, kako su govorili i sami Kolčak i Vlasov" 

Taj, još beskompromisniji lik, ostao je zapamćen, primjerice, po svojim oduševljenim izjavama o ubojstvu našeg pilota od strane terorista u Siriji. Štoviše, još se više radovao spaljivanju ruskih pobunjenika u Odesi, nazivajući ih pritom ne ljudima, već neo-boljševičkim nakazama. Usput, za razliku od većine drugih, on nije pobjegao iz Rusije na stranu Ukrajinaca. Sada je Putinov vjerni poslušnik i borac protiv Navaljnog i "kužne pošasti". Pritom se sasvim ugodno osjeća u Liberalno-demokratskoj stranci (LDPR), za koju rado radi. Napisano bi se moglo zamijeniti za nekakvo grubo trolanje ili nešto slično.

Dakle, Fedja likuje nad smrću Rusa u Ukrajini i Siriji, a potom ga prigrli lojalna i kontrolirana oporbena stranka? Čovjek se mora diviti predanosti Kremlja lošim idejama, koje stavljaju ispred bilo kakvih razumnih – čak i nerazumnih – načela. Tajne službe mu ne postavljaju nikakva pitanja. A zašto bi postavljale? On je, prema zapovijedi, uspješno odradio zadatak diskreditiranja ruskih nacionalista. Zapravo, čini se da ruski vladari preferiraju ljude sumnjive lojalnosti i karaktera. Možda ih je tako lakše ucjenjivati. Ili se jednostavno sličan sličnom raduje. Fedja je sada u politici i promiče proputinovsku liniju, iako je promijenio prezime.

Ivan: [00:18:26] No, malo sam istražio i ispostavilo se da je bio sasvim iskren. Kao što vidite, on više nije Mamonov, već Popov. Možda se oženio. Činjenica je da, unatoč svemu što je izgovorio, vlasti nemaju nikakvih pitanja za njega.

Zajedničkim snagama, svi ti "beskompromisni" prikazali su protivnike Dzeržinskog kao rusofobe, čime su čekistima i drugim njegovim obožavateljima pružili neprocjenjiv dar. Dovoljno je pokazati takve protivnike Feliksa kako bi se običan čovjek privukao na [Feliksovu] stranu. Usput, iz prve ruke znam da je KGB doista koristio takve metode, pa su stoga mnogi od najodvratnijih rusofoba još uvijek na slobodi. To je modus operandi onih na vlasti. Eto, to je to. Čak i kada gleda sve to smeće, običan čovjek se neće sjetiti riječi samog Dzeržinskog – o njegovim dječačkim snovima, o uništenju svih "maskalja" [Rusa] – te činjenice da je, već kao čelnik Čeke, odnosno OGPU-a, taj svoj dječački san i ostvario.

Ivan tvrdi da tajne službe dopuštaju najdestruktivnijim osobnostima neka se slobodno kreću i priključuju izvansustavnim pokretima kako bi ih, samom tom povezanošću, diskreditirale. Ili je pak riječ o mnogo promišljenijoj politici. To, dakako, nije nimalo nategnuto. Riječ je o posve uobičajenoj taktici tajnih službi.

Usput rečeno, prema Poljacima – pa čak i onima među njima koji su bili klasni neprijatelji – odnosio se mnogo obzirnije. Sjetite se samo njegova zauzimanja za Poljake, koje su 1920. godine zarobili čekisti. No, obzirom na ovakve "dekomunizatore", ljudi će se toga teško sjetiti, a vlastima je očito bilo stalo da što više ljudi dozna za njihovu provokaciju. U tu su svrhu čak obavijestili i ukrajinski televizijski kanal Inter! Hvala Bogu što svi ti gadovi nisu bili na sceni 1921. godine, kada je Kremlj ponovno razmišljao o "oživljavanju" Dzeržinskog na Lubjanki. Državno odvjetništvo proglasilo je rušenje tog idola 1990. godine nezakonitim. Nekako sumnjam da bi se ti "važni" tužitelji usudili izaći pred narod i to izravno reći u vrijeme kad su se ti događaji doista odvijali.

Ivan: [00:19:59] No, PR kampanja Kremlja u obranu "crvenog krvnika", kojoj su se pridružili i liberali – neslavno je propala kada se narod okupio oko simbola utjelovljenog u liku kneza Aleksandra Nevskog. I upravo su tada vlasti izgubile svaki interes za podizanje bilo kakvog spomenika na Lubjanki.

Ili po našem, ili nikako! Ili ’Crveni Feliks’, ili ništa! Ništa lijepo nije dopušteno!

Vratimo se, međutim, u 2015. godinu. Nakon provokacije na prosvjedu, zloglasni Denis Tjutjukin napokon je upao u nevolje. Protiv njega je pokrenut kazneni postupak zbog uzvika koje je izgovarao tijekom "Ruskog marša". Što mislite, zbog čega točno? Možda zbog njegove želje da spali dva milijuna Rusa koji žive u DNR-u? Ma dajte, molim vas! Ne, optužen je za poticanje mržnje prema jednoj društvenoj skupini – komunistima. Kako ne diviti se prioritetima ruskog pravosudnog sustava?

Preusmjerivši fokus na Ukrajinu, Tjutjukin je pronašao pokrovitelje za sebe i svoj ruski centar, među kojima je bio i Ilja Ponomarjov, koji je već tada živio u Sjedinjenim Državama i nadzirao ruske kolaboracionističke organizacije. Tako on sada skrbi o "Legiji sloboda Rusije" i RDK-u, a istovremeno se bavi terorizmom. Podsjetiti ću vas da je upravo on preuzeo odgovornost za ubojstvo Darje Dugine.

Radi ono što inače radi. Istina, postoji mala nijansa. Godine 2015. još je bio zastupnik u ruskoj Državnoj dumi. Posljednjih nekoliko godina Ukrajina je krenula putem konačne derusifikacije. Novčane kazne zbog upotrebe ruskog jezika, rušenje spomenika Puškinu, progon Pravoslavne crkve i tako dalje. Na mig, kolaboracionisti su odmah uklonili ruske trobojnice sa svojih skupova, prelijepili ih trakom, a i sami su polako počeli prelaziti na ukrajinski jezik, poslušno uklanjajući zastave. Pritom pokušavaju zaobići jednu "minu" – i dalje sebe nazivaju pravim Rusima, a sve ostale "lažnim Rusima".

Vojnik: Mi smo pravi Rusi. Oni "praviji" Rusi.

Zanimljivo, zar ne? Zastupnik ruske Dume sada je terorist koji se bori na strani Ukrajine?

Njegovo lice naprosto vrišti "političar od povjerenja", zar ne?

Osim toga, zbog ukrajinskog ludila, ti izdajnici ne mogu više koristiti čak niti vlastite nacionalne simbole, poput ruskih zastava. Tu je Kijev također pretjerao. Imali bi mnogo više simpatizera u Rusiji da nisu sve Ruse izjednačili sa Putinom. No, upravo su to učinili, što je dovelo do toga da su se Rusi zbili u redove. Bila je to pogreška koju nisu morali napraviti, a do nje je došlo isključivo zbog uzavrele, "semitske" mržnje zapadne i ukrajinske elite prema Rusima – mržnje koju jednostavno nisu mogli suspregnuti.

Ivan: [00:21:51] Istovremeno, ti pravi domoljubi "prave Rusije" smatraju zapadnu rusofobiju sasvim opravdanom.

Vojnik: [00:21:58] Rusi su najjadnija stvorenja na teritoriju Rusije; stalno se ulaguju nekim Čečenima, i to pred svima, putuju u Europu, a sada – sasvim prirodno i sa punim pravom – nailaze na "veliku mržnju" usmjerenu protiv njih.

Isječak: [00:22:21] Ja sam Rus. Sa kilometra sam mogao vidjeti da si ti kanibal!

Ivan: [00:22:27] Iz znatiželje sam pogledao jedan od pisanih materijala tog korpusa i odmah uočio teški oblik shizofrenije od koje pate ti "pravi Rusi". Prvo što mi je zapelo za oko na naslovnici bio je Drozdovski. Tim povodom želio bih ih podsjetiti što je Drozdovski govorio o njihovim sadašnjim gospodarima:

"Nijemci su neprijatelji, ali ih poštujemo – mrzimo ih. Prema Ukrajincima osjećamo samo prezir, kao prema otpadnicima i razuzdanim bandama."

Kasnije u tekstu pozivaju se i na Denjikina. Bilo bi prikladno citirati i njega:

"Ne može biti govora o bilo kakvoj neovisnoj ukrajinskoj državi. Njihovi vođe – koji su donedavno radili za Ruse, vlasnike tvornica i poljske magnate – vjeruju da je država isto što i selo; misle da je mogu izgraditi kao što se prekopava vrt nakon što se popije boca votke. Ukrajinstvo je sinonim za hvalisanje i uskogrudnost. Oni ne vide dalje od vlastitih imanja."

Jednako je apsurdno i pozivanje tih dobrovoljaca na nasljeđe Markova. General Markov, baš kao i Drozdovski, bio je predani monarhist i Rusiju je doživljavao isključivo kao carstvo. Kako god bilo, svi su se pripadnici Bijele garde zalagali za jedinstvenu i nedjeljivu Rusiju, pa bi im – a posebno Markovu – ovakve izjave zasigurno bile neprihvatljive.

Pokušaji da se "bijeli" iskoriste kao proturusko uporište u ratnim naporima u Ukrajini doista su apsurdni.

Govornik: [00:23:39] Ovo je Ukrajina, Krim je Ukrajina.

Ivan: [00:23:41] Što se tiče simbolike – koju su izdajnici iz redova bijele emigrantske organizacije "Bijela ideja" prisvojili, prethodno sa nje uklonivši rusku zastavu – današnji kolaboracionisti teško da na nju polažu ikakvo pravo. Kapetan Larionov, osnivač "Bijele ideje", koji je nekoć služio pod zapovjedništvom generala Markova kao pripadnik borbene skupine generala Kutepova, također nije prezao od terorističkih metoda. No, one su bile usmjerene protiv političkih djelatnika i pripadnika OGPU-a, a ne protiv civila.

Odričući se nacionalne zastave i odobravajući komadanje vlastite zemlje, "pravi domoljubi" Rusije pokušavaju dokazati svoj patriotizam. Kako im to uopće polazi za rukom?

Vojnik: [00:24:23] Slava Rusiji!

Ivan: [00:24:26] (…)

Vojnik: [00:24:42] Dolje tiranin iz Kremlja.

Ivan: [00:24:44] To je najviše što si dopuštaju.

Vojnik: [00:24:45] Rusija će biti slobodna.

Ivan: [00:24:47] Dakle, nastavimo li uspoređivati ​​suvremene kolaboracioniste sa Vlasovljevim ljudima, dolazimo do zaključka koji ponovno ne ide u prilog onima prvima. I njemački i ukrajinski nacisti zabranjivali su ruskim kolaboracionistima, pod njihovim zapovjedništvom, korištenje nacističkih simbola. No, "vlasovci" su se tome, kao što smo vidjeli, aktivno odupirali. Današnji "dobrovoljci" pak poslušno izvršavaju zapovijed.

I ti su idioti odlučili – osloboditi nas.

Kao sljedeći kriterij za usporedbu predlažem uzeti njihove političke teze. Što se tiče RDK-a, tu je sve jasno: Putinov režim treba srušiti, a ruske teritorije razdijeliti. Ni riječi o tome kako će ti "pravi Rusi" poboljšati živote ruskih građana. Vjerojatno zato što to ne namjeravaju učiniti. Vlasovljev program također je bio populisticki, ali je imao više sadržaja. O njemu saznajemo iz Praškog manifesta. (…).

Isječak: [00:25:41] Pročitajte pisma.

Ivan: [00:25:41] Drug Vlasov to je ljubazno učinio umjesto nas.

Vlasov: [00:25:45] Odbor za oslobođenje naroda Rusije objavljuje svrgavanje staljinističke tiranije i oslobođenje naroda Rusije od boljševičkog sustava. Također, povratak prava narodima Rusije – prava koja su bila izborena upravo narodnom revolucijom 1917. godine. Kraj rata i sklapanje časnog mira sa Njemačkom, stvaranje nove, slobodne narodne državnosti. Bez boljševika i izrabljivača – uz jednakost svih naroda Rusije, kao i njihovo pravo na nacionalni razvoj, samoodređenje i državnu neovisnost!

Ivan: [00:26:24] Prilično otrcano, a 80 godina kasnije gotovo nepromijenjeno. Rušenje tiranije, stvaranje pravednog društva i državna neovisnost svih naroda Rusije – što se, zapravo, nimalo ne razlikuje od današnje politike "soja-dekolonizacije" [koju promiču ruski liberali i Zapad]. Uostalom, ako svi narodi dobiju državnu neovisnost, zemlja će se prirodno raspasti. Stoga me uvijek iznenađivalo kada ljudi koji sebe nazivaju ruskim nacionalistima sa poštovanjem gledaju na ideološku ostavštinu vlasovaca.

Kao što vidite, u pogledu političkog programa, potonji su otprilike na istoj razini kao i današnji kolaboracionisti. I, kada ih već uspoređujemo sa ROA-om [Ruskom oslobodilačkom armijom], nemoguće je ne spomenuti da su se sami vlasovci na kraju pobunili protiv Nijemaca i porazili ih u Pragu. Štoviše, u toj su borbi pripadnici SS-a poraženi od strane boraca druge pukovnije prve pješačke divizije ROA-e, odnosno bivših pripadnika RONA [Ruske oslobodilačke narodne armije], zloglasnih po kaznenim pohodima, koji su prethodno počinili zvjerstva u Varšavi. A ako Rusija pobijedi, hoće li se današnji izdajnici usuditi učiniti isto – recimo, pomoći u istjerivanju ukrajinskih zlih duhova iz Černigova? Vrijeme će pokazati.

No, sumnjam u to. Da vlasovci 1945. godine nisu gubili vrijeme spašavajući češke pobunjenike – koji su ih potom izdali – vrlo vjerojatno bi se uspjeli evakuirati duboko na teritorij pod kontrolom zapadnih saveznika i izbjeći izručenje sovjetskoj vojsci. Taj ološ i njima slični zasigurno će naučiti tu lekciju. Čak i ako, unatoč silnom trudu, ne uspiju shvatiti povijesni članak na Wikipediji, "crveni njuh" [instinkt] pobrinuti će se da završe u mišjim rupama. Na Zapadu su u 20. stoljeću pružili utočište nacističkim znanstvenicima i vojnim stručnjacima. Ali, što današnji ukronacisti i oni koji im služe u Rusiji mogu ponuditi svojim zapadnim gospodarima? Njih su obučavali NATO-instruktori, pa sa sobom neće donijeti nikakva znanja ili vještine koje bi imale ikakvu vrijednost. Što se tiče supruga pripadnika pukovnije Azov – pa, barem onih mlađih – one će se već nekako uspjeti preseliti. Glavno je samo da se sa njima i oni ne pokušaju ušuljati [na Zapad] prerušeni u žene.

Da napokon zaključimo priču o vlasovcima. Spomenuti ću i braću Butusin.

Pripremite se. Ono što slijedi je potresno.

Nosili su i oznake ROA-e, a stradali su na samom početku sukoba u Sjevernokavkaskom vojnom okrugu. Mnogi su kanali u njihovoj pogibiji pronašli povod za zluradost. A ovdje se ja ne smijem. Dovoljan je jedan pogled na obitelj da se shvati kako oni nisu imali baš ništa zajedničko sa onim nakazama o kojima smo ranije govorili.

Bila je to obitelj kozaka s dvanaestero djece; bili su vjernici i zajedno vodili veliko gospodarstvo. Kuća nije bila raskošno uređena, ali je bila gostoljubiva, sa ikonom carskih mučenika. Gledaš i pitaš se kako je netko tko je stvorio tako uzornu rusku obitelj mogao stati na stranu onih koji uništavaju Ruse, skrnave crkve, a ponekad ne prezaju ni od otvorenog sotonizma.

Pokušajmo to razjasniti.

U Rusiji je Oleg Butusin stavljen na tjeralicu zbog ekstremizma i pucanja na policajce. Sve je počelo 2007. godine, kada su on i njegov suborac prekršajno kažnjeni zbog dijeljenja nacionalističkih letaka, koje su budne vlasti ocijenile antisemitskima. Nije teško pogoditi tko je dvije godine kasnije ishodio prekvalifikaciju tog slučaja – za koji je već postojala sudska odluka – u kazneni predmet.

A tko mari za članak 50. Ustava?

Napomena: Članak 50. odnosi se na ponovno suđenje za isti zločin. Ovaj pravoslavni obiteljski čovjek, odan carističkim načelima, bio je izložen dvostrukom suđenju za isto djelo, što predstavlja teško kršenje pravde. No, pravosudni sustav odlučio je zaobići propise kako bi progonio tog "zlog" čovjeka. Znate i zašto. Uvijek su to oni. Oni stoje u samoj srži svega ovoga.

Zatim je stavljen na saveznu tjeralicu, a potraga za njim bila je toliko "temeljita" da se Oleg godinama nesmetano bavio poslom i bio službeno zaposlen. Čak je kupio stan u blizini Vladimirske oblasti. A onda ga je, u ljeto 2013. godine, zaustavila prometna policija i zatražila dokumente. Prema navodima istražitelja, on je tada otvorio vatru, teško ranio policajca, a potom nestao u šumi. Ipak, o prirodi tih ozljeda, kao niti o broju ispaljenih hitaca, ne zna se ništa.

Ivan: [00:29:56] No, sa sigurnošću se zna da je taj navodno ranjeni policajac izvukao Butusina i njegova 15-godišnjeg sina iz automobila, pritisnuo ga uz tlo i namjerno mu slomio kralježnicu. I, suprotno policijskim izvještajima, za to doista postoje dokazi. Nakon toga, Butusinu su oteli djecu i držali ih kao taoce dok se otac ne preda. Pritom su se pozivali na društvenu važnost obitelji. Navodno je guverner Primorja zbog toga čak izrazio posebnu zahvalnost. Inače, sam Oleg je ranije pomagao graničnim postrojbama u ophodnji granice i hvatanju uljeza. No, na taj su njegov doprinos zaboravili. Nakon što je uspio vratiti djecu, on i njegova obitelj donijeli su jedinu ispravnu odluku – pobjeći. Budući je tada optužen za savezno kazneno djelo, stavljen je na saveznu tjeralicu. Morao je napustiti zemlju. U Ukrajini, gdje su se počeli širiti kaos državnog udara i građanski rat, stvorili su se najpovoljniji uvjeti za skrivanje od progona iz Ruske Federacije, a pritom nije bilo potrebe za učenjem novog jezika. Naravno, sve to ne opravdava odluku Olega i njegovih najstarijih sinova da se pridruže ukrajinskoj hordi i sudjeluju u kaznenim operacijama protiv Novorosije.

No, tko ih je gurnuo u naručje ukro-nacista? Zar to nije učinila država, koja je ponovno stala na stranu bandita u uniformama, a ne na stranu pravde? Zar nije njezina krivnja što ova uzorna obitelj sada ne radi za dobrobit Rusije, već za neprijatelja? Isto se može reći i za izumitelje, znanstvenike i poduzetnike koje je iz Rusije istisnula mafija unutar tijela za provedbu zakona, a koji sada rade za neprijateljske zemlje. I što je najvažnije, među milijun običnih građana nameće se logično pitanje: po čemu se kolaboracionisti koji uzimaju djecu za taoce suštinski razlikuju od državnih policajaca? Rade potpuno istu stvar.

Ivan: [00:31:32] Kako bi narod prestao podržavati vlastitu stranu u ovom ratu, Kremlj čini sve što je potrebno da okrene Ruse protiv Rusije. Teško je povjerovati da će naši vladari i suci iz cijele ove priče izvući razuman zaključak i prilagoditi svoju politiku u korist ruske većine.

Bojim se da će vladina vlastita antiruska politika gurnuti mnoge slabije duhove u izdaju Rusije. No, vjerojatno će poduzeti određene mjere. Već pokušavaju prikazati bandite iz RDK-a kao terorističku prijetnju broj jedan. Oni su prava noćna mora za stanovnike Brjanska. A samo nekoliko dana kasnije, gotovo su digli u zrak Malafejeva u Moskvi – i to u samoj Moskvi! I to unatoč tome što su FSB i snage sigurnosti izvijestili da su istjerali militante sa teritorija Rusije. Također ostaje neodgovoreno pitanje: što ih je spriječilo da nastave dalje i dokrajče ih već na teritoriju "Salo-Reicha"?

Usput, jednog će dana savezni televizijski kanali prikazati tu bagru, predvođenu Židovom Kapustinom i čekistom Bogdanovim, te proglasiti da su upravo ruski nacionalisti glavna prijetnja sigurnosti višenacionalne federacije. Eto, sa dobrim smo ih razlogom svih ovih godina progonili! Naravno, pritom neće spomenuti da se pravi ruski nacionalisti bore u gotovo svim postrojbama ruske vojske. Štoviše, još i prije toga odlazili su braniti "Ruski svijet" kao dobrovoljci – da ne spominjemo "Imperijalnu legiju", postrojbu "Rusič" i druge jedinice, koje su u potpunosti sastavljene od pristaša takvih svjetonazora. Ako mislite da vlasti neće posegnuti za takvom taktikom, sjetite se samo koliko su pripadnika milicija prepustili Ukrajini, počevši od 2014. godine. Sve do nedavno, na snazi ​​je bila prešutna zabrana isticanja imperijalnih zastava u javnim prostorima, pri čemu je policija – zahtijevajući od ljudi da ih uklone – tvrdila da iza toga ne stoje nikakvi skriveni motivi.

Dakle, nekoliko stvari. Ruski nacionalisti vole imperijalnu trobojnicu: žuto-bijelo-crnu. A u blizini centra "Wagner" su te imperijalne boje sada jasno i istaknuto izložene.