Post-fordistička zamka
Američka radnička obitelj, 1971. godina, upravo uoči nastupa krize fordizma.
Velika zamjena je sada gotovo neizbježna i zapečaćena.
To nije posljedica velike zavjere, tajnog "Kalergijeva plana", smišljenog plana elita da unište Zapad putem "biolenjinizma", pokušaja uvoza novog biračkog tijela, ili bilo kakve pojedinačne "demonske" sheme. Nije riječ niti o pukoj posljedici pretjerane "samoubilačke empatije" ili odbijanju konzervativnih elita da prihvate rasni realizam i kritiku teze o jednakosti.
Moja je teza da je demografska zamjena bijelih europskih populacija velikih razmjera logičan i gotovo neizbježan ishod spoja: 1. liberalnog univerzalizma, koji delegitimizira etnički partikularizam i zabranjuje državnu prednost jednoj kulturi u korist raznolikosti i pluralizma vrijednosti; i 2. postfordističke kapitalističke optimizacije, koja zahtijeva fleksibilnu, jeftinu i poslušnu radnu snagu izvan Zapada, širenje globalnih tržišta, te kratkoročnu i srednjoročnu dobit. Zajedno, te dvije logike koje se međusobno osnažuju stvorile su dinamičnu ravnotežu na visokoj razini i civilizacijsku zamku uvjetovanu povijesnim razvojem. Taj sustav učinkovito donosi rast BDP-a, prilike za elitni status, nagrade za lojalnost i moralnu potvrdu, no istovremeno sustavno potkopava dugoročne demografske i kulturne temelje europskih društava. Sustav iskorištava povijesno specifičnu "WEIRD" psihologiju bijelaca (nizak etnocentrizam, bezlično povjerenje, nepristranost), dok istovremeno osnažuje skupine koje djeluju na načelima odabira srodnika i etničkog nepotizma, prelazeći iz fordističkog poretka (koji je uvelike koristio domicilnim populacijama) u postfordistički multikulturalni režim (koji potkopava vlastite temelje).
Zapad je istodobno kapitalistička i liberalna civilizacija. Taj gospodarski sustav i ta ideologija razvijali su se zajedno i sada su stopljeni u jedinstven sustav koji sam sebe osnažuje. U fordističkoj fazi (otprilike od 1945. do 1975. godine) taj je spoj uvelike koristio domicilnim bijelim populacijama, donoseći opće blagostanje, rast realnih plaća, visoku stopu vlasništva nad nekretninama, stabilne zajednice usmjerene na obitelj unutar relativno homogenih nacija, koje su se još uvijek oslanjale na predliberalne norme. Međutim, kriza fordizma 1970-ih godina potaknula je prijelaz na postfordistički multikulturalni i limbički kapitalistički režim. U tom novom poretku, univerzalistička težnja liberalizma i optimizacijska logika kapitalizma međusobno se osnažuju: prva delegitimizira etnički partikularizam i kulturni kontinuitet, dok druga zahtijeva fleksibilnu i jeftinu radnu snagu izvan Zapada radi rješavanja problema strukturnih nedostataka. Sustav stoga pogoduje: raznolikosti kao moralnoj vrijednosti i određenim osobinama ličnosti imigranata koje optimiziraju postfordističku proizvodnju. Ipak, taj režim u sebi nosi duboku strukturnu proturječnost, jer počiva na povijesno osebujnoj, "čudnoj" psihologiji europskih naroda – koju odlikuju nizak etnocentrizam, visoka razina bezličnog povjerenja i nepristranost – dok istovremeno osnažuje skupine izvan Zapada, koje djeluju na načelima partikularističkog odabira srodnika i etničkog nepotizma. Rezultat je sustav koji je biološki i kulturno nespojiv sa dugoročnim opstankom i civilizacijskom kreativnošću europskih naroda u njihovim matičnim zemljama.
1. Dvije logike: Liberalni progresivizam i kapitalistička optimizacija
Liberalizam teži političkoj i javnoj sferi, utemeljenoj na univerzalnim načelima koja se jednako primjenjuju na sve ljude, bez obzira na etničko podrijetlo, seksualni identitet, kulturnu pozadinu ili druge pripisive osobine. Njegova temeljna predanost je proširenje i održavanje jednakih individualnih prava utemeljenih na krajnjem moralnom načelu da svaka osoba posjeduje neotuđivu slobodu izbora vlastitih vrijednosti, uvjerenja, vjerskih uvjerenja (ili bez njih) i osobnog identiteta. Uloga vlade trebala bi biti zaštita i proširenje tih prava, a ne nametanje bilo kakve suštinske vizije dobrog života, preferiranog načina života ili određene metafizičke koncepcije. Liberalizam omogućuje različitim pojedincima slijediti sukobljene koncepcije dobra unutar okvira međusobne tolerancije i poštovanja. To zahtijeva univerzalističke (ili nepristrane/neutralne) principe i institucije, poput vladavine prava, karijera temeljenih na zaslugama i dobrovoljnih građanskih udruga.
Iako su liberalni principi oblikovani kao primjenjivi na ljude kao takve, temeljna psihologija koja čini ovaj liberalni poredak funkcionalnim je sama po sebi kulturno razvijena i povijesno svojstvena europskim narodima. Ova ideologija nije utemeljena na otkriću prirodnih ljudskih dispozicija na razini cijele vrste od strane znanstvenika. Sva ljudska društva, uključujući predliberalna zapadna društva, bila su utemeljena na partikularističkoj i srodničkoj etici (gdje se sa članovima srodstva postupa drugačije od stranaca). Liberalno okruženje, stoga, pretpostavlja, kako kaže Joseph Henrich, populaciju sa "čudnom" psihologijom, onu koja je orijentirana na bezlično povjerenje i suradnju sa strancima; apstraktno analitičko razmišljanje, a ne "predrasude" unutar grupe; identifikaciju sa samoizabranim skupinama, ne srodničkim ili etničkim vezama; te univerzalistički moralni pogled koji procjenjuje pojedince prema njihovim osobinama i namjerama, a ne prema naslijeđenom članstvu u grupi.
Suprotno uvriježenoj percepciji da je liberalizam strogo "relativistička" ili "neutralna" ideologija, koja ne nastoji nametnuti određeni način života, ova ideologija je kulturno ili moralno posvećena širenju liberalnih vrijednosti. Upravo zato što uzdiže autonomnog pojedinca i univerzalna prava iznad svih naslijeđenih ograničenja, nužno dolazi u sukob sa tradicionalističkim poretcima utemeljenima na etničkim identitetima, patrijarhalnim normama, obvezama proizašlim iz srodstva, ili bilo kojem svjetonazoru koji ograničava osobni izbor u ime kolektivnih običaja ili hijerarhije.
Drugim riječima: liberalizam u sebi nosi inherentnu progresivnu dinamiku u nastojanju "emancipiranja" javne sfere od onoga što smatraju "zaostalim" običajima, diskriminatornim politikama ili naslijeđenim statusnim hijerarhijama. Štoviše, nastoji emancipirati pojedince, čak i od njihovih osobnih predrasuda (ksenofobnih, seksističkih, homofobnih). Građane usmjerava prema otvorenosti uma, toleranciji i pluralizmu vrijednosti, dok istovremeno marginalizira (ili u privatnu sferu) potiskuje ona stajališta – poput etničkog nacionalizma ili kulturnog tradicionalizma – koja se smatraju nespojivima sa jednakim pravima za sve. U praksi to znači: liberalizam progresivno djeluje na razgradnju etničkih preferencija, kulturnih vezanosti unutar vlastite skupine i razlika temeljenih na spolu u javnom životu, zamjenjujući ih režimom rasnog, kulturnog i životnog pluralizma.
Sa druge strane, čini se kao da je kapitalizam uistinu instrumentalan i vrijednosno neutralan. Njegova se logika temelji na neumornoj optimizaciji, tj. pronalaženju najučinkovitije kombinacije inputa radi ostvarivanja najvećih povrata, u uvjetima tržišne i tehnološke konkurencije. Tržišta, ugovori i meritokracija počivaju na istoj temeljnoj i prividno neutraliziranoj psihologiji kao i liberalizam: visokoj razini bezličnog povjerenja, analitičkom prosuđivanju pojedinaca na temelju vještina i truda umjesto podrijetla ili lojalnosti, te spremnosti na poslovanje sa strancima prema apstraktnim i univerzalnim pravilima. Radna snaga, kapital i potrošači tretiraju se kao zamjenjive jedinice u kalkulacijama troškova, inovacija i širenja tržišta. Kapitalizam nema inherentnu sklonost prema bilo kojem narodu, kulturi ili dugoročnom civilizacijskom ishodu. Jedino što je važno: imperativ kratkoročnog do srednjoročnog smanjenja transakcijskih troškova, širenja baze potrošača i uklanjanja svih prepreka rastu kapitala.
Međutim, upravo zato što kapitalizam optimizira procese putem bezlične razmjene, odabira na temelju zasluga i kontinuiranih inovacija - pokazuje snažnu afinitetnu povezanost sa liberalnim institucijama i dovodi do progresivnih ishoda, iako mu motiv nikada nije bio etičke, već isključivo kalkulativne prirode. Davanjem prednosti individualnom talentu nad lojalnostima utemeljenima na srodstvu ili etničkoj pripadnosti, oslanjanjem na univerzalna pravila umjesto na favoriziranje vlastite skupine i sustavnim uklanjanjem običaja, uvjerenja ili institucija koje povećavaju troškove ili koče mobilnost - kapitalizam potiče i učvršćuje netribalnu, univerzalističku psihologiju, koju zagovara i liberalizam. Kapitalizam kao takav ne teži moralnoj emancipaciji ili širenju ljudske slobode; zahtijeva samo društvene i psihološke uvjete koji omogućuju procvat kalkulativne racionalnosti u sve većim razmjerima.
U tom smislu, dvije logike – ona liberalnog progresivizma i ona kapitalističke optimizacije – međusobno su različite, no istodobno se uzajamno podupiru.
2. Kriza fordizma - prijelaz na postfordizam i limbički multikulturalni kapitalizam
Zamjena bijelaca ne može se razumjeti bez odgovarajućeg shvaćanja logika liberalizma i kapitalizma koje se međusobno osnažuju, kao i prijelaza sa fordističkog na postfordistički liberalno-kapitalistički režim. Tijekom fordističke faze kapitalističke akumulacije (oko 1940-ih do 1970-ih) su ove dvije logike djelovale na način koji je bio iznimno koristan za autohtono bijelo stanovništvo Zapada. Fordizam je bio režim masovne proizvodnje standardizirane robe za nacionalna tržišta, poduprt visokim plaćama koje bi bile dogovorene kolektivnim pregovaranjem (uključujući "mušku obiteljsku plaću"), snažnim sindikatima, državnim ulaganjima i kejnzijanskim politikama upravljanja osmišljenima za uravnoteženje ponude i potražnje. Unutar tog režima akumulacije, progresivna logika liberalizma donijela je opći prosperitet bijelcima: širenje mreža socijalne sigurnosti, bolji pristup relativno jeftinom sveučilišnom obrazovanju, visoku stopu vlasništva nad nekretninama, uz stabilne zajednice usmjerene na obitelj.
Fordistički liberalno-kapitalistički poredak nije zahtijevao radnu snagu iz redova imigranata u velikom opsegu. Poslijeratna generacija "baby boomera" sa svojim brojnim obiteljima i dobrim primanjima, osiguravala je dovoljnu radničku klasu i potrošačku populaciju, unutar relativno homogenih nacija. Taj je poredak poticao nacionalnu koheziju, kulturni identitet i široku društvenu mobilnost, istovremeno podupirući velike projekte javne infrastrukture, npr. izgradnje autocesta, škola i sveučilišta. Tijekom te faze, u razvoju progresivne logike liberalizma, zapadna su društva još uvijek bila uređena određenim "predliberalnim" normama: uvjerenjem da se obitelj sastoji od oca i majke sa djecom, kako treba izbjegavati predbračni seks, brak je svet i razvod treba izbjegavati, muškarac je primarno odgovoran za uzdržavanje obitelji, zapadna društva su kršćanska (utemeljena na kršćanskim vrijednostima i europskom podrijetlu) i iskazuju poštovanje i privrženost uspostavljenim hijerarhijama, institucijama i vlastima.
Međutim, početkom 1970-ih, fordistički model počeo se raspadati. Stope nataliteta počele su naglo padati, domaća tržišta postajala su zasićena, a zapadna gospodarstva suočila su se sa stagflacijom, padom profitabilnosti i intenziviranjem globalne konkurencije od strane novoindustrijaliziranih azijskih zemalja koje su mogle proizvoditi robu uz daleko niže troškove rada. Prekomjerni sindikalni aktivizam i krute radne strukture dodatno su potkopale konkurentnost zapadnih poduzeća. Zajedno sa strukturnom krizom, multikulturalizam je počeo uzimati maha na Zapadu. Liberalni kapitalistički Zapad prilagodio se prelaskom na postfordistički multikulturalni režim (otprilike od 1980-ih nadalje). Ovaj novi režim optimizirao se za deracinoizirane, atomizirane populacije, koje je održavala fleksibilna imigrantska radna snaga, a ne stabilne domaće bijele obitelji.
Tijekom postfordističke faze, progresivna logika liberalizma konačno je erodirala preostale predliberalne norme. U fleksibilnijem, na usluge orijentiranom i globalno konkurentnom gospodarstvu, preostale vezanosti za tradicionalne obiteljske strukture, kršćanski moral, etnička kohezija i poštovanje naslijeđenih hijerarhija počele su se smatrati preprekama individualnoj autonomiji, mobilnosti radne snage i kulturnoj otvorenosti. Univerzalistički poticaj liberalizma tako se razvijao od ekonomske preraspodjele i klasno utemeljene pravednosti prema kulturnoj politici identiteta, raznolikosti i aktivnog demontiranja "opresivnih" tradicionalnih normi, manifestirajući se prvo kao politička korektnost tijekom 1980-ih i 1990-ih, a kasnije kao "probuđena" ("woke") ideologija. Ovaj kulturni pomak pružio je ideološko opravdanje i društvenu disciplinu potrebnu za postfordističku akumulaciju u promicanju fluidnih osobnih identiteta, slavljenju raznolikosti kao intrinzičnog dobra i patologizaciji svakog preostalog etničkog, seksualnog ili kulturnog partikularizma - povezujući javnu sferu sa zahtjevima zamjenjive radne snage, globalnih tržišta i trajne optimizacije.
Zapadna poduzeća težila su jeftinijim inputima, većoj fleksibilnosti i pristupu novim tržištima izgradnjom globalnih lanaca opskrbe, outsourcingom proizvodnje u inozemstvu i prelaskom na "fleksibilnu akumulaciju". Poduzeća su se udaljila od krutog, sindikalno organiziranog rada od 9 do 17 prema radu sa nepunim radnim vremenom, privremenom, ugovornom radu, uz decentraliziranu proizvodnju korištenjem tehnika "just-in-time" i podugovaranjem. Tijekom 1990-ih se intenzivirao gospodarski prijelaz sa proizvodnje na uslužni sektor, financije i visokotehnološke industrije - što je dovelo do prevlasti financijskog kapitalizma, gdje se dobit sve više ostvaruje trgovanjem imovinom, dugom i špekulacijama, a ne materijalnom proizvodnjom. Taj je proces bio popraćen snažnim oslanjanjem na informacijsku tehnologiju, automatizaciju, mikroelektroniku i digitalne alate.
Prihvaćanje multikulturalizma na Zapadu nije bilo rezultat preuzimanja javne sfere od strane "kulturnih marksista", već izravan institucionalni izraz progresivne pluralističke logike liberalizma. Njegov je temeljni ideal da država – baš kao što građanima ne bi smjela nametati nikakva vjerska uvjerenja – ne bi smjela propisivati dominantnu kulturu, već bi trebala jamčiti javnu sferu u kojoj pojedinci različitog podrijetla uživaju jednaka prava na izražavanje vrijednosti do kojih im je stalo, uz međusobno uvažavanje. Cilj pritom nije promicanje nezapadnih kultura usmjerenih na skupine, već prevladavanje prošle diskriminacije prema nezapadnom ili nebjelačkom stanovništvu, izjednačavanjem uvjeta ili stvaranjem većih (izjednačujućih) prilika za manjine.
Konsolidacija liberalnog multikulturalizma, opsesija prevladavanjem prošlog "rasizma" i "ksenofobije", pružila je savršeno ideološko opravdanje za zahtjeve postfordističke akumulacije. Kako su stope nataliteta domaćeg stanovništva padale, a europsko stanovništvo se počelo doživljavati kao sve skuplji i nefleksibilniji radni inputi - poduzeća su prihvatila masovnu imigraciju iz zemalja Trećeg svijeta sa visokim natalitetom. Imigracija je tako postala uokvirena i kao ekonomsko rješenje krize fordizma i kao nova faza u maršu za ispunjenje progresivističkih ideala.
Uz ovaj postfordistički sustav pojavilo se ono što David Courtwright naziva "limbičkim kapitalizmom". U svojoj knjizi "Doba ovisnosti" iz 2019. godine, Courtwright ovo opisuje kao tehnološki napredni poslovni model u kojem globalne industrije namjerno ciljaju limbički sustav mozga odgovoran za užitak, žudnju i brze emocionalne reakcije, umjesto da se pozivaju na racionalno donošenje odluka. Cilj je "ovisnost po dizajnu": inženjering proizvoda i iskustava koji pružaju brze nalete dopamina, izazivajući kompulzivne žudnje bez trajnog zadovoljstva. Tvrtke su otkrile da se društveni mediji, platforme za streaming, videoigre, online kupovina, pornografija, aplikacije za dostavu, kao i ultra-prerađena hrana - mogu optimizirati za beskonačan angažman putem beskonačnog skrolovanja, personaliziranih feedova, varijabilnih nagrada, automatskog igranja i impulzivne kupovine.
Ovaj oblik kapitalizma preferira pretrpane megagradove ispunjene atomiziranim, neukorijenjenim, dužničkim potrošačima i ovisnim pojedincima (bilo da su imigranti ili bijelci rođeni u Indiji), koji žive u skupim stanovima i beskrajno jure za sljedećim udarom dopamina. Napreduje u prenapučenim, urbanim okruženjima, sa beskrajnim dotokom novih potrošača, fleksibilnom jeftinom radnom snagom, te društvenim ili rasnim napetostima koje opravdavaju daljnje državno i korporativno upravljanje. Štedljive bijele obitelji koje odgajaju djecu u predgrađima ili zajednicama sa jakim kulturnim korijenima, vezama predaka i domovima koje će prenijeti sljedećoj generaciji - daleko su manje korisne i stoga manje poželjne. Takve obitelji obično zahtijevaju viši životni standard, stabilna susjedstva, poštovanje baštine i zelene gradove oslobođene nekontroliranog komercijalizma.
3. Zašto postfordistički kapitalizam preferira azijsku radnu snagu
Kapitalizam teži optimizaciji u svakom političkom okruženju, gdje mu je dopušteno djelovati. To bi neke moglo navesti na pretpostavku da nema nikakvu urođenu etničku sklonost. Ipak, nesporno je: u postfordističkom razdoblju je liberalni kapitalizam pokazao jasnu sklonost raznolikosti, određenim kognitivnim i osobnim osobinama koje su statistički češće kod istočnih Azijaca (osobito etničkih Kineza) i Indijaca. Pritom ne mislim samo na očitu sklonost jeftinijoj radnoj snazi. U tzv. "velikim useljeničkim zemljama", Kanadi, Australiji, Novom Zelandu i SAD-u – pokazala se sklonost visokotehnološkim radnicima čiji su motivi "više usmjereni na cilj"; onima koji su više usredotočeni na čisti karijerizam, ponavljajuće tehničke zadatke, visoku razinu poslušnosti, također pokazuju relativno slabe političke sklonosti ili intelektualne i kulturne interese izvan vlastite specijalizacije i radnih obveza.
Istočne Azijce smatra iznimno učinkovitima ("inputi sa minimalnim trenjem") za postfordističke tehničke zadatke, kao za npr. programiranje, osmišljavanje algoritama, laboratorijski rad i postupna optimizacija. Bijelo se stanovništvo, u tom uskom smislu, često smatra manje učinkovitim jer pokazuje veću raznolikost osobnosti, šire interese, veću otvorenost prema iskustvima, kao i snažniju sklonost političkom, filozofskom i društvenom angažmanu. Iako su sve te osobine bijelaca povijesno bile ključne za poticanje revolucionarnih znanstvenih otkrića, velikih inovacija i golemih društvenih projekata - one nisu optimalne za uske zahtjeve današnje hiperspecijalizirane postfordističke ekonomije temeljene na umjetnoj inteligenciji, koja traži veliki opseg rada i visoku razinu konformizma. Liberalni kapitalizam trenutačno favorizira osobine koje optimiziraju kratkoročne i srednjoročne gospodarske povrate nauštrb dugoročne civilizacijske kreativnosti Zapada i njegova kulturnog opstanka.
No, neki bi se, s pravom, mogli zapitati: Kako je moguće da kaotična i prljava zemlja poput Indije iznjedri dobro osposobljene visokotehnološke migrante? Tvrdnje da se Indijci uvoze kao "biološko oružje" radi uništavanja genetskog sastava zapadnih naroda pogrešno tumače temeljnu dinamiku indijskog useljavanja u postfordističkom dobu. Uvoz kvalificiranih radnika iz Indije potaknut je ne samo multikulturalnom logikom liberalizma, već i kapitalističkom težnjom za optimizacijom ekonomskih povrata, jer tržišta prirodno teže ostvarivanju najvećih povrata i korištenju najjeftinijih resursa za rast.
Kao prvo: ogromno stanovništvo Indije stvara veliku ponudu tehnički obrazovanih radnika koji su idealni za potrebe suvremenog gospodarstva. Ta zemlja godišnje obrazuje približno 2.5 do 2.6 milijuna diplomiranih stručnjaka u STEM području. Sa druge strane, Kanada godišnje bilježi tek oko 60.000 do 120.000 diplomiranih stručnjaka u STEM području. Budući da jednako kvalificirani radnici u Indiji obično primaju plaće koje iznose od 1/3 do 1/5 kanadskih ili američkih plaća, tvrtke ih vide kao izvrstan izvor jeftine, a ipak kvalificirane radne snage, bez zahtjeva za višim plaćama ili obiteljskog i društvenog "tereta", kakav obično nose domaći radnici. Indijci zapravo dominiraju u sustavima izdavanja viza za visokokvalificirane stručnjake; čine otprilike 70–72% korisnika viza H-1B u SAD-u. Također zauzimaju nerazmjerno veliki udio (često 30–50% ili više) inženjerskih i tehničkih radnih mjesta u velikim tehnološkim tvrtkama, kao što su Amazon, Meta i Google. U Kanadi imigranti (među kojima se posebno ističu Indijci) čine 35% računalnih programera, 43% inženjera, te 55% softverskih inženjera i dizajnera.
Kao drugo: indijski su migranti posebno privlačni, jer su spremniji na prilagodbu i geografski su mobilniji od domicilnog bijelog stanovništva slične razine obrazovanja. Budući nemaju duboke korijene u zajednici, niti čvrste obiteljske veze na Zapadu, lakše prihvaćaju nepravilne i intenzivne rasporede rada. Uvoz novih indijskih migranata ne povlači za sobom probleme npr. postojećih stambenih kredita, vezanosti uz lokalne škole ili sindikalnog organiziranja. To rezultira manjim političkim ili društvenim otporom kada se tvrtke prilagođavaju novim tržišnim signalima ili zamjenjuju radnike umjetnom inteligencijom. Uštede su znatne: tvrtke mogu angažirati iskusnog indijskog programera u SAD-u ili Kanadi putem radnih viza za 30.000 do 50.000 dolara godišnje, dok bi jednako kvalificirani američki radnik stajao između 150.000 i 200.000 dolara. Njihovo usko usmjereno obrazovanje, potpuna posvećenost STEM područjima, sklonost prilagodbi i jednostrana usmjerenost na zaradu čine Indijce vrlo korisnim zaposlenicima u sektorima "limbičkog kapitalizma", u područjima društvenih mreža, e-trgovine, industrije videoigara, streaminga i angažmana korisnika potaknutog umjetnom inteligencijom.
Društveno-ekonomski uspjeh Kineza i Indijaca odraz je upravo takvog procesa selekcije. U SAD-u, prema podacima istraživačkog centra Pew Research Center (objavljeni 2025. godine), medijan prihoda kućanstava čiji su nositelji Indijci iznosi oko 145.000 do 156.000 dolara, što je znatno više od nacionalnog medijana u SAD-u, koji se kreće između 75.000 i 83.000 dolara. Medijan prihoda Amerikanaca tajvanskog podrijetla iznosi od 133.000 do 145.000 dolara; dok kod Amerikanaca kineskog podrijetla iznosi od 98.400 do 108.600 dolara. Kineski i indijski useljenici također imaju više razine obrazovanja u STEM područjima. To ne bi trebalo iznenaditi: indijski i kineski useljenici u SAD prolaze kroz strogu selekciju putem H-1B viza koje vode do zaposlenja. Oni ne "gube vrijeme" na studije iz područja humanističkih i društvenih znanosti, već se usredotočuju na dobro plaćena područja kao što su računalne znanosti, medicina, inženjerstvo i financije. U Australiji, Kanadi i Novom Zelandu - Kinezi i Južnoazijaci druge generacije slično pokazuju više srednje prihode kućanstava i jaču zastupljenost u visokotehnološkim zanimanjima.
Ali, ne možemo zaboraviti da optimizacijska logika kapitalizma također zahtijeva jeftinu i fleksibilnu radnu snagu za usluge, maloprodaju i dostavu, ugostiteljstvo, kako bi se održale niske potrošačke cijene i visoki profiti. Radeći u tandemu sa ovom optimizacijom - univerzalistička logika liberalizma ograničenja niskokvalificirane smeđe imigracije predstavlja kao rasističku, dok istovremeno slavi raznolikost u javnoj sferi. U Kanadi (posebno od 2021. do 2024. godine), niskokvalificirani radnici činili su veliki dio masovnog porasta imigracija za Justina Trudeaua nakon covida. Njihov broj daleko je premašio priljev visokotehnoloških radnika. Ovi imigranti predstavljaju pouzdanu radnu snagu za neredovite smjene i poslove koji su zahtjevni u smislu radnog rasporeda i lokacije. To su Indijci koje vidimo posvuda; ono potiče pritužbe na vozačke navike, bacanje smeća u javnosti, bonton u redovima, razinu buke, velike obitelji u malim stanovima, itd. Međutim, za postfordistički režim to su relativno manje neugodnosti, u usporedbi sa optimizirajućim prinosima i stvaranjem rasno "živahnije" stvarnosti.
4. Dvojni pokretači: Kapitalistička optimizacija i liberalni univerzalizam na djelu
Glavni pokretači europske imigracijske politike nisu sjenovite figure, poput Richarda von Coudenhove-Kalergija ili žena imena Barbara Lerner Spectre koja se hvali svojim postignućima. Riječ je o otvorenim i strukturnim imperativima samog postfordističkog liberalno-kapitalističkog sustava. Iako te dvije sile imaju vlastitu logiku - djeluju usklađeno i međusobno se osnažuju. Krenimo od kapitalističke strane: najveća i najutjecajnija europska organizacija poslodavaca, BusinessEurope (koja zastupa 42 nacionalna poslovna saveza) izričito navodi da su "mobilnost radnika i migracija kvalificirane radne snage ključni za gospodarski rast", te da tvrtkama trebaju "povoljni uvjeti za privlačenje talenata izvan EU-a" kako bi se riješio nedostatak radne snage i održala konkurentnost. Oni izričito zagovaraju stav da migracije treba oblikovati prema potrebama tvrtki. Na svojim internetskim stranicama imaju poseban odjeljak posvećen "raznolikosti i jednakim mogućnostima", gdje navode: "Prihvaćanje raznolikosti i jednakih mogućnosti jača radna okruženja i potiče gospodarske rezultate". Suprotno čestim tvrdnjama onih koji krivnju pripisuju "woke" idejama - BusinessEurope migracije promatra gotovo isključivo kroz ekonomske parametre: popunjavanje slobodnih radnih mjesta, povećanje konkurentnosti, održavanje rasta, suočavanje sa posljedicama niske stope nataliteta među domaćim stanovništvom i starenjem populacije.
https://www.businesseurope.eu/
Slična stajališta zauzimaju i mnoge druge poslovne grupacije u Europi: talijanska Confindustria (pod vodstvom Emanuelea Orsinija), njemački BDI (koji vode osobe poput Siegfrieda Russwurma i Petera Leibingera), francuski MEDEF i irski IBEC. Sve te organizacije, na čijem su čelu Europljani, snažno zagovaraju proširenje legalnih migracija. One zastupaju 10.000 europskih tvrtki iz sektora proizvodnje, građevinarstva, poljoprivrede, ugostiteljstva, turizma i skrbi za starije osobe – dakle, sektora koji se suočavaju sa kroničnim nedostatkom radnika, jer nema dovoljno domaće radne snage ili ona nije spremna prihvatiti niske plaće, uvjete rada i sezonsku prirodu tih poslova. BDI (Savez njemačke industrije) snažno podržava migraciju kvalificiranih (dijelom i polukvalificiranih) radnika. BDI je opetovano upozoravao na "ozbiljan nedostatak radne snage" i snažno podupire "Zakon o useljavanju kvalificiranih radnika", koji se zalaže za brže vizne postupke, lakše priznavanje stranih kvalifikacija i više mogućnosti za ulazak radnika izvan EU-a na tržište rada.
Isto tako, francuska organizacija MEDEF (Mouvement des Entreprises de France) izričito zagovara useljavanje. Predsjednik MEDEF-a, Patrick Martin, izjavio je 2023. godine da će Francuskoj do 2050. godine trebati 3.9 milijuna stranih radnika, kako bi se riješio problem nedostatka radne snage u građevinarstvu, zdravstvu, ugostiteljstvu i industriji općenito. Najveća i najutjecajnija irska udruga poslodavaca, IBEC (Irish Business and Employers Confederation), dosljedno iznosi iste argumente. Američka gospodarska komora u Irskoj, u publikaciji "Ireland’s Immigration Pathways – Driving Competitiveness and Economic Growth" ("Irski putevi useljavanja – pokretači konkurentnosti i gospodarskog rasta") kategorički tvrdi da je "za daljnji rast i konkurentnost Irske ključno da tvrtke sa sjedištem u Irskoj imaju pristup najboljim međunarodnim talentima". Tijekom 2024. i 2025. godine, Confindustria u Italiji, pod vodstvom premijerke Meloni, pozdravila je povećanje broja zakonitih radnih viza za 450.000 do 500.000 migranata, tijekom nekoliko godina. Njihovo obrazloženje izravno se uklapa u moj argument da je logika optimizacije kapitalizma u našem postfordističkom dobu glavni strukturni pokretač povećanog zakonitog useljavanja diljem Europe.
Progresivna logika liberalizma zauzvrat pruža univerzalistička i moralna načela koja zagovaraju raznoliku Europu, a u kojoj će se nadići navodne etničke podjele i ksenofobija iz prošlosti. Putem dobro organiziranog "humanitarno-industrijskog kompleksa" koji čine nevladine organizacije, crkve, skupine za zaštitu ljudskih prava i progresivne zaklade - liberalizam aktivno olakšava, legitimizira i ubrzava proces zamjene stanovništva putem useljavanja. Organizacije kao što su SOS Méditerranée, Sea-Watch, Proactiva Open Arms i Médecins Sans Frontières (MSF) upravljaju velikim brodovima za spašavanje migranata (Ocean Viking, Sea-Watch 3/4, Open Arms). Samo u razdoblju 2014. i 2015. godine, proveli su tisuće operacija, doveli 100.000 migranata u europske luke (ponajprije u Italiji, Španjolskoj i Grčkoj). Redovito daju javne izjave i otvorena pisma, gdje optužuju EU za "nedjelovanje", "kriminalizaciju solidarnosti", "skrivanje prljavštine ispod površine Sredozemnog mora".
Druge velike humanitarne i vjerske nevladine organizacije, poput Caritasa (katolička organizacija), Isusovačke službe za izbjeglice (JRS) i Oxfama, pružaju pravnu pomoć, usluge prihvata i zagovaraju prava unutar Europe; također dosljedno lobiraju za proširenje zakonitih puteva useljavanja i spajanje obitelji, istovremeno se protiveći svim sporazumima o "eksternalizaciji" (poput onih između EU-a i Libije, Tunisa ili Egipta). Immigrant Council of Ireland (Vijeće za useljenike Irske), jedna od mnogih sličnih skupina u Irskoj, aktivno se zalaže za šira zakonska prava useljenika. Tema 7. godišnje nacionalne konferencije o integraciji, koju ovo Vijeće organizira u lipnju 2026. godine, biti će "Vizija budućnosti: Izgradnja zajedničkog doma u Irskoj", gdje će ponuditi "širok raspon panela, tematskih sesija i prezentacija o izazovima i prilikama za integraciju migranata u Irskoj". Zaklade Otvorenog društva (George Soros) već desetljećima su jedne od najvećih privatnih financijera organizacija civilnog društva, koje zagovaraju migracije u Europi. Podupiru nevladine organizacije, istraživačke institute i skupine za zagovaranje koje promiču otvorene granice i koji migracije prikazuju kao imperativ ljudskih prava. Mnoge druge manje progresivne skupine djeluju koordinirano putem platformi, kao što su npr. PICUM, EuroMed Rights i Amnesty International.
Ove organizacije dovode u pitanje legitimnost ograničenja useljavanja iz zemalja izvan Zapada, etiketiraju ih kao rasistička, ksenofobna, ili kao kršenje ljudskog dostojanstva. One osiguravaju materijalne resurse za olakšavanje migracija i pružaju pravnu pomoć, te istovremeno lobiraju kod EK, EP i nacionalnih vlada putem zajedničkih pisama, izvješća i medijskih kampanja. Npr. 2025. godine je više od 40 nevladinih organizacija potpisalo otvorena pisma zahtijevajući od EU neka prekine suradnju sa Libijom i proširi puteve za legalne migracije. Budući ove skupine djeluju u europskom okruženju u kojem prevladava liberalizam, održavaju bliske veze sa glavnim medijima, akademskom zajednicom, crkvama, te raznim obrazovnim i pravnim institucijama, čime podupiru dominantan liberalni diskurs - prema kojem Europa ima moralnu dužnost prihvaćati ljude iz zemalja Globalnog juga.
Ta univerzalistička logika jasno se očitovala nedavno, kada je francuski predsjednik Emmanuel Macron izjavio da se epicentar francuskog jezika više ne nalazi na obalama Seine, već u slivu rijeke Kongo; pritom je napomenuo kako su oko 21% stanovnika Pariza danas useljenici. Prema liberalnom poimanju: francuski identitet i jezik mogu se odvojiti od povijesnog francuskog naroda, te ih stoga mogu nositi i afrički migranti, pod uvjetom da formalno prihvate liberalne vrijednosti. Takav način razmišljanja sadržan je u članku 1. francuskog Ustava iz 1958. godine, gdje jasno stoji: "Francuska... jamči jednakost svih građana pred zakonom, bez obzira na podrijetlo, rasu ili vjeru". Diljem Zapada kultura i jezik više nisu ukorijenjeni u krvi ili etničkoj pripadnosti, već u univerzalnim vrijednostima, ili vrijednostima utemeljenima na određenom svjetonazoru, koje pripadaju čovječanstvu kao takvom.
5. Tko profitira? Tko gubi? Strukturni nedostatak postfordističkog liberalno-kapitalističkog poretka
Iscrpna procjena dobitaka i gubitaka povezanih s postfordističkim režimom izlazi iz okvira ovog članka. Podrazumijeva se da su milijuni useljenika profitirali, dok su državni službenici i akademska zajednica poticani (kroz mogućnost višestrukih karijera) na održavanje i širenje tog multikulturalnog poretka. Iz perspektive poslovnog svijeta je kriza fordističkog modela uspješno prevladana. Useljavanje je bilo ključan čimbenik širenja radne snage i ukupnog gospodarskog rasta. Nominalni BDP Kanade je narastao više od osam puta: sa 275 milijardi dolara (1980.) na više od 2.2 bilijuna dolara posljednjih godina (izraženo u tekućim američkim dolarima). Slični se obrasci uočavaju diljem Zapada. U SAD-u, usporedo sa intenziviranjem useljavanja, nominalni BDP dramatično je narastao: sa oko 2.8 bilijuna dolara (1980.) na otprilike 29–31 bilijun dolara sredinom 2020-ih.
U kapitalističkom gospodarstvu usmjerenom na optimizaciju, rast ukupnog BDP-a, povrat ulaganja i sve veće bogatstvo velikih vlasnika kapitala predstavljaju ključna mjerila uspjeha. U SAD-u je udio bogatstva u rukama najbogatijih 1% stanovništva znatno narastao, sa oko 23% (1989.) na gotovo 31% do 2024. godine. U Kanadi je udio tržišnog dohotka koji ostvaruje najbogatijih 1% isto znatno narastao, sa oko 8% (početkom 1980-ih) na 13–14% sredinom 2000-ih (posljednjih godina se stabilizirao na oko 10–12%). Skupina koja obuhvaća najbogatijih 10% zabilježila je rast udjela u tržišnom dohotku od 5% u razdoblju između 1970-ih i 2021. godine. U UK je nominalni BDP narastao sa približno 565 milijardi dolara (1980.) na više od 3.3 bilijuna dolara posljednjih godina; također uz istovremeni zamjetan rast udjela najbogatijih 1% u ukupnom dohotku od početka 1980-ih.
Glavni teret tih promjena snose prvenstveno veliki dijelovi domicilnog bijelog stanovništva. Ti troškovi i negativne posljedice uključuju: stagnaciju ili pad realnog BDP-a po stanovniku (unatoč snažnom rastu ukupnog BDP-a); stagnaciju ili pad realnih medijalnih plaća; nagli rast troškova stanovanja; preopterećenost bolnica, škola i infrastrukture; prometne gužve; gubitak poljoprivrednog zemljišta i zelenih površina; i golemi porast državne potrošnje na socijalna davanja namijenjena useljenicima. Npr. u Norveškoj su useljenici 2024. godine činili 56% svih primatelja socijalne pomoći, iako su predstavljali samo oko 17–21% ukupnog stanovništva. Slični nesrazmjeri uočavaju se i u drugim zapadnim zemljama. Štoviše, postoje dobro dokumentirana empirijska istraživanja, koja dosljedno pokazuju negativnu povezanost između veće etničke raznolikosti i ključnih pokazatelja društvene kohezije, kao što su: opće povjerenje u društvu, volontiranje i građanski angažman, ili suradnja unutar zajednice.
Ipak, želim se usredotočiti na ono što doživljavam kao duboku strukturnu proturječnost ugrađenu u logiku liberalizma i kapitalizma u njihovoj trenutnoj postfordističkoj fazi. Taj se sustav temelji na povijesno jedinstvenom psihološkom profilu: sklonosti zapadnih, prvenstveno bijelih populacija dati prednost univerzalnim etičkim načelima pred lojalnošću rodbini ili etničkim tribalizmom. Sva su se ljudska društva kroz povijest, sve do uspona modernog Zapada, oslanjala na snažne rodbinske strukture (klanove, loze i brakove među rođacima), koje su poticale norme poput lojalnosti rodbini i vlastitoj skupini, društvene kontrole utemeljene na sramu, kao i favoriziranja pri sklapanju poslova. Nasuprot tome, iz složenih povijesnih razloga koje ovdje ne moramo navoditi, zapadni su narodi napustili svoje rodbinske mreže u korist građanskih ili dobrovoljnih udruženja, stvarajući urbane komune, cehove, biskupije, samostane, sveučilišta i korporacije koji su bili relativno otvoreni svima, bez obzira na krvno srodstvo. Bijelci su počeli preferirati društva i institucije gdje se ista pravila primjenjuju na sve, neovisno o statusu ili osobnim vezama. Počeli su cijeniti nepristrano analitičko razmišljanje, osjećaj krivnje umjesto srama, te uvažavanje namjere pri donošenju moralnih sudova.
Upravo ta orijentacija podupire zapadnjačka prava pojedinca, pluralizam vrijednosti i samu logiku progresivnog liberalizma. No, u toj orijentaciji postoji inherentna slabost: ta su načela formulirana kao univerzalna ljudska prava – prava koja pripadaju ljudima svugdje – iako je temeljna psihologija, koja ih i čini funkcionalnima - kulturno evoluirano i povijesno specifično obilježje bijelaca. Samo su bijelci psihološki ustrojeni tako da nepotizam smatraju moralno neprihvatljivim, lakše vjeruju strancima, oslanjaju se na nepristrana pravila pri procjeni vrijednosti drugih, te javnu sferu doživljavaju kao prostor u kojem bi svi, bez obzira na etničku pripadnost ili zemlju podrijetla, trebali imati jednaka prava. Zbog toga je spoj liberalizma i kapitalizma iznimno dobro funkcionirao među autohtonim Europljanima tijekom fordističke faze - svi su se mogli tako ponašati polazeći od pretpostavke da će im drugi uzvratiti istom mjerom individualizma i nepristranosti.
Imigranti iz nezapadnih krajeva, koji u milijunima neprestano pristižu na Zapad, u golemoj većini ne dijele takvu psihologiju. Većina njih dolazi iz kultura gdje je pristranost prema vlastitoj etničkoj skupini norma i način postizanja uspjeha. Na nepotizam se ne gleda sa neodobravanjem, već se smatra prirodnom obvezom. Iskorištavanje prava na državljanstvo stečenog rođenjem, poticanje lančane migracije, te stvaranje etničkih enklava i paralelnih gospodarstava za pripadnike vlastite skupine (uključujući povlašteno zapošljavanje unutar mreža sunarodnjaka) – smatraju se prihvatljivim oblicima ponašanja.
Suprotno očekivanjima liberalne multikulturalne teorije, useljenici (čak i oni druge ili treće generacije) nisu skloni asimilaciji u univerzalizam domaćeg bijelog stanovništva, niti "neutraliziranju" vlastite etničke posebnosti. Umjesto toga, oni iskorištavaju neutralizirani javni prostor upravo zato što je društvo domaćin socijalizirano tako da svako isticanje vlastitih etničkih interesa smatra rasističkim i moralno neprihvatljivim. Multikulturalni liberalni poredak tretiraju kao resurs koji treba iskoristiti za napredak vlastitih srodničkih mreža. Teorija igara to opisuje kao "strateško besplatno korištenje zajedničkih dobara" ("strategic free-riding"). Rječnikom Pierre van den Berghea, iz djela "The Ethnic Phenomenon" (1981.), svjedočimo prilagodbnoj selekciji temeljem srodstva: etničke skupine djeluju kao proširene srodničke mreže koje daju prednost sunarodnjacima u natjecanju za resurse. To prastaro ljudsko ponašanje sada se odvija unutar društava u kojima su se bijelci jednostrano odrekli svakog oblika prilagodbnog srodničkog ponašanja - koje bi sada bilo potrebno za uzvraćanje. Konkretan primjer dinamike je vidljiv u nedavnoj snimci nigerijske useljenice u Kanadi koja pripadnike svoje etničke skupine podučava kako doći do besplatne hrane, prijevoza, namještaja, obrazovanja, vrtića, stomatološke skrbi i drugih oblika socijalne pomoći.
Ova asimetrična zlouporaba osjećaja za pravednost i povjerenja bijelaca nastavlja se među tzv. "asimiliranim" useljenicima, osobama koje nisu bijelci, a rođene su na Zapadu; čak i među izabranim dužnosnicima koji djeluju unutar liberalno-demokratskog sustava. Jasan primjer toga jest Plan za rasnu jednakost njujorškog gradonačelnika Zohrana Mamdanija, objavljen u travnju 2026. godine. Kao deklarirani demokratski socijalist na tragu Bernieja Sandersa, Mamdani djeluje čvrsto unutar okvira progresivnog liberalizma. Njegov plan tumači trajne nejednakosti u stambenom zbrinjavanju, obrazovanju i prihodima kao posljedicu "desetljeća diskriminacije" i "sustavnog rasizma". Plan nalaže desecima gradskih službi usvojiti perspektivu rasne jednakosti, gdje daju prednost resursima i ishodima namijenjenima "crnim i smeđim" zajednicama.
Mamdanijev pristup nije "rasni komunizam", već je logičan nastavak progresivnog liberalizma. On preusmjerava klasičnu liberalnu predanost jednakim pravima i izjednačavanju razlika među skupinama - putem državne intervencije. Dok klasični liberalizam (ideologija koju su osmislili bijelci) brani bijelcima zastupanje vlastitih interesa kao skupine - progresivni liberalizam istovremeno zahtijeva mjere za ispravljanje nepravdi prema onima koji nisu bijelci. Time nastaje situacija u kojoj su se bijelci jednostrano razoružali (kulturno, psihološki i pravno), dok istovremeno naoružavaju druge za promicanje partikularnih skupnih zahtjeva pod krinkom "korektivne pravde".
Štoviše, postfordistički model čini veliku pogrešku procjenjujući autohtone bijele radnike kao manje učinkovite od uvezene azijske radne snage. Nagrađivanjem "azijskih" osobina (npr. poslušne usredotočenosti na ponavljajuće zadatke i nedostatka interesa izvan vlastite hiper-specijalizirane uloge) - sustav se optimizira za kratkoročne i srednjoročne povrate. Bijelci su, zahvaljujući većoj varijaciji osobnosti i većoj otvorenosti prema novim idejama, eksperimentiranju i pustolovnom duhu - prikladniji za dugoročne inovacije na novim područjima i disruptivno razmišljanje, što su upravo one kvalitete koje su izgradile i održale zapadnu civilizaciju. Obezvrjeđivanjem tih širih kreativnih i civilizacijskih snaga bijelaca, režim daje prednost trenutnom gomilanju dobiti nauštrb dugoročnih ciljeva, npr. kulturnog kontinuiteta i velike tehnološke vizije. Na kraju, stvarna cijena postfordističke "limbičke" fuzije kapitalizma i progresivnog liberalizma jest stvaranje sustava koji je biološki i kulturno nespojiv sa dugoročnim opstankom europskih naroda u njihovim domovinama.
6. Civilizacijska zamka Zapada uvjetovana povijesnim putem
Proces Velike zamjene sada slijedi putanju uvjetovanu prethodnim razvojem (tzv. "path dependency"), koju će biti iznimno teško preokrenuti. Doista, liberalizam i kapitalizam stopili su se u dinamičnu zamku ravnoteže na visokoj razini. Riječ je o sustavu koji je vrlo učinkovit u stvaranju kratkoročnog gospodarskog rasta, poticaja i prilika za stjecanje elitnog statusa, nagrada za lojalnost i moralne potvrde, no istodobno sustavno potkopava dugoročne demografske i kulturne temelje europskih društava.
Svjedočimo ogromnim fiskalnim troškovima, nerazmjernim stopama kriminala, urušavanju društvenog povjerenja, vrtoglavom rastu cijena nekretnina i padu životnog standarda autohtonih Europljana. Ipak, režim diversifikacije opstaje, čak i pojačava svoj zamah. Iz perspektive naroda europskog podrijetla, sve to djeluje duboko iracionalno i autodestruktivno.
Zašto onda sustav ustraje na tom putu?
Zato jer smo zarobljeni.
Ovdje se oslanjam na koncept koji je povjesničar Mark Elvin nazvao "zamkom ravnoteže na visokoj razini", u Kini iz kasnog carskog razdoblja. Kinesko društvo postalo je iznimno učinkovito u prehranjivanju golemog stanovništva, koristeći sofisticiranu predindustrijsku poljoprivredu i institucije. No, upravo ih je taj uspjeh zarobio. Radna snaga bila je vrlo jeftina i obilna, pa je postojalo malo poticaja za izum strojeva koji bi štedjeli radnu snagu. Sustav se činio "dovoljno dobrim" i ostao je zaglavljen: uz impresivnu ukupnu proizvodnju, ali stagnaciju dohotka po stanovniku i bez iskoraka prema modernoj znanosti i industrijalizaciji.
Zamka u kojoj se nalazi Zapad drugačije je prirode. Ona je dinamična i usmjerena na optimizaciju. Zapad neprestano uvodi inovacije u tehnologiju, financije, kulturu potrošnje, a sada i u umjetnu inteligenciju. No, taj se dinamizam odvija unutar liberalne kulture, koja čini promjenu smjera sve težom. Čak i kada elite privatno naslućuju da je nešto pošlo ozbiljno po zlu, odnosno da je obećanje iz razdoblja nakon Drugog svjetskog rata o skladnoj raznolikosti i prevladavanju ksenofobije zapravo dovelo do trajnih rasnih napetosti i populističke reakcije – zaokret je gotovo neizvediv. Sustav je duboko uvjetovan vlastitom povijesnom putanjom.
Kako točno ta zamka funkcionira?
1. Postfordistički kapitalizam mari za tromjesečnu dobit, brojke BDP-a, tržišnu vrijednost financijske i stvarne imovine, rizik, očekivane povrate i jeftinu radnu snagu. Stvarni troškovi o kojima čitamo, tj. ovisnost o socijalnoj pomoći, seksualni napadi, nepotizam, erozija povjerenja – raspoređeni su na široke slojeve stanovništva i duga vremenska razdoblja. Cijenu prvenstveno plaćaju obični građani iz domicilnog stanovništva. Oni koji trenutačno imaju koristi (korporacije, političari, akademici, zabavljači, nevladine organizacije i pripadnici nebijelih skupina) ne osjećaju ove troškove odmah i zato održavaju sustav na životu.
2. Liberalni univerzalizam je pretvorio raznolikost i nediskriminaciju u najsvetije vrijednosti. Iznimno je teško izgraditi karijeru, ili se samo baviti svojom strukom, ako se otvoreno zalažete za remigraciju, rasni realizam i bijeli identitet. Elite radije ignoriraju podatke nego priznaju da su kultura i etnička pripadnost važne; ili se crnci i mnoge imigrantske skupine ne integriraju dobro; ili se društveno povjerenje urušilo; i stoga se liberalizam temelji na temeljno pogrešnim pretpostavkama.
3. Cijele industrije i profesije dobile su poticaje za podršku statusa quo, tu su razni konzultanti za raznolikost, odvjetnici za imigraciju, organizacije za izbjeglice, korporativni odjeli za ljudske resurse i veliki dijelovi socijalne države, uz škole i sveučilišta. Političari se hvale, zato jer sami sebi izgledaju suosjećajno, uključivo i tolerantno. Tvrtke dobivaju niže plaće i poslušne radnike. Nevladine organizacije i akademici dobivaju financije i moralni ugled. Promjena ovog puta zahtijevala bi demontiranje cijelih institucija, svrgavanje moćnih pojedinaca i uklanjanje karijera milijuna koji su uvelike uglavljeni u sustav.
4. Milijuni ne-zapadnih imigranata i njihove djece već se nalaze unutar Zapada, uživaju puna zakonska prava i imaju sve veći politički utjecaj. Remigracija bi izazvala goleme društvene, pravne i političke krize, poput sudskih sporova, medijske histerije, optužbi za "etničko čišćenje", građanskih nemira, kao i masovnih kratkoročnih gospodarskih poremećaja. Demografski gledano: proces zamjene stanovništva dosegao je točku u kojoj je buduća ne-bijela većina već rođena.
Situacija se samo pogoršava. Zamka se sada dodatno učvršćuje spajanjem "limbičkog kapitalizma" i umjetne inteligencije. Limbički kapitalizam odnosi se na poslovne subjekte koji ciljano djeluju na "limbički" dio mozga, zadužen za osjećaj ugode i žudnju. Taj je oblik kapitalizma doživio pravi procvat pojavom društvenih mreža, videoigara, internetske kupovine, pornografije, igara na sreću i ultra-prerađene hrane, zato jer ti proizvodi pružaju brze nalete dopamina koji potrošače drže u stanju kompulzivne zaokupljenosti, čime se maksimizira profit. Kompanije poput Mete, TikToka, YouTubea, X-a, Netflixa i Amazona, kao i brojni tvorci igara i aplikacija za upoznavanje - izgradile su limbičke korporacije vrijedne više bilijuna dolara.
Riječ je o spoju limbičkog kapitalizma i sustava umjetne inteligencije, čija se moć eksponencijalno povećava. Umjetna inteligencija neće samo nadograditi postojeći sustav, već će bijeg iz te zamke učiniti još težim. Stvoriti će novi svijet konzumerizma, zabave i društvene interakcije koji ne počiva na društvu visokog stupnja povjerenja, već napreduje zahvaljujući pojedincima bez korijena, bračnog partnera ili djece. Taj će poredak zapadnim elitama pružiti moćne nove alate za upravljanje disfunkcionalnim posljedicama raznolikosti putem sveprisutnog nadzora, algoritamske društvene kontrole i sofisticiranih metoda ispiranja mozga. U tom će se smislu Zapad kretati prema modelu sličnom kineskom, ali bez etničke kohezije i nacionalističkih politika.
Valja razumjeti kako taj post-fordistički limbički sustav, utemeljen na umjetnoj inteligenciji, nije iracionalan ili zlonamjeran. Iz vlastite perspektive, on djeluje racionalno zato jer zadovoljava kapitalističku težnju za optimizacijom u post-fordističkom dobu, ostvarujući trajni rast BDP-a, veće kratkoročne profite i bogatstvo za gornjih 1, 5 ili 10% stanovništva. Također, ispunjava ideale liberalizma u jačanju rasnog i kulturnog pluralizma.
Ova analiza nije namijenjena poticanju defetizma. Svrha je razbiti utješne iluzije. Postupne reforme, poput napada na DEI, vraćanja zasluga u nekim institucijama, ograničavanja rodne ideologije, slabljenja određenih stranaka i lobija, čak izbora populističke stranke - neće preokrenuti putanju. Samo duboko restrukturiranje zapadnih društava, puno radikalnijeg opsega od bilo koje prethodne transformacije u našoj povijesti, u kombinaciji sa dubokom kulturnom i psihološkom reorijentacijom europskih naroda dalje od univerzalističkog liberalizma - nudi nekakvu realnu nadu za bijeg.
Hvala na čitanju.
BY: Ricardo Duchesne; 15.95.2026
Objavili na https://www.unz.com/
Add comment
Comments