New Age (12. dio)

Nužni neprijatelj

Nakon što je dovoljno oslabio carstvo na izdisaju napadom na njegov "meki trbuh" u Afganistanu - SSSR je bio spreman za subverziju. Iza kulisa djelovao je Otto von Habsburg, malteški vitez, suosnivač sinarhističke Paneuropske unije i pokrovitelj skupine Le Cercle Pinay. U kolovozu 1989. godine, nekoliko mjeseci nakon što su se Sovjeti povukli iz Afganistana, Otto von Habsburg organizirao je Paneuropski piknik, događaj koji se smatra važnom prekretnicom na putu prema ponovnom ujedinjenju Njemačke i padu Željezne zavjese. Tijekom piknika, nekoliko stotina građana Istočne Njemačke se probilo kroz stara drvena vrata i stiglo u Austriju, a graničari ih pritom nisu zaustavili. Mađarske granice otvorene su 11. rujna, čime je pokrenuta lančana reakcija koja je rezultirala padom Berlinskog zida, slomom Željezne zavjese i raspadom Istočnog bloka. Komunističke vlade i Varšavski pakt ubrzo su se raspali, čime je okončan Hladni rat.

Nakon što je Sovjetski Savez uklonjen s puta, tajnim silama koje su stajale iza zapadnih sila bio je potreban novi neprijatelj. Stoga su mudžahedine, "borce za slobodu" koje su sami stvorili – preobrazili u prijetnju oličenu kao "fundamentalističke"  talibane. Za evanđeoske propovjednike iz CNP-a i njihove simpatizere (tj. kršćanske cioniste koji zastupaju dispenzacionalizam),  budućnost kršćana neraskidivo je povezana sa budućnošću Izraela. Takva se budućnost može ostvariti jedino uništenjem Kupole na stijeni, čime bi se otvorio put za obnovu jeruzalemskog Hrama i povratak Mesije. Za najfanatičnije među evanđelicima, odbrojavanje do Armagedona započelo je povratkom Židova u Izrael, nakon čega su ubrzo uslijedili drugi znakovi koji su ukazivali na blizinu konačnog obračuna: nuklearno oružje, europske integracije, izraelsko zauzimanje Jeruzalema, te američki ratovi u Afganistanu i Perzijskom zaljevu.

Kako navodi Adam Curtis, dihotomija koju su stvorili neokonzervativci omogućila im je nahraniti pojednostavljeni dualizam evanđeoske zajednice, prikazujući trenutačni sukob u biblijskim razmjerima: "Dramatična bitka između dobra i zla bila je upravo ona vrsta mita za koju je Leo Strauss učio svoje studente da je nužna kako bi se zemlja spasila od moralnog propadanja." Pod utjecajem Lea Straussa, strategija neokonzervativaca je bila prihvaćanje fašističkog koncepta Carla Schmitta o "nužnom neprijatelju". Straussova kritika i pojašnjenja djela "The Concept of the Political", potaknuli su Schmitta na znatne izmjene u drugom izdanju te knjige. Strauss je 1932. godine pisao Schmittu i sažeo implikacije svoje političke teologije na sljedeći način:

"Budući je čovjek po prirodi zao, potrebna mu je vlast. No, vlast se može uspostaviti, odnosno ljudi se mogu ujediniti, samo u jedinstvu usmjerenom – protiv drugih ljudi. Svako udruživanje ljudi nužno znači odvajanje od drugih ljudi... političko, tako shvaćeno, nije konstitutivno načelo države ili poretka, već preduvjet postojanja države." 

Prema Allanu Janiku, u njegovu osvrtu na knjigu "A Dangerous Mind: Carl Schmitt in Post-War European Thought": 

"…politika odlučne odmazde Georgea Busha nakon 11. rujna 2001. slijedi scenarij – u kojem Sjedinjene Države identificiraju smrtnog neprijatelja naspram kojeg se mogu jasno definirati – koji je vrlo lako mogao napisati sam Schmitt. Bush, Donald Rumsfeld i društvo (možda čak i uz pokoji dodatak "novih Europljana") – baš kao i Schmitt – vjeruju da moćne države imaju mandat nametnuti se pod svaku cijenu, tj. da je međunarodno pravo namijenjeno slabima, a ne jakima, što su Sjedinjene Države i pokazale u Afganistanu i Iraku..." 

Neokonzervativci su slijedili Straussa u uvjerenju "da politički poredak može biti stabilan samo ako ga ujedinjuje vanjska prijetnja", kako je Drury napisala u svojoj knjizi "Leo Strauss and the American Right", te je "slijedeći Machiavellija, tvrdio kako se, ako ne postoji vanjska prijetnja, ona mora umjetno stvoriti". Početkom 1990-ih, nakon što je Sovjetski Savez praktički poražen, a komunizam diskreditiran, ta je nova prijetnja postao islamski "fundamentalizam", što je poslužilo kao temelj za sveobuhvatan plan preustroja Bliskog istoka širenjem "demokracije". Međutim, prema Drury, neokonzervativci "zapravo nemaju nikakve koristi od liberalizma i demokracije, ali osvajaju svijet u ime liberalizma i demokracije". Drury je objasnila: iako je Strauss "gajio duboku odbojnost i prema liberalizmu i prema demokraciji, njegovi su sljedbenici uložili velik trud kako bi tu činjenicu prikrili".

Zapadna liberalna demokracija, kako tvrdi istaknuti neokonzervativac Francis Fukuyama, predstavlja "kraj povijesti" u hegelovskom smislu, odnosno trijumf stoljetnog intelektualnog napretka. Na Fukuyamu je snažno utjecao Alexandre Kojève, koji je, još 1948. godine, smatrao da Sjedinjene Države predstavljaju uzor gospodarskog života na kraju povijesti. Mnogo prije završetka Hladnog rata, Kojève je predvidio pobjedu Amerike nad Sovjetskim Savezom, predviđajući da to neće biti vojni, već gospodarski trijumf. Naposljetku, Fukuyamina se tvrdnja neizravno oslanja na kabalističku koncepciju Isaaca Lurije o procesu ljudske intelektualne povijesti. Drugim riječima: uz uspon liberalne demokracije, nadmoć "zapadne" civilizacije navodno označava vrhunac ljudske intelektualne evolucije. Fukuyaminim riječima:

"Možda svjedočimo ne samo kraju Hladnog rata ili završetku određenog razdoblja poslijeratne povijesti, već kraju povijesti kao takve: odnosno, krajnjoj točki ideološke evolucije čovječanstva i univerzalizaciji zapadne liberalne demokracije kao konačnog oblika ljudske vladavine." 

Međutim, kako je Fukuyama pojasnio u autorskom članku za 'Washington Post', 2008. godine: "Jedini stvarni takmac demokraciji u svijetu danas jest radikalni islamizam." Upravo je kao odgovor na tu Fukuyaminu tvrdnju Samuel Huntington razvio koncept "sukoba civilizacija". Huntington je proveo više od pola stoljeća na Sveučilištu Harvard, gdje je obnašao dužnost direktora Centra za međunarodne poslove, te nosio titulu sveučilišnog profesora (na katedri Albert J. Weatherhead III.). Također je bio suautor izvješća "Kriza demokracije: O upravljivosti demokracija", koje je 1976. godine objavila Trilateralna komisija. Godine 1977. njegov prijatelj Zbigniew Brzezinski, imenovan je savjetnikom za nacionalnu sigurnost u administraciji Jimmyja Cartera, te ga je pozvao neka preuzme dužnost koordinatora za planiranje sigurnosti pri Vijeću za nacionalnu sigurnost u Bijeloj kući.

Huntington je osnovao Institut za strateške studije "John M. Olin" na Harvardu, koji su financirale zaklade John M. Olin, Smith Richardson i Bradley. Uz to, zaklada Olin financirala je profesore na vodećim sveučilištima diljem zemlje i pratila karijere onih koji su prošli kroz Huntingtonov program Olin, bilježeći pritom da su mnogi od njih prešli u javnu službu i akademsku zajednicu. Između 1990. i 2001. godine je 56 od ukupno 88 stipendista programa Olin na Harvardu nastavilo je predavati na sveučilištima:  Chicago, Cornell, Dartmouth, Georgetown, Harvard, MIT, Penn i Yale. Mnogi drugi postali su istaknute javne osobe u državnoj upravi, analitičkim centrima i medijima. Na popisu korisnika stipendije našao se i John Yoo, pravni stručnjak koji je kasnije postao zloglasni autor kontroverznog "memoranduma o mučenju" administracije George W. Busha, kojim se legaliziralo brutalno ispitivanje osumnjičenika za terorizam od strane američke vlade.

Fabriciranje navodne prijetnje od islama očito je prikrivalo zlokobnije političke ciljeve. Kako je objasnio Gilles Kepel:

"Huntingtonova teorija o sukobu civilizacija olakšala je prenošenje strateškog neprijateljstva – koje je Zapad naslijedio iz desetljeća Hladnog rata – na muslimanski svijet. Usporedba opasnosti koje su predstavljali komunizam i islam stvorila je kod strateških planera u Washingtonu iluziju da mogu izbjeći analizu prirode islamske "prijetnje", te jednostavno primijeniti konceptualne alate, osmišljene za razumijevanje jedne prijetnje, na posve drukčiju stvarnost one druge.

Neokonzervativni pokret odigrao je ključnu ulogu u toj retoričkoj preobrazbi. Taj je pokret stavio pojednostavljen način razmišljanja u službu precizne političke agende usmjerene na širenje američkog demokratskog modela na Bliski istok – jedini dio svijeta u koji taj model do kraja 20. stoljeća nije prodro – te na preoblikovanje američke politike u toj regiji kako bi se sigurnosti Izraela dala prednost pred savezom sa saudijskom petromonarhijom." 

Huntington je smatrao da se svijet, iako je doba ideologije završilo, zapravo vratio u normalno stanje koje obilježavaju sukobi između kulturnih blokova. U svojoj je tezi tvrdio da će se budući sukobi prvenstveno odvijati duž kulturnih i vjerskih linija. Sugerira da će upravo različite civilizacije – kao najviši oblik kulturnog identiteta – postati sve važnije za analizu potencijala za sukobe. Kako je to sažeo Bryan Turner: "Široko rasprostranjena rasprava o Huntingtonovoj tezi zasjenila je njezinu intelektualnu ovisnost o akademskoj tradiciji političke filozofije, koja je nastojala definirati suverenitet kroz prizmu civilizacijskih borbi između prijatelja i neprijatelja – konkretno, kroz nasljeđe Carla Schmitta i Lea Straussa." 

Huntington je temelje "sukoba civilizacija" prvi put iznio u članku za 'Foreign Affairs' (publikaciju CFR-a, vodeće svjetske globalističke institucije), objasnivši da sukobi proizlaze iz nove stvarnosti: iako je doba ideologije završilo, na vidjelo je izašlo "normalno" stanje svijeta, koje karakteriziraju sukobi između kulturnih blokova. Tvrdio je da će se budući sukobi prvenstveno odvijati duž kulturnih i vjerskih linija. Riječ je o zapadnoj civilizaciji, koju čine SAD, Engleska, zapadna Europa i Australija. Latinsku Ameriku obilježava pripadnost katoličkom kršćanstvu, a Huntington kao zasebnu civilizaciju izdvaja i subsaharsku Afriku.

Najvažniji je pravoslavni svijet, koji obuhvaća područje bivšeg Sovjetskog Saveza; zatim slijede Kina i islamski svijet. Huntington također tvrdi da su sukobi među civilizacijama "osobito česti između muslimana i nemuslimana", te ukazuje na "krvave granice" između islamske i neislamskih civilizacija. Huntington iznosi tezu o nastanku "kinesko-islamske veze", prema kojoj će Kina tjesnije surađivati ​​sa Iranom, Pakistanom i drugim državama kako bi ojačala svoj međunarodni položaj. Rusija i Indija predstavljaju ono što Huntington naziva "civilizacijama prevage" ("swing civilizations") i mogu se prikloniti jednoj ili drugoj strani.

Projekt za novo američko stoljeće (PNAC)

Napadi 11. rujna pružili su ključnu priliku tvorcima rata u Iraku pokrenuti "rat protiv terorizma" kao sredstvo za posredno promicanje izraelske vanjske politike. Među njima su neokonzervativci iz skupine Le Cercle; bivši američki ministar obrane i predsjednik Svjetske banke, Paul Wolfowitz; bivši ministar obrane Donald Rumsfeld; i bivši predsjedavajući Odbora za obrambenu politiku pri Ministarstvu obrane, Richard Perle. Rječit primjer suradnje između neokonzervativaca i Izraela vezan je uz objavljivanje dokumenta "A Clean Break: A New Strategy for Securing the Realm". Taj je dokument 1996. godine izradila radna skupina pod vodstvom Richarda Perlea, a za tadašnjeg izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Izvješće je kasnije kritizirano jer je zagovaralo novu, agresivnu politiku, koja je uključivala svrgavanje Saddama Husseina sa vlasti, kao i obuzdavanje Sirije putem posredničkog rata i isticanja njezina posjedovanja "oružja za masovno uništenje". 

Državna tajnica Condoleezza Rice, predsjednik Bush, potpredsjednik Dick Cheney, ministar Rumsfeld i načelnik Združenog stožera, general marinaca Peter Pace (Pentagon, 14. kolovoza 2006. godine)

Nova strategija neokonzervativaca počela je poprimati opasne razmjere kada je Wolfowitz, u svojstvu podtajnika za obrambenu politiku u administraciji Dicka Cheneyja, 1992. godine, sastavio dokument "Smjernice za obrambeno planiranje", gdje su izneseni strateški prioriteti SAD-a u razdoblju nakon Hladnog rata. Dokument, koji je dospio u javnost putem lista 'New York Times', nalagao je osiguravanje globalne prevlasti SAD-a putem vojnog sukobljavanja sa raznim režimima i pozivao Ameriku neka zaštiti svoje interese gdje god oni postojali, uz poseban naglasak na opskrbu naftom i sigurnost Izraela. Prema mišljenju autora, došlo je vrijeme da SAD postigne vojnu nadmoć bez premca masovnim jačanjem vojnih kapaciteta zemlje.

Taj je svjetonazor dodatno promican osnivanjem posebno za tu svrhu stvorene organizacije za strateška istraživanja, naziva Projekt za novo američko stoljeće (PNAC), koja je financirana sredstvima zaklada Bradley, John M. Olin i Scaife. Među potpisnicima projekta bili su Dick Cheney, Donald Rumsfeld i vodeći neokonzervativci poput Wolfowitza, Douglasa Feitha, Richarda Perlea i Elliotta Abramsa (bio je proglašen krivim zbog laganja o ulozi u aferi Iran-Contra, no kasnije ga je pomilovao Bush).

U rujnu 2000. godine je PNAC izradio plan za globalnu dominaciju SAD-a. Izvješće PNAC-a, naslovljeno "Obnova američke obrane: strategija, snage i resursi za novo stoljeće", predviđalo je proširenu globalnu vojnu ulogu SAD-a, uz navod: "Sjedinjene Države već desetljećima nastoje imati trajniju ulogu u regionalnoj sigurnosti Zaljeva." Prema stavu PNAC-a, "temeljna zadaća" američke vojske jest "voditi i odlučno dobivati ​​više istodobnih velikih ratova na različitim bojištima". Iako neriješeni sukob sa Irakom pruža neposredno opravdanje, potreba za značajnom prisutnošću američkih snaga u Zaljevu nadilazi pitanje režima Sadama Huseina. Međutim, plan dodaje da će američke vojne baze u Saudijskoj Arabiji i Kuvajtu ostati, čak i ako "Sadam siđe sa scene", unatoč protivljenju javnosti u zaljevskim državama zbog trajnog stacioniranja američkih trupa. Iran bi se, navodi se, "mogao pokazati jednako velikom prijetnjom američkim interesima kao što je to bio Irak". 

Zlokobno, u dokumentu stoji: "Proces transformacije će vjerojatno biti dugotrajan, osim ako ne dođe do nekog katastrofalnog događaja koji bi djelovao kao katalizator – poput novog Pearl Harbora". Taj je događaj, naravno, bio napad 11. rujna, orkestriran kako bi se neokonzervativcima pružio prijeko potreban izgovor za širenje njihovih imperijalnih ciljeva na Bliski istok i Središnju Aziju. Baš kao što je to učinila Warrenova komisija prije nje, Komisija za 11. rujna potom je konstruirala mit o 19 otmičara, pritom su etiketirali kao "teoretičare zavjere" sve one koji su se usudili ukazati na mnoštvo dokaza, ili jednostavno na zdrav razum, a koji su dovodili u pitanje službenu vladinu verziju događaja.

Makijavelističku svrhu tragedije 11. rujna opisao je Philip Zelikow, izvršni direktor Povjerenstva za 11. rujna. Dok je boravio na Harvardu, Zelikow se bavio pitanjem uporabe povijesti u kreiranju politika. On i njegovi kolege istraživači primijetili su (kako je sam Zelikow izrazio) da je "suvremena" povijest "funkcionalno definirana onim ključnim ljudima i događajima koji oblikuju pretpostavke javnosti o njezinoj neposrednoj prošlosti". Pišući o važnosti predodžbi o povijesti, Zelikow je skrenuo pozornost na događaje koje je nazvao "potresnima" ili "formativnima", a koji poprimaju "transcendentnu" važnost; stoga zadržavaju svoju snagu čak i nakon što generacija koja ih je proživjela nestane sa scene. U broju časopisa 'Foreign Affairs', iz studenoga i prosinca 1998. godine, bio je suautor članka "Catastrophic Terrorism", u kojem je iznio pretpostavku da je bombaški napad na Svjetski trgovinski centar iz 1993. godine uspio:

"…užas i kaos koji bi uslijedili nadmašili bi našu sposobnost opisivanja. Takav čin katastrofalnog terorizma bio bi prijelomni događaj u američkoj povijesti. Mogao bi prouzročiti gubitak života i imovine kakav nije zabilježen u mirnodopskim uvjetima, te poljuljati temeljni osjećaj sigurnosti u Americi, baš kao što je to učinilo sovjetsko testiranje atomske bombe 1949. godine. Poput Pearl Harbora, taj bi događaj podijelio našu prošlost i budućnost na razdoblje prije i poslije njega. Sjedinjene Države mogle bi odgovoriti drakonskim mjerama kojima bi se ograničile građanske slobode, omogućio širi nadzor građana, pritvaranje osumnjičenika i uporaba smrtonosne sile. Moglo bi uslijediti još nasilja, bilo u obliku budućih terorističkih napada ili američkih protunapada. S vremenskim odmakom, Amerikanci bi svoje vođe smatrali nemarnima jer se nisu hitnije pozabavili problemom terorizma." 

Također, tijekom svog mandata u tijelu sa velikim stručnim znanjem i dobrim vezama, poznatom kao Predsjednički savjetodavni odbor za vanjske obavještajne poslove (PFIAB) i koji izravno podnosi izvješća predsjedniku – Philip Zelikow otkrio je stvarne ciljeve američke invazije na Irak, koja je navodno bila odmazda za napade od 11. rujna. Zelikow se, 10. rujna 2002. godine, obratio okupljenima na Sveučilištu u Virginiji, sudjelujući na panelu stručnjaka za vanjsku politiku, riječima:

"Zašto bi Irak napao Ameriku ili upotrijebio nuklearno oružje protiv nas? Reći ću vam što smatram stvarnom prijetnjom – a ona to zapravo jest još od 1990. godine – riječ je o prijetnji Izraelu...

To je prijetnja o kojoj se ne usuđuje govoriti, jer Europljanima, iskreno govoreći, ta prijetnja nije osobito važna. Američka vlada ne želi previše naglašavati taj aspekt u svojoj retorici, jer to nije tema koja nailazi na dobar odjek u javnosti." 

Očigledan izgovor za napade 11. rujna otkrio je general Wesley Clark, koji se kasnije uključio u utrku za predsjedničku nominaciju Demokratske stranke, 2004. godine. U intervjuu za emisiju "*Democracy Now", 2007. godine, Clark je ispričao kako je samo devet dana nakon napada, 20. rujna 2001. godine, posjetio urede Zajedničkog stožera u Pentagonu gdje su radili njegovi bivši suradnici, a jedan mu je general povjerljivo rekao: "Idemo u rat s Irakom!" Kada je Clark upitao zašto, general je odgovorio: "Ne znam... Pretpostavljam da ne znaju što bi drugo učinili." Nekoliko tjedana kasnije, kada su Amerikanci već bombardirali Afganistan, Clark se vratio k njemu i prepričao sljedeće:

"Rekao sam: "Idemo li još uvijek u rat protiv Iraka?” A on je odgovorio: "O, stvar je gora od toga." Posegnuo je rukom prema stolu, uzeo komad papira i rekao: "Upravo sam ovo dobio s kata iznad" – misleći pritom na ured ministra obrane – "danas." I rekao je: "Ovo je bilješka koja opisuje kako ćemo u pet godina eliminirati sedam zemalja, počevši od Iraka, a zatim Sirije, Libanona, Libije, Somalije, Sudana i, na kraju, Irana."

Naposljetku, neposredno prije američke invazije na Irak, Brian Whitaker je 2002. godine u 'Guardianu' izvijestio: "Budući da nekoliko autora dokumenta "Clean Break" sada obnaša ključne dužnosti u Washingtonu, plan da Izrael nadmaši svoje neprijatelje preoblikovanjem Bliskog istoka danas se čini znatno ostvarivijim nego što je to bio 1996. godine. Amerikance bi se čak moglo nagovoriti neka daju svoje živote kako bi se to postiglo." Među vodećim neokonzervativcima iz te skupine bio je Michael Ledeen, zagovornik "Strategije napetosti" ("Strategy of Tension"), koji je preuzeo poziciju "Freedom Chair" u institutu AEI, te bio jedan od osnivača organizacije JINSA. Unatoč njegovim upitnim kvalifikacijama, Ledeenove su ideje svakodnevno citirale osobe poput Dicka Cheneyja, Donalda Rumsfelda i Paula Wolfowitza. Godine 2003. je 'Washington Post' otkrio da je Ledeen bio jedini analitičar za međunarodne odnose angažiran sa punim radnim vremenom i kojega je konzultirao Karl Rove, najbliži savjetnik Busha.

Ledeen je zagovarao tezu da će destruktivna dinamika preobraziti Bliski istok; i to ne samo Irak, već i Siriju, Saudijsku Arabiju, Iran, čak i šire. Prema Ledeenu, vlade svih tih zemalja morale su biti svrgnute, bilo putem unutarnje pobune koju bi podržao SAD, bilo izravnom vojnom invazijom. Ledeen je predvidio:

"Naša neočekivano brza i impresivna pobjeda u Afganistanu uvod je u mnogo širi rat koji će, po svoj prilici, preobraziti Bliski istok na razdoblje od barem jedne generacije, te preoblikovati politiku mnogih drugih zemalja diljem svijeta." 

Očito je da zemlje koje Ledeen navodi na Bliskom istoku ne predstavljaju "jasnu i neposrednu" opasnost za Sjedinjene Države. Sve te apstraktne formulacije su osmišljene zato da bi prikrile neslavno nastojanje ostvarenja ciljeva izraelske vanjske politike, koji su zacrtani u strategiji "Clean Break". Činovi "preventivnog djelovanja", kako ih je strategija propisivala, stoga bi uključivali izraelski sukob sa Hezbollahom, Sirijom i Iranom, putem konfrontacije sa posredničkim snagama u Libanonu. Politička komentatorica Phyllis Bennis ukazala je na očite sličnosti između strategija iznesenih u dokumentu "Clean Break" i kasnijeg sukoba između Izraela i Libanona, 2006. godine. Još je, u rujnu 2006. godine, časopis 'The American Conservative' izvijestio:

"…Netanyahu je nedavno izjavio da ga je predsjednik Bush uvjerio kako će se Iranu onemogućiti razvoj nuklearnog oružja. Vjerujem mu na riječ. Čini se da je Netanyahu glavni pokretač američkog službenog prihvaćanja dokumenta "Clean Break" iz 1996. godine – čiji su autori on i njegovi američki kolege neokonzervativci – a čiji je cilj bio agresivno preoblikovanje strateškog okruženja Iraka, Palestine, Libanona, Sirije i Irana. Kako kažu u boksačkim krugovima: trojica su pala, preostala su još dvojica."

Nedugo nakon toga je Joshua Muravchik – koji se otvoreno deklarirao kao "okorjeli neokonzervativac i istinski vjernik u tu ideologiju" – iznio izgovor za američko širenje "demokracije" pod prijetnjom oružjem. Govoreći u ime neokonzervativaca, istaknuo je:

"Složili smo se oko potrebe da se pozabavimo temeljnim uzrocima terorizma, no za nas je taj temeljni uzrok bila politička kultura Bliskog istoka. Politička kultura pritom nije značila islam. Značila je, zapravo, naviku vođenja politike putem nasilja. U vrijeme napada, nijedan vladar u regiji (osim onog u Izraelu) nije bio slobodno izabran na svoju dužnost. Svi su se oslanjali na silu i zastrašivanje.

Rješenje koje su predlagali neokonzervativci podrazumijevalo je temeljitu promjenu načina na koji regija razmišlja o politici, kako terorizam više ne bi djelovao kao razumna opcija. Bila je to, naravno, iznimno ambiciozna ideja, ali slične su se preobrazbe već dogodile u Europi i velikom dijelu Azije tijekom prethodnih pola stoljeća. Ako je demokracija pokazala svoju snagu u odvraćanju od rata drugdje, bilo je logično pretpostaviti da bi mogla biti i lijek za terorizam na Bliskom istoku."

Slično tome, knjiga Richarda Perlea "Kraj zla: Kako pobijediti u ratu protiv terorizma" (2004.), koju je napisao u suradnji sa  kolegom neokonzervativcem, David Frumom (sin poznate kanadske novinarke i televizijske voditeljice Barbare Frum) – kritizira američku birokraciju. Autori sugeriraju: "Mi", kao "Amerikanci", moramo "temeljito preustrojiti institucije naše vlasti kako bismo ih pripremili za novu vrstu rata protiv nove vrste neprijatelja", što uključuje FBI, CIA-u, oružane snage i State Department. Knjiga također brani invaziju na Irak iz 2003. godine i iznosi važne neokonzervativne ciljeve, uključujući načine za napuštanje svih izraelsko-palestinskih mirovnih procesa, invaziju na Siriju i uvođenje strogog nadzora unutar SAD-a (uz korištenje biometrijskih osobnih iskaznica i budnost javnosti) da bi se spriječile potencijalne prijetnje od terorista među imigrantima ili simpatizera terorizma. Perle i Frum bez zadrške zaključuju: "Za nas terorizam ostaje veliko zlo našeg vremena, a rat protiv tog zla velika je zadaća naše generacije... Za Amerikance ne postoji srednji put: ili pobjeda ili holokaust."

George Bush i saudijski kralj Abdullah drže se za ruke šećući Bushovim rančem u Crawfordu u Teksasu (25. travnja 2005.), a iza njih idu princ Turki al-Faisal, osnivač kluba Safari, i princ Bandar (poznat i kao Bandar Bush).

Teroristi 

Iako su navodni krivci bili Al-Kaida i Muslimansko bratstvo (uz potporu Saudijske Arabije), te iste skupine su sudjelovale u dovođenju George W. Busha u Bijelu kuću. Ne samo da je George W. dugo primao izravnu financijsku potporu Saudijaca, već je u listopadu 2001. godine otkriveno i da je dr. Jamal Barzinji iz Muslimanskog bratstva u to vrijeme bio predsjednik skupine Safa; tajnovite mreže istaknutih muslimanskih dobrotvornih organizacija i tvrtki iz sjeverne Virginije, koje su preusmjeravale milijune dolara stranim teroristima i bile dijelom sumnjive strategije osmišljene kako bi se muslimanski glasovi usmjerili u korist predsjedničke kandidature George W. Busha. Istraga o tim skupinama u Herndonu u Virginiji bila je najveća savezna istraga takve vrste u svijetu. Mreža je bila okupljena oko zaklade SAAR, nazvane prema njezinu glavnom pokrovitelju Sulaimanu Abdul Azizu al-Rajhiju, čelniku jedne od najbogatijih saudijskih obitelji. Rizničar zaklade SAAR bio je Cherif Sedky, američki odvjetnik obitelji Al-Rajhi i predstavnik Khalida bin Mahfouza (bivši poslovni partner George W. Busha i čelnik banke BCCI). Zaklada Safa osiguravala je sredstva za političku skupinu oksimoronskog naziva: Islamski institut za slobodno tržište. Taj neprofitni islamski institut osnovao je Grover Norquist u suradnji sa Karl Roveom, glavnim političkim savjetnikom George W. Busha. Norquist, koji je zajedno sa drugim čelnicima Instituta nastojao pridobiti muslimanske birače za Bushovu predsjedničku kampanju 2000. godine, smatra kako su upravo "muslimanski glasovi" omogućili Bushu pobjedu u utrci na Floridi. To je tužan pokazatelj pogubne neupućenosti američkih muslimana, koji su glasali za predsjednika što je pokrenuo "Rat protiv terorizma", točnije: propagandni eufemizam za ono što je zapravo "Rat protiv islama". 

Prema izvješćima: Khalid bin Mahfouz, bliski poslovni suradnik obitelji Bush, prebacio je milijune dolara, putem banke NCB,  dobrotvornim organizacijama koje su služile kao paravan za Al-Qa'idu. Mahfouz je osobno posjedovao 20%-tni udio u banci BCCI. Velika porota savezne države New York je 1993. godine podignula protiv njega optužnicu za prevaru, no on je negirao bilo kakvu krivnju. Slučaj optužbe za prevaru riješen je nagodbom u iznosu od 225 milijuna dolara umjesto plaćanja kazni. Mahfouz je pomogao i u osnivanju dobrotvorne organizacije "Muwafaq Foundation", koju je Ministarstvo financija SAD-a 2001. godine označilo kao paravansku organizaciju. Godine 2002., racija bosanskohercegovačkih vlasti u sarajevskim uredima organizacije "Benevolence International Foundation" (dobrotvorne organizacije koja je raspolagala milijunima dolara) dovela je do otkrića dokumenta nazvanog "Zlatni lanac" ("Golden Chain"), popisa financijera Al-Qa'ide. Prema riječima Jima Ungera: "Donatori iz 'Zlatnog lanca' nisu bili samo bogati Saudijci – bila je to krema saudijske industrijske i trgovačke elite." Uz bin Mahfouza, među njima su bili i trojica bankara milijardera, bivši vladin ministar, vodeći saudijski trgovci i industrijalci, kao i braća bin Laden koji su vodili tvrtku Bin Laden Group. Do tog je trenutka bin Mahfouz preuzeo banku NCB, postao bankar saudijske kraljevske obitelji i najmoćniji bankar u Saudijskoj Arabiji.

Daniel Hopsicker, u knjizi "Welcome to Terrorland: Mohamed Atta & the 9-11 Cover-up in Florida" otkriva da je najmanje osam terorističkih pilota prošlo početnu obuku u Veniceu na Floridi, u jednoj od dviju škola letenja u vlasništvu Arne Kruithofa i Rudi  Dekkersa, koji su bili dio mreže intenzivnih aktivnosti CIA-e. Yeslam bin Laden također je osigurao nekoliko polaznika za obuku u tvrtki Huffman, iako i dalje tvrdi kako nije bio u kontaktu sa svojim polubratom. Manje od tri mjeseca prije nego što su dvojica terorista započela letačku obuku, DEA je zaplijenila zrakoplov tipa Learjet u vlasništvu Wallyja Hilliarda (Dekkersov financijer), koji je prevozio oko 19.5 kilograma heroina. Truman Arnold tada je Hilliardu ustupio zrakoplov Beechcraft King Air 200 (vrijedan više od dva milijuna dolara) za samo jedan dolar. Arnold, glavni prikupljač sredstava za Demokratsku stranku 1995. godine, također je igrao golf sa Clintonom. Zrakoplov je prebačen sa Arnolda na Hilliardovu tvrtku "Oryx", koju su osnovali šeik Kamal Adham (bivši direktor saudijske obavještajne službe i paravan za poslovanje banke BCCI) i Adnan Khashoggi. Wally Hilliard je  poslovao i sa Myron Du Bainom, koji je s pokojnim direktorom CIA-e, John McConeom, surađivao u upravnim odborima nekoliko banaka.

Tvrtka "Britannia Aviation", koja je djelovala iz hangara tvrtke Huffman Aviation u zračnoj luci Venice, imala je "zeleno svjetlo" Agencije za suzbijanje narkotika (DEA) pri Ministarstvu pravosuđa, a policija u Veniceu je vjerojatno bila j"upozorena neka ih ostavi na miru". Također je utvrđeno da je Britannia pružala usluge održavanja za Caribe Air, karipsku tvrtku koja je bila zloglasni zračni prijevoznik u vlasništvu CIA-e. Britannia je sklopila ugovor o upravljanju velikim pogonom za održavanje u Regionalnoj zračnoj luci Lynchburg u Virginiji. Prelazak Britannije iz Venicea u Lynchburg olakšala je činjenica što je Hilliard posudio milijun dolara Jerry Falwellu. Mnogi instruktori letenja, koji su obučavali arapske teroriste, također su honorarno obavljali letove za potrebe "kršćanske misije", organizacije "Operation Blessing" Pata Robertsona, bliskog suradnika Jerry Falwella – leteći iz zračnih luka Venice i Sarasota prema Srednjoj i Južnoj Americi.

Hilliard je bio uključen u tajanstvenu evakuaciju niza istaknutih Saudijaca u danima neposredno nakon napada 11. rujna, u vrijeme kada su svi ostali privatni zrakoplovi u zemlji bili prizemljeni iz sigurnosnih razloga. List 'Tampa Tribune' je taj događaj nazvao "fantomskim letom sa Floride", jer je savezna vlada negirala da se on uopće dogodio. Zrakoplov je prevozio saudijskog princa, sina ministra obrane zemlje, kao i sina saudijskog vojnog zapovjednika, a letio je iz Tampe u Lexington u Kentuckyju. Putovali su čarter-zrakoplovom Wally Hilliarda do privatnih uzletišta tvrtke Raytheon i potom nastavili putovanje Boeingom 747.

Saudijski princ Ahmed bin Salman slavi pobjedu na utrci Preakness Stakes, drugoj etapi konjičke "Triple Crown", 18. svibnja 2002. godine, na hipodromu Pimlico u Baltimoreu, u saveznoj državi Maryland.

U zrakoplov koji je polazio iz Lexingtona ukrcao se princ Ahmed bin Salman, nećak saudijskog kralja Fahda. Ahmedov otac, princ Salman bin Abdul Aziz, bio je guverner Rijada i član klana Sudairi, i blisko je surađivao sa Osamom bin Ladenom tijekom rata u Afganistanu. Ahmed je bio poznatiji kao vlasnik mnogih vrhunskih trkaćih konja. Nakon što je Abu Zubaydah, voditelj operacija Al-Qaide, zarobljen u Pakistanu, CIA ga je pokušala zastrašiti kako bi iznudila priznanje slanjem tima američkih Arapa koji su se predstavljali kao pripadnici saudijskih sigurnosnih službi, poznatih po svojoj brutalnosti. Postignuto je suprotno. Zubaydah je osjetio olakšanje i agentima dao podatke za kontakt princa Ahmeda bin Salmana, objasnivši: "On će vam reći što treba učiniti." Rekao je da je kraljevska obitelj nekoliko godina ranije sklopila dogovor sa Al-Qaidom i Saudijci bi pomagali talibanima, dok bi se  pripadnici Al-Qaide suzdržali od napada na Saudijsku Arabiju. Stoga je, kaže Zubaydah, on komunicirao sa princom Ahmedom.

Vođa ISIS-a, Abu Bakr al-Baghdadi, objavljuje uspostavu svjetskog kalifata (29. lipnja 2014.)

Islamska država 

Kako objašnjava Graeme Wood, ISIS teži ponovnoj uspostavi teritorijalnog kalifata za koji se vjeruje da je nužan za dolazak Mahdija, za kojeg se drži da prethodi Isusovu povratku. Wood navodi da je zauzimanje sirijskog grada Dabiqa, primjerice, proglašeno velikom pobjedom ne zbog njegove strateške važnosti, jer je nema – već zato što je proročanstvom određen kao mjesto konačne bitke; slično kao Megiddo, ravnica u sjevernom Izraelu gdje se treba odigrati Armagedon. Dabiq je također postao naziv biltena ISIS-a. Prema tom proročanstvu: vojske "Rima" – što je u islamu i judaizmu eufemizam za kršćanstvo – doći će u Dabiq i izgubiti u velikoj bitci. Tada će se pobjednički kalifat proširiti. Zatim će se iz Perzije, odnosno iz Irana koji je trenutačni neprijatelj ISIS-a, pojaviti Dedžal. Iako će veći dio kalifata biti poražen, ostatak će se povući u Jeruzalem, gdje će se pojaviti Isus i konačno poraziti Dedžala.

Tijekom intervjua, u radijskoj emisiji 'Veterans Today' sa Stewom Webbom je Gordon Duff, glavni urednik portala VeteransToday.com, izjavio da su CIA, Mossad i saudijska obavještajna služba stvorili ISIS. Profesor Jim Fetzer sa istog portala je dodao da će Alan Sabrosky "iznijeti izvještaj prema kojem umirovljeni general-bojnik američke vojske, Paul E. Valley, vodi teroriste i njihove operacije protiv Assada". Fetzer je zatim upitao Duffa može li potvrditi ili opovrgnuti tu tvrdnju, na što je Duff odgovorio: "Vallely je zapovjednik ISIS-a, da."