New Age (8.dio)

Točka Omega 

Autorstvo pojma transhumanizam se pogrešno pripisuje bratu Aldousa Huxleyja, Julianu Huxleyju (1887.–1975.), i njegovom članku iz 1957. godine. Međutim, kako ističu Olivier Dard i Alexandre Moatti, taj je pojam prvi upotrijebio Jean Coutrot, čelnik Pokreta za sinarhijsko carstvo (MSE) i osnivač Centra za proučavanje ljudskih problema (CSHP) – u kontekstu promicanja fašističke doktrine o "novom čovjeku". Coutrot je, 1935. godine, objavio djelo "De quoi vivre" ("Od čega živjeti"), u kojem je iznio viziju novog poretka utemeljenog na onome što je nazivao "novim humanizmom". Prema riječima Jackie Clarke: "Ta je vizija novog humanizma, u svojim različitim oblicima, naglašavala odnos između pojedinca i kolektiva, te potrebu da se u obzir uzmu duhovne ili neracionalne dimenzije ljudske osobnosti". Prema Coutrotu je inženjer trebao imati središnju ulogu u uspostavi tog novog poretka, djelujući kao "inženjer ljudskih znanosti". 

Coutrota je osobito zabrinjavala činjenica što ljudske znanosti nisu držale korak sa materijalnim znanostima. U svojoj knjizi,  "L’Humanisme économique" ("Ekonomski humanizam"), iz 1936. godine, zalagao se za reorganizaciju gospodarstva koju bi provodili stručnjaci, a u interesu ljudskih potreba. U središtu tog djelovanja bilo je obećanje o dolasku "mistične budućnosti" radi obnove ljudske vrste; tj. "transhumanizam", što je ujedno bio i glavni cilj Centra za proučavanje ljudskih problema (CSHP), koji je osnovao sa Aldous Huxleyjem uz potporu Zaklade Rockefeller. Riječ "transhumanizam" je prvi put spomenuta na konferenciji koju je Coutrot organizirao 1939. godine u opatiji Pontigny. Tu opatiju je, 1114. godine, osnovao Hugo iz Mâcona, koji se kasnije pridružio svom prijatelju, sv. Bernardu iz Clairvauxa, na Koncilu u Troyesu (1128.), gdje su u ime Crkve službeno odobrili i podržali red templara. Prema Coutrotu bi transhumanizam bilo "okupljanje oko Istine" različitih ljudskih tipova: osjetilnog, konformističkog, intuitivnog i racionalističkog. Kao što je čovjek evoluirao, tako će se nastaviti preobražavati. Buduće "znanosti o čovjeku", na koje se Coutrot poziva, omogućile bi bolje razumijevanje humanizma, a u evoluciji prema transhumanizmu. Empirijska znanost će poslužiti za objašnjavanje ljudskog ponašanja i postaviti temelje za racionalnu organizaciju čovječanstva. Stoga je Coutrotovo predavanje zaključeno riječima: "Svi ti aspekti različitih humanizama čine ono što možemo nazvati transhumanizmom." Coutrot je, 1939. godine, u pismu upućenom Alexisu Carrelu, napisao: "Molim Vas, dragi doktore, primite izraze naših najsrdačnijih i ’transhumanističkih’ osjećaja." 

Kako objašnjavaju Dard i Moatti: kombinirani utjecaji na koncept transhumanizma proizlaze iz ideje o čovjeku koji nadilazi svoje ljudsko stanje i teži sjedinjenju sa Bogom. Prema toj dvojici autora, ideja potječe od Coutrota, kao i od bliskog prijatelja Juliana Huxleyja i člana organizacije CSHP, francuskog paleontologa i isusovca, Pierre Teilhard de Chardina (1881.–1955.). De Chardin je, u svojoj knjizi "Budućnost čovječanstva" ("The Future of Mankind", 1949.), napisao: "Sloboda: drugim riječima, prilika koja se pruža svakom čovjeku (uklanjanjem prepreka i stavljanjem odgovarajućih sredstava na raspolaganje) 'transhumanizirati'  samoga sebe, razvijanjem svojih potencijala do krajnjih granica." Drugi utjecaj dolazi iz sekularnog i znanstvenog izvora i tu je riječ o čovjeku koji nadilazi ljudsko stanje zahvaljujući znanosti i tehnologiji. To je, dakle, Huxleyjeva "Religija bez objave", tj. religija Čovjeka. Julian Huxley je bio prvi glavni direktor UNESCO-a, jedan od osnivača Svjetske zaklade za prirodu (WWF), te prvi predsjednik Britanske humanističke udruge.

Teilhard de Chardin je bio glavni izvor nadahnuća, kako za pokret New Age, tako i za stvaranje interneta, što je bio projekt  povezan sa kibernetikom i programom MK-Ultra. Teilhard, kojega se smatra "katoličkim Darwinom", poznat je po pokušaju sinteze kršćanstva i teorije evolucije. Bio je školovani paleontolog i geolog, sudjelovao u slučajevima "pekinškog čovjeka" i "piltdownskog čovjeka" (potonji je bio najveći akademski skandal u povijesti), kojima se nastojala potkrijepiti istinitost Darwinove evolucijske hipoteze. Također je bio blisko povezan sa Julianom, bratom Aldous Huxleyja. Julian je napisao uvod za Teilhardovo djelo "Fenomen čovjeka" (1955.). Otkrivajući pritom svoja kabalistička gledišta, Julian Huxley je napisao: "Evolucija nije ništa drugo doli materija koja postaje svjesna same sebe." 

Teilhardovo čitanje djela "Kreativna evolucija" ("L'Évolution créatrice"), Henri Bergsona bilo je za njega, kako je sam rekao, "katalizator vatre koja je već prožela moje srce i duh". Bergsonova knjiga nudi alternativno objašnjenje Darwinova mehanizma evolucije, sugerirajući da je evolucija potaknuta "élan vitalom" ("životnim impulsom", koji se može shvatiti i kao prirodni stvaralački poriv čovječanstva. James je namjeravao napisati uvod za engleski prijevod knjige, ali je preminuo 1910. godine, prije nego što je uspio dovršiti uvod. Iako je prema njemu gajio kritički stav, de Chardin je smatrao kako Jamesovo stajalište donekle odgovara njegovu vlastitom.

Teilhard de Chardin postavio je temelje kod većih nastojanja za stvaranje umjetne inteligencije tvrdeći da će, kako se čovječanstvo organizira u sve složenije društvene mreže, "noosfera" postajati sve svjesnija. Taj proces kulminira u povijesnom cilju koji je on nazvao "točkom Omega". Teorija pretpostavlja da će svi organizmi na Zemlji dosegnuti višu evolucijsku razinu spajanjem u jedan "planetarizirani duh", gdje bi ljudi putem računalne tehnologije sjedinili svoju kolektivnu inteligenciju u jedan superum, što predstavlja nužan prvi korak u kolektivnoj evoluciji svemira.

Za potrebe filma "The Exorcist", interijer sobe Damiena Karrasa (mladog svećenika i psihijatra koji pomaže ocu Merrinu) na sveučilištu Georgetown je pomno rekonstruiran prema stvarnoj sobi isusovca Kinga u zgradi New North Hall. Za potrebe filmskog seta je vjerno reproduciran svaki element Kingove sobe, uključujući plakate i knjige, tako i plakat sa likom de Chardina. Lik oca Lankestera Merrina također je bio nadahnut Teilhardom. Dijelovi radnje temeljili su se na Teilhardovoj teoriji o zlu (odnosno postojanju Sotone) u svijetu; riječ je o Luciferu (ili duhu materije i energije) koji nastoji postići vlastito spasenje kroz proces fizičke evolucije, a što završava u Teilhardovoj točki Omega.

Kanadski teoretičar medija, Marshall McLuhan, na kojeg su također utjecale ideje de Chardina, poznat je po tome što je skovao izraze "medij je poruka" i "globalno selo", kao i zato što je predvidio pojavu interneta kao "produžetka svijesti". McLuhan je bio mentor i prijatelj isusovca Waltera J. Onga, prijatelja de Chardina; Ong je napisao doktorsku disertaciju na temu na koju mu je skrenuo pozornost upravo McLuhan. Ong je vremenom postao i priznati stručnjak za područje komunikacija i tehnologije.

de Chardin je utjecao i na Arthur C. Clarkea, koji je istraživao transhumanističke ideje u svom romanu, "2001.: Odiseja u svemiru" (1968.), djelu prema kojemu je snimljen jedan od najutjecajnijih filmova svih vremena. U knjizi "Profili budućnosti" (1962.), Clarke je predvidio da će se izgradnja onoga što je H. G. Wells nazivao "Svjetskim mozgom" odvijati u dvije faze. Prvu fazu je Clarke  definirao kao izgradnju "Svjetske knjižnice" (tj. Wellsove univerzalne enciklopedije), koja bi do 2000. godine bila dostupna svima putem računalnih terminala, i u vlastitim domovima. U drugoj fazi bi "Svjetska knjižnica" bila integrirana u "Svjetski mozak", superinteligentno računalo sa umjetnom inteligencijom, a sa kojim bi ljudi mogli komunicirati radi rješavanja raznih svjetskih problema. Predložio je da se to superračunalo smjesti u nekadašnje ratne stožere SAD-a i Sovjetskog Saveza, nakon što te velesile dovoljno sazru i pristanu na međusobnu suradnju umjesto na međusobno ratovanje. Clarke je predvidio da bi izgradnja "Svjetskog mozga" bila dovršena do 2100. godine.

Arthur C. Clarke se, uz Roberta Heinleina (člana organizacije OTO) i Isaaca Asimova, smatra jednim od "velike trojke" znanstvene fantastike. U znamenitoj kratkoj priči Isaaca Asimova, "Posljednje pitanje" (objavljeno u zbirci "Robot Dreams"), čovječanstvo sjedinjuje svoju kolektivnu svijest sa svojom tvorevinom: svemoćnim kozmičkim računalom. Nastala inteligencija provodi vječnost i pokušava dokučiti može li se odgovoriti na "posljednje pitanje" koje glasi: "Može li se entropija ikada preokrenuti?" Kada inteligencija otkrije da je preokretanje entropije moguće, ona to i učini uz zapovijed: "NEKA BUDE SVJETLO." 

Norbert Wiener

Kibernetika 

Teilhard piše kratko, ali pozitivno o računalima i "mladoj znanosti kibernetici". Između 1930. i 1933. godine, Sergei Chakhotin,  također član CSHP-a, iskoristio je trogodišnju istraživačku stipendiju na Institutu Kaiser Wilhelm za medicinska istraživanja u Heidelbergu, gdje je radio na projektu nazvanom M.T. (Mass-Time). Riječ je bila o ručnom računalu, što ga svrstava među preteče na tom području. Godine 1944. je Čahotin, sa dr. Morris B. Sandersom, suosnovao organizaciju Science Action Liberation (SAL) kako bi ostvarili "Plan" koji se u potpunosti podudarao sa idejama Wellsove "Otvorene zavjere". Sanders je bio povezan sa OSS-om, također i član upravnog odbora Zaklade Carnegie. Predstavio je računalo M-T raznim utjecajnim osobama.

Sanders se sastajao sa Vannevar Bushom, jednim od pionira razvoja računala, osobito poznat po inženjerskom radu na analognim računalima. Tijekom Drugog svjetskog rata je Bush vodio Ured za znanstvena istraživanja i razvoj SAD-a (OSRD), putem kojega se provodio gotovo sav vojni istraživačko-razvojni rad u ratno doba, uključujući i važna postignuća Projekta Manhattan. Njegov se ured smatrao jednim od ključnih čimbenika u dobivanju rata. U inženjerskim krugovima je poznat po radu na analognim računalima i osnivanju tvrtke Raytheon. Bush je, 1932. godine, postao potpredsjednik MIT-a i dekan MIT-eva Fakulteta za inženjerstvo, a 1938. godine i predsjednik ustanove Carnegie Institution of Washington.

Bush je bio toliko impresioniran sličnošću njihovih ideja, te je odmah napisao članak, "The Scientist Looks at Tomorrow", gdje  se usredotočio na izvanredne mogućnosti koje bi se otvorile mehanizacijom Chakhotinova stroja M-T. Bush je također poznat po izumu Memexa, prilagodljivog uređaja za pregledavanje mikrofilma, a čija je struktura analogna onoj World Wide Weba. Godine 1945. je Bush u časopisu 'The Atlantic Monthly objavio članak "As We May Think", u kojem je predvidio sljedeće:

"Zamislite budući uređaj za osobnu uporabu koji predstavlja svojevrsnu mehaniziranu privatnu kartoteku i knjižnicu. Potrebno mu je ime, a ako ga odaberemo nasumično, "Memex" će poslužiti. Memex je uređaj u koji pojedinac pohranjuje sve svoje knjige, zapise i korespondenciju, mehaniziran kojim se služi iznimno brzo i fleksibilno. Riječ je o proširenom, intimnom dodatku njegovu pamćenju." 

Slijeva na desno: Sergei Chakhotin, Vannevar Bush, Warren McCulloch i John von Neumann.

Godine 1940. je Norbert Wiener, pionir kibernetike i sudionik konferencija Macy, ponudio svoje usluge Bushu; također se na njegov rad osvrnuo u djelu "Kibernetika: ili kontrola i komunikacija kod životinja i strojeva". Od 1952. godine, Warren McCulloch,  koji je tada surađivao sa zakladom Round Table Foundation Andrije Puharicha na istraživanju paranormalnih pojava za potrebe CIA-e, također je radio i na MIT-u sa Wienerom. Ondje su obojica, zajedno sa Walter Pittsom, dali pionirski doprinos područjima računalne znanosti i umjetne inteligencije. McCulloch, koji je predsjedao konferencijama skupine za kibernetiku (Cybernetics Group), bio je "pokretačka snaga kibernetike u Sjedinjenim Državama". Bio je jedan od osnivača Američkog društva za kibernetiku (American Society for Cybernetics) i drugi predsjednik. Predsjedatelj navedene inauguralne večere bio je Frank Fremont-Smith, medicinski direktor zaklade Josiah Macy Foundation, paravana CIA-e.

John von Neumann bio je jedan od rijetkih znanstvenika koji su u potpunosti poznavali pravu svrhu projekta Manhattan, te je sudjelovao u odabiru ciljeva za bacanje atomske bombe u Japanu. Također je bio savjetnik za tvrtke Standard Oil i IBM, Komisiju za atomsku energiju, Ratno zrakoplovstvo, laboratorije u Los Alamosu, organizaciju RAND i CIA-u, među svima ostalima. Pripisuje mu se zasluga za strategiju ravnoteže, poznato i kao "uzajamno zajamčeno uništenje" ("Mutually Assured Destruction" ili skraćeno: MAD). Također je pomogao u razvoju računala ENIAC (Electronic Numerical Integrator And Computer), prvog elektroničkog računala opće namjene, iskorištenog u izračunima za izradu hidrogenske bombe. Odigrao ključnu ulogu u razvoju ideje o neuronskim mrežama, konceptualnoj preteči interneta. Tijekom saslušanja pred senatskim odborom opisao je svoju političku ideologiju kao "izrazito antikomunističku i znatno više militantnu od uobičajene". Godine 1950., citirana je njegova izjava: "Ako kažete: 'Zašto ne bismo bombardirali [Sovjete] sutra?', ja kažem: 'Zašto ne danas?'. Ako kažete: 'Danas u pet sati', ja kažem: 'Zašto ne u jedan sat?'" 

Wiener je kibernetiku definirao kao "proučavanje upravljanja i komunikacije kod strojeva i živih bića". Arturo Rosenblueth, utjecajni član jezgrene skupine okupljene na konferencijama Macy, govoreći u ime Johna von Neumanna i njegova mentora,  Norberta Wienera, predložio je okupljanje skupine znanstvenika radi osmišljavanja eksperimenata društvene kontrole. Pritom se polazilo od pretpostavke da je ljudski mozak tek složeni stroj sa ulaznim i izlaznim procesima i da se ljudsko ponašanje (kako pojedinačno, tako i na društvenoj razini) zapravo može programirati.

Wiener je napisao dvije knjige, koje su kibernetiku definirale kao znanstveno područje interdisciplinarnog proučavanja. Njegova prva knjiga, objavljena 1948. godine, jest "Kibernetika ili upravljanje i komunikacija u životinji i stroju" ("Cybernetics, or Communication and Control in the Animal and the Machine"). U njoj se raspravlja o odnosu čovjeka i stroja koji se razvija simbiotski, putem onoga što je Wiener nazivao "petljama povratne sprege" ("feedback loops"), pri čemu su subjekti međusobno razmjenjivali informacije da bi prilagodili svoje djelovanje. Knjiga se bavila i mogućnošću da strojevi "nadograđuju" ljude. Smatra se da je Wienerovo djelo postavilo teorijske temelje za robotiku, računalnu umjetnu inteligenciju i internet.

Poglavlje završava raspravom o mogućnosti postojanja strojeva koji se sami reproduciraju. Teološke implikacije te ideje dodatno su istražene u knjizi "Bog i Golem d.d." ("God and Golem, Inc.", 1964.), gdje Wiener uspoređuje stvaralačku moć Boga sa  čovjekovim stvaranjem strojeva i pojavom strojeva koji se na kraju sami reproduciraju. Među simbolima, prikazanima na naslovnici, nalazi se masonsko "svevideće oko". Wiener sugerira kako otpor prema tim idejama proizlazi iz istih predrasuda koje su nekoć stigmatizirale magiju, povlači paralele sa praksama crne mise, sa legendom o kabalističkom Golemu i Goetheovom poemom "Čarobnjakov učenik". Prema Wieneru: "Ako se pridržavamo svih tih tabua, možda ćemo steći ugled konzervativnih i razboritih mislilaca, no vrlo ćemo malo pridonijeti daljnjem napretku znanja. Zadatak je znanstvenika – kao i inteligentnog književnika i poštenog svećenika – eksperimentalno razmatrati heretička i zabranjena mišljenja, čak i ako ih na kraju odbaci." 

Međutim, Wiener je također upozorio na potencijalnu prijetnju gdje bi strojevi sposobni za razmišljanje mogli nadmašiti ljude. Wiener je najavio dolazak "druge industrijske revolucije", sa potpuno automatiziranim tvornicama koje rade bez ljudske pomoći, a za koju je vjerovao da nosi sa sobom "velike mogućnosti za dobro i za zlo". Tvrdio je da kibernetičke tehnike i tehnologije, "otvaraju pred nama perspektive razdoblja obilja kakvo ljudski rod dosad nije poznao, iako istovremeno stvaraju mogućnost društvene propasti i izopačenosti razornijih razmjera od bilo čega što smo dosad iskusili". Wiener je upozorio: "Vješti znanstvenik i vješti administrator možda će preživjeti", ali "prosječan čovjek osrednjih ili slabijih sposobnosti nema ponuditi nešto što bi itko htio platiti." 

Slično tome, John von Neumann je razvio univerzalni konstruktor, stroj koji se sam replicira u okruženju staničnih automata (CA). Taj je stroj osmišljen 1940-ih godina i bez uporabe računala. Temeljni detalji o stroju objavljeni su u von Neumannovoj knjizi "Teorija samoreproducirajućih automata", dovršenoj 1966. godine. Cilj mu je bio definirati apstraktni stroj koji bi se, nakon pokretanja, sam replicirao.

Institut za kibernetiku Ukrajinske akademije znanosti u Kijevu, 1968. godina.

Psihotronika 

Osnivač instituta Esalen, Michael Murphy, ukupno je 4 puta putovao u Sovjetski Savez: 1971., 1972., 1979. i 1980. godine. Prva dva posjeta bila su privatno organizirana, dok je na posljednje putovanje došao na (posredan) poziv KGB-a i službeni domaćin mu je bio Odsjek za američke studije Sveučilišta u Moskvi. Putem instituta Esalen, CIA je poticala istraživanja parapsihologije i psihotronike; područja koja su povezana sa kibernetikom kroz proučavanje ljudskog uma u odnosu na psihodelične droge, umjetnu inteligenciju i navodne paranormalne sposobnosti.

Pojam "psihotronika" je, 1967. godine, uveo Zdeněk Rejdák da bi izbjegao negativne konotacije vezane uz izraz "parapsihologija". Rejdák je bio češki znanstvenik, član Malteškog reda i predsjednik Međunarodnog udruženja za psihotronska istraživanja (IAPR), osnovanog na prvom Međunarodnom kongresu istraživača paranormalnih pojava, što je održan u Pragu 1973. godine. Na konferenciji u Pragu, Rejdak je iznio sljedeće o odnosu između računala i umjetne telepatije, oslanjajući se na svoj rad pod naslovom "Psihotronika otkriva nove mogućnosti za kibernetiku":

"Teoretičari kibernetike trenutačno predlažu konstrukciju računala koja bi "stvorila" i posjedovala barem određenu razinu intuicije... Psihotronika ima veliku priliku pružiti mnoga ključna saznanja o tim procesima i tako pomoći kibernetici u rješavanju jednog od najsloženijih zadataka: podučavanja računala stvaranju... Cilj nije samo izgraditi savršenija računala, već prvenstveno računala sa kvalitativno novim funkcijama. Trenutačno se radi na četvrtoj generaciji računala, a planira se i peta generacija. Stoga je za kibernetiku vrlo važno da u svoja istraživanja uključi rezultate rada i istraživanja na području psihotronike."

Sovjetska istraživanja psihotronike bila su popraćena interesom za kibernetiku. Od 1950-ih godina je u SSSR-u vladao ogromni interes za kibernetiku. Kibernetika je isprva bila zabranjena ondje kao buržoaska pseudoznanost i knjiga Norberta Wienera "Kibernetika" (1948.) je bila osuđena kao suprotna "dijalektičkom materijalizmu". No, posebno je vojska prepoznala vrijednost nove računalne tehnologije, kao i rizike zaostajanja na tom području. Čelnici Partije ubrzo su se uvjerili u njezinu važnost, a Program Komunističke partije istaknuo je kibernetiku kao ključnu za izgradnju komunizma, čime su stvoreni preduvjeti za Wienerov trijumfalni posjet Moskvi 1960. godine, i sudjelovanje na matematičkoj konferenciji. U listopadu 1961. godine, upravo uoči otvaranja XXII. kongresa Komunističke partije, Vijeće za kibernetiku pri Sovjetskoj akademiji znanosti je objavilo knjigu prikladnog naslova, "Kibernetika u službi komunizma". Novi je program odlučno istaknuo da će se kibernetika, elektronička računala i sustavi upravljanja, "široko primjenjivati ​​u proizvodnim procesima u industriji, građevinarstvu i prometu, u znanstvenim istraživanjima, planiranju, projektiranju, knjigovodstvu, statistici i upravljanju". 

Sovjetska psihotronika privukla je pozornost Amerikanaca, što je istraživao Michael Murphy iz Instituta Esalen, a koji je bio povezan sa CIA-om. 1960-tih godina se Murphy počeo dopisivati ​​sa civilima u Sovjetskom Savezu koji su, neovisno o državi, istraživali paranormalne sposobnosti. Esalen je bio upoznat sa sovjetskim interesom za takve pojave, zahvaljujući putovanjima Fritza Perlsa i Stanislava Grofa. Nakon što su Sheila Ostrander i Lynn Schroeder, autorice knjige "Paranormalna otkrića iza željezne zavjese", 1968. godine u Moskvi prisustvovale prvoj godišnjoj Međunarodnoj konferenciji o parapsihologiji i izvanosjetilnom opažanju (ESP), i izvijestile o "utrci za osvajanje unutarnjeg prostora", gdje su sovjetski znanstvenici istraživali paranormalno u nadi da će steći prednost pred SAD-om – Murphy je, 1971. godine, sa dvojicom prijatelja otputovao u Rusiju. Murphy i Karl Nikolajev, poznati telepat koji je živio u Rusiji, eksperimentirali su sa jednim oblikom transkontinentalne razmjene informacija.

Nikolajev je samostalno učio jogu putem knjiga, i u Lenjingradu je navodno primao telepatske poruke od kontroliranog pošiljatelja iz Moskve. Murphy je surađivao i sa Džunom Davitašvili, osobnom iscjeliteljicom Leonida Brežnjeva, kao i sa Wolf  Messingom, poljskim Židovom i imigrantom iz Poljske, koji je pobjegao u Rusiju nakon što je Hitler raspisao nagradu za njegovu glavu zbog proricanja Führerove propasti. Messing se susreo sa Einsteinom i Freudom u Einsteinovu stanu, i sudjelovao u paranormalnom eksperimentu koji su zatražili. U njegovoj knjizi, "An End to Ordinary History" (1982.), mala skupina istraživača traga za paranormalnim mogućnostima u SSSR-u, dok ih pomno prate CIA i KGB. Na pitanje koliko se knjiga temelji na stvarnosti, Murphy odgovara: "Cijela!" "Ako upotrijebimo metaforu iz "Ratova zvijezda", to je bila tamna strana Sile", objasnio je Murphy. "Pokušavali su razviti tehnologiju vezanu uz paranormalno – vidovitost i psihokinezu. Nitko ne zna točne brojke, no Amerika je u to zasigurno uložila 100 milijuna dolara. A mi smo poznavali sve ključne aktere."

Godinu dana prije Konferencije o parapsihologiji, održane 1973. godine u Pragu, časopis 'Time' je pisao o "računalu za čitanje misli" putem tumačenja EEG obrazaca, a koje se razvijalo na Institutu za istraživanje Stanford (SRI), ustanova povezana sa CIA-om. Sa sjedištem u Menlo Parku u Kaliforniji, SRI je jedna od najvećih svjetskih znanstveno-istraživačkih organizacija, a koju izravno financiraju američke obavještajne agencije, posebice Ured za tehničke usluge i Ured za istraživanje pri CIA-i. Iako je izvorno osnovan radi privlačenja komercijalnih istraživačkih poslova na Sveučilištu Stanford u Kaliforniji, SRI je tijekom 1970-ih počeo prihvaćati vojne i obavještajne ugovore, od kojih su mnogi bili klasificirani kao tajni. Prema riječima Johna Colemana: SRI se "može opisati kao jedan od ’dragulja’ u kruni instituta Tavistock i njegovoj vladavini nad Sjedinjenim Državama." Coleman tvrdi da se mreža SRI-ja danas proteže od Sveučilišta u Sussexu pa sve do SAD-a, gdje obuhvaća institucije: Institut Esalen, MIT, Institut Hudson, Institut Brookings, Institut Aspen, Zaklada Heritage, Centar za strateške i međunarodne studije pri Sveučilištu Georgetown, Obavještajna služba Ratnog zrakoplovstva SAD-a i korporacija RAND.

Direktor Centra za istraživanje obrazovne politike pri SRI-ju bio je Willis Harman, koji povezuje projekt MK-Ultra, psihotroniku i razvoj osobnog računala. Harman je karijeru započeo kao profesor elektrotehnike i sistemske analize, a kasnije postao viši društveni znanstvenik u SRI-ju, opisujući svoj doprinos riječima: "Pomagao sam klijentima iz državnog i poslovnog sektora u strateškom planiranju vezanom uz vrlo širok raspon praktičnih pitanja javnih politika. Moj je poseban zadatak bio pomoći im da o tim pitanjima razmišljaju u kontekstu budućeg okruženja, u kojem će se očitovati posljedice njihovih odluka." 

Tijekom rada u SRI-ju, Harman je angažirao "kapetana" Al Hubbarda kao "posebnog istražnog agenta". Upravo je Hubbard  upoznao Aldousa Huxleyja sa LSD-om. Tijekom godina, Hubbard, koji je za vrijeme rata radio i za OSS kao "posebni istražni agent", navodno je surađivao i sa kanadskim specijalnim službama, Ministarstvom pravosuđa SAD-a, kao i američkim Uredom za alkohol, duhan i vatreno oružje (ATF). Godine 1955., Hubbard, poznat i kao "Johnny Appleseed LSD-a", upoznao je Humphry Osmonda i Aldous Huxleyja sa LSD-om. Huxley je ocijenio to iskustvo dubljim od onih opisanih u djelu "The Doors of Perception".  Hubbard je bio u kontaktu sa promicateljem LSD-a, Timothy Learyjem, koji je sam počeo privatno nabavljati velike količine te droge. Zahvaljujući svojim brojnim vezama, a među kojima je, kako se jednom pohvalio, bio i papa, pripisuje mu se zasluga za to što je čak 6000 ljudi "uveo" u svijet LSD-a.

U zgradi Boelter Hall na sveučilištu UCLA se nalazio jedan od četiri izvorna čvora mreže ARPANET.

Kao što je to često slučaj, razvoj računala i umjetne inteligencije u SAD-u se opravdavao navodnom prijetnjom koju su predstavljala slična postignuća u SSSR-u. Tim obavještajnih analitičara CIA-e, predvođen John J. Fordom (stručnjakom za Sovjetski Savez, zaposlen u Agencijinu Uredu za znanstveno obavještajno djelovanje), počeo je proučavati nagli porast interesa za kibernetiku među Sovjetima. Ruski zagovornici kibernetike predlagali su optimizaciju funkcioniranja sovjetskog sustava stvaranjem velikog broja regionalnih računalnih centara za prikupljanje, obradu i preraspodjelu gospodarskih podataka radi učinkovitog planiranja i upravljanja. Prema riječima admirala i inženjera, Aksel Berga, predsjednika Akademijina vijeća za kibernetiku, 1962. godine: "Ti strojevi, prikladno nazvani 'kibernetičkim strojevima', riješiti će problem kontinuiranog optimalnog planiranja i upravljanja." U popularnom tisku računala su se počela nazivati ​​"strojevima komunizma".

17. listopada 1962. godine, Ford je podnio sažetak svojih nalaza Arthuru Schlesingeru mlađem, posebnom pomoćniku predsjednika Kennedyja, upozorivši kako bi "do 1970. godine SSSR mogao raspolagati radikalno novom proizvodnom tehnologijom, koja uključuje cjelokupna poduzeća ili industrijske komplekse, a kojima se upravlja putem sustava sa povratnom spregom i samoučećim računalima". Ako se nastavi američko zanemarivanje kibernetike, zaključio je: "Gotovi smo!". Predsjednik Kennedy tada je zatražio od svog savjetnika za znanost, dr. Jerome Wiesnera, a koji je sudjelovao na nekoliko konferencija o kibernetici u organizaciji zaklade Macy, neka osnuje stručnu skupinu za kibernetiku koja bi "razmotrila što mi radimo u usporedbi sa onim što oni rade i što to znači za budućnost". Wiesner je vodio Odjel za elektrotehniku ​​na MIT-u; Norberta Wienera smatrao je svojim mentorom. Godine 1952. je Wiesner preuzeo vodstvo Laboratorija za istraživanje elektronike (RLE) na MIT-u, gdje su se okupili vodeći članovi skupine za kibernetiku. Tvrdnje o sovjetskim računalnim mrežama bile su potpuno neutemeljene. Unatoč tome, američka istraživanja na području umjetne inteligencije su dobila značajan financijski poticaj. Veliki dio rada u laboratorijima za umjetnu inteligenciju, na Sveučilištu Stanford i MIT-u, financirala je Pentagonova Agencija za napredne istraživačke projekte u obrani (DARPA). DARPA je započela sa radom kao Agencija za napredne istraživačke projekte (ARPA). 1958. godine ju je osnovao Dwight D. Eisenhower, sa ciljem pokretanja i provedbe istraživačko-razvojnih projekata usmjerenih na pomicanje granica tehnologije i znanosti daleko izvan okvira neposrednih vojnih potreba.

Počevši od 1963. godine, Ured za tehnike obrade informacija (IPTO) pri Agenciji za napredne istraživačke projekte (ARPA) Ministarstva obrane SAD-a izdašno je financirao projekt MAC na MIT-u, kao i druge inicijative vezane uz umjetnu inteligenciju. ARPA je financirala mrežu ARPANET (Advanced Research Projects Agency Network), preteču onoga što će kasnije postati internet. Razvoj mreže ARPANET započeo je krajem 1960-ih, kada je Robert Taylor (raketni stručnjak iz NASA,  entuzijast za Wienerovu kibernetiku i rana računala) prešao u Pentagon. Krajem 1962. godine je Taylor upoznao J.C.R. Licklidera, prvog direktora IPTO. Licklider, koji je prethodno sudjelovao na konferencijama Macy (u sklopu skupine za kibernetiku), često je nazivan "Johnny Appleseedom računalstva", smatra se jednim od ranih pionira kibernetike i umjetne inteligencije (UI). Dok je boravio na MIT-u, Licklider je bio suradnik Jerome Wiesnera; a kada je Wiesner postao znanstveni savjetnik predsjednika Kennedyja, Licklider je imenovan voditeljem odbora za znanstvenu i tehničku komunikaciju. Stoga je, uz rad u Pentagonu, Licklider svoje vrijeme dijelio između agencije ARPA i Wiesnerova Ureda za znanost i tehnologiju.

Licklidera se pamti i kao pionira interneta, budući je imao viziju globalne računalne mreže mnogo prije njezine stvarne izgradnje. U svom članku iz 1960. godine, "Simbioza čovjeka i računala" ("Man-Computer Symbiosis"), Licklider je iznio viziju mreže "centara za razmišljanje", tj. računalnih sustava višestrukih korisnika i vremenskom raspodjelom resursa (timesharing), i koji bi "objedinjavali funkcije suvremenih knjižnica, sa predviđenim napretkom u pohrani i dohvaćanju informacija, te simbiotskim funkcijama". Licklider je, sa Robert Taylorom (koji je vodio IPTO od 1966. do 1969. godine) napisao "Računalo kao komunikacijski uređaj". Pod Taylorovim vodstvom, IPTO je radio na povezivanju "digitalno izoliranih" istraživačkih skupina u "superzajednicu", putem razvoja mreže ARPANET. Projekt MAC (skraćenica za "Multiple Access Computer", "Machine Aided Cognitions" ili "Man and Computer") je pokrenut 1963. godine, uz financijsku potporu agencije DARPA. Projekt se prvenstveno bavio problemima vida, mehaničkog gibanja i manipulacije, ali i jezika, što se smatralo ključnim za razvoj inteligentnijih strojeva. U sklopu projekta je djelovala "skupina za umjetnu inteligenciju" (AI Group), koju je predvodio Marvin Minsky, i gdje je bio John McCarthy, tvorac programskog jezika Lisp. Računalni znanstvenik Marvin Minsky bio je suosnivač Laboratorija za umjetnu inteligenciju pri MIT-u (Massachusetts Institute of Technology); 1960-ih je pisao o odnosu između ljudske i umjetne inteligencije.

Međunarodna zaklada za napredne studije (International Foundation for Advanced Study)

Na poticaj Roberta Taylora, računalni vizionar Douglas Engelbart je prvi put, 1968. godine u San Franciscu, demonstrirao cjelovit računalni sustav hardvera i softvera nazvan oN-Line System, ili kraće NLS. Početkom 1960-ih Engelbart je u svom Centru za istraživanje proširenja ljudskih sposobnosti (Augmentation Research Center ili ARC), pri institutu SRI, okupio tim računalnih inženjera i programera, među kojima je bio i Fadiman. Njegova je zamisao bila osloboditi računalstvo od uloge pukog stroja za obradu brojčanih podataka, te ga pretvoriti u alat za komunikaciju i dohvat informacija. Želio je ostvariti ideju Vannevara Busha o stroju Memex; uređaju kojim bi pojedinac interaktivno upravljao da bi "proširio" vlastite intelektualne sposobnosti. Tijekom šest godina, uz financijsku potporu NASA i ARPA, Engelbartov je tim radio na sastavljanju svih elemenata potrebnih da takav računalni sustav postane stvarnost.

Engelbart je bio jedan od prvih sudionika istraživanja učinaka LSD-a, koja je provodio Clifton Fadiman, pri Međunarodnoj zakladi za napredne studije (International Foundation for Advanced Study ili IFAS) u Menlo Parku. Potpredsjednik zaklade IFAS, koja je nastala na inicijativu kapetana Al Hubbarda, bio je Willis Harman iz instituta SRI. IFAS je provodio klinička istraživanja sa ciljem mjerenja utjecaja LSD-a, meskalina i drugih droga na kreativnost. Osnivač i predsjednik zaklade IFAS bio je Myron J. Stolaroff. Rođen u Roswellu u Novom Meksiku, Stolaroff je stekao magisterij iz elektrotehnike na Sveučilištu Stanford; od 1946. do 1960. godine je radio u tvrtki Ampex, jednoj od prvih visokotehnoloških tvrtki osnovanih u dolinama južno od San Francisca. Stolaroffa je sa psihodelicima upoznao Gerald Heard, a putovao je i u Vancouver da bi sudjelovao na sesijama LSD-a, koje je vodio Al Hubbard. Hubbard je postao član upravnog odbora zaklade IFAS, sa Humphry Osmondom i Abram Hofferom.

Ram Dass (rođen kao Richard Alpert), Allen Ginsberg, Albert Hofmann (koji je otkrio LSD) i Stanley Krippner.

U radu organizacije IFAS sudjelovao je i James Fadiman, bivši student dr. Richard Alperta (poznatijeg kao Ram Dass i kolege Timothy Learyja sa Harvarda), koji ga je upoznao sa psilocibinom, aktivnim sastojkom "čarobnih gljiva". Fadiman je kasnije postao Harmanov asistent u nastavi. Naposljetku je predavao na sveučilištu San Francisco State i doktorirao psihologiju na Stanfordu. Njegovo istraživanje pri zakladi bilo je usmjereno na promjene u uvjerenjima, stavovima i ponašanju do kojih je dolazilo uslijed uzimanja LSD-a.

Prava svrha organizacije IFAS, kako objašnjava John Markoff u knjizi "What the Dormouse Said: How the Sixties Counterculture Shaped the Personal Computer Industry", bilo je učiniti LSD vjerodostojnim u očima medicinskog establišmenta. Dok je Stolaroff bio predsjednik, IFAS je provodio klinička istraživanja gdje se nastojalo izmjeriti učinke LSD-a, meskalina i drugih tvari na kreativnost. Stolaroff je bio uvjeren da bi se LSD, ako bi se koristio u sklopu procesa dizajniranja proizvoda u tvrtki Ampex, mogao primijeniti kao alat za unapređenje poslovanja, poticanjem kreativnosti kod inženjera i umjetnika. IFAS je u konačnici vodio više od 350 ljudi, uključujući neke od najboljih inženjera u regiji – kroz njihova prva psihodelična iskustva.

Trips Festival u dvorani Longshoreman's Hall u San Franciscu, u siječnju 1966. godine.

Među Fadimanovim ispitanicima u istraživanju LSD-ja pri institutu IFAS bio je i Stewart Brand, koji je predvodio pokret nadahnut kontrakulturom 1960-ih. Taj je pokret promovirao "osobno računalo", izraz koji je Brand skovao, kao sredstvo za osobno osnaživanje. Brand, koji je također pohađao akademiju Phillips Exeter, bio je pod snažnim utjecajem Marshalla McLuhana, kibernetičkog vizionara Norberta Wienera, Gregoryja Batesona, arhitekta i dizajnera Buckminstera Fullera, poznatog po svojim projektima biosfera.

Nakon službe u američkoj vojsci kao vojnik i Pentagonu kao fotograf, Brand je boravio u Vijetnamu. Godine 1962. je studirao  dizajn na institutu San Francisco Art Institute, kao i fotografiju na koledžu San Francisco State College. Potaknut zajedničkim interesima, Brand je godinu poslije stupio u kontakt sa Keseyem, koji ga je pozvao da se pridruži skupini Merry Pranksters. Brand je opisan i na samom početku knjige Tom Wolfea iz 1968. godine, "The Electric Kool-Aid Acid Test". Tijekom istraživanja je Brand živio sa dva različita indijanska plemena: Siletzima iz Oregona i Navaho iz pustinjskih krajeva jugozapada SAD-a. Za potonje je rekao: "Sve što znam o organizaciji naučio sam jedne noći na obredu sa pejotlom kod Navaha." U knjizi Ken Keseya, "Let iznad kukavičjeg gnijezda", pojavljuje se lik shizofrenog indijanskog poglavice Bromdena, koji potječe iz istog rezervata gdje je Brand boravio i radio, navodno kao fotoreporter. Brand je bio nadahnut Keseyevom knjigom, smatrao je kako borba između Bromdena i psihijatrijske ustanove odražava sukob između vlade i indijanskih rezervata.

Dok je surađivao sa njima, Brand je organizirao Trips Festival, uz rock-glazbu i svjetlosne efekte, a bilo je i jedno od prvih mjesta u San Franciscu gdje je nastupila grupa Grateful Dead. Prema Jayu Stevensu u knjizi "Storming Heaven", Kesey i njegovi "Acid Testovi", a posebice festival "Trips Festival", bili su katalizator kulturne eksplozije u četvrti Haight-Ashbury, što je "djelovalo poput uključivanja prekidača koji je poslao val energije kroz izolirana žarišta alternativne kulture u okolici zaljeva San Francisca". 

Kada se Brand preselio u New York, družio se sa pripadnicima beat-generacije, npr. Gerd Sternom, koji se smatrao pionirom multimedijske umjetnosti. Stern je poznavao Allena Ginsberga i Carla Solomona, jer su se njih trojica upoznali kao pacijenti njujorškog Psihijatrijskog instituta 1949. godine; a tom je ustanovom tada upravljao dr. Nolan D. C. Lewis, terenski predstavnik Škotskog obreda, zadužen za istraživanje "dementia praecox". Stern je surađivao sa McLuhanom, predavao je komunikacije i medije na Fakultetu za obrazovanje Sveučilišta Harvard i bio savjetnik za umjetnički program Zaklade Rockefeller.

Sternovo iskustvo unutar beatničke scene područja zaljeva San Francisca (Bay Area) proizašlo je iz njegova angažmana na radiopostaji Pacifica, gdje je upoznao Allen Ginsberga i Alan Wattsa. Stern, Brand, drugi umjetnici i inženjeri osnovali su skupinu poznatu kao USCO ("The Company of Us"), kolektiv za medijsku umjetnost koji je stvarao multimedijska djela na međunarodnoj razini, a najaktivniji je bio u Woodstocku u državi New York, između 1964. i 1966. godine. Budući su živjeli nedaleko od imanja Millbrook, povezali su se sa Timothy Learyjem, Richard Alpertom i Ralph Metznerom. Godine 1965. je USCO surađivao sa  zakladom Castalia (vodili Leary i Alpert, preteča organizacije League for Spiritual Discovery) da bi i u New Yorku rekreirali iskustvo uzimanja LSD-a kroz psihodelični umjetnički događaj, koji bi uključio "audio-olfaktornu-vizualnu promjenu svijesti". 

USCO je izlagao u Sjedinjenim Državama, Kanadi i Europi, te se smatra ključnom karikom u razvoju "proširene kinematografije" ("expanded cinema"), vizualne glazbe, umjetničkih instalacija i interneta. Na USCO je utjecao McLuhan, a u svojim su nastupima koristili stroboskope, projektore i audiokazete. Jonas Mekas bio je litavsko-američki filmaš, pjesnik i umjetnik, povezan sa  pokretom Fluxus. Mekasa su često nazivali "kumom američke avangardne kinematografije", i on je predstavio niz multimedijskih projekata, "New Cinema Festival 1" (kasnije poznato kao "Expanded Film Festival") u kinoteci Filmmakers Cinematheque, NY. Mekas je bio blizak prijatelj Kenneth Angera i bliski suradnik mnogih umjetnika, kao što su: Andy Warhol, Nico, Allen Ginsberg, Yoko Ono, John Lennon, Salvador Dalí i njegov sunarodnjak, George Maciunas. Među ostalim sudionicima ciklusa našle su se ostale poznate ličnosti i umjetnici u usponu, poput Angus Maclisea (sa članovima "Velvet Underground"), Nam June Paika i Andy Warhola. Voditelj programa bio je John Brockman, mladi producent povezan sa "Tvornicom" ("Factory"), Andy Warhola. Brockman je kasnije postao poznati književni agent i na čelu tvrtke Brockman Inc., specijalizirane za zastupanje autora koji pišu o znanosti i tehnologiji. Dizajnirao promotivni plakat za psihodeličnu komediju "Head" (1968.) o sastavu "The Monkees", za koju su scenarij napisali Bob Rafelson i Jack Nicholson, a režirao ga je Rafelson. Članovi sastava "The Monkees", tzv. "umjetno stvorena četvorka" ("prefab four") je bila oformljena za potrebe američke televizijske serije sredinom 1960-ih, gledali su na taj projekt kao priliku da se distanciraju od imidža koji ih je stvorio. U svojoj poznatoj uvodnoj pjesmi pjevaju: "Hej, hej, mi smo Monkeesi / Znate da volimo udovoljiti / Umjetno stvoreni imidž / Bez ikakve filozofije." Brockman je kasnije stekao negativnu reputaciju zbog povezanosti sa osuđenim pedofilom Jeffrey Epsteinom.

Stern i Michael Callahan suosnovali su tvrtku "Intermedia Systems Corporation", 1969. godine, i tvrtka je obavljala određene poslove upravljanja i administracije za festival Woodstock. Pojam "intermedija" je sredinom 1960-ih koristio umjetnik pokreta Fluxus, Dick Higgins, kako bi opisao razne interdisciplinarne umjetničke aktivnosti koje su se odvijale na granicama žanrova,  tijekom tog desetljeća. Gerdov samostalni rad, i zajednički multimedijalni projekti sa kolektivom USCO, izlagani su u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA), Muzeju američke umjetnosti Whitney, Muzeju Guggenheim, muzeju Tate, bečkoj Kunsthalle i Centru Georges Pompidou. Ostali vrhunci njegove karijere uključuju rad na mjestu menadžera Maye Angelou, pisanje za časopis "Playboy" i produkciju projekta "Timothy Leary Psychedelic Theater". 

Majka svih demonstracija

Kako je objašnjeno u knjizi "Computer: A History of the Information Machine", osobno računalo bilo je uvelike proizvod pokreta za "oslobođenje putem računala", koji je izrastao iz kalifornijske kontrakulture 1960-ih. Brand je bio sljedbenik Gregory Batesona i strastveni zagovornik kibernetike; predvodio je pokret koji se oslanjao na kontrakulturu 1960-ih da bi predstavio "osobno računalo". Većina pripadnika njegove generacije, prisjećao se Brand, odbacivala je računala kao oruđa centralizirane kontrole u rukama militarizirane velesile. Upravo je zahvaljujući Brandovim nastojanjima kontrakultura prihvatila računalo kao sredstvo osobnog oslobođenja. Ta promjena stajališta je opjevana u odi kibernetici, "All Watched Over by Machines of Loving Grace", a koju je 1967. napisao Richard Brautigan.

Brand je osmislio "Whole Earth Catalog" ("Katalog cijele Zemlje"), objavljivan između 1968. i 1971. godine, koji je prepoznavao i promicao ključne proizvode ili alate za zajednički život i pomagao u "transformaciji pojedinca u sposobnu, kreativnu osobu". Prvi broj bio je posvećen kibernetici, i započeo je osvrtom na knjigu Norberta Wienera o toj temi iz 1948. godine. Prema riječima Johna Markoffa, u knjizi "What the Dormouse Said": "Taj katalog je naposljetku oblikovao pogled na svijet cijele jedne generacije, koja je povjerovala da se računalne tehnologije mogu koristiti u službi ostvarivanja ciljeva političke revolucije i očuvanja okoliša". 

Kako je objasnio Erik Davis, u "TechGnosis": "Bateson je kasnije izrastao u istinskog kalifornijskog filozofa, stanovnika Esalena i zaštitnika publikacije "Whole Earth Catalog"." Brand je objasnio: "Ono što mi je nedostajalo bila je jasna konceptualna poveznica između kibernetičkog razmišljanja o cjelovitim sustavima i religijskog razmišljanja o cjelovitim sustavima"; pritom je dodao: "Ljeti 1972. mi je jedna knjiga počela popunjavati tu prazninu: "Steps to an Ecology of Mind", Gregory Batesona." "Steps" jest Batesonova najutjecajnija knjiga, dovršena je 1971. godine, kada je boravio na Oceanografskom institutu (Oceanic Institute) na Havajima i radio sa dupinima. Tijekom cijelog života je Bateson davao veliku važnost svom sudjelovanju na konferencijama Macy. "Moj dug", napomenuo je početkom 1970-ih, "vidljiv je u svemu što sam napisao nakon Drugoga svjetskog rata." Prema Batesonu: čovjek i računalo su dijelom povratne sprege i tako su sjedinjeni u jedinstvenoj mentalnoj aktivnosti. To je Batesonu pružilo priliku sugerirati da su računala ili strojevi živi, u smislu da zajedno sa ljudima sudjeluju u panteističkoj ekologiji (u kojoj je cijeli svemir božanski), što je percepcija stvarnosti koja se obično povezivala sa LSD-om. Bateson je objasnio u knjizi *Steps*:

"Kibernetička epistemologija koju sam vam iznio sugerira novi pristup. Pojedinačni um jest imanentan, ali ne samo unutar tijela. On je imanentan i u putanjama i porukama izvan tijela; postoji i veći Um čiji je pojedinačni um tek podsustav. Taj veći Um usporediv je sa Bogom i možda predstavlja ono što neki ljudi podrazumijevaju pod pojmom "Bog", no on je ipak imanentan cjelokupnom međusobno povezanom društvenom sustavu i planetarnoj ekologiji." 

Godine 1972., kada je trebao napisati članak za časopis "Rolling Stone", Brand je posjetio Laboratorij za umjetnu inteligenciju na Stanfordu. Članak koji je iz toga proizašao, "Fanatic Life and Symbolic Death Among the Computer Bums" ("Fanatičan život i simbolična smrt među računalnim fanaticima"), imao je presudan utjecaj i najavio: "Sviđalo se to vama ili ne, računala stižu među ljude." Brand je dodao: "To su dobre vijesti, možda i najbolje još od pojave psihodelika." Brandu se pripisuje zasluga za stvaranje računalne hakerske supkulture, nastale kao izravna posljedica tog članka.

Brand je snimio Engelbartovu demonstraciju korisničkog sučelja temeljenog na računalnom mišu, događaj koji je kasnije nazvan "Majkom svih demonstracija" ("The Mother of All Demos"). 90-minutna prezentacija je, u biti, prikazala gotovo sve temeljne elemente suvremenog osobnog računalstva; odnosno, one alate za koje je Engelbart vjerovao da će spasiti svijet osnaživanjem ljudi tako da, baš kao u komunama, budu "slobodni pojedinci": višestruke prozore, hipertekst, grafiku, učinkovitu navigaciju i unos naredbi, videokonferencije, računalni miš, obradu teksta, dinamičko povezivanje datoteka, kontrolu verzija i alat za zajedničko uređivanje u stvarnom vremenu (suradnički rad).

Demonstracija imala veliki utjecaj i potaknula slične projekte u centru Xerox PARC, početkom 1970-ih. Taylor je bio osnivač, a kasnije i voditelj Laboratorija za računalne znanosti (Computer Science Laboratory) pri centru Xerox PARC, u razdoblju od 1970. do 1983. godine, kao i osnivač i voditelj Centra za istraživanje sustava (Systems Research Center) tvrtke Digital Equipment Corporation, sve do 1996. godine. PARC je tvrtka za istraživanje i razvoj sa sjedištem u Palo Altu, poznata po značajnom doprinosu razvoju modernog osobnog računala, uključujući grafičko korisničko sučelje (GUI) sa prozorima i ikonama i kojim se upravlja pomoću miša. Prema Taylorovim riječima, osvrćući se na utjecaj J.C.R. Licklidera:

"…većina značajnih napredaka u računalnoj tehnologiji – uključujući rad koji je moja skupina obavila u centru Xerox PARC – bila je tek ekstrapolacija Lickove vizije. Zapravo se nije radilo o novim, vlastitim vizijama. Dakle, on je uistinu bio otac svega toga." 

Radna stanica Xerox Alto, oko 1973. godine

PARC je zaposlio mnoge djelatnike obližnjeg Centra za istraživanje proširenja ljudskih sposobnosti (Augmentation Research Center) pri Institutu za istraživanje Stanford (SRI), nakon što se počelo smanjivati ​​financiranje te ustanove od strane DARPA-e, NASA-e i Američkog ratnog zrakoplovstva. Godine 1979., mladi Steve Jobs, osnivač Applea, dobio je dozvolu za ulazak u samo središte PARC-a kako bi zavirio u njegove tajne. Jobs je angažirao niz inženjera iz PARC-a. Konačni rezultat bio je Macintosh i njegovo grafičko korisničko sučelje. Ipak, tu je ideju potom "ukrao" Bill Gates i za Microsoft stvorio Windows. Prema riječima Steve Jobsa, Brandov "Whole Earth Catalog" je bila "jedna od biblija moje generacije". 

Erik Davis navodi: "Imenom koje je prizivalo rajski plod znanja (i početnom prodajnom cijenom od 666 dolara), Apple je ponudio prometejski san o stavljanju božanske moći u vaše ruke." Timothy Leary je spomenuo da nije slučajnost što se "pojam 'LSD' dvaput pojavio u naslovnoj priči časopisa "Time" o Steve Jobsu". Leary je priznao da je isprva bio izrazito protiv računala. Za Learyja je IBM predstavljao "Velikog brata". Bila je to ista ona alegorija koju je Apple iskoristio u svojoj kultnoj reklami za Super Bowl iz 1984. godine, u režiji Ridley Scotta, redatelja filma "Blade Runner". "24. siječnja će Apple Computer predstaviti Macintosh", zaključila je reklama, "i vidjeti ćete zašto 1984. godina neće nalikovati na '1984.'" 

Nastavlja se....