New Age (7. dio)

Ovo je Sparta!

Kay Griggs, supruga pukovnika Griggsa (načelnika stožera Korpusa marinaca i voditelja NATO-odjela za psihološke operacije), u osmosatnom intervjuu koji je 1998. godine vodio pastor Rick Strawcutter, a gdje je detaljno opisala umiješanost svog supruga u vojne odrede za likvidacije, krijumčarenje droge, ilegalnu trgovinu oružjem i seksualne perverzije u samom vrhu američke vlasti, izjavila je da je on bio vrlo blizak s Edwinom Wilsonom. Wilson je bio operativac uključen u aferu Iran-Contra, vodeći član "Tajnog tima" ("Secret Team") Teda Shackleyja, kao i član tima "Operacija 40" za atentat na JFK-a. Prema riječima njegova partnera iz CIA, Frank Terpila, a kako se navodi u knjizi "Secret Agenda: Watergate, Deep Throat and the CIA", Jima Hougana, urednika časopisa 'Harper’s' za područje Washingtona – Wilson je vodio pedofilsku mrežu za seksualne ucjene pod nadzorom CIA-e, što je bilo rašireno u Washingtonu otprilike u vrijeme afere Watergate. Prema John DeCampu, autoru knjige "The Franklin Cover-Up", Wilsonova je operacija bila nastavak one koju su tijekom McCarthyjeve ere pokrenuli Roy Cohn, Lewis Rosenstiel i J. Edgar Hoover.

Cohn je detektivu njujorške policije (NYPD), Jamesu Rothsteinu, priznao da je sudjelovao u složenoj operaciji seksualnih ucjena kojom su se kompromitirali političari uz pomoć maloljetnih prostitutki, a sve u sklopu antikomunističke kampanje. Prema Rothsteinu: "Cohnov je posao bio upravljati dječacima. Recimo da ste imali admirala, generala ili kongresnika koji nije htio pristati na program. Cohnov je zadatak bio namjestiti im zamku, nakon čega bi pristali. Cohn mi je to osobno rekao." Rothstein je također imao priliku razgovarati sa Frank Sturgisom, zloglasnim provalnikom iz afere Watergate i pripadnikom "Operacije 40", koji mu je otkrio da je jedan od razloga za provalu u sjedište Demokratskog nacionalnog odbora bila skrivena "pedofilska knjiga", u kojoj se navodno nalazio popis političara. Na temelju dokumenata pribavljenih putem FOIA, Hougan je iznio tezu da su optužbe kako je Nixonova administracija postavila uređaje za prisluškivanje u sjedište Demokratskog nacionalnog odbora (DNC) bile dijelom  nastojanja da se prikrije prava istina; umjesto toga, ustvrdio je da je E. Howard Hunt i dalje radio za CIA-u, također je sudjelovao u operaciji prisluškivanja prostitutki u stambenom kompleksu Columbia Plaza Apartments, čiji je cilj bio prikupljanje informacija o seksualnim aktivnostima istaknutih osoba iz Washingtona – možda radi ucjene ili izrade psiholoških profila.

Prema Biggs: homoseksualnost je sistemski aspekt američke vojske. U djelu "The Western Way of War: Infantry Battle in Classical Greece" ("Zapadni način ratovanja: pješačka bitka u klasičnoj Grčkoj"), američki vojni povjesničar i član organizacije Philadelphia Society, Victor Davis Hanson, tvrdi da se "spartanska tradicija vojnog junaštva također tumačila u svjetlu snažnih emocionalnih veza proizašlih iz homoseksualnih odnosa". Hanson je najpoznatiji po svojoj knjizi "Carnage and Culture" ("Pokolj i kultura") iz 2001. godine, koja je postala bestseler nakon terorističkih napada 11. rujna, u kojoj iznosi tezu da je vojna nadmoć zapadne civilizacije, počevši od starih Grka, rezultat specifičnog skupa politika i vrijednosti. Hanson, koji je isprva podržavao neokonzervativce, a nedavno je izrazio i podršku Donaldu Trumpu, djelovao je kao komentator u konzervativnim medijima tipa "National Reviewa" i "Washington Timesa".

Prema Hansonovu mišljenju: zapadne vrijednosti, kao što su politička sloboda, kapitalizam, individualizam, demokracija, znanstveno istraživanje, racionalizam i otvorena rasprava čine posebno smrtonosnu kombinaciju kada se primijene na ratovanje. Ne-zapadna društva mogu povremeno dobiti bitku, no "zapadni način ratovanja" – koji Hanson smatra nenadmašnim po razornosti i odlučujućem ishodu – dugoročno će prevladati.

U članku "Oliver Stone perpetuates a classical myth" ("Oliver Stone održava na životu klasični mit"), napisan za 'National Review', Hanson kritizira film Olivera Stonea o Aleksandru Velikom zbog pretjeranog prikazivanja homoseksualnih sadržaja. Pritom Hanson ne kritizira film zato što ga smatra povijesno netočnim, već zato što nije uzeo u obzir prastaru dihotomiju između feminizirane homoseksualnosti i one muževnije, kakva je bila karakteristična za grčke vojske. Prema Hansonovu mišljenju, Stone pogrešno prikazuje onu vrstu homoseksualaca koje se u suvremenoj zapadnoj kulturi smatra osobama koje su odabrale takav stil života, a koje bi stari Grci ismijavali kao "patike" i "katamite" zbog sklonosti pasivnim odnosima, odluke da ne sklapaju brak, niti imaju djecu, te očitovanja znakova ženstvenosti. Umjesto toga, Hanson nudi usporedbu sa vrstom homoseksualnosti usvojenom u američkoj vojsci:

"Naša najbliža moderna američka predodžba o seksualnim praksama, bilo drevnih sofisticiranih ili drevnih pohotnih vojnika,  mogla bi se okarakterizirati ne kao pedofilija per se, već kao podskup pederastije: seksualna privlačnost prema mladićima od strane starijih muškaraca, često inače heteroseksualnih, koji se čine ravnodušnima prema muškarcima svojih godina, a opet nisu zainteresirani za pasivno sudjelovanje u seksualnom odnosu sa mladićima."

"Leonida kod Termopila", djelo Jacquesa-Louisa Davida (1814.)

Sukladno tome, u filmu "300", iz 2006. godine, prikazana je pretjerana i stilizirana verzija spartanske ratničke vještine. Film opisuje Bitku kod Termopila, u kojoj kralj Leonida predvodi 300 Spartanaca u borbu protiv perzijskog kralja Kserksa i njegove osvajačke vojske više od 300.000 vojnika, čime navodno spašava zapadnu demokraciju od istočnjačkog barbarstva. Film je kritiziran kao prikrivena propaganda u službi neokonzervativne agende protiv Irana, što je suvremeni naziv za Perziju. Roger Moore, kritičar lista 'Orlando Sentinel', povezuje film sa definicijom "fašističke umjetnosti", koju je dala Susan Sontag. Film "300" se temelji na istoimenom serijalu stripova Franka Millera i Lynn Varley iz 1998. godine. Miller je također napisao djelo "Holy Terror", gdje prati superheroja zvanog The Fixer u borbi protiv islamskih terorista, nakon napada na Empire City. Taj je roman izvorno zamišljen pod naslovom "Holy Terror, Batman!", te je trebao, kako je sam Miller priznao, poslužiti kao "propagandni komad" u kojem Batman "razbija guzicu Al-Qaidi". 

Unatoč pretjeranom mačizmu filma, istina je da su 300 spartanskih ratnika kod Termopila zapravo činili homoseksualni parovi. To bi objasnilo iskrivljen prikaz muškosti u filmu, koji je zapravo otvoreno homoerotičan. Prema riječima Alexandera Abad-Santosa, iz članka "Zašto gej muškarci vole film '300'" (objavljenog u časopisu The Atlantic): "Filmovi "300" i njegov nastavak, "300: Uspon carstva", pogodili su 'zlatnu sredinu' u američkoj kulturi, zauzeo je ono željeno mjesto gdje se susreću heteroseksualni tipovi, neokonzervativci i otvoreno homoseksualni muškarci". Abad-Santos tvrdi da film homoseksualnoj publici pruža "jedan od onih užitaka koji izazivaju osjećaj krivnje". Dodaje: "Ima nečeg zabavnog u pomisli da će se u kinima diljem Amerike gomile heteroseksualnih muškaraca gurati kako bi gledali sav taj homoerotizam – bili oni toga svjesni ili ne."

Među suradnicima supruga Kay Griggs, uz Wilsona, nalazili su se i James R. Joy iz Američkih marinaca, te general John J. Sheehan, također iz marinaca. Oni su inicirali tzv. "cherry marines" (novake) i dobili zadaću njihove indoktrinacije za razne korisne svrhe. Navode o homoseksualnom zlostavljanju potvrdili su bivši marinci koji su se žalili da su bili silovani kao dio procesa inicijacije u svoju postrojbu, posebice je zloglasna baza Parris Island bila više puta kritizirana zbog brutalnih praksi maltretiranja novaka. Michael Scarce, zagovornik zdravlja homoseksualnih muškaraca, objašnjava: "Ponekad se kultura vojnog silovanja između osoba istog spola održava pod institucionaliziranim plaštem borbene obuke." 

Kroz brojne razgovore sa suprugom, vođene u alkoholiziranom stanju, Griggs je stekla detaljan uvid u pravu prirodu obuke za vođe, krijumčarenja droge i prodaje oružja, kao i tajne svjetske mreže za obuku profesionalnih ubojica. CIA je, prema njezinim riječima, igrala sporednu ulogu. Cijelim procesom upravljali su NATO i Vrhovni stožer savezničkih snaga u Europi (SHAPE), u suradnji sa mafijom i kabalističkim cionistima, skupinama koje još od Operacije Paperclip održavaju moć nacističke Njemačke unutar SAD-a. Kao rezultat toga, preuzeli su ono što ona naziva "njemačkom bolešću". 

Griggs je među civilnim suradnicima svoga supruga (sudionicima seksualnih zabava na Princetonu) navela direktore CIA-e,  Allena Dullesa i Williama Colbyja; zamjenika direktora CIA-e, Franka Carluccija; državne tajnike, Georgea Shultza (u administraciji Ronalda Reagana) i Jamesa Bakera (u administraciji Georgea H. Busha). Svi su oni bili ključni sudionici afere Iran-Contra i financiranja mudžahedina u Afganistanu. Suprug Kay Griggs pohađao je školu Hun School na Princetonu, zajedno sa princom Turki al-Faisalom, koji je kasnije postao čelnikom saudijske obavještajne službe i blisko sudjelovao u financiranju mudžahedina u Afganistanu u ime CIA-e. Alexander Robinson, koji je 1950-tih bio pomoćnik ravnatelja ove škole i osobno iskustvo službe u marincima, bio je zadužen za dovođenje Saudijaca, također je organizirao pedofilske homoseksualne igre sa djecom, uključujući Griggsa i Saudijce. Prema riječima Griggs: u mrežu "seksualnih perverzija" njezina supruga, uz generale Alfreda M. Graya mlađeg i Johna J. Sheehana, bio je uključen i general Carl Stiner, zapovjednik Zapovjedništva za združene specijalne operacije (JSOC) u Fort Braggu od 1984. do 1987. godine, i vrhovni zapovjednik Zapovjedništva za specijalne operacije SAD (USSOCOM). Nakon umirovljenja, Stiner je postao predsjednikom zaklade Special Operations Warrior Foundation, u čijem su savjetodavnom odboru bili Frank Carlucci, senator John McCain, Sam Nunn i general Edward C. Meyer.

George Town Club 

Frank Terpil objasnio je Houganu: "Povijesno gledano, jedan od Wilsonovih zadataka u CIA-i bio je vrbovati ili kompromitirati članove oba doma [Kongresa] svim potrebnim sredstvima... Određene se ljude moglo lako prisiliti na suradnju tako da im se omogućilo ostvarenje njihovih seksualnih fantazija u stvarnosti." Godine 1980. je pukovnik Cutolo sastavio pisanu izjavu pod prisegom, gdje je tvrdio da je Wilson vodio opsežne operacije nadzora da bi unaprijed doznao za svakoga tko bi pokušao odati informacije o operacijama krijumčarenja droge u koje je bila uključena CIA. Elektronički nadzor provodio se nad brojnim senatorima i kongresnicima, policijskim dužnosnicima, pravosudnim djelatnicima, i nad katoličkim katedralama u New Yorku i Bostonu. Wilson je također optužen za prodaju povjerljivih informacija koje je prikupio tvrtkama iz vojno-industrijskog kompleksa, a one su te informacije iskoristile kao sredstvo pritiska na političare u Washingtonu za osiguranje unosnih ugovora.  

Terpil je također rekao Houganu da je Wilsonova baza za organiziranje kompromitirajućih situacija bio klub "George Town Club" koji je osnovao Tong Sun Park, korejski obavještajac obučen za rad u CIA-i. Prema riječima Susan Trento: Park je novac stečen zahvaljujući vezama sa južnokorejskom vladom i obavještajnom službom KCIA koristio za pokrivanje golemih troškova rada kluba "George Town Club", te za podmićivanje utjecajnih članova Kongresa. Park, poznat kao "azijski Veliki Gatsby" je bio upleten u dva politička skandala, povezana sa novcem: aferu "Koreagate" tijekom 1970-tih, i skandal vezan uz program "Nafta za hranu" ("Oil-for-Food") tijekom 2000-tih. Južnokorejski predsjednik, Park Chung Hee (kojega je na vlast doveo Kim Chong Pil, osnivač Crkve ujedinjenja i čelnik Korejske središnje obavještajne agencije, KCIA), i njegovi suradnici osnovali su, 1970. godine u Seulu, odbor za koordinaciju lobiranja u SAD-u koje su provodili Park i drugi; to je lobiranje uključivalo davanje novca za više od 24 kongresnika. Park je, 1976. godine, optužen za podmićivanje članova Kongresa u sklopu uspješnog nastojanja da se američka vlada uvjeri da zadrži svoje trupe u Južnoj Koreji. Godine 1977. je okružni sud SAD-a podigao protiv njega optužnicu po 36 točaka, uključujući: podmićivanje, nezakonite donacije za političke kampanje, prijevaru putem pošte, reketarenje i neprijavljivanje statusa agenta službe KCIA. Richard Viguerie, jedan od osnivača pokreta Moral Majority, također je bio član kluba George Town Club. Tijekom afere Koreagate, Viguerie je surađivao sa Tong Sun Parkom i korejskom obavještajnom službom (KCIA). Viguerie je primio gotovo milijun dolara za kampanju izravne pošte, provedenu u ime Korejaca. Godine 1979., ubrzo nakon odlaska iz CIA-e, Tom Clines (suradnik Ted Shackleyja) je preselio urede tvrtke EATSCO na adresu 7777 Leesburg Pike, gdje su bili Vigueriejevi podstanari. "Stvarnost je takva da je 7777 Leesburg Pike postao sjedištem privatne CIA-e", izjavio je Mike Pilgrim, bivši zaposlenik Cappuccija. Prema riječima Josepha Trenta: "Veza između desničarskih frakcija Republikanske stranke i Shackleyjevih suradnika postala je obilježje privatnih obavještajnih operacija tijekom mandata administracija Reagana i Busha. Umjesto djelovanja putem postaja CIA-e u inozemstvu, špijunaža i tajne operacije provodile su se posredstvom konzervativnih političkih organizacija diljem svijeta." 

Park je osnovao George Town Club zajedno sa utjecajnim washingtonskim lobistom, Robert Keith Grayem. Za samog Graya je John DeCamp tvrdio da je bio stručnjak za operacije ucjenjivanja na temelju homoseksualnosti i bio u službi CIA-e; te je zabilježeno da je surađivao sa Roy Cohnom. Gray je bio predsjednik uprave i izvršni direktor tvrtke 'Hill & Knowlton', jedne od dviju najvećih svjetskih agencija za odnose sa javnošću, i sa klijentima iz samog vrha poslovnog svijeta, npr. AT&T, IBM, Xerox i DuPont. CBS-ova emisija "60 Minutes" je opisala 'Hill & Knowlton' kao "uvjerljivo najveću i najutjecajniju agenciju za odnose sa  javnošću u Washingtonu", dodajući kako ih "kritičari optužuju da djeluju kao neizabrana vlada iz sjene". Prema pisanju 'Washington Posta': Gray je bio "jedan od najtraženijih lobista u Washingtonu", a novinar tog lista jednom ga je nazvao "svojevrsnom legendom ovoga grada... čovjekom u crnom smokingu, snježnobijele kose i osmijeha poput dijamanta." 

Grayeva knjiga "18 Acres Under Glass", koja je dospjela na četvrto mjesto ljestvice najprodavanijih djela lista 'The Timesa',  istaknula je zahtjeve koji su se postavljali pred njega u političkom i društvenom životu dok je obnašao dužnost tajnika kabineta predsjednika Dwighta D. Eisenhowera, uz anegdote o susretima sa kraljevima i kraljicama. Gray se pojavio na naslovnicama časopisa 'Time' i 'U.S. News & World Report'. Časopis 'AdWeek' proglasio ga je marketinškim stručnjakom godine, a bio je i tema 15-minutne emisije "Monitor" na TV-mreži NBC. Gray je sudjelovao u predsjedničkoj kampanji svog prijatelja Ronalda Reagana 1976. godine. 1980. godine je obnašao dužnost zamjenika direktora za komunikacije, izravno je odgovarao Bill Caseyju, također i  pridonio Operaciji "Listopadsko iznenađenje" ("October Surprise"). U časopisu 'Newsweek' je navedeno kako se Gray često "hvalio bliskim odnosom sa Williamom Caseyjem iz CIA-e. Gray je govorio da bi, prije prihvaćanja stranog klijenta, za to tražio odobrenje direktora CIA-e, Billa Caseyja." 

Zajedno sa generalom Robertom Richardsonom, članom strateškog odbora organizacije ASC, Gray je bio i u upravi tvrtke Consultants International, jedne od Wilsonovih paravan-tvrtki. Prema Wilsonovim riječima, Gray je već posjedovao sigurnosne provjere, što je omogućilo njegovo imenovanje. Shackley je Graya upoznao preko Anne Chennault, udovice generala Clairea Chennaulta (osnivač Air America) i suradnice Tong Sun Parka. Iako se Gray pokušao distancirati od Wilsona, nakon što je ovaj 1983. godine uhvaćen u nezakonitoj prodaji oružja Libiji - izvještaj Ratne mornarice o Wilsonovoj obavještajnoj karijeri (do kojeg je došao novinar Peter Maas) otkrio je da je Gray opisao Wilsona kao čovjeka od "bezrezervnog povjerenja", te da su Gray i Wilson održavali profesionalne kontakte "dva ili tri puta mjesečno" još od 1963. godine.

Gray je, kako je objasnio Joseph Trento, bio tipičan primjer moćnih washingtonskih lobista i stručnjaka za odnose sa javnošću, a koje su CIA i Shackley godinama iskorištavali. Grayeva osobna tajna, zbog koje je bio podložan zahtjevima obavještajne zajednice, bila je tajna o njegovoj homoseksualnosti. Odbor za etiku Zastupničkog doma istraživao je Graya 1982. godine zbog optužbi o "korištenju droga i seksualnih usluga za lobiranje kod kongresnika". Dva člana Odbora bila su zadužena za razgovor sa Carlom Shufflerom, detektivom washingtonske policije, koji je izvijestio o postojanju službe za mušku prostituciju na Capitol Hillu (za koju je vjerovao da je povezana sa Grayem), a koja je uključivala seks, droge i kurire (tzv. pages) iz Zastupničkog doma, uz osobu iz svijeta organiziranog kriminala, Joe Neslinea.

Među istaknutim klijentima tvrtke 'Gray & Company', a koju je Gray osnovao 1981. godine, nakon odlaska iz agencije 'Hill & Knowlton', bili su: saudijski milijarder i trgovac oružjem (u aferi Iran-Contra) Adnan Khashoggi; haićanska vlada pod vlašću obitelji Duvalier; banka First American; sindikat Teamsters; velečasni Moon. Gray je također ušao u upravni odbor banke BCCI,  nakon što je ona preuzela banku First American. Još jedan klijent bio je trgovac robama i financijaš, Marc Rich. On je, 1983. godine, optužen za trgovinu sa Iranom tijekom talačke krize i po nizu drugih točaka optužnice, nakon čega je pobjegao iz zemlje, a kasnije ga je pomilovao predsjednik Bill Clinton.

Prema pismenoj izjavi, pod zakletvom, koju je za organizaciju Christic Institute podnio Daniel Sheehan, kada su Edwin Meese, potpredsjednik Bush, direktor CIA-e Bill Casey, savjetnik za nacionalnu sigurnost Robert McFarlane i Oliver North osmišljavali strategiju za zaobilaženje Kongresa radi naoružavanja pobunjenika Contrasa, obratili su se tvrtki 'Gray & Company'. Na tim je sastancima skupina odlučila da će Robert Owen (zaposlenik te tvrtke) pružiti paravan za CIA-u osnivanjem privatne skupine za potporu Contrasima, kojom bi upravljali građani i čija bi svrha bila javno prikupljanje sredstava i pomoći za tu pobunjeničku skupinu. Owen je tu javnu organizaciju osnovao stupivši u kontakt sa generalom John K. Singlaubom, suradnikom Teda Shackleyja. Singlaub je potom osnovao Vijeće SAD-a za svjetsku slobodu (United States Council on World Freedom) i započeo sa  javnim prikupljanjem sredstava za Contrase. Robertov stariji brat, Dwight, služio je u jedinici MACV-SOG zajedno sa Singlaubom. Robert je tvrdio da je djelovao kao Northov osobni predstavnik kod Contrasa i služio je privatno kao posrednik, jer je Northu zakonski bilo zabranjeno osobno se sastajati sa pripadnicima te skupine.

Predsjednik Ronald Reagan i Ed Meese u Ovalnom uredu (1981.)

U svojoj knjizi iz 1992. godine, "The Power House: Robert Keith Gray and the Selling of Access and Influence in Washington",  Susan B. Trento opisuje kako je "g. Gray, nakon što je desetljećima besramno trgovao pristupom i utjecajem, dosegnuo vrhunac svoje moći". Susan Trento piše da su ga časopisi 'Playboy' i 'Penthouse' angažirali kako bi diskreditirao Komisiju za pornografiju, koju je vodio njegov prijatelj, glavni državni odvjetnik, Edwin Meese. Godine 1983., dok je radio u Uredu za pravosuđe i prevenciju maloljetničke delinkvencije (OJJDP), Meese je zatražio od Alfred S. Regneryja neka neformalno predvodi vladinu kampanju protiv pornografije. Alfred S. Regnery, sin Henryja Regneryja (član ASC i osnivač izdavačke kuće Regnery Publishing), tijekom studija je bio voditelj organizacije YAF (Young Americans for Freedom). Na početku karijere radio je kao pomoćnik u Senatu za vrijeme mandata predsjednika Reagana. Od 1986. do 2003. godine je obnašao dužnost predsjednika izdavačke kuće Regnery Publishing. Također je bio predsjednik Upravnog odbora instituta Intercollegiate Studies Institute (ISI), te član upravnog odbora udruge Philadelphia Society.

Godine 1976. je Alfredova supruga, koja je tada bila u osmom mjesecu trudnoće, prijavila policiji da su joj u kuću provalila dvojica muškaraca, te je pod prijetnjom nožem prisilila na oralni seks, uz upozorenje da njen suprug treba odustati od utrke za mjesto okružnog tužitelja. Ipak, policijska istraga zaključila je da je ona u potpunosti izmislila taj incident. Unatoč tome, Regnery je novinaru izjavio "da su mu suprugu silovali bijelac i crnac, te da je bila izbodena nožem". Nedugo nakon navodnog napada, policija je pretražila Regneryjev dom i pronašla zbirku pornografskog materijala, uključujući "nekoliko kataloga raznih kontracepcijskih sredstava i erotskih proizvoda". Policija je također izvijestila o pronalasku "knjige sa brojnim fotografijama u boji, koje prikazuju razne oblike seksualnog zadovoljavanja, uključujući oralni seks i umetanje predmeta u rodnicu", njemačkog časopisa za odrasle te primjerka časopisa 'Penthouse'. 

Judith Reisman, koja je također opsežno istraživala poguban utjecaj Alfreda Kinseya, dobila je odobrenje Ministarstva pravosuđa za bespovratna sredstva u iznosu od 798.531 dolara da bi provela "studiju na Američkom sveučilištu (American University) sa  ciljem utvrđivanja postoji li poveznica između časopisa 'Playboy', 'Hustler' i drugih eksplicitnijih materijala i nasilja među maloljetnicima". Do 1986. godine je Reisman dovršila svoje istraživanje i pronašla "2016 karikatura koje prikazuju djecu za koju se čini da su mlađa od 17 godina, uz 3988 drugih slika, fotografija i crteža koji prikazuju dojenčad ili mlade". Priroda rada Judith Reisman, kao i istovremeni rad Komisije glavnog državnog odvjetnika za pornografiju (koja je 1986. godine sastavila tzv. Meeseovo izvješće), izazvali su zabrinutost u industriji pornografije. "Kakve god bile vrijednosti njezina istraživanja", kako je zaključio Trento, u trenutku kada je potpora Ureda za maloljetničku delinkvenciju i prevenciju (OJJDP) bila najpotrebnija, njegovo se vodstvo distanciralo od Reisman. Njen je projekt propao, a ona se osjećala "ogorčeno" i "bespomoćno", nakon što je "godine provela stječući stručnost i obavljajući posao za koji je smatrala da je izvrstan i u javnom interesu".

Otac Bruce Ritter sa guvernerom Hugh Careyjem i kardinalom Cookom u vrtu novootvorene ustanove Covenant House za beskućnike među adolescentima

AmeriCares

Tvrtka Hill & Knowlton pružila je podršku katoličkom svećeniku Bruce Ritteru, ravnatelju organizacije Covenant House, koji se našao u središtu skandala. Covenant House najveća je privatno financirana organizacija na američkom kontinentu, koja pruža smještaj, hranu, hitnu skrb u kriznim situacijama, i niz drugih usluga mladima bez doma i onima koji su pobjegli od kuće. Godine 1984. je Reagan, u svom govoru o stanju nacije, pohvalio Covenant House zbog njihova rada na pomaganju mladim beskućnicima i bjeguncima. Godine 1985., Ritter je član Meeseove komisije za pitanja pornografije. Godine 1990. je Ritter prisiljen podnijeti ostavku u Covenant Houseu, nakon brojnih izvještaja o tome da je stupao u seksualne odnose sa nekoliko dječaka o kojima se skrbila ta dobrotvorna organizacija, i da je počinio financijske nepravilnosti u njezinu poslovanju. Izvještaj,  koji su za Covenant House izradile tvrtka 'Kroll and Associates' i odvjetničko društvo 'Cravath, Swaine & Moore', naveo je 15 slučajeva prijavljenih seksualnih kontakata između Rittera i mladih osoba smještenih u Covenant Houseu, ili mladih odraslih osoba koje su ondje volontirale kao savjetnici u sklopu tzv. Zajednice vjere (Faith Community). To je jedan od najeksponiranijih slučajeva seksualnog zlostavljanja unutar Katoličke crkve, za koje se tijekom sljedeća dva desetljeća otkrilo da je bilo raširena pojava. Ritter je napustio franjevački red, ali je zadržao svećeničke ovlasti.

Glavnu misiju Covenant Housea u Gvatemali je pokrenuo bivši poslovni partner nikaragvanskog diktatora Anastasija Somoze, Roberto Alejos Arzu, čija je plantaža služila kao poligon za obuku u sklopu neuspjele invazije CIA-e na Kubu u Zaljevu svinja. List 'Village Voice' je citirao Jean-Marie Simon, autoricu knjige "Guatemala: Eternal Spring, Eternal Tyranny" ("Gvatemala: Vječno proljeće, vječna tiranija"): "To je kao da imate Idija Amina u upravnom odboru Amnesty Internationala." 

Ritter je bio član upravnog odbora organizacije AmeriCares, koja je bila povezana sa preusmjeravanjem sredstava pobunjenicima skupine Contras. AmeriCares je osnovan uz pomoć čelnika Malteških vitezova i člana organizacije CNP, bliskog prijatelja Pata Robertsona, J. Peter Graceom (osnivačem organizacije Western Goals). Reagan je imenovao Gracea, člana Vijeća za vanjske odnose (CFR), neka bude predvodnikom tzv. Graceove komisije, koja je bila zadužena za pitanja rasipništva i neučinkovitosti u saveznoj vladi. Graceova tvrtka, 'W.R. Grace & Company', ističe se kao središte djelovanja Malteških vitezova (SMOM) u SAD-u. Čak je osam vitezova – uključujući kancelara reda, John D. J. Moorea, koji je za vrijeme mandata predsjednika Nixona i Forda obnašao dužnost veleposlanika u Irskoj – bilo na čelu te tvrtke. Tvrtku je osnovao Peterov djed, William Grace, blizak suradnik George de Mohrenschildta. Grace je odigrao ključnu ulogu u Operaciji Paperclip. U vojnom izvješću iz ratnih vremena, tvrtka W.R. Grace je optužena za pružanje zaštite Klausu Barbieju. J. Peter Grace imao je dugu povijest suradnje sa organizacijama povezanima sa CIA-om, kao npr. Radio Liberty i Radio Slobodna Europa, čiji je idejni začetnik bio Reinhard Gehlen.

U upravnom odboru ove tvrtke su također sjedili: Zbigniew Brzezinski, Lawrence Eagleburger, članovi obitelji Bush, Colin Powell, Richard Stilwell (iz organizacija ASC i Le Cercle), Robert W. Galvin (predsjednik ASC-a) i Sol M. Linowitz (predsjednik uprave tvrtke Xerox Corp). Linowitz je bio predstavnik pri Organizaciji američkih država. 1964. godine je, zajedno sa David Rockefellerom, suosnovao organizaciju International Executive Services Corp (IESC), što je međunarodna organizacija za razvoj poslovanja i za koju su Linowitz i Rockefeller 1998. godine primili Predsjedničku medalju slobode. Linowitz je obnašao i dužnost u organizaciji World Future Society, u kojoj su Barbara Marx Hubbard bila predsjednica, a Maurice Strong direktor. 

Prema navodima na vlastitoj internetskoj stranici: "AmeriCares na terenu djeluje putem vladinih ministarstava i organizacija za socijalnu skrb, sa dugogodišnjom uspješnom praksom, kao što su Malteški red, Sestre milosrdnice Majke Terezije, Adventist Development and Relief Agency International, HOPE Worldwide, Project Mercy, Centres pour le Développement et la Santé te Help The Afghan Children." Organizaciju AmeriCares osnovao je, i do 2002. godine, vodio Robert Macauley, cimer George H. W. Busha sa fakulteta i prva osoba koja nije katolik, a primila je prestižno odličje Zapovjedničkog križa Malteškog reda. U siječnju 1990. godine, neposredno nakon sloma komunističkog režima u Rumunjskoj, AmeriCares, uz njemački i mađarski ogranak Malteškog reda,  financirali su prozapadne frakcije. To je partnerstvo često surađivalo sa ozloglašenom tvrtkom Southern Air Transport (nekadašnji Air America), koja je služila kao paravan za djelovanje CIA-e. U Gvatemali je zajedničke aktivnosti organizacije AmeriCares i Malteškog reda vodio Roberto Alejos Arzu. Tijekom rata u Afganistanu, AmeriCares je evakuirao ranjene mudžahedine u Vojnu bolnicu Walter Reed u Washingtonu. AmeriCares je pružao medicinsku pomoć nikaragvanskim kontrašima (Contras), koje je podržavala CIA, putem programa pod nadzorom Olivera Northa.

U svibnju 1985. godine, u sklopu zajedničke inicijative organizacije AmeriCares i mreže Christian Broadcasting Network (CBN) Pata Robertsona (koja je slovila za jednog od glavnih privatnih financijera pobunjenika Contrasa) je najavljena humanitarna akcija vrijedna 20 milijuna dolara za slanje "humanitarne" pomoći u Honduras, Salvador i Gvatemalu. Dio te pomoći trebao se podijeliti putem jedinica organizacije Operation Blessing u Srednjoj Americi, kao i posredstvom Malteškog reda. Dok je putovao prema Hondurasu, zrakoplovom C-130 natovarenim medicinskim potrepštinama, Robertson je novinaru u Miamiju izjavio da bi "dio [te pomoći] mogao dospjeti do Contrasa". Direktor informativnog programa CBN-a, James Whelan, bivši je urednik lista 'Washington Times', koji je u vlasništvu Crkve ujedinjenja velečasnog Moona.

13. siječnja 1988. godine, sedam dana prije odlaska sa dužnosti predsjednika, Suvereni malteški vojni red dodijelio je svoje najviše odličje (Ogrlicu Reda za zasluge) Ronaldu Reaganu na svečanoj večeri u hotelu Waldorf-Astoria u New Yorku. On je pohvalio Red za njegov dobrotvorni rad putem organizacije AmeriCares i njezina predsjednika Boba Macauleyja. Bilo je to prvi put da je jednom američkom predsjedniku ponuđeno, i da je on prihvatio, odličje Malteških vitezova. Također, bio je to prvi posjet SAD-u Velikog meštra Reda (koji nosi titulu kneza i kardinala Katoličke crkve) u 900 godina dugoj povijesti Reda.

U svom je govoru je Reagan pohvalio članove Reda, istaknuvši da "odražava sve mijene zapadne civilizacije i njezinu plemenitu sadašnjost, koja predstavlja spomenik najvišim vrijednostima slobodnih muškaraca i žena." Zatim je svojim neoliberalnim načelima dao kršćansko obilježje, pozvavši nazočne da pomognu Americi u raspravi sa onima koji tvrde da su "porezi preniski, a država premala", promicanjem privatne dobrotvornosti kako bi se izbjegle zamke "države blagostanja", a koja je siromašnima oduzela "onu moralnu snagu koja im je oduvijek davala odlučnost da se uspinju američkom ljestvicom prilika". 

Za Roberta Keitha Graya govorilo se da je bio "najbliži prijatelj u Washingtonu" Haroldu Andersenu, izdavaču novina 'Omaha World-Herald', koji je bio umiješan u pedofilsku mrežu povezanu sa Skandalom Franklin u Omahi (Nebraska). Skandal Franklin bio je samo jedan dio puno šire operacije pružanja seksualnih usluga (tzv. "call boy"), koja je uključivala djecu i tinejdžere iz ustanove Boys Town, katoličkih sirotišta i sa ulice, uz njihov smještaj prvenstveno u Washingtonu i New Yorku. Ustanovu Boys Town je osnovao u Omahi, 1917. godine, irski svećenik Edward Flanagan. Boys Town je stekao toliki ugled da su Spencer Tracy i Mickey Rooney glumili u filmu "Boys Town" (1938.) i tako pretvorili oca Flanagana u živu legendu. Flanagan je bio međunarodno priznat kao "vodeći svjetski stručnjak za odgoj dječaka i skrb o mladima". Nakon završetka Drugog svjetskog rata, predsjednik i slobodni zidar, Harry S. Truman, zamolio je Flanagana neka obiđe Aziju i Europu da bi pomogao djeci bez doma i zanemarenoj djeci. U završnici filma "Superman IV: Potraga za mirom" (1987.), Superman smješta Lennyja, nećaka zlikovca Lexa Luthora, u Boys Town, obavještavajući svećenika da je Lenny bio pod lošim utjecajem, te vraća Lexa u zatvor.

Skandal Franklin doveo je u vezu i Michael Aquina iz Hrama Seta (Temple of Set). U vrijeme dok je bio član LaVeyjeve Sotonine crkve, Aquino je u vojsci obavljao dužnost specijalista za obavještajni rad i psihološko ratovanje. Bio je umiješan u otmice i ritualno seksualno zlostavljanje djece diljem zemlje putem pedofilskih mreža, što je punilo novinske stupce tijekom 1980-ih. Budući je bio povezan i sa najvišim krugovima američkog društva, uključujući vojsku, djelovanje je bilo posebno usmjereno na vrtiće i centre za dnevnu skrb, i to u vojnim bazama poput Fort Bragga i Presidija. U knjizi "Novi vjerski pokreti" ("The New Religious Movements"), autora Eugene V. Gallaghera, navodi se da je Aquino od 1986. godine bio upleten u nekoliko kontroverzi. On i njegova supruga Lilith bili su osumnjičeni za zlostavljanje djece u centru za dnevnu skrb u vojnoj bazi Presidio u San Franciscu, no protiv njih nikada nije podignuta optužnica. Godine 1994. je Aquino tužio Lindu Blood, bivšu članicu Hrama Seta (Temple of Set), zbog klevete iznesene u njezinoj knjizi "The New Satanist", gdje je tvrdila kako je Hram dio sotonističke urote na nacionalnoj razini, a koja je uključivala zlostavljanje djece i ubojstva. Knjiga je prikazala Aquina i njegove sljedbenike kao "pedofile, zlostavljače djece, ubojice i glavne organizatore sotonističke urote na nacionalnoj razini". Spor je riješen izvansudskom nagodbom, a detalji nagodbe ostali su povjerljivi.

Lawrence E. King Jr.

Optužbe vezane uz mrežu dječje prostitucije Franklin su se odnosile na razdoblje između 1988. i 1991. godine, i uključivale navodnu mrežu za seksualno iskorištavanje djece koja je opsluživala istaknute građane Nebraske, kao i visokopozicionirane američke političare. Optužbe su se fokusirale na djelovanje Lawrence E. Kinga mlađeg, koji je vodio danas ugašenu kreditnu uniju Franklin Community Federal Credit Union (FCFCU) u Omahi (Nebraska), i koja je pružala usluge lokalnoj afroameričkoj zajednici. King je izveo državnu himnu na Republikanskoj nacionalnoj konvenciji 1984. godine. Bio je afroamerička zvijezda Republikanske stranke u usponu. Posjedovao je gradsku kuću u Washingtonu, gdje je priređivao zabave sa brojnim uglednim gostima. U kolovozu 1988. godine je organizirao zabavu vrijednu 100.000 dolara tijekom Republikanske nacionalne konvencije, te se pojavio u videu gdje je, zajedno sa Jack Kempom, pozivao Afroamerikance neka glasaju za George H. W. Busha.

Sudski dokumenti i knjiga DeCampa, koji je zastupao Paula Bonaccija (jednu od žrtava), navode da je King organizirao skupine djece radi seksualnog ucjenjivanja, kao i kompromitiranja političara i poslovnih ljudi, te da je imao političke veze koje su sezale sve do ureda predsjednika SAD-a. Optužbe su također tvrdile da je navodnu mrežu za seksualno iskorištavanje vodila sekta štovatelja Sotone, umiješana u sakaćenje, žrtvovanje i kanibalizam nad brojnom djecom.

Bonacci, koji boluje od disocijativnog poremećaja identiteta (DID), izjavio je da su ga u mladosti prevozili diljem SAD-a i prisiljavali neka "traži" djecu koja bi onda postala žrtve seksualnog zlostavljanja i pornografije optuženog Kinga, neka stupa u seksualne odnose sa raznim osobama, prenosi drogu i sudjeluje u sotonističkim "snuff" filmovima, čemu je nazočio i Larry King. Kao mjesto sotonističkog ubojstva naveo je Bohemian Grove u sjevernoj Kaliforniji; također je raspolagao insajderskim informacijama o mnogim slučajevima sotonističkog ritualnog zlostavljanja diljem zemlje kojima je, prema vlastitim tvrdnjama, sam prisustvovao. Bonacci je izjavio da je zrakoplovima prebacivan u Europu iz zračne baze Offutt (sjedište Strateškog zračnog zapovjedništva) u Omahi, koja je povezana sa sjedištem NATO-a u Bruxellesu (Belgija).

Noreen Gosch, majka Johnny Goscha koji je otet u dobi od 12 godina, svjedočila je u korist Bonaccija 05. veljače 1999. godine, tijekom ročišta u građanskoj parnici protiv Kinga. Gosch je bila zaslužna za donošenje zakona vezanih uz nestalu djecu. Zahvaljujući njenim naporima osnovan je Nacionalni centar za nestalu i iskorištavanu djecu (National Center for Missing and Exploited Children). Godinama je provodila vlastitu istragu o nestanku svog sina i na tom ročištu je istaknula da bi, da je FBI doista obavio svoj posao u njihovom slučaju, to "otkrilo najveći skandal u Sjedinjenim Državama, veći od afere Iran-Contra".  Bonacci je Gosch pružio informacije o otmici njezina sina i priznao da je sudjelovao u toj otmici.

Gosch je tvrdila da ju je njezin sin Johnny posjetio u ožujku 1997. godine i ispričao istu priču kao i Bonacci, te zatražio neka te tvrdnje iznese u javnost. Rekao je da profesionalni pedofili iskorištavaju otetu djecu i druge osobe, te da su neka od te djece žrtve kontrole uma. U svojoj knjizi "Why Johnny Can’t Come Home" ("Zašto se Johnny ne može vratiti kući"), Gosch je napisala da su on i još troje ljudi tvrdili kako je potpukovnik Michael Aquino, osnivač Hrama Seta, bio umiješan u Johnnyjevu otmicu. Gosch je na sudskom ročištu izjavila sljedeće:

"Postojao je čovjek po imenu Michael Aquino. Bio je u vojsci. Imao je najvišu razinu sigurnosne provjere Pentagona. Bio je pedofil. Bio je sotonist. Osnovao je Hram Seta. Također je bio vrlo blizak prijatelj Antona LaVeya. Njih su dvojica bili vrlo aktivni u ritualnom seksualnom zlostavljanju. Preusmjeravali su sredstva iz tog vladinog programa kako bi provodili eksperimente na djeci... pri čemu su namjerno cijepali osobnosti te djece na više dijelova (višestruka osobnost) tako da, kada bi ih se ispitivalo, kada bi davali iskaz pod prisegom ili bili ispitivani na detektoru laži – osim ako ispitivač nije znao kako ispitivati ​​osobu sa poremećajem višestruke osobnosti – ne bi se došlo do nikakvih dokaza.

Koriste tu djecu da bi seksualno kompromitirali političare, ili bilo koga drugoga nad kim žele imati kontrolu... odvodili su ih kako bi ih iskorištavali profesionalni pedofili. Ljudi koji imaju novca da kupe što žele i vode djecu kamo god žele... mogli su, cijepanjem dječjih osobnosti, svaku od tih osobnosti uvježbati za obavljanje drukčije funkcije. Pritom ostale osobnosti, unutar te temeljne osobnosti, za to ne bi znale niti bi se toga sjećale." 

Bonaccija je također podvodio Craig Spence, blizak prijatelj Roy Cohna i suradnik Larry Kinga. Spence je organizirao zabave na kojima su, među ostalima, sudjelovali novinari Eric Sevareid, Ted Koppel i William Safire; bivši direktor CIA-e William Casey; pokojni John Mitchell, državni odvjetnik u administraciji Richarda Nixona; konzervativna aktivistica Phyllis Schlafly; veleposlanik James Lilley; general Alfred Gray, zapovjednik Korpusa marinaca; te Arnaud de Borchgrave, glavni urednik 'Washington Times'. 

Prema navodima prijatelja, poznanika i dokumentaciji, Spence (koji se često hvalio radom za CIA-u) ozvučio bi prostorije u kojima je održavao zabave i postavljao dvosmjerna zrcala da bi kompromitirao goste; nabavljao je kokain, ucjenjivao pojedine suradnike, te trošio i do 20.000 dolara mjesečno na muške prostitutke. Ipak, Spence je dospio u središte pozornosti javnosti nakon članka objavljenog 28. lipnja 1989. godine, u Washington Timesu', gdje je otkriveno da je organizirao najmanje četiri ponoćna obilaska Bijele kuće, na koje je vodio tada 15-godišnjeg Paula Bonaccija, lažno ga predstavljajući kao svog sina. 'Washington Times' je izvijestio kako je "gospodin Spence dao naslutiti da su obilaske dogovorile osobe s 'najviših razina'",  uz Donald Gregga, savjetnika za nacionalnu sigurnost potpredsjednika George H. W. Busha. Kada su od njega zatražili neka otkrije tko mu je omogućio ulazak u Bijelu kuću, Spence je uzvratio pitanjem: "Tko je omogućio Félixu Rodríguezu susret sa Bushem?", aludirajući pritom na Gregga.

Nekoliko mjeseci prije smrti, Spence je dao naslutiti da je bio umiješan u još teža kaznena djela. "Sve ovo što ste otkrili (vezano uz muške prostitutke, podmićivanje i obilaske Bijele kuće), da budem iskren, beznačajno je u usporedbi s drugim stvarima koje sam učinio. No, o tome vam neću govoriti, a svijet će se nekako nastaviti vrtjeti." Prema riječima njegova poslovnog suradnika, Spence ga je unaprijed upozorio da bi ga CIA mogla "izdati" i "ubiti, a zatim to prikazati kao samoubojstvo". Nekoliko mjeseci kasnije, Spence jest počinio samoubojstvo, a dokumentacija o istrazi ostaje zapečaćena. 

Bonacci je naveo iste navodne zlostavljače kao i ostali tužitelji, spomenuvši Larryja Kinga, tadašnjeg načelnika policije u Omahi Wadmana, te izdavača novina 'Omaha World-Herald', Harolda Andersena. Bonacci je također izjavio da je viđao Alishu Owen na Kingovim zabavama, i da je osobno svjedočio kako ju je Wadman zlostavljao. Owen je tvrdila da ju je Wadman oplodio. Kada je nekoliko žrtava progovorilo o tome da su bile izložene dječjoj pornografiji, Gary Caradori, istražitelj povjerenstva Franklin (koje je vodio senator iz Nebraske, Loran Schmit), krenuo je u potragu za dokazima. Bonacci je ukazao na Kingova fotografa Rustyja Nelsona. Nelson je svjedočio da se sredinom 1990. godine sastao sa Caradorijem u Chicagu, te mu predao fotografije i druge dokumente koji su potvrđivali iskaze djece žrtava. Caradori je nazvao svog nadređenog, senatora savezne države Nebraske Lorana Schmita, kako bi ga izvijestio da sada drže aktere istrage "u šaci". No, nekoliko dana kasnije, dok se sa tim dokazima vraćao iz Chicaga u Nebrasku svojim privatnim zrakoplovom, Caradori i njegov 10-godišnji sin A.J. su poginuli u eksploziji zrakoplova, koja nikada nije razjašnjena.

U veljači 1989. godine, glavni istražitelj pododbora senatora Schmita, Jerry Lowe, uputio je dopis članovima u kojem je naveo: "Ono što se čini kao dokumentirani slučajevi zlostavljanja i seksualnog zlostavljanja djece, koji traju već godinama bez ikakve reakcije nadležnih tijela, naprosto je... nevjerojatno." Lowe je na kraju podnio ostavku. U listu 'World Herald', Lowe je iznio da ga je Schmit obavijestio o postojanju "pritiska da se obustavi istraga", što je Schmit i potvrdio: "Primao sam prijeteće telefonske pozive. Rekli su mi da to ostavim na miru ili će mi djeca ostati siročad."

U srpnju 1990. godine je glavni tužitelj, sudac Samuel VanPelt, zanemario dokaze Schmitova pododbora i zaključio da su Caradorijeve optužbe za zlostavljanje neutemeljene, opisavši to kao "pomno osmišljenu prevaru", te je podigao optužnice protiv dvoje tužitelja zbog krivokletstva. Savezna velika porota, 1991. godine, također je sugerirala da su priče o zlostavljanju potekle od osvetoljubivog zaposlenika kojega je otpustio Boys Town. Ipak, 07. veljače 1990. godine, američki sudac Richard Kopf naložio je da se King uputi u saveznu medicinsku ustanovu u Springfieldu u Missouriju na procjenu mentalnog zdravlja, nakon čega je Kingu dijagnosticiran "vjerojatni paranoidni poremećaj sa deluzijama" i proglašen je nesposobnim za suđenje. Kasnije je savezna velika porota zaključila da su optužbe za zlostavljanje neutemeljene i podigla optužnicu protiv 21-godišnje Alishe Owen po osam točaka za krivokletstvo. Ista ta velika porota je podigla optužnice protiv više dužnosnika kreditne unije, uključujući Kinga, zbog kaznenih djela povezanih sa zlouporabom sredstava iz njegove kreditne unije.

Naposljetku, 27. veljače 1999. godine, Okružni sud SAD-a za okrug Nebraska dosudio je Bonacciju milijun dolara odštete (uključujući kompenzacijsku i kaznenu odštetu) vezano uz zataškavanje afere Franklin. Larry King Jr., osoba povezana sa  kreditnom unijom Franklin Community Federal Credit Union iz Omahe, proglašen je odgovornim za štetu nanesenu Bonacciju,  jer nije odgovorio na tužbu dok se nalazio u zatvoru.