Rothbard: "Cionističko osvajanje američkog javnog mnijenja"

Predgovor

Inteligentni i dobronamjerni ljudi neprestano dopuštaju da ih zavedu pogubne ideologije. Tijekom Prvog svjetskog rata, uz poticaj teologa, "stručnjaka" i "velikih vođa", milijuni ljudi su se dali zavesti vjerovanjem da je prisiliti mlade da se međusobno masakriraju u rovovima – i to zbog razloga koji su, u konačnici, bili nepotrebni i za koje danas gotovo nitko ne zna ili mari – bio mudar i moralan čin (vidi https://mises.org/mises-wire/relearning-lessons-we-never-learned-world-war-i). Slično tome, bila su potrebna desetljeća tiranije i patnje da bi se komunizam uvelike prevladao raspadom Sovjetskog Saveza, 1991. godine (vidi https://mises.org/mises-wire/how-austrian-economists-repeatedly-saved-civilization). Cionizam predstavlja još jedan primjer u kojem su milijuni inteligentnih ljudi prihvatili pogrešnu ideologiju, za koju vjerujem da će se jednog dana smatrati daleko tiranskijom i smrtonosnijom od komunizma (vidi https://www.unz.com/article/reply-to-prof-walter-block-regarding-my-the-zionists-are-more-dangerous-than-the-bolsheviks-soviets-communists/). 

Za razliku od komunizma – čije su temeljne ekonomske zablude i kaotična stanja, manifestirana kroz Sovjetski Savez i maoističku Kinu, uvelike prevladana (vidi https://mises.org/mises-wire/two-reasons-why-socialism-repeatedly-fails) – zablude cionizma nastavljaju se širiti i produbljivati ​​društveno-ekonomski kaos. To se uvelike događa zato jer mnogi kritičari cionizma pogrešno tumače tu ideologiju kao nekakav zlokoban ili "sotonski" pokret Židova, koji su navodno uvijek izvor problema (perspektiva "ekstremne" desnice) ili kao djelo bijelih imperijalističkih, kapitalističkih i rasističkih izrabljivača i doseljenika (perspektiva "ekstremne" ljevice), ali i kroz druga pogrešna stajališta koja ne uspijevaju dijagnosticirati korijenske probleme, čime zapravo jačaju cionističku ideološku bolest, zapravo povećavajući simpatije i moć pristaša cionizma.

Murray Newton Rothbard (1926.–1995.) bio je jedan od najutjecajnijih ekonomista tzv. slobodnog tržišta. Argentinski predsjednik,  Javier Milei, senzacija na području slobodnog tržišta, izjavio je: "Osoba koja mi je bila najveća inspiracija u životu zapravo je Murray Newton Rothbard"; dok je drugom prilikom rekao: "Ostvarujemo Rothbardov san". Rothbard je doktorirao ekonomiju na Sveučilištu Columbia, 1956. godine. U povjerenstvu za njegovu disertaciju sjedio je budući predsjednik Federalnih rezervi, Arthur Burns. Nakon što je, kao 23-godišnjak, pročitao monumentalno djelo Ludwiga von Misesa "Ljudsko djelovanje" ("Human Action"), Rothbard je ubrzo stekao duboko razumijevanje svih društveno-ekonomskih pojava. Kasnije je napisao vlastito djelo, "Čovjek, gospodarstvo i država" ("Man, Economy and State"), koje je, prema Misesovim riječima, unaprijedilo i doradilo njegove ideje. Murrayev prijatelj, veliki zagovornik slobode, poduzetnik i osnivač Instituta Ludwig von Mises, Lew Rockwell, piše u sjajnoj zbirci Murrayevih edukativnih eseja:

"[Murray] je također gajio strast prema uvjeravanju javnosti. Slobodno društvo može opstati samo ako je šira javnost svjesna ključne važnosti tržišta i pogubnih posljedica etatizma. Stoga se Rothbard nadao da će sve uvjeriti u vrline slobodnog gospodarstva. Za Rothbarda je educiranje javnosti bilo strateški nužno i moralno obvezujuće." 

Ako gospodarsko nadmetanje među konkurentskim tvrtkama privatnog sektora potiče otkrivanje i širenje kvalitetnijih informacija, zašto ne bismo dopustili tržišno natjecanje i u područjima prava, sudstva, policije, obrane i svega za što naivno pretpostavljamo da mora biti u nadležnosti naslijeđenih birokracija, imunih na konkurenciju? Murray je bio pionir tih ideja, poznatih kao anarhokapitalizam, koje je opisao u knjizi "For a New Liberty: The Libertarian Manifesto".

Manikejsko demoniziranje i militarizam ne mogu nadvladati ekonomske zablude na kojima počivaju socijalizam i komunizam – ili bilo koja manjkava ideologija (poput cionizma) – jer, kako ističe Mises: "Posrijedi su isključivo intelektualni problemi kojima se treba pristupiti na odgovarajući način" (vidi https://mises.org/mises-wire/misess-fight-against-error). Stoga se Rothbard zalagao za mir i slobodnu trgovinu sa svim komunističkim zemljama, kao i za dijalog i edukaciju nužne za prevladavanje tih pogubnih ideologija. U eseju "Pravi agresor" (1955.) piše o širenju socijalizma i komunizma:

"Cjelokupan naš problem... jest ideološke, a ne vojne prirode!... Čini se da se sovjetski plan sastoji od strpljenja, te podupiranja komunističkih stranaka i filozofije u inozemstvu. Ukratko, ruska vojna prijetnja uglavnom je bauk... Gledano dugoročno, ne bismo se trebali bojati vojnog osvajanja od strane Rusa, pa niti Kineza. Oni su započeli kao zaostale zemlje, a budući znamo da je komunizam razmjerno neučinkovit gospodarski sustav, ne moramo brinuti o njihovoj ofenzivnoj vojnoj moći – pod uvjetom da dopustimo našoj industriji rast bez ograničenja svojstvenih državi-vojnom logoru. Ono protiv čega se doista moramo boriti jest etatizam u svim oblicima, a ne samo u njegovoj komunističkoj inačici. Latiti se oružja protiv jedne skupine socijalista nije način za zaustavljanje socijalizma – štoviše, to će neminovno dovesti do njegova jačanja, baš kao što je to bio slučaj sa svim modernim ratovima... Bitka se može voditi jedino na području ideja i razuma. Čovjek će samo još čvršće stegnuti svoje okove – kao i one kojima drži druge ljude – ako posegne za oružjem isključivo protiv jedne strane etatističke frakcije. Čak i kada bi Rusija i Kina sutra bile zbrisane sa lica zemlje, komunizam bi nastavio postojati (baš kao što je postojao i prije 1917.) sve dok ljudi nastavljaju vjerovati u njegova kolektivistička načela. Pokušaj iskorjenjivanja hereze silom je metoda osvetoljubive djece, a ne racionalnih ljudskih bića." 

Esej Murrayja Rothbarda, "Cionističko osvajanje američkog javnog mnijenja" (izvorno napisan 1976. godine), nedavno otkriven i objavljen, pruža sažet i majstorski prikaz kako su brojni i složeni čimbenici okruženja doveli do nastanka i razvoja pogubne ideologije, i kako je ona u biti gotovo istisnula predcionistički judaizam – koji se uvelike protivio cionizmu – i učinila cionizam prevladavajućim oblikom židovskog identiteta. Kao sekularni Židov i sljedbenik darvinizma, koji je ujedno imao sreću nadograđivati ​​se na radove velikih ekonomista tzv. "austrijske škole" – poput Carla Mengera (vidi https://mises.org/mises-wire/carl-mengers-overlooked-vital-evolutionary-insights) i svog sunarodnjaka, Ludwiga von Misesa, od kojih je preuzeo tzv. "ispravne teorije" (https://mises.org/mises-daily/peculiar-and-unique-position-economics) za razumijevanje složene koevolucije rastućeg modernog kapitalističkog poretka i vjersko-kulturnih pokreta – Rothbard je uspio ponuditi znatno nijansiraniju povijesnu perspektivu. Ona nam pomaže razumjeti složene čimbenike i zablude koji su doveli do cionističke katastrofe, pritom izbjegavajući uobičajene "ekstremne" zablude i ljevice i desnice koje tu situaciju na mnoge načine dodatno zaoštravaju.

Jorge Besada, 16. rujna 2026. godine

Cionističko osvajanje američkog javnog mnijenja

Autor: Murray N. Rothbard

U ovom se radu neću usredotočiti na cionističko osvajanje Palestine i stvaranje države Izrael, već na nužan preduvjet tog postignuća: gotovo potpuno cionističko osvajanje američkog javnog mnijenja. Ta je pobjeda toliko potpuna da je u američkom javnom, pa čak i intelektualnom životu postalo doslovno nemoguće izraziti i najmanju kritiku na račun cionizma ili Izraela. Kada je, primjerice, general George S. Brown – pokušavajući publici objasniti dominaciju cionizma nad američkom politikom – spomenuo židovsku kontrolu ili vlasništvo nad medijima, lavina osuda koja se sručila na njega bila je takva da svi vrlo dobro znamo kako general Brown više nikada neće ponoviti takve primjedbe. Vrijedno je istaknuti – a to je i pokazatelj cionističke dominacije nad kanalima oblikovanja javnog mnijenja – da se nitko od žestokih kritičara generala Browna nije potrudio raspravljati o istinitosti ili neistinitosti njegovih empirijskih uopćavanja; štoviše, nikome nije bilo stalo, niti se itko usudio javno stati u njegovu obranu. Optužba da je Brownova empirijska tvrdnja 'ipso facto' "antisemitska" bila je dovoljna da ušutka sve potencijalne branitelje (uključujući i samog Browna) i automatski osigura prevagu.

Ta apsolutna cionistička kontrola javnog mnijenja, koja je uspjela ugušiti svako slobodno istraživanje ovih tema, predstavlja izvanredan primjer uspjeha manjinskog pokreta, čiji su ciljevi nekoć bili radikalni (odnosno radikalno drugačiji od tadašnjeg stanja stvari). Kako je postignuto to osvajanje američkog javnog mnijenja?

Najprije moramo razdvojiti priču o cionističkom uspjehu na dva zasebna, iako međusobno povezana područja: cionističko osvajanje židovskog mnijenja unutar židovske zajednice i cionističko osvajanje mnijenja ne-Židova u Americi. Ta su dva područja isprepletena, jer je jedna od djelotvornih metoda cionističke kontrole nad mnijenjem ne-Židova bila poistovjećivanje cionizma sa Židovima i judaizmom. Stoga, ako se to dvoje doživljava kao istovjetno, svaka kritika cionizma ili Izraela od strane ne-Židova, 'ipso facto' postaje "antisemitska".

Nije uvijek bilo tako. Doista, krajem 19. stoljeća je cionistički pokret, unutar židovske zajednice – kako u Europi tako i u Sjedinjenim Državama – predstavljao nepopularnu manjinu. Još od početka 19. stoljeća židovska se religija dijelila na dvije bitno različite skupine, od kojih je svaka obuhvaćala brojne inačice i ogranke. Prva je bila ortodoksni judaizam koji se, unatoč brojnim varijacijama, čvrsto držao talmudskih zakona što prožimaju svaki aspekt života ortodoksnih Židova. Veliki raskol sa ortodoksijom donio je reformski pokret sa početka 19. stoljeća; taj je pokret bio osobito snažan među njemačkim Židovima i Židovima u Sjedinjenim Državama, koji su gotovo svi bili njemačkoga podrijetla. Razlog tomu ležao je u činjenici što je ortodoksija bila religija zatvorenih zajednica, ponikla u getu (jer se talmudski judaizam, koji je Židove okruživao mrežom zakona, uvelike razlikovao od drevnog judaizma pret-srednjovjekovne Palestine) - dok su se Židovi u Njemačkoj i Sjedinjenim Državama uspješno asimilirali u život svojih zemalja, pa su na ortodoksiju gledali kao na reakcionarnu silu koja vodi u izolaciju i nije prikladna za njihovu novu ulogu pojedinačnih građana modernoga društva. Reformski je judaizam odbacio hebrejski jezik, gotovo sve aspekte židovskih obreda i jidiš, pretvorivši judaizam u religiju koja se gotovo nije razlikovala od unitarijanizma ili pokreta "etičke kulture". Judaizam se tada sveo gotovo isključivo na Deset zapovijedi i Zlatno pravilo.

Stoga je cionizam naišao na potpuno neprijateljski prijem među američkim reformskim Židovima, koji su mistični "povratak u Palestinu" i Svetu Zemlju smatrali reakcionarnim, plemenskim nacionalizmom, nespojivim sa njihovim statusom Amerikanaca i sa  univerzalnim etičkim načelima onoga što su reformisti smatrali istinskom jezgrom židovske vjere. Ljutit i čest odgovor američkih rabina na cionizam glasio je: "Amerika je naš Sion". Cionizam je naišao na povoljniji prijem među brojnijim Židovima u Rusiji i Poljskoj, gdje je geto još uvijek prevladavao nad svim slabim težnjama prema klasičnom liberalizmu – onom istom liberalizmu koji je u zapadnoj Europi dokinuo geto. Među ortodoksnim Židovima mnogi su smatrali da cionizam ispunjava dugo ponavljanu molitvu: "Dogodine u Jeruzalemu". No, ni ovdje ortodoksija nije univerzalno prihvatila cioniste. Naime, ultraortodoksni (što vrijedi i danas) smatrali su cionizam teškim oblikom hereze. Ortodoksija, naime, strogo zastupa stajalište da će se židovska država u Palestini ponovno uspostaviti na pravi način, tek kada je utemelji Mesija i kada se obnovi Hram. Budući Mesija očito nije stigao, ultraortodoksni su se Židovi opirali cionizmu. Zapravo, većina ortodoksnih Židova postala je naklona cionizmu tek reinterpretacijom pojma "Mesija", kada se prešlo sa ideje o osobnom dolasku na pojam nejasnog i maglovitog "mesijanskog doba".

Nadalje, prijelazom u 20. stoljeće, cionizam se, u borbi za naklonost židovske javnosti u istočnoj Europi, morao suočiti sa snažnijim protivnicima: ponajprije sa pokretom Bund, koji je zagovarao socijalističku židovsku državu u istočnoj Europi (primjerice u Vilni, gdje su Židovi činili većinu stanovništva); zatim sa socijalistima, univerzalistima koji su željeli socijalističku državu, ali ne nužno i  židovsku; kao i sa anarhistima koji su se protivili postojanju bilo kakve države. Od svih njih, Bund je bio najsnažniji, sve do Prvog svjetskog rata. Štoviše, čak unutar samog cionističkog pokreta vjerojatno je većina jednostavno željela židovsku koloniju (ne nužno državu) bilo gdje u svijetu, gdje nije bilo drugog stanovništva. Stajalište koje je inzistiralo na Palestini kao židovskoj zemlji predstavljalo je manjinu, čak i unutar samog cionizma (ove su se dvije skupine razišle ubrzo prije Prvog svjetskog rata, pri čemu su snage koje se nisu zalagale za Palestinu osnovale nekoć snažnu Židovsku teritorijalističku organizaciju).

Većina ne-Židova smatra da je cionizam uvjetovan ortodoksnim judaizmom. Malo je poznato da su većina cionista ateisti, kao i  članovi Laburističke stranke koja dominira izraelskom politikom od njezina osnutka, uključujući vođe poput David Ben-Guriona i Golde Meir. Ortodoksni judaizam ima utjecaj u Izraelu, jer stranka Mizrahi (Nacionalna vjerska stranka) igra ključnu ulogu u održavanju ravnoteže snaga unutar vladajuće laburističke koalicije. Laburisti su socijalisti i ateisti, te je religija imala malu ili nikakvu ulogu u djelovanju "desne" oporbe, odnosno cionističkog revizionističkog pokreta. Što je onda bilo temeljem cionizma svih tih dominantnih skupina? Odgovor leži u ideologiji koju se može opisati jedino kao rasističku, jer je bila posvećena etničkom entitetu "židovskog naroda" i njegovu navodnom povijesnom pravu na sveto tlo Palestine. Stoga je cionizam – bilo je riječ o socijalističkoj inačici Laburističke stranke, ili o korporatističkom modelu mješovitog gospodarstva revizionista – blizak nacionalističkoj mistici "krvi i tla", karakterističnoj za nacističke i fašističke pokrete početka 20. stoljeća.

Jedan od razloga cionističkog uspjeha, uzgred rečeno, jest taj što su cionisti – čak i od samih početaka, kada su bili malobrojna manjina, pa i tijekom taktičkih kompromisa – uvijek imali na umu krajnji cilj, unatoč taktičkim podjelama na revizioniste (koji su željeli brzo napredovati prema tom cilju) i Laburističku stranku (koja je taktički uvijek bila opreznija). Taj krajnji cilj jest država kojom isključivo upravljaju Židovi (bilo bez Arapa, ili sa Arapima u podređenom položaju) i koja bi obuhvaćala cjelokupni teritorij biblijske Palestine u njegovim najvećim granicama, sa "obje strane Jordana" (uključujući veliki dio današnjeg Jordana i Sirije).

Cionizam je svoj prvi uspjeh, unatoč naizgled nepovoljnim počecima, postigao zahvaljujući utjecaju elita sa vrha, prvenstveno u Britaniji, a zatim i u Sjedinjenim Državama. Tijekom Prvog svjetskog rata, britanska je vlada planirala odvojiti Bliski istok od carske turske vlasti. U skladu sa navodnom predanošću Saveznika načelu nacionalnog samoodređenja, Britanci su Arapima obećali nacionalnu neovisnost na Bliskom istoku. Ali, istovremeno su, glasovitom Balfourovom deklaracijom, cionističkom pokretu obećali da će "blagonaklono gledati" na stvaranje "nacionalnog ognjišta" za Židove u Palestini, navodno bez kršenja prava tamošnjih Arapa. Balfourova deklaracija, u kombinaciji sa britanskim preuzimanjem Palestine pod mandat Lige naroda nakon Prvog svjetskog rata, poslužila je kao ključni klin za cionističko preuzimanje Palestine. Zašto su to Britanci učinili? Kao prvo: kao sredstvo za britansku imperijalnu okupaciju Palestine i "zaštitu" Sueskog kanala, kojim su upravljali Britanci. Cionističko vodstvo, na čelu sa Theodor  Herzlom, izričito je promoviralo cionizam kao neizostavnog saveznika Britanskog Carstva na Bliskom istoku. Kao drugo: zbog političkog utjecaja bogatih i visokopozicioniranih Židova sklonih cionizmu u Velikoj Britaniji, posebice moćne obitelji bankara Rothschild (npr. jedan od vođa liberalnog imperijalizma, sir William Harcourt, bio je oženjen pripadnicom obitelji Rothschild). I, treće: zato što su Britanci vjerovali da američki Židovi imaju utjecaj na američku politiku i da će američki Židovi – koji su dosad naginjali pronjemačkom stavu zbog protivljenja carskoj Rusiji – sada promijeniti stranu i postati probritanski nastrojeni, te će  nagovoriti predsjednika Wilsona neka uđe u rat na britanskoj strani. Bilo je poznato, npr. da je jedan od Wilsonovih najbližih savjetnika, Louis Brandeis, koji je – iako njemačkog podrijetla – bio cionist. I stvarno jest tako, jer je Balfourova deklaracija odigrala važnu ulogu u promjeni stajališta američkih Židova prema zaraćenim stranama u Prvom svjetskom ratu.

Cionizam je dobio prvi zamah zahvaljujući pritisku elita i motivima britanskog imperijalizma, no još uvijek nije osvojio javno mnijenje među američkim Židovima, niti među nežidovima. Među američkim Židovima, ključno sredstvo za pridobivanje javnog mnijenja bila je pojava treće struje unutar židovske religije: konzervativizma. Konzervativci su, u različitoj mjeri, željeli odbaciti veliki  dio ortodoksnih vjerskih zakona, ali pritom nisu htjeli ići do kraja i u smjeru "dežidovizacije" karakteristične za reformski judaizam.

No, ako se želi odbaciti ortodoksno stajalište prema kojem su svi talmudski zakoni božanske zapovijedi, a istovremeno ne otići u krajnost pokreta "etničke kulture", kakvo se obrazloženje moglo osmisliti za konzervativizam kao srednji put? Odgovor je ponudilo intelektualno krilo konzervativizma, poznato kao rekonstrukcionizam, predvođeno rabinom Mordecai Kaplanom. Oni su smatrali  da veliki dio židovskih obreda i rituala – uključujući hebrejski jezik – treba zadržati, ne zato što je riječ o božanskom zakonu, već zato što je to tradicija "židovskog naroda". Takav naglasak na "židovskom narodu" (kao zajednici) utemeljio je religiju - ne na božanskom zakonu ortodoksnih, niti na univerzalnoj etici reformista - već na etničkom tribalizmu. To se, naravno, savršeno uklapalo u cionizam i pružalo je temeljno vjersko uporište cionističkoj ideologiji.

Rekonstrukcionizam, i širi naglasak na "židovski narod", postajali su sve jači među američkim Židovima 1930-ih i odgovarali su stavovima velikog vala ruskih i poljskih židovskih imigranata koji su stigli u SAD dva desetljeća prije Prvog svjetskog rata. Jedva izašli iz geta i još uvijek podložni traumi imigracije, pritom se boreći sa razinama prihoda za egzistenciju (za razliku od daleko više razine prihoda starijih njemačko-američkih Židova), noviji istočnoeuropski Židovi - susrećući se sa estetskim neprijateljstvom, ne samo od strane nežidova, već i od strane njemačko-američkih Židova (koji su, npr. izmislili poznati epitet "židov" da bi se primijenio na rusko-poljske Židove) - nisu bili spremni odreći se židovskih kulturnih tradicija, te se još uvijek nisu osjećali dovoljno sigurno u sekularnom američkom životu da bi se asimilirali u američko društvo i kulturu. Stoga su konzervativizam, uz naglasak na prianjanju uz kulturne i vjerske tradicije "židovskog naroda", mnogo više privukli ove novije imigrante.

Ipak, glavni utjecaj koji je doveo do potpunog trijumfa cionizma nad židovskim i nežidovskim američkim mišljenjem bio je, naravno, Adolf Hitler, koji je "objektivno" bio najveći prijatelj kojeg je cionizam ikada imao. Toliko da je, u jednoj od najluđih "teorija zavjere" ikad zabilježenih, britanski novinar Douglas Reed, nekadašnji dopisnik londonskog Timesa, došao do zaključka da je Adolf Hitler bio svjesni i predani agent svjetske cionističke zavjere, sa ciljem uništenja Njemačke. Hitlerov progon Židova, iako barem u početku u okviru stare tradicije u Europi, poslužio je dvama cionističkim ciljevima: probudio je stare strahove od progona među američkim Židovima i mnogo ih više okupio oko židovskog naroda i Palestine za Židove; a također je učinio američke nežidove nesposobnima pomisliti, kamoli učiniti, bilo što što bi se moglo protumačiti kao "antisemitizam".

Unutar židovskog, a i među nežidovskim misliocima, cionisti su se sada mogli predstavljati kao humanitarni pokret, rođen kao humanitarni odgovor na spašavanje Židova Europe, uz pružanje utočišta od nacističkog progona. U stvari, međutim, cionisti su izvršili ogroman pritisak na australsku vladu neka odbaci plan koji je prethodno počela prihvaćati, a koji su ponudili posljednji ostaci židovskog teritorijalizma, za nedržavnu židovsku koloniju u sjevernoj Australiji (Kimberley), unatoč činjenici što bi se mnogi europski Židovi time mogli spasiti. Jer cionisti su bili zainteresirani za židovske izbjeglice samo u onolikoj mjeri u kojoj su mogli i htjeli otići u Palestinu, usto i povećati pritisak na Veliku Britaniju za židovsku državu u Palestini. Doista, osjećajući svoju želju tijekom Drugog svjetskog rata, Svjetska cionistička organizacija, u svom poznatom Biltmore programu iz 1943. godine (usvojenom na konvenciji u hotelu Biltmore u New Yorku), odbacila je svoju umjerenu masku u ime židovskog "doma" u Palestini (koji se mogao protumačiti kao puka nedržavna domovina za izbjeglice i imigrante), pritom odbacujući umjerenjake (poput britanskog kemičara Chaima Weizmanna) i otvoreno usvojila revizionistički poziv za židovsku državu u Palestini.

Unutar Sjedinjenih Država, sada je bilo važno da se cionisti identificiraju sa Židovima; kao i judaizam za američke nežidove, tako da bi jednadžba anticionizam = antisemitizam (a time i implicitno pronacizam) mogla biti općenito prihvaćena od strane nežidova. Stoga je disidentsko mišljenje američkih Židova moralo biti ušutkano ili lišeno medijskih kanala. U tom procesu je važna bila i  radikalna promjena unutar reformiranog judaizma, koji je od Drugog svjetskog rata konzervativiziran, pritom ponovno usvajajući veliki dio starijih židovskih rituala i, zajedno sa njima, koncept narodnosti zajedno sa vatrenim procionizmom. Svi dijelovi se uklapaju. Imamo uobičajeni prizor, npr. reformiranih ili ateističkih Židova, koji su odrasli 1830-tih godina, koji se sele u predgrađa i šalju svoju djecu u židovske nedjeljne škole, te se sami pridružuju konzervativnim židovskim hramovima, ili pak konzervativiziranim reformiranim hramovima. Židovski vjerski udžbenici i literatura jednoliko su prepisivani da postanu procionistički, time bi identificirali židovsku religiju, bilo ortodoksnu, konzervativnu ili reformiranu, blisko sa cionizmom, a kasnije i sa Izraelom. No, važno je napomenuti da "klasična" reforma više ne postoji i sada je nerazlučiva od konzervativizma. Nije slučajno da je posljednji anticionistički rabin, dr. Elmer Berger, ujedno i među posljednjim ultraklasičnim reformističkim rabinima. Vrlo utjecajni Američki židovski odbor, uporište bogatih i intelektualnih reformističkih Židova, prvo se tijekom Drugog svjetskog rata prebacio sa  anticionističkog na "necionistički" stav i zatim je postao otvoreno procionistički (vidi njihov vrlo utjecajni mjesečni časopis Commentary). Doista, mala, ali vodeća anticionistička organizacija, Američko vijeće za judaizam (rabin Elmer Berger kao izvršni direktor), rođena je tijekom rata, u očaju zbog rastuće cionizacije Američkog židovskog odbora.

Vrijedi se nakratko osvrnuti na gotovo potpuni neuspjeh anticionističkog ACJ-a da se njegov glas čuje i upozna nežidovsku javnost sa drugom, anticionističkom strujom unutar američkog židovstva. Osim što je bio malobrojan, ACJ su činili imućni Židovi, gotovo isključivo njemačkog podrijetla, koji stoga nisu imali dodira sa golemom većinom američkih Židova iz istočne Europe. I doista, rabin Berger nedavno mi je sjetno rekao da glavni motiv ACJ-a nije toliko bilo protivljenje cionizmu, koliko odbojnost prema rusko-poljskim Židovima. Drugo, za razliku od vatrenog i odlučnog radikalizma cionista, ACJ je djelovao bojažljivo i oklijevajuće; dosljedno je odbijao kritizirati državu Izrael, ograničavajući se na pokušaje spašavanja židovske vjere (gotovo isključivo reformskog judaizma) od cionističkog utjecaja. Drugim riječima, djelovanje ACJ-a svodilo se isključivo na distanciranje od cionista u Americi, ali ne i na kritiziranje cionizma u cjelini ili postupaka države Izrael. Ti su sukobi unutar ACJ-a kulminirali tijekom rata 1967. godine, kada je rabin Berger izbačen iz organizacije, jer se usudio kritizirati agresivnu ulogu Izraela u tom ratu. Otada je ACJ pao u bezopasnu zaboravnost, dok rabin Berger neumorno i nepoznat javnosti djeluje na anticionističkom polju, kroz svoju organizaciju "American Jewish Alternatives to Zionism", kojom upravlja samostalno. Još jedan strateški problem, sa kojim se ACJ suočavao u nastojanju da dopre do američkih Židova istočnoeuropskog podrijetla, bilo je njegovo uporno inzistiranje na tome da je judaizam "samo religija", ne i narodnosna pripadnost. No, budući je većina Židova svjesna da su židovski pokreti 20. stoljeća bili – posebice cionizam i konzervativni judaizam – etnički ili rasno, a ne "isključivo vjerski" usmjereni, time je dolazilo do neizbježnog prekida u komunikaciji. Naime, ACJ nije izravno pristupio konceptu "narodnosne pripadnosti", niti ga je kritizirao kao pojavu koja postoji, ali je pogrešno plemenski ili reakcionarno usmjerena (ili što već). Ukratko, pogrešno i uporno nijekanje samog postojanja neke činjenice ne predstavlja moralnu kritiku te činjenice. Nakon što su pridobili židovsko javno mnijenje u SAD-u, postalo je znatno lakše upravljati mišljenjem američkih ne-Židova. No, ovdje valja razmotriti pojedinosti; kako je, naime, došlo do potpune kontrole? Ponajprije, tu je čimbenik koji je nedavno istaknuo Leonard Liggio: osjećaj krivnje američkih ne-Židova zbog progona pod Hitlerom. Taj osjećaj krivnje, a koji su cionisti maksimalno iskoristili, nitko osim profesora Liggija nije na odgovarajući način analizirao. Analitičari su ga uglavnom svodili na krivnju koju su Amerikanci osjećali jer nisu ranije intervenirali da bi slomili Hitlera. Budući je izolacionizam – osobito u kontekstu Drugoga svjetskog rata – stekao iznimno lošu reputaciju u javnosti i među stručnjacima (pri čemu je potonje stajalište prevladavalo donedavno, a i danas je dominantno), takav osjećaj krivnje, iako nije bio prisutan u to vrijeme, naknadno postaje uvjerljiv. Ipak, postoji još jedan, suptilniji čimbenik američke krivnje, koji počiva na znatno čvršćim objektivnim temeljima: riječ je o ograničenjima useljavanja za stanovnike istočne i južnje Europe, uvedeno nakon Prvoga svjetskog rata, a koja su ostala na snazi ​​i tijekom Drugoga svjetskog rata. Iako su ta ograničenja, naravno, bila potaknuta i željom sindikata AFL-a da smanjenjem useljavanja podigne razinu plaća kod kuće, ona su prvenstveno bila rasističke i antisemitske naravi, vođena rasističkom ideologijom koju je prihvatila većina društvenih znanstvenika tijekom prva dva ili tri desetljeća 20. stoljeća. Američka vlada i javnost mogle su se (tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata) prikazivati ​​kao gorljivi zagovornici Židova usmjeravanjem pozornosti na Hitlerova zlodjela i cionističke težnje u Palestini, a pritom i dalje onemogućavati ulazak europskih Židova u zemlju u koju je većina njih željela (i još uvijek želi) ući, tj. Sjedinjene Američke Države, tradicionalno otvorenu domovinu za potlačene iz svih naroda. Pristajanjem na izjednačavanje cionizma sa semitizmom, američka je vlada mogla, u praksi, nastaviti sa antisemitskom politikom i na snazi održavati ograničenja useljavanja. Koliku je ulogu taj čimbenik useljavanja imao u SAD-u, pitanje je koje zahtijeva detaljnije povijesno istraživanje.

Ostavljajući po strani općenit i prilično nejasan čimbenik krivnje nežidova, koji su to konkretni mehanizmi cionističke kontrole i dominacije nad američkim javnim mnijenjem? Kao prvo, tu je očita, ali važna činjenica da su židovski glasovi bitni na američkim izborima, osobito u ključnim velikim saveznim državama, poput New Yorka, Illinoisa i Kalifornije. Obzirom na to da je stav židovske zajednice danas gotovo jednoglasno i gorljivo procionistički, te da je udio židovskih birača sa pravom glasa koji doista izlaze na izbore neuobičajeno visok u usporedbi s drugim etničkim skupinama, to zasigurno igra značajnu ulogu za američke političare. Mogli bismo se, npr. zapitati gdje su glasovi Arapa, ako se upitamo zašto se, recimo, Ford i Carter u televizijskim debatama očajnički nadmeću u tome tko će pokazati veći cionistički žar.

No, cionistička kontrola obuhvaća mnogo više od samog utjecaja na glasovanje. Naposljetku, katolički birači, iako brojniji, nemaju niti približno toliki utjecaj na američku politiku, čak ni po pitanjima oko kojih su ujedinjeni, poput npr. pitanja pobačaja. To nas dovodi do "Brownove teze". Kao prvo, posjeduju li Židovi medije i/ili njima upravljaju? To je pitanje isključivo empirijske naravi, te bi se stoga trebalo moći razmatrati objektivno, bez ideološke pristranosti. Odgovor glasi, ako prvo: dvije najutjecajnije novine u zemlji, "New York Times" i "Washington Post", jesu u židovskom vlasništvu (kao i "St. Louis Post-Dispatch"), a to vrijedi i za "Newsweek", kao i (barem u prošlosti) za "U.S. News & World Report".

Drugo: tri glavne televizijske mreže – CBS, NBC i ABC – također su u židovskom vlasništvu. Treće: moramo uzeti u obzir veliki udio Židova u medijima – kao izvjestitelja i komentatora – koji daleko nadmašuje njihov udio u ukupnom stanovništvu, kao i njihovu zastupljenost na utjecajnim akademskim položajima, posebice na sveučilištima skupine Ivy League, na katedrama za društvene znanosti, u utjecajnim intelektualnim časopisima, u organizacijama za strateška istraživanja ('think-tankovima'), te općenito među intelektualcima, a time i među onima koji oblikuju javno mnijenje. Doista, jedini članak koji se bavio Brownovom tezom, onaj u časopisu "New York Magazine", otišao je korak dalje od samog Browna i ukazao na golem broj utjecajnih Židova u medijima i zanimanjima koja oblikuju javno mnijenje.

No, kada je riječ o medijima, a posebice tisku, valja istaknuti da – iako je točno da su vlasnici većine novina nežidovi – golemu ulogu imaju oglašivači. U većini novina su glavni oglašivači robne kuće, a većina robnih kuća i trgovina odjećom diljem zemlje u vlasništvu je Židova. To oglašivačima ne daje prevlast u svakom aspektu uređivačke politike, ali im osigurava pravo veta na pitanja koja ih duboko diraju, posebice ona vezana uz cionizam i Izrael. Tako je npr. Harry Elmer Barnes, vrlo utjecajan intelektualac i kolumnist medijske kuće Scripps-Howard tijekom 1930-ih, 1940. godine doslovno istisnut iz svoje vrlo čitane kolumne zbog pritiska židovskih oglašivača iz New Yorka, kojima se nije sviđao Barnesov izolacionistički stav prema Drugom svjetskom ratu; i to unatoč činjenici da je vlasnik Roy Howard i sam imao razumijevanja za Barnesova izolacionistička stajališta.

Naposljetku, tu je i protuargument, iznesen u članku časopisa "New York", a koji se bavi pitanjem židovskog vlasništva, utjecaja i kadrova u medijima: naime, pa što onda? "New York" je istaknuo da nisu svi Židovi 'per se' uključeni u nekakvu zavjeru i da njihova stajališta o raznim političkim temama nisu istovjetna; stoga je Brown možda iznio činjenično točne podatke o Židovima i medijima, no njegova empirijska generalizacija zapravo je nebitna. Ipak, taj protuargument časopisa "New York" sadrži ključan nedostatak kada je riječ o ovoj temi: naime, iako se židovski intelektualci i medijski djelatnici doista razilaze u mišljenjima o mnogim, ako ne i većini tema, ujedinjeni su u svojoj procionističkoj orijentaciji i privrženosti Državi Izrael. Stoga, nije potrebna nikakva tajna zavjera da bi ti židovski utjecaji i kadrovi djelovali spontano i gotovo kao jedno tijelo u obrani i promicanju cionizma.

Postoji i posljednji problem, pri razmatranju uspjeha cionizma u dominaciji nad američkim političkim i javnim mnijenjem: naime, kako to da je "stara desnica" (struja desnice prije 1955. godine), koja je bila čvrsto anticionistička, pa čak i blago antisemitska na svojim rubovima, zamijenjena "novom desnicom", koja predstavlja možda najgorljiviju procionističku i proizraelsku snagu unutar američke nežidovske javnosti? Postoji nekoliko čimbenika koji objašnjavaju taj radikalni zaokret. Kao prvo: pomak desnice sa  izolacionizma prema globalnom intervencionizmu – potaknut utjecajem časopisa "National Review", Billa Buckleyja, te bivših komunista i trockističkih teoretičara – nužno je povukao za sobom promjenu stava prema cionizmu, budući su izolacionisti oduvijek bili u sukobu sa židovskim javnim mnijenjem koje je zagovaralo intervencionizam u Drugom svjetskom ratu. Tako je promjena stava prema cionizmu i Izraelu bila dijelom šireg zaokreta desnice sa izolacionizma na intervencionizam. Kao drugo: dok "stara desnica" gotovo nije uključivala židovske intelektualce, u "novoj desnici" dominirali su teoretičari koji su prethodno pripadali komunističkim i ljevičarskim krugovima, poput Frank Meyera, Eugene Lyonsa, Will Herberga, Willi Schlamma, i drugih.

Kao treće: posljednjih su desetljeća američki Židovi (gledano kao šira skupina) postali konzervativniji, osobito po pitanju društvenih tema i odnosa prema crncima, čime su se približili stajalištima nove desnice. Također je došlo do pomaka prema konzervativizmu kod utjecajnih židovskih intelektualaca, kao što su Irving Kristol (vrlo utjecajni urednik časopisa "Public Interest"), kao i pripadnici skupine okupljene oko časopisa "Commentary", uključujući Nathan Glazera i Norman Podhoretza.

Svime ovime je povezana i četvrta točka, koja je dovela do zbližavanja nove desnice i američke židovske zajednice: zaokret cionističkog pokreta od savezništva sa Rusijom prema antisovjetskom i antikomunističkom stajalištu. Iako je Sovjetski Savez podupirao cionizam sve do glasovanja u UN-u o osnivanju države Izrael 1948. godine, kasnije je prekinuo veze sa tim pokretom, vođen svojim univerzalističkim marksističkim načelima, ali i željom za političkim utjecajem među arapskim državama Bliskog istoka. Kao posljedica toga, i kao peta točka: postupni prelazak Izraela iz pozicije zemlje prijateljski nastrojene prema Rusiji u status države pod američkim utjecajem na Bliskom istoku je značio da će nova desnica, uz brigu za američko carstvo i protivljenjem svjetskom komunizmu, neizbježno će postati naklona Izraelu i cionizmu.

Šesto: u svojoj težnji za političkom moći i ugledom unutar američke politike, predvođenoj časopisom "National Review", Nova desnica smatrala je nužnim odlučno prekinuti sve veze sa antisemitima iz desničarskih krugova. Stoga je dio čistke "neprihvatljivih" elemenata, a koju je provodio "National Review" – bilo da je riječ o antisemitima, pristašama Društva John Birch ili drugim disidentima – logično uključio i zauzimanje snažnog procionističkog stava. Neki antisemiti desnice čak su usvojili procionističko stajalište u prešutnoj nadi da će američki Židovi slijediti cionistički program "okupljanja prognanika" – odnosno iseljavanja svih svjetskih Židova u Palestinu – i time mirnim putem osloboditi Ameriku njezina židovskog stanovništva.

Naposljetku, ne pridajući pritom pretjeranu važnost toj pojedinosti, valja barem spomenuti slabo poznatu činjenicu da obitelj Buckley već dugo posjeduje znatne udjele u naftnoj industriji u Izraelu, i to barem djelomično objašnjava dugotrajnu ulogu obitelji Buckley u usmjeravanju desničarskog javnog mnijenja prema cionizmu.

Promatramo li cionistički fenomen u cjelini, moramo istaknuti ključnu ulogu jedne skupine koja je, iako je isprva bila u manjini u svijetu (kako židovskom tako i nežidovskom), koji je prema njoj bio ravnodušan ili čak neprijateljski nastrojen, uspjela djelovati kao odlučna i radikalna skupina, neprestano imajući na umu svoj dugoročni cilj.

Priča o uspjehu cionizma svjedoči o skupini koja je, premda dugo u manjini, uvijek znala što želi i ustrajno težila svome cilju. Uspjela je nadvladati većinu koja joj se, iako protivnička, nije znala suprotstaviti, jer je bila neorganizirana, zbunjena i podijeljena, bez jasne predodžbe o vlastitim ciljevima ili čak o razlozima protivljenja cionizmu.

[Ovaj dosad neobjavljeni tekst nalazi se u zbirci dokumenata Leonard P. Liggia, u knjižnici i arhivu instituta Hoover (Hoover Institution Library & Archives), koji preporučuje sljedeći način citiranja: Rothbard, Murray N., "The Zionist Conquest of American Opinion", Leonard P. Liggio papers, Hoover Institution Library & Archives, https://n2t.net/ark:/54723/h30g3h843. Tekst je tek neznatno uređen. Vjerojatno napisano između rujna i studenoga 1976. godine, prema procjeni organizacije Grok. Dodatni detalji nalaze se u: PFS, "Rothbard, The Zionist Conquest of American Opinion (neobjavljeno)", PFS Blog (30. srpnja 2026.). Vidi također: Tyler Kubik, "Murray N. Rothbard Bibliography: 1940–1986", Property and Freedom Journal (16. svibnja 2026.).]

Pogovor

Iako Rothbard nije pisao o Holokaustu, općepoznato je da je izražavao sumnje u službenu verziju događaja, odnosno da je bio revizionist. Obzirom na njegovu vodeću ulogu u krugovima zagovornika slobodnog tržišta, kao i na njegov sve veći utjecaj,  zahvaljujući stalnim pohvalama argentinskog predsjednika Javiera Mileija, Rothbard igra sve važniju ulogu u razvoju svojevrsnog svjetionika ekonomske pismenosti utemeljene na slobodi, moralnih načela i povijesnog revizionizma, uključujući i revizionizam Holokausta – potrebnog za prevladavanje cionističke ideološke katastrofe. Rothbardova važna uloga u revizionizmu Holokausta sjajno je sažeta u kultnom članku Ron Unza, koji svakako treba pročitati: "Američka Pravda: Poricanje Holokausta. Analiza povijesti kontroverznog pokreta": https://www.unz.com/runz/american-pravda-holocaust-denial/

U nastavku su navedeni neki od klasičnih Rothbardovih eseja o povijesti i cionizmu:

  - O povijesnom revizionizmu općenito: https://archive.lewrockwell.com/rothbard/rothbard158.html

  - Recenzija knjige "Podrijetlo Drugog svjetskog rata" (za Drugi svjetski rat uvelike okrivljuje nerazumne političare, a NE Hitlera): https://www.lewrockwell.com/2017/03/murray-n-rothbard/origins-2nd-world-war/

  - Mudro kritizira manihejsku vanjsku politiku SAD-a: https://archive.lewrockwell.com/rothbard/rothbard7.html

  - O Šestodnevnom ratu iz 1967. godine. Izvrstan pregled cionizma: https://mises.org/mises-wire/war-guilt-middle-east

  - "The Massacre", o palestinskim izbjegličkim kampovima Sabra i Shatila 1982. godine: https://www.lewrockwell.com/2014/07/murray-n-rothbard/the-massacre/

Što se tiče revizionizma Holokausta čiji autor nije Rothbard, evo nekoliko linkova: 

  - Ron Unz: https://www.unz.com/runz/american-pravda-holocaust-denial/

  - Jorge Besada: https://www.unz.com/article/austrian-economics-historical-revisionism-and-a-free-market-one-state-solution-to-the-zionist-error/

  - Paul Eisen: https://www.unz.com/article/the-holocaust-wars/

Tekst pripremio i napisao Jorge Besada; 14.09.2026. 

Objavljeno na: https://www.unz.com/article/rothbards-the-zionist-conquest-of-american-opinion/