Uvid u revolucionarno vjerovanje Huta

Početkom rujna 2026. godine, pokret Ansar Allah – na Zapadu poznatiji kao Huti – pokrenuo je svoju najznačajniju ofenzivu u posljednjih nekoliko godina. 03. rujna pokret je započeo diverzantske napade na vladine snage. Do 10. rujna njihovi su borci zauzeli Mokhu, povijesni lučki grad na Crvenom moru, smješten otprilike 80 kilometara sjeverno od tjesnaca Bab al-Mandeb. Sljedećeg dana, u operaciji koju je Euronews opisao kao 18-satni "blitzkrieg", snage Ansar Allaha munjevito su zauzele Dhubab i otok Perim (smješten unutar samog tjesnaca, otok dijeli tjesnac na dva plovidbena kanala); potom i otočje Hanish, arhipelag udaljen otprilike 100 milja prema sjeveru. Do sredine rujna su snage Ansar Allaha kontrolirale cijelu jemensku obalu Crvenog mora, otok Perim i otočje Hanish, što je približno 5400 četvornih kilometara novoosvojenog teritorija.

Te su pobjede pokretu osigurale strateški nadmoćan položaj nad tjesnacem Bab al-Mandeb, uskim prolazom kojim se odvija oko 12% svjetske trgovine i koji služi kao glavna arterija za izvoz nafte iz Saudijske Arabije, makar otkako je Iran zatvorio Hormuški tjesnac. Ansar Allah i dalje je 'de facto' vlast u Sani i velikom dijelu gusto naseljenog zapadnog dijela zemlje, dok međunarodno priznata vlada nominalno upravlja ostalim područjima.

Taj je prodor povećao sposobnost pokreta zaprijetiti brodovima oružjem kraćeg dometa, minama, bespilotnim letjelicama i skupinama za ukrcaj na plovila, dok je istovremeno razotkrio slabosti vojnog položaja međunarodno priznate vlade. Saudijski prijestolonasljednik, Mohammed bin Salman, osobno je od predsjednika Trumpa zatražio američke vojne udare na položaje Ansar Allaha dok su se približavali Mokhi, što je zahtjev koji je Trump, prema navodima više američkih medija, odbio.

Iza iznenađujućih geopolitičkih uspjeha pokreta Ansar Allah stoji drevna vjerska tradicija. Zejdizam je jedna od triju glavnih grana šijitskog islama koje su se održale do danas, uz dvanaestnički šijitizam i ismailizam. Dvanaestni šiizam je dominantna grana koja okuplja većinu šijitskih muslimana u svijetu i predstavlja državnu religiju Irana, te naučava da se vlast prenosila nizom kroz 12  božanski imenovanih imama, od kojih je posljednji ušao u stanje okultacije (ili skrivenosti) 874. godine, te se očekuje njegov povratak kao mesijanske figure na kraju vremena. Ismailizam, ponekad nazivan šiizmom sedmorice, odvojio se od dvanaestne struje zbog spora oko toga koji je sin šestog imama zakoniti nasljednik i njihova danas najistaknutija preostala grana priznaje Agu Khana kao živućeg imama.

Zejdizam nosi ime po Zejdu ibn Aliju, praunuku proroka Muhameda (preko Alija i Fatime, te Huseina ibn Alija). Dok sljedbenici dvanaestnog šiizma vjeruju da imam mora biti božanski imenovan, a ismailiti slijede nasljednog živućeg imama, zejditi smatraju da svaki učeni potomak Alija može predvoditi zajednicu ako podigne ustanak protiv tiranije.

Zayed je to načelo proveo u djelo kada se, 06. siječnja 740. godine u Kufi, pobunio protiv omejadskog kalifa Hišama ibn Abd al-Malika. Zayd je ranjen drugog dana borbi i ubrzo nakon toga preminuo. Čak je i Abu Hanifa, utemeljitelj najveće škole sunitske pravne misli, financijski podržao ustanak i pozvao druge neka mu se pridruže, što svjedoči o tome koliko je Zaydov cilj borbe protiv omejadskog ugnjetavanja uživao poštovanje izvan sektaških podjela.

Zaydizam nije nastao u svom konačnom obliku iz tog mučeništva. Oblikovao se postupno, kroz stoljeća teološkog usavršavanja. Al-Qasim al-Rassi (785.–860.) podario je pokretu sustavnu teologiju i pravnu doktrinu u 09. stoljeću. Njegov unuk, al-Hadi ila al-Haqq Yahya, prenio je tu baštinu u sferu vlasti; odazvao se pozivu plemena iz jemenskih gorja, te je 897. godine u Sa'adi utemeljio zaydijski imamat. Oblikovao je hadavijsku doktrinarnu i pravnu školu koja je postala dominantan oblik jemenskog zaydizma i koju su njegovi potomci, dinastija Rassida, održavali sa prekidima više od tisuću godina.

U istom su se razdoblju zaydijske države pojavile i oko Kaspijskog jezera, ali su te zajednice vremenom apsorbirane u imamitski šijitizam (šijitizam dvanaestorice), čime je Jemen ostao glavno preostalo središte te tradicije. Danas su zaydije koncentrirane u sjevernim i sjeverozapadnim gorjima, u pojasu koji se proteže od Dhamara preko Sane, Amrana, Hajjaha i al-Jawfa prema Sa'adi – upravo u onom središnjem području iz kojeg pokret Ansar Allah crpi svoju najsnažniju potporu.

Zaydijski imami stoljećima su vladali dijelovima sjevernog Jemena oslanjajući se na promjenjive saveze sa plemenima, pri čemu se njihov autoritet širio i sužavao, ovisno o tome kako su suparnički pretendenti na vlast i osmanske intervencije opetovano destabilizirali državu. Kada se Osmansko Carstvo raspalo na kraju Prvog svjetskog rata, imam Yahya Muhammad Hamid al-Din brzo je reagirao da bi popunio nastali vakuum vlasti. Ušao je u Sanu u studenome 1918. godine, učvrstio vlast nad sjevernim gorjem; oko 1920. godine je proglasio Mutavekilijsko Kraljevstvo Jemen i osigurao međunarodno priznanje Sporazumom iz Hudaydaha 1926. godine, čime je ono postalo prva neovisna arapska država modernog doba.

Kraljevstvo je prešlo sa Yahye (ubijen 1948. godine), na njegova sina Ahmada bin Yahyu, koji je vladao do smrti, 19. rujna 1962. godine. Naslijedio ga je sin Muhammad al-Badr, ali je na vlasti ostao samo 8 dana, prije nego su republikanski časnici (nadahnuti arapskim nacionalizmom Gamal Abdel Nassera), 26. i 27. rujna 1962. godine, izveli državni udar, svrgnuli posljednjeg imama i uspostavili Arapsku Republiku Jemen. Taj je udar potaknuo građanski rat između republikanaca (koje je podupirao Egipat) i rojalista (koje je podupirala Saudijska Arabija). Sukob je trajao sve do međunarodnog priznanja Arapske Republike Jemen, 1970. godine. Pritom nije bila riječ o jednostavnoj sunitskoj pobuni protiv zajdizma, budući su sjeverne zajdijske i plemenske mreže zadržale svoj utjecaj i tijekom republikanskog razdoblja. 

Uslijedilo je polagano ponovno buđenje. Ujedinjenje Jemena, u svibnju 1990. godine, spojilo je sjever (pod utjecajem zajdizma) i jug (gdje prevladava šafijski mezheb), dok je politički pluralizam (koji je time nastao) stvorio pravni prostor za zajdsku obnovu. Istovremeno su se u pokrajinu Saada probile salafijske institucije, uz saudijsku potporu, te počele potiskivati ​​lokalne vjerske običaje, čime su ubrzavale proces. Kao odgovor na to, zajdski aktivisti osnivali su stranke, škole i ljetne kampove; i upravo je iz tog okruženja proizašao Hussein Badr al-Din al-Houthi, isprva kao najistaknutiji parlamentarni zastupnik stranke Al-Haqq od 1993. do 1997. godine, a potom kao osnivač pokreta "Vjernička mladež", mreže izričito osmišljene kao zajdska protuteža vahabijskim omladinskim organizacijama.

Kada se predsjednik Ali Abdullah Saleh, nakon 11. rujna, svrstao uz Washington - Hussein je to svrstavanje doživio kao civilizacijsku izdaju sjevera. Jemenske vlasti ubile su Salha u rujnu 2004. godine, što je potaknulo prvi od šest krugova sukoba između njihova pokreta i same države, poznatih kao ratovi u Saadi, koji su trajali od 2004. do 2010. godine. Svaki krug, kada vlada nije uspjela odnijeti pobjedu, ostavljao je Hute snažnijima i bolje naoružanima. Njihovi su rođaci i bliski suradnici, koji su preživjeli svih šest sukoba, pridružili su se narodnom ustanku 2011. godine. Ušli su u Sanu u rujnu 2014. godine, izgradivši pritom vlast koja danas upravlja većim dijelom sjevernog Jemena i nadzire tjesnace koji povezuju Crveno more sa svijetom.

Huti su i dalje pokret ukorijenjen u zajdizmu, no izgradili su širu koaliciju koja nadilazi sektaške podjele. Njihova ideologija spaja džarudijski pokret obnove, jemenski nacionalizam, plemensku politiku i revolucionarnu simboliku. Džarudija je ogranak zajdizma najbliži imamitskom šijizmu (šijizmu dvanaestorice), koji odbacuje prvu trojicu kalifa, držeći da je Alijevo nasljeđivanje vlasti bilo božanski određeno. Tvrde da imaju privilegiran odnos sa Prorokovom obitelji kao sejidi, no regrutirali su šafijske sunite i postavili južne sunitske političare na vidljive civilne dužnosti, a istovremeno se obraćaju sunitskim zajednicama putem suvereniteta, borbe protiv korupcije, intervencije i propalestinskih poruka solidarnosti. Zajdijski i hašemitski zapovjednici zadržavaju kontrolu nad obavještajnim službama, oružjem i strateškim odlukama. Sa svoje strane, sunitski dužnosnici upravljaju civilnim poslovima pod paralelnom mrežom hutijskih nadzornika.

Suprotno konvencionalnom mišljenju, koje zagovaraju iranski ratni huškači u Washingtonu i Tel Avivu, Ansar Allah nije samo iranski izrez. Revolucija iz 1979. godine je ponudila zajdijskim preporoditeljima primjer uspješnog islamskog ustanka protiv monarhije i zapadne moći. Husein se divio otporu ajatolaha Homeinija, usvojio elemente iranskog državništva i gledao na Hezbollah kao organizacijski model. Iranska pomoć dramatično je porasla nakon saudijske intervencije 2015. godine, a IRGC je isporučivao tehnologiju oružja, obuku, obavještajne podatke i diplomatsku podršku. Npr. samo u srpnju 2025. godine, presretnuto je otprilike 750 tona iranskog streljiva, uključujući komponente dronova, bojeve glave projektila i radarske sustave namijenjene toj misiji.

Njihov odnos prkosi etiketi posrednika, jer Iran nije stvorio Ansar Allah, i slijede različite pravce islama - spomenuti dvanaestostruki šiizam u Teheranu, tj. zejdizam u Saadi. Iranski izaslanik u Jemenu, Amir-Saeid Iravani, javno je rekao Al Jazeeri da skupina "ne djeluje kao posrednik, u bilo kojem smislenom zapovjednom smislu". Bliskoistočno vijeće za globalna pitanja dokumentira: kada je započeo rat u Iranu, 2026. godine, Ansar Allah primjenjuje proračunatu suzdržanost umjesto potpune eskalacije, odabrali su čuvati svoje operativne kapacitete i svoju prednost u kontroli Crvenog mora kao odvraćajuću krajnju mjeru, umjesto da je troši prema iranskim rasporedima.

Unatoč tome, skupina emitira nasljeđe koje je dijelom iransko. Slogan Ansar Allaha otkriva i iransku inspiraciju i izrazito ideološki projekt Hutija. Ansar Allah izjavljuje: "Alah je velik, smrt Americi, smrt Izraelu, prokletstvo Židovima, pobjeda islamu" - pozicionirajući se kao jedan od najglasnijih političkih pokreta koji se suočavaju sa svjetskim židovstvom i njegovim arapskim posrednicima na Bliskom istoku.

Ovaj moderni antisemitizam ima drevne korijene u zejdijskoj vladavini. Klasični zejdijski zakon o dhimmi zahtijevao je od Židova plaćanje posebnog poreza džizje, podvrgavanje ograničenjima u pogledu odijevanja, stanovanja, jahanja i javnog ponašanja. Pojedini vladari su otišli dalje čak i od tih uvjeta. Imam al-Mutawakkil Ismail (1644.-1676.) pojačao je progon, nakon sabatskog pokreta 1666. godine, kada je masovno mesijansko uzbuđenje usredotočeno na samoproglašenog židovskog otkupitelja navelo zejdijske učenjake da se zapitaju ispunjavaju li Židovi još uvijek uvjete za dhimmi zaštitu. Optužbe da su židovske zajednice pomagale Osmanskom Carstvu tijekom kasimidske pobune također su odigrale ulogu u rastućem skepticizmu prema Židovima. Imam se konzultirao sa zejdijskim fuqahama (islamskim pravnicima) o tome odnosi li se Muhamedova navodna zabrana protiv dviju religija u Arabiji na Jemen i na temelju njihove presude da se odnosi, zahtijevao je židovsko preobraćenje. Kada se većina Židova odbila preobratiti, podvrgnuo je vođe zajednice javnom poniženju. Razbolio se prije nego što je dovršio protjerivanje koje je naredio, ali je svome nasljedniku naložio da ga provede.

Imam al-Mahdi Ahmad (1676.–1681.) učinio je upravo to. Godine 1679. je srušio sinagoge diljem Jemena, zaplijenio imovinu i protjerao cjelokupno židovsko stanovništvo u Mawzu; i zapamćeno je kao najzloglasnija epizoda u povijesti jemenskih Židova.

Dekret o siročadi uveo je jedinstven i duboko zadirući oblik kaznene mjere protiv židovskog stanovništva. Temeljio se na zejdi-pravorijeku (fetvi) iz 18. stoljeća, koji se oslanjao na hadis proroka Muhameda: "Svaka se osoba rađa u prirodnoj vjeri islama, a tek je roditelji pretvaraju u Židova ili kršćanina." Dekret je obvezivao jemensku zejdi-državu da preuzme skrbništvo nad židovskom djecom koja su ostala bez oba roditelja i da ih odgaja kao muslimane. Stručnjaci sa Sveučilišta u Cambridgeu istaknuli su da takva mjera "nema premca u drugim zemljama". Provedba se razlikovala ovisno o vladaru i regiji, no dekret se najagresivnije primjenjivao tijekom vladavine imama Yahye (1918.–1948.), kada je zabilježen najveći broj slučajeva. Obitelji su na to reagirale ranim sklapanjem brakova kako bi djecu izvele iz statusa siročadi, skrivanjem unutar čvrsto povezanih židovskih gradskih četvrti te, u najtežim slučajevima, mukotrpnim odlaskom iz Jemena.

Između lipnja 1949. i rujna 1950. godine, u sklopu Operacije "Leteći tepih" (službeni naziv operacija "Na krilima orlova"), zračnim je putem u novoutemeljenu Državu Izrael prebačeno približno 49.000 jemenskih Židova, nakon što je jemenski imam pristao dopustiti odlazak većini pripadnika te zajednice. Tom je operacijom okončana židovska prisutnost u Jemenu, a koja je trajala više od 2500 godina. Manja skupina Židova ostala je u zemlji, ali je pod vlašću pokreta Ansar Allah taj drevni kontinuitet potpuno prekinut. U ožujku 2021. godine, Huti su protjerali 13 članova posljednjih triju židovskih obitelji iz Sane.

Nakon odlaska posljednjih židovskih obitelji, pokret Ansar Allah je svoj rat protiv Izraela prenio na međunarodnu razinu. Od 2023. godine Huti napadaju brodove i lansiraju oružje prema Izraelu, tvrdeći pritom da brane Gazu. Njihovi su postupci naišli na odobravanje mnogih Arapa, koji su od vlastitih vlada vidjeli malo konkretnih poteza.

Temeljeći svoju modernu vojnu kampanju na dubokim korijenima povijesnog zejdijskog antiimperijalizma i vjerskog upravljanja, Ansar Allah je pokazao da ustrajan otpor Izraelu i njegovim međunarodnim saveznicima ne ovisi o suvremenom diplomatskom konsenzusu, već o beskompromisnoj predanosti civilizacijskom identitetu i oružanoj borbi protiv svjetskog židovstva.

Nežidovi na kolektivnom Zapadu mogli bi štošta naučiti od odvažnih ratnika pokreta Ansar Allah.

BY: Jose Alberto Nino; 20.09.2026.

https://www.unz.com/jnino/inside-the-houthis-revolutionary-creed/