New Age (5. dio)

Greenbaumov govor

Kao što je spomenuo Michael Barkun, autor knjige "Kultura zavjere", postoje tvrdnje da je postojao podprojekt MK-Ultra, poznat kao Projekt Monarch, kojim upravljaju međunarodni pedofilski krugovi, narko-baroni i sotonisti, koji su navodno koristili oblik "programiranja kontrole uma temeljenog na traumi" da bi stvorili seksualne robove putem kontroliranog uma. Iako se u dostupnoj literaturi ne spominje "Projekt Monarch", brojne žrtve su se javile i opisale slična iskustva. Dokazi se nalaze u CIA-a podprojektu MK-Ultra 136, provedenom 1961. godine, koji je bio posvećen proučavanju ESP-a među djecom, medijima i shizofreničarima. Svrha nije bila utvrditi postoji li ESP, već utvrditi čimbenike osobnosti koji doprinose ESP vještinama i sve druge čimbenike koji se trebaju uzeti u obzir pri korištenju ESP-a kao metode komunikacije. Kao što je studija navela, "svi pozitivni rezultati u tom smjeru imali bi očitu korist za Agenciju." Dokument CIA-e zatim opisuje ono što će uskoro postati obilježje ove posebne putanje MK-Ultre - izazivanje poremećaja višestruke osobnosti (MPD) - kasnije preimenovano u disocijativni poremećaj identiteta (DID). Prema dokumentu: "U radu sa pojedinačnim subjektima, posebna će se pozornost posvetiti disocijativnim stanjima, koja obično prate spontana ESP iskustva. Takva se stanja mogu izazvati i kontrolirati do određene mjere hipnozom i drogama." Osim toga:

"Biti će pokrenute studije učenja u kojima će subjekt biti nagrađen ili kažnjen za svoj ukupni učinak i pojačan na razne načine - električnim šokom, itd. U drugim slučajevima koristiti će se droge i psihološki trikovi za promjenu njegovih stavova. Eksperimentatori će biti posebno zainteresirani za disocijativna stanja... do višestruke osobnosti kod takozvanih medija, a pokušati  će se izazvati niz takvih stanja pomoću hipnoze." 

Prema Colinu Rossu, autoru knjige "Liječnici CIA-e: Kršenja ljudskih prava od strane američkih psihijatara": programiranje tzv.  Mandžurskih kandidata provedeno je u okviru Podprojekta 136. Ross spominje da je jedna od svrha pisanja njegove knjige bila dokazati da je glavni cilj eksperimentiranja sa kontrolom uma tijekom Hladnog rata bio stvaranje disocijativnih simptoma i poremećaja, uključujući MPD. "Mandžurskog kandidata", tvrdi Ross, "zapravo je stvorila CIA 1950-ih u okviru programa kontrole uma BLUEBIRD i ARTICHOKE".

Jedini liječnik kontrole uma koji je javno priznao stvaranje Mandžurskih kandidata bio je George Estabrooks, kanadsko-američki psiholog i autoritet za hipnozu tijekom Drugog svjetskog rata. Bio je diplomant Sveučilišta Harvard, Rhodesov stipendist i predsjednik Odjela za psihologiju na Sveučilištu Colgate. Estabrooks je tvrdio da je stvorio podijeljene osobnosti kod špijuna korištenjem hipnoze. Jedna osobnost bi bila programirana da bude odana neprijateljskoj ideologiji i nesvjesna tajni koje je saznala druga osobnost, a koje bi prenijeli odgovarajućem liječniku koji je upoznat sa potrebnim hipnotičkim okidačima. U svojoj knjizi "Hipnoza", Estabrooks učinkovito tvrdi da je stvaranje eksperimentalne višestruke osobnosti za operativnu upotrebu u vojnim subjektima sredstvo koje je opravdano ciljevima. U članku od 13. svibnja 1968. godine, u 'Providence Evening Bulletin', Estabrooks je opisan kao bivši konzultant FBI-a i CIA-e, te je citiran kako kaže da "ključ za stvaranje učinkovitog špijuna ili ubojice leži u cijepanju čovjekove osobnosti ili stvaranju multipersonalnosti uz pomoć hipnoze... Ovo nije znanstvena fantastika. Ovo se radilo i radi se. Ja sam to radio." 

Estabrooks je također bio vrlo dobro povezan u akademskoj zajednici, dopisivao se sa Aldousom Huxleyjem i njegovim bratom, Sir Julianom Huxleyjem. Manične ideje koje bi inspirirale ovo eksperimentiranje izrazio je 1949. godine, kao i obično, Aldous Huxley, veliki demon 20. stoljeća. U pismu svom prijatelju i učeniku Georgeu Orwellu, uspoređujući njihove romane "Vrli novi svijet" i "1984.", Huxley je napisao:

"Nedavno sam imao priliku istražiti povijest životinjskog magnetizma i hipnoze, i bio sam jako pogođen načinom na koji je svijet tijekom 140 godina odbijao ozbiljno shvatiti otkrića Mesmera, Braida, Esdailea, i ostalih...

Ali, sada se psihoanaliza kombinira sa hipnozom; a hipnoza je postala jednostavna i neograničeno proširiva upotrebom barbiturata, koji izazivaju hipnoidno i sugestibilno stanje, čak i kod najtvrdokornijih subjekata.

Vjerujem da će svjetski vladari unutar sljedeće generacije otkriti kako su uvjetovanje dojenčadi i narko-hipnoza učinkovitiji instrumenti vlasti od klubova i zatvora, te da se žudnja za moći može jednako u potpunosti zadovoljiti sugeriranjem ljudima neka zavole svoje ropstvo, kao i bičevanjem i udaranjem nogama da bi se utjerala poslušnost..."

Upletenost CIA-e u ovaj program razotkrio je D. Corydon Hammond, cijenjeni liječnik i profesor specijaliziran za liječenje pacijenata sa alter-ličnostima, kada je održao govor, poznat kao "Greenbaumov govor", gdje je tvrdio da je od svojih pacijenata saznao da je MK-Ultra povezana sa međunarodnom mrežom sotonista koji su došli u SAD sa nacistima, i pretrpjeli ritualno zlostavljanje od strane dr. L. Wilsona Greenea, tehničkog direktora kemijskih i radioloških laboratorija u Vojnom kemijskom centru, preko kojeg se, riječima Allena Dullesa: "CIA zainteresirala za psihoaktivne tvari". Greenbaumov govor, pod naslovom "Hipnoza u MDP-u: Ritualno zlostavljanje", održan je na 4. godišnjoj Istočnoj regionalnoj konferenciji o zlostavljanju i višestrukoj osobnosti, 25. lipnja 1992. godine, u hotelu Radisson Plaza, u Aleksandriji u Virginiji. Hammond je tvrdio da su njegovi pacijenti otkrili kako su, tijekom Drugog svjetskog rata, Allen Dulles i drugi obavještajci bili u Švicarskoj tražeći načine da dovedu bivše nacističke znanstvenike u Sjedinjene Države. Među njima je bio i tinejdžer koji je odgajan u hasidskoj židovskoj tradiciji, sa pozadinom kabalističkog misticizma, koji se povezao sa sotonizmom i bio pod utjecajem Aleistera Crowleyja. Dječak se spasio tako što je surađivao sa nacističkim liječnicima, u eksperimentima u logorima smrti. Nacistički liječnici su također bili sotonisti. Kada je doveden u Ameriku, dječak je promijenio ime u dr. Green, stekao medicinsku diplomu i nastavio svoj rad koji je postao središtem kultnog programiranja.

Kako je Hammond otkrio: postojalo je nekoliko razina programiranja, svaka nazvana po drugom slovu grčke abecede. Čini se da alfa predstavlja opće programiranje. Beta je za seksualne programe, npr. određeni načini oralnog seksa, kako izvoditi seks u ritualima, ili vezano uz proizvodnju dječje pornografije i prostituciju. Delta je za način ubijanja tijekom okultnih ceremonija. Theta je za stvaranje onoga što se naziva "psihičkim ubojicama" i prema Hammondu: to proizlazi iz vjerovanja u različite vrste psihičkih sposobnosti, uključujući mogućnost psihičke komunikacije sa "majkom", ili sposobnost psihičkog uzrokovanja nečije smrti od aneurizme mozga. Konačno, Omega je za programiranje samouništenja. Alfa i Omega, početak i kraj.

Što se tiče njihovog cilja, Hammond je dodao: "Moja najbolja pretpostavka jest da je svrha toga u tome da žele vojsku mandžurskih kandidata, desetke tisuća mentalnih robota koji će se baviti prostitucijom, dječjom pornografijom, krijumčariti drogu, baviti se međunarodnim krijumčarenjem oružja, snimati snuff filmove, sve vrste vrlo unosnih stvari i izvršavati njihove naredbe, a na kraju megalomani na vrhu vjeruju da će stvoriti Sotonistički red koji će vladati svijetom." Ovo programiranje, tvrdio je, često se provodi u vojnim bazama. Kult se navodno sastojao od uglednih, moćnih članova društva koji su koristili prikupljena sredstva za promicanje svoje agende. Njegovi pacijenti nazivali su ih "Iluminatima", koji, čini se, imaju savjetovališta u nekoliko dijelova svijeta i jedno međunarodno. Na pitanje je li sve to istina ili ne, Hammond je odgovorio:

"Pa, ne mogu vam sa sigurnošću reći da jest. Ono što mogu reći jest da sada vjerujem da je programiranje ritualnog zlostavljanja rašireno, sustavno, vrlo organizirano iz vrlo ezoteričnih informacija koje nisu nigdje objavljene, nisu bile niti u jednoj knjizi ili talk showu, koje smo pronašli diljem ove zemlje i barem u jednoj stranoj zemlji."

Mračnije implikacije ovog eksperimentiranja povezuju se sa onim što je poznato kao Projekt Monarch, koji je u knjizi "Trance Formation of America" nazvala tako Cathy O'Brien, koja tvrdi da je bila žrtva onoga što je bilo dijelom programa kontrole uma MK-Ultre. O'Brien kaže da su je CIA i njen otac zlostavljač regrutirali protiv njezine volje kao dijete, putem mreže dječjih pornografa sa  kojima je bio uključen, te da su je prisilili neka sudjeluje u Projektu Monarch, putem kojeg joj je izazvan disocijativni poremećaj identiteta, odnosno stvaranje "altera". O'Brien također navodi da se sjeća zlostavljanja djece, od strane međunarodnih pedofilskih krugova, narkobarona i sotonista, kao dijela aspekta seksualnog roblja u njihovom "programiranju kontrole uma temeljenom na traumi". Pojedinci, od vladinih dužnosnika Sjedinjenih Država, Kanade, Meksika i Saudijske Arabije do zvijezda country i western glazbene scene, među onima su koje optužuje za ove zločine. Tijekom 1980-ih, O'Brien tvrdi da je radila kao kurirka kontrolirana umom, šaljući poruke i prevozeći drogu od pojedinaca, poput senatora Byrda, Baby Doca Duvaliera, narkobosa Josea Busta, Ronalda Reagana i drugih. Knjigu je napisala zajedno sa svojim suprugom Markom Phillipsom, koji je koristio hipnozu kako bi je deprogramirao i prizvao njezina navodna sjećanja. Phillips tvrdi da je "međunarodno priznat od strane stručnjaka za mentalno zdravlje i provođenje zakona kao autoritet za tajnu znanost o vanjskoj kontroli uma", iako ne pruža nikakve dokaze koji bi potkrijepili tu tvrdnju. Nažalost, kako je naznačio Jim Keith, autor knjige "Mind Control World Control", koliko je O'Brienina iskaza istinito, ili je knjiga potpuna prijevara: "Možda nikada nećemo znati, ali možemo velikom sigurnošću znati da "Trance Formation of America" nije ono što se predstavlja: istinit prikaz iskušenja žrtve sa kontrolom uma."

Ritualno zlostavljanje

Točnije rečeno: MK-Ultra ima okultno podrijetlo, ukorijenjeno u sotonizmu, a namijenjeno je istraživanju mogućnosti reprodukcije komunikacije "duhova", učinkovitim "prizivanjem" entiteta u određene žrtve, korištenjem droga i/ili mučenjem, što je kontroverzno  poznato kao sotonističko ritualno zlostavljanje (SRA). James Randall Noblitt, bivši klinički psiholog Zračnih snaga i profesor kliničke psihologije na Sveučilištu Alliant International u Los Angelesu, i Pamela Sue Perskin, autori su knjige "Kult i ritualno zlostavljanje: Njegova povijest, antropologija i nedavna otkrića u suvremenoj Americi", u kojoj se tvrdi da su neki navodi o međugeneracijskim i  ritualiziranim kultovima zlostavljanja potkrijepljeni dokazima. Zaključak Noblitta i Perkinsjest: DID je zapadna verzija onoga što je povijesno i antropološki poznato kao opsjednutost, stanje proizvedeno ritualnom traumom. Noblitt i Perkins napominju da hipnotizeri obično vjeruju da se ne može hipnotizirati druga osoba kako bi učinila bilo što protiv volje, ili bilo što što krši savjest te osobe. Međutim, autori primjećuju: u kultnom programiranju, trauma koja je uzrokovana užasom ritualnog zlostavljanja i nasilja,  stvara stanja disocijacije, ili DID-a, gdje preživjeli prijavljuju gubitak normalnog osjećaja izvršne kontrole. Noblitt stoga definira programiranje kao "manipulaciju ili traumatizaciju alter osobnosti, fragmenata ili drugih disociranih mentalnih stanja ili entiteta u svrhu kontrole uma." 

Autori citiraju knjigu Henrija Ellenbergera, "Otkriće nesvjesnog" (1970.), koja opisuje doprinose Pierre Janeta, Sigmund Freuda, Alfred Adlera i Carla Junga, te prati podrijetlo dinamičke psihijatrije, počevši od magije šamana i vračeva kroz povijesne europske izvještaje o demonskoj opsjednutosti. Ellenberger je zaključio: "Opsjednutost je na kraju nestala, ali ju je zamijenila višestruka osobnost." Josef Breuer i Freud su napisali:

"Što smo se više bavili tim fenomenima, to su nam sigurnija postajala uvjerenja da cijepanje svijesti, tako upečatljivo u poznatim klasičnim slučajevima dvostruke svijesti, postoji rudimentarno u svakoj histeriji i da je tendencija prema toj disocijaciji, a s njom i tendencija prema pojavi abnormalnih stanja svijesti koja shvaćamo kao "hipnoidna stanja", glavni fenomen ove neuroze. U tom pogledu, slažemo se sa Binetom i obojicom Janetovih." 

Jedan od najranijih stručnih osvrta na ritualno zlostavljanje nalazi se u knjizi dr. Karla Menningera "The Human Mind" (1930.), popularnoj knjizi o psihijatriji, koja spominje Crnu misu, sotonizam i štovanje vraga kao stvarne događaje u velikim gradovima Europe i Sjedinjenih Država, sve pod ekstremnom tajnošću. Međutim, od mnoštva optužbi za SRA koje su se pojavile tijekom 1980-ih i 1990-ih, i nakon objavljivanja knjige "Michelle se sjeća", ta su izvješća odbačena kao "moralna panika" i rezultat "sindroma lažnog pamćenja". Npr. antropologinja Jean LaFontaine, u knjizi" Speak of the Devil" (1998.), nije poricala da su se rituali odvijali, ali je neobično sugerirala kako su ih izmislili zlostavljači djece da bi uplašili svoje žrtve, ili opravdali zlostavljanje čiji je primarni cilj bio seksualno zadovoljstvo, a ne ritualno ili religijsko. Međutim, 2001. i 2002. godine, britanska psihoanalitičarka i psihoterapeutkinja Valerie Sinason. i njen kolega Robert Hale, u pilot studiji koju je financiralo Ministarstvo zdravstva, a objavilo se putem Zakona o slobodi informiranja, zaključili su da su pronašli kliničke dokaze za široko rasprostranjenu praksu sotonističkog ritualnog zlostavljanja u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Noblitt i Perkins citiraju brojne knjige profesionalnih psihijatara i terapeuta koji su pronašli empirijske dokaze, a koji podupiru tvrdnje o sotonističkom zlostavljanju. Jedan od najranijih pregleda literature, objavljen je u knjizi Valerie Sinason, "Treating Survivors of Sotonist Abuse" ("Liječenje preživjelih sotonističkog zlostavljanja", 1994.). Iste godine, članak Kathleen Faller, "Ritual Abuse: A Review of the Research" ("Ritualno zlostavljanje: Pregled istraživanja", 1994.), pružio je detaljnu kritičku analizu empirijskih studija, uz napomenu da postoje potkrepljujući dokazi za neke tvrdnje o reumatoidnom zlostavljanju. Odjeljak o ritualnom zlostavljanju, u knjizi "Memory, Trauma, Treatment and the Law" (1998.), autora Daniela Browna, Alana Scheflina i Coryja Hammonda, raspravlja o selektivnim, ali reprezentativnim studijama, i također je zaključeno da neki od dokaza podupiru tvrdnje o SRA. Recenzije organiziranog zlostavljanja, koje uključuju temu ritualnog zlostavljanja, objavili su Gough, Kelly i Scott (1993.), a nedavno i u znanstvenom radu Michaela Saltera, "Organizirano zlostavljanje: Zanemarena kategorija seksualnog zlostavljanja sa značajnim posljedicama mentalne zdravstvene zaštite tijekom cijelog života". 

Noblitt i Perkins također navode primjere autora koji su bili kvalificirani profesionalci, ali i preživjeli ritualnog zlostavljanja. Npr. preživjela osoba koja je koristila pseudonim Margaret Smith napisala je knjigu "Ritualno zlostavljanje: Što je to, zašto se događa, kako pomoći" (1993.); Barbara Jackson, preživjela ritualno zlostavljanje i biokemičarka sa Harvardskim obrazovanjem, govorila je o svom iskustvu ritualnog zlostavljanja na Nacionalnoj konferenciji o zločinima protiv djece u rujnu 1993. u Washingtonu; dr. Cathy Kezelman, liječnica u Australiji, opisala je vlastito prošlo iskustvo ritualnog zlostavljanja i oporavak u knjizi "Nevinost ponovno posjećena: Priča u dijelovima" (2010.). Autor knjiga "Prekid kruga sotonskog ritualnog zlostavljanja" (1992.) i "Prikrivanje stoljeća" (1994.), Daniel Ryder, navodno je bio preživjeli i terapeut, U autobiografiji preživjele ritualnog zlostavljanja,  "Silent No More: The Lamb Speaks" ("Nema više tišine: Janje govori"), autorica, dr. Margaret Lamb Johnson Hayes, napisala je: "Ako ja, kao certificirana psihijatrica i bivša časnica američkog ratnog zrakoplovstva i vanjske službe, nisam vjerodostojna, tko jest?" 

Prijavljena iskustva obično su dosljedna. Npr. Pamela Hudson (1991.), koja je procijenila 24 djece u slučaju ritualnog zlostavljanja u vrtiću Fort Bragg u Kaliforniji, identificirala je 16 oblika zlostavljanja: (1) zatvaranje u kavez ili "zatvor"; (2) govorenje da će njihovi roditelji, kućni ljubimci, mlađa braća ili sestre biti ubijeni ako ikome kažu za zlostavljanje; (3) pokopavanje u zemlju, u lijesovima koje su nazivali "kutijama"; (4) držanje pod vodom; (5) prijetnje pištoljima i noževima; (6) ubrizgavanje iglama, krvarenje, drogiranje; (7) fotografiranje tijekom zlostavljanja; (8) vezanje naopako preko "zvijezde", vješanje o stup ili kuku, paljenje svijećama; (9) počinitelji su nosili crne halje i maske; (10) sudjelovanje u lažnom braku; (11) vršenje nužde i mokrenje po njima; (12) promatranje ubijanja životinja; (13) promatranje mučenja ili zlostavljanja druge djece; (14) promatranje ubijanja djece i beba; (15) prolijevanje krvi po njihovim glavama; i (16) odvođenje u crkve, druge vrtiće, domove i groblja radi ritualnog zlostavljanja. Od svih njih, 13 djece je priznalo da je doživjelo barem jedno od navedenih zlostavljanja (ne računajući zlostavljanje pod točkom 14). Ali, četvero djece jest prijavilo zlostavljanje pod brojem 14, i da su vidjeli ubijanje djece i beba.

Društvo za ljudsku ekologiju (HES, Human Ecology Society)

15. ožujka 1995. godine, klinička socijalna radnica iz New Orleansa Valerie B. Wolf i dvije njene klijentice, Claudia S. Mullen i Christina Denicola Ebner, pojavile su se pred Savjetodavnim odborom predsjednika Clintona za eksperimente zračenja ljudi, kako bi svjedočile o zlostavljanju koje su pretrpjele, posebno pod nadzorom dr. L. Wilson Greenea. Prema Wolf: dr. Greene je vjerojatno najčešće ime koje navode gotovo sve žrtve traume. Koristio je imena dr. Green, dr. Greenbaum, Greentree, Greenberg. Prema Ebner: njen otac bio je povezan sa dr. Greeneom koji je na njoj provodio eksperimente sa zračenjem, kao i kontrolu uma uz droge, u Tucsonu u Arizoni, od 1966. do 1973. godine. Vjerovala je da mu je cilj obučiti je za špijunsku ubojicu. Njezino prvo značajno sjećanje dogodilo se na Sveučilištu Kansas City (1966.), kada je imala četiri godine. Bila je vezana, gola, raširenih ruku i nogu na stolu na leđima, sa elektrodama na tijelu, a on je pokušavao u nju utisnuti različite slike. Između svake sekvence koristio je elektrošokove i izgovarao hipnotičke naredbe. Učio ju je kako obijati brave, biti tajnovita, koristiti fotografsko pamćenje i tehniku ​​​​skrivanja informacija ponavljanjem brojeva u sebi. Često ju je vezao u kavezu blizu svog ureda.

Mullen je izvijestila kako je Greene jednom rekao dr. Charlesu Brownu da su "djeca korištena kao subjekti, jer je sa njima bilo zabavnije raditi, a i jeftinije. Trebali su nam subjekti manjeg profila nego vojnici i vladini ljudi, pa su to mogle učiniti samo mlade, spremne žene. Osim toga, volim ih plašiti. Oni u Agenciji misle da sam Bog, koji ktvara subjekte putem eksperimenata za bilo kakve devijantne svrhe koje su Sid [Sidney Gottlieb] i James [dr. James Hamilton] mogli smisliti." Dr. James Hamilton, psihijatar Medicinskog fakulteta Stanford, blisko je surađivao sa kolegom iz OSS-a, George H. Whiteom, voditeljem Operacije Climax.

Mullen je rečeno da će biti dijelom projekta naziva "Imaginativno istraživanje", koji je spadao pod MK-Ultra projekt 74, a ona je bila subjekt broj 3. Godine 1958. je Mullen rečeno da će je testirati neki važni liječnici iz Društva za ljudsku ekologiju (HES). HES je vodio potpukovnik James L. Monroe, liječnik i časnik zrakoplovstva, visokorangirani časnik u Uredu za ratne zarobljenike Pentagona. Nadgledao je rad Albert D. Bidermana, ključne osobe u programima ispiranja mozga tijekom Hladnog rata, kao i viši istraživački suradnik za socijalnu psihologiju u Zavodu za istraživanje društvenih znanosti. Odmah nakon Drugog svjetskog rata, Biderman je regrutiran za sudjelovanje u ispitivanju nacističkih znanstvenika vezano uz rezultate njihovog istraživanja, koje se razvilo u Operaciju Paperclip. Počevši od oko 1956. godine, Monroe je od strane Johna Gittingera (dužnosnika iz Tehničkog osoblja CIA, TSS), osobno bio zadužen za nadzor eksperimenata koji je provodio dr. D. Ewen Cameron u McGillu.

Gittinger je bio svjedok i predstavio se kao psiholog CIA-e na saslušanjima u Senatu o Projektu MK-Ultra.O njegovom sudjelovanju u MK-Ultri raspravlja John Marks u knjizi "Potraga za mandžurijskim kandidatom". U poslijeratnim godinama je  Gittinger zamijenio Henry A. Murraya i napredovao u CIA-i. Tamo je razvio Sustav procjene osobnosti (PAS) i kako ga koristiti za manipulaciju ljudima. Henry A. Murray, ravnatelj Harvardske psihološke klinike, bio je regrutiran u seks-kult svog prijatelja, psihologa Carla Junga. U suradnji sa Walter Langerom, Murray je napisao izvješće koje je, 1943. godine, naručio Bill Donovan iz OSS-a, naslova "Analiza osobnosti Adolfa Hitlera". Gittinger je usavršio Murrayevu funkciju procjene i Langerovu neizravnu analizu stranih vođa. Njegove su metode postale sastavni dio operacija CIA-e, a on je postao štićenikom Sidneyja Gottlieba, voditelja programa MK-Ultra.

Nakon što su je Gittinger, Cameron i Greene testirali, Sid Gottlieb je rekao Mullen kako je "zrela za veliko A", što znači ARTIČOKA. Sljedeće godine, kada je imala devet godina, poslana je u ložu u Marylandu, Deep Creek Cabins, naučiti kako seksualno zadovoljiti muškarce i prisiliti ih neka pričaju o sebi, dok ih snima skrivena kamera. Navodno su Richard Helms (zamjenik direktora CIA), Gottlieb, George White i Morris Allan planirali ispuniti što više visokih dužnosnika vladinih agencija i čelnika akademskih institucija i zaklada ucjenjenim kandidatima, zato da bi osigurali kontinuirano financiranje projekata kontrole uma i zračenja. Mullen je odvedena u masonske lože, gdje se prisjetila: "Ovi ljudi polude na tim zabavama. Ovi muškarci, samo se napiju i... dodaju vam... užasno je što rade." Rečeno joj je kako "ovo radi da bi pomogla u zaustavljanju komunizma." Mnogo se puta sastala sa Helmsom i drugim dužnosnicima CIA-e. Govorili bi joj: "Zovi me ujakom." Sa vremena na vrijeme tražili su "uslugu" bez snimanja. 

"Nekako su", rekla je Mullen, "uspjeli snimiti gotovo sve osim dr. Martin Ornea, profesora Sveučilišta Harvard, koji je bio jedan od suradnika Timothy Learyja na Harvardu i radio sa Odjelom za tehničke znanosti Edgewood Arsenala, kao i Greene." Orne je eksperimentalno hipnotizirao i testirao studente Harvarda i slao rezultate Gittingeru u CIA-u na analizu. Bio je jedan, od najmanje dva podizvođača MKULTRA, koji su svjedočili u ime Patti Hearst. Njegovo je svjedočenje tvrdilo kako se Hearst bojala za svoj život i slijedila naredbe Simbionske oslobodilačke vojske. Dr. Robert J. Lifton, suosnivač Društva za ljudsku ekologiju, svjedočio je kao svjedok obrane i tvrdio da je Simbionska oslobodilačka vojska koristila tehnike slične onima o kojima je pisao u knjizi "Reforma misli", detaljnom prikazu iskustava 15 kineskih građana i 25 zapadnjaka koji su podvrgnuti pokušajima "pranja mozga" od strane komunističke kineske vlade. Orne je objavio poglavlja u knjigama koje su uredili Estabrooks i Jolyon West.

Liftonova kolegica i dobra prijateljica, dr. Margaret Singer, također je svjedočila na suđenju Hearst. Singer je 1953. godine bila stalna psihologinja u Vojnom institutu za istraživanje Walter Reed, Washington DC, gdje se specijalizirala za proučavanje povratnika, konkretno ratnih zarobljenika, iz Korejskog rata. Na toj poziciji često je bila u kontaktu sa Albert D. Bidermanom, jedan od znanstvenika uključenih u MK-Ultra frontu, Društvo za ljudsku ekologiju (HES). Biderman je poznat po studiji Zračnih snaga, iz 1957. godine, o metodologiji ispitivanja "kineskih komunista" (obično nazvano "pranje mozga") za koju Sjedinjene Države tvrde da je korištena tijekom Korejskog rata za dobivanje priznanja.

Singer je pohvalila knjigu "Raven: Neispričana priča o velečasnom Jimu Jonesu i njegovim ljudima" (Raven je bilo CIA kodno ime za Jima Jonesa), autora Tima Reitermana i Johna Jacobsa, kao "definitivnu psihohistoriju Jima Jonesa". "Raven", ponudila je objašnjenje, potpuno zaobilazi uključenost CIA-e, te prenosi "bit psiholoških i društvenih procesa koje je Jim Jones, ultimativni manipulator, pokrenuo." "Poput Jonestowna", prema Alexu Constantineu, "Simbionska oslobodilačka vojska bila je tvorevina kontrole uma, koju je pokrenula Agencija." Michael Meiers, autor knjige "Je li Jonestown bio medicinski eksperiment CIA-e?", šest je godina tražio informacije o Hramu naroda, i zaključuje: "Eksperiment Jonestown osmislio je dr. Layton, dr. Layton ga je vodio, i financirao ga je dr. Layton. Bio je to podjednako njegov projekt koliko i Jim Jonesov". Dr. Lawrence Laird Layton, sa Sveučilišta Kalifornija u Berkeleyju, bio je bivši kemičar za Projekt Manhattan i voditelj odjela za istraživanje kemijskog ratovanja vojske sa početka 1950-ih. Njegov sin, Larry Layton, predvodio je eskadron smrti koji je ubio kongresmena Lee Ryana, koji je stigao u kompleks u Gvajani da bi istražio ovaj kult.

Zaklada za sindrom lažnog pamćenja

Martin Orne bio je i jedan od osnivača Zaklade za sindrom lažnog pamćenja (FMSF), paravana CIA, osmišljenog za prikrivanje otkrića o zlostavljanjima. Kao što je primijetio S. J. Dallam: iz istraživanja o seksualnom zlostavljanju djece proizašla su dva dosljedna nalaza. 1. problem je široko rasprostranjen, kao što je i naznačeno u odlomku "Međunarodna epidemiologija seksualnog zlostavljanja djece", u Finkelhorovoj knjizi "Zlostavljanje i zanemarivanje djece" (1994.). 2. zlostavljanje djece je u velikoj mjeri neotkriveno i nedovoljno prijavljeno, prema Lawsonu i Chaffinu u tekstu "Lažno negativni rezultati u intervjuima za otkrivanje seksualnog zlostavljanja", za 'Journal of Interpersonal Violence' (1992.). Kao što su otkrili Dziech i Schudson u knjizi "Na suđenju: Američki sudovi i njihov tretman seksualno zlostavljane djece", čak i kada se prijavi, seksualno zlostavljanje djece izuzetno je teško kazneno goniti i jako je malo počinitelja ikada privedeno pravdi. Djeca rijetko izmišljaju priče o zlostavljanju, kao što je prikazano u radu Goodwin, Sahd i Rada, "Incest hoax: Lažne optužbe, lažna poricanja" (1979.) za 'Bulletin' Američke akademije za psihijatriju i pravo; kao i Thoennes i Tjaden u "Opseg, priroda i valjanost optužbi za seksualno zlostavljanje u sporovima oko skrbništva i posjeta" u "Child Sexual Abuse & Neglect" (1990.).

"Unatoč tome", naznačio je Dallam, "optuženi roditelji, od kojih su mnogi bili bogati i ugledni članovi zajednice, tražili su odvjetnike obrane i psihološke stručnjake. Oni su osmislili novi koncept, "Sindrom lažnog pamćenja", unatoč tome što je ostao nedefiniran i nikada nije bio predmetom istraživanja." Ipak, termin je unaprijeđen kao alternativno objašnjenje za sjećanja na seksualno zlostavljanje, a 1992. godine je osnovana i Zaklada za sindrom lažnog pamćenja (False Memory Syndrome Foundation ili kraće FMSM). Nakon anketiranja svojih članova, FMSF je izvijestio kako je većina roditelja koji su se pridružili njihovoj organizaciji zabrinuta da će ih djeca tužiti, i neki od njih su čak bili i kazneno gonjeni zbog zlostavljanja djece.

FMSF su osnovali Pamela i Peter Freyd nakon što je njihova kći Jennifer Freyd, profesorica psihologije na Sveučilištu Oregon, otvoreno iznijela optužbe za zlostavljanje protiv njih, na konferenciji o mentalnom zdravlju u kolovozu 1993. godine, u Ann Arboru u Michiganu. "Mislim na stvari koje nikada nisu bile 'zaboravljene' i 'oporavljene', već na stvari za koje smo svi znali", pojasnila je. Kao primjer navela je očev alkoholizam. "Tijekom mog djetinjstva, otac je ponekad raspravljao o vlastitim iskustvima seksualnog zlostavljanja kao 11-godišnjak i nazivao se 'zadržanim dječakom'." Peter Freyd se na kraju uključio u mušku prostituciju kao adolescent.

Freydov vlastiti psihijatar, dr. Harold Lief, bliski Orneov kolega i član savjetodavnog odbora FMSF-a, porekao je ove optužbe. Liefovi akademski radovi uključuju "Orgazam kod postoperativnog transseksualca" za Arhiv seksualnog ponašanja i istraživanje mogućnosti života nakon smrti, za časopis o mentalnim bolestima koji uređuje član Zaklade, Paul McHugh. Lief je direktor Centra za seksualnost i religiju, bivši predsjednik Vijeća za informacije i obrazovanje o seksu. Uz pomoć Lief i Ornea, FMSF je brzo okupio ugledan savjetodavni odbor, dajući novom sindromu auru znanstvenog prihvaćanja. Među njima su bili psihologinja Elizabeth Loftus i sociolog Richard Ofshe. Ofshe je podnio tužbu, zajedno sa Margaret Singer, protiv Američkog psihološkog udruženja zbog sudjelovanja u "zavjeri" sa ciljem "uništavanja" njihovog ugleda i sprječavanja svjedočenja na sudu.

Loftus je  profesorica psihologije i prava na Sveučilištu Washington u Seattleu. Godine 2002. Loftus je rangirana na 58. mjestu na popisu 100 najutjecajnijih psiholoških istraživača 20. stoljeća, časopisa 'Review of General Psychology'. Loftus je svjedočila u korist masovnog ubojice Teda Bundyja. Nakon što je kritizirala teoriju oporavljenog pamćenja i svjedočila protiv optužbi za seksualno zlostavljanje djece, Loftus je bila predmetom online kritika Diane Napolis, bivše američke socijalne radnice, poznate i pod svojim online pseudonimom Curio, koja je vjerovala da je Loftus sudjelovala u sotonističkom ritualnom zlostavljanju, ili je pomagala u prikrivanju tih zločina kao dio veće zavjere. Nakon 20 godina, Loftus je iznenada napustila APA, tvrdeći kako se udruga kreće "daleko od znanstvenog razmišljanja, više prema terapeutskim i profesionalnim cehovskim interesima". Kasnije se ispostavilo da su APA-i, 1995. godine, protiv nje podneseno dvije odvojene etičke pritužbe. Jennifer Hoult i Lynn Crook, koje su povratile sjećanja i podastrle dokaze o teškom seksualnom zlostavljanju u djetinjstvu, tužile su svoje očeve i pobijedile. Otac Hoult, kojega je branila Loftus, žalio se na rješenje slučaja, ali je svaki put izgubio. Jennifer je dobila 500.000 dolara odštete. Ipak, Jenniferin otac postao je aktivni član FMSF-a nakon suđenja.

Područje poznato kao psihohistorija optužuje većinu antropologa i etnologa da su apologeti incesta, čedomorstva, kanibalizma i žrtvovanja djece. Lloyd DeMause, jedan od vodećih zagovornika psihohistorije, napisao je članak za 'Journal of Psychohistory', "Zašto kultovi teroriziraju i ubijaju djecu", gdje je skeptike zlostavljanja, i FMSF, nazvao "zlostavljačima" i "zagovornicima pedofila". Glavni suradnici i istraživači koji su povezani sa FMSF-om obično jesu ili optuženi zlostavljači, tj. članovi skupina za zagovaranje pedofila ili, kao u slučaju Ralpha Underwagera, javno objavljivani u časopisima kao npr. 'Paidike: The Journal of Paedophilia'. Underwager, pastor luteranskih crkava u Iowi i Minnesoti, član znanstvenog savjetodavnog odbora zaklade od 1993. godine, rekao je za 'Paidiku':

"Pedofili mogu hrabro i odvažno potvrditi ono što odaberu. Mogu reći da žele pronaći najbolji način za ljubav. Ja sam također teolog i kao teolog vjerujem da je Božja volja da postoji bliskost i intimnost, jedinstvo tijela, među ljudima. Pedofil može reći: 'Ova bliskost je za mene moguća unutar izbora koje sam napravio'." 

Underwager je bio uspješan stručnjak za obranu osoba optuženih za seksualno zlostavljanje djece, te se do kraja 1980-ih više od 200 puta pojavio na sudovima u SAD-u, Kanadi, Australiji, Novom Zelandu i Velikoj Britaniji. Primjeri njegove taktike uključivali su tvrdnju da su svjedočanstva djece o zlostavljanju rezultat ispiranja mozga od strane socijalnih radnika, koji koriste komunističke tehnike ispiranja mozga. Optuženi par je oslobođen i pridružio se Underwageru, 1984. godine, kako bi osnovali VOCAL, lobističku skupinu za ljude koje su socijalne službe optužile za zlostavljanje djece. U roku od godinu dana od osnivanja, VOCAL je imao 3000 članova u 100 ogranaka diljem Amerike. Članovi VOCAL-a bi demonstrirali pred bolnicama, sudovima i odjelima socijalnih službi, i za njih su govorili da tamo rade "gestapovski fanatici", "nadriliječnici i fanatici", koji odvode djecu isključivo na temelju "glasina".  VOCAL kritizira programe sprječavanja zlostavljanja djece, tvrdeći da programi stvaraju seksualno svjesnu djecu, koja bi mogla pogrešno protumačiti nevin dodir odrasle osobe. Nakon što su Underwagerovi komentari u 'Paidiki' izašli na vidjelo, podnio je ostavku na mjesto u znanstvenom savjetodavnom odboru FMSF-a. Međutim, Underwager je kasnije izjavio kako su "radikalne feministkinje, koje su se samoprozvale kao stručnjakinje za seksualno zlostavljanje" izvukle intervju iz konteksta i iskoristile ga da bi diskreditirale njegovu sposobnost svjedočenja na sudovima i naštetile ugledu FMSF-a.