New Age (4. dio)

Reaganova era

Izbor Reagana označio je uspon Stare desnice, koja je koristila socijalno konzervativnu platformu kao trojanskog konja za nametanje neoliberalne agende, što će se provoditi kao Reaganomika. Zahvaljujući Reaganu, republikanci su, prvi put od 1954. godine, preuzeli kontrolu nad Senatom i konzervativni principi dominirali su ekonomskom i vanjskom politikom. Reagan je učvrstio konzervativnu republikansku snagu smanjenjem poreza, znatno povećanim vojnim proračunom, kontinuiranom deregulacijom, politikom povlačenja komunizma umjesto obuzdavanja, kao i apeliranjem na konzervativni moral. Kao rezultat toga, 1980-te godine i one kasnije, postale su poznate kao "Reaganova era".

"Ono što Amerikanci danas nazivaju konzervativizmom", kako je primijetio Leo P. Ribuffo, "veći dio svijeta naziva liberalizmom ili neoliberalizmom". Govoreći o utjecaju dobro financirane neoliberalne agende, Jane Mayer je primijetila: "Do početka 1980-ih, preokret u javnom mnijenju bio je toliko značajan da je nepovjerenje Amerikanaca prema vladi prvi put premašilo njihovo nepovjerenje prema poduzećima." I kao što je Reagan istaknuo u svom inauguracijskom govoru, 20. siječnja 1981. godine: "Vlada nije rješenje našeg problema. Vlada je problem."

Reagan je postao poznat široj javnosti govorom "Vrijeme za odabir", koji je održao u ime predsjedničke kampanje Barryja Goldwatera, 1964. godine. Govor je bio tirada protiv prekomjerne državne potrošnje i uzaludnosti socijalnih programa, npr. socijalne skrbi i socijalnog osiguranja: "Očevi osnivači znali su da vlada ne može kontrolirati gospodarstvo bez kontrole ljudi. I znali su da kada vlada to krene činiti, mora upotrijebiti silu i prisilu da bi postigla svoju svrhu. Dakle, došlo je vrijeme za odabir." Kaže Reagan: 

"Bez obzira vjerujemo li u svoju sposobnost samouprave ili napuštamo Američku revoluciju i priznajemo da mala intelektualna elita u dalekoj prijestolnici može planirati naše živote bolje nego što ih mi sami možemo planirati. Vama i meni se govori da moramo birati između ljevice ili desnice, ali ja tvrdim da ne postoji nešto poput ljevice ili desnice. Postoji samo gore ili dolje. Gore do čovjekovog vjekovnog sna - maksimuma individualne slobode u skladu sa zakonom i redom - ili dolje do mravinjaka totalitarizma." 

Govor je prikupio milijun dolara za Goldwaterovu kampanju i smatra se događajem koji je pokrenuo Reaganovu političku karijeru. Ubrzo nakon toga, Reagan je zamoljen neka se kandidira za guvernera Kalifornije. Kandidirao se i pobijedio na izborima 1966. godine. Reagan je kasnije nazvan "Veliki komunikator" kao priznanje za njegove učinkovite govorničke vještine.

Slavni povjesničar američkog konzervativizma, George H. Nash, rekao je da je William F. Buckley Jr. bio "vjerojatno najvažniji javni intelektualac u Sjedinjenim Državama u posljednjih pola stoljeća... Za cijelu jednu generaciju bio je istaknuti glas američkog konzervativizma i njegova prva velika ekumenska figura." Buckleyjev primarni doprinos politici, kao fuzija tradicionalnog američkog političkog konzervativizma sa laissez-faire ekonomskom teorijom i antikomunizmom, postavio je temelje za novi američki konzervativizam Barryja Goldwatera i Ronalda Reagana 1981. godine. Poznata kao Prva nova desnica (1955.–1964.), usvojila je domaći anti-New Deal konzervativizam Stare desnice, ali je prekinula sa njihovim neintervencionizmom, promovirajući vanjsku politiku čvrstog antikomunizma.

Buckley je bacio podršku svog ugleda na Reagana, uključujući nekoliko specijalnih emisija "Firing Line", strukturiranih tako da bi se prikazao Reaganov veliki potencijal kao nacionalnog i međunarodnog vođe. Govoreći o Buckleyjevom utjecaju, urednik 'National Review', Neal Freeman, rekao je: "To je bilo značenje Firing Line. To je bilo značenje National Reviewa i njegovog političkog trijumfa sa Reaganom. Drugi ljudi su ga mogli učiniti uglednim. Nitko drugi ga nije mogao učiniti elegantnim." Prema Buckleyjevom izdavaču,  Henry Regneryju: "Buckley je konzervativnom pokretu dao vlastiti stil i retoriku, te je učinio više od bilo koga drugog da pomiri potencijalno sukobljena stajališta u koherentnu intelektualnu snagu." 

Heather Hendershot, profesorica filma i medija na MIT-u, koja je proučavala povijest programa "Firing Line", primijetila je kako  dugoročni program pokazuje "zemlju koja se okreće slijeva na desno, od Velikog društva do Reaganove revolucije i dalje". Život programa otkriva "Ameriku koja je prebrodila masovne građanske nemire 1960-ih, slom predsjedništva 1970-ih, i uspon konzervativnih pristupa vanjskoj politici 1980-ih: Ameriku koja se do 1990-ih... pojavila kao društvo u kojem su se određene ključne kulturne vrijednosti pomaknule ulijevo, čak i dok je Republikanska stranka nastavila svoj pomak udesno, povlačeći Demokratsku stranku za sobom." 

Manhattan Institute

Kao što je Eduardo Porter naznačio, pišući za The New York Times: "Malo je ideja toliko duboko ukorijenjenih u američkoj popularnoj mašti kao uvjerenje da će državna pomoć siromašnima samo potaknuti loše ponašanje", ideja koja je, ne samo opstala među republikancima, već je predsjednik Bill Clinton - demokrat - "okončao socijalnu skrb kakvu poznajemo". Prijedlog je bio potkrijepljen znanstvenim rasizmom Charlesa Murraya, iz neokonzervativnog Američkog poduzetničkog instituta (AEI), čija se knjiga "The Bell Curve" uvelike oslanjala na istraživanje financirano od strane neonacističkog i eugeničarskog Pioneer Funda. Knjiga je bila dio konsolidirane strategije američke desnice, koju je financirala legija think-tankova i zaklada, zato da bi se američki narod temeljito preodgojio protiv poželjnih programa socijalne skrbi, uvjeravajući ih kako je davanje otvorenih ruku velikom biznisu, na kraju, u najboljem interesu svih.

Rat protiv siromašnih je bilo lakši tijekom razdoblja kada su mnoga svjetska gospodarstva patila zbog naftne krize i stagflacije, 1970-ih, što je omogućilo Reaganu i Thatcher predložiti svoje drastične reforme, rušeći pritom trgovinske barijere i smanjujući moć vlade, kako bi navodno revitalizirali svoja stagnirajuća gospodarstva - čime su uvela modernu navalu neoliberalnih mjera. Gotovo 40 godina, konzervativne zaklade poput Bradley, Olin i Scaife, ili think-tankovi poput Heritage Foundationa i Manhattan Instituta, provode usklađenu kampanju za preoblikovanje politike i javne politike prema neoliberalnim načelima sebičnosti i netrpeljivosti. Ove organizacije slijede agendu utemeljenu na industrijskoj i ekološkoj deregulaciji, privatizaciji državnih usluga, dubokom smanjenju saveznih troškova za borbu protiv siromaštva i prijenosu ovlasti i odgovornosti za socijalnu skrb sa nacionalne vlade na dobrotvorni sektor, te državnu i lokalnu upravu.

Počevši od 1970-ih i 1980-ih, nekoliko konzervativnih dobrotvornih zaklada pridružilo se Zakladi Carthage, koju je osnovao Richard Mellon Scaife, 1964. godine, kako bi financirali pro-poslovnu viziju Lewisa F. Powella Jr., budućeg suca Vrhovnog suda, ali koji je tada bio ugledni korporativni odvjetnik iz Richmonda u Virginiji. Marksistički akademik, David Harvey, prati uspon neoliberalizma u SAD-u do onoga što se naziva Powellovim memorandumom. Povjerljivi memorandum, koji je Powell napisao 1971. godine za Američku trgovinsku komoru, predložio je plan za obranu i unapređenje sustava slobodnog poduzetništva protiv percipiranih socijalističkih, komunističkih i fašističkih kulturnih trendova. Sličan stav izrazio je i M. Stanton Evans, koji je studirao sa Ludwig von Misesom, koji je u svojoj knjizi "Liberalni establišment: Tko vodi Ameriku... i kako" (1965.), zabilježio zabrinutost konzervativaca. Izjavio je kako je "glavna stvar kod liberalnog establišmenta to što on ima kontrolu". Kao odgovor, Evans se zalagao za "kontra-establišment". 

Prema Jane Mayer, autorici knjige "Dark Money: The Hidden History of the Billionaires Behind the Rise of the Radical Right": "...upravo je Powellov memorandum elektrizirao desnicu, potičući novu generaciju bogatih ultrakonzervativaca neka svoje filantropske donacije iskoriste kao oružje, kako bi se borili u višefrontalnom ratu utjecaja na američku političku misao." Powell je pozvao korporativnu Ameriku neka se bori protiv liberalne dominacije, pozivajući ih neka vode "gerilski rat" protiv onih koji ih žele "podmuklo" potkopati. Potaknuo je konzervativce neka slijede program koji uključuje financiranje znanstvenika koji podržavaju slobodno poduzetništvo, uz objavljivanje knjiga i radova iz popularnih časopisa i znanstvenih zbornika.

Vodeće desničarske zaklade povezane su putem Mreže Atlas, koju je osnovao Antony Fisher i koji će kasnije osnovati još oko 150 think-tankova 'slobodnog tržišta' diljem svijeta. Redatelj BBC-dokumentaraca, Adam Curtis, prepričava kako je (oko 1950.), nakon što je pročitao verziju Hayekovog "Puta u ropstvo" u 'Reader's Digestu', britanski libertarijanac Antony Fisher, diplomant Etona i Cambridgea, koji je vjerovao da socijalizam i komunizam preuzimaju demokratski Zapad, zatražio savjet Friedricha Hayeka o tome što treba učiniti. Hayek je savjetovao Fisheru neka osnuje "znanstveni institut" koji bi vodio "bitku ideja". Ako Fisher uspije, rekao je Hayek, promijeniti će tijek povijesti. Nakon posjeta Zakladi za ekonomsko obrazovanje, 1952. godine, Hayek je potaknuo Fishera da osnuje Institut za ekonomska pitanja (IEA), koji je doživio vrhunac svog utjecaja tijekom desničarske konzervativne administracije Margaret Thatcher. Fisherov partner u tom pothvatu, Oliver Smedley, napisao je Fisheru da moraju biti "oprezni": 

"Imperativ je da u našoj literaturi ne dajemo nikakve naznake da radimo na obrazovanju javnosti u određenim smjernicama, koje bi se mogle protumačiti kao političke pristranosti. Drugim riječima, ako bi otvoreno rekli da ponovno podučavamo ekonomiju slobodnog tržišta, to bi moglo omogućiti našim neprijateljima da dovedu u pitanje dobročinstvo naših motiva. Zato je prvi nacrt (ciljeva Instituta) napisan prilično oprezno." 

Premijerka Margaret Thatcher sastaje se sa ekonomistom slobodnog tržišta, Friedrichom von Hayekom, u IEA-i.

Od 1974. godine, IEA je igrala značajnu ulogu u razvoju svjetske mreže sličnih institucija diljem svijeta. Među njima je bilo nekoliko think-tankova, poput Fraser Instituta iz Kanade (1974.). Fisher je potom otišao u New York i tamo je (1977.) osnovao Međunarodni centar za studije ekonomske politike (ICEPS), kasnije preimenovano u Manhattan Institute. Osnivačke dokumente potpisao je istaknuti odvjetnik Bill Casey, kasnije direktor CIA-e. Atlas Economic Research Foundation (nazvano tako prema knjizi Ayn Rand, "Atlas Shrugged") osnovana je 1981. godine, ali jednostavno je poznatije kao Atlas Network.

Heritage Foundation

Od 76 ekonomskih savjetnika u Reaganovoj predsjedničkoj kampanji 1980. godine, 22 je bilo iz Mont Pelerina. To im je pružilo priliku progurati svoju neoliberalnu agendu. Nakon pobjede Margaret Thatcher, Mont Pelerin je pokrenuo ambicioznu reformu desničarske Heritage Foundation, tako što je uvezao nekoliko britanskih ekonomista iz Mont Pelerina, pri iščekivanju Reaganove predsjedničke kandidature, 1980. godine.

Heritage Foundation je bila omiljeni korisnik novca Richarda Mellona Scaifea. On im je, od 1975. do 1998. godine, donirao više od 23 milijuna dolara. Prema Scaifeu: "U to vrijeme imali ste Američku uniju za građanske slobode, vladine pravne korporacije [programe pravnih usluga u susjedstvu], snažnu Demokratsku stranku sa jakom podrškom radnika, Brookings Institution, New York Times i Washington Post i sve te druge ljude sa ljevice - i nikoga sa desnice." Scaife je napisao prethodno privatne, još uvijek neobjavljene memoare, "Život bogato konzervativan", gdje opisuje kako su se on i nekolicina drugih utjecajnih konzervativaca počeli sastajati tijekom Hladnog rata, isprva neformalno, kako bi kovali zavjeru protiv liberalnog utjecaja zemlje.

Godine 1970., Nixonov pisac govora, Patrick Buchanan, poslao je predsjedniku dopis, moleći za stvaranje "konzervativnog pandana  Brookingsu". Tri godine kasnije, Paul Weyrich je odgovorio na poziv. Rješenje je bio on sam i njegov prijatelj, Ed Feulner, uz financiranje Josepha Coorsa, iz Coorsovog carstva piva i pristaše Društva John Birch. Feulner, koji je postao predsjednik Zaklade Heritage, bio je član Društva Mont Pelerin, povjerenik Međukolegijskog društva individualista Williama F. Buckleyja i Franka Chodorova od 1973. godine, te na kraju predsjednik Društva Philadelphia od 1982. do 1983. godine. 

Prema Davidu Grannu, u članku "Robespierre desnice" (njegov članak o Weyrichu za New Republic): "Ako je išta utjelovilo tu strukturu moći, to je bio Brookings Institution, liberalni think-tank koji je desetljećima poticao New Deal idejama." Weyrichova "desna ruka" bio je Laszlo Pasztor, aktivist u raznim mađarskim desničarskim i nacistima povezanim skupinama. Weyrich je bio aktivan u Mladim republikancima (1961.-1963.) i u predsjedničkoj kampanji Barryja Goldwatera (1964.). 

Iako je Weyrich uglavnom utjecao na mobilizaciju evangeličkih protestanata neka se uključe u politiku - on sam je bio konzervativni katolik i član Opusa Dei. Weyrich, koji je prešao iz rimokatoličke crkve u Istočnu pravoslavnu crkvu nakon Drugog vatikanskog koncila, te je sebe pozicionirao kao branitelja tradicionalističkih sociopolitičkih vrijednosti državnih prava, dominionizma, braka i antikomunizma, te kao žestoki protivnik Nove ljevice. Zagovarao je oživljavanje McCarthyjevog Odbora za neameričke aktivnosti Zastupničkog doma, zato da bi se identificirali i uklonili komunisti iz medija. Za komuniste je tvrdio kako su još uvijek infiltrirani bivšim Sovjetskim Savezom.

Weyrich je blisko surađivao sa Franz Joseph Straussom, bavarskim šefom države, dugogodišnjim članom Le Cerclea i vrlo bliskim prijateljem i suradnikom bankara Trećeg Reicha, Hermanna Absa. Strauss je bio predsjednik Kršćansko-socijalne unije u Bavarskoj (CSU), koja je bila zastupljena u zajedničkoj frakciji sa Adenauerovim CDU-om, nazvanoj CDU/CSU. Godine 1953. je Strauss postao savezni ministar za posebne poslove u Adenauerovoj drugoj vladi. Prema T.H. Tetensu: britanski tisak je jednom Straussa nazvao "najopasnijim čovjekom u Europi".  Kao šef državne vlade Bavarske, Strauss se pobrinuo osigurati financiranje Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN), koja je formirala Antiboljševički blok nacija (ABN). Kada je Strauss došao u Sjedinjene Države,  početkom 1970-ih, Weyrich i Straussov predstavnik u Washingtonu, Armin K. Haas, isplanirali su njegov raspored, uključujući imenovanja na Capitol Hillu. Joseph Coors je također pomogao Haasu uspostaviti nove političke kontakte u Kongresu.

Weyrichova Heritage Foundation preuzela je vodeću ulogu u konzervativnom pokretu tijekom predsjedništva Reagana, čije su politike preuzete iz Heritageove studije o politici, "Mandat za vodstvo". New York Times nazvao je studiju "manifestom Reaganove revolucije". Sveukupno usmjeravanje studije u stvarni život, preuzeo je na sebe Charles Heatherly, bivši terenski direktor Instituta za međukolegijske studije (ISI). Specifični prijedlozi, vezani uz potrošnju, uključivali su povećanje obrambenog proračuna i smanjenje stopa poreza na dohodak. Na prvom sastanku kabineta, predsjednik Reagan podijelio je primjerke "Mandata za vodstvo", a mnogi autori studije regrutirani su u administraciju Bijele kuće. Prema autorima, oko 60% od ukupno 2000 prijedloga iz "Mandata za vodstvo" provedeno je ili pokrenuto na kraju Reaganove prve godine na dužnosti. Washington Post nazvao ga je "akcijskim planom za što brže okretanje vlade udesno". 

Mankind Quarterly

Kada je Coors osnovao Heritage Foundation, izabrao je Rogera Pearsona za suurednika publikacije, koju izdaje zaklada, "Policy Review". Godine 1961. je Pearson osnovao "Mankind Quarterly", zajedno sa Robert Gayreom, Henry Garrettom, Corrado Ginijem, Luigi Geddom, Otmar von Verschuerom i Reginald Ruggles Gatesom. Časopis je izdavala Udruga za unapređenje etnologije i eugenike (IAAEE), osnovana u Škotskoj, 1959. godine, čiji je glavni dobrotvor bio Wickliffe Draper. Američku podružnicu IAAEE osnovao je Lord Malcolm Douglas, brat domaćina Rudolpha Hessa na njegovom tajnom letu u Englesku 1940. godine. Hess se nastojao susresti sa britanskim aristokratskim krugovima, poznatim kao Clivedenski skup, koji su simpatizirali Hitlera. Kada su Douglas i njegova supruga Lady Douglas došli u SAD, on je pomogao pri osnivanju podružnice Vojnog i hospitalskog reda svetog Lazara Jeruzalemskog, rasističke mreže sa sjedištem u Škotskoj. Nelson Bunker Hunt i njegov brat, William Herbert Hunt, kao i senator Jesse Helms (isto pripadao Redu svetog Lazara), također su bili članovi IAAEE.

Nekoliko osnivača IAAEE je bilo blisko povezano sa H. Keith Thompsonom iz Nacionalne renesansne stranke (NRP). Suosnivač IAAEE, eugeničar i segregacionist dr. Charles Callan Tansill, sa Sveučilišta Georgetown, često se sastajao u stanu George Sylvester Vierecka sa suradnikom Borisa Brasola, Lawrenceom Dennisom, ali i Alfred Kinseyjem i Harry Elmer Barnesom, te drugim povjesničarima. Osnivač IAAEE, Charles Lee Smith, isto je blisko surađivao sa NRP; također je uređivao 'Truth Seeker', publikaciju Sjeverne lige. Eustace Mullins i Matt Koehl bili su redoviti suradnici. Smith je prisustvovao sastanku Sjeverne lige u Teutoburškoj šumi u Arminijevu čast. Godine 1959. je Smith u Engleskoj govorio na sastanku koji je vodio Colin Jordan.

Od samog početka, GRECE i njihov časopis 'Nouvelle Ecole' bili su saveznici Sjeverne lige, Mankind Quaterlyja i AAEE-a. Odbor pokrovitelja 'Nouvelle Ecole' sačinjavali su: Roger Pearson, Robert Gayre, Henry Garrett, i bivši pisac Truth Seekera, Robert Kuttner. Američki predstavnik je bio Donald Swann, prijatelj H. Keith Thompsona.

Antropolog Donald Swann, blagajnik IAAEE, suspendiran je sa Queens Collegea zbog "neonacističkih" i "antisemitskih" aktivnosti, kao i povezanosti s Thompsonom. Swann je hvalio Thompsona kao "neustrašivog američkog domoljuba [koji] je progovorio protiv kleveta židovskog 'gestapoa'." Godine 1966. je Swann je uhićen i optužen prema 12 točaka optužnice za poštansku prijevaru. Američki maršali su, u vrijeme njegovog uhićenja, otkrili arsenal oružja, fotografije Swanna sa članovima Američke nacističke stranke, te "skrovište nacističkih predmeta, uključujući zastave sa svastikom... i stotine antisemitskih, anticrnačkih i antikatoličkih letaka." Ipak, nakon puštanja na slobodu Swann je ostao jedan od najvažnijih članova užeg kruga bliskog Harry Frederick Weyheru mlađem i Wickliffeu Draperu, i ponovno se pojavio kao suradnik publikacija IAAEE; kasnije je primio niz Pioneerovih stipendija. Još jedan početni član IAAEE, Herbert C. Sanborn, predsjedatelj Odjela za filozofiju i psihologiju na Sveučilištu Vanderbilt (do 1942.), također je bio dugogodišnji nacistički simpatizer. On je za Drugi svjetski rat okrivio Međunarodnu židovsku bankarsku zavjeru, a zatim je sudjelovao u poslijeratnoj kampanji, koju je orkestrirao Thompson, za oslobađanje Hitlerovog odabranog nasljednika, bivšeg zapovjednika njemačke mornarice, velikog admirala Karla Dönitza.

Izričita svrha časopisa "Mankind Quarterly" bila je suprotstaviti se "komunističkim" i "egalitarističkim" utjecajima, koji su navodno bili uzrokom toga da antropologija zanemari stvarnost rasnih razlika. "Zločini nacista", napisao je Gayre, "međutim, nisu opravdali ustoličenje doktrine a-rasizma kao činjenice, niti egalitarizma kao etnički i etički dokazivog." Nacistički eugeničar, Von Verschuer, bio je u uredničkom savjetodavnom odboru časopisa sve do svoje smrti, 1970. godine. 

Član Nacionalne renesansne stranke, Eustace Mullins, autor klasične knjige o zavjerama, "Tajne Federalnih rezervi", surađivao je sa  Kuttnerom na rasnim idejama i "biopolitici". Godine 1966., kada je 'American Mercury', kojeg je prethodno uređivao general Edwin A. Walker iz Društva John Birch, najavio promjenu uredništva, među novim urednicima našao se i Kuttner. Prvo izdanje, za koje je Kuttner bio urednik, sadržavalo je članak Revila P. Olivera, koji je bio izbačen iz Društva John Birch zbog otvorenog antisemitizma. Izdanje je također uključivalo posvetu Klansmanovom pukovniku, Earnest Sevier Coxu, opisanom kao "vodeći rasni povjesničar engleskog govornog područja". Kuttner je surađivao sa Spotlightom, Willisa Cartoa. Njegov doprinos Spotlightu ponovno je tiskan u 'The Northlanderu', Sjeverne lige 1977. godine. Henry E. Garrett bio je američki psiholog i segregacionist, predsjednik Američkog psihološkog udruženja (1946.) i predsjedatelj psihologije na Sveučilištu Columbia (1941.-1955). Garrett, čije je napore financijski podupirao Draper, bio je snažan protivnik odluke Vrhovnog suda Sjedinjenih Država o desegregaciji u slučaju Brown protiv Odbora za obrazovanje iz 1954. godine, za koju je predvidio da će dovesti do "potpune demoralizacije, a zatim i dezorganizacije, tim redom". Nakon što je napustio Columbiju, Garrett se uključio u IAAEE i Sjevernu ligu. Služio je kao direktor Pionirskog fonda (1972. i 1973.), bio je uključen u Vijeća bijelih građana i Liberty Lobby, te je pružio stručno svjedočenje za obranu u slučaju Brown protiv Odbora za obrazovanje. Corrado Gini bio je vođa eugeničkog pokreta u fašističkoj Italiji i autor Mussolinijeve obrane iz 1927. godine, "Znanstvena osnova fašizma". Gates, koji je 1931. godine izabran za člana Kraljevskog društva, bio je snažan protivnik međurasnih brakova i "tvrdio je da su rase odvojene vrste". 

Pearson je bio izabran za čelnika Sveučilišnih profesora za akademski red (UPAO), sastavljenog od članova Zaklade Heritage, Reaganove administracije i Društva Mont Pelerin, uključujući Milton Friedmana i Friedrich von Hayeka. Između 1973. i 1999. godine, Pioneer Fund je potrošio 1.2 milijuna dolara na Pearsonove aktivnosti, od čega je većina iskorištena za Institut za proučavanje čovjeka, kojim je Pearson upravljao i 1979. godine je preuzeo Mankind Quarterly. Pearson je bio član uredništva nekoliko institucija, uključujući Institut za istraživanje vanjske politike i Američko vijeće sigurnosti, a niz konzervativnih političara pisao je članke za Pearsonov časopis o američkim poslovima, uključujući Jesseja Helmsa i Jacka Kempa.

Rat protiv siromašnih

Bestseler Williama Greidera, "Tko će reći narodu: Izdaja američke demokracije" otkrio je: "Unatoč svojoj ulozi 'populističkog' glasnogovornika, Weyrichova organizacija, na primjer, primila je potpore od Amoca, General Motorsa, Chase Manhattan Bank [David Rockefeller] i desničarskih zaklada poput Olin i Bradley." Zakladu John M. Olin osnovao je 1953. godine John M. Olin, predsjednik kemijske i tvrtke za proizvodnju streljiva, Olin Industries. Između 1958. i 1966. Zaklada Olin tajno je oprala 1.95 milijuna dolara putem zaklade. Mnoga od tih sredstava otišla su antikomunističkim intelektualcima i publikacijama. TV emisiju "Firing Line", koju je vodio William F. Buckley, dobitnik počasti Manhattan Instituta, financijski je podržavala Zaklada Olin.

Godine 1977. je Olin podigao ugled svoje zaklade angažirajući Williama Simona, kolegu Irvinga Kristola, za njezina predsjednika. Simon, pionir u otkupu dionica sa leveridžom, bio je ministar financija SAD-a za vrijeme predsjednika Richarda Nixona i Geralda Forda. Također, bio je predsjednik Zaklade Olin i povjerenik Zaklade John Templeton, kao i član upravnih odbora mnogih vodećih američkih think-tankova, uključujući Zakladu Heritage i Hoover Institut. Čovjek, koji je Zakladu Olin istaknuo čak i više od Simona,  bio je njen izvršni direktor, Michael Joyce, bivši liberal, koji je također postao neokonzervativni akolit Kristola. 'National Review' opisao je Joycea kao "glavnog operativnog direktora konzervativnog pokreta". 

Lynde Bradley i njegov brat, Harry Lynde Bradley, osnovali su tvrtku Allen-Bradley u Milwaukeeju, za usluge obrambenoj industriji. Zajedno sa Fred Kochom, ocem zloglasne braće Koch, Harry je bio jedan od osnivača Društva John Birch, te je često ugošćivao jednog od osnivača, Roberta Welcha, kao govornika na sastancima o prodajnom asortimanu tvrtke. Tri knjige, koje su napisali pisci financirani od strane Bradleyja, odigrale su ključnu ulogu u ovom nastojanju: "Bogatstvo i siromaštvo" (1981.), George Gildera; "Gubitak tla" (1984.), Charles Murraya, te "Iznad prava" Lawrence M. Meada. Gilder je pohađao Akademiju Phillips Exeter, a David Rockefeller, cimer njegovog oca na fakultetu, bio je duboko uključen u njegov odgoj. Osim što je bio član Buckleyjevog Društva Philadelphia, Gilder je također bio programski direktor Manhattan Instituta.

Gilderovo djelo, "Bogatstvo i siromaštvo", unaprijedilo je praktične i moralne argumente za ekonomiju ponude, kao i kapitalizam,  tijekom prvih mjeseci Reaganove administracije i učinilo ga najcitiranijim živućim autorom od strane Ronalda Reagana. Teoriju ekonomije ponude započeo je ekonomist Robert Mundell, tijekom administracije Ronalda Reagana. To je makroekonomska teorija i tvrdi kako se gospodarski rast najučinkovitije može stvoriti ulaganjem u kapital, i smanjenjem prepreka u proizvodnji roba i usluga. Prema ekonomiji ponude: potrošači će imati koristi od veće ponude roba i usluga po nižim cijenama; a daljnje ulaganje i širenje poduzeća će povećati potražnju za zaposlenicima i time stvoriti radna mjesta. Tipične preporuke politike ekonomista ponude su:  niže granične porezne stope i manje državne regulacije.

Charles Murray je imao istraživačku stipendiju Zaklade Bradley na AEI. Charles Murray služio je u Mirovnim snagama; zatim je radio u Tajlandu na tajnom programu Američkog instituta za istraživanje (AIR) za američku vojsku i u suradnji sa CIA-om. Dok je bio u Manhattan Institutu, Murray je napisao knjigu "Gubitak tla", gdje tvrdi kako siromaštvo nije rezultat ekonomskih uvjeta ili nepravdi, već pojedinačnih propusta, kaže da je većina vladinih programa protiv siromaštva loše osmišljena i da ih treba ukinuti. Murray se udružio sa pokojnim harvardskim psihologom Richard Hernsteinom, i napisao knjigu "Zvonasta krivulja: Inteligencija i klasna struktura u američkom životu" (1984.), gdje se tvrdilo (ponovno!) kako siromaštvo nije rezultat društvenih uvjeta ili politika, već inferiornih genetskih osobina podklase ljudskih bića. Uvelike se oslanjala na istraživanja financirana od strane Pioneer fonda.

Čak 17 istraživača, koji su navedeni u bibliografiji "Zvonaste krivulje" radilo je i za časopis "Mankind Quarterly". Autori preporučuju dvije knjige o rasi i inteligenciji, autora Audrey Shuey i Franka C. J. McGurka, koji su bili vodeći članovi IAAEE, uz potporu argumentu da testovi inteligencije nisu rasno pristrani. Rad Richarda Lynna, psihologa i bivšeg člana odbora i dobitnika stipendije Pioneer fonda i pomoćnog urednika Mankind Quarterlyja, bio je među glavnim izvorima koji je naveden u knjizi "Zvonasta krivulja". Također je bio i jedan od 52 znanstvenika koji su potpisali članak (osvrt sa svojim mišljenjem) u Wall Street Journalu, "Mainstream Science on Intelligence", gdje su podržali niz stavova iznesenih u knjizi.

Plemenite laži

Reaganova uvjerljiva pobjeda 1980. godine bila je rezultat preoblikovanja Južne strategije, poznate kao "Reaganova koalicija", kombinacije birača koje je Reagan okupio da bi proizveo veliko političko prestrojavanje. Prema poznatom povjesničaru američkog konzervativizma, George H. Nashu: Koalicija se izvorno sastojala od 5 frakcija: libertarijanaca, paleokonzervativaca, antikomunista, neokonzervativaca i druge Nove desnice/religijske desnice. Sredstvo za promicanje neoliberalne agende bilo je upakirati je u "obiteljske vrijednosti" i ugoditi rasističkim osjećajima južnjačkih evangeličkih kršćana, strategija koju je uglavnom orkestrirao Paul Weyrich, osnivač Zaklade Heritage. Arhitekt Južne strategije, koja je korištena za izbor brojnih republikanskih predsjednika, počevši od Ronalda Reagana, bio je zloglasni senator Jesse Helms, jedan od osnivača Weyrichove Moralne većine, i kojega su njegovi sljedbenici smatrali vođom Druge Nove desnice. Prema vođi Druge nove desnice, Richardu A. Viguerieu:

"Bez Nove desnice ne bi bilo snažnog, živahnog i učinkovitog konzervativnog pokreta. Bez snažnog, živahnog i učinkovitog konzervativnog pokreta ne bi bilo predsjednika Ronalda Reagana. A bez predsjednika Reagana, Sovjetski Savez bi trajao još mnogo godina, a socijalizam bi i dalje dominirao i osiromašivao ljude većine zemalja."

Upravo su ovakvi stavovi o slobodnom tržištu, uz politike i vodstvo predsjednika Reagana, Jesseja Helmsa i Miltona Friedmana,  doveli svijet do najvećeg pokreta iz siromaštva u povijesti.

Druga Nova desnica, nastala nakon kampanje Barryja Goldwatera i imala populističkiji ton od prve Nove desnice Williama F. Buckleyja, oživjela je tradiciju Bratstva, cinično iskorištavala kršćanstvo kao Trojanskog konja za neoliberalnu agendu. Stoga se druga Nova desnica usredotočila na društvena pitanja i nacionalni suverenitet, i često bila povezivana sa kršćanskom desnicom. Predvođena Kršćanskim glasom Roberta Granta, Moralnom većinom Jerryja Falwella, Vijećem za religijski okrugli stol Eda McAteera, Fokusom na obitelj Jamesa Dobsona, Zakladom Free Congress i Zakladom Heritage Paula Weyricha, kao i Kršćanskom RTV-mrežom (CBN) Pata Robertsona, nova kršćanska desnica je kombinirala konzervativnu politiku sa fundamentalističkim i  evangeličkim učenjima. Kršćanska desnica posebno je sklona cionističkim ambicijama neokonzervativaca. Prema Irvingu Kristolu:

"Društvena pitanja Moralne većine praktički ne nailaze na uspjeh, dok je antiizraelsko raspoloženje izrazito u porastu, a podrška Moralnoj većini mogla bi se u bliskoj budućnosti pokazati odlučujućom za sam opstanak židovske države. Zato je izraelska vlada uspostavila vlastitu ravnotežu prema Moralnoj većini i teško je vidjeti zašto bi američki Židovi trebali doći do drugačijeg zaključka." 

Slaganje neokonzervativaca sa kršćanskom desnicom uklapalo se u njihovo pridržavanje principa Lea Straussa, koji je unaprijedio recepte za korištenje "Plemenitih laži". Zaklada Heritage osnovana je 1973. godine (što je godina Strausove smrti), baš kada su njegove ideje postajale sve popularnije u SAD-u. Za Straussa, Kojèveov "Kraj povijesti" rezultat je svih pogrešaka modernosti i njenih vrijednosti liberalizma, te je bio ekvivalentan tragediji koju je Nietzsche predvidio, kao Dane Posljednjeg čovjeka. Tijekom svoje karijere u Sjedinjenim državama, Strauss je redovito slao svoje vodeće učenike na studij kod Kojèvea u Pariz. Npr. Straussov glavni štićenik,  Allan Bloom, putovao je u Pariz svake godine, počevši od 1953., sve do Kojèveove smrti 1968. godine. Tamo je proučavao nietzscheanska fašistička uvjerenja Kojevea. Bloom je Kojèvea smatrao jednim od svojih najvećih učitelja.

Leo Strauss (1899. – 1973.)

Straussova osuda "liberalizma" otvorila je put izjavama protiv "političke korektnosti", koje su iznosili njegovi sljedbenici. Za Straussa, problem sa liberalizmom je bio u tome što je vodio relativizmu. Relativizam je bio problem, jer je uklanjao vjerovanje društva u jednu apsolutnu istinu, posebno religijsku istinu. To nije bilo zato što je Strauss vjerovao da je takvo vjerovanje moguće. Naprotiv, odbacio je svaku mogućnost takve istine, smatrajući religije "herojskim zabludama" i "plemenitim snovima". Umjesto toga, te zablude, ili Platonove "plemenite laži", bile su nužne za mase koje bi podlegle nihilizmu zbog svoje nemogućnosti da se nose sa strašnom istinom, a to je da istine nema. Ali, za Straussa, "filozof", koji je ravan Nietzscheovom Nadčovjeku, smije stvarati i manipulirati zabludama za dobrobit društva. Također, sam stoji izvan istine i konvencionalnog morala, i dužan je čuvati svoju svetu misiju u tajnosti od rulje.

U biti, Straussova osnova neokonzervativizma jest: "liberalizam" je, kao izvor zapadne liberalne demokracije i kapitalizma slobodnog tržišta, u krizi zbog prosvjetiteljskih načela na kojima se temelji, a koja su artikulirali Kant, Locke i Adam Smith, a u Sjedinjenim Državama proveli Jefferson i Madison. Glavni antiliberalni filozofi bili su Nietzsche, Heidegger i Schmidt. Kao i kod Marxa i kapitalizma, neokonzervativci su napadali liberalizam, jer sadrži sjeme vlastitog uništenja kroz historicizam, relativizam i nihilizam. Npr. za judaizam je Strauss rekao da "nikada nije sanjan plemenitiji san", te zaključio kako je "sigurno plemenitije biti žrtvom najplemenitijeg sna, nego profitirati od prljave stvarnosti i valjati se u njoj". 

Kao što je Drury primijetio: "Postoji nevjerojatna sličnost između Straussovog pogleda na filozofa-proroka i sabatejskog shvaćanja Mesije." Sabatnici su, kroz doktrinu svetog grijeha, vjerovali, kako je to istaknuo Scholem: "Izabrani su temeljno drugačiji od gomile i ne smije ih se suditi prema njezinim standardima. Stojeći pod novim duhovnim zakonom i predstavljajući, takoreći, novu vrstu stvarnosti, oni su sa onu stranu dobra i zla." Kabalistička teologija je vrlo erotična; Strauss često navodi da je filozofija manifestacija Erosa. Za Straussa je filozofija potraga za razumijevanjem čovjekove istinske prirode, koja je Eros, i za razliku od društvenih konvencija, koje su umjetne tvorevine. Ali, Straussovo shvaćanje Erosa je također vezano uz činjenicom gdje on ističe da su najveći filozofi bili, a to su oni koji su uspijeli u potpunosti napustiti sve konvencije, pederasti.

Moralna većina

Helms je preporučio Reaganu neka se obrati kršćanskoj desnici, jer je prepoznao potencijal podrške građana južnjačke bijele evangeličke zajednice. Podrška Helmsa i voditelja kampanje, Thomas F. Ellisa (direktor Pioneer Fund), bila je ključna u Reaganovoj utrci za predsjedničku nominaciju 1976. godine, kao i njegovoj ključnoj pobjedi na predizborima u Sjevernoj Karolini, koja je utrla put Reaganovom izboru za predsjednika. Kada je ušao u predizbore, Reagan je izgubio sve predizbore. Strahovalo se kako bi to moglo okončati njegovu karijeru, uz rizik da padne u "politički zaborav". Uz podršku Helmsa i Ellisa, Reagan je pobijedio u Sjevernoj Karolini, a zamah koji je to generiralo doveo je Reagana do uvjerljivih pobjeda na predizborima u Teksasu, Kaliforniji, kao i drugim ključnim državama. Unatoč Reaganovom porazu od Geralda Forda, intervencija Helmsa i Ellisa vjerojatno je dovela do najvažnije pobjede konzervativaca na predizborima u povijesti Republikanske stranke, te omogućilo Reaganu da osvoji sljedeću nominaciju na Republikanskoj nacionalnoj konvenciji 1980. godine, i na kraju predsjedništvo Sjedinjenih Država.

Iako je "Moralna većina" bila pretežno južnjački orijentirana organizacija kršćanske desnice, njene državne podružnice i politička aktivnost proširile su se izvan Juga. U desetljećima nakon Drugog svjetskog rata, evangelici, posebno bijeli evangelici na Sjeveru, okrenuli su se Republikanskoj stranci, skloni strahu od komunizma, sumnjičavi prema katoličanstvu i javnoj podršci Billy Grahama Dwightu Eisenhoweru i Richardu Nixonu. Ipak, evangelici su uglavnom ostajali apolitični. Kako je objasnio Ladd: dok se uspon kršćanske desnice na Jugu pripisuje reakciji na Zakone o građanskim pravima, ili odluci Roe protiv Wadea o pobačaju, ulogu koja nije prepoznata su odigrali južnjački pastori, posebno vođe Južne baptističke crkve i W.A. Criswell. Južna baptistička crkva je  organizirana zato da bi zaštitila ropstvo i bijelu nadmoć od utjecaja Sjevera. "Južne crkve, iskrivljene generacijama teološke evolucije potrebne za prilagođavanje ropstvu i segregaciji, bile su previše voljne ponuditi svoju političku pomoć programu bijelog nacionalista", piše Ladd.

Inspirirani W.A. Criswellom i Helmsom, istaknuti južnjački baptistički svećenici, poput Jerry Falwella i Pat Robertsona, otkrili su da mogu očuvati bijeli nacionalizam kroz posredničku borbu za kršćanski nacionalizam. Kako je prepričao Chris Ladd u članku "Pastori, ne političari, postali su republikanci" za Forbes: segregacionisti su se 1970-ih suočili sa frustrirajućim problemom, kako oživjeti bijeli nacionalizam bez korištenja diskreditirane retorike rase. 

Izbor Jimmyja Cartera za predsjednika Sjedinjenih Država, 1976. godine, označio je prekretnicu za evanđeoske kršćane. Po prvi put, samoproglašeni evangelički kršćanin izabran je na najvišu dužnost u zemlji, čime je nacionalna svijest o evangelikanizmu podignuta na novu razinu. Međutim, evangelički kršćani općenito, a na kraju posebno novoosnovana Moralna većina, biti će razočarani Carterovom politikom. Evangeličke crkve diljem Juga predvodile su eksploziju novih privatnih segregiranih škola. Godine 1978. je  Carterova administracija signalizirala namjeru izvršiti pritisak za njihovu desegregaciju. Kada je Reagan, sa oduševljenjem i izričito,  podržao zaštitu privatnih vjerskih škola - evangelički svećenici, koji su prije oklijevali pružiti podršku političkim aktivistima, pokrenuli su masovni val aktivizma u južnjačkim kongregacijama i u znak podrške Reaganovoj kampanji.

"Konzervativci ne mogu postati dominantna politička snaga u Americi", inzistirao je Viguerie, autor knjige "Nova desnica: spremni smo voditi", "dok ne naglasimo pitanja koja se tiču ​​etničkih i radničkih Amerikanaca, ponovno rođenih kršćana, pro-life katolika i Židova. Neka od njih su prijevoz autobusom, pobačaj, pornografija, obrazovanje, tradicionalne biblijske moralne vrijednosti i kvote." Stoga su Weyrich i vođe druge Nove desnice uložili zajednički napor i obratili se kršćanskim, ponekad i rasističkim vrijednostima tradicionalno demokratskih, ili politički neovisnih biračkih tijela, dijeleći pritužbe na popis liberalnih uzroka: pobačaj, Amandman o jednakim pravima i feminizam, uporaba droga, pornografija, školski udžbenici i nastavni planovi i programi, prijevoz autobusom, afirmativna diskriminacija, prava homoseksualaca, i tako dalje.

Viguerie, pionir političkih kampanja glasanjem izravno poštom, nazvan je "ocem financiranja" moderne konzervativne strategije. Viguerie je započeo svoju karijeru zajedno sa evangelistom Billy James Hargisom, povezanim sa KKK i suradnikom Edwin Walkera. Godine 1961. Viguerie je postao izvršni tajnik YAF-a, a Williama F. Buckleyja Jr. smatrao je svojim "junakom i uzorom". Viguerie je naučio svoj zanat prikupljanja sredstava kada se pridružio Young Americans for Freedom (YAF) kao šegrt osnivača, Marvina Liebmana, koji se smatrao vodećim političkim organizatorom konzervativnog pokreta. Iz YAF i njegovih članova proizašao je niz konzervativnih ili libertarijanskih organizacija, uključujući: Libertarijansku stranku Amerike, Cato Institut, Ludwig von Mises Institut, Reason Foundation i Konzervativni klub. YAF je opisan kao "mreža konzervativnih organizacija na sveučilišnim kampusima, koje su služile kao poligoni za gotovo cijelo vodstvo pokreta".

Većina ključnih članova Nove desnice bili su i bivši članovi YAF-a, uključujući: Viguerieja, Howard Phillipsa, Terry Dolana i Pata Buchanana. Phillips, jedan od osnivača YAF-a, rođen je u židovskoj obitelji u Bostonu, 1941. godine, ali je prešao na evangeličko kršćanstvo tijekom 1970-ih. Phillips je odigrao ključnu ulogu u vodstvu Nove desnice, kao i osnivanju vjerske desnice 1970-ih. Jeff Sharlet opisuje naklonost i privlačnost Židova prema evangeličkom kršćanstvu u knjizi "Obitelj": "Kao da su se, tragajući za političkom strašću svojih imigrantskih očeva i majki, odlučili za kršćanski fundamentalizam kao najbližu aproksimaciju tog nestalog svijeta, njegovih socijalističkih sindikata i komunističkih ćelija." 

Godine 1976. su Weyrich, William Rusher, Morton Blackwell i Viguerie pokušali preuzeti segregacijsku Američku neovisnu stranku (AIP), koju je 1968. godine osnovao George Wallace. Viguerie je bezuspješno pokušao uzeti predsjedničku nominaciju AIP-a, samo da bi se suprotstavio izboru predsjednika Geralda Forda. Viguerie će nastaviti raditi sa Jesse Helmsom, Sun Young Moonom, Oliver Northom i George Wallaceom. Godine 1977. je Weyrich suosnovao Christian Voice sa Robertom Grantom. Weyrich, kao vođa konzervativnog think-tanka, pristao je dopustiti Grantu neka uspostavi svoje sjedište u Heritage Foundationu. Evanđeoski svećenik Pat Robertson, koji je kasnije osnovao Christian Coalition, osigurao je neka rana financijska sredstva za ovu organizaciju. Weyrich je zatim regrutirao Howard Phillipsa i Richard Viguerieja neka pomognu u razvoju Grantove organizacije. Godine 1978. je Grant, na konferenciji za novinare, objavio kako je Religijska desnica "prevara... kojom upravljaju tri katolika i jedan Židov". Kao rezultat toga, Weyrich, Dolan i Viguerie (katolici), te Howard Phillips (Židov), napustili su Christian Voice. Nakon toga su nagovorili na suradnju rastućeg TV-evangelista Jerry Falwella i osnovali "Moralnu većinu" 1979. godine, signalizirajući rođenje kršćanske Desnice.

Falwell je bio bliski saveznik Američkog vijeća sigurnosti, također i dijelom kampanje ASC, "Mir kroz snagu", 1983. godine, zajedno sa predsjednikom ASC-a, John Fisherom, i generalom J. Milnorom Robertsom. Falwellovo Religiozno vijeće od 56 članova uključivalo je generala Daniela O. Grahama i Claya Claibornea (iz ASC-a), Nelson Bunker Hunta (iz Društva John Birch) i kongresmena Larry McDonalda (član Malteškog viteškog reda Shickshinny i osnivač ASC-a). Fishera je Religijski okrugli stol opisivao kao "bliskog prijatelja" pivarskog magnata Joseph Coorsa (isto član ASC-a). Coors je također bio bivši student Akademije Phillps Exeter.

Weyrich je jasno dao do znanja kako je školsko pitanje pokrenulo organizaciju. Profesor sa Dartmoutha, Randall Balmer, pokazao je da, iako uspon kršćanske desnice nije bio posljedica protivljenja pobačaju, već problema koji je Weyrich odabrao: segregacija škola. Weyrich je tvrdio kako bi društvena ili obiteljska pitanja za konzervativce tijekom 1980-ih - bila ono što su Vijetnam ili okoliš bili za liberale krajem 1960-ih i početkom 1970-ih. Međutim, Weyrich je imao poteškoća sa identificiranjem specifičnog katalizatora, koji bi mobilizirao kršćanske birače. Prema vlastitom iskazu, Weyrich je tijekom gotovo 20 godine testirao različita pitanja: pornografiju, molitvu u školama, predloženi amandman na Ustav o jednakim pravima, čak i pobačaj. "Pokušavao sam zainteresirati te ljude za ta pitanja i potpuno sam podbacio", prisjetio se Weyrich na konferenciji 1990. godine. 

U konačnici, Weyrich je ubrao ono što je njegov prijatelj Morton Blackwell nazvao "najvećim tragom netaknute šume na političkom krajoliku" - evangelike. Kako je Weyrich objasnio:

"Konzervativni pokret, do tada, bio je, u biti, intelektualni pokret. Imao je neke vrlo moćne mislioce, ali nije imao mnogo vojnika. I kao što je Staljin rekao za Papu, "Gdje su mu podjele?" Pa, nismo imali mnogo podjele. Kada su se ti ljudi aktivirali, konzervativni pokret je odjednom imao mnogo podjela. Uspjeli smo doslovno pokrenuti milijune ljudi. A to je nešto što doslovno nismo mogli učiniti prije tog vremena." 

Weyrich je zaključio, ako bi se mogao uključiti u kršćansku evanđeosku zajednicu, njihov veliki broj bi predstavljao snažan glasački blok. "Nova politička filozofija mora biti definirana od strane nas [konzervativaca] u moralnim terminima, upakirana u nereligijski jezik i propagirana diljem zemlje putem naše nove koalicije", napisao je Weyrich sredinom 1970-ih. "Kada se postigne politička moć, moralna većina će imati priliku ponovno stvoriti ovu veliku naciju." Weyrich je utvrdio da su političke mogućnosti razvoja takvog potencijala neograničene. "Vodstvo, moralna filozofija i funkcionalno sredstvo su pri ruci i samo čekaju da se spoje i aktiviraju", napisao je. "Ako moralna većina djeluje, rezultati bi mogli premašiti naše najluđe snove." 

Moralna većina bila je relativno rani pristaša Reagana, a Falwell je najavio podršku organizacije prije republikanske konvencije. Prema Jimmyju Carteru: "Te jeseni [1980.], grupa na čelu sa Jerryjem Falwellom kupila je 10 milijuna dolara u reklamama na južnjačkom radiju i televiziji kako bi me proglasila izdajnikom Juga, i time što više nisam kršćanin." Nakon Reaganove pobjede, Falwell je objavio da je Reaganov uspjeh izravno posljedica Moralne većine i drugih, koji su registrirali i poticali vjernike na glasanje, a koji nikada prije nisu bili politički aktivni. 1982. godine je "Moralna većina" prema veličini i utjecaju nadmašila "Kršćanski glas" i postala jednom od najvećih konzervativnih lobističkih grupa u Sjedinjenim Državama. Na svom vrhuncu imala je više od četiri milijuna članova, kao i preko dva milijuna donatora. Na nacionalnoj razini, Moralna većina poticala je sudjelovanje na izborima među svojim članovima i koristila je registracijske kampanje za registraciju vjernika na glasanje. Vođe unutar Moralne većine tražile su od svećenika neka  svojim vjernicima daju političke smjernice, podsjećaju ih kada glasati, za koga glasati i zašto Moralna većina zauzima određene stavove o određenim pitanjima.

Arthur J. Finkelstein (1945.–2017.)

Arthurovi dječaci 

Unatoč zalaganju za "obiteljske vrijednosti" i protiv homoseksualnosti, republikanska krajnja desnica bila je upravo raširena slijedeći suprotne tendencije. Kao što je primijetio Joe Conason u knjizi "Prepuni ormar Republikanske stranke": postoji dugačka  povijest anti-gej republikanaca, koji su tajni homoseksualci. "Negdje u udžbenicima psihoseksualne patologije možda postoji jednostavan odgovor, da tako kažem. Privlači li stranka skrivene muškarce, jer se mogu sakriti iza republikanske homofobije? Ili stranka promiče homofobiju kao političku smicalicu, dok skriveni muškarci vode predstavu?" 

Mentor Terryja Dolana je bio legendarni republikanski strateg i skriveni homoseksualac, Arthur J. Finkelstein, republikanski politički konzultant koji je radio za NCPAC i desetke republikanskih senatora. Finkelstein, koji je uveden u Kuću slavnih anketara i političkih konzultanata, revolucionirao je ankete i financiranje kampanja, te pomogao u izboru brojnih konzervativnih kandidata, uključujući predsjednika Ronalda Reagana, ali i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Dok je bio student na Sveučilištu Columbia, Finkelstein je intervjuirao i pomagao u produkciji radijskih programa za Ayn Rand; bio volonter u njujorškom sjedištu Odbora za naplatu kampanje za Goldwatera 1963. i 1964. godine. 

Finkelstein je poznat po svojim strategijama napadačkog psa, nazvano "Finkel-think". Nakon Finkelsteina je izraz "liberalan" postao pogrdan izraz. Bio je pionir demografskih analiza birača na predizborima i izlaznih anketa. Koristeći strategiju "mikrotargetiranja",  Finkelstein bi bombardirao određene skupine potencijalnih pristaša pozivima za podršku kandidatu putem izravne pošte i telefonskih poziva, uz TV-oglase koji su nemilosrdno napadali ranjivosti suparnika.

"Arthur je bio odgovoran za izbor više ljudi u Senat Sjedinjenih Država nego bilo koji drugi politički konzultant", rekao je Alfonse M. D’Amato u intervjuu. Finkelstein je pomogao u izboru, ili ponovnom izboru, ne samo D'Amata, već i republikanskih senatora Jamesa L. Buckleyja, Orrina Hatcha iz Utaha, Jesseja Helmsa iz Sjeverne Karoline i Stroma Thurmonda iz Južne Karoline. Finkelstein je surađivao sa Helmsom i Tom Ellisom na osnivanju Nacionalnog kongresnog kluba. "Bez Arthura Finkelsteina, Ronald Reagan možda nikada ne bi postao predsjednik Sjedinjenih Država", napisao je povjesničar i Reaganov biograf, Craig Shirley, za 'National Review', u siječnju 2017. godine. 

Roger Stone, Dolan, kao i još jedan legendarni prljavi prevarant, Lee Atwater, svi su naučili svoj zanat od Finkelsteina, poznatog diljem svijeta kao "Trgovac otrovom", a oni su postali poznati kao "Arthurovi dečki". Stone, član YAF-a, bio je shrvan Goldwaterovim porazom, ali je ostao potpuno odan stranci. Stone kaže da je postao republikanac 1964. godine, u dobi od 12 godina, nakon što mu je susjed dao primjerak knjige Barryja Goldwatera "Savjest konzervativca". Sa 19 godina je Stone pomogao Nixonovoj kampanji,  koristeći pseudonim Jason Rainier da bi donirao novac Paul McCloskeyju, Nixonovom izazivaču za republikansku nominaciju, te je potpisao sredstva kao "Savez mladih socijalista" i "procurio" tu potvrdu u medije. Bio je umiješan u skandal Watergate, a prema riječima njegovog prijatelja, budućeg odvjetničkog partnera i budućeg voditelja kampanje Donalda Trumpa, Paula Manaforta:  "Uljepšali su ulogu 20-godišnjeg klinca kao glavnog tvorca Watergatea. Roger je vidio priliku da izgradi reputaciju time što ga se smatra politički značajnim..." Stone se uzdizao kroz redove omladinskih grupa, poput Teenage Republicans, College Republicans, Young Republicans i Young Americans for Freedom (YAF). Konferencija konzervativne političke akcije (CPAC) osnovana je 1973. godine, od strane Američke konzervativne unije (ACU) i YAF-a.

Charlie Black je "dugogodišnji washingtonski lobist" i "radio je u svakoj republikanskoj predsjedničkoj kampanji" od 1972. godine. Godine 1964., Black, tada maturant u srednjoj školi u Sjevernoj Karolini, vidio je kako njegovi roditelji slijede val dixiekrata, kao oni koji mijenjaju svoju odanost Republikanskoj stranci. "Među bijelim južnjacima vladao je opći osjećaj otpora ili pobune prema Lyndonu B. Johnsonu, prema stvarima koje je radio", rekao je Black. "Nisam bio upoznat sa politikom ili zašto je zakon o građanskim pravima loš, ali me je natjerao da se usredotočim na njega." Godine 1972. je Black bio djelatnik u prvoj senatorskoj kampanji Jesse Helmsa.

Finkelstein je bio glavni strateg Nacionalnog konzervativnog odbora za političku akciju (NCPAC), koji su osnovali Stone, Black i Dolan, uz pomoć Richarda Viguerieja i Thomasa Ellisa, 1975. godine. PAC-ovi su osmišljeni zato da bi se zaobišle ​​reforme financiranja kampanja uvedene nakon Watergatea. Prema Stoneu, donacije za kampanju bile su ograničene na 5000 dolara. "Ali, rupa u zakonu bila je“, objašnjava Stone, "što smo mogli oglašavati u ime kandidata, bez njihove suradnje ili koordinacije, neograničeno. I zato je NCPAC bio uspješan." Stone je priznao: "NCPAC je bio transformativan u smislu da smo zaista bili pioniri negativnog oglašavanja kampanje u ogromnim dozama kako bi pobijedili na izborima." Prema Dolanu, referirajući se na učinkovitost ovih taktika: "Uvjeren sam da bi, u nekom trenutku, sa ovakvim programima mogli izabrati Mickeyja Mousea u Zastupnički dom ili Senat." 

Prema Jeffreyju Toobinu: "Roger je bio jedan od izumitelja modernog političkog sustava, PAC-ova, Super PAC-ova. Tu je Roger ostvario svoj utjecaj i on se i dalje osjeća." Godine 1976. je Stone radio u Reaganovoj kampanji za predsjednika, a 1977. godine je postao nacionalni predsjednik Mladih republikanaca. Kako objašnjava Manafort: "Kada smo izabrali Rogera, usmjerili smo Republikansku stranku u ideološkijem smjeru. Do tada se nalazila na granici starog republikanskog establišmenta i novog konzervativnog pokreta koji je započeo u vrijeme Barryja Goldwatera. Na tome smo gradili i mislim da je, kada je Roger izabran za predsjednika Mladih republikanaca, to bio dio koji je sve finalizirao." Stone je identificirao "Reaganovog demokrata" i napisao strategiju za privlačenje glasova radnika i katolika, što je bilo ključno za pobjedu u državama koje tradicionalno nisu bile republikanske.

Godine 1979. časopis 'Time' okarakterizirao je NCPAC, Konzervativni klub i Odbor za opstanak slobodnog kongresa (na čelu sa Weyrichom) kao tri najvažnije ultrakonzervativne organizacije koje čine Novu desnicu. NCPAC je bio glavni doprinos usponu konzervativnih republikanaca početkom 1980-ih, uključujući izbor Ronalda Reagana za predsjednika.

Godine 1996. je 'Boston Magazine' razotkrio Finkelsteina kao homoseksualca. Finkelstein, koji je često naglašavao svoje protivljenje pravima homoseksualaca, a posebno istospolnim brakovima, nedavno se oženio svojim muškim partnerom. Dolan, koji je neko vrijeme živio sa Stoneom i njegovom suprugom, bio je glasni zagovornik obiteljskih vrijednosti i vodio je organizacije koje su uporno kritizirale prava homoseksualaca, a otkriveno je da je bio prikriveni homoseksualac koji je posjećivao gay barove u Washingtonu. Umro je od komplikacija AIDS-a u dobi od 36 godina.

Slično tome, CPAC je surađivao sa Log Cabin Republicans (LCR), organizacijom koja djeluje unutar Republikanske stranke, koja se zalagala za jednaka prava LGBT osoba u Sjedinjenim Državama. Osnovana je 1977. godine u Kaliforniji kao okupljalište republikanaca koji su se protivili Briggsovoj inicijativi, koja je pokušala zabraniti homoseksualcima da predaju u javnim školama. Ronald Reagan javno je izrazio svoje protivljenje diskriminirajućoj politici, što je odigralo utjecajnu ulogu u konačnom porazu Inicijative. Usred ove pobjede, gay konzervativci u Kaliforniji stvorili su Log Cabin Republicans. LCR djeluje pod izjavom: "Mi smo lojalni republikanci. Vjerujemo u ograničenu vladu, snažnu nacionalnu obranu, slobodna tržišta, niske poreze, osobnu odgovornost i individualnu slobodu. Log Cabin Republicans predstavljaju važan dio američke obitelji - porezne obveznike, vrijedne radnike koji ponosno vjeruju u veličinu ove nacije. Također vjerujemo da svi Amerikanci imaju pravo na slobodu i jednakost." 

Arhitekti južnjačke strategije: Paul Manafort, Roger Stone i Lee Atwater

Stone i Manafort osnovali su lobističku tvrtku Black, Manafort, Stone i Kelly, 1980. godine. Black, Manafort i Stone bila je jedna od prvih tvrtki za političko savjetovanje i radila na predsjedničkoj kandidaturi Ronalda Reagana 1980. godine, a kasnije je imala i opsežne veze sa predsjedničkim administracijama Georgea H. W. Busha i Billa Clintona. Prvi zaposlenik Blacka u Reaganovoj kampanji bio je Lee Atwater, kojeg je upoznao tijekom rada sa Republikanskim nacionalnim odborom 1972. godine. Atwater je postao viši partner u Blacku, Manafortu i Stoneu, dan nakon predsjedničkih izbora 1984. godine. Dogovor je zahtijevao od Atwatera neka odradi samo pet ili šest dana u mjesecu za tvrtku, dok završava tezu o negativnim kampanjama za svoj doktorat.

Atwater, Reaganov savjetnik za kampanju, bio je izvorni majstor politike "prljavih trikova", nekoć nazivan "Babe Ruth negativne politike". Tijekom 1970-ih, kao i izbora 1980. godine, Atwater se istaknuo u Republikanskoj stranci Južne Karoline, aktivno sudjelujući u kampanjama guvernera Carrolla Campbella i senatora Stroma Thurmonda. Kao student na Newberry Collegeu, preuzeo je vodstvo Nacionalnog odbora College Republicans, koji je pod njegovim vodstvom postao nacionalna snaga. Prije nego što je napustio školu da bi radio za Thurmonda, Atwater je orkestrirao kampanju Karla Rovea, svog štićenika, u pokušaju da preuzme College Republicans. Atwater se proslavio kada je radio na Thurmondovoj teškoj izbornoj kampanji 1978. godine, kampanji koju su vodili Stone i Finkelstein. Ali, privukao je nacionalnu pozornost kada je bio regionalni politički direktor za Reaganovu predsjedničku kampanju. Godine 1981., Thurmond je Atwateru osigurao posao u Bijeloj kući za vrijeme Reagana, gdje je postao zamjenik pomoćnika Eda Rollinsa, konzultanta za kampanje i savjetnika koji je radio na nekoliko visokoprofiliranih političkih kampanja u Sjedinjenim Državama. 

Reaganove kampanje koristile su rasno kodiranu retoriku, napadajući "državu blagostanja" i potičući ogorčenost prema afirmativnoj akciji. Atwater je raspravljao o "južnjačkoj strategiji" u intervjuu iz 1981. godine, koji je kasnije objavio Alexander P. Lamis u časopisu 'Southern Politics in the 1990s':

"Počinjete, 1954. godine, govoreći: "Crnčuga, crnčuga, crnčuga". Do 1968. godine ne možete reći „crnja“ - to vas boli. Obija se o glavu. Dakle, govorite stvari poput prisilnog prijevoza autobusom, prava država, i sve te stvari. Postaješ toliko apstraktan sada [da] pričaš o smanjenju poreza, a sve te stvari o kojima pričaš su potpuno ekonomske stvari, a nusprodukt toga je [da] crnci više stradaju od bijelaca. I podsvjesno možda je to dio toga. Ne kažem to. Ali, kažem da ako se to apstraktno shvati i kodira, onda uklanjamo rasni problem na ovaj ili onaj način. Pratiš me - jer očito je sjedenje i govorenje: "Želimo ovo smanjiti" puno apstraktnije čak i od vožnje autobusom, i puno apstraktnije od "Crnčugo, crnčugo."