New Age (3. dio)

Jeruzalemska konferencija

Reaganova doktrina bila je strategija orkestrirana i provedena pod Reaganom da bi se nadvladao globalni utjecaj SSSR-a, u pokušaju okončanja Hladnog rata. Doktrina je bila proširenje Carterove politike u Afganistanu (osmislio Zbigniew Brzezinski) time da se SSSR dovede do bankrota naoružavanjem islamskih pobunjenika. Pod Reaganom, Heritage Foundation, povezana sa Le Cercleom, i drugi konzervativni think-tankovi za vanjsku politiku, vidjeli su političku priliku transformirati politiku u globalniju "doktrinu", koja uključuje američku otvorenu i prikrivenu podršku antikomunističkim pokretima otpora u sovjetskim savezničkim zemljama, u Africi, Aziji i Latinskoj Americi. Prema političkim analitičarima, Thomasu Bodenheimeru i Robertu Gouldu: "Heritage Foundation je prevela teoriju u konkretnu politiku. Heritage je ciljao na devet zemalja za povlačenje: Afganistan, Angolu, Kambodžu, Etiopiju, Iran, Laos, Libiju, Nikaragvu i Vijetnam." 

Nova strategija protiv Sovjetskog Saveza, koje je Reagan okarakterizirao kao "carstvo zla", orkestrirali su neokonzervativci predvođeni Michael Ledeenom. Prema Fredu Landisu: Ledeen je bio "nedostajuća karika tajnih operacija Mossada u SAD-u tijekom Reaganove administracije". Godine 1981., odmah nakon što je napustio poziciju vodećeg zavjerenika u Strategiji napetosti u Italiji i aferi Iran-Contra, Ledeen je postao savjetnik za "antiterorizam" Alexanderu Haigu, tada novom državnom tajniku. Tijekom sljedećih nekoliko godina, Ledeen će iskoristiti svoju poziciju konzultanta Haiga, Pentagona i Vijeća nacionalne sigurnosti pod Ronaldom Reaganom, kako bi predvodio neokonzervativce u njihovom pokušaju demonstracije ideje globalne terorističke zavjere sa sjedištem u Kremlju, čiji je KGB vukao konce svih ključnih svjetskih terorističkih skupina, posebno na Bliskom istoku.

Zajedno sa Norman Podhoretzom, Midge Decter, Ronald Rumsfeldom i drugim neokonzervativcima, Ledeen je bio član CIA-ine fronte, Odbor za slobodni svijet (CFW), osnovane 1981. godine i povezane sa Le Cercleom. CFW je osnovan kako bi obranio "vrijednosti, postignuća i institucije zapadne civilizacije". Decter je dao ostavku Basic Books da bi postao izvršni direktor. Među ostalim članovima bili su neokonzervativci Jeane Kirkpatrick, Irving Kristol, Melvin J. Lasky, Seymour M. Lipset, Saul Below, Jerzy Kosinski, i poznati znanstvenik kabale i sabatizma, Gershom Scholem. Stephen Dorril primjećuje da su mnogi osnivači CFW-a bili uključeni u Kongres za kulturnu slobodu (CCF), kao npr. Sidney Hook, jedan od osnivača CFW-a.

Uoči izbora 1980. godine, prema Fredu Landisu, Izrael je već izgradio značajan utjecaj u CFW-u, Odboru za sadašnju opasnost, Nacionalnom centru za strateške informacije (NSIC) i Centru za strateške i međunarodne studije (CSIS). Ove su organizacije kasnije popunile Reaganove tranzicijske timove u CIA, NSC, Pentagonu i State Departmentu. Nekoliko zaklada, koje su osigurale gotovo polovicu početnog kapitala CFW-a imale su bliske veze s CIA-om, uključujući: Zakladu John M. Olin, Zakladu Smith Richardson, dugogodišnjeg bankara Nacionalnog vijeća za strateške informacije (NSIC), Zakladu Heritage, kao i dobrotvorne trustove obitelji Scaife. Zaklada Smith Richardson imala je dužnosnike CIA-e među svojim konzultantima; oni su pregledavali potpore i pružali obuku za upravljanje CIA-i. CFW je također financirao i ExxonMobil.

Benjamin Netanyahu kao vojnik u Sayeret Matkalu

Prema samom Decteru: CFW je nastao na konferenciji o terorizmu koju je sponzorirala izraelska vlada, 1979. godine. Misli se na Jeruzalemsku konferenciju o međunarodnom terorizmu, u hotelu Hilton u Jeruzalemu, koju je sazvao Institut Jonathan, i koja je trajala  od 02. do 05. srpnja 1979. godine. Prisustvovali su vodeći članovi Le Cerclea i CFR-a. Institut Jonathan, koji je u biti bio Mossad  paravan, osnovao je Benjamin Netanyahu, a članovi su bili: izraelski predsjednik Ephraim Katzir; bivši predsjednici Golda Meir i Yitzhak Rabin; premijer Menahem Begin; ministar vanjskih poslova Moshe Dayan; bivši ministar obrane Shimon Peres; ministar obrane Ezer Weizman. Netanyahu je institut nazvao po svom bratu Yonatanu Netanyahuu, koji je poginuo vodeći Operaciju Entebbe, protuterorističku operaciju koju je IDF proveo na aerodromu Entebbe u Ugandi, 04. srpnja 1976. godine, protiv otmice koju je izveo PFLP po naređenju Wadieja Haddada i članova Njemačkih revolucionarnih ćelija.

Netanyahuov djed bio je rabin Nathan Mileikowsky, daleki rođak Gaona iz Vilniusa (koji je pružio podršku sabatejskom rabinu Jonathanu Eybeschützu). Mileikowsky bio je povezan sa revizionističkim pokretom, koji je razvio Ze'ev Jabotinsky, a koji se zalagao za "reviziju" "praktičnog cionizma" Davida Ben-Guriona i Chaima Weizmanna, i bio usmjeren na neovisne pojedince koji naseljavaju Zemlju Izrael. Revizionisti su imali viziju okupacije Velikog Izraela, koji su izjednačavali s cijelim teritorijem obuhvaćenim Mandatom Lige naroda za Palestinu, uključujući i Transjordan. Mileikowsky je sudjelovao u osnivanju javnog odbora, na čelu sa rabinom Abrahamom Isaacom Kookom. Netanyahuov otac, Benzion Netanyahu, osobni tajnik Jabotinskog. Godine 1940., Jabotinski je poslao nekoliko svojih vodećih učenika, uključujući Benziona i Hillela Kooka (član Irguna i mlađi brat Abrahama Isaaca Kooka), u Sjedinjene Države da bi tražili sredstva i javnu podršku za spašavanje europskih Židova, kao i za stvaranje židovske države u Palestini. Benzion je postao izvršni direktor američkog krila revizionističkog cionističkog pokreta, čije su aktivnosti, prema Židovskoj telegrafskoj agenciji, "pomogle osigurati da podrška cionizmu, a kasnije i Izraelu, postane trajni dio američke političke kulture." 

Na konferenciji je Netanyahu nastojao uvjeriti američke konzervativce da su interesi Izraela identični interesima zapadnih demokracija. Budući je bila održana samo nekoliko mjeseci prije ruske invazije na Afganistan, u prosincu te godine, konferencija je, prema Netanyahuu, "razotkrila… punu uključenost država u međunarodni terorizam i središnju ulogu Sovjetskog Saveza i PLO-a u njegovom poticanju i širenju." Prema djelu Phila Kellyja, "The Leveller 52" (1981.), a također i u djelu Edwarda Hermana i Gerryja O'Sullivana, "The Terrorism Industry" (1990.) - Jeruzalemska konferencija o međunarodnom terorizmu (JCIT) može se smatrati ključnom točkom u formuliranju dnevnog reda koji je "međunarodni terorizam" pozicionirao kao da je organiziran od strane SSSR-a. Kao što je sažeo David Teacher, autor knjige "Rogue Agents: The Cercle and the 6I in the Private Cold War 1951. - 1991.":

"Ovo je iskorišteno za opravdanje potrebe za svjetskom antiterorističkom ofenzivom, u koju su uključene zapadne vojne obavještajne službe i uključivanje izvještaja think-tankova i akademskih krugova o sovjetskoj uključenosti u orkestriranje "međunarodne terorističke mreže". Ova mreža je promijenila fokus nakon raspada Sovjetskog Saveza i sadašnjeg 'rata protiv terora'." 

Na otvaranju Instituta Jonathan, među suradnicima su bili članovi Le Cercleove mreže, Brian Crozier, Robert Moss, Sir Peter Wilkinson i Hans Josef Horchem, bivši šef CIA-e George H.W. Bush, Ray Cline, Lord Chalfont, ruski disident Vladimir Bukovski, bivši član OAS-a Jacques Soustelle, preživjeli Holokausta i bivši član Paneuropske unije, Gerhard Löwenthal. Wilkinson, viši veteran ratnog Izvršnog odbora za specijalne operacije (SOE) i bivši šef IRD-a, kasnije je postao koordinator za sigurnost i obavještajne poslove u Uredu kabineta. On je kasnije bio profesor na sveučilištima Aberdeen i St. Andrew's, i postao je istaknuti savjetnik Margaret Thatcher za terorizam.

Nakon konferencije, u publikaciji koju je uredio Netanyahu i koja je objavljena 1981. godine, pod nazivom "Međunarodni terorizam: Izazov i odgovor", sudjelovali su: Shimon Peres, Paul Johnson, zastupnik Hugh Fraser, Henry M. Jackson, Menachem Begin, Chaim Herzog, Richard Pipes, Brian Crozier, Ahron Yariv i Lord Chalfont, Robert Moss, George H.W. Bush, Ray Cline, Midge Decter, Norman Podhoretz i Claire Sterling.

Predsjednik CFW-a za Ujedinjeno Kraljevstvo bio je Lord Chalfont, bivši britanski obavještajni časnik, te navodno "CIA-in čovjek u Domu lordova", član Izvršnog odbora Europskog pokreta financiranog od strane CIA-e. Tijekom svoje političke karijere, Chalfont je bio glavni britanski pregovarač za Ugovor o neširenju nuklearnog oružja i predstavljao je Veliku Britaniju unutar Zapadnoeuropske unije. Od 1967. do 1969. godine je bio zadužen za pregovore o britanskom ulasku u EEZ, potez na koji je de Gaulle na kraju stavio veto. Chalfont je također bio član Vijeća Instituta za europsku obranu i strateške studije (IEDSS), glavnog korisnika Zaklade Heritage. Predsjednik IEDSS-a bio je i predsjednik Zaklade Heritage, Edward Feulner, a u Vijeću je bio i član prijatelja Heritage, Richard V. Allen, Reaganov glavni savjetnik za vanjsku politiku od 1977. do 1980. godine. Kasnije imenovan za njegovog prvog, ali kratkotrajnog savjetnika za nacionalnu sigurnost.

Chalfont je predsjedavao drugom, šire medijski poznatom, konferencijom Instituta Jonathan, 1984. godine, Washingtonskom konferencijom o međunarodnom terorizmu. Konferenciju je otvorio državni tajnik George Schultz, a sudjelovali su: Jicak Rabin, Edwin Meese, Jack Kemp, Arnaud de Borchgrave, i neokonzervativci poput veleposlanice UN-a Jeane Kirkpatrick, Charlesa Krauthammera, Normana Podhoretza, Midge Decter i Bernarda Lewisa. Za Croziera, koji je također govorio na konferenciji: svaki gerilski pokret, uključujući PLO, Afrički nacionalni kongres ili IRA, bio je dijelom subverzivne sovjetske agende. George H.W. Bush održao je govor u kojem je zagovarao upravo onu vrstu "rata protiv terora", koja će se konačno provoditi pod administracijom njegova sina.

Grof Alexandre de Marenches (u sredini)

Safari klub

Arnaud de Borchgrave je također imao koristi od bliskih kontakata sa osnivačem Le Cerclea, Alexandreom de Marenchesom, šefom francuske obavještajne službe SDECE, a koji je, kada ga je pitao gdje bi bilo zanimljivo mjesto za provesti Božić 1979. godine, savjetovao de Borchgraveu neka ode u Afganistan. De Borchgrave je tada bio jedan od rijetkih zapadnih novinara, na licu mjesta,  tijekom sovjetske invazije. Rusku invaziju na Afganistan namjerno su izazvali Amerikanci, sa ciljem bankrota Sovjetskog Saveza i osvete za kaljužu u Vijetnamu. Tajna operacija CIA-e, koja je uslijedila, kroz tajno financiranje mudžahedinskih "boraca za slobodu", opravdana je lažnim tvrdnjama Terorističke mreže, koja je tvrdila kako je Rusija izvor međunarodnog terorizma. Međutim, vezanim rukama CIA-e, nakon brojnih otkrića o nepravilnostima, agencija je bila prisiljena djelovati izvan odobrenja Kongresa. Tako su se upustili u veliku trgovinu narkoticima i oružjem, poznato kao Operacija Iran-Contra, što je uključivalo ilegalnu prodaju oružja Irancima uz Izrael kao posrednika, a da bi se prikupila sredstva za tajno financiranje afganistanskih "boraca za slobodu", mudžahedina, koje je koordinirala Saudijska Arabija, a njima upravljala ISI, pakistanska tajna služba.

Dogovor sa Saudijskom Arabijom bio je dio dugogodišnjeg sporazuma sa CIA-om, započeto sa Safari klubom, koji je osnovao Alexandre de Marenches i čija je svrha bila surađivati ​​sa Saudijcima uz zaobilaženje Kongresa. Prema Williamu Corsonu, koji je radio kao neslužbeni savjetnik Franka Churcha: "Reforme CIA-e, koje je Churchov odbor započeo na svojim saslušanjima 1975. godine, potpuno su zastale pod Bushom... cilj je bilo bolje sakriti stvari, a ne popraviti ih." "Preuzimanjem operacija i stavljanjem u ruke privatnog poslovanja i drugih zemalja, mogla se izbjeći odgovornost Kongresa, a to je Bush dopustio", rekao je bivši suradnik CIA-e, Robert Crowley. Kako je opisao jedan od osnivača Safari kluba, princ Turki al Faisal:

"Godine 1976., nakon što su se ovdje dogodili slučajevi Watergatea, vaša obavještajna zajednica je doslovno bila vezana Kongresom. Nije mogla ništa učiniti. Nije mogla slati špijune, nije mogla pisati izvješća i nije mogla plaćati novac. Kako bi to nadoknadili, skupina zemalja okupila se u nadi da će se boriti protiv komunizma i osnovala ono što se nazivalo Safari klub. Safari klub uključivao je Francusku, Egipat, Saudijsku Arabiju, Maroko i Iran. Glavni cilj ovog kluba bio je razmjena informacija i međusobno pomaganje u suprotstavljanju sovjetskom utjecaju diljem svijeta, a posebno u Africi." 

Izvornu povelju Safari kluba potpisali su, 1976. godine, čelnici i direktori obavještajnih službi iz 5 zemalja, među kojima su, uz de Marenchesa, bili: Kamal Adham iz saudijskog Al Mukhabarat Al A'amah; egipatski direktor obavještajnih službi; Ahmed Dlimi, marokanski direktor obavještajnih službi i zapovjednik marokanske vojske; i general Nematollah Nassiri iz iranskog SAVAK-a. Kada je iranski šah ponovno razmatrao ponudu Briana Croziera i pomoć 6I za tajne operacije, kontaktirao je Turkija al Faisala, nećaka Kamala Adhama i najvjerojatnijeg nasljednika, koji se zauzeo za Crozierov 6I. Prema Josephu Trentu, u djelu "Preludij terora": princa Turkija su odnjegovali razni operativci CIA-e, uključujući Ted Shackley, Thomas Clines i Franka Terpil. Princ Turki započeo je svoju političku karijeru kao zamjenik svog ujaka, Kamala Adhama, a zatim kao njegov nasljednik na čelu saudijskog Al Mukhabarat Al A'amah (Opće obavještajne uprave), položaj koji je obnašao 23 godine, od 1979. godine, i završno 10 dana prije napada 11. rujna. Godine 2002. je princ Turki imenovan u višemilijardnoj tužbi obitelji žrtava 11. rujna, gdje se tvrdi da su on i drugi saudijski prinčevi, banke i dobrotvorne organizacije, možda financirali teroriste uključene u napad.

Princ Turki al-Faisal također je bio na čelu Faisal Islamske banke Saudijske Arabije, koju su luksemburške bankarske vlasti imenovale izravno uključenom u vođenje računa za bin Ladena. Faisal banku osnovao je Youssef Nada, naturalizirani Talijan, član egipatskog Muslimanskog bratstva i Gama al Islamiya. Nada je bio još jedan cijenjeni nacist iz Drugog svjetskog rata. Kao mladić, Nada se pridružio oružanom ogranku "tajnog aparata" Muslimanskog bratstva i zatim ga je regrutirala njemačka vojna obavještajna služba. Kada je veliki mufti el-Husseini morao pobjeći iz Njemačke, 1945. godine, kada se nazirao poraz nacista, priča se da je Youssef Nada osobno bio uključen u organiziranje njegova bijega putem SS-a, preko Švicarske u Egipat, a zatim u Palestinu. Nada je predsjednik Al Taqwe, banke koja je usmjeravala sredstva muslimanskim ekstremističkim organizacijama diljem svijeta, uključujući i Hamas u Palestini. Hamas, još jednu važnu frakciju Muslimanskog bratstva, stvorio je Mossad, izraelska tajna služba. Mossad je, kao i mnoge druge zapadne obavještajne službe, također održavao dugogodišnji odnos sa Muslimanskim bratstvom. Prema Robertu Dreyfussu, u knjizi "Vražja igra: Kako su Sjedinjene Države pomogle osloboditi fundamentalistički islam": "I počevši od 1967. godine, do kasnih 1980-ih, Izrael je pomogao Muslimanskom bratstvu da se uspostavi na okupiranim teritorijima. Pomogao je Ahmedu Yassinu, vođi Bratstva, u stvaranju Hamasa, kladeći se kako će njihov islamistički karakter oslabiti PLO."

Nada je bio bliski suradnik zloglasnog Yusufa al Qaradawija. Qaradawi, dugogodišnji član Muslimanskog bratstva, surađujući izravno s Hassanom al Bannom, dva puta je odbio ponude biti vođa organizacije, ali tvrdi da su ga prihvatili kao svog muftiju. Godine 1988., al Qaradawi i Nada osnovali su Banku Al-Taqwa, što doslovno znači "Strah od Boga". Banka Al Taqwa je bila  poluslužbena banka Muslimanskog bratstva, i međunarodna podružnica je dugo bila povezana sa Said Ramadanom. Na kraju je banku Ministarstvo financija SAD-a, tijekom Bushove administracije, optužilo za financiranje Al-Qaide.

Nada je bio ključni kanal za nastavak veza između Muslimanskog bratstva i neonacista. Također povezan sa neonacistom iz Avalon Gesselschafta, Ahmed Huberom, koji je služio u 'Nada Management', dijelu Al-Taqwe. Nadu je za predsjednika Al Taqwe imenovao bivši nacist, Francois Genoud, kojega je London Observer opisao kao "jednog od vodećih svjetskih nacista". Genoud se na kraju preobratio na islam i sprijateljio sa Said Ramadanom u Ženevi. Genoud je postao bankar po izboru, za neonacističke pokrete i za bliskoistočne teroriste, zaradivši nadimak "Crni bankar". Koristio je nacističko zlato da bi platio račune za pravnu obranu Adolfa Eichmanna, Klausa Barbieja i Carlosa Šakala. Kroz svoje prijateljstvo sa Wadi Haddadom, Genoud je podržavao PFLP i uspostavio radni odnos sa PLO-om. Zajedno sa Noam Chomskyjem, Simone de Beauvoir, Jean-Paul Sartreom i drugim intelektualcima, bio je član odbora koji je 1970-ih pokrenuo humanitarnu kampanju, što je rezultiralo pomilovanjem (1977.), nakon sedam godina zatvora, Bruna Brégueta, švicarskog militanta, prvog Europljanina kojem je u Izraelu suđeno, i koji je bio osuđen zbog propalestinskih aktivnosti. Genoud je rekao: "Moji stavovi se nisu promijenili otkad sam bio mladić. Hitler je bio veliki vođa i da je dobio rat, svijet bi danas bio bolje mjesto." 

Izraelski predsjednik, Menachem Begin, igra šah sa Carterovim državnim tajnikom, Zbigniewom Brzezinskim

Velika šahovska ploča 

Mudžahedini Afganistana, baš poput svojih kolega u Iranu, predstavljali su ogranke Muslimanskog bratstva, kvazi-masonske organizacije ukorijenjene u salafizmu Jamal ud-Din al Afghanija, jednog od "Uznesenih majstora" H.P. Blavatsky i izvora sinarhizma Saint-Yvesa d'Alveydrea. Održavali su dugogodišnje veze sa CIA-om. Ajatolah Homeini bio je dugogodišnji član iranskog ogranka Muslimanskog bratstva, poznato kao Fedayeen-e Islam. "Njihovo ime", kako je primijetio Bernard Lewis, "posuđeno je od asasina iz 11. stoljeća." Skupinu je, 1945. godine, osnovao ajatolah Kashani, Homeinijev kum i mentor, koji je pomogao CIA-i i MI6 u svrgavanju Mossadegha 1953. godine. Kashanija je financirala CIA. Prema Johnu Walleru, pridružio se OSS-u u Drugom svjetskom ratu, vodio američke operacije u Iranu od 1946. do 1953. godine, a zatim služio u CIA-i do 1970-ih.

Malo se na Zapadu zna da su Amerikanci počeli financirati frakcije Muslimanskog bratstva u Afganistanu, dobro znajući kako će to isprovocirati rusku invaziju na zemlju. Pod intenzivnim lobiranjem, Reagan je pristao popustiti neokonzervativcima i potpisao tajni dokument, koji bi omogućio financiranje tajnih operacija za borbu protiv navodne skrivene sovjetske prijetnje diljem svijeta. Tijekom prvih pet godina, cilj SAD-a nije bio pobijediti u ratu, ili poraziti Sovjete i prisiliti ih na povlačenje, već iskrvariti ih i nanijeti  međunarodnu sramotu uvlačeći ih u svoju vlastitu verziju Vijetnama. Plan se sastojao od pomaganja muslimanskim "borcima za slobodu", mudžahedinima u Afganistanu, koji su se borili protiv Sovjeta od njihove invazije na zemlju, 1979. godine. Tajni rat bio je dijelom američkih stalnih sukoba, tijekom i nakon Hladnog rata, poznato kao Nova velika igra, konceptualizacija moderne geopolitike u središnjoj Euroaziji, kao natjecanja između SAD-a, Velike Britanije i drugih zemalja NATO-a protiv Rusije, Kine i drugih zemalja Šangajske organizacije za suradnju - za postizanje "utjecaja, moći, hegemonije i profita u središnjoj Aziji i Zakavkazju". 

Novi sukob u Afganistanu bio je dijelom dugoročnog plana koji je osmislio Carterov državni tajnik Zbigniew Brzezinski. Njegov je plan bio, sam po sebi, proširenje prijašnjeg plana koji je osmislio utjecajni neokonzervativni akademik, Bernard Lewis, bivši britanski agent i stručnjak za islamske studije Sveučilišta Oxford. U svibnju 1979. godine, četiri mjeseca nakon instalacije ajatolaha Homeinija u Iranu, Lewis je na sastanku Bilderberg grupe u Austriji predstavio detaljnu studiju o fenomenu islamskog fundamentalizma. Lewisov prijedlog je otada poznat kao Plan Bernarda Lewisa, revizija britanske strategije Podijeli pa vladaj, koja je podržavala pokret Muslimanske braće iza Homeinija, samo da bi se potaknula balkanizacija i fragmentacija duž etničkih i vjerskih linija cijelog muslimanskog Bliskog istoka. Lewis je tvrdio da bi Zapad trebao poticati nacionalističke previranja među manjinama, npr. libanonskih Maronita, Kurda, Armenaca, Druza, Baluča, azerbajdžanskih Turaka, sirijskih Alawita, Kopta iz Etiopije, sudanskih mističnih sekti, arapskih plemena, i tako dalje.

Brzezinski je prihvatio Lewisovu hipotezu, vjerujući da se islamski fundamentalizam može iskoristiti kao "geostrateška" karta za destabilizaciju SSSR-a. U svojim planovima, Brzezinski je bio inspiriran idejama Halforda Mackindera, jednog od osnivača "geopolitike". Ono što je Brzezinski naučio od Mackindera bilo je da dominaciju svijetom smatra ovisnom o kontroli Euroazije, koja je pak ovisila o kontroli Srednje Azije. Međutim, u vrijeme Brzezinskog, nekoliko država Srednje Azije bilo je pod sovjetskom dominacijom, uključujući mnoge "države", poput Kazahstana, Kirgistana, Tadžikistana, Turkmenistana i Uzbekistana. Također, u Srednjoj Aziji, ali samo unutar sfere sovjetskog utjecaja, bio je i Afganistan. Brzezinskijev plan bio je stvoriti "krizni luk", time da se zapali vatra avangarde islamskog fundamentalizma diljem Bliskog istoka i Azije kako bi se suprotstavili Sovjetima. U drugom poglavlju knjige "Velika šahovska ploča", pod naslovom "Euroazijska šahovska ploča", Brzezinski opisuje "globalnu zonu rastućeg nasilja", koja se može vješto manipulirati da bi se ometala euroazijska integracija. Prema karti regije u knjizi, ova zona uključuje cijelu Srednju Aziju, proteže se prema zapadu do Turske, prema sjeveru do južne Rusije i prema istoku do zapadnih granica Kine. Uključuje cijeli Bliski istok, gdje Brzezinski tvrdi kako je imperativ SAD-a zadržati kontrolu, posebno u kritičnom Perzijskom zaljevu. Zona se proteže prema istoku do Afganistana i Pakistana, sve do granice Pakistana sa Indijom.

Brezinski je blisko surađivao sa štićenikom Alberta Wohlstettera, američkim diplomatom rođenim u Afganistanu, Zalmayem Khalilzadom, koji je na kraju bio savjetnik Unocala, sada Chevrona. Od 1979. do 1989. godine, Khalilzad, koji je rođen u Afganistanu,  radio je kao docent političkih znanosti na Školi za međunarodne i javne poslove Sveučilišta Columbia. Godine 1984. je Khalilzad prihvatio jednogodišnju stipendiju Vijeća za vanjske odnose i pridružio se State Departmentu. Od 1985. do 1989. godine je Khalilzad služio u administraciji predsjednika Ronalda Reagana kao visoki dužnosnik State Departmenta, savjetovao o sovjetskom ratu u Afganistanu i iransko-iračkom ratu. U toj je ulozi razvio i vodio međunarodni program promicanja prednosti Afganistana pod vodstvom mudžahedina, a za navodno svrgavanje sovjetske okupacije. Dok je radio u think-tanku RAND, Khalilzad je bio konzultant za Unocal (sada Chevron), vezano za predloženi projekt plinovoda Trans-Afganistana dug 1400 km, vrijedan 2 milijarde dolara, koji bi se protezao od Turkmenistana preko Afganistana, i dalje do Pakistana.

Operacija Iran-Kontra

Godine 1984., William Francis Buckley, član tajnog tima Shackleyja, u to vrijeme diplomat pridružen američkom veleposlanstvu u Bejrutu, otet je od strane Hezbollaha, fundamentalističke šijitske skupine sa jakim vezama sa Homeinijevim režimom. Casey je zatražio od Shackleyja pomoć kod Buckleyjevog oslobađanja. Tri tjedna nakon Buckleyjevog nestanka, Reagan je potpisao Direktivu o nacionalnoj sigurnosti 138, koju je sastavio Oliver North. Ocrtavala je planove o tome kako osloboditi američke taoce iz Irana i "neutralizirati" terorističke prijetnje iz zemalja poput Nikaragve. Ovu novu tajnu protuterorističku radnu skupinu trebao je voditi Shackleyjev stari prijatelj, general Richard Secord.

Tako je rođen Sporazum Iran-Contra. 12. prosinca 1986. godine je Daniel Sheehan dao sudu izjavu pod prisegom, u kojoj je detaljno opisan skandal Iran-Contra. Postupno se ispostavilo kako su Singlaub, William Casey, potpukovnik Oliver North, i članovi Tajnog tima Teda Shackleyja, uključujući Richarda L. Armitagea, Thomasa G. Clinesa, Edwina Wilsona i Richarda Secorda, također bili uključeni u zavjeru za opskrbu Kontraša u Nikaragvi oružjem, a što je Kongres zabranio Bolandovim amandmanom. Prema Jane Hunter, Jonathanu Marshallu i Peteru Daleu Scottu, u knjizi "Veza Iran-Kontra: Tajni timovi i tajne operacije u Reaganovoj eri": 

"Značajan stupanj vodstva u oblikovanju politike možda je zapravo bio "privatiziran", prešavši u ruke niza marginalnih snaga koje predstavljaju značajne osobe poput Singlauba, Secorda i Clinesa, koji su u tom smislu pružili osnovni okvir unutar kojeg su djelovali Reagan, McFarlane i Casey, a North i Poindexter prikazani su kao pouzdane sluškinje." 

Dok je radio na pokušaju potkopavanja vlade Fidela Castra na Kubi, Thomas Clines se sprijateljio sa Rafael "Chi Chi" Quinterom, koji se pridružio Operaciji 40. Tijekom tog razdoblja, što je počelo nedugo nakon invazije u Zaljevu svinja, 1961. godine, Clines je razvio osobno prijateljstvo sa nikaragvanskim predsjednikom Anastasio Somoza Debayleom, nakon što je njegov otac, Anastasio Somoza Garcia, dopustio CIA-i obučavati antikubanske pobunjenike u zemlji. Quintero, Manuel Artime i Felix Rodriguez preselili su se u Nikaragvu, stvorili vojsku od 300 ljudi, te nabavili oružje, zalihe i brodove za invaziju na Kubu. Kada je Clines, 1978. godine, dobio odobrenje za Nikaragvu, regrutirao je Quintera neka pomogne CIA-i protiv demokratski izabranih socijalističkih sandinista, koji su vladali Nikaragvom.

To je uključivalo pomoć nikaragvanskom predsjedniku Anastasiju Somozi Debayleu, pri razvoju protu-subverzivnih programa u zemlji. Godine 1979., zbog rastućeg protivljenja sandinista, Somoza je dao ostavku na predsjedničku dužnost i pobjegao u Miami. Bio je posljednji član obitelji Somoza koji je bio predsjednik. Time je okončana dinastija koju su podržavale Amerikanci, i koja je bila na vlasti u zemlji od 1936. godine. Somozina Nikaragva bila je antikomunistička, održavali su dobre veze sa Južnom Afrikom i Tajvanom. Izrael je bio posljednji dobavljač oružja Somozinom režimu, jer je tijekom Izraelskog rata za neovisnost (1948.) Somozin otac pružio značajnu financijsku potporu Izraelu. Somoza je sa sobom ponio lijesove svog oca i brata i veliki dio nikaragvanskog nacionalnog blaga, tako se makar tvrdi. Nadalje se tvrdi da je ostavio zemlju sa vanjskim dugom od 1.6 milijardi dolara, najvećim u to vrijeme Srednjoj Americi.

Somozi je predsjednik Carter odbio ulazak u SAD. Kasnije se sklonio u Paragvaj, koji je bio pod diktaturom Alfreda Stroessnera, bliskog saveznika Augusta Pinocheta, i koji je pružio utočište argentinskom predsjedniku Juanu Peronu. U intervjuu za CBS, Stroessner je, kao odgovor na kritike svog režima, spomenuo svoje dobre odnose sa Izraelom. Ti isti odnosi su u izraelskom tisku opisani kao "izvrsni". Stroessner je bio dobar kupac oružja iz izraelske industrije, te je koristio isključivo izraelsko oružje za naoružavanje svojih tjelohranitelja. Paragvajski glasački rekord, prema izvješćima UN-a, najdosljednije je proizraelski od bilo koje druge nacije na svijetu.

Godine 1977., vatikanski bankar Roberto Calvi, razvio je bliske odnose sa Somozom i otvorio podružnicu banke, Ambrosiano Group Banco Comercial, u Managui. Prema jednom izvoru: Licio Gelli, veliki majstor P2 i glavni vođa Gladija, Ledeenov prijatelj, "olakšao je put" Calvijevom korištenju Somozine ponude za bankovnu tajnu, "nakon što je nekoliko milijuna dolara ubačeno u diktatorov džep". Godine 1978., kako bi izbjegao istragu Banke Italije, Calvi je "premjestio središte [svoje međunarodne] prijevare u Nikaragvu". Budući je, od siječnja 1984. godine, proglašen državnim sponzorom terorizma, prodaja oružja Iranu bila je predmetom embarga na oružje. Iran je bio usred iransko-iračkog rata i mogao je pronaći malo zapadnih zemalja koje bi ih bile spremne opskrbiti oružjem. U veljači 1986. godine, Shackleyja je intervjuirala Komisija Towera, koja je istraživala aferu Iran-Contra, pri čemu je izvijestio da se u studenom 1984. godine, u Hamburgu, sastao sa generalom Manucher Hashemijem, bivšim šefom protuobavještajne divizije iranske obavještajne službe SAVAK, i gdje je upoznao Manucher Ghorbanifara, koji je bio u bliskoj vezi sa Mossadom. Prije Iranske revolucije, 1979. godine, Ghorbanifar je bio agent SAVAK-a i partner u izraelsko-iranskoj brodarskoj tvrtki Starline Iran, koja je prevozila naftu iz Irana u Izrael. Ghorbanifar je poznavao izraelskog vojnog atašea u Teheranu, agenta Mossada, Yaakov Nimrodija, koji je pomogao u izgradnji SAVAK-a. Pokušao je pokazati da on i Hashemi imaju utjecaj u Iranu, govoreći da bi Iranci bili spremni zamijeniti zarobljenu sovjetsku opremu za rakete TOW. Ghorbanifar je predložio neka se ponudi otkupnina za četiri američka taoca zarobljena u Bejrutu (među kojima je bio i William Francis Buckley) i da on može djelovati kao posrednik.

Shackley je pripremio memorandum i podijelio ga sa Michael Ledeenom u svibnju 1985. godine, da bi ga Ledeen konačno u lipnju proslijedio Oliveru Northu, časniku Vijeća za nacionalnu sigurnost, koji je bio odgovoran za borbu protiv terorizma. 17. lipnja 1985., savjetnik za nacionalnu sigurnost, Robert McFarlane, kojemu je Ledeen bio konzultant, napisao je Direktivu o odluci o nacionalnoj sigurnosti, kojom je pozivao Sjedinjene Države neka započnu približavanje Iranu. Samo je William Casey podržao McFarlaneov plan da se počne prodavati oružje Iranu. Početkom srpnja 1985. godine je Ledeen zatražio pomoć od izraelskog premijera Shimona Peresa za prodaju oružja Iranu. Ideja iza ovog plana je bila da Izrael šalje oružje Iranu preko Ghorbanifara, nakon čega bi Sjedinjene Države nadoknadile Izraelu istim tim oružjem, i uz novčanu korist. Velike izmjene plana osmislio je potpukovnik Oliver North iz Vijeća nacionalne sigurnosti, krajem 1985. godine, gdje je dio prihoda od prodaje oružja preusmjeren za plaćanje antisandinističkih boraca, poznati kao Contrasi, i protiv socijalističke vlade Nikaragve.

North je kasnije tvrdio da mu je Ghorbanifar dao ideju za preusmjeravanje profita od prodaje projektila TOW i HAWK prema  Contrasima. Ghorbanifar je postao glavni iranski kontakt Ledeena i Northa, a Ledeen je jamčio za Ghorbanifara McFarlaneu. Međutim, direktor CIA-e, Casey, naredio je tri odvojena testa detektorom laži, na kojima Ghorbanifar nije uspio proći. Iranski dužnosnici su također sumnjičili Ghorbanifara da im je predao krivotvorene američke dokumente. CIA je 1984. godine izdala "Obavijest o fabrikatoru", što se ticalo Ghorbanifara, čime je postao nepouzdan izvor obavještajnih podataka. Kongresno izvješće o Iran-Contri (1987.) citira upozorenje CIA-e da se Ghorbanifara "treba smatrati fabrikatorom obavještajnih podataka i smetnjom".

Nekoliko glavnih američkih saveznika, uključujući Izrael, Tajvan, Južnu Koreju i Saudijsku Arabiju, pomagalo je CIA-i kod pružanja podrške Kontrašima. Obzirom na odnos Izraela sa bivšim nikaragvanskim Somozinim režimom, ne čudi što su postali aktivan sudionik u aferi Iran-Contra. Prema Peteru Daleu Scottu: "Nijedna zemlja... nije igrala značajniju surogatnu ulogu, i u Srednjoj Americi, i u Iranu, od Izraela." Nikaragvanski predsjednik Ortega dosljedno je isticao izraelsku podršku Kontrašima. Kada je CIA osnivala Kontraše 1981. godine, Mossad je osigurao članove iz vodećih izraelskih komandoskih jedinica za obuku. Jedan od vođa Kontraša, zapovjednik Eden Pastora, sa sjedištem u Kostariki, odbio je prihvatiti izravnu pomoć CIA-e, ali je prihvatio izraelsku pomoć. Prema samim izvorima CIA-e, izraelske napore u podršci Kontrašima financirala je CIA. U srpnju 1983. godine, The New York Times je izvijestio kako je "Izrael, na zahtjev Sjedinjenih Država, pristao poslati oružje zarobljeno od Palestinske oslobodilačke organizacije u Honduras, za konačnu upotrebu od strane nikaragvanskih pobunjenika." 

Latinoamerička grana WACL-a, Antikomunistička konferencija (CAL), odigrala je ključnu ulogu u formiranju početne jezgre Kontraške skupine, koja je kasnije postala glavna FDN Kontraška frakcija Eniquea Bermudeza. John Singlaub pridružio se WACL-u, putem kojeg je CIA proširila svoju povijest trgovine drogom iz Zlatnog trokuta u Aziji, na heroin iz Afganistana, kao i kokain iz Nikaragve u znak podrške "borcima za slobodu" protiv komunizma. U siječnju 1985. godine, Singlaub je posjetio Južnu Koreju i Tajvan da bi nabavio novac i oružje za Kontraše. Taj je novac prikupljen putem WACL-a.

WACL (World Anti-Communist League) je uživao podršku Carterove i Reaganove administracije u Sjedinjenim Državama, posebno u pogledu podrške desničarskim paravojnim eskadronima smrti u Latinskoj Americi, kao npr. nikaragvanskih gerilaca u aferi Iran-Contra. Godine 1981. je Singlaub osnovao američki ogranak WACL, Vijeće Sjedinjenih Država za svjetsku slobodu (USCWF), koje je bilo odgovorno za stvaranje - onoga što njegovi protivnici nazivaju "trupama ubojica" - dok je navodno organiziralo pružanje podrške Corazon Aquino sa desnice na Filipinima, te podršku pokretu Mozambijskog nacionalnog otpora (RENAMO) u Mozambiku. Joseph Coors privatno je donirao 65.000 dolara putem savjetnika Vijeća nacionalne sigurnosti Olivera Northa, a za kupnju lakog teretnog zrakoplova za napore Kontraša. 

Pomoćnik direktora CIA-e, Robert Gates, u šali je Bank of Credit and Commerce International (BCCI) nazvao Bank of Crooks and Criminals ("Banka lopova i kriminalaca"); svakako je skraćeno BCCI

Banka lopova i kriminalaca

Alan Quasha, sin odvjetnika Williama Quashe, sa sjedištem u Manili, savjetnik rukovoditelja Nugan Hand Bank u Australiji, bio je predsjednik tvrtke George W. Busha, Harken Energy Corporation (nastala 1986. godine iz njegovog ranijeg pothvata, Arbusto). Bushova prva tvrtka, Arbusto Energy, je bila financirana od strane Jamesa Batha, obiteljskog prijatelja. Batha je 1976. godine regrutirao tadašnji direktor CIA-e, George Herbert Bush, neka stvori offshore tvrtke za premještanje CIA-inih sredstava i zrakoplova između Teksasa i Saudijske Arabije. Jedan od bivših poslovnih partnera Jamesa Batha, Charles W. "Bill" White, bivši diplomant Annapolisa i pilot američke mornarice, tvrdio je da je Bath bio uključen u tajnu zavjeru za usmjeravanje saudijskog novca u Sjedinjene Države. Također je tvrdio da je Bath, od 1976. godine, radio kao veza CIA-e sa Saudijskom Arabijom.

Bath je postao jedini američki poslovni predstavnik Salema bin Ladena, glave bogate saudijske obitelji i jednog od 17 braće Osame bin Ladena. Kada je Salem bin Laden umro 1988. godine, Khalid bin Mahfouz, šef saudijske obavještajne službe, naslijedio je njegove interese u Houstonu. Ranih 1990-ih, Bath je bio uključen u tvrtku Bin Mahfouza, Southwest Airport Services, koja se bavila opskrbom gorivom predsjedničkog aviona Air Force One, kada je predsjednik bio u Houstonu. Bath je također upravljao tvrtkom Skyway Aircraft Leasing Ltd., zrakoplovnom tvrtkom sa sjedištem na Kajmanskim otocima, isto u vlasništvu Bin Mahfouza.

Bath je vodio posao za bin Mahfouza, te postao partner njega i Gaith Pharaona, frontmena zloglasne Bank of Credit and Commerce International (BCCI) u Houstonu, što je bio glavni kanal za slanje sredstava CIA-e mudžahedinima koji se bore u Afganistanu. BCCI, prvu multinacionalnu banku Trećeg svijeta, osnovao je 1972. godine pakistanski bankar Agha Hasan Abedi. Međutim, Newsweek je kasnije izvijestio da su i dužnosnici CIA-e očito bili uključeni u osnivanje banke, te da je CIA potaknula Abedija neka osnuje banku,  nakon što je "agencija shvatila da međunarodna banka može pružiti vrijedno pokriće za obavještajne operacije". 25% početnog kapitala BCCI-ja dolazilo je od Bank of America. Preostalih 75% je od Sheikh Zayed bin Sultan Al Nahyana, vladara Abu Dhabija.   

Abedi je također bio član Kluba 1001, koji su 1971. godine osnovali Anton Rupert, princ Philip, i bivši časnik SS-a i osnivač Bilderberg grupe princ Bernhard, navodno da bi pokrivali administrativne aspekte prikupljanja sredstava Svjetske federacije za divlje životinje (WWF), a koju su 1948. godine osnovali Bernhard i Julian Huxley. Popis prljavih likova, koji su povezani sa Klubom 1001, uključuje:  Mobutu Sese Seka, Nelson Bunker Hunta, J. Peter Gracea, Paul Mellona, ​​John M. Olina, John D. Murchisona, Peter Munka, Louis Mortimer Bloomfielda, Salem Bin Ladena, princa Sadruddin Aga Khana i Juana Carlosa od Španjolske.

Također je kao konzultant za BCCI bio predsjednik Le Cerclea, Julian Amery, vodeći član Konzervativnog kluba Ponedjeljkom (Monday Club). Julianov otac bio je Leo Amery koji je sastavio Balfourovu deklaraciju na zahtjev člana Okruglog stola, Alfreda Milnera. Leo je također potaknuo Ze'eva Jabotinskog osnovati Židovsku legiju za britansku vojsku u Palestini. Julianov brat, John, obješen je zbog veleizdaje i podrške nacističkoj Njemačkoj i fašističkoj Italiji tijekom Drugog svjetskog rata. Julian je također bio dobar prijatelj Davida Stirlinga, osnivača SAS-a, sa kojim je pomogao orkestrirati britansko sudjelovanje u građanskom ratu u Sjevernom Jemenu, uz saudijsko financiranje. Amery je krajem 1960-ih objasnio:

"Prosperitet našeg naroda zapravo počiva na nafti u Perzijskom zaljevu, gumi i kositru Malaje, te zlatu, bakru i plemenitim metalima Južne i Srednje Afrike. Sve dok imamo pristup tome; sve dok možemo ostvariti ulaganja koja tamo imamo; sve dok trgujemo sa ovim dijelom svijeta, biti ćemo prosperitetni. Ako bi ih komunisti [ili bilo tko drugi] preuzeli, izgubili bismo sve."

Slom BCCI-ja u onome što je Wall Street Journal nazvao "najvećom svjetskom bankarskom prijevarom" zarobio je njihovog kolegu iz Fonda Crni orao, Clarka Clifforda, koji je optužen za prijevaru. Bivši kapetan mornarice Clark Clifford, Trumanov pomoćnik za pitanja nacionalne sigurnosti kojeg je informirao kapetan Lansdale, bio je štićenik i bliski prijatelj Roberta B. Andersona. Zajedno, Anderson i Clifford postali su glavni utjecajni posrednici u Washingtonu. Kao američki odvjetnik, Clifford je bio važan politički savjetnik demokratskih predsjednika Trumana, Kennedyja, Johnsona i Cartera.

Pomoćnik direktora CIA-e, Robert Gates, jednom je u šali nazvao BCCI "Bankom lopova i kriminalaca". Sam direktor CIA, Bill Casey,  želio je osnovati offshore entitet sposoban za provođenje tajnih operacija, koji bi bio "samostalan", financijski neovisan i oslobođen kongresnog nadzora. BCCI je bio rješenje. Početkom 1980-tih se Casey počeo redovito sastajati sa Abedijem u Washingtonu. Iako je do tada bio suzdržan, čini se kako je sa Caseyjem postignut neki tajni dogovor, jer je Abedi potom agresivno krenuo u osnivanje BCCI-ja u SAD-u. "Crna sredstva" za potrebe CIA-e putovala su preko BCCI-ja za rat Kontraša, iransko-izraelske isplate i velike tajne ratove u Afganistanu i Angoli. BCCI je postala omiljena banka bliskoistočnih terorista, trgovaca oružjem i drogom, južnoameričkih kartela droge, bosova organiziranog kriminala i obavještajnih službi poput ISI-ja, Mossada, MI6 i CIA-e. Radio Canada tvrdi da su Britanci, Švicarci i Kanada oprali stotine milijuna dolara financija iz kulta Solarnog hrama Luca Joureta, koji je bio povezan sa Gladioom, te da je dio novca prošao kroz BCCI, prije nego je banka zatvorena 1991. godine.

Jedan od ranih poteza BCCI-ja, za stjecanje legitimnosti, bila je kupnja 85% Banque de Commerce et Placements u Ženevi, 1976. godine. Nakon preuzimanja banke, BCCI je postavio Alfreda Hartmanna za upravitelja. Hartmann je potom postao glavni financijski direktor BCC Holdinga, stoga i jedan od najutjecajnijih direktora BCCI-ja. Hartmann je održavao veze sa Rothschildima, budući je bio predsjednik Rothschild Bank AG iz Züricha. Hartmann je također bio potpredsjednik NY-InterMaritime Bank of Geneva, kojom je upravljao Mossadov operativac Bruce Rappaport, koji je sjedio i u upravnom odboru N.M. Rothschild and Sons u Londonu.

Mike Harari (lijevo) i zapovjednik Mossada, Yitzhak Hofi, u 1970-ima u Panami.

Podružnica BCCI-a osnovana je u Panami za novac koji je pukovnik Manuel Noriega izvlačio iz svoje zemlje. Godine 1975. Noriega je bio uključen u Operaciju Watch-Tower, niz misija koje je vodila CIA, posvećenih otpremi ogromnih količina kokaina iz kolumbijske Bogo u Panamu, i dalje u Sjedinjene Države radi distribucije. Operaciju su vodili Edwin Wilson i Frank Terpil, a podržavao ju je i Mossad. Noriegin mentor bio je Mossadov obavještajni agent Michael Harari, koji je nadzirao ono što je postalo poznato kao Hararijeva mreža, koju su 1982. godine osnovali Reaganova administracija i izraelska vlada. Djelujući iz Meksika, Paname i Floride, mreža je surađivala sa kolumbijskim kokainskim kartelima iz Medellina i Calija, slala oružje Kontrašima i krijumčarila kokain iz Kolumbije u SAD preko Paname. CIA je organizirala sastanke na kojima su se razni kolumbijski dileri droge organizirali u kartel za trgovinu drogom u Medellinu, 1981. godine, što joj je omogućilo da se bavi grupom, a ne mnogim neovisnim dilerima droge.

Robert Keith Gray, izvršni direktor tvrtke Hill & Knowlton, uključen u shemu ucjene pedofila Roy Cohna

Dokumenti CIA-e, koji su se kasnije pojavili tijekom kongresnih saslušanja o aktivnostima banke, navode da je BCCI bio izravno uključen u "pranje novca, financiranje narkotika, trgovinu oružjem i držanje velikih svota novca za terorističke skupine". Osim toga, čini se da je BCCI bio uključen u trgovinu maloljetnicama u svrhu seksualnog iskorištavanja, uključujući djevojčice koje još nisu dosegle pubertet. Prema izvješću pod nazivom "Afera BCCI", tadašnjih američkih senatora Johna Kerryja (D-MA) i Hanka Browna (R-CO), dužnosnici BCCI-ja navodno su stekli utjecaj na moćne pojedince, uključujući istaknute članove vladajućih obitelji Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE), pružajući im mlade djevice. Izvješće (stranica 70) posebno navodi:

"Prema jednom američkom istražitelju sa značajnim znanjem o aktivnostima BCCI-ja, neki dužnosnici BCCI-ja priznali su da su neke od žena koje su pružale usluge nekim članovima obitelji Al-Nahyan bile mlade djevojke koje još nisu dosegle pubertet, a u određenim slučajevima su fizički ozlijeđene tim iskustvom. Dužnosnik je rekao da su mu bivši dužnosnici BCCI-ja rekli da BCCI također osigurava muškarce homoseksualnim VIP osobama." 

Trgovac oružjem za Iran-Contra i agent Mossada, Adnan Khashoggi

Manje poznata činjenica o Khashoggiju jest da je u vrijeme svog sudjelovanju u operaciji Iran-Contra bio zaposlen u Mossadu, prema bivšem agentu Mossada, Victoru Ostrovskyju, autoru knjige "Obmana". Prema izvješću "Afera BCCI" (spomenuto prije u tekstu): Khashoggi je "djelovao kao posrednik za pet iranskih ugovora o oružju za Sjedinjene Države, financirajući neke od njih putem BCCI-ja" i "služio kao 'bankar' za pošiljke oružja dok se razvijala tajna shema". Izvješće se nastavlja:

"Khashoggi i Ghorbanifer odigrali su središnju ulogu za američku vladu u vezi sa aferom Iran-Contra, u operacijama koje su uključivale izravno sudjelovanje osoblja CIA-e [i Khashoggi i Ghorbanifer] koji su poslovali u uredima BCCI-ja u Monte Carlu, a za oboje su usluge BCCI-ja bile ključne kao sredstvo za osiguravanje kratkoročnih kredita za prodaju iz SAD-a preko Izraela u Iran."

Godine 1979., prvo poduzeće Georgea W. Busha, Arbusto Energy, dobiva financije od Batha. U "Outlaw Bank", Beaty i Gwynne sugeriraju da je Bathovo ulaganje u Arbusto možda pripadalo bin Mahfouzu, budući Bath "u to vrijeme nije imao značajnijeg vlastitog novca". Godine 1987., kada je tvrtka Harken zapala u probleme, saudijski šeik Abdullah Taha Bakhsh, poslovni partner Pharaona, kupio je 17.6% udjela, dok je njegov bankar je bio bin Mahfouz.  Iako je Bush rekao Wall Street Journalu da "nije imao pojma" da je BCCI bio uključen u Harkenove financijske poslove, mreža veza između Busha i BCCI-ja je toliko je opsežna, i Journal je zaključio: "Broj ljudi povezanih sa BCCI-jem, koji su imali posla s Harkenom - sve otkako je George W. Bush došao na vlast - postavlja pitanje prikrivaju li oni pokušaj ugađanja predsjedničkom sinu, ili čak predsjedniku." Bath je konačno 1992. godine postao predmet istrage FBI-a zbog svojih poslovnih odnosa sa Saudijskom Arabijom i optužen je za usmjeravanje saudijskog novca preko Houstona kako bi utjecao na vanjsku politiku Reaganove i prve Bushove administracije.

Osim toga, Mahfouzova Saudi Investment Corporation (SICO) partner je sa Saudi BinLaden grupom. SICO je bio tajno uključen u podršku mudžahedinima u Afganistanu krajem 1980-ih, vezano uz Nacionalnu banku Omana, kojom upravlja BCCI. Oni koji su odgovorni za organiziranje SICO-ovog financiranja Osama bin Ladena, bila su dva najviša rukovoditelja InterMaritime banke, Alfred Hartmann iz Harkena i Bruce Rappaport, uz Williama Caseyja. Tvrtkom je predsjedavao Yeslam bin Laden. Članovi odbora su bili:  Beatrice Dufour, Baudoin Dunant i Tilouine el Hanafi. Lafour je Yeslamova šogorica; iranskog je podrijetla i udana je za švicarskog financijera. Baudoin Dunant, jedan od vodećih švicarskih odvjetnika koji govore francuski, član je odbora više od 20 tvrtki u Ženevi, Fribourgu, Morgesu, Nyonsu, itd. Međunarodni publicitet stekao je kada je zastupao nacističkog bankara Francoisa Genouda.

Princ Bandar ("Bandar Bush") i George H.W. Bush

Sami Baarma, visoki rukovoditelj Saudijske nacionalne komercijalne banke (NCB), sjedio je u upravnom odboru Mahfouzove Middle East Capital Group (MECG), u čijem je odboru bio i Sheikh Bakhsh. Osim toga, Baarma je sjedio u upravnom odboru Carlyle Group, na čelu sa Frank Carluccijem. Carlucci nije bio samo bivši ministar obrane u Reaganovoj administraciji, već i zamjenik direktora CIA-e tijekom Carterove administracije. Bio je dijelom iste privatne CIA klike, kao i ranije spomenuti Felix Rodriguez, a kojoj su pripadali i Donald Gregg, Ted Shackley, George H.W. Bush, Richard Helms, i brojni drugi. Od njih, Carlucci, Shackley, Bush i Helms održavali su bliska prijateljstva sa visokim Saudijcima od kasnih 1970-ih, posebno princom Turkijem i princom Bandarom- Prvo u mreži Safari Cluba, a kasnije putem Carlyle Grupe, kojom upravlja Carlucci, sa Bushom i Jamesom Bakerom. Carlyle je 11. najveći vojni dobavljač u SAD-u, i vodeći suradnik u predsjedničkoj kampanji Georgea W. Busha 2000. Bivši predsjednik, George H. W. Bush,  posjetio je Saudijsku Arabiju barem dva puta kako bi uspješno osigurao financiranje obitelji Bin Laden za Carlyle Grupu.

Predsjednik Ronald Reagan spomenuo je ovu fotografiju u obraćanju naciji 1986. godine. U sredini, u prugastoj majici, koji pomaže u utovaru droge u avion Barryja Seala, nalazi se Federico Vaughan, za kojeg se vjeruje da je bio pomoćnik ministra unutarnjih poslova sandinističke vlade Nikaragve.

Mena, Arkansas

Kako su detaljno opisali Jonathan Beaty i S.C. Gwynne, u knjizi "The Outlaw Bank: A Wild Ride Into the Secret Heart of BCCI", šeik Zayed al Nahyan i šeik Kamal Adham iz Safari Cluba tajno su djelovali kao nominirani članovi BCCI-ja, pri neprijateljskom preuzimanju najveće banke u Washingtonu, Financial General Bankshares, koja je ubrzo postala First American Bankshares. First American osnovan je u SAD-u uz pomoć Jacksona Stephensa, iz Little Rocka u Arkansasu. Stephens je bio među najbogatijim ljudima u Arkansasu: glavni donator i podupiratelj Ronalda Reagana, Georgea H.W. Busha i Billa Clintona. Također je odigrao ključnu ulogu u usponu Walmarta. U sudskim spisima, Stephens se spominje kao osoba koja je spojila saudijskog milijardera Ghaitha Pharaona iz BCCI-ja sa Stephensovim bliskim prijateljem Bertom Lanceom, dužnosnikom u kabinetu Jimmy Cartera.  No,  Stephens i Lance, kao Clark Clifford, tvrdili su da nisu znali da skupina investitora na čelu sa Pharaonom stoji iza BCCI-ja.

Stephens Group, carstvo tvrtki vrijedno nekoliko milijardi dolara, kojima su upravljali Stephens i njegova obitelj, dominiralo je gospodarstvom Arkansasa. Tamo su posjedovali veliki dio zemljišta, više od desetak banaka, najekskluzivniji hotel u Little Rocku i zgradu u kojoj se nalazio ured Billa Clintona u Arkansasu. Stephens i drugi članovi njegove obitelji su financirali uspon Billa Clintona na političku scenu, doprinoseći velikim svotama novca, prvo Clintonovim guvernerskim, a kasnijim predsjedničkim kampanjama. Osim toga, Worthen Bank, koja je bila u većinskom vlasništvu Stephensa, osigurala je za Clintonovu prvu predsjedničku kampanju kreditnu liniju od 3.5 milijuna dolara. Stephensove brojne tvrtke često je zastupala odvjetnička tvrtka Rose, gdje je Hillary Clinton bila partnerica. Redigirano izvješće FBI-a, iz 1998. godine, opisuje Stephensa kao osobu sa "dugotrajnim i kontinuiranim vezama sa  Clintonovom administracijom i suradnicima", također raspravlja o navodima da je Stephens bio uključen u "nezakonito rukovanje doprinosima kampanje Demokratskoj nacionalnoj stranci“.

Stephens je sudjelovao u operaciji krijumčarenja kokaina pod nadzorom CIA-e, sa sjedištem u Meni, Arkansas, tijekom mandata Billa Clintona kao guvernera države, 1980-ih. Mena je bila ključna točka pretovara CIA-e za operaciju Iran-Contra. U središtu operacije bio je pilot Barry Seal, najveći diler droge u američkoj povijesti. Jedna procjena sugerira da je Barry Seal, koji je također radio za CIA-u i Upravu za suzbijanje droga (DEA), mjesečno preko Mene krijumčario kokain vrijedan čak sto milijuna dolara. Ipak, dopisnik CBS Newsa Bill Plante požalio se kako postoji trag "desetaka milijuna dolara profita od kokaina [iz Mene], a ne znamo kamo vodi. To je trag koji je blokiralo Vijeće nacionalne sigurnosti."

Barryja Seala, zajedno sa Lee Harvey Oswaldom, u dobi od 17 godina, regrutirao je agent CIA-e David Ferrie, tijekom dvotjednog ljetnog kampa Civilne zračne patrole Louisiane, 1957. godine. Prema vlastitom priznanju: Seal je bio glavna veza kartela Medellin sa  tržištima kokaina na jugoistoku Sjedinjenih Država. Iz Mene se Seal ponovno povezao sa svojim prijateljima u CIA-i, koji su željeli iskoristiti Sealovu flotu zrakoplova za prijevoz zaliha u kampove Kontraša u Hondurasu i Kostariki. Sealov pad zrakoplova u Nikaragvi zapravo je otkrio aferu Iran-Kontra. 05. listopada 1986. godine, sandinistička patrola u Nikaragvi srušila je teretni zrakoplov C-123K, prethodno bio u vlasništvu Seala, a koji je opskrbljivao Kontraše. Kada je Seal postao tajni doušnik za DEA-u, odveo je avion u bazu zračne nacionalne garde Rickenbacker u Ohiju i tamo ga je CIA (1984.) opremila skrivenim kamerama. Seal je zatim odletio u Nikaragvu i vratio se u Sjedinjene Države sa 1472 funte kokaina. Kamere su snimile Federica Vaughna, za kojeg su američki dužnosnici rekli da je zaposlenik nikaragvanskog Ministarstva unutarnjih poslova, kako pomaže u utovaru kokaina u avion. Pošiljka je zaplijenjena po dolasku. Predsjednik Reagan spomenuo je to u televizijskom govoru u ožujku, tijekom kojega je kritizirao sandinističku vladu i tražio 100 milijuna dolara pomoći za Kontraše. Tako, razotkriven kao doušnik, Seal je ubijen u Baton Rougeu u veljači.

Pripadnici sandinističke vojske zarobili su američkog pilota Eugenea Hasenfusa, nakon što je oboren tijekom tajne misije u Nikaragvi, u listopadu 1986. godine

Eugene Hasenfus, veteran Air Americe, preživio je pad i rekao svojim otmičarima da misli kako je CIA stajala iza operacije. Hasenfus je porekao svoju raniju izjavu da su njegovi suradnici, kubanski Amerikanci, Max Gomez i Ramon Medina, radili za CIA-u iz El Salvadora i bili prijatelji tadašnjeg američkog potpredsjednika, George H.W. Busha. Ipak, Hasenfusove informacije dovele su novinare do identifikacije Rafaela Quintera, Luisa Posade i Felixa Rodrigueza. Rodriguez je bio logistički časnik za zračni prijevoz oružja i zaliha iz zračne baze Ilopango u El Salvadoru kontrašima. "Noć pada, Felix Rodriguez nazvao je Bushov ured i rekao njegovom pomoćniku Samuelu Watsonu da je avion nestao. Watson je prenio informaciju u Situacijsku sobu Bijele kuće, a zatim je izdana naredba za potragu i spašavanje. Sljedećeg jutra Rodriguez je saznao da je sandinistička vlada oborila avion i da je Hasenfus zarobljen." 

Glasnogovornik DEA-e, Jack Hood, rekao je: "Na temelju najboljih informacija koje sada imamo, vjerujemo da je C-123 koji je oboren u Nikaragvi, bio isti zrakoplov koji je korišten u operaciji Barry Seal." Hasenfus je kasnije tvrdio da je čista slučajnost što je zrakoplov, koji je nekoć bio u vlasništvu Seala, sada dijelom tajne mreže koju je vodio Oliver North. Također je bilo izvješća da je CIA prodala C-123 privatnoj skupini koja je dostavljala zalihe kontrašima, te da je let sponzorirala skupina na čelu sa umirovljenim generalom Johnom Singlaubom. Međutim, Singlaub, za kojeg su dužnosnici Reaganove administracije rekli da je organizirao let teretnog zrakoplova natovarenog oružjem, ponovno je porekao da je bio uključen u operaciju.

Terry Reed, u sudskim dokumentima i u svojoj knjizi "Kompromitirani: Clinton, Bush i CIA", tvrdi da je Barry Seal uplaćivao novac iz operacije sa drogom u Meni izravno tvrtki Lasater & Co. Dio Stephensovog pranja novca odvijao se putem fiktivnih tvrtki koje je osnovao posrednik obveznica i osuđeni diler droge, Dan Lasater, iz tvrtke Lasater & Company. Lasater je prvo stekao bogatstvo osnivanjem Ponderose, lanca restorana koji je izašao na burzu 1971. godine, a zatim se preselio u Little Rock. Imao je bliske veze sa  Bill Clintonom, preko prijateljstva Clintonove majke i polubrata Rogera. Godine 1982. bio je jedan od najvećih doprinosa Clintonovoj izbornoj kampanji, kada je ovaj ponovno osvojio mjesto guvernera nakon jednog mandata izvan ureda.

Reed, bivši špijun CIA iz Air America u Tajlandu, opisuje niz tajnih aktivnosti oko Mene, uključujući operaciju CIA-e za obuku pilota i vojnika za nikaragvanske Contrase, uz dosluh lokalnih dužnosnika. Reed kaže da je do 1983. radio za Olivera Northa, koji ga je povezao sa Barry Sealom, a do 1984. godine je uspostavio bazu u Meni. Agent Porezne uprave, Bill Duncan; istražitelj državne policije Arkansasa, Russell Welch; glavni državni odvjetnik Arkansasa, J. Winston Bryant; kongresmen Bill Alexander i razni drugi lokalni dužnosnici za provođenje zakona i građani - svi oni su, do kraja 1980-tih, bili uvjereni da postoji ono što je Bryant nazvao "vjerodostojnim dokazima" o kriminalnim aktivnostima u Meni između 1981. i 1986. godine. Godine 1995., policajac države Arkansas, Larry Patterson, svjedočio je pod zakletvom, prema londonskom Sunday Telegraphu, kako su on i drugi policajci "više puta raspravljali u Clintonovoj prisutnosti", o "velikim količinama droge koje su avionom dopremljene u zračnu luku Mena, velikim količinama novca, velikim količinama oružja".

Jedan važan dio posla u mreži narkotika u Arkansasu bio je Park-O-Meter, ili POM Inc. Com; POM je proizvodio parkirne automate i dijelove strojeva. Tajno je proizvodio neutvrđene prilagođene dijelove za oružje za Kontraše i slao ih u Menu. Park-O-Meter bila je prva tvrtka koja je primila zajam od Arkansas Development Finance Authority (ADFA), koju je osnovalo zakonodavno tijelo države Arkansas na Clintonov nagovor, 1985. godine. Dan Lasater bio je glavni osiguravatelj obveznica za ADFA. Webster "Webb" Hubbell, član odbora POM-a početkom 1980-ih, suautor je dokumenata kojima je i osnovana ADFA, 1985. godine. Hubbell je gradonačelnik Little Rocka od 1979. do 1982. godine. Kasnije će postati partner u odvjetničkom društvu Rose Law Firm, koje je zapošljavalo i Hillary Clinton, a koje se na kraju našlo u središtu skandala Whitewater. Imena Hubbella i odvjetničkog društva Rose pojavljuju se na izdanjima obveznica i ugovorima o zajmu za najveće uplate Clintonovoj predsjedničkoj kampanji. Banke, koje su odobrile nekoliko kredita većih od tri milijuna dolara, bile su u vlasništvu tvrtke Stephens Inc. Kao guverner, Bill Clinton imenovao je Hubbella predsjednikom Vrhovnog suda države Arkansas, ali je 10 godina kasnije dao je ostavku, prije nego se izjasnio krivim za saveznu poštansku prijevaru i utaju poreza zbog pretjeranog fakturiranja klijentima. Hubbell je odslužio 15 mjeseci zatvora.

Bivši Clintonov pomoćnik, Larry Nichols, tvrdio je da su Hillary i Hubbell imali aferu 1984. godine, u guvernerovoj rezidenciji, tijekom Billovog drugog mandata. Prema Nicholsu: "Razgovarali smo o tvrdnjama ove žene da je ostala trudna sa Billom i što bi trebali učiniti u vezi s tim", rekao je Nichols. "Ali, Bill je porekao da je mogla zatrudnjeti s njim. Rekao je da je kao dijete imao ospice i da ga je to učinilo neplodnim. Njegove točne riječi bile su: 'Pucam ćorke.' Zapanjen onim što sam upravo čuo, pitao sam ga: 'A što je onda sa Chelsea?' A on je rekao: 'Oh, Webb (Hubbell) ju je napravio.'" 

Barr, koji je obnašao dužnost Trumpovog državnog odvjetnika u prvom mandatu, bio je zaposlenik CIA-e od 1973. do 1977. godine. 15. kolovoza 1996. godine, policajac "Chip" Tatum izjavio je na sudu da je prevozio kokain za osoblje CIA-e i Iran-Contre, u pratnji Williama Barra, Felixa Rodrigueza, Olivera Northa, Manuela Noriege i Mike Hararija. Terry Reed bio je u čestim telefonskim kontaktima sa čovjekom kojeg je poznavao kao Roberta Johnsona, odvjetnika tvrtke Southern Air Transport, za kojeg je Reed kasnije saznao da je zapravo William Barr. Nakon što je Clintonov polubrat Roger uhićen zbog krijumčarenja kokaina i nakon što je izdao Billovog prijatelja Dana Lasatera, Johnson je kritizirao Billa zbog ugrožavanja operacije. Jer, ako bi se istraga proširila na Lasaterovu tvrtku, onda bi to moglo otkriti umiješanost CIA-e. Prema Reedu, Johnson je ukorio Clintona rekavši:

"Bill, ti si plavokosi dečko gospodina Caseyja... Ti i tvoja država ste naša najveća vrijednost. Gospodin Casey je želio da ti prenesem da si, osim ako ne zabrljaš i ne učiniš nešto glupo, prvi na užem popisu za priliku za posao koji si oduvijek želio. Ti i dečki poput tebe ste očevi nove vlade. Mi smo novi savez." 

Senator Strom Thurmond, senator Joseph Biden, William Barr i senator Patrick Leahy. Tužitelj James J. Brosnahan okarakterizirao je Barra riječima: "Ako želite predsjedničko zataškavanje, Barr je vaš čovjek."

Pokušaje istrage Clintonove uloge u operacijama Mena i Iran-Contra navodno su blokirali Clintonovi vlastiti pomoćnici, koji su dosljedno nijekali da je on igrao ulogu u skandalu. Prema Wall Street Journalu, bivši istražitelj Porezne uprave William Duncan udružio se s istražiteljem državne policije Arkansasa Russellom Welchom u desetljeću dugoj borbi da bi se činjenice iznijele na vidjelo. Devet odvojenih državnih i saveznih istraga o aferi, sve su propale. U dopisu iz ožujka 1992. godine, koji je Duncanu uputilo nekolicini visokorangiranih članova osoblja Williama Barra (tada državni odvjetnik pod George H. W. Bushom), navodi se da je Duncanu naloženo neka "ukloni sve dosjee koji se odnose na istragu Meni iz ureda državnog odvjetnika".

Barr je bio državni odvjetnik od 1991. do 1993. godine, tijekom administracije George H. W. Busha. Krajem 1992. godine, Lawrence Walsh, koji je imenovan neovisnim savjetnikom za istragu afere Iran-Contra, pronašao je dokumente u posjedu bivšeg Reaganovog ministra obrane, Caspara Weinbergera, za koje je rekao da su "dokaz zavjere među najvišim dužnosnicima Reaganove administracije da lažu Kongresu i američkoj javnosti". Prema Walshu: budući tadašnji predsjednik Bush jest mogao biti pozvan kao svjedok, i na savjet Barra je pomilovao Weinbergera, zajedno sa pet drugih dužnosnika administracije, koji su proglašeni krivima po optužbama vezanim uz aferu Iran-Contra. Walsh je primijetio: "Zataškavanje Iran-Contra, koje traje više od šest godina, sada je završeno." Godine 2003. napisao je izvještaj o istrazi, u svojoj knjizi "Vatrozid: Zavjera Iran-Contrasa i zataškavanje". Zbog Barrove uloge u zatrpavanju dokaza, u drugom skandalu poznatom kao Iraqgate, a koji se odnosio na Bushovu prodaju oružja za masovno uništenje Saddamu Husseinu, novinar New York Timesa William Safire počeo je Barra nazivati "generalom zataškavanja". 

Afganistanski mudžahedinski borci u pokrajini Kunar (1987.)

Mudžahedini

Sredstva akumulirana putem zavjere Iran-Contra omogućila su Amerikancima nastaviti tajno financirati mudžahedinske frakcije, koje su tada u medijima slavljene kao "Borci za slobodu", a Saudijci su ih financirali "dolar za dolar". Kodnog naziva Operacija Ciklon, postala je jedna od najdužih i najskupljih tajnih operacija CIA-e ikad poduzetih, sa ukupnim iznosom, na kraju, od 10 milijardi dolara. Kako bi se osigurala uvjerljiva mogućnost poricanja od strane CIA-e, podršku mudžahedinima koordinirala je pakistanska Međuobavještajna služba (ISI). ISI je izvorno osnovao, 1948. godine, Joseph Cawthorn, britanski obavještajni agent MI6-a, i sa njim su kontinuirano održavali bliske veze.

Kako bi povećao broj mudžahedina koji se bore protiv Sovjeta, William Casey je podržao svjetsku akciju regrutiranja, koja bi se organizirala putem CIA-e. Arapske vlade iz cijelog svijeta, uključujući Egipat i Saudijsku Arabiju, i međunarodne organizacije:  Muslimansko bratstvo, Muslimanska svjetska liga, Međunarodna organizacija za pomoć, Jamat Tabligha (pakistanska misionarska organizacija) - sve su se potrudile regrutirati borce. Muslimanska svjetska liga uključivala je Abula Ala Maududija, povezanog sa Bratstvom, kao i indijskog znanstvenika (pod utjecajem vahabija) Maulana Abu Hasan al Nadvi. Maududi je bio osnivač stranke u Pakistanu, Jamaat-i-Islami, koja je bila glavni podupiratelj CIA-inog "džihada" u Afganistanu. Mnogi od te čelnika stranke, poput Fareeda Parache, Munawara Hassana, Hafiza Hussaina i Qazija Hussaina - bili su na platnom spisku CIA-e.

Ubojice koje se predstavljaju kao egipatski vojnici pucaju na predsjednika Anwara Al-Sadata u Kairu, 06. listopada 1981. godine

Iz Egipta su regrutirani fanatici, koji su bili odgovorni za atentat na predsjednika Anwara Sadata 1981. godine. U to vrijeme, uz rat u Afganistanu, revolucija koju je podržavala CIA uspjela je u Iranu, i val islamske militantnosti zahvatio je arapski svijet. Kao što Robert Dreyfuss objašnjava:

"Ovaj izvanredni niz događaja djelomično je omogućen Sadatovim i američkim omiljenim saveznikom, Saudijskom Arabijom. Sada preplavljeni desecima milijardi petrodolara, zahvaljujući povećanju cijena nafte 1970-ih, koje je nametnula Organizacija zemalja izvoznica nafte, Saudijci su koristili hladan i tvrdi novac za izgradnju proameričkog carstva islamskih banaka i financijskih institucija u Egiptu, Sudanu, Kuvajtu, Turskoj, Pakistanu i drugdje. Upravo je brak između ideologije Muslimanskog bratstva i moći islamskog bankarstva konačno katapultirao desničarski islamizam do svjetske moći."

Šeik Omar Abdur Rahman, također poznat kao Slijepi šeik, kasnije odgovoran za bombaški napad na WTC (1993.), bio je među onima koji su bili uključeni u inspiriranje radikala, izvršitelja atentata na Sadata. Atentat je koordinirao Abdul Salam Faraj, vođa kairskog ogranka Islamskog džihada, kojem je pripadao i šeik Omar. Kako je objasnio Kamal Habib, jedan od osnivača Islamskog džihada, Faraj je dao značajan doprinos u podizanju uloge "džihada" u radikalnom islamu, svojom brošurom "Al Farida al Ghaiba"  ("Zanemarena obveza"). Knjiga, koja je popularizirala korištenje lažne Mardin fatve, postala je manifest militantnih skupina. Izvorni cilj Farajevog Islamskog džihada bilo je svrgnuti egipatsku vladu i zamijeniti je islamskom državom. Kasnije je proširio svoje ciljeve, te uključio napade na američke i izraelske interese u Egiptu i inozemstvu. Kulminacija ove terorističke kampanje bio je atentat na Sadata na vojnoj paradi, od strane skupine vojnih časnika koji su bili dijelom Islamskog džihada, predvođi poručnikom Khalidom Islamboulijem.

Eric Margolis, iz 'Toronto Stara', rekao je da je general Hosni Mubarak, koji je ranjen u ovom napadu, potom doveden na vlast uz pomoć SAD-a. Mnogi članovi Islamskog džihada odmah su uhićeni, a režim je pokrenuo veliku potjeru. Među uhićenim vođama bio je i Ayman al Zawahiri, koji će kasnije postati drugi čovjek Osame bin Ladena. Al-Zawahiri potječe iz elitne egipatske obitelji. Ujak njegova oca, Rabia al-Zawahiri, bio je veliki imam Sveučilišta Al-Azhar. Njegova majka potjecala je iz bogatog i utjecajnog klana Azzam. Njezin otac, Aymanov djed, služio je kao predsjednik Sveučilišta u Kairu i osnovao Sveučilište King Saud u Rijadu. Njegov praujak bio je britanski agent Abdul Rahman Azzam, također povezan sa Muslimanskim bratstvom. Nakon Prvog svjetskog rata, kada je Bratstvo Sanussi postalo dijelom britanskog Arapskog ureda u Kairu, Azzam je poslan u Tripolitaniju kako bi pomogao u organizaciji izgradnje u političkom djelovanju reda. Azzam će na kraju postati prvi glavni tajnik Lige arapskih država, pod britanskim pokroviteljstvom, nakon Drugog svjetskog rata.