Nouvelle Droite (Novo Pravo)

World Union of National Socialists (WUNS)

Nakon propasti Europskog socijalnog pokreta (ESM) povezanog s MSI-jem, osnovana je Svjetska unija nacionalsocijalista (WUNS)  1962. godine, kada se George Lincoln Rockwell iz Američke nacističke stranke (ANP) sastao sa Colinom Jordanom iz Sjeverne lige. Jordanova supruga, Françoise Dior, bivša supruga francuskog plemića i nećakinja francuskog modnog dizajnera Christiana Diora, bila je bliska prijateljica članice WUNS-a, Savitri Devi. Devi je bio pseudonim grčkog pisca Maximianija Portasa, prvog velikog poslijeratnog zagovornika onoga što je Goodrick-Clarke, u djelu "Crno sunce: Arijski kultovi, ezoterični nacizam i politika identiteta", okarakterizirao kao ezoterični hitlerizam. Savitrine ideje o podrijetlu Arijevaca izvučene su iz knjiga Bala Gangadhara Tilaka. Asimilirala je mnoge pojmove iz hinduizma, veličala arijevsku rasu i štovala Adolfa Hitlera kao avatara Višnua. Devi je vremenom stekla širok utjecaj među neonacističkim krugovima kroz razvoj okultnog oblika nacizma. Također se dopisivala sa  Aldousom Huxleyjem, vezano sa štovanjima Sunca.

Devi se sprijateljila as Hansom Ulrichom Rudelom. Kada je Socijalistička stranka Reicha (SRP) proglašena protuustavnom u Njemačkoj, Deutsche Reichspartei (DRP) se, 1952. godine, okrenula eksplicitnom neonacizmu. DRP je osnovana 1950. godine iz Njemačke desne stranke. Zahvaljujući Rudelovim upoznavanjima, Devi je upoznala vodeće nacističke emigrante na Bliskom istoku i u Španjolskoj. U proljeće 1957. godine je boravila blizu Kaira, družeći se sa Johannesom von Leersom. Von Leers ju je također uspio upoznati sa mnogim bivšim nacistima i SS časnicima, koji su pronašli utočište u Egiptu. Kasnije, 1961. godine, bila je gošća Skorzenyja u Madridu.

Nakon što su napustili Ligu lojalista Carstva, Jordan i John Tyndall osnovali su Nacionalnu laburističku stranku i Bijelu obrambenu ligu, koje su se 1960. godine spojile u Britansku nacionalnu stranku (BNP). Godine 1962. se BNP ipak podijelio zbog Jordanovih nacističkih sklonosti, te su on i Tyndall osnovali Nacionalsocijalistički pokret (NSM). Godinu poslije se Tyndall, na kraju, posvađao sa Jordanom zbog Françoise Dior koja se, iako je bila izvorno zaručena za Tyndalla, brzopleto udala za Jordana, koji je pušten iz zatvora prije njega, da bi izbjegla svoje protjerivanje iz Britanije kao nepoželjni stranac. Jordanovo vjenčanje sa Dior, proslavljeno rezom na prstenjaku mladenke i mladoženje, opisano je u brošuri "Oživljen drevni vikinški obred krvi". 

Godine 1964., nakon što se odvojio od NSM-a Colina Jordana, Tyndall je osnovao Pokret Velike Britanije. Naziv grupe izveden je iz knjige "Velika Britanija" (1932.), a koju je napisao Oswald Mosley. Nakon što Tyndall nije uspio u uspostaviti veze sa Rockwellom, njegov Pokret Velike Britanije zbližio se sa Strankom za prava nacionalnih država (NRSP). Jordan i Rockwell dogovorili su se da će raditi na razvoju međunarodne mreže, kao krovne skupine za neonacističke organizacije diljem svijeta. To je rezultiralo Cotswoldskom deklaracijom iz 1962. godine, koju su potpisali neonacisti iz SAD-a, Velike Britanije, Francuske (koju je predstavljala Savitri Devi, na slici dolje), Zapadne Njemačke, Austrije i Belgije.

Colin Jordan, George Lincoln Rockwell i John Tyndall u Cotswoldu

Članovi su se obvezali priznati "duhovno vodstvo Adolfa Hitlera", te zaštititi arijevsku rasu i zapadnu civilizaciju formiranjem "borbeno učinkovitog, međunarodnog političkog aparata za borbu protiv i potpuno uništenje međunarodnog židovsko-komunističkog i cionističkog aparata", i na kraju, ali ne i najmanje važno, projicirati slobodno poduzetništvo. Kasnije, tijekom desetljeća, pridružilo se još zemalja članica, uključujući Argentinu, Australiju, Čile, Irsku, Južnu Afriku, Japan i druge. Rockwell se upoznao sa Devi preko WUNS-a, a nakon što je naslijedio Jordana kao vođa, pokrenuo je 'National Socialist World' kao stranački časopis. Urednik časopisa dr. William Pierce objavio je sažete verzije Devine knjige, "Munja i sunce". Preko Rockwella i Piercea, Devin ezoterični hitlerizam doveden je u središte pozornosti mnogo šire publike u Zapadnoj Europi, SAD-u, Južnoj Americi i Australiji.

John Patler, suradnik člana NSRP-a Jamesa Warnera, izbačen je iz ANP-a od strane Rockwella u ožujku 1967. godine, zbog ponovljenih pokušaja ubacivanja marksističkih ideja u stranačke publikacije. 25. kolovoza iste godine je Patler upucao Rockwella dok je izlazio iz praonice rublja u Arlingtonu u Virginiji. Nakon atentata na Rockwella, član NPR-a Matt Koehl preuzeo je kontrolu nad WUNS-om. Nakon što se pridružio NRP-u i NSRP-u, Koehl, također bio pod utjecajem ezoterijskog hitlerizma Savitri Devi, pridružio se Američkoj nacističkoj stranci (ANP) 1960. godine. Međutim, došlo je do raskola zbog inzistiranja Matta Koehla da nacizam treba služiti i kao religija, i na kraju se odvojio od WUNS-a da bi vodio vlastitu verziju nacističkog misticizma. Koehl je postao vođa Novog reda, nasljedne organizacije ANP-a, tj. samozvana nacionalsocijalistička vjerska skupina koja promiče ezoterični nacizam kao alternativnu vjeru za "Arijce". Koehl je bio najdugovječniji vođa ANP-a, od 1967. do 2014. godine.

Treća pozicija

U određenom trenutku, službena politika WUNS-a provela je izbjegavanje termina "desnica", tvrdeći da se nacionalsocijalizam ne svrstava niti sa "desnicom", niti sa "ljevicom", i da bi umjesto toga trebali ponuditi svoj stav. Od 1960-ih do 1970-ih nadalje, Konzervativna revolucija utjecala je na europsku Novu desnicu, poput Nouvelle Droite i Neue Rechte, koja je zagovarala Treću poziciju, oživljeni oblik nacionalboljševizma, što bi bilo u suprotnosti sa kapitalizmom, ali i sa komunizmom. Politika Treće pozicije je gledala u Sjedinjene Države i liberalni kapitalizam kao glavnog neprijatelja, tražila savez sa SSSR-om, promicala solidarnost sa  komunističkim revolucionarnim pokretima Trećeg svijeta, uključujući Aziju i Latinsku Ameriku, kao i arapskim protivnicima Izraela. Poziv Francisa Parkera Yockeyja na približavanje fašističke desnice Rusiji postao je temeljna platforma Nouvelle Droite.  Prema Martinu A. Leeju, u knjizi "The Beast Reawakens", Socijalistička stranka Reicha (SRP) nikada nije otvoreno kritizirala Sovjetski Savez, jer je Sovjetski Savez financirao tu organizaciju zbog antiameričkih i prosovjetskih stavova. SRP je osudila kancelara Konrada Adenauera kao američku marionetu i tvrdila da je veliki admiral Karl Dönitz imenovan od strane Hitler za posljednjeg legitimnog predsjednika Njemačkog Reicha.

Nedugo prije predaje Njemačke, Dönitz, kao novi šef njemačke države, u travnju 1945. godine je potpisao memorandum gdje se  navodi da se oživljavanje Njemačke može postići samo suradnjom sa Sovjetskim Savezom. Memorandum je predložio savez za dominaciju Euroazijom, kao i za "suočavanje sa starom trulom, ukorijenjenom moći Zapada". Kako je primijetio Kerry Bolton: "Dakle, iz Dönitzovog memoranduma možemo shvatiti da Yockey, Remer, Thompson, Weiss i drugi, daleko od toga da predstavljaju heretičku struju unutar desnice, nastavljaju tradiciju realpolitike koja je rusko-njemački savez smatrala organskim povijesnim razvojem, i to najviše u suočavanju sa pobjednicima dvaju svjetskih ratova." 

Yockey je otišao iza 'Željezne zavjese' iz SAD-a, vjerojatno u Istočnu Njemačku, gdje je živio nekoliko godina u okolnostima koje ostaju nepoznate. Iako je Yockey bio aktivan u fašističkim krugovima nakon rata, George Lincoln Rockwell iz Američke nacističke stranke i njegovi saveznici odbacili su ga, i nazvali "neostrasseristom" zbog njegove ideje o savezu između ljevice i desnice i suradnji sa anticionističkim komunistima. Uz podršku brojnih članova unutar Unionističkog pokreta, Yockey se suprotstavio Mosleyjevim proameričkim i antisovjetskim sklonostima. Gajio je negativnu percepciju Sjedinjenih Država, koje je smatrao "bastardiziranom kolonijom Europe, koja je decentralizirana pod utjecajem neeuropskih manjina" i koja je "došla pod židovsku kontrolu". Stoga je Yockey bio skloniji Sovjetskom Savezu, koji je smatrao manje destruktivnim za europsku kulturu od američkog kapitalizma. FBI je ovu promjenu ideološkog smjera okarakterizirao kao "novi politički pokret sa istočnom orijentacijom - zagovaranje neutralizma i ekstremističke antiameričke aktivnosti". Yockey je surađivao sa špijunskim agencijama sovjetskog bloka. Tijekom 1950-ih postao je plaćeni kurir za češku tajnu službu, koja je funkcionirala kao ogranak KGB-a.

Spajajući antisemitizam sa antiamerikanizmom, Yockey je identificirao Sjedinjene Države, a ne Rusiju, kao glavnog neprijatelja Europe. Za razliku od većine europskih i američkih neofašista, a koji su zagovarali savez sa Sjedinjenim Državama protiv komunizma, Yockey je ostatak života proveo pokušavajući stvoriti savez između svjetskih snaga komunizma i međunarodne mreže ekstremne desnice. Vjerovao je da bi pravi desničari trebali pomagati širenje komunizma i antikolonijalnih pokreta Trećeg svijeta gdje god je to moguće, sa ciljem slabljenja ili svrgavanja Sjedinjenih Država.

Francis Parker Yockey (1917.–1960.)

Neki američki mediji, posebno 'The Reporter', koji je objavio nekoliko članaka o toj temi, sumnjali su u dosluh između Sovjeta i američkih i njemačkih fašista u osudi američke okupacijske politike. Terminologija i razmišljanje Yockeyja, Freda Weissa i H. Keitha Thompsona gotovo su nerazlučivi. Zaključujući svoju seriju za 'The Expose', gdje je detaljno opisao svoj život kao "američki fašist", Thompson je iznio svoj "svjetonazor". Pod utjecajem Oswalda Spenglera, Thompson je boljševičku Rusiju nazvao vođom svjetskog rasnog rata što je pojačao marksistički klasni rat. Tema je odražavala ideologiju koju je razvio Weiss, artikulirao Yockey, a nastavila se tijekom 1970-ima putem novina 'Common Sense' i Nacionalne renesansne stranke (NRP). Zapravo, Weiss je, prema izvješću FBI-a o NRP-u, izjavio da svi njemački nacionalisti rade za "ujedinjenje Njemačke pod sovjetskom dominacijom". Temu podrške Rusiji detaljno su, sredinom 1955. godine, razvili Weiss i Thompson u seriji članaka u 4 dijela, pod nazivom "Rusija", što je objavio Weissov 'Le Blanc Publishers' i distribuirao NRP, opet uz financiranje Weissa. 

Nakon Staljinove pobjede nad Trockim, kojega su smatrali vođom "židovske internacionalne frakcije", Madole je komunizam proglasio verzijom ruskog nacionalizma. Tako se ono što su fašisti smatrali "židovskim boljševizmom" transformiralo u nacionalboljševizam. Sam NRP počeo je hvaliti Sovjetski Savez, držao portrete Hitlera i Staljina na zidovima, privlačili su komuniste i naciste, te su brojni američki fašisti počeli hvaliti Sovjetski Savez.

Godine 1960., Joseph P. Kamp, član savjetodavnog odbora 'Liberty Lobby', napisao je članak "Bigoti iza svastike", gdje je izvijestio da je Madoleov NRP u početku financirao Vladimir Stepankowsky, sovjetski agent, dugogodišnji komunistički agent, ali i agent Lige protiv klevete (ADL). Sa Stepankowskyjem, u osnivanju Madoleova NRP-a surađivali su Gordon Hall, poznatiji kao Walker, i Charles R. Allen Jr. Hall, koji su radili za Prijatelje demokracije, što je u to vrijeme bio odjel ADL-a.

Jean-Francois Thiriart, Adolf von Thadden, Oswald Mosley, nepoznata osoba i Giovanni Lanfre.

Jeune Europe

Iako se brzo proširio među američkim neonacistima, posebno Nacionalnom renesansnom strankom, Yockeyjev stav o SSSR-u kao neofašističkom savezniku koji se sposoban suprotstaviti cionističkoj kontroli Zapada - vrlo je malo bio poznat u Francuskoj. Yockeyjev proruski stav konačno se pojavio u amalgamu, koji se razvio između Nouvelle Droite GRECE-a, revolucionarnog nacionalizma i nacionalnog komunitarizma člana GRECE, Jean-Francoisa Thiriarta. Thiriart, belgijski političar povezan sa  neofašističkim i neonacističkim skupinama, izražavao je prosovjetske stavove slične Yockeyju, iako sam očito nikada nije poznavao, niti je čitao Yockeyja. Tijekom rata, Thiriart je služio u Waffen SS-u, a kasnije je odslužio kaznu u zatvoru zbog te suradnje. 1960. godine je Thiriart osnovao skupinu "Mouvement d’Action Civique" ("Pokret za građansku akciju") kako bi se odupro oslobođenju Konga, i kasnije je priznao da je pružio utočište vojnicima paravojnih snaga OAS-a, kada su se vratili u Europu iz borbi protiv Alžirskog nacionalnog oslobodilačkog fronta (FLN). Također je objavljivao njihova priopćenja u svom tjedniku 'La Nation Européenne', glasilu inspiriranom Yockeyjevim 'Imperiumom'. 

U 1960-ima, Thiriart odbacuje svoju nacističku prošlost i promovira paneuropske ideje tako što osniva "Jeune Europe", naziv preuzet prema Mazzinijevoj "Mladoj Europi". Thiriart je bio glavni agent OAS-a u Belgiji, i koristio je Jeune Europe zbog  mobiliziranja podrške. Iako se Thiriart javno odrekao fašizma, istoimeni časopis njegovog pokreta usvojio je keltski križ kao svoj amblem i reklamirao aktivnosti Hans-Ulricha Rudela. Skupina je također održavala veze sa mrežom bivših SS časnika povezanih sa časopisom 'Nation Europa'. 

Evita i Juan Peron koji su definirali međunarodni stav, poznat kao peronizam, kao Treću poziciju.

Godine 1962., Deutsche Reichspartei (DRP) sudjeluje na međunarodnoj konferenciji, koju su u Veneciji organizirali Mosleyjev Union Movement, MSI, Jeune Europe i Mouvement d’Action Civique, osnovali su Nacionalnu stranku Europe (NPE). Bio je prisutan i Otto Sttrasse da bi koordinirao rast paneuropskog nacionalizma. Međutim, ova inicijativa nije krenula kako se Mosley nadao, jer je malo stranaka članica, uključujući DRP, bilo zainteresirano za promjenu imena u Nacionalnu stranku Europe, kako se on nadao.

Thiriart se sastao sa vodećim osobama iz Fašističke internacionale, uključujući Skorzenyja, kojeg je često posjećivao u Španjolskoj. Skorzeny je upoznao Thiriarta sa Juanom Peronom, svrgnutim vođom Argentine, nakon čega su postali bliski prijatelji. Prema Jonu B. Perdueu, Peronovo prijateljstvo sa Skorzenyjem i Thiriartom "rezultiralo je Peronovom eklektičnom ideologijom, koja je uključivala elemente fašizma i socijalizma, što je karakteriziralo njegov drugi predsjednički mandat." Peron je definirao međunarodni stav, poznato kao peronizam, kao Treću poziciju između kapitalizma i komunizma, stav koji je postao presedan Pokreta nesvrstanih. Izraz Treća pozicija skovan je u Europi, a njeni glavni prethodnici bili su nacionalboljševizam i strasserizam. Europski socijalni pokret MSI-ja danas je poznat kao Druga pozicija. Treća pozicija predstavlja vrstu politike koja se svrstava "izvan ljevice i desnice", dok sinkretizira ideje oba kraja političkog spektra, obično reakcionarne desničarske kulturne stavove i radikalne lijeve ekonomske stavove. Tijekom 1960-ih i 1970-ih je Thiriart pozivao na jedinstveno europsko carstvo, uključujući Sovjetski Savez. Podržavao je ideje Muammara Gaddafija o nacionalističkoj izravnoj demokraciji i revolucionarne strategije Fidela Castra. "Općenito", objasnio je Alexander Reid Ross, "nacističko-maoistička ideologija ostala je utemeljena na taktici "gerilskog rata" OAS-a".

Alain de Benoist, osnivač Grupe za istraživanje i studije za europsku civilizaciju (GRECE), 1968. godine 

G.R.E.C.E.

Armin Mohler, tajnik Ernsta Jüngera, bio je jedan od prvih njemačkih izdavača koji je pisao o svom bliskom prijatelju, Alainu de Benoistu, osnivaču francuske Nouvelle Droite. Mohler se često smatra središnjom intelektualnom figurom poslijeratne ekstremne desnice u Njemačkoj, kao vodeća figura njemačke Neue Rechte, osnovano kao opozicija generaciji Nove ljevice 1960-ih. Armin Mohler bio je i tajnik za tisak Martina Heideggera; održavao je opsežnu korespondenciju sa Carl Schmittom. U pismu od 15. prosinca 1951. godine je Evola napisao Schmittu da je adresu dobio od Mohlera. Kao važan stručnjak za njemačku konzervativnu revoluciju, Mohler je bio zaslužan za popularizaciju tog termina u djelu "Die Konservative Revolution in Deutschland 1918.-1932.: Ein Handbuch", doktorskoj disertaciji objavljenoj 1949. godine, pod mentorstvom Karla Jaspersa, koji je između 1945. i 1948. godine bio najvažniji intelektualac u okupiranoj Njemačkoj.

Raymond Abellio, tvorac mita o Sionskom prioratu je smatran "gnostičkom" inspiracijom Nouvelle Droite. U početku nije bio vidljiv proruski stav u Novom Pravu, sve dok nije krenula promjena putem sudjelovanja Abellijevog štićenika, Jeana Parvulesca, koji je vjerojatno, i ne slučajno, bio Rumunj. Parvulesco je također bio povezan sa OAS-om, sljedbenik tradicionalizma Renéa Guénona, i u kontaktu sa Heideggerom, Ezrom Poundom, Juliusom Evolom, Ottom Skorzenyjem i Arnom Brekerom.

Vodeća organizacija Nouvelle Droite bila je poznata kao GRECE, "Groupement de recherche et d'études pour la civilisation européenne" ("Istraživačka i studijska skupina za europsku civilizaciju"), koju su osnovali de Benoist i drugi koji su pripadali WUNS-u. Robert Dun, bivši francuski pripadnik Waffen-SS, bivši član WUNS-a i osnivač GRECE-a, imao je simpatije prema Yockeyju, pišući u časopisu Nacionalsocijalističke proleterske partije, gdje je pohvalio "rusko-arijski" Sovjetski Savez i pozvao na uspostavu "federacije etničkih naroda", koja bi otvorila put "arijevskoj svjetskoj državi". Iako nepoznat široj javnosti, Dunov interes za Yockeyja utjecao je na rasističko razmišljanje u Nouvelle Droite.

Alain de Benoist, bivši pristaša OAS-a, priznao je da je GRECE zamislio kao sintezu Frankfurtske škole, Action française i Francuskog nacionalnog centra za znanstvena istraživanja (CNRS). De Benoist je napisao knjigu o Action française i njegovom osnivaču, Charlesu Maurrasu. Međutim, de Benoist se hvalio: "Nikada nisam bio učenik samo jednog čovjeka". Navodi svoje brojne izvore utjecaja, uključujući, u filozofiji, Herdera, Nietzschea, Husserla i Heideggera; zatim Arthura Koestlera kojeg je mnogo puta susreo u Londonu; sociologe francuske škole poput Marcela Maussa; u religijskoj mitologiji Eliadea, Junga i Levi-Straussa; francuske socijaliste poput Georgesa Sorela i Proudhona; nekonformiste poput Alexandrea Marca i Georgesa Bataillea; autore Konzervativne revolucije poput Moellera van der Brucka, Oswalda Spenglera i Ernsta Jüngera; i konačno situacioniste i postmoderniste.

Prema Tamiru Bar-Onu, argumenti i stavovi Nouvelle Droitea ne mogu se lako smjestiti u tradicionalnu dihotomiju ljevice i desnice, te napominje kako je to svojevrsna ideološka sinteza ideja Njemačke konzervativne revolucije, uključujući Nacionalni boljševizam i Novu ljevicu. Nouvelle Droite uvelike je posudio ideje od talijanskog marksista Antonija Gramscija, prijatelja Georga Lukácsa. Među ostalim marksističkim misliocima, čiji je rad utjecao na Nouvelle Droite, bili su intelektualci Frankfurtske škole Theodor Adorno i Max Horkheimer, kao i neomarksisti poput Louisa Althussera i Herberta Marcusea. Osim toga, na de Benoista je utjecao Louis Rougier, suradnik iz Vichyja i prijatelj Waltera Lippmanna, organizator kolokvija koji je inspirirao osnivanje Društva Mont Pelerin. Rougierovo dugogodišnje protivljenje kršćanstvu se usko poklapalo sa stavovima de Benoista i GRECE.

U prilog svojim stavovima u korist hijerarhije i autoriteta, de Benoist i Roger Pearson citiraju spise mentora Michela  Foucaulta, Dumézila. Dumézil, francuski komparativni filolog, najpoznatiji je po svojoj analizi suvereniteta i moći u protoindoeuropskoj religiji i društvu, i kritiziran zbog svoje fašističke politike. Tridesetih godina 20. stoljeća, Dumézil je podržavao Action française i visoko cijenio lik Benita Mussolinija. Među njegovim "najbližim kolegama" su bili Otto Höfler iz SS-Ahnenerbe, nacistički kolaboracionista Jan de Vries i Stig Wikander, koji je imao dvosmislen odnos prema nacizmu. Znanstvenici Arnaldo Momigliano, Carlo Ginzburg i Bruce Lincoln tvrde da je Dumézil bio za tradicionalni hijerarhijski poredak u Europi, te da njegov interes za indoeuropsku baštinu može biti povezan sa talijanskim i francuskim fašističkim idejama i zagovarao je francuski fašizam. Dumézil je imenovan profesorom na Collège de France 1949. godine. Konačno je izabran u Francusku akademiju 1978. godine,  zahvaljujući pokroviteljstvu svog kolege i suradnika koji se također bavio proučavanjem mitova, Claudea Lévi-Straussa, koji je razvio teoriju "tabua incesta". Lévi-Strauss je bio i prijatelj Raymonda Abellija.

Bivše sjedište Le Figara, 37, rue du Louvre, u 2. pariškom okrugu

Le Figaro 

Francuski tjednik Le Figaro Magazine postalo je jedno od glavnih sredstava širenja ideja Nouvelle Droite, uključujući člana GRECE, Patrice de Plunketta kao zamjenika glavnog urednika, i de Benoista. Le Figaro je, 1922. godine, kupio francuski parfumer i poslovni čovjek François Coty, koji je financijski podupirao Croix-de-Feu i Action française. Coty je bio osnivač fašističke lige Solidarité Française. Kada je fašističku ligu, 1936. godine, raspustila vlada Narodne fronte Léona Bluma, mnogi njegovi članovi potom su se pridružili fašističkoj Parti Populaire Français (PPF) Jacquesa Doriota, koju su financirale banke Rothschild i Lazard, kao i sinarhistička Banque Worms.

Godine 1975. je Le Figaro kupila Socpresse, francuska korporacija koja je kontrolirala Roberta Hersanta. Kao mladić, Hersant je bio član glavnog tajništva de la jeunesse Vichyjevskog režima. Suđen je 1947. godine na deset godina zbog suradnje sa nacističkom Njemačkom. Međutim, 1952. godine je iskoristio svoje pravo na opću amnestiju.

U rujnu 1977. godine, član GRECE, Louis Pauwels, pridružio se kulturnim službama Le Figara, te je u listopadu slijedeće godine postao direktorom novoosnovanog tjednika, Le Figaro Magazine. Pauwels je upoznao Isodorea Isoua i Mauricea Lemaîtrea, još jednog vodećeg člana letrističkog pokreta. Još 1948. godine, poput sinarhista Raymonda Abellija, Pawels je bio u uredničkom odboru časopisa 'Atlantis', Paula Le Coura. Pauwels se pridružio radnim skupinama G.I. Gurdjieffa tijekom 15 mjeseci, sve dok nije postao glavni urednik časopisa 'Combat' 1949. godine i urednik novina 'Paris-Presse'.

'Combat' su bile francuske novine osnovane 1941. godine, tijekom Drugog svjetskog rata, kao tajne novine Pokreta otpora. Među vodećim suradnicima bili su vodeći nekonformistički sinarhisti, poput Emmanuela Mouniera iz 'Esprit' i Roberta Arona iz Ordre Nouveau. Jean-Paul Sartre bio je također suradnik; dok je od 1943. do 1947. godine glavni urednik bio Albert Camus. Combat je dijelio ured sa 'L'Esprit Public', Rolanda Laudenbacha, časopis koji je bio glas OAS-a. 

Pauwels je vodio "Bibliothèque Mondiale" ("Svjetska knjižnica"), što je bilo prethodnikom "Livre de Poche" ("Džepne knjige"); također je vodio i "Carrefour" ("Raskrižje"), mjesečnik za žene "Marie Claire" i časopis "Arts et Culture". Godine 1954., kao književni direktor "Bibliothèque Mondiale", Pauwels je upoznao Jacquesa Bergiera, bivšeg člana francuskog pokreta otpora, špijuna, novinara i pisca. Prema Pauwelsu, upravo je Andre Breton bio zaslužan za njihovo upoznavanje, te je utjecao na njihov interes za "fantastični realizam". Bergier je rođen kao Jakov Mihajlovič Berger, u Odesi, 1912. godine. Njegov otac bio je židovski veletrgovac, a majka Etlia Krzeminiecka bivša revolucionarka. Praujak je bio čudesni rabin. U svojoj autobiografiji, "Je ne suis pas une légende", Bergier kaže da je rođak nuklearnog fizičara Georgea Gamowa i izvjesnog Anatolija, člana streljačkog voda koji je strijeljao cara Nikolu II. Bergier je bio darovito dijete i sa četiri godine je lako čitao ruski, francuski i hebrejski. Godine 1920. je Ruski građanski rat prisilio njegovu obitelj preseliti se u SZ Ukrajinu, gdje je pohađao talmudsku školu i zainteresirao se za proučavanje Kabale. Prema Walteru Langu, Fulcanelli se obratio Bergieru sa porukom za Helbronnera o mogućoj upotrebi nuklearnog oružja od strane čovjeka. Bergier je tijekom cijelog života tvrdio da je bio dopisnik H.P. Lovecrafta. Mnogi stoga smatraju Bergiera odgovornim za uvođenje Lovecraftovog djela u Francusku.

Bergier posebno tvrdi da je, u zamjenu za određene važne usluge koje je pružio tijekom Drugog svjetskog rata, nakon rata dobio rijetku privilegiju od svih vlada koje su se borile protiv Hitlera, neka pregleda svoje tzv. dosjee "pohrani i zaboravi" (FF), što bi bili dokumenti o neobjašnjivim fenomenima. Oni su bili materijal za djelo "Jutro mađioničara", koje je napisao zajedno sa  Pauwelsom, a koje je prvi put objavljeno 1960. godine. Knjiga je postala bestseler, prvo na francuskom, a zatim je prevedena na engleski 1963. godine (kao "Zora magije"), a 1964. godine je objavljena u SAD-u (kao "Jutro mađioničara") i 1968. godine u mekom uvezu od strane Avon Booksa. Avon je također objavio H.P. Lovecrafta, Roberta E. Howarda, Necronomicon (navodno autora Petera Levende), uz niz stripova i pulp knjiga. Avon je kupila Hearst Corporation 1959. godine. Godine 1968., urednik Avona,  Peter Mayer, zamolio je Antona LaVeya neka napiše Sotonističku Bibliju, koju je Avon objavio 1969. godine. 

Prema Gary Lachmanu: "Bestseler sa obje strane Atlantika i La Manchea, "Jutro mađioničara" potaknulo je masovni interes za 'sve okultno i čudesno', što je bila karakteristika toga vremena i utjecalo na neke od vodećih ličnosti u popularnoj kulturi." U općenitom i širokom pregledu okultnog ili paranormalnog, knjiga predstavlja zbirku "sirovog materijala za nagađanja najneobičnijeg reda", raspravlja o teorijama zavjere, drevnim proročanstvima, alkemiji, divovskoj rasi koja je nekoć vladala Zemljom i Nazca linijama. Također uključuje nagađanja o njemačkom okultizmu i nadnaravnim pojavama, te tvrdi da su Društvo Vril i Društvo Thule  filozofski prethodnici nacističke stranke.

Bergier i Pauwels su osnovali 'Planète', francuski časopis fantastičnog realizma, koji je pokrenut godinu dana nakon izlaska "Jutra mađioničara" i koji je izlazio od 1961. do 1972. godine. Mark Sedgwick istaknuo je da je Pauwels "odgovoran za širenje pojednostavljenog tradicionalizma diljem latinske Europe", budući da je 'Planète' postigao široku nakladu od čak 100.000 primjeraka u prvih nekoliko mjeseci, a Guénon je bio središnja tema drugog broja. Filozofi, sociolozi i pisci, npr. Mircee Eliade, Edgar Morin, Odile Passeron, Jean-Bruno Renard, Umberto Eco i Jean d'Ormesson, smatraju to vodećim fenomenom 1960-ih. 

De Benoist je bio vrlo blizak prijatelj Gabriela Matzneffa, francuskog autora i ozloglašenog pedofila, suradnikom 'Combata' i 'Le Figaroa'. Matzneff je potjecao iz obitelji ruskih plemićkih emigranata, koji su došli u Francusku nakon revolucije 1917. godine. Bio je bliski prijatelj Francoisa Mitterranda (napisao je članak kojim je potvrdio njihovo prijateljstvo tijekom svog predsjedništva). Godine 1974. je Matzneff objavio esej "Les Moins de Sixteen" ("Mladi od šesnaest godina"), gdje je razotkrio svoj ukus za "mlade ljude", maloljetnike oba spola. Matzneff za sebe prisvaja opis "pederasta" i "ljubitelja djece". Također je osudio činjenicu što moderno zapadno društvo, "koje pederasta svodi na nebitak, carstvo sjena", niječe "erotski šarm mladog dječaka".

Arthur Koestler, agent CIA-e i autor knjige "Trinaesto pleme", koja promovira tezu da aškenaski Židovi potječu od Hazara.

Nouvelle École  

GRECE je gajio poseban interes za germanski i nordijski neopaganizam. Njegovi su se vođe pozivali na vjernost "bijelom arijskom idealu", uz formiranje "Internacionale bijele rase" kako bi se "ponovno potvrdilo mjesto bijelog čovjeka u svijetu". Neka od istaknutih imena koja su surađivala sa GRECE jesu: Arthur Koestler, Hans Eysenck, Konrad Lorenz, Mircee Eliade, Jean-Francois Thiriart, Thierry Maulnier i Anthony Burgess (autor knjige "Mehanička naranča"). Godine 1976., Koestler, koji je bio aktivni agent CIA-e, i koji je blisko surađivao sa "Divljim" Bill Donavanom, kasnije i sa Allenom Dullesom, kao i jedan od glavnih osnivača CIA-ine fronte, Kongresa za kulturnu slobodu (CCF), objavio je djelo "Trinaesto pleme" da bi dokazao da većina istočnoeuropskih Židova potječe od Hazara. Iako je Koestler očito napisao knjigu sa nadom da će uništiti rasnu osnovu antisemitizma, knjigu su široko iskoristili upravo antisemiti koji su pokušavali pokazati da su europski Židovi varalice.

Koestler je, kao i Raymond Abelli, bio dijelom pokroviteljskog odbora časopisa GRECE, 'Nouvelle Ecole'. Naslov, prema de Benoistu, bio je referenca na Sorela i njegov "Nouvelle Ecole" revolucionarnog sindikalizma. Od samog početka, GRECE i Nouvelle Ecole bili su suradnici Northern League i Mankind Quarterlyja, čiji je urednik bio Roger Pearson. Američki predstavnik Nouvelle Ecole bio je Donald Swann, prijatelj H. Keitha Thompsona. Dok je radio sa Swannom, Pearson je osnovao Journal of Indo-European Studies, koji će postati najvažniji časopis za indoeuropsku lingvistiku objavljen u Sjedinjenim Državama. De Benoist je kršćanstvo smatrao stranom religijom, koja je nametnuta indoeuropskim narodima. GRECE se razlikuje od drugih tradicionalističkih konzervativnih organizacija po tome što pokazuje poseban interes za germanske i nordijske kulture, odbacuje kršćanstvo i monoteizam, te zagovara neopaganizam.

Kurganska hipoteza Marije Gimbutas, najšire je prihvaćen prijedlog za identifikaciju protoindoeuropske domovine

Jedna od suosnivača Nouvelle Ecole bila je Marija Gimbutas, a član 'Ur grupe', Mircae Eliade, bio je član savjetodavnog odbora.  Gimbutas je litavsko-američka arheologinja i antropologinja, poznata po istraživanju neolitskih i brončanodobnih kultura 'Stare Europe', ali i po svojoj Kurganskoj hipotezi, najšire prihvaćenom prijedlogu za identifikaciju protoindoeuropske domovine, gdje protoindoeuropsku domovinu smješta u pontsku stepu. Glavni konkurent Gimbutasove kurganske hipoteze jest Anadolijska hipoteza, koju je iznio kolega iz GRECE-a, Colin Renfrew. Baron Renfrew iz Kaimsthorna je britanski arheolog, paleolingvist i konzervativni vršnjak, koji je također poznat po svom radu na prapovijesti jezika. Renfrew je prije bio profesor Walta Disneyja na studiju arheologije na Sveučilištu u Cambridgeu, kao i ravnatelj McDonald instituta za arheološka istraživanja (sada viši suradnik McDonald instituta za arheološka istraživanja). Razvio je Anadolijsku hipotezu, koja proturječi Kurganskoj hipotezi Marije Gimbutas, tvrdeći da je protoindoeuropski jezik, navodni predak indoeuropskih (arijskih) jezika, nastao prije oko 9.000 godina u Anatoliji, te se proširio širenjem poljoprivrede diljem Mediterana, i u središnju i sjevernu Europu.

Austrijski znanstvenik, Konrad Lorenz, bio je prijatelj i student Huxleyjevog brata i eugeničara, Juliana Huxleyja, također je pripadao Nouvelle Ecole. Lorenzov rad prekinuo je početak Drugog svjetskog rata, a 1941. godine su ga nacisti regrutirali kao liječnika. Nakon rata je očito požalio zbog svog članstva u Nacističkoj stranci. Lorenz je napisao brojne knjige, od kojih su neke, poput "Prstena kralja Salomona", "O agresiji" i "Čovjek susreće psa", postale dosta popularno štivo. "Prsten kralja Salomona" se  odnosi na legendarni Salomonov pečat, koji je navodno dao Salomonu moć govora sa životinjama, sposobnost za koju je Lorenz tvrdio da ju je i on postigao. Prema Lorenzu su životinje, posebno mužjaci, biološki programirani za borbu oko resursa. Kako piše u prologu knjige "O agresiji" (njemački: "Das sogenannte Böse. Zur Naturgeschichte der Aggression", "Takozvano zlo: o prirodnoj povijesti agresije"): "Tema ove knjige je agresija, odnosno borbeni instinkt kod zvijeri i čovjeka, koji je usmjeren protiv pripadnika iste vrste." Lorenz i Karl Popper (njegov prijatelj iz djetinjstva) su zajedno napisali knjigu "Die Zukunft ist offen"  ("Budućnost otvorenog"). Lorenz je, 1973. godine, podijelio Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu, "za otkrića u individualnim i društvenim obrascima ponašanja", sa Nikolaasom Tinbergenom i Karlom von Frischom.

Slika bannera sa web stranice Thule-Seminar, njemačke podružnice GRECE

Thule-Seminar

Nouvelle Droite se kasnije proširio u druge zemlje. Ima snažno uporište u kontinentalnoj Europi, posebno u Njemačkoj, gdje Pierre Krebs vodi organizaciju Thule-Seminar, promovirajući desničarsku politiku identiteta, utemeljenu na navodnim kulturnim i povijesnim korijenima Indoeuropljana. Kao ambleme koristi Crno Sunce, kombiniranu runu Tiwaz i runu Sig. Njegova ideologija opisana je kao utemeljena na Konzervativnoj revoluciji, te uključuje elemente antiamerikanizma, anticionizma i bliska je apartheidu.

Prva publikacija Thule-Seminar je bila Krebsova knjiga "Das unvergängliche Erbe" ("Vječna baština"), sa predgovorom liječnika iz programa MK-Ultre, dr. Hansa J. Eysencka. Tijekom 1960-ih, Eysenck je bio direktor MK-Ultra podprojekta 111, na Institutu za psihijatriju (IoP), u bolnici Maudsley u Londonu, središtu MK-Ultre za Europu i Afriku, možda i za Australiju. Od 1950-ih do 1980-ih, Eysenck je bio možda najpoznatiji psiholog u Velikoj Britaniji. Njegovi popularni psihološki tekstovi su standardno štivo za pripravnike socijalnih radnika i učitelja, i pomogli u oblikovanju školskih i sveučilišnih nastavnih planova i programa. Eysenck je bio profesor psihologije na Institutu za psihijatriju King's Collegea u Londonu, od 1955. do 1983. godine. Jedan je od potpisnika Humanističkog manifesta, zajedno sa Julianom Huxleyjem, Betty Friedan, Isaacom Asimovom, Sidneyjem Hookom i B.F. Skinnerom, među svima ostalima. Eysenckov rad je ponovno procijenjen nakon njegove smrti 1997. godine. Tako se, 2019. godine, 26 njegovih radova "smatra nesigurnim" kroz provedenu istragu u ime King's Collegea u Londonu.

Eysenck je zagovarao snažan utjecaj genetike i rase na razlike u IQ-u, a neke od njegovih kasnijih radova financirao je Pioneer Fund. Jedan od Eysenckovih učenika bio je i kontroverzni Arthur Jensen, uglavnom zbog svojih zaključaka o uzrocima razlika u inteligenciji temeljenih na rasi. "Jensenizam" je termin koji je skovao pisac iz New York Timesa, Lee Edson, izvorno definiran kao "teorija da je IQ uvelike određen genima". Termin je skovao nakon što je Jensen objavio članak "Koliko možemo poboljšati IQ i akademska postignuća?" (1969.), u Harvard Educational Reviewu. Jensen je primio 1.1 milijun dolara od Pioneer Fund.

Godine 1970., kada je Cambridge grupa, iz Britanskog društva za društvenu odgovornost, organizirala javnu raspravu sa Jensenom, gdje su osporavali njegovu tvrdnju da su crnci genetski inferiorni u odnosu na bijelce u IQ-u, Eysenck je podržao Jensena i objavio odgovor pod naslovom "Rasa, inteligencija i obrazovanje". Kao rezultat toga, desnica i slične neonacističke skupine brzo su proglasile Eysencka herojem, "novim Galileom". Eysenckove knjige pojavile su se na popisu preporučene literature britanskog Nacionalnog fronta, a intervju sa Eysenckom objavio je National Frontov Beacon (1977.). Objavio je članke u njemačkim desničarskim novinama National-Zeitung i Nation Europa, gdje je sudjelovao i Armin Mohler. Eysenck je napisao predgovor za djelo Pierrea Krebsa, "Das unvergängliche Erbe" ("Vječna baština"). Lingvist Siegfried Jäger protumačio je predgovor Krebsove knjige kao da se "bori protiv jednakosti ljudi, predstavljajući je kao neodrživu ideološku doktrinu". Eysenck je također napisao uvod za djelo Rogera Pearsona, "Race, Intelligence and Bias in Academe". Eysenckove knjige "Nejednakost čovjeka i rase", te "Inteligencija i obrazovanje" prevela je i objavila izdavačka kuća GRECE, 'Corpernicus'. Također, Eysenck je bio  član akademskog savjetodavnog vijeća časopisa Mankind Quarterly i član pokroviteljskog odbora GRECE-ove Nouvelle École.

Avalon Gemeinschaft

De Benoist, čija je teza o antiameričkom, njemačko-sovjetskom približavanju, odražavala stavove njegovih uzora iz Njemačke konzervativne revolucije, poput osobnog prijatelja Armina Mohlera. Politika Treće pozicijeje gledala na SAD i liberalni kapitalizam kao na glavnog neprijatelja, tražila je savez sa SSSR, i promicala solidarnost sa komunističkim revolucionarnim pokretima Trećeg svijeta. Thiriart je svojom politikom, koja je bila i antiamerička i antisovjetska, podržavao radikalne revolucionare u Latinskoj Americi, pokrete Black Power u SAD-u i bio je savjetnik Fataha, 1970-ih. Bivši glavni tajnik GRECE,  Pierre Vial, hvalio je Che Guevaru, talijanske Crvene brigade, i njemačku Frakciju Crvene armije, zbog njihove spremnosti da umru boreći se protiv kapitalističke liberalne demokracije.

Snažan podupiratelj Treće pozicije, kroz savez sa islamskim ekstremistima, bio je neonacist Ahmed Huber, prijatelj Francois Genouda. Bivši novinar koji je navodno prešao na islam i promijenio ime (Albert u Ahmed), Huber je bio poznata figura među europskim neofašističkim krugovima. No, Huber je također član skupine koja je bila sastavljena od bivših SS veterana, koji sebe nazivaju Avalon Gemeinschaft, koji tvrde da su utemeljeni na "velikoj keltskoj tradiciji", te se svakog solsticija sastaju se pod mjesecom u šumarku sa nekoliko stotina europskih druida, gdje pripremaku "kraj našeg propadanja". Također, sa Društvom Thule rade na obnovi "velike Njemačke". Osnivači Avalona su prihvatili žargon "Nouvelle Droite# zbog veza sa Benoistovim GRECE-om i njemačkim kolegom GRECE-a, Pierreom Krebsom, i njegovim Thule-Seminarom.

U biti, Huber "sebe vidi kao posrednika između islama i desničarskih skupina", prema njemačkom Uredu za zaštitu Ustava. Huber je svojim europskim sugrađanima objasnio kako njihovi "neprijatelji nisu Turci, već američki i njemački političari sa američkim 'mozgom'". Nadao se uspostaviti savez između antiimigracijske europske desnice i islamista, temeljeno na razumijevanju kako će muslimanska emigracija na Zapad prestati kada islamističke stranke preuzmu vlast. Huberovi stavovi su izgrađeni pod snažnim utjecajem njegovog susreta sa muftijom al Husseinijem, 1965. godine. Također je uspostavio imao veze sa Iranskom revolucijom i ajatolahom Homeinijem, kojega je smatrao "fantastičnim čovjekom".

Na Hubera je utjecao i drugi nacistički preobraćenik na islam, Johann von Leers, koji je surađivao sa Skorzenyjem na upravljanju antiizraelskom propagandom u Egiptu. Von Leersa je u Egiptu dočekao al-Husseini, te je bio politički savjetnik Odjela za informiranje pod Gamalom Abdelom Nasserom. Huber je bio član odbora 'Nada Management', kojega je osnovao Youssef Nada, naturalizirani Talijan, član Egipatskog muslimanskog bratstva i Gama al Islamiya. Kao mladić pridružio se oružanom ogranku "tajnog aparata" Muslimanskog bratstva, a zatim ga je regrutirala njemačka vojna obavještajna služba. Kada je veliki mufti el-Husseini morao pobjeći iz Njemačke, 1945. godine, kada je poraz nacista bio vidljiv, kruže glasine da je Nada osobno bio uključen u organiziranje njegovog bijega preko Švicarske natrag u Egipat, a zatim u Palestinu, putem SS-a. Nada je bio predsjednik Al Taqwe, banke koja je usmjeravala sredstva muslimanskim ekstremističkim organizacijama diljem svijeta, uključujući i Hamas u Palestini. Hamas, još jednu važnu frakciju Muslimanskog bratstva, stvorio je Mossad, izraelska tajna služba. Mossad je, kao i mnoge druge zapadne obavještajne službe, održavao dugogodišnji odnos sa Muslimanskim bratstvom. Prema Robertu Dreyfussu, u knjizi "Vražja igra: Kako su Sjedinjene Države pomogle osloboditi fundamentalistički islam": "I počevši od 1967. godine, do kasnih 1980-ih, Izrael je pomogao Muslimanskom bratstvu da se uspostavi na okupiranim teritorijima. Pomogao je Ahmedu Yassinu, vođi Bratstva, u stvaranju Hamasa, kladeći se da će njegov islamistički karakter oslabiti PLO." 

Huber je tvrdio da se sastao sa vođom belgijskog Waffen SS-a, Léon Degrelleom, osnivačem Rexizma, što bi bio katolički kolaboracionistički belgijski pokret. Degrelle je bio glavni vođa poslijeratne desnice. Nakon sloma nacističkog režima, Degrelle je otišao u egzil, u frankističku Španjolsku, gdje je ostao istaknuta osoba neonacističke politike. Degrellea je u Madrid doveo Skorzeny i učinio ga svojim glavnim pomoćnikom. Degrelle je bio veliki organizator zbližavanja palestinskih skupina i neonacista između 1950. i 1980. godine. Dok je boravio u frankističkoj Španjolskoj, Degrelle je održavao svoj visok životni standard i često se pojavljivao na javnim i privatnim sastancima u bijeloj uniformi sa njemačkim odlikovanjima. Bivši flamanski SS-ovci, vođe Vlaamse militanten orde (VMO), glavne flamanske neonacističke akcijske skupine 1970-ih i 1980-ih, Vlaams Blok/Belang (VB) i druge nacionalističke organizacije, posjetili su Degrellea u Španjolskoj.

Degrelle i njegovi španjolski neonacistički pristaše, uključujući i Hervé Van Laethema (prvi slijeva), vođa VMO-a.

Degrelle se aktivirao u španjolskom neonacističkom Círculo Español de Amigos de Europa (CEDADE) i vodio njihovu tiskaru u Barceloni. CEDADE je osnovano 1966. godine, pod Francovom vlašću, navodno kao društvo za uvažavanje Richarda Wagnera. Bili su pod utjecajem Skorzenyja, koji je bio jedan od osnivača. Među onima koji su bili povezani sa grupom bio je i Klaus Georg Barbie, sin Klausa Barbieja. Koristeći ime Ediciones Wotan, objavljivali su djela Degrellea, Francisa Parkera Yockeyja i blisko surađivali sa 'Liberty Lobby' iz SAD-a. Do sredine 1980-ih, SD Grupa, tzv. "elitna skupina" unutar CEDADE-a, prihvatila je "ezoterični hitlerizam" i počela objavljivati ​​djela Miguela Serrana u svom časopisu 'Excalibur'. Krajem 1980-ih, većina SD grupe napustila je CEDADE i osnovala Društvo Thule grupe, koje je promoviralo ezoterični hitlerizam Serrana i Savitri Devi. Početkom 1990-ih, Thule grupa počela je objavljivati ​​časopis pod nazivom 'Hiperbórea'.