Sionski priorat

Ludibrium 

Marcel Lefebvre, osnivač katoličkog tradicionalizma, povezivan je sa Sionskim prioratom, dok je njegov saveznik, mons. Francois Ducaud-Bourget (1946. godine postao kapelan Malteških vitezova; također počasni prelat u vrijeme pape Pija XII.) bio njegov posljednji navodni veliki majstor. Mitski Sionski priorat stvorio je Pierre Plantard kao sinarhistički okvir za svoju tvrdnju da je on  Veliki Monarh kojega je prorekao Notradamus i on treba voditi ujedinjenu Europu kao Ujedinjeno Carstvo Posljednjih vremena. Poput navodnog velikog majstora Sionskog priorata, Jeana Cocteaua, Plantard je bio povezan sa Action Française, utjecajnim nacionalističkim desničarskim antisemitskim i katoličkim pokretom, kao i časopisom čiji je cilj bio obnoviti aristokratsku državu u Francuskoj sa vojvodama od Orléansa na čelu.

Plantardov kolega, Gérard de Sède, francuski autor povezan sa nadrealističkim pokretom oko Andréa Bretona, istaknuo u djelu "Le Trésor maudit", citirajući Bretona: "Imaginarno je nešto što teži postati istinito." Nakon što je postalo cause célèbre (od kasnih 1960-ih do 1980-ih), mitski Sionski priorat razotkriven je kao ludibrium. Ludibrium, riječ izvedena iz latinskog 'ludus', znači igračka ili trivijalna igra. Frances Yates je primijetila da je izraz "ludibrium" često koristio Johann Valentin Andreae, najviše u svom poznatom djelu "Kemijsko vjenčanje Christiana Rosenkreutza", kako bi sugerirao da je Rozenkrejcerski red fikcija, komedija ili "šala". Prema Yates: "Iako tvorci manifesta nisu namjeravali da se priča o Christianu Rosencreutzu shvati doslovno, ona je možda ipak mogla biti istinita u nekom drugom smislu, možda je bila božanska komedija, ili neki alegorijski prikaz složenog religijskog i filozofskog pokreta, koji ima izravan utjecaj na vrijeme." Prema Robert Anton Wilsonu:

"Sionski priorat me fascinira, jer ima sve znakove prave zavjere, a ipak, ako na elemente pogledate na drugi način, izgleda kao vrlo komplicirana šala skupine intelektualnih francuskih aristokrata. I pola vremena vjerujem da je to doista šala skupine intelektualnih francuskih aristokrata. A onda dio vremena mislim da je to prava zavjera." 

Templarski red je 1804. godine osnovao Fabré-Palaprat, tvrdeći da je posljednji u nizu Velikih majstora Templara prema Larmeniusovoj povelji. Massimo Introvigne je objasnio: "Sa desecima drugih skupina, završio je u velikom loncu za taljenje okultnih redova, kojima su upravljali čudni suputnici Joséphin Péladan i Papus." Ovi su se redovi razvili od martinističkog vođe Papusa, pod kojim se ujedinio niz okultnih skupina, uključujući Red Hrama. "Regentstvo" nad Redom Hrama su neki preživjeli članovi predali Josephinu Péladanu, koji je sa Papusom osnovao Kabalistički red Ruže-Križa (OKR+C), organizaciju posebno zainteresiranu za seksualnu magiju.

U djelu "Le secret des Troubdours" ("Tajne Trubadura"), Péladan je prvi povezao katarski dvorac Montsegur s Munsalväscheom ili Montsalvatom, gralskim dvorcem iz Wolframova "Parzivala". Ova identifikacija inspirirala je širu legendu, koja tvrdi da su katari posjedovali Sveti gral. Prema tim pričama su katari čuvali Gral u zamku Montsegur, te su ga prokrijumčarili kada je dvorac pao,  1244. godine. Jedan od ranih članova Péladanovog gralskog reda bio je Émile Dantinne, koji je reorganizirao red pod imenom Ordre Rose+Croix Universelle (kada je Péladan umro) 1918. godine. Godine 1934., Dantinne postaje jedan od osnivača FUDOSI, tj.  federacije tradicionalnih rozenkrojcerskih i martinističkih redova, koji redom potječu od Papusa, Peladana, Stanislasa de Guaite i OKR+C. Vodeća društva uključena u FUDOSI bila su: AMORC Harveyja Spencera Lewisa i Bratstvo Polaires, na čelu sa Victorom Blanchardom, osnivačem Ordre Martiniste et Synarchique (OMS), iz kojega je nastao Mouvement synarchique d'Empire (MSE), sinarhistički zavjerenički pokret iza Vichyjevskog režima, na čelu sa prijateljem Aldous Huxleyja, Jean Coutrotom.

Godine 1937., astrolog Paul Le Cour trebao je biti inspiracija za Plantardovu prevaru Sionskog priorata putem uključenosti u Hiéron du Val d'Or, sinarhistički katolički pokret, koji se zalagao za povratak svećenika-kralja na vlast u Francuskoj. U Le Courovu asocijaciju "Atlantida" je bio uključen i alkemičar Eugène Canseliet, također član Bratstva Polaires. Prema Le Couru: Canseliet nije bio nitko drugi nego sam Fulcanelli, čija je najpoznatija knjiga "Le Mystère des Cathédrales" ("Tajne katedrala") imala za cilj dešifrirati alkemijski simbolizam u nekoliko templarskih građevina, poput katedrale Notre-Dame u Parizu, katedrale u Amiensu, hotela Lallemant u Bourgesu, i obeliska u Villeneuve-le-Comteu.

Plantard je napustio srednju školu, 1937. godine, i sa nekim prijateljima osnovao Union Française (Francusku uniju), grupu inspiriranu idejama Eugènea Delonclea, osnivača Cagoulea. Ovi su napori rezultirali formiranjem grupe Alpha Galates, pseudo-viteškog reda za koji se zna da je postojao već od 1934. godine. Važan član Alpha Galatesa, George Monti, iniciran je u Kabalistički red Ruže-Križa (OKR+C) od strane Josephina Péladana, a zatim i u martinistički red od strane Papusa. Monti je bio povezan sa  Leon Daudetom, sinom Alphonse Daudeta, koji je zajedno sa Charles Maurrasom bio vođa Action Française. Među mnogim društvima kojima se Monti pridružio bio je i Holy Vehm, njemački preporod istoimenog reda. Montija je potom u OTO inicirao sam Aleister Crowley. Njih dvojica dijelili su slične kontakte sa nadređenima iz nekoliko njemačkih loža, a koje su bile povezane sa dovođenjem nacističkog režima na vlast. Monti je radio kao špijun u Prvom svjetskom ratu, zatim za naciste, britansku obavještajnu službu, kao i za Drugi ured francuske obavještajne službe.

Monsignor François Ducaud-Bourget

Pod kolaboracionističkim Vichyjevskim režimom, grupa koja je stajala iza Plantarda i Alpha Galates, gledala je kako bi utjecala na vladu. Godine 1940. je Plantard pisao maršalu Pétainu, osuđujući veliku židovsko-masonsku zavjeru. Ali, nije dobio nikakvu pažnju, osim zapisa u policijskim dosjeima. Godine 1941. je Plantard podnio zahtjev za stvaranje organizacije pod nazivom "Francuska nacionalna obnova", ali nije mu službeno dopušteno. Konačno, 1942. godine, Plantard i njegovi nadređeni ponovno su javno vidljivi, ovaj put otvoreno koriste ime Alpha Galates i promoviraju publikaciju "Vaincre" ("Osvoji").

Zahvaljujući podršci Ducaud-Bourgeta, Pierre Plantard, kao prilično učinkovit studentski vođa, uspjeva postati župni vođa katoličke mladeži, Groupement Catholique de la Jeunesse. Otprilike u isto vrijeme, Plantard se sprijateljio sa dvoje poznatih radijskih glumaca, Jacques Thereauom i Suzanne Libre, kao i sa Jules-Joseph-Alfredom Tillierom, cijenjenim zaposlenikom 'Compagnie des Forges et Acièries de la Marine d’Homécourt', prijateljem Paula Le Coura. Uz Plantarda, Le Cour je također sudjelovao u misama koje je otac Ducaud-Bourget organizirao za krug desničarskih intelektualaca, uz filozofa Louisa Le Fura i  orijentalista grofa Mauricea de Moncharvillea. 

Plantard, Le Cour, Tillier i Savoire, proučavali su francusku granu AMORC-a Harveyja Spencera Lewisa, te bili u kontaktu sa  Jeanne Guesdon, vodećom predstavnicom AMORC-a u Francuskoj. Iako sam Plantard nikada nije bio član AMORC-a, kasnije se sprijateljio sa Raymondom Bernardom, koji će postati vodeća figura AMORC-a u Francuskoj 1970-ih, nakon što napusti organizaciju Rosenkreuzera. Svi, osim dvojice navodnih Velikih majstora Sionskog priorata, također se nalaze na popisima navodnih "Imperatora" i "uglednih članova" Drevnog mističnog reda Rosae Crucis (AMORC).

Kao student, Plantard je bio sljedbenikom Eugene Delonclea, osnivača desničarske terorističke bande CSAR (Tajni odbor za revolucionarnu akciju), odcjepljene skupine Action Française, a koju je stvorio Coutrotov Sinarhijski imperij (MSE). Raymond Abellio, pseudonim francuskog pisca Georgesa Soulèsa, također je bio u upravnom odboru Le Courovog časopisa 'Atlantis', kao  i član Coutrotove X-Crise; te vođa Mouvement Social Révolutionnaire (MSR) koji je izrastao iz Cagoulea. Osnivač L'Oreala, Eugène Schueller, koji je financirao Cagoule, pozvao je Abellija neka se pridruži MSR-u. On je postao vođa 1942. godine, nakon atentata na Delonclea. Abellio je sudjelovao u pokušaju Marcela Déata u stvaranju ujedinjene kolaboracionističke stranke. U travnju i rujnu 1943. godine je sudjelovao u Danima Mont-Dorea, skupu kolaboracionističkih ličnosti pod pokroviteljstvom Philippea Pétaina. Nakon oslobođenja, Abellio je u odsutnosti osuđen na 20 godina zatvora zbog kolaboracionizma. Pobjegao je u Švicarsku. Pomilovan je 1952. godine, kada je započeo književnu karijeru.

'Abellio' je naziv umirućeg boga koji se štovao u jugozapadnoj Francuskoj. Neki znanstvenici povezuju Abellia sa galskim Apolonom (kojega je spomenuo Cezar), ili Belisom ili Belenom (kojega su spomenuli Tertulijan i Herod). U svom pokušaju da poveže legende o Gralu sa katarima, Otto Rahn je identificirao štovanje Abellia u Pirinejima sa latiniziranim oblikom Belenus-Apollo, što je izjednačio sa Luciferom. 'Raymond' je bilo ime koje su široko usvojili vođe katara, uključujući Raymonda VI. od Toulousea i Raymonda-Rogera Trencavela, kojega je (kako je istaknuo Otto Rahn) autor "Grala", Wolfram von Eschenbach,  izjednačio sa Percivalom.

Prema Guy Pattonu, autoru djela "Majstori obmane": Abellio i njegov štićenik, francuski okultni autor Jean Parvulesco, bili su dijelom mreže koja je pokušala stvoriti Novu Europu, kojom bi vladao svećenik-kralj, pritom su iskorištavali razne moderne mitove (npr. Sionski priorat) kako bi stekli što više novca i moći. Abellio je želio zamijeniti poznati republikanski slogan 'Sloboda, Jednakost, Bratstvo' sa 'Molitva, Rat, Rad', i tako predstavio novo društvo, izgrađeno na sinarhističkom principu apsolutne hijerarhije i koje vodi svećenik-kralj. Također ga je zanimalo otkrivanje tajnog numeričkog koda u Bibliji, tema koju je razvio u djelu "La Bible, document chiffré" (1950.), a kasnije i u djelu "Introduction à une théorie des nombres bibliques" (1984.). Posebno je predložio da je broj zvijeri, 666, ključni broj života, manifestacija svetog trojstva.

Pierre Plantard i njegov prijatelj, Philippe de Chérisey

U 1960-ima, Plantard, koji je živio u stambenoj zgradi poznatoj kao Sous-Cassan, registrirao je Sionski priorat kao "organizaciju za obranu prava i slobode pristupačnog stanovanja". Dokazi predočeni u prilog povijesnom postojanju Priorata su potom  krivotvoreni i postavljeni na raznim lokacijama diljem Francuske. Lažna povijest Sionskog priorata i njegove lažne krvne loze je  stvorena korištenjem ogromne količine ezoterijskih dokumenata, javno dostupnih u francuskim knjižnicama, krivotvorenjem i postavljanjem drugih dokumenata na razne lokacije diljem Francuske, od Plantarda i njegovih suučesnika. Npr. dokumenti St.-Yvesa d'Alveydrea, pohranjeni su na Sorbonni 1938. godine od strane Papusa, zajedno sa mnogim osobnim Papusovim dokumentima. Istraživač Paul Smith je pokazao kako su neki dokumenati koji ukazuju na navodnu krvnu lozu, kao i pjesma  inspiriranu Prioratom "Le serpent rouge" ("Crveni zmaj") tiskani na istoj tiskarskoj mašini.

Plantard i njegov prijatelj Philippe de Chérisey stvorili su i pohranili niz lažnih dokumenata. Najpoznatiji je "Dossiers Secrets d'Henri Lobineau" ("Tajni dosjei Henrija Lobineaua"), pohranjeno u Nacionalnoj biblioteci Francuske u Parizu. Dossiers Secrets bili su niz genealogija koje su, naizgled, potkrepljivale vezu sa izumrlom krvnom lozom merovinških kraljeva. U djelu "La Race fabuleuse", Plantardov prijatelj, Gérard de Sède, nadalje je tvrdio da su Merovinzi bili izvanzemaljci.

Amblem Sionskog priorata, prvo pojavljivanje

Prema dokumentima samog Priorata: 1070. godine je skupina redovnika iz Kalabrije (Italija), predvođena princom Ursusom, osnovala opatiju Orval u Francuskoj, blizu Stenaya u Ardenima, mjestu koje je bilo naseljeno još od merovinškog razdoblja. Po dolasku u Ardene, kalabrijski redovnici dobivaju pokroviteljstvo Mathilde de Toscane, vojvotkinje od Lorraine, koja je bila Godfroijeva teta i, zapravo, pomajka. Od Mathilde su redovnici dobili komad zemlje u Orvalu, nedaleko od Stenaya, gdje je Dagobert II. ubijen, nekih 500 godina ranije. Prema de Sèdeu, među njima je bio i Petar Pustinjak, koji je započeo Prvi križarski rat, te navodno osobni učitelj Godfroija de Bouillona. Njih su, 1132. godine, zamijenili cisterciti iz novoosnovanog samostana, Tre Fontane. Njihov prvi opat Konstantin je bio učenik svetog Bernarda od Clairvauxa.

Autori djela "Sveta Krv, Sveti Gral" primjećuju da Hiéron du Val d'Or sadrži anagram mjesta "Orval". Značajno je što riječ 'Orval' sadrži slogove koji na francuskom znače "zlato" i "dolina". Prema de Sèdeu (što se ponavlja i u popularnoj legendi), Nostradamus je proveo neko vrijeme u Lorraineu, gdje je navodno "iniciran" u neku važnu tajnu. Točnije: kaže se da je Nostradamusu pokazana drevna i tajanstvena knjiga Opatije Orval, na kojoj je temeljio sva svoja kasnija proročanstva.

"Sveta Krv, Sveti Gral" nadalje sugerira da se težnje Hiérona slažu sa Nostradamusovim proročanstvom o "Velikom kralju", koji će potjecati iz Lorrainea, budući su Habsburgovci pripadali Kući Lorraine. Prema Tajnim dosjeima, čini se da je Sionski priorat stajao iza dva francuska anti-monarhijska pokreta: Compagnie du St.-Sacrament iz 17. stoljeća i Fronde iz 18. stoljeća, kao i iza  Hiéron du Val d'Or, što je pokušaj da Habsburzi postanu carevi cijele Europe u 19. stoljeću. Novo carstvo bilo bi odraz Raja na Zemlji, tog specifično hermetičkog arkadskog ideala.

Bérenger Saunière (1852.–1917.)

Tijekom istog desetljeća, Plantard je naručio od de Chériseyja neka krivotvori dva srednjovjekovna pergamenta, koja bi  sadržavala šifrirane poruke i odnose se na Sionski priorat. Prilagodili su ranije lažne tvrdnje Noëla Corbua kako je, 1891. godine, katolički svećenik, Bérenger Saunière, navodno otkrio drevne pergamente u svojoj crkvi u Rennes-le-Châteauu, u Languedocu na jugu Francuske, području koje je bilo povezano sa katarskom herezom. Među Saunièreovim najboljim prijateljima bio je Abbe Henri Boudet, član Društva umjetnosti i znanosti Carcassonnea. Njegov je tajnik bio Jules Doinel, Papusov suradnik, koji je osnovao Francusku gnostičku crkvu, inspiriranu drevnim gnosticima i katarima, a koja se razvila u Église gnostique universelle, službenu crkvu Martinističkog reda. Doinelov krug uključivao je i opernu divu Emmu Calvé, preko koje je Claude Debussy (član OKR+C i još jedan navodni Veliki majstor Sionskog priorata) upoznao Saunierea. Sauniere je možda bio povezan sa Redom Ružinog Križa Hrama i Grala, koji je osnovao Joséphin Péladan. Ta povezanost izvor je nepotpunih informacija koje je Sionski priorat naslijedio o Rennes-le-Chateauu preko pravog osnivača priorata, "grofa Israela" Georgea Montija.

Plantard je zatim zatražio pomoć od de Sèdea neka napiše "L’Or de Rennes" ("Zlato Rennesa"), knjigu utemeljenu na njegovom neobjavljenom rukopisu i krivotvorenim pergamentima, tvrdeći da je Saunière otkrio vezu sa skrivenim blagom. Cijelo područje oko Rennes-le-Châteaua postalo je središtem brojnih pretraživanja tijekom 1950-ih i 1960-ih godina, što je uključivalo: Blanku Kastiljsku, Merovinge, Templare, Katare, blago Salomonova hrama koje je uključivalo Kovčeg Saveza i Menoru.

Et in Arcadia ego (također poznato kao Les bergers d'Arcadie ili Arkadijski pastiri) Nicolasa Poussina (1594.–1665.)

Sveta krv, sveti gral

Kako je primijetio Massimo Introvigne: publikacije Sionskog priorata ili Dossiers Secrets nikada nisu spomenuli da su Merovinzi potomci Isusa i Marije Magdalene. Ovu je ideju kasnije, na temelju ezoteričnih teorija, uveo francuski martinistički vođa Robert Ambelain, engleski scenarist Henry Lincoln, koji je zajedno sa Michael Baigentom i Richard Leighom napisao djelo "Sveta krv, Sveti gral". Ambelain je bio član Les Gens de Lettres i Udruženja francuskih pisaca "mer outre-mer", autor 42 djela (neka od njih pod pseudonimom Aurifer; dok je njegovo ime bilo Nepoznati poglavar, u Martinističkom redu). Ambelain je bio zainteresiran za Fulcanellijeva djela, koja su imala za cilj dešifrirati alkemijski simbolizam u nekoliko templarskih građevina, poput katedrale Notre-Dame u Parizu i katedrale u Amiensu, hotela Lallemant u Bourgesu i obeliska u Villeneuve-le-Comteu. Ona su Ambelaina inspirirala na pisanje djela "Dans l’ombre des cathedrals" ("U sjeni katedrala"), objavljenog 1939. godine.

Ambelain je bio vođa nekoliko inicijacijskih redova, koji su bili usko povezani jedan s drugim: Martinistički red, Obred Memphis-Misraima, Élus-Cohens, Kabalistički red Ruže i Križa, Ecclesia Gnostica Apostolica i Gnostička katolička apostolska crkva (izvorno poznata kao Église gnostique universelle Martinističkog reda). Kao slobodni zidar, Ambelain je 1939. godine iniciran u Obred Memphis-Misraïm, od strane tadašnjeg Velikog majstora, Constanta Chevillona, nasljednika Charlesa Détrea i Jeana Bricauda, ​​koji su osnovali Ordre Martiniste de Lyons, nakon Papusove smrti. Ambelain je primio visoke ordene ovog obreda od Georgesa Bogéa de Lagrèzea, dostojanstvenika Blanchardovog OMS-a koji je napustio. i pridružio se Tradicionalnom Martinističkom redu (OMT) Augustina Chaboseaua. Godine 1942. su Lagrèze i Camille Savoire, obojica članovi Velikog priorata Gala Ispravljenog škotskog obreda, dali su Ambelainu patent za stvaranje Martinističkog reda Élus-Cohensa. Ambelain je naslijedio Bricauda kao poglavar Église Gnostique Universelle. Godine 1949. je zaredio Hectora-Francoisa Jeana Mainea, sina osnivača Ordo Templi Orientis Antiqua (OTOA), kojega je naslijedio Michael Bertiaux, koji je također bio na čelu Choronzon kluba. Od 1960. do 1985. godine je Ambelain bio svjetski veliki majstor francuske Velike lože Obreda Memphis-Misraïm.

Kako izvještava Introvigne: Plantard je uveo Lincolna u podzemni svijet francuskih okultnih organizacija gdje je ovaj upoznao Ambelaina. Ambelain je, 1970. godine, objavio djelo "Jésus ou Le mortel secret des templiers" ("Isus i smrtna tajna templara"), gdje je iznio tvrdnju da je Isus imao partnericu, koju je identificirao kao Salomu. Lincoln je spojio Ambelainovu teoriju o Isusovom braku sa teorijom o Merovinzima (koju je predložio Plantard), te nadalje tvrdio da su Merovinzi bili zaštićeni od strane Sionskog priorata, jer su bili potomci Isusa Krista i Marije Magdalene.

Godine 1969., Lincoln je pročitao knjigu "L'Or de Rennes", a zatim je (između 1972. i 1979. godine) producirao tri dokumentarca BBC 'Two Chronicle' na tu temu. Lincoln je također upućen na Dossiers Secrets, te je udružio snage sa još dva autora i 1982. godine napisao knjigu "Sveta krv, Sveti gral". U knjizi se tvrdi da je Saunière moguće pronašao dokaze da su Isus Krist i Marija Magdalena bili u braku, i da su imali potomstvo koje je na kraju postalo Merovinška dinastija. Priorat je navodno bio odgovoran i za kasnije stvaranje Templara, čija je svrha bila zaštititi ovu "svetu" krvnu lozu, "Sveti gral", ili "svetu krv", koja je preživjela kroz merovinške monarhe i obitelj Sinclaire. Autori tvrde da "Protokoli Sionskih mudraca" nisu predstavljali židovsku zavjeru, već ciljeve Sionskog priorata kako bi uzdigli potomka iz ove krvne loze kao vladara svijeta. Autori su nagađali da je Saunièreov misteriozni prihod mogao potjecati iz Vatikana, "koji je možda bio izložen političkoj ucjeni na visokoj razini i od strane Siona i od strane Habsburgovaca." 

Knjiga je bila međunarodni bestseler, inspiracija za bestseler Dan Browna, "Da Vincijev kod". Prema Brownu: obitelj je stoljećima očuvala obrede ritualne seksualne magije, što su navodno istinska Isusova učenja, ali ih je Katolička crkva pogrešno izjednačila sa obožavanjem Sotone. Brownov roman temelji se na tvrdnji da je ova krvna loza prepoznatljiva po crvenoj kosi, kriptično spomenuta u Da Vincijevoj 'Posljednjoj večeri', gdje je apostol koji sjedi sa Isusove desne strane zapravo Magdalena. Stoljećima je Sionski priorat štitio njene posmrtne ostatke, pravu tajnu Svetog grala. Iako je Brownov roman fikcija, započinje navođenjem dva aspekta kao činjenica: postojanja Sionskog priorata i katoličkog reda poznatog kao Opus Dei, koji je okarakteriziran kao neprijatelj zavjere ovih krvnih loza.

Bivši član 'Cagoule', predsjednik Francois Mitterrand, populariziran u Brownovom "Da Vincijevom kodu", gdje staklena piramida koju je izgradio u Louvreu postaje navodno mjesto pokopa Svetog grala.

Republikanski faraon

Eugène Deloncle, osnivač 'Cagoule', bio je bliski prijatelj sa François Plantardom, bratom Pierre Plantarda, i čija se nećakinja udala za Roberta, brata francuskog predsjednika i člana Cagoule, Françoisa Mitterranda. Mitterrandova veza sa okultizmom je  popularizirana u Brownovom "Da Vincijevom kodu", gdje staklena piramida koju je izgradio u Louvreu postaje navodno mjesto pokopa Svetog grala. Piramida je izgrađena od točno 666 staklenih ploča. Zrcali se u piramidi ispod zemlje, što nalikuje Davidovoj zvijezdi, kao simboličan prikaz hermetičke izreke "kako gore, tako dolje", spomenuto u "Smaragdnoj ploči", gdje predstavlja mikrokozmos i makrokozmos. Donji dio predstavlja trodimenzionalnu 'sjenu' hiperdimenzionalne kocke, koju je nazvao "porte cosmique" ili kozmički portal.

Piramida je bila dijelom faraonskog pothvata, poznatog kao "Veliki projekti Françoisa Mitterranda". Bio je to arhitektonski program izgradnje modernih spomenika u Parizu, gradu spomenika, i bili su simbolom uloge Francuske u umjetnosti, politici i gospodarstvu krajem 19. stoljeća. Grandiozni plan koštao je francusku vladu 15.7 milijardi franaka. Ezoteričnu simboliku njegovih spomenika priznaju čak i vodeći pisci, poput Marie Delarue, u studiji iz 1999. godine, naziva "Republikanski faraon". Pariške zgrade naziva "putovanjem za inicirante", te napominje kako se "čini da se više odnose na osobnu sudbinu i izraženu sklonost Françoisa Mitterranda hermetizmu i Svetoj znanosti, nego na politiku socijalističkih vlada". Ali, njegov osobni favorit je Spomenik "Pravu čovjeka i građanina" (1989.) u Parc du Champs-de-Mars, u sjeni Eiffelovog tornja. Izgrađen po uzoru na egipatski pogrebni hram, i poravnat sa Suncem za ljetnog solsticija, prekriven je ezoteričnom simbolikom, od koje je većina očito masonska. Nakon Mitterrandove smrti, njegovi su suradnici otkrili da je često posjećivao ovaj spomenik noću, tiho meditirajući.

Mitterrand, čiji je interes za ezoterična pitanja istražen u djelu Nicolasa Bonnala Mitterranda, "Veliki inicijant", zapošljavao je astrologe, čak i za važne odluke vanjske politike, vjerovao u reinkarnaciju i zanimao se za NLO-e. Brown tvrdi da je Mitterrand bio visoki inicijat, upućen u tajne Sionskog priorata, te je te ostatke sakrio ispod staklene piramide u muzeju Louvre u Parizu. Također, prema Brownu: slijedeći Mitterrandov izričit zahtjev, piramida je izgrađena od točno 666 staklenih ploča. Kao što je Dominique Stezepfandt objasnio u djelu "François Mitterrand, Grand Architecte de l’Univers", "piramida je posvećena sili opisanoj kao Zvijer u Knjizi Otkrivenja... Cijela struktura temelji se na broju 6." 

Nakon što je njegova prevara razotkrivena, Pierre Plantard pokušao je spasiti svoj ugled tvrdeći da je Sionski priorat zapravo osnovan 1681. godine u Rennes-le-Châteauu, te je bio više usmjeren na iskorištavanje paranormalne moći magičnih ley linija i linija izlaska sunca, nego na postavljanje merovinškog pretendenta na obnovljeno francusko prijestolje. Godine 1990., Plantard je ponovno revidirao svoje tvrdnje, tvrdeći sada kako potječe samo od kadetske grane loze Dagoberta II., dok je izravni potomak zapravo Otto von Habsburg.

Juan Carlos I. od Španjolske, veliki majstor Reda zlatnog runa i njegova supruga, princeza Sofija od Grčke i Danske

Opus Dei

Otto von Habsburg je bio kandidat Opusa Dei za monarha koji bi vladao ujedinjenom katoličkom Europom. Odnos između Opusa Dei i SMOM-a je uspostavljen u ljeto 1976. godine, kada je malteški kralj, Juan Carlos od Španjolske, izabrao člana Opusa Dei, Adolfa Suareza, za šefa španjolske vlade nakon smrti fašističkog diktatora Francisca Franca. Nakon smrti Alfonsa Carlosa,  karlista koji je pretendentirao na španjolsko prijestolje pod imenom Alfonso Carlos I., 1936. godine, većina karlista podržala je Ottovog ujaka, princa Xaviera od Bourbon-Parme (Alfonso Carlos ga je imenovao regentom Karlističke zajednice). Marginalni pokret karlista je podržao Alfonsa XIII., prognanog ustavnog kralja Španjolske, najstarijeg muškog potomka španjolskog kralja Karla IV.

Juan Carlos je unuk Alfonsa XIII., posljednjeg španjolskog kralja prije ukidanja monarhije, 1931. godine, i naknadnog proglašenja Druge španjolske Republike. Iako je Franco preuzeo vladu Španjolskom, nakon pobjede u Španjolskom građanskom ratu 1939. godine, 1947. godine je potvrđen status Španjolske kao monarhije, te donesen zakon koji je Francu omogućio da izabere svog nasljednika. Godine 1961. je Franco ponudio Ottu von Habsburgu krunu Španjolske. Ovaj je odbio zbog dugog izostanka dinastije Habsburg sa španjolskog prijestolja i preporučio Juana Carlosa, što je Franco i učinio osam godina kasnije, a Juan Carlos je postao španjolski kralj nakon Francove smrti, 1975. godine. 

Juan Carlos oženio se danskom kraljicom Sofijom, koja je u rodu sa princom Philipom. Sofijini roditelji bili praunuci Kristijana IX. od Danske i danske kraljice Lujze od Hesse-Kassela (od grofova Hesse-Kassela, koji su bili blisko povezani sa Rothschildima i rozenkrojcerima). Lujzin djed bio je princ Frederick od Hesse-Kassela, čiji je brat princ Charles od Hesse-Kassela bio prijatelj grofa St. Germaina, član Iluminata i veliki majstor Azijske braće, prvi koji su koristili svastiku kao svoj simbol.

Majka Juan Carlosa je Victoria Eugenie Julia Ena von Battenberg, čija je majka bila još jedna od kćeri kraljice Viktorije, Beatrice, koja se udala za Henryja Mauricea od Battenberga, brata Luja i viteza Podvezice. Sa majčine strane, Juan Carlos vuče podrijetlo od Antoinea d'Orléansa, unuka Philipa "Egalitea" d'Orléansa. Prema genealoškom istraživanju Jamieja Allena: Juan Carlos je praunuk Alphonza XII., kralja Španjolske, čiji je navodno pravi otac bio Enrique Puigmoltó y Mayans, a moguće je bio i potomak Sabbetai Zevija.

Franco je preuzeo vladu Španjolske nakon pobjede u Španjolskom građanskom ratu 1939. godine. No, 1947. godine potvrđen je status Španjolske kao monarhije. Otac Juana Carlosa, također Juan, odrekao se svojih prava na prijestolje 1941. godine, što je Franco smatrao previše liberalnim. Godine 1969. su zaobišli Juana u korist Juana Carlosa kao Francovog nasljednika na čelu države, te je dobio novu titulu španjolskog princa, umjesto tradicionalne titule princa Asturija. Juan Carlos zakleo se na vjernost Francovom Movimiento Nacionalu, koji je javno podržavao za vrijeme Francovog režima do 1975. godine, kada je Franco umro i  Juan Carlos službeno postao španjolski kralj.

Poput svog djeda i pradjeda prije njega, Juan Carlos je član Reda podvezice. Svjetski Red zlatnog runa i dalje postoji, sada je  strukturiran u dvije glavne divizije, španjolskom i austrijskom. Godine 1953. je Austrija priznala Red kao habsburšku instituciju, dok je Juan Carlos bio priznati poglavar Španjolskog reda. Juan Carlos je obnovio i Red Santiaga kao građanskog udruženja. Budući je Red Santiaga bio dio Španjolske krune, ukinut je 1873. godine, kada se Španjolska prvi put proglasila republikom. Nakon pada republike, red je ponovno uspostavljen, iako kao plemićka institucija. Red je ponovno ukinut nakon proglašenja druge republike, 1931. godine, nakon čega je uslijedio Španjolski građanski rat i Francova diktatura.

Kao veliki majstor španjolske grane Reda Zlatnog runa, Juan Carlos uveo je niz kontroverznih inovacija. Protivno tradiciji katoličkog reda, učlanio je i nekatolike: Konstantina Grčkog, raskolnika; pet protestanata, uključujući Elizabetu Englesku, Carla Gustafa od Švedske, Beatrix Nizozemsku, Margaretu Dansku i Haralda od Norveške; dva budista, Akihita Japanca i Bhumidola Tajlandskog. Godine 2007. je učlanio i saudijskog kralja Abdullaha.

Juan Carlos je član Kluba 1001, koji su 1971. godine osnovali Anton Rupert, princ Philip, i bivši časnik SS-a i osnivač Bilderberške skupine, princ Bernhard, da bi pokrivali administrativne i financijske aspekte Svjetske federacije za divlje životinje (WWF), koju su 1948. godine osnovali Bernhard i Julian Huxley. Popis drugih prljavih likova, koji su povezani sa Klubom 1001:  Mobutu Sese Seka, Nelson Bunker Hunt, J. Peter Grace, Paul Mellon, ​​John M. Olin, John D. Murchison, Peter Munka, osnivača Permindexa Louisa Mortimera Bloomfielda, te princa Sadruddina Aga Khana. Članica je bila i Francesca von Habsburg, poznata i kao Francesca Thyssen-Bornemisza, bivša supruga sina Otta von Habsburga, Karla von Habsburga, trenutnog velikog majstora Reda zlatnog runa. Francesca je kći baruna Hansa Heinricha von Thyssen-Bornemisze, iz moćne obitelji Thyssen, i njegove treće supruge, manekenke Fione Frances Elaine Campbell-Walter, potomak baroneta Campbell. Baron Hans Heinrich je sin njemačkog oca i mađarsko-angloameričke majke koja je u rodu sa Daniel M. Frostom i John Kerryjem. Drugi brak baruna Hansa Heinricha bio je sa anglo-indijskom manekenkom Ninom Sheilom Dyer. Ona se kasnije udala i razvela od princa Sadruddina Aga Khana i počinila samoubojstvo 1965. godine. Sadruddin je osnivač Programa podrške ruralnim područjima Aga Khana (AKRSP), što je povezano sa Klubom 1001. Sadruddinov brat, princ Aly Khan, prijatelj Jamesa Madolea, osnivača Nacionalne renesansne stranke, i zajedno su pripadali nekom neodređenom okultnom bratstvu utemeljenom na teozofiji Blavatske.

Obnovljeni Red Hrama (ORT) je bila povezana sa neotemplarskim NLO kultom, Red Sunčevog Hrama (OTS), koji su stvorili bivši članovi AMORC-a, i koji je zlokoban zbog svoje povezanosti sa nizom ubojstava i masovnih samoubojstava tijekom 1994. i 1995. godine, što je odnijelo nekoliko desetaka života u Francuskoj, Švicarskoj i Kanadi. Svi, osim dvojice navodnih Velikih Majstora Sionskog Priorata, nalaze se na popisima AMORC-a; također većina imena na izmišljenom Popisu Velikih Majstora Sionskog Priorata potječe iz dokumenta koji je sastavio Raymond Bernard, prijatelj Pierrea Plantarda i Veliki Majstor AMORC-a, te vodeća osoba te organizacije u Francuskoj tijekom 1970-ih. Francuski novinar, Serge Hutin, izvijestio je o vezama između AMORC-a, CIA-e, P2, korzikanske mafije, SAC-a (Service d’Action Civique), francuske Službe za građansku akciju i raznih drugih viteških redova, kao i o njihovoj umiješanosti u međunarodni terorizam. Hutin je citirao izvješće svoje bivše partnerice, Marie-Rose Baleron de Brauwer, predstavnice AMORC-a za regiju Puyde-Dôme, koje je uspjelo pokazati da su vitezovi SAC-a, paralelnih francuskih policijskih snaga, imali veze sa Bernardom i desničarskim političkim aktivistom Julienom Origasom, za kojeg neki izvještaji tvrde da je bio pripadnik nacističkog SS-a tijekom Drugog svjetskog rata. Belgijska grupa je legalno osnovala Red Hrama prije Drugog svjetskog rata, Suvereni i Vojni Red Jeruzalemskog Hrama (OSMTJ), povezan sa Origasovim Obnovljenim Redom Hrama (ORT). Godine 1948. se Origas  pojavio pred Vojnim sudom u Rennesu, optužen za aktivnu suradnju sa poručnikom Georgom Roederom iz nacističkog SS-a, šefom SD-a u Brestu, te je osuđen na četiri godine zatvora. 

Bernarda je u Tradicionalni Martinistički Red (OMT) inicirao J. Duane Freeman u San Joseu, 1959. godine. Godine 1939., Ordre Martiniste et Synarchique (OSM), koji je osnovao Victor Blanchard, Veliki Majstor Bratstva Polaires, zamijenjen je na četvrtoj konvenciji FUDOSI-ja sa OMT-om. Mnogi članovi su napustili OMS i prešli u OMT. Prvi martinistički hram koji je Lewis osnovao u Kaliforniji zvao se "Louis Claude de Saint-Martin". Godine 1939. je njegov sin, Ralph Maxwell Lewis, imenovan suverenim delegatom i regionalnim velikim majstorom OMT-a za Kaliforniju i Sjedinjene Američke Države. Na taj je način osnovano Regionalno vrhovno vijeće Sjedinjenih Američkih Država. Vijeće se sastojalo od 5 članova: R.M. Lewisa, Cecila A. Poolea, Orlanda T. Perrotte, Jamesa R. Whitcomba i J. Duanea Freemana. Lewis je Bernardu povjerio odgovornost za razvoj Reda u Francuskoj. 

Zbog odbijanja Vrhovnog vijeća FUDOSI-ja da potvrdi Jeana Chaboseaua za velikog majstora, 1948. godine, mnogi članovi su napustili OMT. Među njima je bio i Veliki tajnik reda, Jules Boucher. Godine 1922. je Boucher započeo svoju okultnu karijeru sa Jean-Julliet Champagneom, koji je uzeo Bouchera i Eugenea Canselieta (bivši člana Bratstva Polaires) za svoje učenike, i stvorio  Bratstvo Heliopolisa. Druga grupa u koju je Boucher bio uključen bila je grupa pod nazivom Grande Lunaire. Prema Ambelainu, grupa se također bavila crnom magijom. Osim Bouchera, članovi su bili Champagne i Rene Schwaller de Lubicz, osnivač Les Veilleurs, kojem su pripadali Rudolf Hess i Richard Coudenhove-Kalergi, osnivač Paneuropske unije (sa Otto von Habsburgom).

Dvorac Arginy, nekoć u vlasništvu Guillaumea de Beaujeua (oko 1230.–1291.), 21. velikog majstora templarskih vitezova, i navodno mjesto templarskog blaga.

Canseliet je bio uključen u osnivanje Ordre Souverain du Temple Solaire (OSTS), u dvorcu Arginy, u regiji Beaujolais, 1952. godine. Dvorac je nekoć bio u vlasništvu Guillaumea de Beaujeua, 21. velikog majstora templara, koji je umro pri opsadi Acre 1291. godine, te je bio posljednji veliki majstor koji je predsjedavao u Palestini. Beaujeu je bio središnja figura u legendama o osnivanju slobodnog zidarstva. Tijekom svojih posljednjih dana, Jacques de Molay je navodno predao blago templara Beaujeuovom nećaku, kojega je ovaj imenovao svojim nasljednikom kao velikog majstora reda. Nakon Beaujeuove smrti, sjedište reda palo je na Pierrea d'Aumonta, jednog od raspršenih templara koji su se sklonili u Škotsku. Dvorac je očito nastavio privlačiti veliko zanimanje zbog svojih veza sa templarima i okultnih aktivnosti.

Podrijetlo OSTS-a seže u tzv. "Arginy renesansu", mistično iskustvo iz 12. lipnja 1952. godine, kada su francuskog ezoteričnog autora, Jacques Breyera i njegova dva suputnika, kontaktirali tajni "Majstori Hrama" i zamolili ih neka uspostave "Templarsku renesansu". Breyer je identificirao Arginy kao izvornu lokaciju, gdje su Hughes de Payens i devet izvornih vitezova osnovali Red Hrama, 1118. godine. Prema Philipu Coppensu: iste godine kada je Puharich uspostavio kontakt sa Vijećem devetorice, u svojoj Zakladi Okruglog stola, Breyer je počeo komunicirati sa Devetoricom u Arginyju, identificirajući ih sa dušama devet osnivača vitezova Templara. Slično tome, unutar Bratstva Polaires, "Devetorica" se odnosila na devet skrivenih majstora Agarthe, "rozenkrojcerskog inicijacijskog centra Tajanstvene Azije", a koji su upravljali sudbinom čovječanstva iz tajnog samostana negdje u Himalaji.

Koncept "Devet nepoznatih" dodatno su popularizirali sinarhistički autori Louis Pauwels i Jacques Bergier. "Devet nepoznatih" (1923.) je roman Talbota Mundyja, o tajnom društvu koje je osnovao budistički indijski car Ašoka oko 270. godine prije Krista, kojem je povjereno čuvanje devet knjiga tajnog znanja koje bi bile opasne za čovječanstvo ako bi pale u pogrešne ruke. U djelu "Jutro mađioničara", Pauwels i Bergier tvrde su Devetorica (nepoznatih) stvarni, da ih je papa Silvester II. susreo, kao i da je francuski okultni pisac iz 19. stoljeća, Louis Jacolliot, potvrdio njihovo postojanje. Devetorica nepoznatih bili su i posljednji posvećenici, spomenuti u posveti prvog izdanja 'Sotonističke Biblije' Antona LaVeya, 1969. godine. Nakon gore opisanih iskustava, Breyer je stupio u kontakt sa Maxime de Roquemaureom, koji je tvrdio da je potomak ogranka srednjovjekovnog Reda hrama, a koji je preživio kroz stoljeća u Etiopiji. Breyer i de Roquemaure su 1966. godine osnovali Suvereni red Sunčevog hrama (OSTS), koji je 1967. godine inkorporiran u pravni sustav Monaka. Kneževina Monako je odabrana zato jer je Veliki majstor (kojega je Breyer osobno odabrao za OSTS) bio Jean-Louis Marsan, prijatelj člana P2, princa Rainiera III.

U osnivanje OSTS-a bio je uključen i Constantin Melnik, koji je bio na čelu SDECE-a. Melnik, kojeg je obučavala korporacija RAND, osmislio je "La Main Rouge" ("Crvena ruka"), skupinu terorista sponzoriranih od strane države, koji su djelovali u alžirskom ratu. Melnika, koji je bio u egzilu u SAD-u, pozvao je neka se vrati svojim aktivnostima François de Grossouvre (voditelj Arc-en-ciel, što je Gladio regionalna podružnica u Lyonu). 1981. godine, de Grossouvre postaje savjetnik predsjednika Francoisa Mitterranda za tajne operacije. Mitterrand je bio ključni zagovornik ujedinjene Europe. Zajedno sa njemačkim kancelarom Helmutom Kohlom bio je otac Ugovora iz Maastrichta, koji je potpisan 1992. godine i kojim je EEZ transformirano u EU.

OSTS i ORT prepoznali su "Arginyjevu renesansu" kao autentičnu i ostali u kontaktu sa Breyerom. Bernard je navodno upoznao tajanstvenog Bijelog kardinala, predstavnika Pravih Majstora Zemlje, koji mu je naredio neka oživi Red Templara i pripremi svijet za dolazak Doba Vodenjaka. ORT je bio integriran u AMORC, i Bernard je postao Veliki Majstor oba reda. Neko vrijeme kasnije, u kripti katedrale u Chartresu, Bernard je svečano proglasio Origasa vitezom, dao mu titulu upravitelja, te ga okrunio za kralja Jeruzalema. Bernard je, 1971. godine, zamolio Origasa da ga zamijeni na mjestu predsjednika, iako bi i dalje odgovarao Bernardu kao Tajni Veliki Majstor. U pismu je Origas napisao:

"Ja sam središnja točka svih sila, sve svjetlosti koja silazi iz Hijerarhije i Velikog Bratstva Bijelih Loža, koji usmjerava naš Red kroz Agartu i Kralja Svijeta [Origas je sebe također nazivao i Kraljem Svijeta]... Velikog Majstora treba poslušati, ne samo zbog njegove mudrosti, već zato što predstavlja Boga, predstavlja Boga, jer je živi znak Krista u Redu..." 

Origas je rekonstruirao učenja ORT-a na temelju 'JA JESAM' Guy Ballarda. Grof od Saint-Germaina je predstavljen kao Uzašli Majstor u AMORC-u, kao i u nekoliko drugih okultnih društava pod njegovim utjecajem. Osnivač rozenkrojcera AMORC-a, Harvey Spencer Lewis, objavio je knjigu "Lemurija: Izgubljeni kontinent Pacifika" (1931.), koja je, osim naslovnice sa prikazom planine Shasta, uključivala detaljne informacije koje povezuju planinu Shasta sa izgubljenim kontinentom Lemurijom i Učiteljima koji navodno još uvijek tamo žive. Origas je prvi put primio ova učenja od odcjepljene skupine koju je u južnoj Francuskoj vodila Angela von Bast. Angela je bila vođa francuske Zaklade Saint Germain i tvrdila da je reinkarnacija Sokrata i Elizabete I. od Engleske, majka grofa Saint-Germaina, kao i da ima izravan kontakt sa Agarthom. Angelina učenja uključivala su rasističku, antikomunističku i antisemitsku retoriku, uključujući tvrdnju da crnci i Židovi imaju prenisku vibraciju.

Luciferijanska internacionala

Nekoliko novinara primijetilo je Origasa sa neonacističkim i bijelim supremacističkim skupinama. I Angela i Origas stupili su u kontakt sa neonacističkim "L’Ordre Vert" ("Zeleni red") u Bruxellesu, a Origas je tvrdio da je Angelu poslalo Društvo Thule. Andre Wautier, francuski autor i teozof, tvrdio je kako su tijekom 1945. godine, članovi Društva Thule i Bratstva Polaires osnovali novi Red, "Zeleni red", čiji sljedbenici štuju Lucifera, Mitru, Kali i Lilith. Prema Marcelu Roggemansu: "L’Ordre Vert Celtique" ("Keltski zeleni red") osnovao je 1970. godine René Lixon, pod pseudonimom Lug, što na keltskom znači "vatra". Red se predstavlja i pod imenom "L’Eglise Européenne de Mithras" ("Europska crkva Mitre"). 1975. godine, u Bruxellesu, u nečemu što je Origas smatrao početkom nove ere, okupili su se brojni ekstremno desničarski Redovi, koji su imali međunarodne veze sa Lopezom Regom. Svi su sklopili pakt sa Lugom kako bi pripremili dolazak "Luciferijanske internacionale". Tada je "Zeleni Red" objavio sljedeće:

"Došlo je vrijeme za ČVRSTI SAVEZ svih naših društava, krajnje je vrijeme da sinovi i kćeri Hiperboreje podignu plamen novih vremena i božanskog nadčovjeka, nasljednika Grala i borealne krune. Iz Šambale, svetog grada Agarte, dolazi ova polarna poruka: UJEDINITE SE!" 

14. svibnja 1975. godine su predstavnici raznih luciferijanskih udruga bili u Bruxellesu, u hramu Zelenog Reda, kako bi zapečatili povelju ujedinjenja Legija Mitre. Povelja je proglasila ujedinjenje najvažnijih luciferskih društava: Zelenog reda, Velike lože Zmaja, Keltskog bratstva, Arijskog reda, Sinova vatre i Luzifer Gesellschaft ("Luciferovo društvo") iz Kölna. Prema "Zelenom redu":

"Neophodno je ujediniti sve polarne i solarne sile prije Doba Vodenjaka, a novi čovjek - nadčovjek - mora biti spreman uzeti sudbinu čovječanstva u svoje ruke, jer kada dođe najkritičniji trenutak Crnog doba, ostati će samo jedan narod koji će nositi plamen: MI. Mora se stvoriti arijski viteški red i formirati elita nadređenih koji čuvaju tajne, a koje su posjedovali naši preci u Polarnom Carstvu." 

Origas je bio dobro poznat u krajnje desničarskim krugovima 1970-ih, te je bio u vezi sa neofašističkim pokretima u Italiji. Osim "Zelenog reda", Origas je bio i član "Internacionale Luciferienne" ("Luciferske internacionale") i "Centre Templier d’Etudes,  Historique, Philosophiques et Esoteriques", koju je osnovao Alfred Zappelli, veliki majstor švicarske podružnice OSMTJ, kojim su dominirali članovi SAC-a. Čak i nakon službenog raspuštanja OSMTJ-a, 1973. godine, članovi SAC-a održavali su aktivnosti reda, uz međunarodnu trgovinu oružjem, vezano sa P2 na čelu sa Liciom Gellijem. Racije, koje su talijanske vlasti provele u Gellijevoj vili u Arezzu, otkrile su dosje o OSMTJ-u. Mnogi "marginalni i neredovni" masoni pripadali su talijanskom velikom prioratu OSMTJ-a, koji je kao bailli (lokalnog vođu) imao člana P2, Pasqualea Gugliottu. Članovi su bili, između ostalih, Pietro Muscolo iz Genove i Luigi Savona iz Torina, obojica vođe "tajnih" masonskih bratstava i masonski saveznici Gellija.

Godine 1981. Origas se upoznao sa Lucom Jouretom, bivšim belgijskim vojnim dužnosnikom povezanim sa Gladiom. Jouret je bio prijatelj još jednog talijanskog fašista povezanog sa Gladiom, Claudija Muttija. Mutti je bio sljedbenik Franca Frede, jednog od vodećih neonacističkih i neofašističkih intelektualaca poslijeratne talijanske krajnje desnice. Freda je pripadao MSI-ju, ali je počeo kritizirati vodstvo da su poprimili "nacističko-maoističke" sklonosti. Godine 1963. je Freda osnovao "Grupu Ar", temeljenu na filozofiji Juliusa Evole. Opisivao se kao Hitlerov obožavatelj. Nakon kontakata sa Rautijem, sudjelovao je u aktivnostima Ordine Nuovo. Osuđen je i kasnije oslobođen zbog nedostatka dokaza za sudjelovanje u bombaškom napadu na Piazza Fontana.

Od vrlo mlade dobi, Mutti se pridružio MSI-ju. Izbačen je i zatim se pridružio Mladoj Europi člana GRECE, Jean-Francoisa Thiriarta. Godine 1975., nakon što se okrenuo libijskom socijalizmu, objavio je djelo "Gaddafi Templare di Allah" ("Gaddafi Templar Allaha"). Mutti je prešao na islam pod utjecajem Guénona, kojega je pronašao proučavajući Evolu. Predavao je rumunjski i mađarski na Sveučilištu u Bologni. No, izgubio je posao kada je morao odslužiti zatvorsku kaznu zbog terorističkih aktivnosti. Kada je prešao na islam, Mutti je uzeo ime Omar Amin, u čast Johanna von Leersa, koji je uzeo isto ime prilikom vlastitog preobraćenja.

Joseph di Mambro

Thiriart je, zajedno sa Jouretom i Josephom di Mambrom (član AMORC, suradnikom Jacques Breyera) pomogao organizirati raskol u Komunističkoj partiji Belgije (PCB) tijekom 1970-ih, stvarajući Parti Communautaire Européen, "nacističko-maoističku" stranku, koja je naslijedila "Jeune Europe". Skupinu je navodno kontrolirala SDRA-8, belgijska podružnica Gladio. Jouret je sa Di Mambrom osnovao Solarni hram, 1984. godine u Ženevi, pod nazivom "l’Ordre International Chevaleresque de Tradition Solaire" (OICTS), a kasnije je preimenovan u "Ordre du Temple Solaire" (OTS). Prema literaturi OTS: središnji autoritet bila je Sinarhija hrama i njihovo je članstvo bilo tajno. 33 najviših članova bili su poznati kao Starija braća Ružinog Križa, sa sjedištem u Zürichu. Lože su imale oltare, rituale i kostime. Tijekom ceremonija, članovi su nosili odore križarskog tipa, sa strahopoštovanjem su trebali držati mač, za koji je Di Mambro tvrdio kako je autentični templarski artefakt, i koji mu je predan prije tisuću godina u prošlom životu. Jouret je tvrdio da je reinkarnacija svetog Bernarda iz Clairvauxa, osnivača Templara.

U izvješću 28. travnja 1997. godine, i prema Rogeru Faconu, bivšem policajcu:

"Ovdje imamo posla sa izuzetno opasnom ideologijom: ona pronalazi svoj izraz u tajnama i ritualima i tvrdi da je Veliki majstor uvijek u pravu. Veliki majstor prepoznaje da su njegovi postupci potaknuti naredbama koje tajno podučava tajna hijerarhija nazvana "Vrhovno vijeće", "Agartha" ili "les Compagnons de Maha". Ova terminologija se nalazi i u Redu Sunčevog hrama." 

Prema vlastitom priznanju: ciljevi Solarnog hrama su uspostavljanje "ispravnih pojmova autoriteta i moći u svijetu", pripremu za Drugi dolazak Isusa kao solarnog boga-kralja, i daljnje ujedinjenje svih kršćanskih crkava i islama. Zajedno sa pokretom New Age, OTS je smatrao da se Zemlja nalazi na prekretnici između Doba Riba i zore Doba Vodenjaka, koje bi najavilo apokalipsu i kada bi Zemlja bila uništena vatrom. Kako bi preživjeli nadolazeću kataklizmu, cilj grupe bio je stvoriti zajedništvo duša kroz praksu seksualne magije. Grupa je navodno crpila inspiraciju za svoja učenja iz Aleistera Crowleyjevog OTO-a i Hermetičkog reda Zlatne zore. George D. Chryssides, sa Sveučilišta u Wolverhamptonu, naveo je utjecaj ideja Alice Bailey na Red Solarnog hrama i srodne NLO organizacije. Breyer se uvelike oslanjao na Baileyjeve ideje, a sam Di Mambro koristio je Baileyjev Veliki zaziv za početak OTS ceremonija. Prema Solarnom hramu: zvijezda Sirius je dom brojnih Uzašlih Majstora, poznatih i kao Veliko Bijelo Bratstvo, koji su došli na Zemlju i naselili Agarthu. Prema AMORC: Veliko Bijelo Bratstvo je "škola ili bratstvo" Velike Bijele Lože. Aleister Crowley poistovjetio je Veliko Bijelo Bratstvo s A∴A∴, svojim magičnim tajnim društvom. Također, Solarni hram naglasio je važnost Velike piramide, za koju su tvrdili da će biti središte nekog značajnog događaja u nadolazećim godinama.