Irak kao zlatna koka

Kao što je Ralph Lewis, viši konzultant za Chevron Texaco, jednom rekao: "Trik na Bliskom istoku je da ga stalno uzburkavate."

Lewis komentar odražavaju izjave iz publikacije Vijeća za vanjske odnose (CFR), naslova "Bliski istok u novom svjetskom ekonomskom poretku". Članak se pojavio u CFR-časopisu 'Foreign Affairs' koji se, uz dužno poštovanje, čita u State Departmentu. Najznačajnija rečenica glasi: "SAD žele maksimalnu napetost između zemalja OPEC-a na Bliskom istoku."

Iransko-irački rat desetkovao je obje zemlje OPEC-a (što se tiče cijena), ali "maksimalna napetost" još nije bila potpuna. Američki ratni brodovi nagurali su se u Perzijski zaljev. Masovna američka militarizacija Saudijske Arabije i zemalja GCC-a bila je u tijeku. Smrad rata ponovno se osjećao u zraku. Saudijska Arabija i Kuvajt posudili su Saddamu Husseinu 120 milijardi dolara za vođenje rata u Iranu. Sada su se pojavili vjerovnici.

Kako su cijene nafte bile u padu zbog prekomjerne proizvodnje u zemljama GCC-a, Irak je bio prisiljen započeti masovnu kampanju privatizacije, prodajući državnu imovinu kako bi dobili potrebnu čvrstu valutu za otplatu dugova. To je pogodilo u samo srce iračkog naroda koji se ponosio nacionalizacijom Iračke naftne tvrtke (prije u vlasništvu Četiri jahača). Desetljećima je Irak štitio svoje resurse od multinacionalnih korporacija. Postali su najmodernija i najprosperitetnija nacija na Bliskom istoku. Sada su se međunarodni bankari rojili poput lešinara. Irački poljoprivredni sektor prodan je najvišem ponuđaču, ostavljajući mnoge poljoprivrednike u pravom siromaštvu. Sindikati su zabranjeni. Strana ulaganja, koja su bila zabranjena od 1964. godine, sada su se ponovno slijevala u zemlju. Lokalne elite su kupovale državne tvornice.

1989. godine je osnovan Američko-irački poslovni forum. Njegovo osnivanje je olakšala tvrtka Kissinger Associates (konzultantska tvrtka Henry Kissingera). Predsjednik Bush stariji je upravo preuzeo dužnost. U svoj kabinet uključio je dva bivša direktora Kissinger Associates: kao podtajnika Lawrence Eagleburgera i kao savjetnika za nacionalnu sigurnost Brent Scowcrofta.

Američko-irački poslovni forum bio je sredstvo putem kojega su američke korporacije dobile pristup novo-liberaliziranom iračkom gospodarstvu. Tu su se našli: Bechtel, Fluor, GM, Texaco, Occidental Petroleum, Westinghouse i AT&T. Iste godine, Banca Nazionale del Lavoro (BNL), sa sjedištem u Atlanti, odobrila je 3 milijarde dolara kredita za naoružavanje Saddama Husseina. Više od 360 milijuna dolara novca američkih poreznih obveznika završilo je u Gulf International Bank, saudijsko-iračkom pothvatu u Bahreinu. Međunarodni savjetodavni odbor BNL je uključivao Davida Rockefellera koji se, prema ekonomistu Paulu Adleru, najmanje tri puta sastao sa Saddamom Husseinom. Chase Manhattan vodio je konzorcij koji je financirao Američko-irački poslovni forum.

Irački pokušaji privatizacije pokazali su se katastrofalnim neuspjehom. Državna imovina prodana je na aukcijama za sitne novce, cijene nafte ostale su niske. Irak je potrošio malo novca koji je zaradio prodajom na obnovu iračkog gospodarstva, razorenog tijekom rata sa Iranom, u kojem je poginulo 750.000 Iračana. A Sadam Husein je, baš poput Noriege, skrenuo ulijevo i pobunio se protiv američkog imperijalizma. I baš poput svog panamskog kolege, ubrzo je imao nacrtanu metu na čelu. 

Dok je Sadam bio zaokupljen Irancima, kuvajtska vlada se zaokupila polaganim pomicanjem svoje dugo sporne granice sa Irakom prema sjeveru, u područje masivnog naftnog polja Rumaila (za koje su Četiri jahača tada znala da je jedno od najbogatijih na svijetu). Tamo su Kuvajćani uspostavili vojne instalacije, farme i naftna postrojenja.

Ovo proširenje granice je Kuvajtu dodalo 900 četvornih milja i dalo im kontrolu nad južnim dijelom Rumaile, gdje se nalazio  najveći dio od procijenjenih 30 milijardi barela nafte. Irački naftni terminal u Faou je uništen tijekom iransko-iračkog rata, što je osakatilo proizvodnju INOC-a u Sjevernoj Rumaili. Irak je želio unajmiti otoke Warbah i Bubiyan od Kuvajta kako bi im poslužili kao dubokomorske luke i zamjenile Fao. Kuvajćani su to odbili.

Godine 1981. je Kuvajtska naftna kompanija (KOC) kupila Sante Fe Drilling Corporation i njenu visokotehnološku podružnicu Braun. Tvrtka Sante Fe je bio poznati CIA-in paravan. Braun je osmislio novu tehniku ​​kosog bušenja. Tijekom 1980-ih, KOC je koristio ovu tehnologiju za horizontalno bušenje u naftnom polju Rumaila, od kojeg se 90% nalazilo na iračkom teritoriju. Iračani su tvrdili da je Kuvajt od njih ukrao sirovu naftu vrijednu 10 milijardi dolara.

Nakon Zaljevskog rata, kompanija Sante Fe je nastavila krasti iračku naftu. U travnju 1993. godine je Kennetha Beatyja, voditelja istraživanja za Sante Fe, uhitila iračka vlada, kada je pronađen u Iraku da provjerava naftnu bušotinu u Rumaili. Osuđen je na osam godina u zatvoru Abu Ghraib zbog neovlaštenog ulaska. Procjene iračkih rezervi sirove nafte i dalje rastu. Trenutna procjena je 112 milijardi barela, što bi bilo drugo mjesto iza Saudijske Arabije. No, veliki dio Iraka i dalje je neistražen. David Mangan Jr., urednik 'The Oil Daily', kasnije je o Zaljevskom ratu rekao: "Najvjerojatnije je da je američki plan od početka bio zauzeti južni Irak, jer ta zemlja sadrži najbogatija naftna polja na svijetu." 

Rumaila leži u srcu nekadašnje Mezopotamije, između rijeka Tigrisa i Eufrata koje se ulijevaju u Perzijski zaljev. Najstariji svjetski spisi uklesani su na sumerskim glinenim pločicama zakopanim ispod blata na ušćima ovih dviju velikih rijeka. U biblijska vremena područje je bilo poznato kao Kaldeja. Upravo su se ovdje, kažu istraživači Anunnakija, nubirski uljezi odlučili iskrcati zbog obilnih zaliha fosilnih goriva.

Prema vodećem istraživaču Anunnakija Zechariji Sitchinu, Anunnaki su izgradili Velike piramide u Egiptu kao svemirske svjetionike. Znanstvenik iz NASA-e, Maurice Chatelain, slaže se sa tvrdnjom i navodi: "Velika Keopsova piramida također je bila svemirski svjetionik. Sa visine, piramida je vidljiva na vrlo velikoj udaljenosti... polirana kamena površina je radarski reflektor."  Centri za slijetanje Anunnakija su se možda nalazili i na Sinajskom poluotoku. Sinaj znači "sjajno", izvedeno je iz imena babilonskog boga "Sina". Sin je semitsko ime za Nannara, prvorođenog sina vođe Anunnakija, Enlila, vladara Ura, rodnog grada drevnih misterija i mogućeg Anunnaki hibrida, Abrahama. Sin je i kaldejski naziv za Mjesec gdje su, prema sumerskim pločicama, Anunnaki dobili potrebnu DNK za svoje eksperimente sa ljudskim hibridima. To daje potpuno novo značenje mantri iz Starog zavjeta da je čovjek rođen u grijehu. 

Istraživači tvrde da je egipatski kralj Ra zapravo bio Marduk, sin zapovjednika Anunnankija, Enkija. Ra je bio otac Šua i Tefnut, koji su se vjenčali, te rodili Gega i Nut. I oni su se vjenčali i stvorili egipatske bogove-kraljeve Izidu i Ozirisa, zajedno sa biblijskim Setom i Neftidom. Anunnakijsko središte za kontrolu leta nalazilo se na planini Morija, što se prevodi kao "planina upravljanja". Upravo je na tom mjestu kralj Salomon sagradio Hram, ispod kojega su templari iskapali tijekom križarskih ratova. Dakle, ovaj južni dio Iraka mogao bi sadržavati vrijedne tragove o podrijetlu čovječanstva, znanje koje strogo čuvaju tajna društva predvođena iluminatskim bankarima. Stalno ratno stanje je područje Iraka učinilo nedostupnim istraživačima, baš kada je broj ljudi zainteresiranih za teorije o Anunnakijima dobivao kritičnu masu.

U lipnju 1990. godine se irački veleposlanik u SAD-u, Mohammed al-Moshat, pojavio na CNN-u i otkrio suradnju SAD-a i Kuvajta na destabilizaciji iračkog gospodarstva. Al-Moshat je izjavio: "Imam dokumente koje je napisala CIA, a gdje se detaljno opisuje program ekonomske destabilizacije Iraka, u koji je uključena kuvajtska državna sigurnost. 14. studenog 1989. godine je direktor CIA-e, William Webster, pozvao dužnosnike KSS-a u Washington da bi isplanirali napornu destabilizaciju." 

Al-Moshat je doslovno pročitao dokument CIA-e, gdje je navedeno: "Važno je iskoristiti pogoršanje ekonomske situacije u Iraku da bi se izvršio pritisak na Irak neka riješi situaciju na granici. Treba pokrenuti široku suradnju između nas. CIA će također obučiti 128 elitnih kuvajtskih snaga za zaštitu obitelji al-Sabah. Pomoći ćemo u automatizaciji funkcija Odjela državne sigurnosti i olakšati razmjenu informacija sa Sirijom i Iranom." Al-Moshat je nastavio rekavši kako se kuvajtsko naftno bogatstvo koristi za financiranje trgovine heroinom mudžahedinskih pobunjenika u regiji Zlatnog polumjeseca. Samo nekoliko mjeseci prije nego što je Moshat iznio ovu tvrdnju, nećak kuvajtskog emira, šeik Jaber Ahmed al-Sabah je uhićen u Francuskoj zbog posjedovanja heroina.

Jedan dio napora ujedinjenih CIA/al-Sabah, za destabilizaciju Iraka, uključivao je snižavanje svjetskih cijena nafte. Na arapskom summitu u Bagdadu, u svibnju 1990. godine, Sadam Husein je rekao da za svaki pad cijene barela nafte od 1 dolar Irak gubi milijardu dolara godišnje. Prekomjernu proizvodnju sirove nafte u Kuvajtu nazvao je "činom rata". Dva mjeseca kasnije podnio je formalnu žalbu Arapskoj ligi, nazivajući Kuvajt i UAE "imperijalističkim agentima" u Zaljevu. Jordanski kralj Husein se složio sa ovom tvrdnjom. U srpnju 1990. godine, OPEC je održao sastanak ministara nafte u Beču, gdje je dogovoreno da će svaka zemlja članica smanjiti proizvodnju da bi spriječila daljnji pad cijena na već slaboj naftnoj pijaci.

Dan nakon sastanka Kuvajt objavljuje da su promijenili mišljenje i da će povećati proizvodnju. KOC je preplavio preopskrbljeno tržište kuvajtskom izvoznom sirovom naftom, po cijeni od 13.25 dolara po barelu. UAE su slijedili njihov primjer. U roku od tri mjeseca je cijena iračke sirove nafte pala sa 28 dolara po barelu na 11 dolara, što je rezultiralo gubitkom od 14 milijardi dolara prihoda od nafte. Iračko gospodarstvo ovisi o nafti. Godine 1988. je nafta osiguravala 99.1% iračkih deviza. Pod teretom ogromnog iranskog ratnog duga, Irak je sada bio gladan deviza za servisiranje duga i obnovu uništenog gospodarstva.

Irački ministar vanjskih poslova, Tariq Aziz, napisao je pismo glavnom tajniku Lige arapskih država, u kojem se žali da je Kuvajt "proveo zavjeru za eskalaciju tempa postupnog i sustavnog napredovanja prema iračkom teritoriju. Kuvajtska vlada postavila je vojne instalacije, policijske postaje, naftne instalacije i farme na iračkom teritoriju." Ali, Aziz je znao da iza smjelih poteza Kuvajta stoji snažnija sila, te je izjavio: "Sigurni smo da su neke arapske države uključene u zavjeru protiv nas. I želimo da znate da naša zemlja neće kleknuti i da naše žene neće postati prostitutke, a našoj djeci neće biti zabranjena hrana. Nezamislivo je da bi režim, poput onog u Kuvajtu, mogao riskirati sudjelovanje u zavjeri takvih razmjera protiv velike i snažne zemlje kakav je Irak, ako ga ne podržava velika sila, a ta sila su Sjedinjene Američke Države."

Dok su Četiri jahača i njihovi kuvajtski surogati dijelili najveće iračko naftno polje, feud al-Sabah je srušio cijenu nafte, istovremeno zahtijevajući potpunu otplatu iračkih "grantova". U srpnju 1990. godine, dok su američki ratni brodovi provodili vježbe u Perzijskom zaljevu, irački predsjednik Husein sastao se u Bagdadu sa američkom veleposlanicom u Iraku, April Glaspie. Sadam je izrazio svoj bijes zbog kuvajtskog ekonomskog rata protiv Iraka. Rekao je Glaspie kako razmatra poduzimanje vojne akcije protiv Kuvajta da bi ih istjerao sa naftnog polja Rumaila.

Glaspie nije rekla ništa što bi obeshrabrilo Saddama, već je umjesto toga rekla: "Nemamo stav u vezi sa arapsko-arapskim sukobima". 31. srpnja je pomoćnik državnog tajnika, John Kelly, dao je svoj implicitni blagoslov Saddamovim planovima: "Nemamo obrambeni ugovor niti sa jednom zaljevskom zemljom. To je jasno... povijesno smo izbjegavali zauzimanje stava o graničnim sporovima". 

Glaspie i Kelly su lagali, i time dali Saddamu zeleno svjetlo za napad na Kuvajt. Nekoliko dana kasnije, Iračka revolucionarna garda je protjerala Kuvajćane iz Rumaile. I pismo koje je predsjednik Bush napisao Saddamu 28. srpnja, i upute State Departmenta za Glaspie, bile su uskraćene odboru Senata koji je istraživao neobične odgovore Glaspie i Kellyja na iračke prijetnje. Glasnogovornik State Departmenta, Richard Boucher, rekao je da su dokumenti uskraćeni Senatu zato da bi se "predsjednicima i stranim čelnicima omogućilo neka slobodno razgovaraju". 

Ubrzo nakon što je Irak napao Kuvajt, jordanski kralj Husein pridružio se alžirskom predsjedniku Chadliju Bendjedidu kako bi organizirali samit Arapske lige u Alžiru i pokušali spriječiti opsežni rat. Sadam je pristao povući svoje trupe iz Kuvajta dok se samit održavao. No, Egipat je, uz podršku SAD-a i Velike Britanije, uvjerio 14 od 21 ministra vanjskih poslova, koji su bili prisutni na samitu, neka osude Irak.

Mirovni napori su propali. Bilderbergeri su dobili svoje krvoproliće.

05. listopada 1990. godine, irački veleposlanik pri UN-u Sabah Talat Kadrat izjavio je Općoj skupštini UN-a: "Amerika i njezini zapadni saveznici nastoje, putem ove vojne, političke i informativne kampanje, steći kontrolu nad naftnim bušotinama i nametnuti imperijalističku političku, ekonomsku i vojnu hegemoniju nad svijetom, a posebno nad zemljama Trećeg svijeta."

Turska je slijedila američke naredbe o zatvaranju ključnog iračkog naftovoda. Kralj Fahd pristao je dopustiti američkim trupama neka se stacioniraju unutar Saudijske Arabije. UAE i Katar slijedili su njegov primjer. Predsjednik Bush najavio je prodaju borbenih zrakoplova F-15, tenkova M-60 i raketa Stinger Saudijskoj Arabiji u vrijednosti od 7.8 milijardi dolara; uz pismo namjere kojim bi se Saudijci obvezali na još jednu kupnju 315 tenkova M-1, u vrijednosti od 3 milijarde dolara. Najavio je povećanje vojne pomoći Izraelu za 1.2 milijarde dolara. Prodaja vojne opreme Egiptu je ubrzana. Mjesec dana kasnije, Bush je najavio još 20 milijardi dolara prodaje oružja Saudijcima.

Rezolucija Vijeća sigurnosti UN 678, kojom se odobrava upotreba sile protiv Iraka, usvojena je 29. studenog 1990. godine sa 15 glasova za i 1 protiv. Unatoč dodatnim mirovnim pokušajima Francuske i Rusije, bombe su počele padati na Irak u siječnju 1991. godine. Francuski ministar obrane, Chevenement, dao je ostavku 29. siječnja, u znak prosvjeda. Rusija i Egipat optužili su SAD kako su prekoračile svoj mandat UN-a. Prosvjedi su izbili diljem svijeta. U Maroku je 300.000 ljudi marširalo po Marakešu. U San Franciscu je gotovo milijun Amerikanaca učinilo isto.

Obitelj al-Sabah angažirala je PR tvrtku 'Hill & Knowlton' (HK) da bi poboljšali imidž monarhije i promovirala Zaljevski rat. Najveći PR ugovor sklopljen ikada dotada, 10.5 milijuna dolara, uključivao je kampanju tzv. žute vrpce da bi izazvao podjelu unutar američkog antiratnog pokreta. HK je sponzorirao kuvajtske ministre koji su se pojavili u Nacionalnom press klubu; izdali su i knjigu "Otmica Kuvajta". HK je oblijepio zidove dvorane Vijeća sigurnosti UN-a ogromnim fotografijama mučenih Kuvajćana. Stvorili su organizaciju Građani za slobodni Kuvajt, i sponzorirali svjedoke koji su lagali Kongresu o navodnim iračkim zločinima u Kuvajtu. Glavna svjedokinja bila je 15-godišnja kći kuvajtskog američkog veleposlanika, koja je dala dirljivo svjedočenje o iračkim vojnicima koji su vadili kuvajtske bebe iz bolničkih inkubatora. Istraga emisije '60 minuta', kasnije, dokazala je da su priče bile potpune laži. 

Craig Fuller, šef kabineta predsjednika Busha, bio je izvršni direktor HK-a. Voditelj američke divizije HK je bio Robert Gray, insajder October Surprisea, koji je vodio Reaganovu inauguraciju. Među klijentima HK-a bili su kineska vlada i indonezijski Suhartov režim. Kuvajt je osim njih angažirao i PR tvrtke: Rendon (100.000 USD mjesečno), Neill & Company (50.000 USD mjesečno) i Pintak/Brown International (20.000 USD mjesečno). PR tvrtka Keene & Shirley sponzorirala je gostovanja u talk showu bivšeg američkog veleposlanika u Bahreinu, Sama Zakhema, supredsjednika Koalicije za Ameriku u opasnosti, koja je promovirala nikaragvanske kontraše. Zakhomova grupa reklamirala je komplet za hitne slučajeve, koji je bio usmjeren na antiratne prosvjednike. Kuvajtski šeik Fahd al-Sabah, predsjednik Kuvajtskog investicijskog ureda, rekao je da su Kuvajt i Saudijska Arabija poslali 4 milijarde dolara SAD-u kao tajnu isplatu da bi zaštitili svoja Kraljevstva. Novac je preusmjeren u londonski tajni fond, koji je financirao propagandne napore, a koje je provodio HK.

23. veljače 1991. godine, SAD su pokrenule kopneni napad. Bush je povukao svoju "crtu u pijesku" između iračkih trupa koje su napredovale i naftnih interesa u vlasništvu tvrtke Harken Energy, čiji je vlasnik bio njegov sin. Godine 1990. SAD su potpisale tajni sporazum sa Bahreinom, u čijim su se teritorijalnim vodama nalazile koncesije Harken, i time su omogućene trajne američke vojne baze u zemlji. Jedan bataljun vojnika koji je provodio kopneni napad otišao je direktno na osiguranje naftnog polja Rumaila. U roku od dva dana Iračani su se predali.

Unatoč američkoj propagandi kako će naoružati šijite na jugu i Kurde na sjeveru da bi svrgnuli Saddama Husseina, američkim vojnim snagama naređeno je neka se povuku samo jednu milju od mjesta gdje je Hussein pustio svoju Republikansku gardu na šijite. Bushova administracija odbila se sastati se sa Zajedničkim akcijskim odborom, koji su formirale iračke oporbene skupine. Umjesto toga, Bush je sa Saudijcima formirao Vijeće za slobodni Irak, koje se sastojalo od članova Husseinove vlastite stranke Ba'ath. SAD su željele da Saddam ostane na svom mjestu, jer bi tako poslužio kao opravdanje za još jedno američko vojno gomilanje u Perzijskom zaljevu, osmišljeno za zaštitu naftnih polja Četiri jahača. 03. ožujka, tjedan dana nakon predaje Iraka, SAD su objavile sporazum sa Saudijskom Arabijom kojim se omogućila trajna američka vojna prisutnost u Kraljevstvu.

Kako je rekao povjesničar nafte Daniel Yergin: "Ono što smo imali prije rata bio je poseban odnos sa Saudijskom Arabijom. Sada imamo još posebniji odnos." Godine 1988. je ARAMCO najavio namjeru udruživanja sa svojim matičnim tvrtkama Četiri jahača, u izgradnji novih naftnih pothvata. 21. ožujka 1990. godine je održan sastanak niskog profila između rukovoditelja ARAMCO i čelnika šest najvećih svjetskih inženjerskih tvrtki: Bechtela, Fluora, Fostera Wheelera, MW Kellogga, Asea Browna Boverija i Lummus Cresta. Na skupu je ARAMCO predstavio planove za veliko širenje saudijske naftne industrije, što bi tvrtkama donijelo 10-15 milijardi dolara u građevinskim ugovorima. Proširenje bi povećalo kapacitet rafiniranja u rafineriji Ras Tanura, koju je izgradio Bechtel za 25%, i time pojačalo hegemoniju ARAMCO-a nad svjetskim cijenama nafte. 

Četiri mjeseca kasnije, dok je američka veleposlanica April Glaspie davala Saddamu zeleno svjetlo za napad na Kuvajt, Fluor je dobio najveći ARAMCO ugovor, tako da bi se obnovila naftna polja u Kraljevini, ukoliko se napetosti između Iraka i Kuvajta preliju u Saudijsku Arabiju. Fluor je stari ARAMCO stručnjak. Upravljali su Fluor Arabijom, zajedno sa saudijskom obitelji Juffali. Također su izgradili dva petrokemijska kompleksa 'Big Oil Co.' u industrijskom gradu Jubail. Kuvajtski dužnosnici razgovarali su sa Fluorom i  prije nego što je Zaljevski rat počeo. Ali, ipak su kasnije odabrali Bechtel kao glavnog izvođača radova u obnovi kuvajtske naftne infrastrukture, nakon Operacije Pustinjska oluja. Većina štete na kuvajtskim naftnim postrojenjima nije nastala od iračkih trupa, već od američkih bombardiranja, koja su navodno promašivala ciljeve. Obzirom na Bechtelove političke veze sa State Departmentom i milijarde koje je zaradio obnavljajući Kuvajt, čovjek se mora zapitati nije li to bombardiranje bilo namjerno.

Širenje ARAMCO-a bilo je u punom zamahu. U kolovozu 1990. godine su Saudijci proizvodili 5.3 milijuna barela nafte dnevno. Tijekom Zaljevskog rata, saudijska proizvodnja sirove nafte se povećavala i dosegla vrhunac od 8.5 milijuna barela dnevno. Povećanje ARAMCO-a predstavljalo je 50% svjetskog povećanja proizvodnje nafte, koje se dogodilo tijekom Zaljevskog rata. Četiri jahača držala su ostatak, željni pretvoriti jeftinu sirovu naftu u skupi gotovi proizvod. RD/Shell je uvelike proširio svoju rafineriju u Tabangau na Filipinima, u prosincu 1990. godine. 

Širenje ARAMCO-a je pratilo masovno gomilanje američke vojske na tom području, a započelo je 1986. godine kada je Iran stekao prednost u ratu sa Irakom. Obrambeni dobavljači predvođeni Raytheonom, proizvođačem projektila Patriot, dobivali su sate besplatnog oglašavanja, dok je svijet gledao CNN-ovu svjetlosnu predstavu gdje se navodno vidjelo projektile Patriote kako obaraju iračke projektile Scud. Kasnije je Pentagon priznao da gotovo nijedan Scud nije pogođen. Ipak, dionice obrambenih divova Raytheona, Northrup Grummana i Lockheed Martina su narasle tijekom Zaljevskog rata. Bushova administracija nije uračunala troškove Zaljevskog rata u svoj vojni proračun za 1991. godinu, a Pentagon je izdvojio 16 milijardi dolara za "izvanproračunske poslijeratne" troškove. Kada je rat započeo, Pentagon je iskoristio patriotski žar koji je obuzeo naciju i najavio nekoliko novih sustava naoružanja.

Pentagon je dodijelio ugovor od 688 milijuna dolara tvrtki Lockheed Martin za mobilni zemaljski sustav raketne obrane, poznato kao THAAD. Dva bataljuna THAAD-a su, na kraju, neznatno premašila proračun i koštala 6 milijardi dolara. Rockwell International je započeo testiranje svog novog lovca X-31; i McDonnell Douglas je ponudio svoj X-32 po cijeni od 120 milijuna dolara po komadu. Lockheed Martin udružio se sa Boeingom i General Dynamicsom u dobivanju ugovora vrijednog 95 milijardi dolara za razvoj svog naprednog taktičkog lovca YF-22. Jedini prototip koji je mogao poletjeti se srušio u zračnoj bazi Edwards, u travnju 1992. godine. General Dynamics dobio je 2.9 milijardi dolara za program podmornica Seawolf. Boeing-Sikorsky dobio je 34 milijarde dolara za razvoj helikoptera LH. McDonnell Douglas dobio je 82 milijarde dolara za raketni sustav Tomahawk.

Svaki dan, samo prije podneva, Pentagon je trošio 550 milijuna dolara. Jedan bombarder B-2 koštao je američke porezne obveznike 2 milijarde dolara, dovoljno novca za izgradnju 400 novih škola. Cijena jednog F-18 zaposlila bi 1000 novih učitelja. Saudijci su prije Zaljevskog rata kupili oružje vrijedno preko 13 milijardi dolara. Sada su SAD vršile pritisak na Kuću Saud i druge monarhe GCC-a neka kupe još više oružja. Prvi ugovori GCC-a, nakon Zaljevskog rata, otišli su GE-u i Hughes Aircraftu, podružnici GM-a.

Četiri jahača oduvijek su ostvarivala ogromne profite u vrijeme krize. Mit o oskudici im je najbolji prijatelj, i tako je do trećeg tromjesečja 1990. godine, uz prijetnju rata, profit velikih naftnih kompanija počeo rasti. Cijene sirove nafte, na prodajnim mjestima, narasle su u kolovozu, ali su se smirile do listopada. Cijene na benzinskim crpkama ostale su visoke tijekom cijelog rata. Do četvrtog tromjesečja 1990. godine, 19 od 20 najvećih naftnih kompanija prikazalo je kombinirani prosječni porast profita u odnosu na četvrto tromjesečje 1989. godine - od 281%.

Pet najvećih američkih naftnih kompanija prijavilo je kolektivni profit od 4.8 milijardi dolara za jedno tromjesečje. Chevron Texaco, koji je opskrbljivao većinu goriva potrebnog američkim i savezničkim snagama tijekom operacije Pustinjska oluja, imao je porast profita od 651% za jedno tromjesečje. Član uprave, George Pratt Schultz, morao je biti izuzetno zadovoljan. U prvom tromjesečju 1991. godine, dok je rat bio u punom jeku, Exxon Mobil je ostvario neto dobit od 2.4 milijarde dolara, što je bila njihova najveća pojedinačna tromjesečna dobit otkako je John D. Rockefeller osnovao Standard Oil u New Jerseyju, 1882. godine. 11 najvećih svjetskih naftnih kompanija zabilježilo je porast dobiti od 157% u samo dvije godine (od 1989. do 1991.). 10 od 23 najveće naftne kompanije dostiglo je nove vrhunske imovinske razine.

Rat je također pomogao Četiri naftna jahača dodatno smanjiti moć neovisnih izazivača. Sun Oil, American Petrofina, ARCO, Coastal, Unocal, Marathon i Pennzoil zabilježili su pad dobiti tijekom rata. 

Zaljevski rat izvukao je SAD iz duboke recesije. Mnogo se govorilo o slabljenju američke ekonomske moći. Japan se smatrao svjetskom ekonomskom supersilom, ali su azijske ekonomije igrale sporednu ulogu. SAD su imale konkurentsku prednost samo u tri industrije: naftnoj, obrambenoj i inženjerskoj. Svaki od ova tri američka ekonomska motora ubrzan je Zaljevskim ratom, kao i obnovom Kuvajta koja je uslijedila.

Rekordni profiti koje su američke korporacije ostvarile kao rezultat Zaljevskog rata također su poslužili za ublažavanje neravnoteže u trgovini SAD-a i GCC-a, a koje su stvorene prihodima od nafte GCC-a.

Naftni monarsi odjednom su kupovali milijarde vrijedne američko naoružanje i plaćali američkim inženjerskim tvrtkama za proširenje naftnih i plinskih postrojenja, omogućujući tako veću proizvodnju i niže cijene nafte, koja je poslužila kao mlazno gorivo za usporeno američko gospodarstvo. Obnova Kuvajta bila je još jedan udarac američkom gospodarstvu. Bushova administracija tražila je financijske doprinose za ratne napore, koji su na kraju premašili troškove rata. Američko ministarstvo financija zaradilo je na ratu. Ovo profiterstvo nije prošlo nezapaženo. Njemačka i Japan tražili su povrat svojih doprinosa. 

Saudijska Arabija i Kuvajt podnijeli su najveći teret financijskog tereta Zaljevskog rata, baš kad su primali kritike za Sadamove račune neplaćene iz iransko-iračkog rata. Jesu li SAD nastojale smanjiti bogatstvo ove dvije najmoćnije nacije GCC-a da bi ih održale ovisnima o američkim sigurnosnim programima? Velikim naftnim kompanijama nikada se nisu svidjela nizvodna ulaganja u naftu, od strane Saudijaca i Kuvajćana. Kuvajt je bio toliko uspješan da se u industriji pričalo o tome da će postati "Osma sestra". 

Čak i prije nego što su SAD bombardirale Irak, račun koji je GCC platio za američku intervenciju premašio je prihode od nafte. U Rijadu su ratni troškovi premašili prihode od nafte za čak 10 milijardi dolara. Unatoč širenju ARAMCO-a, Saudijci su morali uvoziti mlazno gorivo za savezničke zrakoplove, što je naglasilo nedostatak rafinerijskih pogona u zemlji i nakon nadogradnje Ras Tanura. 

Kuća Saud potrošila je 13.5 milijardi dolara za osnovno održavanje američkih trupa, koje su bile stacionirane ondje za provođenje Zaljevskog rata. Pored toga, 3-4 milijarde dolara išle su za zbrinjavanje 200.000 kuvajtskih izbjeglica; Saudijska Arabija je osigurala najveći dio od 9.5 milijardi dolara pomoći GCC-a na kojoj su SAD inzistirale da bi nagradile zemlje poput Sirije, Egipta i Senegala za njihovu podršku u ovim ratnim naporima. Ali, to je bila sitnica u usporedbi sa milijardama koje su završile u džepovima američkih obrambenih i inženjerskih tvrtki. Princ Abdullah Faisal bin Turki, predsjednik Saudijskog tijela za industrijski razvoj, procijenio je ukupne ratne troškove za Saudijce na preko 80 milijardi dolara. 

Ekonomske gubitke za GCC bilo je teže izračunati. Na dan kada je Irak napao Kuvajt, povjerenje u ulaganja u Perzijski zaljev bilo je poljuljano. Bahrein, offshore bankarsko središte regije, izgubio je 13.7 milijardi dolara bankovnih depozita. UAE je zabilježio porast bankovnih povlačenja na 25% obveza. Saudijsko tržište dionica srušilo se, a 11% svih bankovnih depozita napustilo je Kraljevstvo. Veliki industrijski projekti su otkazani, uključujući saudijski plan za izgradnju još jednog petrokemijskog kompleksa vrijednog 6 milijardi dolara u industrijskom gradu Jubail.

Saudi International Bank, čiji je izvršni direktor bio Peter de Roos iz Morgan Guaranty je kupila milijune dolara diskontiranog južnoameričkog duga da bi spasila međunarodne bankare pod vodstvom Bushovog ministra financija i bivšeg studenta Dillona Reada, Nicholasa Bradyja, pod nazivom "Bradyjev plan". 

Saudijska monetarna agencija (SAMA), središnja banka Kraljevstva koju vodi Morgan, pokazala je deficit od 9 milijardi dolara na računu 1989. godine, zbog pada cijena nafte uzrokovanog širenjem ARAMCO-a i Četiri jahača. Sada je čak i taj izvanredni saudijski proizvođač 'swingova' trpio posljedice niskih cijena nafte. U trenutku izvanredne ironije, SAMA je bila prisiljena posuditi 3.5 milijardi dolara da bi pokrila manjak rezervi od međunarodnog bankarskog sindikata, kojeg je predvodio JP Morgan Chase. 

Kuvajt nije prošao ništa bolje. Od međunarodnog vjerovnika je postao dužnička nacija zbog Zaljevskog rata. Ulaganja u naftne industrije su odgođena. Obiteljski tajni fond al-Sabah bio je prisiljen prodati 10-15 milijardi dolara imovine u inozemstvu, te posuditi dodatnih 20 milijardi dolara od međunarodnih bankara tijekom sljedećih 5 godina da bi platili obnovu desetkovanog emirata. Neka kuvajtska imovina misteriozno je "izgubljena" i nikada nije vraćena. Obnova Kuvajta koštala je preko 100 milijardi dolara.

Partnerstvo Kuvajt-Maryland osnovano je prije rata da bi se isplanirala obnova Kuvajta. Američki vojni korpus dobio je početni 90-dnevni ugovor za čišćenje ratnog nereda za 45 milijuna dolara. Časopis Time izvijestio je da je Waste Management ušao u Kuvajt bez da je zatražio dopuštenje i započeo sa čišćenjem, i zatim Kuvajtu ispostavio račun od 500.000 dolara. Zatim je dobio ugovor od 12 milijuna dolara za nastavak sakupljanja ratnog otpada. Svjetska banka savjetovala je Kuvajt u njegovim naporima oporavka. Bechtel je predvodio ludilo sa izvođačima radova, uz grupu podizvođača predvođenih Brown & Rootom i Dresser Industriesom, dvjema podružnicama Halliburtona, sa sjedištem u Houstonu.

Ministar obrane Busha starijeg, Dick Cheney, tada je bio predsjednik i izvršni direktor Halliburtona. Cheney je zauzeo poslovniji ton, sklapajući naftne poslove sa Saddamom Husseinom. Prema Financial Timesu, od 1998. do 2000. godine, Halliburton je zaradio gotovo 24 milijuna dolara od prodaje opreme i usluga za bušenje nafte Iraku. 'Cheney & Company' zaobišao je američki embargo poslovanjem putem dvije europske podružnice, Dresser Rand i Ingersoll-Dresser Pump. 

Raytheon je instalirao novi sustav kontrole zračnog prometa u Kuvajtu, dok su AT&T i Motorola dobili ugovore za mobilne telefone. Kada su Kuvajćani najavili da će kupiti 15 novih Airbusovih mlaznih zrakoplova iz Europe za 200 milijuna dolara, Bushov ministar trgovine i insajder Texas Commerce Bank, Robert Mosbacher, poslao je ljutito pismo klanu al-Sabah. Kuvajt je umjesto toga odlučio kupiti tri Boeinga 747 za 500 milijuna dolara. Prema dužnosnicima Svjetske banke: 80% kuvajtskih ugovora o obnovi otišlo je američkim tvrtkama. Američki izvoz u Kuvajt, 1991. godine, više se nego udvostručio. 

Neil Bush, predsjednikov sin i pljačkaš za 'Silverado S&L', lobirao je kod klana al-Sabah u ime dvije tvrtke za naftnu opremu sa sjedištem u Houstonu. Marvin Bush, još jedan Bushov potomak, lobirao je za ugovore za 'Murphy & Associates', tvrtku u vlasništvu bivšeg američkog veleposlanika u Saudijskoj Arabiji, Richarda Murphyja. Bivši Reaganov tajnik za tisak, John Sununu, pomogao je Westinghouseu osigurati ugovor za izgradnju perimetralnog obrambenog sustava vrijednog milijardu dolara za Kuvajt, dok je Bushov državni tajnik, James Baker, odmah sa dužnosti angažiran kao lobist za sada nepostojeći Enron, koji je od Kuvajta dobio ugovor vrijedan 600 milijuna dolara za izgradnju elektrane. 

Tri velika američka proizvođača automobila dobro su prošla, budući je u ratu uništeno 300.000 automobila. Trebalo je gotovo desetljeće da se obnovi kuvajtska naftna industrija. Bechtel je predvodio ovaj golemi projekt, dobivši početni ugovor od milijardu dolara samo za gašenje požara koji su bjesnili na 650 naftnih bušotina. Godine 1996. je Kuvajt najavio da će potrošiti dodatnih 25 milijardi dolara na svoju naizgled beskonačnu obnovu. Druge zemlje GCC-a također su nagradile Bechtel. Godine 1994. su dobili ugovor od 450 milijuna dolara za nadogradnju rafinerije (koju su i izgradili), u Ras Tanuri u Saudijskoj Arabiji. Mjesec dana kasnije su dobili ugovor za nadogradnju još jedne saudijske rafinerije. Iste godine su ugovorili sa tvrtkom Abu Dhabi, sa sjedištem u UAE, izgradnju naftne infrastrukture.

Godine 1993. je Bechtel izgradio tvornicu gnojiva u Siriji, naftovod u Alžiru, infrastrukturu naftnih polja za Chevron Texaco u Kazahstanu, kao i međunarodnu zračnu luku Miami. Godine 1995. je Bechtel predvodio konzorcij financiran od strane USAID-a za restrukturiranje energetskog sektora u 11 zemalja srednje i istočne Europe, također su udružili snage sa Daewooom u velikom izraelskom industrijskom projektu.

Saudijski milijarder Sulaiman Olayan, koji se Bechtelovim pokretnim stepenicama popeo do bogatstva, izjavio je na sastanku međunarodnih bankara u New Yorku, 1993. godine, kako su ukupni gubici država GCC-a zbog Zaljevskog rata iznosili preko 620 milijardi dolara.

U međuvremenu, do danas prihodi od sve iračke nafte idu izravno u New York Federal Reserve Bank.