Nixonovo doba

Provodeći "humanitarne napore" putem Air Americe, CIA je provodila masovno bombardiranje Laosa, od 1964. do 1973. godine. Tijekom tog vremena, na Laos je bačeno više nego dvostruko više bombi nego na Japan i Njemačku tijekom Drugog svjetskog rata. Tijekom tih 9 godina su Sjedinjene Države izvele 580.000 bombarderskih naleta i ispustile više od 2 milijuna tona ubojnog sredstva iznad Laosa, jedno svakih 9 minuta, i tako tijekom 10 godina. Do kraja Vijetnamskog rata, 1975. godine, ubijeno je oko 200.000 civila i vojnika Laosa, uključujući najmanje 30.000 Hmonga. Također je 750.000 ljudi Laosa ostalo je bez domova zbog bombardiranja. Nixon i njegov državni tajnik, dobitnik Nobelove nagrade za mir, Henry Kissinger, uložili su velike napore da ove mislije ostanu tajne. No, čak i nakon što je rat konačno objavljen, američki narod nije znao pravi opseg bombardiranja. 

Rođen u Njemačkoj i Židov, Kissinger je bio frankist. Osim što je bio član Bilderbergera i sudionik sastanaka skupine Le Cercle,  Kissinger je bio i vodeći član Vijeća za vanjske odnose (CFR). Tijekom 1955. i 1956. godine je bio direktor studija o nuklearnom oružju i vanjskoj politici u Vijeću za vanjske odnose (CFR). David Rockefeller i Kissinger prvi su se put sreli 1954. godine, preko CFR-a. Nakon toga, Kissinger postaje stalni povjerenik u odboru Fonda braće Rockefeller. U svojoj autobiografiji, "Memoari" (2002.), David Rockefeller priznao je cilj kojemu su on i njegovi unutar mreže slijedili:

"Više od stoljeća, ideološki ekstremisti na oba kraja političkog spektra, iskoristili su dobro poznate incidente, poput mog susreta sa Castrom, kako bi napali obitelj Rockefeller zbog pretjeranog utjecaja za koji tvrde da ga imamo na američke političke i ekonomske institucije. Neki čak vjeruju da smo dio tajne klike koja radi protiv najboljih interesa Sjedinjenih Država, karakterizirajući moju obitelj i mene kao internacionaliste i one koji kuju zavjeru sa drugima diljem svijeta kako bi izgradili integriraniju globalnu političku i ekonomsku strukturu - jedan svijet, ako hoćete. Ako je to optužba, kriv sam i ponosan sam na to." 

Eisenhower je iz CFR-a privukao mnoge članove u svoj kabinet, npr. državnog tajnika, John Fostera Dullesa. Dulles je održao javni govor u sjedištu CFR-a (Harold Pratt House, New York), u kojemu je najavio novi smjer Eisenhowerove vanjske politike: "Ne postoji lokalna obrana koja će sama po sebi obuzdati moćnu kopnenu silu komunističkog svijeta. Lokalna obrana mora biti ojačana daljnjim odvraćanjem masovne odmazde." Nakon ovog govora, CFR je sazvalo sjednicu na temu "Nuklearno oružje i vanjska politika", i izabralo Henryja Kissingera za njenog voditelja. Kissinger je sljedeću akademsku godinu proveo radeći na projektu u sjedištu Vijeća. Knjiga istog imena, a koju je objavio na temelju svog istraživanja, objavljena 1957. godine, donijela mu je nacionalno priznanje i našla se na vrhu liste nacionalnih bestselera.

Pioniri u području istraživanja, poznatom kao "strateške studije", koje se pojavilo kao zasebna i specijalizirana znanstvena disciplina zbog razvoja i upotrebe atomskog oružja, uključivali su kao savjetnike samog Kissingera, i osnivača ASC-a, Alberta Wohlstettera. Obojica su bili važni savjetnici RAND korporacije. RAND ("Research and Development"; tj. "Istraživanje i razvoj") je američki neprofitni think tank za globalnu politiku, koji je izvorno osnovala tvrtka 'Douglas Aircraft Company' da bi ponudila istraživanja i analize Oružanim snagama Sjedinjenih Država. Financiraju ga američka vlada i privatne zaklade, korporacije, sveučilišta i privatne osobe, uključujući Fordovu i Rockefellerovu zakladu (obje su poznati CIA paravani). Postignuća RAND-a proizlaze iz njegovog razvoja sistemske analize. Važni doprinosi navedeni su u svemirskim sustavima i svemirskom programu Sjedinjenih Država, računarstvu i umjetnoj inteligenciji. Istraživači RAND-a razvili su mnoge principe koji su iskorišteni za izgradnju interneta.

David Rockefeller sjedi lijevo od Geralda Forda, a Zzigniew Brzezinski sa njegove lijeve strane

U konačnici, RAND jest jezgra Vojno-industrijskog kompleksa, široke mreže političkog utjecaja, koja uključuje: Vijeće za vanjske odnose (CFR, koje je osnovao Rockefeller) i Trilateralnu komisiju, Hudson Institute, Brookings Institution, Aspen Institute, Heritage Foundation, Centar za strateške i međunarodne studije (CSIS) u Georgetownu, Obavještajnu službu američkih zračnih snaga, MIT, Stanford Research Institute (SRI) i Esalen. Kissinger je bio i članom Trilateralne komisije, koju su u srpnju 1973. godine, osnovali David Rockefeller i još jedan Bilderberger, Zbigniew Brzezinski; navodno zbog poticanja suradnje između Japana, Zapadne Europe i Sjeverne Amerike. Prvi predsjednik je bio Brzezinski, od 1973. do 1976. godine. Također je bio profesor na Sveučilištu Columbia, i Rockefellerov savjetnik, specijalist za međunarodne odnose. Među ostalim osnivačima bili su Alexander Haig, Caspar Weinberger, George H.W. Bush, kao i Alan Greenspan i Paul Volcker (ova dvojica kasnije čelnici FED-a). U skupini su bili i visoki rukovoditelji tvrtki AT&T, ITT, Xerox, Mobil, Exxon, Chase Manhattan Bank, First Chicago Corp., General Electric, TRW, Archer Daniels Midland, PepsiCo, RJR Nabisco, Goldman Sachs, Nissan, Toshiba i Fuji Bank.

Francis P. Sempa je opisao da su, kako se Hladni rat pojačavao krajem 1940-ih i početkom 1950-ih, novoosnovane američke zračne snage promovirale i financirale studije nuklearne politike, a koje su provodile korporacija RAND i njeni strateški analitičari, u nastojanju da se utvrdi kako će nuklearno oružje utjecati na vojnu strategiju i veliku strategiju nacije. Kissinger je 1957. godine objavio knjigu "Nuklearno oružje i vanjska politika". Bit Kissingerovog argumenta, koji je bio vrlo kritičan prema Eisenhowerovoj administraciji, bila je da je nevoljkost Sjedinjenih Država da vode totalni nuklearni rat, u kombinaciji sa sovjetskom geografskom i konvencionalnom vojnom prednošću u Euroaziji, zahtijevala od Sjedinjenih Država da razviju stratešku doktrinu da bi odgovorile na agresivne sovjetske poteze, u cijelom spektru sukoba. To se svidjelo John F. Kennedyju. Kada je ovaj postao predsjednik, u siječnju 1961. godine, Henry Kissinger je postao jcijenjeni konzultant Vijeća za nacionalnu sigurnost. To je bio početak Kissingerove karijere u vladi, koja je dosegla vrhunac 1973. godine, kada je služio i kao državni tajnik i kao savjetnik za nacionalnu sigurnost, pod predsjednikom Nixonom.

Kissinger je bio glavni savjetnikom za vanjsku politiku guvernera New Yorka, Nelsona Rockefellera, tijekom njegova tri neuspješna pokušaja osvajanja republikanske predsjedničke nominacije 1960., 1964. i 1968. godine. Na republikanskim predizborima, 1968. godine, Kissinger je izrazio javni prezir prema Nixonu, napisavši o njemu u srpnju 1968. godine kako je "najopasniji od svih kandidata za predsjednika". Međutim, Kissinger je promijenio tabor, nakon što je Rockefeller izgubio od Nixona. U pripremi za predsjedničke izbore, 1968. godine, Kissinger je surađivao sa Annom Chennault, suprugom generala Clairea Chennaulta, osnivača Air Americe, zato da bi sabotirali mirovne pregovore koji su se održavali u Parizu, a sa ciljem okončanja Vijetnamskog rata. Predsjednik Johnson se povukao iz izbora, najavio djelomični prekid bombardiranja Sjevernog Vijetnama, te izrazio spremnost za otvaranje mirovnih pregovora sa Sjevernim Vijetnamom, sa W. Averellom Harrimanom na čelu američke delegacije. Potpredsjednik Hubert Humphrey, koji je privremeno vodio pregovore o miru, na kraju je izgubio od Nixona, kada su pregovori propali. Upravo pod Chennaultovim zagovaranjem su republikanci savjetovali Saigonu neka odbije sudjelovanje u pregovorima, obećavajući bolji dogovor nakon što Nixon bude izabran.

Kao državni tajnik i savjetnik za nacionalnu sigurnost, pod administracijama Richarda Nixona i Geralda Forda, te kao zagovornik realpolitike, Kissinger je igrao istaknutu ulogu u američkoj vanjskoj politici između 1969. i 1977. godine. Tijekom tog razdoblja, bio je pionir politike detanta sa Sovjetskim Savezom, orkestrirao je otvaranje odnosa sa Narodnom Republikom Kinom i pregovarao o Pariškom mirovnom sporazumu, kojim je okončan američki posrednički rat protiv Rusije u Vijetnamu.

Godinama je Kissinger tvrdio kako bi promicanje veće ravnoteže snaga između SAD-a i Rusije poboljšalo globalnu stabilnost. Zapravo, prema pukovniku Michalu Goleniewskom, prebjeglom agentu KGB-a i Malteškom vitezu, Kissingera su regrutirale sovjetske obavještajne službe tijekom Drugog svjetskog rata. Goleniewski je prebjegao u Sjedinjene Države u siječnju 1961. godine, nakon čega je počeo raditi za CIA-u, sve dok nije diskreditiran, jer je tvrdio da je on carević Aleksej Nikolajevič iz Rusije, sin Nikole II., stoga i nasljednik ruskog prijestolja. Ipak, Goleniewski je bio odgovoran za razotkrivanje dugog popisa agenata i časnika KGB-a i GRU-a, uključujući: Gordon Lansdalea, George Blakea (visokorangirani član MI6), i Heinza Felfea, jednog od poručnika Reinharda Gehlena (unutar BND-a). 

Henry Kissinger i Anatolij Dobrynin u sobi sa kartama u Bijeloj kući, 17. ožujka 1972. godine

Povjesničar Richard A. Moss, sa Pomorskog ratnog koledža, nedavno je objavio autoritativnu studiju, duljine gotovo knjige, pod naslovom "Nixonov tajni kanal do Moskve: Povjerljiva diplomacija i detant", otkrivajući kako je Kissinger uspostavio vlastiti osobni tajni kanal do sovjetskog vodstva 1968. godine, ubrzo nakon što je imenovan Nixonovim savjetnikom za nacionalnu sigurnost. Kissinger je koristio Borisa Sedova, poznatog KGB-ovog operativca, kojega je upoznao kada je ovaj bio u posjetu Harvardu, i kojemu je prenio svoj interes za poboljšanje odnosa između SAD-a i Sovjeta. Osim toga, Oleg Kalugin, šef KGB-ove postaje u Washingtonu, u svojim memoarima, "Prva uprava", pohvalio se kako je tajni kanal sa Kissingerom stvorio izravnu vezu između Nixona i Brežnjeva. Kalugin tvrdi da je KGB preferirao Nixona u odnosu na njegovog izbornog suparnika, Huberta Humphreyja, jer se nitko ne bi usudio optužiti Nixona kao da je blag prema komunizmu. Prema Kaluginu:

"Na sastancima sa Sedovom, Kissinger nam je više puta govorio da ne podcjenjujemo Nixonove političke sposobnosti, da ne precjenjujemo njegov antikomunizam i da ne uzimamo Nixonove tvrdokorne izjave iz kampanje zdravo za gotovo. Kissinger je Sedovu rekao da će Nixon, ako bude izabran, težiti novom dobu poboljšanih odnosa između dviju supersila." 

Tek nakon Nixonove inauguracije, Kissinger i sovjetski veleposlanik, Anatolij Dobrynin, složili su se da će sva daljnja komunikacija biti preko njega. Nixon je pristao uspostaviti sigurnu telefonsku liniju u Bijeloj kući, koja će ga izravno povezati sa Dobryninom. Prema Mossu: američke obavještajne agencije, osoblje Vijeća nacionalne sigurnosti i Pentagon nisu bili obaviješteni o tim razgovorima. Prema Kaluginu: Sedov mu se kasnije pohvalio da je bio toliko uspješan u njegovanju Kissingerovog asistenta,  Richarda Allena, da ga je pokušao regrutirati, čak i potencijalno ucijeniti Allena da postane njihov agent. Iako je Kalugin odbio prijedlog, Sedov i Allen nastavili su održavati vezu. Allen je na kraju postao savjetnik za nacionalnu sigurnost Ronalda Reagana.

Kissinger je također bio član Bohemian Cluba, koji organizira dvotjedni kamp u Bohemian Groveu. Bohemian Club osnovan je 1872. godine, u zaljevu San Francisca. Krenulo je od redovitog sastanka novinara, umjetnika i glazbenika, uključujući Mark Twaina i Jack Londona. Bohemian Grove je ograničeni kamp smješten u Monte Rio u Kaliforniji, koji okuplja neke od najmoćnijh  ljudi na svijetu, uključujući korporativne čelnike, poznate osobe, vladine dužnosnike, navodno zbog opuštanja i zabave. Navedeni članovi su i oko 100 profesora i sveučilišnih administratora, većina sa Sveučilišta Stanford i kampusa Sveučilišta Kalifornija. Moto na amblemu Bohemian Cluba, "Weaving Spiders Not Come Here", izravni je citat iz 02. čina, 02. scene "San ljetne noći, W. Shakespeara. Drama se odvija na ljetni solsticij i u njoj se pojavljuje đavolski varalica, Robin "Puck" Goodfellow.

Sastanak u Bohemian Grove, 1957. godine: David Rockefeller, Ronald Reagan, Glenn T. Seaborg i Richard Nixon.

Grove je posebno poznat po sastanku o planiranju Projekta Manhattan, iz rujna 1942. godine. Sastanak su vodili J. Robert Oppenheimer i Ernest Lawrence, a prisustvovali su mu čelnici Izvršnog odbora S-1: predsjednici Harvarda, Yalea i Princetona, zajedno sa predstavnicima Standard Oila i General Electrica, i raznim vojnim dužnosnicima.

Gerald Heard, prijatelja Aldousa Huxleyja, kao i njegova pratnja iz Zaklade za ekonomsko obrazovanje (FEE), W.C. Mullendore,  Leonard Read i James Ingebretsen - pridružili su se Bakhanalijama u Bohemian Groveu, okupljeni sredinom 1950-ih, gdje su im se pridružili Herbert Hoover i Henry Hazlitt. Prema jednoj studiji: 1970. godine je 29%, od 800 najvećih korporacija, imalo barem jednog časnika ili direktora na svečanostima u Bohemian Groveu. Svaki republikanski predsjednik, od početka 20. stoljeća, bio je član ili gost u Groveu: Herbert Hoover, Richard Nixon, Gerald Ford, Ronald Reagan i George H. W. Bush. Među ostalim značajnim članovima bili su Walter Cronkite, David Rockefeller i William F. Buckley.

Tijekom svog boravka, članovi i gosti uživaju u predstavama, simfonijama, koncertima, predavanjima i komentarima zabavljača, znanstvenika, rukovoditelja tvrtki i vladinih dužnosnika. Najupečatljiviji događaj je složeni ceremonijalni ritual nazvan 'Kremiranje svih briga', što se održava prve subote navečer, u podnožju 12 metara visokog svetišta sove, nazvano Sova Bohemije, što opet podsjeća na iluminatsku Sovu Minerve. Ceremonija uključuje prebacivanje preko jezera malog broda koji sadrži lutku Brige. Tamne figure, pokrivene kapuljačama, primaju od skelara lutku koja se postavlja na oltar i, na kraju ceremonije, pali. "Kremiranje" simbolizira članove koji protjeruju "tupe brige" svoje savjesti. Glazba i pirotehnika prate ritual radi dramatičnosti. Jedne godine je Cronkite posudio glas sovi. Prema riječima klupskog knjižničara, ujedno je i povjesničar na velikom sveučilištu:  događaj "uključuje druidske ceremonije, elemente srednjovjekovne kršćanske liturgije, sekvence izravno inspirirane Knjigom zajedničkih molitvi, tragove Shakespeareove drame i maski iz 17. stoljeća, te obrede američkih loža kraja 19. stoljeća." 

Jezero je mjesto gdje se održavaju "Razgovori uz jezero", koje tijekom godina održavaju zabavljači, profesori, astronauti, poslovni lideri, časnici kabineta, direktori CIA-e, budući i bivši predsjednici. "Religija koju posvećuju", prema Philipu Weissu koji piše za 'Spy Magazine', "desničarska je, laissez-faire i suštinski zapadnjačka, sa nešto štovanja druidskog drveta što je ubačeno radi zabave." Prema Weissu: "Nejasno homoseksualni prizvuk prožimao je ovaj spektakl, kao što to čine sa većinom ritualiziranog života u Groveu." 13. svibnja 1971. godine je snimljen predsjednik Richard Nixon kako kaže: "Bohemian Grove, koji povremeno posjećujem - to je najpederskija prokleta stvar koju ikada možete zamisliti."

Daniel Ellsberg

Pentagon Papers 

Tajna povijest američkog sudjelovanja u Vijetnamu je razotkrivena kada je Daniel Ellsberg prokrijumčario hrpe dokumenata iz RAND korporacije. Poznati su kao Pentagon Papers, i detaljno su opisivali povijest američkog političko-vojnog sudjelovanja u jugoistočnoj Aziji od 1945. do 1967. godine. Studiju je 1967. godine započeo ministar obrane Robert McNamara, koji je bio razočaran uzaludnošću rata i želio je neka budući povjesničari budu u stanju utvrditi što je pošlo po zlu. 35 istraživača, uključujući Ellsberga, stručnjaci RAND korporacije, civili i uniformirano osoblje Pentagona, dobili su dokumente iz Pentagona,  koji datiraju tijekom rasprava unutar Trumanove administracije o tome trebaju li SAD pomoći Francuzima u njihovim naporima da sruše Vijet Minh, predvođeno komunistima u Vijetnamu. Jedan od znanstvenika koji je rano pozvan da pomogne u vođenju projekta bio je Henry Kissinger, sa Harvarda.

Ovi dokumenti su prvi put predstavljeni javnosti na naslovnici New York Timesa, 1971. godine. Kako bi osigurao mogućnost javne rasprave o sadržaju dokumenata, 29. lipnja je američki senator Mike Gravel, demokrat iz Aljaske, unio je 4100 stranica dokumenata u zapisnik svog Pododbora za javne zgrade i terene. Dijelove dokumenata, koje su za Gravela uredili Howard Zinn i Noam Chomsky, objavio je Beacon Press, izdavački ogranak Unitarističkog univerzalističkog udruženja kongregacija.

18. lipnja 1971. godine je Washington Post počeo objavljivati ​​vlastitu seriju članaka. Benjamin Bradlee, izvršni urednik Washington Posta, postao je nacionalna figura kada je izazvao Nixona oko prava objavljivanja dokumenata i nadgledao objavljivanje priča Bob Woodwarda i Carl Bernsteina, koji dokumentiraju skandal Watergate. Bradlee je bio oženjen Antoinette Pinchot, sestrom Mary Pinchot Meyer, supruge Cord Meyera, ključne figure u Operaciji Mockingbird, CIA-inom programu utjecaja na medije. Antoinette je bila bliska prijateljica Cicely d'Autremont, udanu za šefa kontraobavještajne službe CIA-e,  James Jesus Angletona. Bradlee i Angleton postali su prijatelji. No, navodno su prekinuli svoje prijateljstvo nakon ubojstva Mary Pinchot Meyer, 1964. godine. Njene veze sa CIA-om, kao i afera sa predsjednikom JFK-om, učinile su njenu smrt predmetom intenzivnog istraživanja. Bradlee i Angleton dali su oprečne izjave o tim događajima, kao i zbrinjavanje dnevnika u kojem je Pinchot Meyer zabilježila svoju aferu sa Kennedyjem.

Watergate

Kao što je primijetio Sage Stossel, u 'The Atlanticu': "Bijela kuća iz Nixonove ere bila je poznata po intrigama, zakulisnim spletkama i paranoji." David Rockefeller se, u brojnim prilikama, konzultirao sa Kissingerom, kao u slučaju interesa banke Chase Manhattan u Čileu, kao i prijetnje izbora socijalistički orijentiranog predsjednika Salvadora Allendea, 1970. godine Chase je bio jedna od brojnih korporacija koje su poslovale u Čileu, uz ITT i Pepsi-Colu, i bile su zabrinute zbog Allendeove lijevo orijentirane politike. Puč protiv demokratski izabranog Salvadora Allendea u Čileu, poznato kao Projekt FUBELT, neslužbeno je podržala 1970. godine, CIA i predsjednik Nixon, koji je bio osobno dužan Donaldu Kendallu, predsjedniku Pepsi Cole.

Otprilike u to vrijeme je Kissinger dao poznatu izjavu: "Ne vidim zašto bi trebali stajati po strani i gledati kako zemlja postaje komunistička zbog neodgovornosti vlastitog naroda." Frank Snepp, kolega u uredu Agencije u Saigonu, prisjeća se da je Shackley, 1971. godine, poslao niz telegrama Kissingeru, gdje se hvalio naporima svojih agenata CIA-e osigurati uspjeh svog kandidata na nadolazećim južnovijetnamskim izborima. Telegrami su postali poznati kao "Shackleygrami". Godine 1972. se  Shackley prebacio iz Saigona natrag u Sjedinjene Države i postao šef CIA-inog "Odjela za zapadnu hemisferu". Thomas Clines je  postao njegov zamjenik. Kada je Shackley preuzeo odjel, jedna od njegovih misija bio je puč protiv Allendea iz 1973. godine.

U zloglasni skandal Watergate su bili uključeni ključni članovi Shackleyjevog "Tajnog tima", poznati i kao Operacija 40, kao i zavjerenici za ubojstvo JFK-a, Frank Sturgis i E. Howard Hunt. Međutim, lukavi Kissinger izbjegao je istragu u skandalu Watergate, iako je Seymour Hersh u knjizi "Kissinger i Nixon u Bijeloj kući" sugerirao da je bio jednako duboko umiješan, kao i ostali koji su osuđeni za zločin. "Da je Kissinger lagao o svojoj ulozi, široko se pretpostavljalo u washingtonskom novinarskom korpusu, pa čak i unutar Specijalne tužiteljske snage Watergatea, ali Kissingeru je bilo dopušteno da se provuče sa svojim poluistinama i pogrešnim izjavama." 

Watergate "vodoinstalateri": Virgilio Gonzales, Frank Sturgis, odvjetnik Henry Rothblatt, Bernard Barker i Eugenio Martinez.

Ekipu Watergateovih "vodoinstalatera" je okupio E. Howard Hunt, koji se umirovio iz CIA-e 1970. godine. Preko Brown University Cluba u Washingtonu, Hunt je upoznao Charles Colsona, posebnog savjetnika predsjednika Richarda Nixona od 1969. do 1973. godine. Charles "Chuck" Colson bio je evangelički kršćanski vođa, član Vereideove udruge 'The Fellowship' i osnovač 'Prison Fellowship', kao i 'Prison Fellowship International' i 'BreakPoint'. Nekada poznat kao predsjednikov "čovjek sa sjekirom", Colson je stekao zloglasnost na vrhuncu skandala Watergate. Imenovan je jednim od Watergate sedmorke i priznao je krivnju za ometanje pravde i pokušaja klevetanja Daniela Ellsberga. Hunt i Colson vrlo su brzo razvili snažnu suradnju. Colson je Hunta angažirao kao konzultanta, i pridružio Jedinici za posebne istrage Bijele kuće. Također je, ljeti 1971. godine, Colson ovlastio Hunta neka otputuje u Novu Englesku i potraži potencijalno skandalozne informacije o senatoru Edwardu Kennedyju, posebno one koje se odnose na incident Chappaquiddicka, uz Kennedyjeve moguće izvanbračne veze.

Kada se George Wallace ponovno kandidirao kao demokratski kandidat 1972. godine, njegova je kampanja naglo prekinuta, jer ga je Arthur Bremer pet puta upucao. Iako je Wallace preživio pokušaj atentata, ostao je paraliziran od struka nadolje do kraja života, što je učinkovito okončalo njegove šanse za kandidaturu za predsjednika. Prema Patu Buchananu, jedini razlog zašto je Wallace izgubio nominaciju bio je taj što je bio invalid. Ali, da se to nije dogodilo, Carter ne bi bio predsjednik. Nixon je odmah obaviješten da je Wallace upucan. Sumnjivo su, Nixon i Colson skovali plan i iskoristiti nastalu situaciju, slanjem E. Howarda Hunta u Milwaukee neka u Bremerov stan podmetne materijal McGovern-a, koji bi se vjerojatno kandidirao protiv Nixona u nadolazećoj predsjedničkoj utrci, i tako stvorili dojam da je McGovern nekako mogao stati iza pokušaja atentata. Bremer se uklapao u stereotipni profil usamljenog političkog ubojice, opisan je kao jadan i neprilagođen. Bremer je kasnije inspirirao lik poremećenog protagonista Travisa Bicklea, kojega je glumio Robert De Niro u Scorseseovom filmu "Taksist" (1976.). 

Arthur Bremer

Watergateovi "vodoinstalateri" prvo su se okupili zato da prikupe inkriminirajuće dokaze protiv Ellsberga. 28. lipnja 1971. godine, dva dana prije presude Vrhovnog suda gdje se navodi da je savezni sudac pogrešno presudio o pravu The New York Timesa za objavu Pentagon Papersa, Ellsberg se javno predao Uredu državnog odvjetnika SAD-a. On i Anthony Russo suočili su se sa optužbama prema Zakonu o špijunaži (iz 1917.). Međutim, E. Howard Hunt i G. Gordon Liddy bili su zaduženi, od strane Bijele kuće, provaliti u ured Ellsbergovog psihijatra u Los Angelesu, Lewisa J. Fieldinga. Stoga su, zbog vladinog nezakonitog prikupljanja dokaza, 11. svibnja 1973. godine odbačene sve optužbe protiv Ellsberga i Russa.

Godine 1971., Hunt i Liddy su regrutirali pet muškaraca: Sturgisa i dvojicu Kubanaca koji su bili protiv Castra, Virgilia Gonzaleza i Eugenija Martineza, kao i Bernarda Barkera i agenta CIA-e iz južnjačkih baptista, Jamesa W. McCorda Jr., za provalu u Watergate. 17. lipnja 1972. godine, petorica su uhićena dok su instalirali elektroničke prislušne uređaje u sjedištu Demokratskog nacionalnog odbora (DNC) u Washingtonu. Huntov telefonski broj pronađen je u adresarima provalnika.

Novinari su uspjeli povezati provalu sa Bijelom kućom, što je dovelo do otkrića višestrukih zlouporaba moći od strane članova Nixonove administracije. Te zlouporabe su uključivale i "prljave trikove", tj. prisluškivanje ureda političkih protivnika i ljudi prema kojima su Nixon ili njegovi dužnosnici bili sumnjičavi. Također su, Nixon i njegovi bliski suradnici, naredili istrage protiv  aktivističkih skupina i političkih osoba, koristeći Federalni istražni ured (FBI), Središnju obavještajnu agenciju (CIA) i Poreznu upravu (IRS). Suočen sa opozivom, Nixon je konačno i dao ostavku, 09. kolovoza 1974. godine. 

Posebni senatski odbor za obavještajne operacije, poznato i kao Churchov odbor (1975.), gdje je bio i Barry Goldwater.

Kriza povjerenja, proizašla iz Vijetnamske krize i Watergatea, pogoršana je nizom otkrića koja su se počela pojavljivati ​​u medijima. Prvo su se pojavila otkrića o špijuniranju civilnog stanovništva od strane američke vojske, uključujući FBI-jev Plan COINTELPRO za "uništenje" Crnih Pantera. Zatim je, 22. prosinca 1974. godine, The New York Times objavio opsežan članak Seymoura Hersha, gdje se detaljno opisuju operacije koje je CIA provodila tijekom godina, a koje su nazvane "obiteljskim draguljima". 'Obiteljski dragulji' su neformalni naziv i koristi se za skup izvješća koja detaljno opisuju nezakonite ili neprikladne aktivnosti, a koje je CIA provodila od 1950-ih do sredine 1970-ih. Izvješća je, 1973. godine, naručio tadašnji direktor agencije James Schlesinger da bi se identificirale sve aktivnosti CIA-e koje su bile u sukobu sa odredbama Zakona o nacionalnoj sigurnosti iz 1947. godine. Aktivnosti, koje su drugim riječima: ilegalne.

Hershov članak također je tvrdio da je CIA, tijekom 1960-ih, provodila prikupljanja informacija o političkim aktivnostima američkih građana, kao i provodila eksperimente na američkim građanima. Ta su otkrića uvjerila mnoge senatore i zastupnike da Kongres nije bio dovoljno budan u obavljanju svojih nadzornih odgovornosti. Kada je Kongres počeo pokretati istrage o tim zlouporabama, predsjednik Gerald Ford ih je pokušao kontrolirati stvaranjem Rockefellerove komisije 1975. godine, na čelu sa  njegovim potpredsjednikom, Nelsonom Rockefellerom, bratom Davida Rockefellera. Komisija je, 1975. godine, izdala jedno izvješće, gdje su se dotakli određenih zlouporaba CIA-e, uključujući otvaranje pošte i nadzor domaćih disidentskih skupina, te objavili CIA-in projekt kontrole uma MK-Ultra. Pet mjeseci kasnije ga je zamijenio Pikeov odbor, koji je istraživao ilegalne aktivnosti učinjene od strane CIA-e, FBI i NSA. Pikeov odbor je uspostavio važne protokole za deklasifikaciju obavještajnih dokumenata, koji će se nastaviti dalje razvijati. Također, stvorio je presedan za nadzor izvršne vlasti i njenih agencija, što je dovelo do stvaranja Stalno odabranog odbora za obavještajne poslove Zastupničkog doma, koji ima veću autonomiju deklasificirati bilo koju informaciju koju primi.

Potvrda predsjednika Geralda R. Forda o imenovanju Nelsona Rockefellera za potpredsjednika, 19. prosinca 1974. godine

No, ove istrage su ubrzo zamijenile druge kongresne istrage, a najistaknutija je ona koju je proveo Senat na čelu sa Frankom Churchom. Churchov odbor proveo je sveobuhvatnu istragu o zlouporabama obavještajnih agencija, uključujući pučeve koje je sponzorirala CIA, ilegalno otvaranje pošte i prisluškivanje, FBI-jev COINTELPRO i uznemiravanje Martina Luthera Kinga. Godina 1975. i 1976. je Churchov odbor objavio 14 izvješća o raznim američkim obavještajnim agencijama i navodnim zlouporabama zakona i moći koje su počinile sa preporukama za reforme, od kojih su neke kasnije provedene. Među istraženim pitanjima bili su pokušaji atentata na strane vođe (Patricea Lumumbu iz Konga, Rafaela Trujilla iz Dominikanske Republike, braću Diem iz Vijetnama, generala Renéa Schneidera iz Čilea) i plan ravnatelja CIA-e Allena Dullesa (koji je odobrio predsjednik Dwight D. Eisenhower) da se sicilijanska mafija iskoristi za ubojstvo Fidela Castra. Pod preporukama i pritiskom ovog odbora, predsjednik Gerald Ford izdao je Izvršnu naredbu 11905, kojom se zabranjuju atentati na strane vođe.

Kongresne istrage i izvješća također su otkrile veze CIA-e sa novinarima i medijima. Najopsežnija od tih istraga nalazi se u završnom izvješću Churchovog odbora, u kojem je zaključeno da:

"CIA trenutno održava mrežu od nekoliko stotina stranih pojedinaca diljem svijeta, koji pružaju obavještajne podatke za CIA-u i ponekad pokušavaju utjecati na javno mnijenje korištenjem prikrivene propagande. Te osobe omogućuju CIA-i izravan pristup velikom broju novina i periodičnih publikacija, brojnim tiskovnim službama i novinskim agencijama, radio i televizijskim postajama, komercijalnim izdavačima knjiga i drugim stranim medijskim kućama." 

Međutim, nijedno od ovih izvješća ne raspravlja o Operaciji Mockingbird (Ptica rugalica), što se prvi put spominje u izvješću CIA-e o 'Obiteljskim draguljima'. Međutim, novinar Watergatea, Carl Bernstein, pišući u članku u 'Rolling Stoneu' iz listopada 1977. godine, tvrdio je da je više od 400 američkih novinara radilo za CIA-u, i to iz vodećih novinskih organizacija, ali da je izvješće Churchovog odbora "prikrilo" odnose CIA-e sa medijima, jer su visoki dužnosnici CIA-e, uključujući bivše direktore Williama Colbyja i Georgea Busha, nagovorili odbor neka ograniči svoju istragu i namjerno krivo prikaže stvarni opseg aktivnosti CIA-e u svom konačnom izvješću.

Vrhovni sudac Earl Warren predaje predsjedniku Johnsonu svoje izvješće o atentatu na Kennedyja. Desno od Johnsona je bivši šef CIA-e, kojega je Kennedy otpustio, Allen Dulles.

Od 1975. do 1976. godine je Church predvodio Odbor za proučavanje vladinih operacija u vezi sa obavještajnim aktivnostima, na čelu sa Richard Schweikerom i Gary Hartom, koji je ponovno proučio atentat na JFK-a, u odnosu na to kako su FBI i CIA surađivali sa  Warrenovom komisijom. Russ Baker je objasnio: "Međutim, zajedno sa naknadnim istražnim tijelima, [Warrenova komisija] nije uspjela sastaviti, a kamoli povezati, čak niti najočitije točke. Gotovo svi u komisiji bili su prijatelji Nixona ili LBJ-a – ili obojice."  Warrenova komisija je među svojim članovima imala uključivala najmanje pouzdane od svih američkih političkih vođa, koji su bili uključeni u otvorene sukobe interesa, poput Johna McCloya iz CFR-a i Allena Dullesa, direktora CIA-e, sve dok ga Kennedy nije prisilio na ostavku nakon neuspjele invazije na Kubu u Zaljevu svinja. Utvrđeno je da je CIA uništila, ili od istražitelja sakrila, ključne tajne povezane sa atentatom. Prema riječima voditelja pododbora, Richarda Schweikera, nakon detaljnog pregleda se Warrenova komisija "urušila kao kula od karata", a istraga o Kennedyjevom atentatu "ugašena je prije nego što je i započela", od strane "visokih obavještajnih dužnosnika koji su vodili prikrivanje".

U vrijeme istraga Churchovog odbora, lažna kopija Zapruderovog filma, koju je 'Life Magazine' skrivao od javnosti zbog svog vlasnika C.D. Jacksona, koji je koordinirao Operaciju Mockingbird, prvi put je prikazana na nacionalnoj televiziji. Američka javnost bila je zapanjena kada je vidjela Kennedyja bačenog unatrag, od onoga što je navodno bio pucanj sa prednjeg dijela limuzine. Kao rezultat toga, 1976. godine je osnovan Odbor za atentate Zastupničkog doma Sjedinjenih Američkih Država (HSCA), kako bi istražio atentate na Kennedyja i Martina Luthera Kinga Jr. HSCA je završio istragu 1978. godine, i objavio svoje konačno izvješće sljedeće godine, zaključujući da je Kennedy vjerojatno ubijen kao rezultat zavjere. HSCA je, na temelju dostupnih dokaza, utvrdio da vjerojatna zavjera nije uključivala vlade Sovjetskog Saveza ili Kube. Odbor je također izjavio da zavjera nije uključivala nijednu organiziranu kriminalnu skupinu, anti-Castro skupinu, FBI, CIA ili Tajnu službu.

09. svibnja 1975. godine, Churchov odbor odlučio je pozvati vršitelja dužnosti direktora CIA-e, Williama Colbyja. Istog dana, glavni savjetnici predsjednika Geralda Forda - Henry Kissinger i rani neokonzervativac, Donald Rumsfeld - pomogli su u izradi Colbyjeve kratke izjave, odnosno da Colby ne svjedoči, nego samo raspravlja o općoj temi, a detalje o specifičnim tajnim akcijama treba izbjegavati. Kissingera su posebno zabrinule objave Churchovog odbora o tajnoj umiješanosti Sjedinjenih Država u Čileu, u desetljeću između 1963. i 1973. godine. 

Časopis Ramparts otkrio je da je Gloria Steinem, nacionalno priznata kao medijska glasnogovornica pokreta za oslobođenje žena krajem 1960-ih i 1970-ih, bila zaposlenica CIA-e. Prema Židovskom ženskom arhivu: otac joj je bio Židov, majka škotska prezbiterijanka, ali je odgojena u teozofiji. Glorijina baka (sa očeve strane), Pauline Steinmen, bila je reformirana Židovka i vrlo aktivna u ženskim ciljevima i spominjana kao takva u časopisu 'Tko je tko u Americi' između 1910. i 1925. godine; također je bila vodeća članica Teozofskog društva u Toledu. Steinem je katapultirana prema slavi člankom koji je napisala 1969. godine, "Nakon crnačke moći, oslobođenje žena". Nakon toga je suosnovala časopis 'Ms Magazine', koji se prvi put pojavio 1971. godine, i to kao umetak u časopisu New York, što je isto financirala CIA, putem Zaklade Rockefeller i Ford. U jesen 1958. godine, Steinem je provela godinu i pol na stipendijskom putovanju u Indiju, gdje je upoznala Indiru Gandhi. Nakon toga je primila poziv, sa zamolbom, neka se pridruži CIA-inoj operaciji poznatoj kao ISI (Neovisna istraživačka služba), kako je kasnije preimenovano.  Ključna kontakt osoba za Steinem, u njenom radu na odnosima sa javnošću ISI-ja, bio je C. D. Jackson.