Američka krajnja desnica je došla na vlast sa Ronaldom Reaganom, u savezu sa kršćanskom desnicom, što je utjecalo na ambicije neokonzervativaca o tzv. "Sukobu civilizacija", Hegelovskoj dijalektici, koju je na suprotnoj strani glumio Aleksandar Dugin promovirajući povratak Rusije kao Trećeg Rima.
Radna skupina 157
Kako je Zaklada Crnog orla (Black Eagle Trust Fund) narastala, tako je raspoređivala novac na privatne račune diljem svijeta, i u preko 100 banaka. Svim tim je upravljao general Earle Cocke, suradnik Billa Donovana i financijski savjetnik svakog američkog predsjednika od Trumana do Clintona, i sve do svoje smrti. Cocke, veliki zapovjednik Malteških vitezova, lice je Paula Helliwella. Još jedan ključni strateg Crnog orla i prijatelj Sida Richardsona, Robert B. Anderson, nakon što je nastavio privatni život, ostao je blisko povezan sa CIA-inom svjetskom mrežom banaka, koju je nakon rata osnovao Helliwell.
Helliwell će postati glavni bankar za tajne operacije američke obavještajne službe, smjestivši se u Nassau Castle Bank, a zatim u Mercantile Bank and Trust. Prema Jimu Drinkhallu, u 'Wall Street Journalu': Castle Bank je "osnovao i uglavnom kontrolirao" Helliwell, koji je "bio ključan u pomaganju u vođenju mreže tajnih operacija i 'vlasnika' CIA-e." Među vlasnicima računa, u Castle Banku, bili su Chiang Kai-Shek, kao i mnoge osobe iz organiziranog kriminala. Neki od najznačajnijih klijenata bili su John Fogerty (i drugi članovi Creedence Clearwater Revivala), Tony Curtis, Hugh Hefner (vlasnik časopisa Penthouse), Robert Guccione i članovi obitelji Pritzker (vlasnici hotelskog lanca Hyatt). Među poznatijimm članovima organiziranog kriminala, klijent je bio "Mr. Las Vegas", židovski mafijaš Moe Dalitz. Početkom 1970-ih, Castle Bank je istraživala Porezna uprava (IRS), ali slučaj je kasnije odbačen pod pritiskom CIA-e, koja je tvrdila da bi istraga ugrozila "nacionalnu sigurnost".
Kada je Castle Bank trebalo zatvoriti, Helliwell je osnovao Nugan Hand Bank, osinje gnijezdo Teda Shackleyja i "Tajnog tima", koji se blisko uključio u operaciju Iran-Contra. Početkom 1970-ih, Shackley, Clines i Richard Armitage, posrednik za njihov opijumski fond Van Pao u programu Phoenix, znali su da će njihov tajni program atentata u bliskoj budućnosti biti zatvoren u Vijetnamu, Laosu, Kambodži i Tajlandu. Stoga su, 1973. godine, osnovali "Tajni tim" za privatno djelovanje. Osnovali su niz fiktivnih tvrtki i prebacili prihod od opijuma Van Pao na tajni bankovni račun u Australiji.
Nugan Hand bila je australska trgovačka banka. Propala je 1980. godine nakon samoubojstva jednog od njezinih osnivača, australskog odvjetnika Franka Nugana, što je rezultiralo velikim skandalom. Prema izvješću australske vlade (1983.) i Wall Street Journalu, Nugan Hand bio je umiješan u pranje novca za međunarodne heroinske sindikate i tajno je pomagao američkim tajnim aktivnostima. Banka je zapošljavala niz bivših visokopozicioniranih dužnosnika CIA-e i Pentagona, dok je bivši direktor CIA-e William Colby bio njezin odvjetnik. Banku su osnovali Nugan i Michael Hand, čovjek sa završenom srednjom školom koji je otišao u Vijetnam sa Zelenim beretkama. Hand je 1960-ih služio kao operativac CIA-e u Laosu, zajedno sa Thomas Clinesom, Ted Shackleyjem, Richard Secordom i Richard Armitageom - svi su bili ključni igrači u skandalu Iran-Contra.
Član Tajnog tima, Edwin Wilson, bio je uključen u Nugan Hand kao voditelj supertajne Radne skupine 157 američke mornarice. Radnu skupinu, koja je djelovala čak i izvan nadzora CIA-e, nadzirao je Henry Kissinger. Radnu skupinu je Bob Woodward u 'Washington Postu' opisao kao "jedinu mrežu tajnih agenata i špijuna američke vojske, koji djeluju u inozemstvu koristeći komercijalno i poslovno 'pokriće' za svoju špijunažu."
Po završetku Vijetnamskog rata, 1975. godine, Shackley i Thomas Clines angažirali su Edwina Wilsona neka otputuje u Teheran. Prihod od Van Paoa, a koji je Armitage prebacio u Teheran, trebao je financirati Wilsona koji bi vodio tajni program atentata Tajnog tima protiv socijalističkih i komunističkih simpatizera, koji su smatrani "potencijalnim teroristima" protiv iranske šahove vlade.
Wilson tvrdi da ga je Shackley zamolio neka ode u Libiju kako bi pripazio na Carlosa Šakala, zloglasnog terorista, koji je tamo živio. U to vrijeme, protiv Libije je bio na snazi strogi režim sankcija, i zemlja je bila spremna platiti mnogo za oružje i materijal. Tijekom 1977. do 1979. godine, Wilson je uspostavio kontakt u Libiji sa Mohammarom Gaddafijem, i tajno pristao obučiti libijske teroriste protiv iranskog šaha u korištenju smrtonosnog eksploziva C-4 unutar Libije. Wilson je također regrutirao skupinu umirovljenih Zelenih beretki za obuku libijskih vojnih i obavještajnih časnika. Libijci su koristili Wilsonove odredbe za promicanje svojih interesa diljem svijeta, uključujući obuku terorističkih ćelija, npr. Narodne fronte za oslobođenje Palestine (PFLP) pod zapovjedništvom Ahmada Jibrila, za kojeg se sumnjalo da stoji iza bombaškog napada na Pan Am 103, Lockerbie, Škotska, 1988. godine.
Wilson je izjavio da je njegova opskrba oružjem Libijcima bila pokušaj približavanja kako bi dobio vrijedne obavještajne podatke. Međutim, prema izjavi Daniela Sheehana, dio misije bio je izvršiti atentat na samog Gadafija. Wilsonove aktivnosti sa libijskim teroristima zapravo su bile aktivnosti prikupljanja obavještajnih podataka osmišljene zato da bi se razotkrili neprijatelji Šaha i njihovi planovi. Nakon što bi "neprijatelj" bio identificiran, Wilson je prenosio direktive bivšem operativcu Operacije 40, Rafaelu "Chi Chiju" Quinteru, koji je bio odgovoran za njihovu eliminaciju.
Shackley je također bio osumnjičen da je dijelom Wilsonove Egipatsko-američke korporacije za prijevoz i usluge (EATSCO), paravana za krijumčarenje oružja, koja je također bila optužena za prijevarno fakturiranje Ministarstva obrane. Thomas Clines je navodno zaradio "nezakonite milijune" putem EATSCO-a. Ali, američka vlada je, progoneći Edwina P. Wilsona, sklopila nagodbu o priznanju krivnje koja mu je omogućila izbjeći kazneni progon, iako je morao platiti dodatnih 100.000 dolara za nagodbu u građanskim parnicama.
Shackley je tvrdio da bi postao direktor CIA-e da je predsjednik Gerald Ford ponovno izabran 1976. godine, te ga je samo ta istraga spriječila da postane direktor ili zamjenik direktora CIA-e, pod novim predsjednikom Ronaldom Reaganom. Nakon što je Nixon dao ostavku, Ford je doveo Georgea H.W. Busha za direktora CIA-e. Shackley je imenovan zamjenikom direktora operacija, postavši drugi po zapovjedništvu svih tajnih aktivnosti CIA-e; iako se nadao da će na kraju zamijeniti Busha na mjestu direktora CIA-e. Ali, kada je Jimmy Carter izabran za predsjednika, zamijenio je Busha Stansfieldom Turnerom. Shackley je razriješen mjesta zamjenika direktora u prosincu 1977. godine, prije nego što se i službeno povukao iz ove organizacije (1979.), kada je Carterova administracija najavila veliko smanjenje mreže časnika i doušnika CIA-e. Navodno je Shackleyja Turner prisilio da napusti CIA-u, jer nije odobravao Shackleyjevu umiješanost sa bivšim agentima, Edwinom P. Wilsonom i Thomasom Clinesom, koji su bili pod saveznom istragom zbog krijumčarenja eksploziva u Libiju za Muammara al-Gaddafija.
Shackley, međutim, nije odustao od svojih nadanja, te je u cilju da Carter bude poražen, 1980. godine, održao nekoliko tajnih sastanaka sa Bushom, dok se ovaj borio za republikansku nominaciju. Shackley je udružio snage sa Singlaubom; dugogodišnjim saveznikom iz OSS-CIA-e, Ray Clineom; i Richard Helmsom kako bi Jimmyja Cartera uklonili iz Bijele kuće. Clineov bliski prijatelj, Michael Ledeen, stručnjak za terorizam u Reaganovom State Departmentu, objavio je članak u ožujku 1980. godine, gdje je kritizirao Turnera, jer je ovaj prisilio Shackleyja neka napusti agenciju.
Vila Serbelloni u Bellagiju, Italija, mjesto osnivanja Rimskog kluba 1965. godine.
Rimski klub
Iran se tada našao pod novopostavljenim ajatolahom Homeinijem, koji je nazivao Ameriku "Velikom Sotonom". U stvarnosti, postavljanje britanskog agenta, ajatolaha Homeinija, orkestrirano je savezom frakcije Muslimanskog bratstva sa dvije organizacije koje su bile povezane sa Tavistockom, Aspen institutom i Rimskim klubom. Aspen institut uglavnom financiraju zaklade poput Carnegie Corporation, Rockefeller Brothers Fund i Ford Foundation. Rimski klub bio je projekt koji je pokrenula obitelj Rockefeller na svom imanju u Bellagiju, Italija. Osnivači Rimskog kluba bili su svi visoki dužnosnici NATO-a. Rimski klub je nastao iz međunarodne konferencije, 1965. godine, pod nazivom "Uvjeti svjetskog poretka", u Villi Serbelloni, Bellagio, koja je u vlasništvu Rockefellerove zaklade, a koju je sponzorirao CIA-in paravan, Kongres za kulturnu slobodu (CCF), uz potporu Fordove zaklade i Američke akademije umjetnosti i znanosti. Godine 1959. je Vila Serbelloni postala vlasništvo Rockefellerove zaklade, kao ostavština američke nasljednice Helene "Elle" Holbrook Walker, kojoj je 1939. godine kupio vilu suprug Alessandro, 1. vojvoda od Castel Duina, iz bogate dinastije Thurn od Taxisa, koja je dugo imala veze sa Rothschildima, Iluminatima i Azijskom braćom.
Osnivači Rimskog kluba bili su svi visoki dužnosnici NATO-a. Među njima su bili Aurelio Peccei (predsjednik Fiata, ujedno bio i predsjednik Ekonomskog odbora Atlantskog instituta) i Alexander King (suosnivač, generalni direktor za znanstvene poslove Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj ili OECD). Krajem listopada 1968. godine, pola godine nakon osnivačkog sastanka Rimskog kluba, OECD je, u suradnji sa Rockefellerovom zakladom, održao "Radni simpozij o dugoročnom predviđanju i planiranju".
Rani član i podupiratelj Rimskog kluba bio je Idries Shah koji je, kako izvještava Robert Dreyfuss u knjizi "Talac Homeinija", radio sa Muslimanskim bratstvom u Londonu. Godine 1965. je Shah osnovao SUFI (Društvo za razumijevanje temeljnih ideja) i prozvao se Velikim Šeikom, ne samo reda Nakšibendija, već svih sufijskih redova. Znanstvenici, poput Alexandera Kinga, održali su nekoliko prezentacija u Institutu za kulturna istraživanja (ICR), koji je Shah izvorno osnovao 1965. godine, kao Društvo za razumijevanje temeljnih ideja (SUFI). Među ostalim posjetiteljima, učenicima i budućim učenicima, bili su pjesnik Ted Hughes, romanopisci Alan Sillitoe i Doris Lessing, zoolog Desmond Morris i psiholog Robert Ornstein (sa Oscarom Naranjom napisao knjigu "O psihologiji meditacije", 1971.). Tijekom sljedećih godina Shah je osnovao Octagon Press kao sredstvo distribucije reprinta prijevoda sufističkih klasika. Nekoliko Shahovih knjiga, Mulla Nasrudin, koje se smatraju folklornim dijelom muslimanskih kultura, predstavljene su kao sufijske parabole, a o njima se raspravljalo i u Rand Corporation.
Listopadsko iznenađenje
Na konferenciji u Lisabonu, u studenom 1977. godine, koju je sponzorirao Međureligijski mirovni kolokvij (organizacija koju su osnovali Cyrus Vance i Sol Linowitz) - Peccei je kovao zavjeru sa nekoliko vodećih članova Muslimanskog bratstva, posebno sa Seyyedom Hosseinom Nasrom sa Sveučilišta u Teheranu, koji je bio vrlo aktivan tijekom iranske revolucije 1979.godine. Naime, godine 1974. Farah Pahlavi, iranska carica, ovlastila je Nasra, svog osobnog tajnika, neka osnuje Carsku iransku akademiju za filozofiju, prvu akademsku instituciju koja je vođena u skladu sa intelektualnim načelima Tradicionalističke škole.
Nasr je također imao bliske veze s nekoliko važnih američkih znanstvenika, poput Hustona Smitha. Wikileaks je nedavno objavio četiri depeše koje se odnose na Nasra, a koje utvrđuju njegove veze sa Henry Kissingerom i direktorom CIA-e Richard Helmsom, još davne 1976. godine. Nasr, bliski prijatelj iranskog šaha, profesor je islamskih studija na Sveučilištu George Washington. Za vrijeme šaha, Nasr je vodio časopis akademije, 'Sophia Perennis'. Također je ponudio Peter Lamborn Wilsonu (poznat i kao Hakim Bey, osnivač Maurske ortodoksne crkve Amerike, MOCA) mjesto urednika časopisa, koji je uređivao od 1975. do 1978. godine. Nasr je otac Valija Nasra, koji je trenutno dekan Škole za napredne međunarodne studije Johns Hopkins u Washingtonu DC, i viši suradnik za vanjsku politiku na Brookings Institutionu. Pojavio se u emisiji "The Daily Show" sa Jonom Stewartom, a zbog točnosti svojih političkih predviđanja - Nasr je bio proglašen pronicljivim prognozerom.
Sastanak Seyeda Hosseina Nasra sa iranskim šahom
Carterova administracija, potaknuta njegovim savjetnikom za nacionalnu sigurnost, Zbigniewom Brzezinskim, surađivala je sa Britancima da bi svrgnuli šaha i postavila Homeinija. U studenom 1978. godine, predsjednik Carter imenovao je George Balla, također člana Trilateralne komisije, za voditelja posebne radne skupine Bijele kuće za Iran, pod vodstvom Brzezinskog. Ball je također preporučio SAD-u neka odustanu od podrške šahu u korist Homeinija. Ubrzo nakon toga, u studenom 1979. godine, David Rockefeller se upleo u međunarodni incident. On i Henry Kissinger, zajedno sa John J. McCloyem i Rockefellerovim pomoćnicima, nagovorili su predsjednika Cartera, putem američkog State Departmenta, neka primi šaha u SAD na bolničko liječenje limfoma. Ova akcija izazvala je ono što je postalo poznato kao Iranska talačka kriza, kada su studenti, pripadnici Fedayeena su preuzeli američko veleposlanstvo u Teheranu, 04. studenog 1979. godine, gdje je 52 Amerikanca držano taocima 444 dana.
Prema Barbari Honegger, koja je bila istraživačica i politička analitičarka u kampanji Reagana/Busha 1980. godine, William Casey i drugi predstavnici Reaganove predsjedničke kampanje sklopili su dogovor sa Irancima, kako bi odgodili oslobađanje Amerikanaca do nakon predsjedničkih izbora u studenom 1980. godine. Obećali su im da će dobiti bolji dogovor ako pričekaju Carterov poraz. Ona tvrdi da je prodaja oružja Iranu bila dio tog dogovora.
U intervjuu za državni Radio Audizioni Italiane (RAI), najveću televizijsku tvrtku u Italiji, Richard Brenneke, koji je tvrdio da je bivši agent CIA-e, rekao je da je Gladio također bio uključen u zavjeru Oktobarsko iznenađenje, u odgodu oslobađanja američkih talaca, kao i u operaciju Iran-Contra. Nadalje je tvrdio da je P2, pod vodstvom Licija Gellija, iskoristio dio financijskih sredstava koje je CIA stavila na raspolaganje za osnivanje agencija u Zapadnoj Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. Tvrdio je da George Bush, tadašnji direktor CIA-e, ne samo da je znao za sve aktivnosti CIA-e u Italiji, već je zapravo bio jedan od njihovih organizatora.
20. siječnja 1981. godine, u trenutku kada je Reagan završio svoj 20-minutni inauguracijski govor i nakon što je položio predsjedničku prisegu - Iranci su pustili 52 američka taoca u američki pritvor, nakon što su proveli 444 dana u zatočeništvu. Međutim, kako je otkrio Gary Sick, časnik američke mornarice, koji je služio u osoblju Vijeća nacionalne sigurnosti pod Fordom, Carterom i Reaganom, u knjizi "Oktobarsko iznenađenje: Američki taoci u Iranu i izbor Ronalda Reagana": Reaganova predsjednička kampanja uključivala je tajne razgovore sa iranskim čelnicima da bi se odgodilo oslobađanje talaca i time potkopala Carterova vjerodostojnost. Sporazum je uključivao pošiljke oružja iz SAD-a i Izraela, koje su Iranci trebali za svoj rat sa Irakom, čime je započeo niz transakcija, koje će se razviti u Operaciju Iran-Contra.
Reaganova strateška obrambena inicijativa (SDI)
Mir kroz snagu
Unatoč umirovljenju 1979. godine, kontroverze su nastavile pratiti Shackleyja zbog njegove navodne umiješanosti u velike skandale tijekom Reaganove ere, uključujući Oktobarsko iznenađenje, a kasnije i aferu Iran-Contra, sredinom 1980-ih. Reagan je bio dugogodišnji član ASC, prije izbora za predsjednika. Dva istaknuta podupiratelja ASC-a, naftaši A.C. Rubel i Henry Salvatori, također su bili dio trojca milijunaša iz Los Angelesa koji su lansirali Reagana u politiku, nakon poraza Goldwatera 1964. godine. Reagan je više puta pripisao ASC-u zasluge za pružanje cjelokupne teme za upravljanje njegovim predsjedništvom. Supredsjedatelj ASC-a tijekom 1980-ih, bio je James Jesus Angleton. Godine 1976., ubrzo nakon prisilnog umirovljenja iz CIA-e, Angleton je osnovao Fond za sigurnost i obavještajne poslove (SIF). John M. Fisher, osnivač i dugogodišnji predsjednik ASC-a, bio je osnivački direktor SIF-a. Među ostalim karijernim časnicima CIA-e, povezani sa strateškim odborom ASC-a, bili su: Richard Bissell (zamjenik direktora CIA-e pod Allenom Dullesom), bivši zamjenik direktora CIA-e Ray Cline (također i supredsjedatelj i član Shackleyjevog tajnog tima), te Daniel Arnold (časnik CIA-e koji je očito bio duboko upleten u trgovinu drogom).
Jimmy Carter i Leonid Brežnjev potpisuju sporazum SALT II, 18. lipnja 1979. godine, u dvorcu Hofburg u Beču.
Nakon što je Jimmy Carter postao predsjednik, 1977. godine, ASC je počeo organizirati protivljenje njegovim planovima za ratifikaciju sporazuma SALT II. U tu svrhu, ASC i ASCF su, 1978. godine, osnovali Koaliciju za mir kroz snagu (CPTS), također kako bi galvanizirali mrežu desničarske podrške za poraz kandidata Demokratske stranke 1980. godine. John Singlaub bio je predsjednik CPTS-a, a kako je detaljno opisao Russ Bellant, u knjizi "Stari nacisti, nova desnica i Republikanska stranka", imao veze sa Le Cercle, te im je služio kao spona između nacističkih kolaboracionista, fašista i Reaganove administracije.
"Mir kroz snagu" (1952.) bio je naslov knjige o obrambenom planu Bernarda Barucha, kuma Vojno-industrijskog kompleksa, koji je bio naveden među osnivačima, dobrotvorima i stratezima ASC-a. Kao predsjednički kandidat, Reagan se pridružio CPTS-u 1978. godine, a nakon njegove pobjede (1980.) ASC postaje snažno zastupljen u tranzicijskim timovima i njegovoj novoj administraciji. CPTS je favorizirao vojnu nadmoć nad Sovjetskim Savezom, što je bilo flagrantno kršenje sporazuma SALT II, koji je u to vrijeme razmatrao Kongres. ASC je producirao film "Napad na Ameriku!", koji je emitiran na 28 postaja u zimu 1980. godine. Film je prikazao urbane scene nasilnog vojnog sukoba, sa naracijom o širenju komunizma i prijetnji SAD-u od Kube i Srednje Amerike. Drugi film, koji je za CPTS snimio ASC, nosio je naziv "Sindrom SALT", i emitiran je više od 1000 puta. ASC je producirao niz takvih filmova za televiziju promovirajući nove sustave naoružanja, obično djelomično financirane od strane velikih obrambenih dobavljača.
Dok se CPTS sve više uključivao u izbore i lobiranje za prioritete Reaganove administracije, broj organizacija u Koaliciji je narastao sa 40-tak (1978.) na 171 (1986.), dakle kroz 10 godina. Važan član Koalicije bilo je Vijeće baštine republikanskih skupina (RHGC), čiji je osnivački predsjednik bio Laszlo Pasztor, bivši član Mađarskog streličarskog križa i osnivački predsjednik RHGC. Potpredsjednik RHGC-a bio je Philip A. Guarino, savjetnik Republikanskog nacionalnog odbora i počasni američki član zloglasne masonske lože P2. Michelle Sindona i Gelli iz P2 bili su suradnici Guarina. Za predsjednicu je, 1987. godine, imenovana je Anna Chennault, supruga generala Clairea Chennaulta. Stekla je slavu tijekom 1950-ih i 60-ih kao vatrena zagovornica diktature Chiang Kai-Sheka na Tajvanu. Također, Anna je bila članica Kineskog lobija, koji je godinama bio usko povezan sa autoritarnim tajvanskim režimom.
Aktivnosti čelnika RHGC-a, Karola Sitka, provodile su se u dogovoru sa Antiboljševičkim blokom naroda (ABN), što je bio zajednički milje u kojem su se mnogi članovi CPTS-a povezivali i umrežavali. ABN je to ime uzeo 1946. godine, te tvrdi da izravno potječe od Komiteta pokorenih naroda koji su, 1943. godine, osnovali Hitlerovi saveznici, uključujući: Organizaciju ukrajinskih nacionalista (OUN) i Ukrajinsku pobunjeničku armiju (UPA). Sitko je bio i organizator zapadnonjemačke podružnice Zaklade Zapadni ciljevi. Kada je Jaroslav Stetsko, istaknuta osoba u OUN-u i koji je vodio ABN, posjetio Bijelu kuću, 1983. godine, njegova je supruga, Slava Stetsko, koja je živjela u Münchenu, pozvala ABN da podrži Reaganov ponovni izbor. Ponovila je poziv podružnicama ABN-a i tijekom predsjedničkih izbora 1984. godine. Reaganova kampanja surađivala je sa ABN-om, uz predsjednika RHGC-a, Michaela Sotirhosa, voditelja Etničke grupe birača za kampanju Reagan-Bush , na konferenciji ABN-a u New Yorku, 1984. godine. Sotirhos je, u intervjuu rekao: "Vijeće je bilo ključna točka etničke kampanje Reagan-Bush... Odluka o korištenju Skupina republikanske baštine donesena je na sastanku o strategiji kampanje, na kojem su sudjelovali Paul Laxalt, Frank Fahrenkopf, Ed Rollins i drugi."
General i gospođa John K. Singlaub u razgovoru sa Yaroslavom Stetskom, predsjednikom ABN-a, i dr. D. Waltscheffom, bivšim državnim tajnikom Bugarske (1982.)
Reagan je svoju Stratešku obrambenu inicijativu (SDI), popularno poznatu i kao program "Ratovi zvijezda", ključnim projektom ASC-a, smatrao temeljem svoje strategije Mir kroz snagu. SDI je rezultat napora kontakta iz Le Cerclea, umirovljenog general-pukovnika Daniela O. Grahama, koji je bio supredsjedatelj CPTS-a. Kao Malteški vitez, Graham je bio član ASC-a i bliski suradnik Johna Singlauba, kao i član Zaklade Heritage; bio je i zamjenik ravnatelja CIA-e pod Williamom Colbyjem od 1973. do 1974. godine, a zatim ravnatelj Obrambene obavještajne agencije DIA od 1974. do 1976. godine. Graham je bio i potpredsjednik američke podružnice WACL-a, te je obnašao dužnosti u počasnim odborima Američkih prijatelja antiboljševičkog bloka nacija.
U ožujku 1982. godine, Graham i predsjednik Heritage Foundation, Ed Feulner, iznijeli su rezultate studije koja je potaknula Reaganovu administraciju usvojiti sveobuhvatne poteze za razvoj i vojne i mirnodopske upotrebe svemira. 23. ožujka 1983. godine, Reagan je u nacionalnom, televizijskom govoru, najavio SDI. Godine 1984. osnovana je Organizacija za stratešku obrambenu inicijativu (SDIO) kako bi nadzirala program. Kako su objasnili Thomas Bodenheimer i Robert Gould, SDI je bio: "...središnji vojni cilj desničarskog pokreta, kako su to izrazili analitičari Hoover Institutiona i Heritage Foundationa, snažno konzervativni članovi Kongresa i desničarske organizacije, poput Američkog vijeća sigurnosti. SDI okuplja ponekad zavađene niti konzervativnog pokreta: tradicionalnu desnicu, Novu desnicu, neokonzervativce i vojnu desnicu."
LaRoucheov pokret
Partneri CPTS-a uključivali su brojne organizacije povezane sa ASC-om, i one u koje su bili uključeni nacistički kolaboracionisti, kao npr. Red sv. Ivana Jeruzalemskog (poznat i kao Shickshinny Knights), Liberty Lobby i LaRoucheova organizacija. Zanimljivo je što je da je Lyndon LaRouche tvrdio kako je Reaganova SDI bila njegova ideja. Tvrdnja nije toliko nevjerojatna, jer je LaRouche bio u kontaktu sa članovima Shackleyjevog Tajnog tima. LaRouche je bio neborac u američkoj vojsci tijekom Drugog svjetskog rata, nakon čega kratko povezan sa Komunističkom partijom SAD-a, te se 1949. godine pridružio Trockističkoj socijalističkoj radničkoj stranci (SWP). Unutar SWP-a, LaRouche je bio dijelom frakcije pod nazivom Revolucionarna tendencija, koju je SWP kasnije isključio. LaRouche se zatim pridružio Spartacističkoj ligi, prije nego što je osnovao Nacionalni klub za radničke odbore (NCLC), skupinu koja se prethodno predstavljala kao ljevičarska, ali je zapravo uznemiravala antinuklearne i druge ljevičarske demonstracije, uz pomoć Western Goalsa (1979. ih osnovao Singlaub, uz podršku Nelsona Bunkera Hunta). NCLC je imao za cilj preuzeti kontrolu nad Studentima za demokratsko društvo (SDS), ali SDS je isključio NCLC 1969. godine.
LaRouche je, 1973. godine, osnovao i Američku laburističku stranku, kao političko krilo NCLC-a. LaRoucheov pokret obuhvaća mnoge organizacije i tvrtke diljem svijeta koje vode kampanje, prikupljaju informacije, te objavljuju knjige i periodične publikacije. Među publikacijama je bio i 'Executive Intelligence Review', osnovan 1974. godine. Ostali periodični časopisi su bili: New Solidarity, Fusion Magazine, 21st Century Science and Technology i Campaigner Magazine. Političke stranke, povezane sa LaRoucheom nominirale su stotine kandidata za nacionalne i regionalne dužnosti u SAD-u, Kanadi, Švedskoj, Danskoj, Njemačkoj, Australiji i Francuskoj, i to gotovo 30 godina. LaRouche se osam puta kandidirao za predsjednika SAD-a, na svim predsjedničkim izborima (1976.-2004.). Prvi put za vlastitu američku Laburističku stranku. U sljedećih sedam kampanja kandidirao se za nominaciju Demokratske stranke.
LaRoucheov pokret smatra se marginalnim političkim kultom. Od njihovih se članova očekivalo da se u potpunosti posvete stranci i stave joj na raspolaganje svoju ušteđevinu i imovinu, uzimaju kredite u njezino ime, a stranački dužnosnici odlučivali bi sa kim bi svaki član trebao živjeti. Članovi diljem svijeta slali bi informacije u sjedište NCLC-a, koje bi ih distribuiralo putem brifinga i drugih publikacija. LaRouche je organizirao mrežu kao niz novinskih službi i časopisa, što kritičari tvrde da je zato da bi se dobio pristup vladinim dužnosnicima pod medijskom zaštitom. Godine 1984., Norman Bailey, bivši viši službenik Vijeća za nacionalnu sigurnost Sjedinjenih Država, opisao je LaRoucheov istraživački tim kao "jednu od najboljih privatnih obavještajnih službi na svijetu". U početku je stranka "propovijedala marksističku revoluciju", ali su 1977. godine prešli sa ljevičarske na desničarsku politiku. LaRouche je izjavio 1978. godine: "Nije potrebno nositi smeđe košulje da biste bili fašist... Nije potrebno nositi svastiku da biste bili fašist... Nije potrebno nazivati se fašistom da biste bili fašist. Jednostavno je potrebno biti jedan od njih!"
Cartov Liberty Lobby i neki elementi KKK su uspostavili kontakte sa LaRoucheovom, navodno marksističkom organizacijom, 1974. godine. Lobi slobode branio je svoj savez sa LaRoucheom rekavši da je njegova američka Laburistička stranka uspjela "zbuniti, dezorijentirati i dezinformirati ljevicu". Roy Everett Frankhouser, Jr., bivši član Rockwellove Američke nacističke stranke, Veliki zmaj KKK, bio je LaRoucheov sigurnosni savjetnik. Frankhouser je također bio organizator skupine Minutemena i član Stranke za prava nacionalnih država, Stranke nacionalne renesanse, Lobija slobode i Vijeća bijelih građana. Frankhouserov homoseksualni ljubavnik i suradnik, Dan Burros, bio je naveden u adresaru Leeja Harveyja Oswalda. Burros je počinio samoubojstvo 1965. godine, u Frankhouserovom stanu, kada je njegovo židovsko podrijetlo razotkriveno u The New York Timesu.
Godine 1972. je Frankhouser marširao Petom avenijom, na Manhattanu, nosio je crnu uniformu jurišnika, tako prkoseći gradskoj zabrani nošenja nacističke odjeće u javnosti. Iste godine, Frankhouser se obratio FBI-u sa prijedlogom da radi kao doušnik, nudeći informacije o skupinama, kao što su: crni militanti, Židovska obrambena liga (JDL), Irska republikanska armija i Crni rujan. Vijeće za nacionalnu sigurnost odobrilo je misiju, te je poslan u Kanadu da se infiltrira u Crni rujan, ali nije uspio. Frankhouser je osuđen za zavjeru za prodaju 240 funti ukradenog dinamita 1975. godine, što je korišteno u bombaškom napadu na školski autobus u Pontiacu, Michigan, u kojem je ubijen jedan čovjek. Tijekom suđenja otkrio je da je vladin doušnik, rekao kako je djelovao u ime Američkog ureda za alkohol, duhan i vatreno oružje (ATF), iako je vlada porekla tu tvrdnju. LaRouche je pokrenuo pravnu borbu u Frankhouserovo ime. Kada je LaRoucheov pokret saznao da je Frankhouser doušnik, na to je gledao kao dokaz kontrole ekstremne desnice nad "FBI-CIA-Rockefeller-Buckley". Frankhouser je postao sigurnosni savjetnik za LaRouchea 1979. godine, nakon što je uvjerio LaRouchea da je aktivno povezan sa američkim obavještajnim agencijama.
LaRouche je angažirao Mitchella WerBella, paravojnog instruktora i trgovca oružjem, kao i kolegu Johna Singlauba iz ASC-a, iz njihovih zajedničkih dana u OSS-u u Kini. WerBell je izbjegao odvojene optužnice za krijumčarenje oružja i trgovinu drogom; također je bio u kontaktu sa članovima Tajnog tima, poput Teda Shackleyja i Richarda Secorda, a navodno je jednom plaćen putem Nugan Hand Bank. Prema Peteru Daleu Scottu, deset dana prije umirovljenja, Singlaub je prisustvovao sastanku desničara koji "nisu mislili da se zemlja vodi kako treba i bili su zainteresirani da nešto poduzmu po tom pitanju". WerBell je upoznao LaRouchea sa Singlaubom, koji je kasnije rekao da su članovi pokreta implicirali da bi vojska mogla pomoći u tome "da se zemlja riješi problema".
WerBell je radio kao "osobni savjetnik za sigurnost" Lyndona LaRouchea, u navodnoj zavjeri za prijetnju od državnog udara. Kako je primijetio Peter Dale Scott: "Ono što ovo čini uznemirujućim jest to što se tada sumnjalo da LaRoucheov pokret traži disidentskog generala koji će predvoditi vojni udar". WerBell je upoznao LaRouchea sa Larry Cooperom, policijskim kapetanom u Powder Springsu u Georgiji, gdje je WerBell vodio kamp za protuterorističku obuku za članove LaRoucheove organizacije. Prema Cooperu: LaRouche je predložio atentat na Jimmyja Cartera, Zbigniewa Brzezinskog, Josepha Lunsa i Davida Rockefellera. Frankhouser je svjedočio da su ga članovi LaRoucheove organizacije zamolili neka ubije Henry Kissingera. Međutim, 1984. godine je LaRouche rekao da su optužbe koje dolaze iz WerBellovog kruga izmišljotine, i potekle su od operativaca FBI-a i drugih agencija. "Mislim da su to hrpa čudaka najgoreg oblika", kasnije je Singlaub napisao o LaRoucheovoj organizaciji. "Govorio sam WerBellu da ako nisu prerušeni marksisti, onda su najgora skupina antisemitskih Židova [sic!] koju sam susreo. Stvarno sam zabrinut za ove tipove; čini se da uspijevaju osvojiti neke ljude."
Gregory Rose, bivši šef kontraobavještajne službe zadužen za LaRouchea, rekao je: iako je LaRoucheov pokret imao opsežne veze sa Liberty Lobbyjem, postoje i opsežni dokazi o vezi sa Sovjetskim Savezom. Kao što Dennis King detaljno opisuje u knjizi "Lyndon LaRouche i novi američki fašizam", od 1974. do otprilike 1983. godine su se članovi LaRoucheove mreže više puta sastajali i dijelili informacije sa časnicima KGB-a i drugim sovjetskim dužnosnicima. LaRouchovci su tvrdili kako su oni služili kao "'otvoreni kanal' kroz koji je KGB mogao prenositi 'politički relevantne' informacije CIA-i i obrnuto."
LaRoucheovi suradnici su nekoliko godina bili u kontaktu sa članovima Reaganove administracije, vezano uz LaRoucheove ideje o svemirskom oružju, ili onome što je postalo Strateška obrambena inicijativa (SDI). Njegov prijedlog bio je da Sjedinjene Države i Sovjetski Savez zajednički razviju sustave koji bi vremenom uklonili opasnost od napada balističkim raketama. Između veljače 1982. i veljače 1983. godine, uz odobrenje Vijeća za nacionalnu sigurnost, LaRouche se sastao sa predstavnikom sovjetskog veleposlanstva, Evgenijem Šeršnevom, kako bi razgovarali o toj ideji. LaRouche je kasnije pripisao raspad Sovjetskog Saveza njegovom odbijanju da posluša njegov savjet i prihvati Reaganovu ponudu za dijeljenje tehnologije.
Zabrinut prijetnjom SDI, sovjetski predsjednik Mihail Gorbačov više je puta, na svoja četiri sastanka na vrhu sa Reaganom, pokušao blokirati njegov razvoj i primjenu. Gorbačov je na kraju priznao da se Rusija ne može natjecati sa Sjedinjenim Državama u utrci u naoružanju i pristao okončati Hladni rat. Iako su mnogi čimbenici doprinijeli raspadu Sovjetskog Saveza, povjesničari se slažu da je jedan od najistaknutijih bila Reaganova predanost SDI-ju.
Nastavlja se....
Add comment
Comments