New Age (1. dio)

Neokonzervativizam

Henry Regnery, član ASC-a i osnivač 'Regnery Publishing', zajedno sa Williamom F. Buckleyjem, Malteškim vitezom i članom Skull and Bones, osnovao je 1964. godine Philadelphia Society, kojem su pripadali mnogi koji su znatno utjecali na neokonzervativni  pokret u Sjedinjenim Državama. Osnivanju su pridonijeli i M. Stanton Evans i Milton Friedman. Među bivšim predsjednicima Društva su: Edwin Meese, Midge Decter i George H. Nash. Sastanci Philadelphia Society privukli su tvrdokorne konzervativce i neokonzervativce, poput osnivača Heritage Foundationa, Paula Weyricha; neonacista Rogera Pearsona, koji je bio povezan sa  Pioneer Fundom i osnovao neonacističku Sjevernu ligu; Erika von Kuehnelt-Leddihna; Williama Caseyja; Richarda V. Allena; Richarda Pipesa; Ernesta W. Lefevera i Franka Shakespearea. Među značajnim govornicima na sastancima Društva bili su Vladimir Bukovsky, Friedrich von Hayek, Henry Hazlitt, Irving Kristol, Norman Podhoretz, George J. Stigler, George Gilder, Victor Davis Hanson, Eric Voegelin i Paul Ryan.

Predvođeni Buckleyjevim 'National Review', konzervativci Nove desnice na kraju su marginalizirali skupine poput Društva Johna Bircha i istjerali bijele supremaciste i antisemite. Buckleyjeva redefinicija konzervativizma kroz razvod od pripadnika Stare desnice stvorila je raskol koji je otvorio priliku za uspon neokonzervativaca. Neokonzervativni pokret, kako se uzdizao 1970-ih, artikulirao je drugačiju viziju od Stare desnice. Iako neokonzervativci nisu bili protiv New Deala kao Stara desnica, smatrali su da su kasniji događaji u Velikom društvu i Novoj ljevici otišli predaleko. Neokonzervativizam je bio pokret antisovjetskih liberala koji su prihvatili intervencionističku vanjsku politiku, posebno na Bliskom istoku. Zalagali su se posebno snažno za Izrael i vjerovali da bi Sjedinjene Države trebale pomoći u osiguravanju sigurnosti židovske države.

Iako ih je uglavnom branio National Review, neokonzervativci su predstavljali frakciju koja nije bila dio tradicije Američke židovske lige protiv komunizma (AJLAC) ili Instituta za međukolegijske studije (ISI), tradicionalnih neprijatelja Američkog židovskog odbora (AJC), koji je osnovan 1906. godine, uz pomoć Jacoba Schiffa. Neokonzervativci su, umjesto toga, imali svoje intelektualne korijene u mjesečnom časopisu AJC-a 'Commentary'. Povjesničar Richard Pells zaključuje: "Nijedan drugi časopis, u posljednjih pola stoljeća, nije bio tako dosljedno utjecajan, ili toliko središte glavnih rasprava, koje su transformirale politički i intelektualni život Sjedinjenih Država." 

U biti, neokonzervativizam je potaknut odbacivanjem politike američke Nove ljevice. Kao što je Robert Lind primijetio u 'The New Statesman': "Mnogi od njih započeli su kao antistaljinistički ljevičari ili liberali. Oni su proizvodi uglavnom židovsko-američkog trockističkog pokreta 1930-ih i 1940-ih, koji se između 1950-ih i 1970-ih pretvorio u antikomunistički liberalizam, a konačno u neku vrstu militarističke i imperijalne desnice, bez presedana u američkoj kulturi ili političkoj povijesti." 

Vođa neokonzervativaca bio je Irving Kristol, osnivač časopisa 'Encounter', koji je baš poput časopisa 'Commentary', bio blisko povezan sa frontom CIA-e u kulturnom Hladnom ratu, Kongresom za kulturnu slobodu (CCF). Objašnjavajući zašto je učinio promjenu na suprotnu stranu političkog spektra, Kristol je rekao: "Neokonzervativac je liberal kojega je opljačkala stvarnost." Kako je objasnio urednik Commentaryja, Norman Podhoretz: neokonzervativizam je "došao na svijet kako bi se borio protiv opasnih laži koje je širio radikalizam 1960-ih, i koje su tadašnje etablirane liberalne institucije prihvaćale kao istinu." Podhoretz i njegova supruga, Midge Decter, bili su među izvornim prvacima neokonzervativnog pokreta. Decter se školovala na Židovskom teološkom sjemeništu Amerike pod utjecajem sabatizma, a koji su osnovali studenti rabina Zechariasa Frankela. Bila je tajnica tadašnjeg urednika Commentaryja, Roberta Warshowa, i izvršna urednica Harper'sa pod Williejem Morrisom. Također je bila članica upravnog odbora Zaklade Heritage.

Neokonzervativci su se organizirali u neoliberalni Američki institut za poduzetništvo (AEI) i Zakladu Heritage da bi se suprotstavili liberalnom establišmentu. Zaklada Heritage je dio mreže desničarskih i neoliberalnih think-tankova, koje financiraju dobrotvorne zaklade i poznati CIA-ini frontovi, ali koje pak prvenstveno financira ExxonMobil. Tu su bile uključivene mnoge  druge zaklade povezanih sa Rockefellerom, poput Zaklade Lynde i Harryja Bradleyja, Zaklade Sarah Scaife i Zaklade John M. Olin, koje su također odgovorne za financiranje Zaklade Heritage i AEI-ja.

Nakon što je 'Ramparts' objavio informacije koje razotkrivaju CCF kao CIA-inu frontu, Kristol je napustio tu organizaciju krajem 1960-ih, i povezao se sa AEI-jem. Izjavljena misija AEI-ja, osnovane 1938. godine, i rani savjetnik je bio Milton Friedman, slijedi ekonomsku doktrinu neoliberalizma. Među osnivačima AEI-ja bili su rukovoditelji tvrtki Eli Lilly, General Mills, Bristol-Myers, Chemical Bank, Chrysler i Paine Webber. Do danas, upravni odbor AEI-ja sastoji se od vodećih čelnika iz velikih poslovnih i financijskih tvrtki.

John Mearsheimer i Stephen Walt, u svom kontroverznom bestseleru, "Izraelski lobi i američka vanjska politika", navode AEI kao glavni aspekt moćnog američkog cionističkog lobija, kojim dominira Američko-izraelski odbor za javne poslove (AIPAC), vodeća proizraelska lobistička organizacija u SAD-u. AIPAC je 1951. godine osnovao Isaiah L. "Si" Kenen. Kenen je izvorno vodio Američki cionistički odbor za javne poslove kao lobistički odjel Američkog cionističkog vijeća (AZC), krovne organizacije američkih židovskih skupina, koja se fokusirala na Izrael i uključivala Cionističku organizaciju Amerike (ZOA), izvorno osnovana 1897. godine kao Federacija američkih cionista (FAZ). Bivši predsjednici ZOA-e tijekom tog razdoblja bili su sabatejci Brandeis i Samuel Wise.

Zakladu Sarah Scaife osnovao je i vodio Richard Mellon Scaife, američki milijarder, glavni nasljednik Mellonovog carstva. Mellonovi su bili ključni sudionici fašističkog puča Američke lige slobode, a kasnije i u Zakladi crnog orla. Prema Georgeu Seldesu: Mellonovi su među 13 najmoćnijih obitelji u Sjedinjenim Državama, uz obitelji Ford,  du Pont, Rockefeller, ​​McCormick,  Hartford, Harkness, Duke, Pew, Pitcairn, Clark, Reynolds i Kress. Majka Richarda Mellona, Sarah, bila je nećakinja bivšeg ministra financija Sjedinjenih Država, Andrewa W. Mellona, ​​važnog podupiratelja Lige slobode i podupiratelja Hitlera. Andrewov sin bio je Paul Mellon, koji je služio u OSS-u u Europi tijekom rata i bio sunasljednik jednog od najvećih američkih poslovnih bogatstava, stečenih iz Mellon banke. Paul Mellon i njegova supruga osnovali su Zakladu Bollingen, u suradnji sa Joseph Cambellom, kako bi promovirali rad Carla Junga i tradicionalista poput vodećeg učenika Renéa Guénona, Anande Coomaraswamy, i člana Ur grupe Mircee Eliade. Bollingen je također financirao Geršoma Scholema i njegovo djelo "Sabbatai Zevi, mistični Mesija". 

Godine 1957., kada je 'Fortune' pripremio svoj prvi popis najbogatijih Amerikanaca, procijenio je da su Sarah Cordelia Mellon, njen brat Richard King Mellon i rođaci, Ailsa Mellon-Bruce i Paul Mellon, među osam najbogatijih ljudi u Sjedinjenim Državama.  Ailsa je bila udana za Davida Brucea, također bivšeg časnika OSS-a, a kasnije i američkog veleposlanika u Velikoj Britaniji. Rođak Sarah Cordelie, William Larimer Mellon stariji, osnivač Gulf Oil, bio je djed Williama Mellona Hitchcocka, koji je financirao Learyjeve LSD projekte na obiteljskom imanju Millbrook.

Godine 1964. je Scaife podržao kampanju senatora Barryja Goldwatera za predsjednika. Nakon nominacije, pratio je Goldwatera u obiteljskom avionu na zloglasni sastanak u Bohemian Grove u sjevernoj Kaliforniji. Razočarani Goldwaterovim razornim porazom, u studenom te godine, mnogi konzervativci zaključili su da na budućim izborima mogu pobijediti samo oponašajući napore demokrata. Bivši konzervativni kongresmen, Vin Weber, prisjetio se da su "ljudi sa desnice bili apsolutno uvjereni da postoji ogromna, ljevičarska zavjera". Scaife je pružao podršku konzervativnim i libertarijanskim ciljevima u Sjedinjenim Državama, uglavnom putem privatnih, neprofitnih zaklada, koje je kontrolirao: Zaklade Sarah Scaife, Zaklade Carthage i Zaklade Allegheny, kao i Zaklade obitelji Scaife. Podržavao je organizacije Javni interes i Nacionalni interes, obje povezane sa kumom neokonzervatizma, Irvingom Kristolom. Scaife subvencionira publikacije i emisije koje podržavaju konzervativne stavove, od svoje prve dodjele bespovratnih sredstava časopisu American Spectator, 1970. godine; New Criterion, kulturni časopis koji uređuje Hilton Kramer, bivši likovni kritičar New York Timesa; Reason, glasilo libertarijanske Zaklade Reason; i Commentary, mjesečni časopis Američkog židovskog odbora, koji godinama uređuje Norman Podhoretz. Scaife je također davao novac časopisu Encounter, koji je nekoć neizravno podržavala CIA.[19]

Osim AEI-ja i Zaklade Heritage, Scaife je također podržavao konzervativne i libertarijanske organizacije poput Instituta za međukolegijske studije (ISI) i Freedom House. Ali, Scaife je također podržavao određene istraživačke skupine za politiku, koje nisu izričito konzervativne, poput Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS), Nacionalne zaklade za demokraciju (NED) i Instituta za istraživanje vanjske politike (FPRI). Također je bio glavni donator zagovornika prava na pobačaj, uključujući Planned Parenthood.

Univerzalni fašizam 

Michael Ledeen, koji će kasnije postati vođa američkog neokonzervativnog pokreta, živio je u Italiji do kasnih 1970-ih, gdje je radio kao savjetnik za talijansku vojnu obavještajnu službu i održavao snažne veze sa desnicom u Italiji, uključujući Propagandu Due (P2) i njenog časnog majstora, Licija Gellija. Kao vatreni zagovornik Machiavellija, Ledeen je aktivno sudjelovao u orkestriranju crnog terora, sudjelovao je u onome što je nazvano Strategija napetosti, 1970-ih. Po nalogu Bijele kuće, Frank Wisner, direktor odjela za tajne akcije CIA-e Ureda za koordinaciju politike (OPC), osnovao je tajne vojske "u pozadini" diljem zapadne Europe, u suradnji sa MI6 i NATO-om. Koristili su fašističku mrežu terorista za provođenje lažnih terorističkih operacija, što bi se naknadno moglo pripisati komunistima, zato da bi potkopali njihov utjecaj u tim zemljama.

Ledeenove fašističke stavove oblikovao je George Mosse, njemački židovski emigrant, najpoznatiji po svojim knjigama i člancima koji su redefinirali raspravu i tumačenje nacizma i fašizma. Godine 1966. su on i Walter Laqueur osnovali 'Časopis za suvremenu povijest', koji su zajednički uređivali. Mosse je 1965. godine uputio Ledeena u Italiju, gdje su ga usvojila dva visoka dužnosnika, Renzo De Felice i grof Vittorio Cini, bivši ministar komunikacija u Mussolinijevom ratnom kabinetu, te mu omogućili pristup masonskim arhivima u Rimu i Veneciji. De Felice je najpoznatiji po opsežnoj biografiji Mussolinija, gdje tvrdi da je Mussolini bio revolucionarni modernizator u domaćim pitanjima, ali pragmatičar u vanjskoj politici i nastavljač realpolitike liberalne Italije. U djelu "Iluminati i revolucionarni misticizam, 1789.-1900.", De Felice je pratio fašizam do masonskih i martinističkih loža, koje su organizirale i jakobince u Francuskoj revoluciji 1789. godine. Napisao je: "Oduvijek sam imao određeni ukus, psihološki i ljudski interes, za određenu vrstu osobnosti koja je istovremeno hladnokrvna i luciferska. Postoji nešto zajedničko između mojih jakobinaca i određene vrste fašizma."

Godine 1974. se Ledeen preselio u Rim da bi proučavao povijest talijanskog fašizma. Dvije godine ranije napisao je doktorsku disertaciju, "Univerzalni fašizam: Teorija i praksa fašističke internacionale, 1928.–1936". Poput Mossea, djelo osuđuje popularno shvaćanje da je fašizam uspio dobiti podršku milijuna, "isključivo zato što su bili hipnotizirani retorikom darovitih govornika i manipulirani vještim propagandistima". Ledeen uzvraća: "Čini se uvjerljivijim pokušati objasniti njihov entuzijazam tretirajući ih kao vjernike u ispravnost fašističke stvari, koja je imala koherentnu ideološku privlačnost za veliki broj ljudi." Za Ledeena, kao i za fašističkog teoretičara, Giuseppea Bottaija,, ta privlačnost ležala je u činjenici da je fašizam "revolucija 20. stoljeća. Po prvi put, pokušalo se mobilizirati mase i uključiti ih u politički život zemlje", pritom je opisao fašističku državu kao "generator energije i kreativnosti". Prema Ledeenu:

"Da bi postigao najplemenitija postignuća, vođa se možda mora 'upustiti u zlo'. To je jeziv uvid koji je Machiavellija učinio toliko strašnim, vrijednim divljenja i izazivajućim... mi smo truli... Istina je da možemo postići veličinu ako, i samo ako, smo pravilno vođeni." 

U djelu "Što je Machiavelli (tajni Židov?) naučio od Mojsija", Ledeen navodi presedane da su Kolumbo i njegova posada vjerojatno bili Židovi, te da su isusovce osnovali Marani, da bi sugerirao kako je moguće da je i Machiavelli bio tajni Židov. Točnije, Ledeen vjeruje da je Machiavellijeva filozofija bila karakteristično nekršćanska, i zaključuje da je bio "barem donekle Židov, a možda čak i vrlo Židov". Prema Ledeenu:

"Machiavelli je neumorno osuđivao blage, opraštajuće, teme okretanja drugog obraza kršćanstva i umjesto toga pozivao na povratak starijim, predkršćanskim vrijednostima muške vrline, hrabrosti i spremnosti da se čine teške, ponekad čak i zle stvari,  koje se traže od velikih vođa, tema koja se eksplicitno nalazi u nekoliko lekcija Mišne, kao i implicitno u Tori." 

Prema Ledeenu: Machiavelli hvali starorimske i spartanske kraljeve, generale i cezare, nekolicinu suvremenika, ali veliki vođa u povijesti, prema njegovom mišljenju, bio je vođa i nove religije i nove države: Mojsije. Ledeen objašnjava: Mojsijev pokolj štovatelja Zlatnog teleta čini ga najvećim primjerom najuspješnijeg vrsta vođe: onoga koji je spreman upotrijebiti silu da bi ostvario svoju misiju. Prema Ledeenovom tumačenju, zapovijedi otkrivene Mojsiju uključivale su zabranu ubojstva, pa je znao da su sredstva koja je koristio "zla", ali je prepoznao da su nužna. Objasnio je Ledeen: "Machiavelli vam ne govori da budete zli, on jednostavno navodi činjenice: Ako vodite, biti će prilika kada ćete morati činiti neugodne, čak i zle stvari, ili biti uništeni."

Tim B

Neokonzervativci su se istaknuli savezništvom sa Nixonovom administracijom u pogledu vanjske politike, posebno podržavanjem Vijetnamskog rata i protivljenjem Sovjetskom Savezu. Novu strategiju neokonzervativaca prema SSSR-u je oblikovao još jedan bivši trockist, Albert Wohlstetter, vrlo utjecajni, ali kontroverzni "nuklearni" strateg Hladnog rata. Bio je, sa Henry Kissingerom inspiracija za film Dr. Strangelove. Wohlstetter je u dokumentu Američkog vijeća sigurnosti naveden da je među njegovim osnivačima, dobročiniteljima i stratezima. Bio je dominantna figura u RAND Corporation, obrambenom i informacijskom think-tanku. Wohlstetter je završio na Sveučilištu u Chicagu, gdje se pridružio Miltonu Friedmanu i Leu Straussu, i tamo je postao njegov štićenik. Kako je navedeno u recenziji knjige Alex Abella, "Vojnici razuma" u Washington Postu: "Nije toliko sam Wohlstetter koliko njegovi akoliti... imali veliki utjecaj u Washingtonu." Među njima su bili članovi Le Cerclea:  Richard Perle (koji je nekoć hodao s Wohlstetterovom kćeri) i Paul Wolfowitz, kao i Andrew Marshall, bivši RAND ekonomist u Ministarstvu obrane Donalda Rumsfelda.

Wohlstetter, koji se razvio u stručnjaka za teoriju igara i analizu sustava, uspio je dodati "prizvuk znanstvene analize", što je moglo biti "vrlo obmanjujuće", kako je objasnio Fred Kaplan, autor "Čarobnjaka iz Armagedona". Kaplan je objasnio: "Ponekad su se njegovi brojevi temeljili na izuzetno netočnim obavještajnim podacima, tako da su mogli biti puno manje točni nego što se mislilo." Wohlstetterova knjiga „Osjetljiva ravnoteža terora“ (1958.) imala je veliki utjecaj na oblikovanje razmišljanja washingtonskog vanjskopolitičkog establišmenta, posebno u naglasku na prijetnju od sovjetskog napada. Godine 1974. Wohlstetter je napisao publikaciju, gdje je optužio CIA-u za kronično podcjenjivanje sovjetskih vojnih sposobnosti.

Nakon što je Nixon bio prisiljen dati ostavku, 1974. godine, neokonzervativci su se udružili sa dvojicom desničara u administraciji njegovog nasljednika Geralda Forda, te iskoristili eskalaciju terorizma kao izgovor za usvajanje tvrdog stava protiv sovjetskog komunizma. To su bili: član Le Cercle (Krug), Donald Rumsfeld, novi ministar obrane, i Dick Cheney, Fordov šef kabineta. Dok su Nixon i Kissinger započinjali razdoblje detanta sa Sovjetskim Savezom, Rumsfeld je oživio staru paranoju i držao govore o sovjetskoj "stalnosti svrhe" izgradnje njihove vojne obrane zbog obrane od Sjedinjenih Država. CIA je demantirala optužbe, potvrdili su da su potpuna fikcija. No, Rumsfeld je iskoristio svoj položaj i nagovorio Forda da pokrene neovisnu istragu, za koju je inzistirao da će dokazati da postoji skrivena prijetnja Americi. Tu istragu bi vodila skupina neokonzervativaca, od kojih je jedan bio Paul Wolfowitz.

Rumsfeld i Wolfowitz željeli su veću moć nad CIA-om, pa su neokonzervativci za predsjedavajućeg istrage izabrali poznatog kritičara i povjesničara Sovjetskog Saveza, Richarda Pipesa, saveznika predsjednika Le Cerclea Briana Croziera. Poznato i kao Tim B, pokrenuo ga je predsjednik Ford u svibnju 1976. godine, pozvao skupinu vanjskih stručnjaka predvođenih Wolfowitzom neka procijene povjerljive obavještajne podatke o Sovjetskom Savezu da bi imali pristup istim dokazima kao i CIA, ali i ustanovili mogu li doći do drugačijih zaključaka. Direktor CIA-e William Colby zamoljen je neka odobri ovu inicijativu, ali je odbio, navodeći kako je teško "zamisliti da bi ad hoc neovisna skupina analitičara mogla pripremiti temeljitiju i sveobuhvatniju procjenu sovjetskih strateških sposobnosti nego što bi to mogla obavještajna zajednica". Colby je smijenjen sa dužnosti tijekom "Halloween masakra", što je zapravo bila velika reorganizacija Fordovog kabineta 1975. godine, kada je nekoliko istaknutih umjerenih republikanaca u administraciji zamijenjeno konzervativnijim osobama. Premda su se njegovi vrhunski analitičari protivili istrazi, Bush je provjerio sa Bijelom kućom, dobio odobrenje i 26. svibnja odobrio ovaj eksperiment.

Kada su se željeni zaključci Tima B pokazali potpuno neutemeljenima, izmislili su pretpostavku da su Sovjeti razvili sustave koji su toliko sofisticirani da ih nije moguće otkriti. Prema dr. Anne Cahn, koja je služila u Agenciji za kontrolu naoružanja i razoružanje između 1977. i 1980. godine, brojne procjene Tima B o tajnim sovjetskim sposobnostima bile su "fantazija": "Ako prođete kroz većinu specifičnih tvrdnji Tima B o sustavima naoružanja i samo ih pregledate jednu po jednu, sve su bile pogrešne." Napominje, npr. kako su apsurdno predložili da su radari oružje sa laserskim snopom. Ipak, neokonzervativci su osnovali lobističku skupinu i objavili nalaze Tima B. Nazvana je Odbor za sadašnju opasnost, kojem se pridružio sve veći broj političara, uključujući i predsjedničkog kandidata Ronalda Reagana.

Predsjedavajući 'Le Cercle', Brian Crozier i Chiang Kai-shek (1918.-2012.)

Institut za proučavanje sukoba (ISC)

Brian Crozier iz 'Le Cercle' je stvorio svoju obavještajnu mrežu "The 61", koju je financirala CIA i Heritage Foundation. Prema Davidu Teacheru: "suorganizatori" Cerclea bili su "disidenti i veterani angloameričke obavještajne zajednice – odmetnuti agenti": Ted Shackley; Nicholas Elliott (bivši visoki dužnosnik MI6, čiji su bliski prijatelji bili James Jesus Angleton, Kim Philby i Miles Copeland(; Donald Jameson, veteran CIA-inog Direktorata za operacije; i vođa skupine, Brian Crozier, britanski obavještajni agent i novinar koji je naslijedio Jean Violet na mjestu predsjednika Le Cerclea 1980. godine.

Crozier je pisao za Reuters i The Economist, bio je urednik za The Sunday Times i komentator za BBC. Također je pisao članke za CIA-in frontovski skup Vijeća za kulturnu slobodu (CCF), uz kolumnu za National Review. Kao veteran hladnog rata, Crozier je savjetovao britanski ISI, MI6, Odjel za istraživanje informacija (IRD) britanskog Ministarstva vanjskih poslova i CIA-u. Uspješno je pridobio Margaret Thatcher i Ronalda Reagana, te hvalio diktatore Pinocheta i Franca. Crozier je također osnovao propagandne skupine, uključujući Institut za proučavanje sukoba i Shield, koji je pomogao kod izbora Thatcher.

Godine 1977. Crozier će osnovati The 61, kako bi svlastita interna obavještajna služba Le Cerclea bila odvojena od vlade bilo koje pojedine nacije. U svojoj knjizi, "Free Agent", Crozier je opisao "The 61" kao "operativnu obavještajnu agenciju privatnog sektora", koja "pruža obavještajne podatke u područjima gdje su vladama zabranjena istraživanja" i "provodi tajne operacije protu-subverzije, u bilo kojoj zemlji gdje su takve akcije smatrane izvedivim". 61 je uključivao i generala vojske, Richard G. "Dick" Stilwella, bivšeg djelatnika Obavještajne agencije za obranu (DIA). Stilwell je blisko surađivao sa CIA-om 1950-ih i 1960-ih na razvoju američke politike protupobune, što je postavilo temelje za američki program pacifikacije za Vijetnam. Nakon što je služio u DIA-i, Stilwell je imenovan Reaganovim pomoćnikom ministra obrane zaduženim za administraciju i pridružio se odboru ASC. 

Godine 1970. je Crozier osnovao Institut za proučavanje sukoba (ISC), desničarsku propagandnu skupinu koju je podržavala CIA. Imao je veze sa Konzervativnim Klubom ponedjeljkom, glavnom političkom skupinom koja je odražavala zabrinutost zbog komunističke subverzije. Klub ponedjeljkom je osnovan unutar Konzervativne stranke (1961.) da bi okupljao branitelje južnoafričkog apartheida i Bijele Rodezije, protivili se politici dekolonizacije i imigracije premijera Harolda Macmillana.

Član, a kasnije i pokrovitelj Konzervativnog kluba ponedjeljkom, Julian Amery, istaknuti zastupnik konzervativne desnice sa  dugom poviješću vezanosti uz opsežne obavještajne podatake i koji će naslijediti Croziera na mjestu predsjednika Le Cerclea. Njegov otac, Leo Amery, mađarsko-židovskog podrijetla i aktivni slobodni zidar, bio je imenovan od strane Lorda Alfreda Milnera neka ga naslijedi u vođenju grupe Okruglog stola. Leo Amery također je pomogao u izradi Balfourove deklaracije. Julianov brat, John Amery, Britanski slobodni korpus (BFC), jedinica Waffen-SS, sastavljena od britanskih i dominijskih ratnih zarobljenika koje je regrutirala Njemačka. John je postao bliski suradnik Jacquesa Doriota, osnivača Parti Populaire Français (PPF). John je na kraju obješen zbog izdaje zbog regrutiranja i propagande za nacističku Njemačku. Julian Amery bio je na osnivačkoj konferenciji koju je u Berlinu organizirao Arthur Koestler za CIA-inu frontu, Kongres za kulturnu slobodu, i bio je član Međunarodnog upravnog odbora. U to vrijeme, Amery je bio jedan od vodećih članova Komisije za Srednju i Istočnu Europu Europskog pokreta.

Još jedan suradnik Kluba ponedjeljkom (Monday Club) bio je Ameryjev privatni tajnik kao ministar stanovanja, Sir Winston Churchill. Jedan od najranijih članova kluba bio je Sir John Biggs-Davison, konzervativni zastupnik iz Središnjeg vijeća PEU, uz  Otta von Habsburga i Florimonda Dammana, osnivača Academie Européenne des Sciences Politiques (AESP), koju je financirao Carlo Pesenti, prijatelj osnivača Le Cerclea Antoine Pinaya. Uključen je bio i George Kennedy Young, zamjenik šefa MI6, koji je bio uključen u CIA-in Projekt Ajax, puč protiv Mossadeqa u Iranu 1953. godine. Još jedan rani član bio je Geoffrey Stewart-Smith, kasnije konzervativni zastupnik od 1970. do 1974. godine, osnivač Foreign Affairs Circle, britanski odjel WACL-a.

Gotovo svi ključni djelatnici ISC-a su bili bivši djelatnici MI6, IRD, CCF ili FWF. ISC je bio dio londonske propagandne operacije CIA-e naziva Forum World Features (FWF). Godine 1965. je CIA odlučila upotrijebiti CCF za stvaranje novog propagandnog kanala, FWF-a, kojim je predsjedavao Crozier, i koji će postati jedan od glavnih tajnih propagandnih kanala CIA-e. Početnu kontrolu nad FWF-om vršila su dva časnika CIA-e, od kojih je jedan bio predsjednik CCF-a, Michael Josselson. Pravnu i financijsku infrastrukturu za FWF osigurao je jedan od CIA-inih "tihih kanala", milijunaš John Hay Whitney, bivši član OSS-a, bivši američki veleposlanik u Britaniji i budući izdavač International Herald Tribunea.

Financiranje FWF-a od strane CIA-e osigurao je i Crozierov stari američki prijatelj Frank Barnett iz Nacionalnog centra za strateške informacije (NSIC). Barnett je imao dugogodišnje iskustvo u propagandi Hladnog rata, budući je od 1958. do 1962. godine bio programski direktor Instituta za američku strategiju (IAS). IAS ima svoje podrijetlo u Američkom vijeću sigurnosti (ASC). Barnettov kolega u IAS-u bio je administrativni direktor IAS-a i general-bojnik zrakoplovstva Edward Lansdale. Barnett je napustio IAS 1962. godine radi osnivanja NSIC zajedno sa ratnim veteranom OSS-a, Williamom Caseyjem, budućim Reaganovim voditeljem kampanje i njegovim prvim direktorom CIA-e.

Barnett je nagovorio Richarda Mellona Scaifea, koji je financirao Heritage Foundation, neka financira i ISC i FWF. Američko vijeće sigurnosti (ASC) i Heritage Foundation imali su veze sa La Cercle preko 5 članova odbora ASC: generala Richarda G. Stilwella, starijeg člana Crozierovog 6I; člana Tima B i Le Cerclea, generala Daniela O. Grahama; generala Roberta Richardsona iz Heritage Foundationa; generala Lewisa Walta, osnivača Western Goals Germany; te člana odbora ASC-a i kasnijeg američkog senatora, admirala Johna S. McCaina, koji je bio republikanski kandidat na američkim predsjedničkim izborima 2008. godine. McCain, bivši vrhovni zapovjednik američkih pacifičkih snaga (CINCPAC), od 1968. do 1972. godine, bio je član odbora ASC i blisko surađivao sa  Crozierovim Institutom za proučavanje sukoba (ISC) Le Cerclea. Godine 1997. je časopis Time imenovao McCaina jednim od "25 najutjecajnijih ljudi u Americi".

Još jedan važan član ISC-a bio je Robert Moss, Crozierov bliski suradnik tijekom 1970-ih i 1980-ih. Moss će postati urednik Economist Foreign Reporta (1974.-1980.) i biti jedan od glavnih dezinformacijskih resursa CIA-e, posebno u kampanji destabilizacije čileanskog Salvadora Allendea (1973.). U radu (1971.), predstavljenom Međunarodnom institutu za strateške studije,  Moss je bio jedan od prvih koji je identificirao pojavu međunarodnog terorizma. Uređivao je tjednik 'Foreign Report' časopisa 'The Economist', pisao za mnoge druge publikacije, uključujući The Daily Telegraph, The New York Times Magazine, The New Republic i Commentary. Moss je, u siječnju 1976. godine, sastavio govor za Margaret Thatcher, gdje je upozorio na gomilanje sovjetske vojske, zbog čega su je novine sovjetske armije 'Crvena zvezda' nazvale "Čeličnom damom". 

Američki odbor ISC-a (USCISC), formalno pokrenut 1975. godine, bio je matično tijelo za Washingtonski institut za proučavanje sukoba (WISC). USCISC-om je predsjedavao George Ball, bivši državni podtajnik za ekonomske i poljoprivredne poslove pod Kennedyjem i Lyndonom Johnsonom. Jedan od osnivača Bilderberške skupine, Ball je bio treći sin Amos Balla Jr., potpredsjednika Standard Oila iz Indiane. Tijekom 1945. godine je Ball surađivao sa Jean Monnetom i francuskom vladom u pregovorima o Marshallovom planu. Tijekom 1950. godine je pomogao u izradi Schumanovog plana i Ugovora o Europskoj zajednici za ugljen i čelik. Ball je bio član CFR-a, kao i Upravnog odbora Bilderberške skupine, prisustvao je svim sastancima, osim jednom prije svoje smrti. Bio je američki veleposlanik pri UN 1968. godine, nakon čega je zaposlen u Lehman Brothers Kuhn Loeb, sve do svog umirovljenja 1982. godine. USCISC je uključivao bivše visoke časnike CIA-e, od kojih je najpoznatiji bio Kermit Roosevelt, veteran CIA-inog puča u Projektu Ajax, puču protiv Mossadegha u Iranu 1953. godine.

Još jedan bivši visoki časnik CIA-e u USCISC-u bio je Robert W. Komer. On je, zajedno sa svojim zamjenikom, William Colbyjem, bio glavni arhitekt zloglasnog programa Phoenix. Program Phoenix inspirirali su američki studenti generala Paula Aussaressesa, nakon što su poslali primjerak knjige "Modern Warfare", člana Cité catholique Rogera Trinquiera, Komeru, i ovaj je sa svojim  zamjenikom bio glavni arhitekt programa. 1968. godine je Komer imenovan veleposlanikom u Turskoj. No, nakon lokalnih nereda zbog njegove prisutnosti, napustio je javnu službu 1969. godine, te se pridružio RAND Corporationu, gdje je uspješno producirao studiju iz veljače 1972. godine, "Malajska kriza u retrospektivi: Organizacija uspješnog protupobunjeničkog napora".  Komer je na kraju vraćen u Carterovu administraciju, čiju je politiku nacionalne sigurnosti koordinirao njegov kolega i član USCISC, Zbigniew Brzezinski.

ISC je podržavao propagandne napore Le Cerclea protiv Sovjetskog Saveza, izrađujući profesionalne i autoritativne analize kako za širu javnost, tako i za specijaliziraniju publiku akademika, kreatora politike, policijskih dužnosnika i vojnih zapovjednika. Poticali su oživljavanje hladnoratovskog razmišljanja u suočavanju sa detantom i ponudili obuku o mjerama za borbu protiv "subverzije" policiji i vojsci. Početni kapital osigurali su CIA i naftne tvrtke poput Shella i British Petroleuma (BP). Antoine Pinay, koji je imao privilegiran odnos sa Nixonom i Kissingerom, osobno im je 1972. godine uručio Posebno izvješće ISC-a, "Europska sigurnost i sovjetski problem". Richard Pipes radio je sa ISC-om od kraja 1973. godine, kada je bio član Studijske skupine ISC-a za Bliski istok i čiji će nalazi biti objavljeni u ožujku 1974. godine, kao "Posebno izvješće: Sovjetski ciljevi na Bliskom istoku".

CSIS

Godine 1979. je NSIC osnovao Konzorcij za proučavanje obavještajnih podataka zbog niza konferencija u Washingtonu čiji će radovi imati značajan utjecaj na obrambenu politiku tijekom Reaganove administracije. Konferencije su okupile mnoge američke saveznike Le Cerclea i The 61. Prva konferencija bila je Kolokvij o analizi i procjenama, kojem su, između ostalih, prisustvovali Richard V. Allen, glavni savjetnik za vanjsku politiku guvernera Reagana i kontakt osoba iz 61, Trager i Godson iz NSIC-a, Ray S. Cline i njegov bliski prijatelj i suradnik Michael Ledeena, profesor Richard Pipes iz USCISC-a, i tadašnji zamjenik pomoćnika ministra obrane Paul Wolfowitz. Objašnjava Fred Landis: "Ledeen se preobrazio iz sitnog propagandista u stručnjaka za nacionalnu sigurnost kroz svoju poziciju u CSIS-u. Kada je Reagan preuzeo dužnost, Ledeen je bio jedan od preko 30 zaposlenika CSIS-a koji su se pridružili novoj administraciji." Ledeena su u CSIS doveli David Abshire i Walter (Ze'ev) Laqueur; bio je dijelom  izraelskog lobija u CSIS-u, zajedno sa Yonahom Alexanderom i Edwardom Luttwakom.

Kako je Landis naveo, nakon istraga Churchove komisije, CIA je bila prisiljena odustati od regrutiranja agenata iz medija. Stoga je CIA, kao alternativu, iskoristila intelektualce u think-tankovima poput CSIS-a, čiji je rad objavljen u publikacijama poput National Reviewa, Commentaryja, New Republica i Harper'sa. Financiranje CSIS-a djelomično osigurava Rockefellerova zaklada, ali i glavni financijeri iz naftnih kompanija i vojno-industrijskog kompleksa, uključujući: ExxonMobil, Bank of America, Boeing, Chevron, General Dynamics, Lockheed Martin, Northrop Grumman i Saudi Aramco. CSIS je formalno podružnica Sveučilišta Georgetown, ali svi njegovi uredi neovisni su o upravi ili fakultetu sveučilišta. Provodi studije politike i strateške analize, sa posebnim naglaskom na pitanja koja se tiču ​​međunarodnih odnosa, trgovine, tehnologije, financija, energetike i geostrategije.

Članovi CSIS-a su se probili do vrha američke politike, posebno tijekom Nixonove, Fordove i Reaganove administracije. Upravni odbor CSIS-a uključivao je mnoge bivše visoke vladine dužnosnike, uključujući: Henryja Kissingera, Zbigniewa Brzezinskog, Williama Cohena, Georgea Argyrosa i Brenta Scowcrofta. Unutar obavještajne zajednice, CSIS je poznat po tome što ima "neke od najpronicljivijih analiza i najinovativnijih ideja za jačanje naše nacionalne sigurnosti", prema bivšem direktoru CIA, Johnu Brennanu. U izvješću Sveučilišta u Pennsylvaniji o globalnim istraživačkim centrima za 2013. godinu, CSIS je rangiran kao think-tank broj jedan u svijetu za "vrhunske istraživačke centre za obranu i nacionalnu sigurnost". 

CSIS je pružio propagandu koju je CIA iskoristila za destabilizaciju čileanske vlade u pripremi za puč protiv Allendea 1973. godine, što je potaknuo Kissinger. Direktor latinoameričkih studija CSIS-a, James Theberge, napisao je izvješća koja su objavljena u čileanskim novinama 'El Mercurio' (financirala ih CIA). Iste godine, CSIS je zajedno sa ISC-om objavio knjigu "Stabilnost Kariba" (uredili je Moss i Theberge), gdje se raspravljalo o navodnom sovjetskom utjecaju u toj regiji.

Konferencija o komunističkoj prijetnji u Italiji, koju je sponzorirao CSIS, održana je tri mjeseca prije talijanskih izbora 1976. godine, gdje je sudjelovao Giulio Andreotti, čija je Kršćansko-demokratska stranka primila većinu od 75 milijuna dolara tajnih sredstava koje je CIA poslala Italiji od 1948. do 1976. godine, uz dodatnih 6 milijuna dolara potrošenih posebno za izbore 1976. godine. Među članovima ovog panela bili su: William E. Colby, Ray Cline, John Connally, Clare Booth Luce i Claire Sterling. Cline, član Shackleyjevog tajnog tima, također i viši suradnik u CSIS-u. Clare Luce, supruga člana Skull and Bonesa i vlasnika Time-Life, Henryja Lucea, bila je američka veleposlanica u Italiji, kada je Colby bio šef CIA-ine postaje u Rimu. Connally je tada bio član predsjedničkog Savjetodavnog odbora za vanjsku obavještajnu službu, nadzornog odbora CIA-e. Svi panelisti složili su se o potrebi za djelovanjem SAD-a da bi se spriječila komunistička pobjeda u Italiji, često bi naveli čileanski primjer kao "uspješan"  presedan. Govorili su da je Talijanska komunistička partija (FCI) prijetnja "nacionalnoj sigurnosti" SAD-a i NATO-a. Jedna od omiljenih propagandnih tema CIA-e, prema Colbyju, bila je optužba da je FCI bila tajno financirana od strane Rusa putem kompleksa uvozno-izvoznih tvrtki pod kontrolom stranke, a koje su se bavile trgovinom sa zemljama sovjetskog bloka.

Dan nakon konferencije CSIS-a, New Republic objavio je članak Claire Sterling i Ledeena, gdje je objavljeno da je Talijanska komunistička partija tajno financirana od Sovjeta. New Republic je u to vrijeme objavljivao Robert J. Myers, prijatelj Ray Clinea i bivši Colbyjev asistent u CIA-i. Myers je svjedočio sa Clineom u siječnju 1978. godine, na kongresnim saslušanjima o CIA-i i medijima, gdje je izjavio: "Uzajamni odnos između CIA-e i američkog tiska bio je vrijedan za obje strane, a često i za same pojedince čije su karijere mogle obostrano imati koristi od takvih veza." Slično tome, u studiji o reorganizaciji CIA-e, koju je sponzorirao CSIS, Cline je napisao: "Mislim da bi veze između naših najboljih obavještajnih analitičara i akademskih istraživača sa stručnošću u temama koje se proučavaju u Washingtonu trebale biti izgrađene daleko više, nego što je to bilo moguće zbog straha da je razmjena informacija i stavova s ​​CIA-om nekako korumpiran proces."

Teroristička mreža 

Noam Chomsky i Edward Herman nazvali su Ledeena "neokonzervativnim aktivistom i dezinformacionistom". Lažne priče, u koje je Ledeen bio uključen bile su: u Carterovoj administraciji je postojala KGB krtica, što je dovelo do gubitka Irana i Nikaragve; Sovjetski Savez je stajao iza Međunarodne terorističke mreže i pokušao ubiti Papu; Libijci, kao i Iranci, pokušali su ubiti predsjednika Reagana; te da su Fidel Castro i Tomas Borge glavni dileri narkotika. Prve četiri od ovih prevara, objašnjava Landis, bile su 'Platforma stranke Mossad' za američke izbore 1980. godine. Kako bi prodali svoju stručnost u području borbe protiv terorizma i prevarili američke konzervativce, predstavili su sovjetsku prijetnju. Pokušali su steći naklonost CIA-e i dodatno diskreditirati američki vanjskopolitički establišment, pokretanjem lova na navodne "krtice".

Godine 1980., dok je radio kao rimski dopisnik za 'New Republic', Ledeen je navodno surađivao sa desničarskim talijanskim obavještajnim časnicima na nizu operacija crne propagande. Samo dva tjedna prije izbora, u listopadu 1980. godine, New Republic je objavio široko razglašenu priču (koautori bili Ledeen i de Borchgrave) koja je pomogla Ronaldu Reaganu svrgnuti predsjednika Jimmyja Cartera. Pod naslovom "Gaddafi, Arafat i Billy Carter", tvrdili su da je predsjednikov brat posudio novac od Gaddafija iz Libije, te se tajno sastao sa vođom PLO-a Jaserom Arafatom. Nove optužbe osporili su Billy Carter i mnogi drugi, i nikada nisu potvrđene. Istraga Jonathana Kwitnyja iz 1985. godine, u Wall Street Journalu, izvijestila je da je članak u New Republicu bio dio veće dezinformacijske zavjere koju su vodili Ledeen i Francesco Pazienza, operativac P2 na najvišim razinama SISMI-ja, talijanske Vojne informacijske i sigurnosne službe, da bi utjecali n američke izbore.

Početkom 1980-ih, Ledeen se pojavio pred novoosnovanim Pododborom Senata za sigurnost i terorizam, uz bivšeg direktora CIA-e Williama Colbyja, autoricu Claire Sterling i bivšeg urednika Newsweeka, Arnauda de Borchgravea. Ledeen i de Borchgrave radili su za CSIS u to vrijeme. Sve četvoro je svjedočilo kako vjeruju da je Sovjetski Savez pružio materijalnu podršku, obuku i inspiraciju raznim terorističkim skupinama. Na Ledeena je utjecala bestseler knjiga Sterling iz 1981. godine, "The Terror Network" ("Mreža terora"), gdje se tvrdilo da su sve terorističke skupine, od PLO-a do skupine Baader-Meinhof u Njemačkoj i IRA-e, tajno djelovale od strane Sovjetskog Saveza. Prema Melvinu Goodmanu, voditelju Ureda za sovjetske poslove u CIA-i od 1976. do 1987. godine, tvrdnje o terorističkoj mreži zapravo su bile crna propaganda koju je stvorila CIA.

Član ISC-a Robert Moss i de Borchgrave, koji je bio viši savjetnik u CSIS-u i direktor Globalnog projekta organiziranog kriminala, radili su na dva ozloglašena dezinformacijska romana, "The Spike" (1980.) i "Monimbo" (1983.), oba napisana pod snažnim utjecajem Jamesa Jesusa Angletona, ispunjena zavjerama sovjetske subverzije pokrenute uz pomoć sandinističke vlade u Nikaragvi i suučesništvo ljevičarskih novinara u Europi. Moss i de Borchgrave također su zajedno radili u tvrtki za "analizu rizika", Mid-Atlantic Research Associates (MARA), zajedno sa John Reesom iz Društva John Birch. Moss je kasnije bio tvorac Aktivnog sanjanja, originalne sinteze rada sa snom i šamanizma.

Ipak, kako bi regrutirali predsjednika Reagana za svoje ciljeve, neokonzervativci su krenuli dokazivati da je sovjetska prijetnja daleko veća od onoga što je Tim B u početku predložio. Pokazali su da je većina terorističkih i revolucionarnih pokreta diljem svijeta dio tajne sovjetske zavjere. Kako je objasnio Joseph Trento (uz eksperiment Tima B):

"…Bush je konzervativcima dopustio neka prođu kroz vrata CIA-e, istovremeno diskreditirao liberale i njihov rad unutar Agencije. Ti konzervativci će jednog dana kontrolirati politiku i praksu obavještajne zajednice pod predsjednicima Ronaldom Reaganom, Georgeom H. W. Bushom i Georgeom W. Bushom. Početkom 1980-ih izvijestili su da Amerika vojno zaostaje za Sovjetskim Savezom i poticali bi masovno gomilanje američke vojne opreme. što se dogodilo pod Reaganom. Pod starijim Bushom poticali su Zaljevski rat (1991.), a pod mlađim Bushom podržavali nedokazani sustav raketne obrane i još jedan rat u Iraku."