Vratimo se opet malo u prošlost...

Le Cercle

Ogranci američkog fašizma, poput Stranke za prava nacionalnih država, Lobija slobode, Američke nacističke stranke (ANP), Stranke nacionalne renesanse (NRP), zajedno sa njihovim kolegama u Europi, Aziji i islamskom svijetu, WACL, Talijanski socijalni pokret (MSI) i Tajnu armije (OAS), bili su dijelom šire globalne mreže, na čelu sa poznatim nacističkim komandosom i tadašnjim agentom CIA-e, Ottom Skorzenyjem, vodećim arhitektom Fašističke internacionale. On je koordinirao međunarodnu brigadu bivših nacista putem mreže ODESSA. Početkom 1960-ih su veze između Kršćansko-demokratske unije (CDU) pod Adenauerom i njemačke tajne službe BND-a postale znatno snažnije, nego što će se općenito znati mnogo godina kasnije. Reinhard Gehlen je isto angažirao usluge svog prijatelja Otta Skorzenyja. Prema Skorzenyjevom biografu, Infieldu:

"Iz svog ureda u Madridu, Skorzenyjev utjecaj u Saveznoj Republici Njemačkoj uredno je primijetio svaki kancelar od Adenauera nadalje, a zapadnonjemačka vlada iskoristila je njegovu svjetsku slavu i iskustvo komandosa da bi ponovno uspostavila njemački prestiž i moć u drugim dijelovima svijeta." 

Godine 1974., Licio Gelli (talijanski financijer koji je služio kao časnik za vezu između talijanske vlade i nacističke Njemačke, bivši član MSI, časni majstor odmetnute masonske lože P2), tajno se sastao u američkom veleposlanstvu u Rimu sa Malteškim vitezom Alexanderom Haigom, bivšim vrhovnim zapovjednikom NATO, koji je u međuvremenu postao šef osoblja Bijele kuće predsjednika Nixona. Nakon što je diplomirao na West Pointu 1947. godine, Haig je bio pomoćnik generala MacArthura u Tokiju do 1951. godine i radio sa generalom Willoughbyjem. Dok je bio u Japanu, Haig se oženio kćeri generala Alonza Patricka Foxa, MacArthurovog zamjenika šefa osoblja. Primivši blagoslov Henryja Kissingera, američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost, Gelli je napustio sastanak sa obećanjem kontinuirane financijske podrške CIA-inoj mreži Gladio i njenom planu za "unutarnju subverziju". 

Osnivač Bilderberga, Antoine Pinay, i Conrad Adenauer 

Kissinger je bio član Le Cercle, sinarhističke organizacije koju je osnovao Antoine Pinay (1952.-1954.), prije njegovog sudjelovanja u osnivanju Bilderberg grupe. Le Cercle je veći dio stoljeća služio kao krovna organizacija Fašističke internacionale. Opisan je kao "međunarodna desničarska propagandna skupina koja okuplja aktivne ili umirovljene obavještajne časnike i političare, sa vezama sa desničarskim obavještajnim frakcijama iz većine zemalja Europe." Članovi Le Cercle bili su i osnivači Europske unije: Robert Schuman i Jean Monnet. Nijemcima i Francuzima ubrzo su se pridružili članovi vlada iz Italije, Belgije, Luksemburga i Nizozemske, koje su bile također zemlje osnivačice Europske ekonomske zajednice (EEZ), stvorene 1957. godine, Rimskim ugovorom. Među istaknutim političarima, koji su bili povezani sa Le Cercleom su Giulio Andreotti, Manuel Fraga Iribarne, Paul Vanden Boeynants, John Vorster, general Antonio de Spínola, Henry Kissinger, Margaret Thatcher, Ronald Reagan.

Le Cercle je izravno izveden iz Mouvement synarchique d’empire (MSE), tj. zavjere koja je stajala iza Vichyjevskog režima. Michael Sordet, u djelu "Tajna liga monopolskog kapitalizma", objavljenom u švicarskom akademskom časopisu 'Schweiner Annalen', opisao je sinarhiste kao "predstavnike međunarodnih visokih financija", koji su pomogli dovesti fašizam na vlast u Njemačkoj i izazvati Drugi svjetski rat, te su doprinijeli porazu Francuske i usponu Pétainovog Vichyjevskog režima. Sordet je izvijestio da je izvornih promotora MSE-a bilo sedam, od kojih su trojica identificirana: baron Leo de Nervo, Maxime Renaudin (financijer poznat po zastupanju međunarodnih katoličkih interesa) i Jean Coutrot (prijatelj Aldousa Huxleyja). Baron de Nervo bio je prijatelj bivšeg francuskog premijera Antoinea Pinaya, koji je zajedno s Josephom Retingerom i bivšim časnikom SS-a, princom Bernhardom od Nizozemske, pomogao u osnivanju zloglasne Bilderberške skupine.

Tijekom 1952. i 1953. godine, Konrad Adenauer, kancelar Zapadne Njemačke, zajedno sa Franz Josef Straussom, istaknutim bavarskim političarem i saveznim ministrom, djelovali su kao suosnivači Cerclea. Pinay i Adenauer, prvi predsjedatelji, imenovali su bivšeg člana Cagoulea i agenta SDECE i BND-a, Jeana Violeta, kao osnivača Le Cerclea. Pinay je surađivao sa Raymond Abelliom, čelnikom Mouvement Social Révolutionnaire (MSR), člana GRECE-a i jednog od glavnih doprinosa mitu o Sionskom prioratu. Pinay je bio potpredsjednik Međunarodnog odbora za obranu kršćanske civilizacije (CIDCC), uglavnom francuskog tijela iz 1948. godine, a čiji je prvi predsjednik bio Belgijanac, Paul Van Zeeland. Sastanak predsjedništva CIDCC, održan je u Parizu u prosincu 1962. godine, i tamo je prvi put sudjelovao američki predstavnik, član ASC-a i Malteški vitez Shickshinnyja, general-bojnik Charles Willoughby. Ranije, 1962. godine, Willoughby je osnovao američki odjel CIDCC, kojeg je financirao Willoughbyjev bliski suradnik, H.L. Hunt.

Pokrovitelj Violeta je bio malteški vitez Otto von Habsburg, koji je izabran za potpredsjednika Paneuropske unije (1957.) i postao njen međunarodni predsjednik (1973.), nakon smrti Coudenhovea. Pinay i Violet bili su odani pristaše Opusa Dei, a Otto von Habsburg bio je njegov kandidat za monarha za vladanje ujedinjenom katoličkom Europom. Sociolozi Peter Berger i Samuel Huntington sugeriraju da je Opus Dei bio uključen u "namjerni pokušaj izgradnje alternativne modernosti", one koja se bavi modernom kulturom, dok je istovremeno odlučno odana katoličkim tradicijama. Opus Dei, objasnila je Betty Clermont, je:

"… službena institucija Katoličke crkve, a na vrhu je tajno društvo međunarodnih bankara, financijera, poslovnih ljudi i njihovih pristaša. Njihov je cilj isti kao i kod drugih plutokrata – neobuzdana moć – osim što koriste utjecaj Katoličke crkve i njezine svjetske mreže institucija oslobođenih poreza i financijskih zahtjeva za promicanje desničarskih stranaka i vlada." 

Prema Jonathanu Marshallu (koji je pišao za časopis Lobster): Opus Dei je "navodno utjecao na Roberta Schumanna, Antoinea Pinaya i Paula Baudoina, bivšeg predsjednika Banque de L’Indochine i ministra vanjskih poslova Vichyja. Baudoin, važna osoba u Opusu Dei, identificiran je kao jedan od izvornih članova MSE". Prema Adrianu Hanniju: "Kršćansko-demokratska i često katolička pozadina njegovih ranih članova ostavila je dugotrajan trag na identitetu Le Cerclea, afinitet koji se odražava u velikom broju članova iz Opusa Dei i Malteških vitezova, među njegovim redovima." Premijer Italije i Malteški vitez, Giulio, bio je dobar Gellijev prijatelj, čija je masonska loža P2 imala opsežne veze sa Opusom Dei. Robert Schuman također je bio član Opusa Dei. Do 1984. godine je Opus Dei postao poduzeće vrijedno 3 milijarde dolara, kontrolirajući 600 novina, 52 radio i TV postaje, 12 filmskih tvrtki i 38 novinskih agencija. Istaknuti Amerikanci, među onima koji su se povezali sa pokretom, bili su: direktor CIA-e William Casey, William Simon iz Citicorpa, Francis X. Stankard iz Chase Manhattana i Sargent Shriver, bivši demokratski kandidat za potpredsjednika.

Obavještajnu zajednicu predstavljali su šef SIS-a (1978.-1982.), Arthur "Dickie" Franks; šef odjela SIS-a Nicholas Elliott; ravnatelj CIA-e William Colby; šef opskrbe švicarske vojne obavještajne službe pukovnik Botta; šef SDECE-a (1970.-1981.), Alexandre de Marenches; suosnivač Le Cerclea, koji je preuzeo vođenje organizacije od Antoinea Pinaya, Jean Violet, koji je radio za SDECE od 1957. do 1970. godine. Član Le Cercle, Alan Clark, britanski konzervativni zastupnik i bliski prijatelj bivšeg predsjednika Le Cerclea Jonathana Aitkensa, u svojim je dnevnicima naveo kako je tajnu skupinu financirala CIA. John E. Lewis, u svojoj knjizi "Mamutska knjiga zataškavanja", piše da je Le Cercle financirala, između ostalih, CIA zbog svog "militantnog antiljevičarskog djelovanja, jer ratuje protiv svojih neprijatelja više nego što ih obuzima". Procurili dokumenti sugeriraju da su aktivnosti Le Cerclea uključivale političku subverziju, terorizam pod lažnom zastavom (u stilu Gladio), atentate i trgovinu oružjem.

Godine 1969. je osnivačka francusko-njemačka osovina Le Cerclea oslabljena, kada je politička plima preokrenula smjer u Europi. Willy Brandt iz Socijaldemokratske stranke postao je kancelar u Njemačkoj, dok je general de Gaulle izgubio vlast u Francuskoj. Nova klima prisilila je Le Cercle da se preoblikuje i proširi, te uključi konzervativne vođe iz Španjolske, Portugala, Švicarske, Velike Britanije i Sjedinjenih Država. U 1970-ima, Le Cercle je postao atlantistička organizacija, težeći cilju snažnog saveza između Europe i SAD-a. Visokorangirane američke osobe tako su počele prisustvovati sastancima Le Cerclea, poput Nelsona Rockefellera, Henryja Kissingera, Billa Caseyja, Williama Colbyja. 

Casey, bivši član OSS-a, bio je blisko povezan sa urotnicima iz Fonda Crnog orla. Casey je bio Singlaubov časnik u Prvom svjetskom ratu, dok je Paul Helliwell bio Singlaubov izravni nadređeni. Prema Sterlingu i Peggy Seagrave, autorima knjige "Zlatni ratnici": "To je Caseyju omogućilo da mnogo zna o Fondu Crnog orla, a jedan izvor inzistira na tome da su Caseyja financijske vještine učinile jednim od ključnih igrača, uz Paula Helliwella i Edwina Pauleyja, u provedbi Fonda Crnog orla pod vodstvom Roberta B. Andersona i Johna J. McCloya." Casey je također bio bliski prijatelj Allena Dullesa i Johna Fostera Dullesa, radio je sa Ray Clineom, te se uključio sa Edwardom Lansdaleom u potragu za blagom Zlatnog ljiljana. Cline je bio šef postaje CIA-e u Taipeiju od 1958. do 1962. godine. Tijekom tog razdoblja je bio kanal za financijsku i logističku podršku osnivačkom sastanku WACL-a, 1958. godine. Cline će postati zamjenik direktora obavještajne službe CIA-e (1962.-1966.). Nakon što je dao ostavku u CIA-i, 1969. godine, služiti će kao direktor Ureda za obavještajne poslove i istraživanje (INR) u State Departmentu, gdje je doprinio puču protiv Allendea 1973. godine. 

Le Cercle imao je širok raspon kontakata sa desničarskim obavještajnim i propagandnim agencijama, kroz Svjetsku antikomunističku ligu (WACL), Heritage Foundation, Western Goals, Institut za proučavanje sukoba (ISC), Freedom Association, Interdoc, Bilderberg Group, Jonathan Institute, P2, Opus Dei, Moonies front CAUSA, IGFM (Međunarodno društvo za ljudska prava),  Resistance International. Među obavještajnim kontaktima Le Cerclea su bili bivši operativci američke CIA-e, DIA-e, američkog INR-a, britanskih MI5, MI6 i francuskog SDECE-a, njemačkog BND-a, BfV-a i MAD-a, nizozemskog BVD-a, belgijske Sûreté de l'Etat, SDRA-e i PIO-a, BOSS-a iz apartheida u Južnoj Africi, te švicarske i saudijske obavještajne službe. Vrlo bliske veze su imali sa WACL-om. Brojne skupine su također sudjelovale u WACL-u, uključujući Crkvu ujedinjenja (poznato i kao Moonies, koju je osnovao Sun Myung Moon, Malteški vitez, samoproglašeni "mesija" i osnivač konzervativnih novina Washington Times). Godine 1964. Moon je osnovao Korejsku zakladu za kulturu i slobodu, agenciju za javnu diplomaciju koja je promicala interese Južne Koreje i sponzorirala Radio Slobodna Azija. Bivši američki predsjednici, Truman, Eisenhower i Nixon, bili su počasni predsjednici, u raznim vremenima.

Pripadnici Le Cerclea su bili i Margaret Thatcher i Ronald Reagan. William A. Wilson, Reaganov prijatelj i Malteški vitez, imenovan je prvim veleposlanikom pri Svetoj Stolici, te je služio kao Reaganova osobna veza sa Le Cercleom. Na sastanku Le Cerclea, u lipnju 1980. godine, "pažnja je usmjerena na američke predsjedničke izbore, koji su trebali dovesti Reagana na vlast." Zapisnici sastanka također su izvijestili da je uspostavljen pozitivan kontakt i sa George H.W. Bushom. Le Cercle je čak okrivljen za smrt Lady Diane, čija je javna kampanja protiv nagaznih mina ometala njihove obrambene ugovore.

Propaganda Due (P2)

Masonska loža P2, ili Propaganda Due, bila je duboko upletena u Strategiju napetosti i njeno djelovanje kroz npr. Gladio. Držeći se fašističke ideologije, P2 je vodio Licio Gelli, bivši član MSI, poznat kao "Lutkar". Gelli je bio član masonske lože Memphis-Misraim, sinarhističke grane slobodnog zidarstva, prije osnivanja P2. Tijekom rata je Gelli bio član Mussolinijevih zloglasnih "Crnokošuljaša", a kasnije je djelovao kao časnik za vezu sa SS divizijom Hermann Göring. Gelli se borio za Franca sa Crnokošuljašima. Na kraju Drugog svjetskog rata uhićen je i suočio se sa mogućim pogubljenjem, ali je spašen tako što se pridružio Kontraobavještajnom korpusu američke vojske.

P2 je djelovao ilegalno, kršeći talijanski ustav koji zabranjuje tajne lože i članstvo vladinih dužnosnika u tajnim organizacijama. Djelovao je pod jurisdikcijom Velikog Orijenta Italije od 1945. do 1976. godine, kao pseudo-masonska, "crna" ili "tajna" loža. Veliki Orijent Italije osnovan je 1805. godine, a i Garibaldi i Mazzini bili su veliki majstori. Prema Johnu Michaelu Greeru, u "Elementarna enciklopedija tajnih društava": P2 je bio "primjer iz udžbenika" pokušaja uspostavljanja sinarhije, jer je ujedinio političare, Katoličku crkvu, kao i mafijom kontrolirano, neoporezivo gospodarstvo droge, zajamčeno povijesno krivotvorenom zabranom psihotropnih tvari. Uz mafiju (koju je također navodno osnovao Mazzini), P2 je uključio Opus Dei u skandale Banco Ambrosiana i Instituta za vjerska djela (IOR), obično nazivanog Vatikanska banka. 

Slijeva na desno: državni tajnik William Rogers, predsjednički savjetnik Henry Kissinger, ministar obrane Melvin Laird, general Alexander Haig i predsjednik Nixon (1973.)

Kao šef P2, Gelli je postao glavni posrednik između CIA-e i SID-a. Godine 1969. je Gelli razvio bliske veze sa generalom Alexanderom Haigom, koji je tada bio pomoćnik savjetnika za nacionalnu sigurnost Henryja Kissingera. Kako je potvrđeno internim izvješćem talijanske antiterorističke jedinice: Ted Shackley, osnivač Tajnog tima, a zatim direktor svih tajnih operacija CIA-e u Italiji 1970-ih, upoznao je Gellija sa Haigom. Veze između američkih i talijanskih masona uspostavljene su djelovanjem Franka Gigliottija, agenta OSS-a, koji je imao bliske veze sa sicilijanskom mafijom. Gigliotti je osobno regrutirao Gellija i naredio mu neka uspostavi paralelnu antikomunističku vladu u Italiji, u bliskoj suradnji sa stanicom CIA-e u Rimu. Gelli i Haig bili su članovi Malteškog viteškog reda, koji je bio usko povezan sa CIA-om. P2 se ponekad nazivao "država unutar države" ili "vladom u sjeni". Tijekom istrage prevare, pretragom Gellijeve vile otkriven je popis 953 člana P2. Kodirani popis je spominjao 3 ministra, 30 generala, 8 admirala (uključujući načelnika oružanih snaga), šefove dviju obavještajnih službi, kao i civilnog prikupljača obavještajnih podataka, 43 zastupnika, šefove policije iz 4 glavna talijanska grada, gradonačelnike Brescije i Pavije, te urednika utjecajnog milanskog dnevnika Corriere della Sera. Popis članova P2 je također uključivao i budućeg premijera Silvija Berlusconija.

Strategija napetosti

Naziv "Gladio" je zapravo naziv kratkog mača koji su koristili rimski legionari, a kojima su talijanski fašisti bili fascinirani. Gladio je bio dijelom međunarodne mreže fašističkih nasilnika koje su koordinirali CIA, MI6 i NATO, poznatije kao jedinice "ostani u pozadini", navodne svrhe otpora sovjetskoj invaziji iznutra. Umjesto toga su uglavnom korišteni za izvođenje nasilnih terorističkih djela, za koja su onda lažno bile okrivljene komunističke skupine, sa cilje potkopavanja utjecaja komunizma u raznim dijelovima Europe. Kodni naziv za NATO-ove jedinice "ostani u pozadini" u Europi je bio Operacija Gladio, ponekad nazivana i "Super NATO". Riječima Daniela Gansera, autora knjige "NATO-ove tajne vojske: Operacija Gladio i terorizam u Zapadnoj Europi":

"Dulles je tijekom svog mandata kao direktor CIA-e bio mozak iza tajnih antikomunističkih vojski. Kada su tajne vojske Gladio otkrivene diljem Zapadne Europe, 1990. godine, neimenovani bivši dužnosnik NATO-ove obavještajne službe objasnio je, "iako je operacija Stay Behind službeno započela tek 1952. godine, cijela vježba postojala je već dugo, zapravo otkako je rođena u glavi Allena Dullesa." 

Operacija Gladio je, u početku, kodificirana pod okriljem Tajnog koordinacijskog odbora Vrhovnog zapovjedništva savezničkih snaga u Europi (SHAPE), vojnog ogranka NATO-a; njome su upravljale tajne službe i u početku ju je financirala CIA. Osim CIA-e, djelovali su i pod pokroviteljstvom MI6 i mafije. Sastojali su se od brojnih bivših nacista i drugih neofašističkih terorista. Prema američkom novinaru, Arthuru Rowseu: u Sjevernoatlantskom ugovoru postoji tajna klauzula koja od zemalja kandidatkinja zahtijeva da, prije pridruživanja NATO-u, uspostave tajne građanske kadrove, pod kontrolom odgovarajućih sigurnosnih službi zemlje, spremne eliminirati komunističke ćelije tijekom bilo kakve nacionalne krize.

Izgovor za američko sudjelovanje u Gladiovoj Strategiji napetosti otkriven je u dokumentu Pentagona, "Terenski priručnik FM 30-31B", gdje se detaljno opisuje metodologija pokretanja terorističkih napada u zemljama koje "ne reagiraju dovoljnom učinkovitošću" protiv "komunističke subverzije". U priručniku se navodi da je od posebne važnosti da ljevičarske skupine "odustanu od upotrebe sile" i prihvate demokratski proces. Tada "američka vojna obavještajna služba mora imati sredstva za pokretanje specijalnih operacija koje će uvjeriti vlade zemalja domaćina i javno mnijenje u stvarnost pobunjeničke opasnosti".

Različite mreže za 'ostanak u pozadini', sastavljene od bivših nacista i drugih fašista raznih vrsta, a koji su služili kao udarne trupe američkog tajnog rata protiv komunizma, bile su odgovorne za veliki dio brutalnosti koju su počinili razni diktatorski režimi diljem svijeta. U Njemačkoj su kao središnji fokus imali Gehlen Org, također uključen i u ODESSA "štakorske linije". U Francuskoj se jedinica zvala "Glaive", također nazvana po gladijatorskom maču. Austrijska jedinica zvala se "Schwert", što također znači mač. U Turskoj su bili poznati kao Protugerilci, a u Grčkoj kao "Ovčja koža". Švedska jedinica zvala se "Sveaborg". U Švicarskoj je nosila naziv P26. Druge jedinice, u Belgiji, Španjolskoj, Portugalu, Njemačkoj, Norveškoj, Luksemburgu, Danskoj i Nizozemskoj, ostaju neimenovane. U Ujedinjenom Kraljevstvu jedinica je bila jednostavno poznata kao "Ostani u pozadini" ("Stay Behind"). 

"Day of the Jackal", (1971.) 

Godine 1947. je ministar unutarnjih poslova, Édouard Depreux, otkrio je postojanje tajne vojske u Francuskoj, kodnog naziva "Plan Bleu". Sljedeće godine, Tajni odbor Zapadne unije (WUCC) je integriran sa NATO-om radi koordinacije tajnog neortodoksnog ratovanja. Mrežu su podržavali elementi SDECE; vojnu podršku je imala od 11. pukovnije Choc, čiji se dio odvojio i postao dijelom  Organizacije tajne armije (OAS). OAS je pokušao spriječiti alžirsku neovisnost sabotažama i atentatima u Francuskoj, kao i na francuskim alžirskim teritorijima. To je uključivalo nekoliko pokušaja atentata na predsjednika Charlesa de Gaullea, od kojih je jedan prikazan u fikcionaliziranoj verziji iz knjigi Fredericka Forsytha (1971.), "Dan šakala", te u istoimenom filmu iz 1973. godine. 

Kako su 1967. godine izvijestile talijanske novine, 'Paese Sera': OAS je financirala tvrtka Permindex, za koju se naveliko sumnjalo da stoji iza atentata na JFK-a. Među članovima upravnog odbora tvrtke je bio zavjerenik protiv JFK-a, Clay Shaw iz New Orleansa i bliski Schachtov prijatelj. Shawov adresar sadržavao je privatni broj Principesse Marcelle Borghese, sada Duchessa de Bomartao, koja je bila u rodu sa princom Valeriom Borgheseom, tzv. "Crnim princem", kojega je nakon rata spasio šef protuobavještajne službe CIA, James J. Angleton. 'Paese Sera' opisala je osnivača Permindexa, Louisa Bloomfielda, kao "američkog agenta koji sada igra ulogu poslovnog čovjeka iz Kanade, a koji je uspostavio tajne veze u Rimu sa zastupnicima kršćanskih demokrata i neofašističkih stranaka." Podružnica Permindexa, Centro Mondiale Commerciale (CMC), CIA-in paravan sa opsežnim vezama sa izraelskim Mossadom, u početku je bila osnovana u Montrealu, ali se potom preselila u Rim 1961. godine. Permindex je prisiljen napustiti Švicarsku nakon što su otkrivene njihove veze sa J. Henry Schroder Banking Corporation, koju je osnovao nacistički bankar baron Kurt von Schroeder, isto blisko povezan sa Allenom Dullesom. Predsjednik Permindexa bio je princ Gutierez de Spadafora, bivši Mussolinijev podtajnik, čiji se sin oženio kćeri Hjalmara Schachta i čija se nećakinja, Ilse von Finckenstein, udala za Otta Skorzenyja. Michele Metta, autor knjige "CMC: Talijanska tajna služba, CIA i Mossad, i atentat na JFK", otkrio je da su postojale brojne veze između CMC-a i masonske lože P2 Licija Gellija. Metta je također dokumentirao masonsku zavjeru američkih i talijanskih slobodnih zidara sa  ciljem "utjecanja na talijanske imigrante u SAD-u da glasaju protiv Kennedyja" (riječima Enza Milonea, velikog majstora slobodnih zidara, upućenom kršćansko-demokratskom zastupniku u parlamentu, Eliju Rosatiju, 24. rujna 1960. godine). Zavjeru je osmislio agent CIA, Frank Gigliotti, a organizirao Giuseppe Pièche, član CMC. U knjizi "Puppetmasters: The Political Use of Terrorism in Italy", Philip Willan otkriva da je Gigliotti odigrao važnu ulogu u masonskim aktivnostima Lucia Gellija. Operativac Guya Banistera, Tommy Baumler, primijetio je da su "oni koji su ubili Johna F. Kennedyja bili isti oni koji su htjeli ubiti de Gaullea". U New Orleansu, Banister je bio pristaša OAS-a. Permindex je tajno financirao protivljenje OAS-a de Gaulleovoj podršci neovisnosti Alžira, uključujući i navodne pokušaje atentata na de Gaullea. Ferenc Nagy, direktor CMC i predsjednik Permindexa, bio je prijatelj vođe OAS-a i bivšeg generalnog guvernera Alžira, Jacquesa Soustellea. Prema francuskim vijestima: nekoliko mjeseci prije generalskog puča protiv de Gaullea, 1961. godine, Soustelle se sastao sa zamjenikom direktora CIA-e za planiranje u Washingtonu. Godinu prije se Soustelle sastao u Washingtonu sa Richardom Bissellom, tadašnjim voditeljem tajne službe CIA-e. 1962. godine je Soustelle otišao u egzil kako bi izbjegao uhićenje od strane de Gaulleove policije. Soustelle će dvije godine kasnije biti optužen za zavjeru sa OAS-om u pokušaju atentata na de Gaullea.

U novinama 'Les Echos' je de Gaulle imenovao Permindex kao umiješane u pokušaju atentata. Kako je izvijestio William Torbitt:  "Francuska obavještajna agencija pratila je pokušaj atentata preko Permindexa, Solidarista, fašističke bjeloruske emigrantske obavještajne organizacije, J. Edgar Hooverove Pete divizije, špijunskog odjela FBI-a, pa sve do sjedišta NATO-a u Bruxellesu, koji su koristili ostatke Gehlen Org u Zapadnoj Njemačkoj. Također se očekivalo da će uspješan de Gaulleov državni udar rezultirati promjenom njegove politike protiv NATO-a. Kako je izviješteno u Pravdi: 'Rat u Alžiru je rat NATO-a'." 

Bomba (1969.) na prepunom trgu Piazza Fontana u Milanu, gdje je poginulo 16 i ozlijeđeno mnogo ljudi

U Italiji, gdje je bila poznata kao Gladio, mreža koja je "ostajala iza" bila je odgovorna za zloglasnu "Strategiju napetosti" tijekom 1970-ih, sa ciljem destabilizacije zemlje. Namjera Strategije napetosti bila je diskreditirati političku ljevicu, budući je Talijanska komunistička partija (PCI) bila vrlo blizu ulaska u vladu. Član Le Cerclea i glavni operater Gladija, Stefano Delle Chiaie, bio je glavni organizator tri najzloglasnija incidenta Strategije napetosti: bombe 1969. na prepunom trgu Piazza Fontana u Milanu (16 mrtvih, 90 ozlijeđenih); pokušaja puča "Crnog princa" princa Valerija Borghesea 1970.; i bombaškog napada na kolodvor u Bologni 02. kolovoza 1980. (85 mrtvih, 200 ozlijeđenih).

Pino Rauti, jedan od Evolinih najbližih učenika, urednik njegovog časopisa 'Imperium', i drugi odvojili su se od MSI-ja 1956. godine i osnovali Ordine Nuovo. Stefano Delle Chiaie, prijatelj Licia Gellija, osnovao je Avanguardia Nazionale. Dok se skrivao nakon napada, Rauti se susreo sa osnivačem GRECE, Alainom de Benoistom. Kolega i član GRECE, Jean-Francois Thiriart, bio je povezan i sa Ordine Nuovo i Avanguardia Nazionale. Thiriartova "Jeune Europe" se obučavala zajedno sa članovima Ordine Nuovo i OAS-a.

Prema riječima jednog vođe Gladio, koji je bio povezan sa Ordine Nuovo: "Naš rad, od 1953. godine, bio je prenijeti Evolina učenja u izravnu političku akciju." Kao što je navedeno u svjedočenju pod zakletvom Gladio agenta, Vincenza Vinciguerre, bivšeg člana Avanguardia Nazionale i Ordine Nuovo, i koji trenutno služi doživotnu kaznu za ubojstvo trojice policajaca autobombom u Peteanu 1972. godine, a koji je citirao Evolu i Guénona kako bi opravdao svoje postupke: 

"Morali su napasti civile, ljude, žene, djecu, nevine ljude, nepoznate ljude, daleko od bilo kakve političke igre. Razlog je bio prilično jednostavan. Trebali su prisiliti te ljude, talijansku javnost, da se obrate državi i zatraže veću sigurnost. To je politička logika koja stoji iza svih masakra i bombardiranja koji ostaju nekažnjeni, jer se država ne može osuditi, niti proglasiti odgovornom za ono što se dogodilo." 

Avanguardia Nazionale financirao je Carlo Pesenti, istaknuti industrijalac i bankar, bliski prijatelj Pinaya, kao i glavni izvor sredstava za Le Cercle tijekom ranih 1970-ih. U svojoj autobiografiji, David Rockefeller navodi da je prvi put saznao za Le Cercle u listopadu 1967. godine, kada su on i Henry Kissinger pozvani neka im se pridruže, na Pesentijev poziv. Pesenti je također financirao Academie Européenne des Sciences Politiques (AESP), čiji je osnivač bio Florimond Damman, belgijski kraj užeta gotovo svih međunarodnih desničarskih mreža: Paneuropske unije (PEU), Europskog centra za dokumentaciju i informacije (CEDI) i Svjetske antikomunističke lige (WACL). CEDI je bila transnacionalna katolička mreža, 1949. godine ju je stvorio Otto von Habsburg sa Alfred Sanchezom Bellom, španjolskim veleposlanikom u Rimu pod Francom tijekom 1960-ih, kasnije član Cerclea i sljedbenik Opusa Dei. Njegov brat bio je na čelu Opusa Dei u Španjolskoj. CEDI je imao bliske veze sa BND-om. Damman je bio bliski suradnik Otta von Habsburga barem od 1962. godine, kada je služio kao tajnik belgijske sekcije PEU.

Benoît de Bonvoisin, blisko povezan sa CEDI i AESP, nadimkom "Crni barun", bio je zloglasni pokrovitelj belgijskog fašizma i ključna figura Fašističke internacionale. De Bonvoisinov otac, Pierre de Bonvoisin, bio je jedan od izvornih osnivača Bilderberške skupine. Benoît je također bio blizak nadvojvodi Ottu von Habsburgu, Jeanu Violetu, Antoineu Pinayu i Davidu Rockefelleru. Kontrolirao je Ured za javno informiranje (PIO), kontroverznu vojnu jedinicu za protusubverziju i propagandu belgijskog Ministarstva obrane, osnovanu 1974. godine. Druga službena misija PIO je bilarazotkrivanje sovjetskih dezinformacija u medijima, uglavnom putem  časopisa naziva 'Inforep'. Godine 1975. je de Bonvoisin, u svom dvorcu u Maizeretu organizirao okupljanje europskih fašista, kojem su prisustvovali čelnici Ordine Nuovo, MSI-ja, Nacionalne fronte, Fuerza Nueva, francuskih Forces Nouvelles. PIO je kasnije, od strane Belgijskog parlamentarnog posebnog istražnog odbora, jasno povezan sa belgijskim dijelom Operacije Gladio. Godine 1978. je Glavni stožer vojske raspustio PIO zbog veza sa krajnjom desnicom.

P2 je također bio umiješan u otmicu i ubojstvo Alda Mora, 1978. godine, koje su počinile Crvene brigade, prosovjetska teroristička skupina. Prepoznajući njihovu rastuću podršku Talijanskoj komunističkoj partiji (PCI), Moro je želio postići dogovor sa njima i ponuditi njihovim čelnicima mjesta u kabinetu, u novoj centrističkoj vladi. Tijekom sastanka sa Henry Kissingerom, Moru je rečeno da bi Amerikanci takav potez smatrali "izuzetno opasnim i pogrešnim". Na kasnijem sastanku, sa neimenovanim obavještajnim dužnosnikom, Moru je rečeno da mora napustiti svaku ideju o suradnji s komunistima "ili će to skupo platiti", te da bi "grupe na rubu službenih tajnih službi mogle biti puštene u pogon" ako ne odustane od svojih planova. Druga teorija sugerira da su Crvene brigade infiltrirale CIA ili Gladio. "Crvene brigade" ili "Brigate Rosse" (na talijanskom), također su istovremeno bile infiltrirane i od strane Mossada, još od 1974. godine.

Vatikanska banka 

Gelli je bio umiješan u većinu talijanskih skandala u posljednja tri desetljeća 20. stoljeća. P2 je zabranjena i raspuštena 1981. godine nakon skandala sa Banco Ambrosiano, povezano sa mafijom i Vatikanskom bankom. Carlo Pesenti bio je najstariji od trojice vatikanskih financijskih podupiratelja, kao potpredsjednik Banco Ambrosiana, kada je propala 1982. godine. Druga dvojica bili su Michele Sindona i Roberto Calvi, obojica članovi odmetnute masonske lože Propaganda Due ili P2, koja je bila usko povezana sa Le Cercleom (Krugom) i desničarskim elementima u Vatikanu.

Kada bi Gelliju bila potrebna dodatna sredstva za potporu P2 i Operaciji Gladio, obratio bi se članu P2, Robertu Calviju, predsjedniku Banco Ambrosiana, koja je tada bila najveća nedržavna banka u Italiji. Calvi je počeo ilegalno izvlačiti novac iz svoje banke, koristeći pritom vatikansku banku, Istituto per de Religione (IOR), za pranje novca. Tako je Calvi doveo svoju banku do bankrota, što ga je učinilo jednim od najvećih političkih skandala moderne Italije. Izvor trajnih kontroverzi, njegova masonsko-simbolička smrt vješanjem ispod mosta Blackfriars u blizini londonskog Cityja, prvo je proglašena samoubojstvom, prije nego što ponovno istražena pod pritiskom Calvijeve obitelji.

Calvijev mentor bio je Michele Sindona, sicilijanski bankar, koji je iskoristio svoje veze sa Vatikanskom bankom da bi prevario investitore za milijune dolara. Sindona je izgleda imao "izravnu vezu sa [Nixonovom] Bijelom kućom." Prema Penny Lernoux: "P-2 ekipa je dobivala novac od otmica bogatih poslovnih ljudi u Europi i od trgovine drogom u Južnoj Americi. Sindonina banka prala je novac od zloglasnih [talijanskih] mafijaških otmičara Anonima Sequestri, koji su surađivali sa... Ordine Nuovo." 

Sindonu je papa Pavao VI. izabrao za financijskog savjetnika Vatikana. Poznat u bankarskim krugovima kao "Morski pas" ("Shark"),  Sindona je bio član masonske lože P2 i imao jasne veze sa sicilijanskom mafijom. 1957. godine je Sindonu obitelj Gambino izabrala za upravljanje njihovom dobiti od prodaje heroina. 1970. godine je bio najuspješniji porezni odvjetnik i najmoćniji bankar u Italiji. Njegovi politički kontakti uključivali su: Malteškog viteza, Giulija Andreottija, koji je bio talijanski premijer umiješan u mnoge skandale koji su potresali Italiju tijekom njegova mandata (1989.-1992.), Richarda Nixona, a kroz članstvo u P2 održavao je bliske veze sa južnoameričkim diktatorima. Također je uspostavio intimne kontakte sa bankama Hambros iz Londona, Rothschilds iz Pariza i Continental iz Chicaga.

02. kolovoza 1979., Michele Sindona je nestao i vjerovalo se da su ga oteli ljevičarski teroristi. Ponovno se pojavio 16. listopada;  kasnije je osuđen za bankovnu prijevaru na 25 godina zatvora od strane američkog suda. Talijanske istrage o Sindoni dovele su do Licija Gellija. U pismu od 01. rujna 1981. godine, gdje Sindona podnosi predsjedniku Reaganu peticiju za predsjedničko pomilovanje, podsjetio je time Reagana kako je on bio središnja figura u "zapadnoj antikomunističkoj borbi" i da je kupio 'Rome Daily American' u ime CIA-e, "kako bi spriječio da padne u ruke ljevice". Sindona je nadalje podsjetio Reagana da je surađivao sa Grahamom Martinom, američkim veleposlanikom u Italiji, na stvaranju medijskog centra u svrhu proizvodnje antikomunističke propagande. Kao rezultat toga, P2 je stekao kontrolu nad 'Corriere della Sera', vodećim talijanskim dnevnim novinama, i cijelom izdavačkom grupom Rizzoli.

Mnogi vjeruju da je nasljednik pape Pavla VI. (na slici gore), papa Ivan Pavao I., koji je umro 1978. godine samo 33 dana nakon izbora, ubijen, jer je želio prekinuti veze između Banco Ambrosiano i Vatikana. Središnja tvrdnja knjige Davida Yallopa, "U ime Boga" (1984.), bila je, kada je otkriveno tijelo pape, njegova iskrivljena ruka stiskala je komad papira koji je kasnije uništen, jer je na njemu bilo navedeno ime visokopozicioniranih članova kurije koji su bili masoni, kao i drugi koji su imali ulogu u brojnim korupcijskim skandalima i pranju mafijaškog novca od droge. Kao mogućeg suučesnika, Yallop je imenovao Paula Marcinkusa, šefa Vatikanske banke, koji je bio upleten sa predsjednikom Banco Ambrosiana, financijerom Robertom Calvijem.

Teolog Abbé Georges de Nantes, osnivač tradicionalističke Katoličke lige za katoličku protureformaciju, godinama je gradio slučaj protiv Vatikana za ovo ubojstvo, prikupljao je izjave ljudi koji su poznavali Papu prije i nakon njegova izbora. De Nantes je kritizirao Drugi vatikanski koncil zbog poticanja ekumenizma i optužio papu Pavla VI. za herezu i pretvaranje Crkve u pokret za unapređenje demokracije, sustav vlasti koji je de Nantes mrzio. De Nantesovi spisi detaljno opisuju banke i navodno otkriće Ivana Pavla I. o brojnim masonskim svećenicima u Vatikanu, zajedno sa nizom predloženih reformi i pobožnosti prema Gospi Fatimskoj.

Kapetan Yves Guérin-Sérac iz Aginter Pressa.

Aginter Press

Aginter Press je osnovan u Portugalu 1966. godine, a organizacijom je upravljao kapetan Yves Guérin-Sérac, veteran OAS-a i bliski Dammanov prijatelj. U intervjuu iz 1974. godine, ključni talijanski predstavnik Aginter Pressa, Guido Giannettini, aludirao je na kontakte između AESP-a (što bi bila međunarodna fašistička kontakt mreža Aginter Pressa) i Ordre et Tradition, međunarodne fašističke kontakt mreže sa tajnim paravojnim krilom, Organisation Armée contre le Communisme International (OACI), koju su osnovali Guérin-Sérac i Otto Skorzeny. Operacije Aginter Pressa bile su osmišljene kako bi doprinijele "Strategiji napetosti", obučavali su svoje članove tehnikama tajnog djelovanja, uključujući bombaške napade, atentate, subverziju, infiltraciju, protupobunu. "Ideja je bila", objašnjava Stuart Christie, "izazvati, očito zbog radničke i ljevičarske aktivnosti, takve društvene poremećaje i neizvjesnost da bi stanovništvo favoriziralo postavljanje snažne vlade koja se obvezala vratiti 'red'." Prema izvješću portugalske obavještajne službe: nakon 1974. godine je Aginter Press pružao paravan za špijunski ured kojim je upravljala portugalska tajna policija, a preko njih i CIA i zapadnonjemački BND ili Gehlenova organizacija.

Godine 1970. je Skorzeny stvorio Paladin Group, navodno legitimnu sigurnosnu konzultantsku tvrtku, a prava svrha grupe bila je regrutiranje i upravljanje plaćenicima za desničarske režime diljem svijeta. Skorzenyjeva operacija bila je smještena u Albuferi u Španjolskoj, u istoj zgradi gdje je bila i španjolska obavještajna agencija SCOE, koja je ujedno bila i ured CIA-e. Paladin je trebao služiti kao vojno krilo antikomunističke borbe tijekom Hladnog rata. Osim što je zapošljavala mnoge bivše članove SS-a, skupina je regrutirala članove iz redova raznih desničarskih i nacionalističkih organizacija, uključujući: OAS, golističku miliciju SAC (Služba za građansku akciju) i Francusku legiju stranaca.

Pokriće skupine bila je madridska tvrtka za izvoz i uvoz M.C. Inc., kojom je upravljao dr. Gerhard von Schubert, bivši djelatnik Goebbelsovog ministarstva propagande. Nakon rata je von Schubert bio savjetnik za sigurnost Peronove diktature u Argentini, a nakon toga glavni agent u Skorzenyjevoj izgradnji egipatskih sigurnosnih službi u stilu Gestapoa, pod predsjednikom Gamalom Nasserom iz Egipta. Pod njegovim vodstvom, Paladin je pružao podršku Narodnoj fronti za oslobođenje Palestine, tj. Vanjske operacije (PFLP-EO), terorističkoj organizaciji, koju je predvodio Wadie Haddad. Ostali klijenti Paladin grupe su bili Južnoafrički ured za državnu sigurnost i Muammar al Gaddafi. Također su radili za grčku vojnu huntu od 1967. do 1974. godine, kao i za španjolski Direccion General de Seguridad, koji je regrutirao neke Paladine operativce za vođenje tajnog rata protiv baskijskih separatista.

Paladin Otta Skorzenyja angažirao je usluge Dellea Chiaiea, čije je liderske kvalitete Skorzeny odmah prepoznao i uzeo ga pod svoje okrilje kao štićenika. Skorzenyja je Francova tajna služba zaposlila kao "sigurnosnog konzultanta" i angažirao je Dellea Chiaiea neka cilja Francove protivnike u Španjolskoj i inozemstvu. Dolaskom novog režima u Španjolskoj, neofašističke skupine koje je Franco ugostio nisu više bile dobrodošle i mnogi od njih pobjegli su u Južnu Ameriku, posebno u Pinochetov Čile, ali i Argentinu.

Otto Skorzeny

Izvornu pronacističku mrežu u Latinskoj Americi, koju su održavali Skorzeny, heroj Luftwaffea Hans Ulrich Rudel, bivši Goebbelsov zaposlenik Johannes von Leers i Klaus Barbie, osnovali su krajem 1960-tih regruti direktora Aginter Pressa, Yvesa Guerin-Seraca, i njegova mreža prognanika iz OAS-a. Aginter Press je također sponzorirao WACL. Kada su delle Chiaiea pitali je li ikada bio član WACL-a, odgovorio je da nije, jer je vjerovao kako WACL "djeluje kao paravan CIA-e". Tijekom saslušanja, 1997. godine, pred Komisijom za terorizam, Chiaie je govorio o WACL-u i o "crnoj fašističkoj internacionali", kao i svojim nadama da će stvoriti uvjete za "međunarodnu revoluciju". 

Čileanski diktator general Augusto Pinochet vrši smotru trupa.

Operacija Kondor

WACL je stajao iza eskadrona smrti u Južnoj Americi i bio u savezu sa članovima P2 tijekom Operacije Kondor. Veze između legalnih političkih organizacija, eskadrona smrti, ASC i WACL mogu se pronaći u nekoliko zemalja, uključujući: El Salvador, Gvatemalu i Argentinu. Takav je bio slučaj 1970-ih sa Argentinskim antikomunističkim savezom (AAA), koji je osnovao Gellijev prijatelj, član P2,  Jose Lopez Rega. Bila je to organizacija desničarskih ubojstava, terora i propagande, čija je aktivnost bila koordinirana sa vojnim režimom. Bila je to argentinska podružnica WACL-a.

Mreža Gladio proširila se na Južnu Ameriku gdje je osiguravala brutalne aktivnosti Operacije Kondor da bi zaštitila američke ekonomske interese i ojačala njihovu neoliberalnu agendu. Prema Paulu. L. Williamsu: Operacija Kondor, stvorena za suzbijanje komunističkog utjecaja u Južnoj Americi, započela je početkom 1970-ih, kada je Opus Dei dobio podršku čileanskih biskupa za svrgavanje demokratski izabrane vlade predsjednika Salvadora Allendea. Budući je Opus Dei bio žestoko antikomunistički, CIA je počela usmjeravati milijune da bi spriječila rast teologije oslobođenja u Latinskoj Americi, koja naglašava brigu za oslobođenje potlačenih. CIA je 1971. godine počela usmjeravati milijune dolara Čileanskom institutu za opće studije (IGS), think-tanku Opusa Dei, za planiranje revolucije. Opus Dei je, u vladi diktatora Augusta Pinocheta, predstavljao Hernan Cubillos, član Opusa Dei i Pinochetov ministar vanjskih poslova.

Opus Dei je blisko surađivao sa organizacijama koje je financirala CIA, poput Domovine i slobode, koje su se kasnije razvile u čileansku tajnu policiju, Direccion de Inteligencia Nacional (DINA). Službeno pokrenuta 1975. godine na sastanku u Santiagu u Čileu između šefa političke policije, čileanske tajne policije DINA i predstavnika CIA-e, Operacija Condor bila je tajna operacija u kojoj su desničarske diktature Latinske Amerike ujedinile svoje "službe" protiv aktivista i progresivnih protivnika vojnih režima. Cilj operacije je bio iskorjenjivanje "marksističke subverzije i terorističkih aktivnosti" da bi se uklonile glavne prepreke neoliberalnoj ekonomskoj politici, koju je Washington nastojao nametnuti Latinskoj Americi, u dosluhu sa Svjetskom bankom i MMF-om. Ključni članovi Operacije Condor bile su vlade Argentine, Čilea, Urugvaja, Paragvaja, Bolivije i Brazila. Sjedinjene Države pružile su podršku, a Ekvador i Peru pridružili su se kasnije, i u perifernijim ulogama.

Član P2 Jose Lopez Rega, poznat kao "El Brujo" (Čarobnjak) i argentinski Evola.

Delle Chiaie i Skorzenyjeva Paladin Group doprinijeli su osobljem Reginoj AAA, koja je bila uključena u Prljavi rat te zemlje od 1973. do 1981. godine. Rega je bio poznat kao El Brujo (Čarobnjak) i Argentinski Evola. Kao dokaz duboke veze između Gladija i okultne tradicije, Rega je također bio vođa Umbande, afričkog vudu kulta, koji je bio jak u Argentini tijekom 1970-ih. To bi ga učinilo vrlo vjerojatnim modelom za lik u međunarodnom bestseleru Umberta Eca, "Foucaultovo klatno" (1988.), koji je inspirirao žanr npr. "Da Vincijevog koda", Dana Browa. Radnja Ecova romana vrti se oko tri prijatelja: Belba, Diotallevi i Casaubona, koji iz zabave izmišljaju vlastitu teoriju zavjere koju nazivaju "Plan". Ali, kada drugi teoretičari zavjere saznaju za "Plan", oni ga shvate ozbiljno i Belbo se nađe na meti vrlo stvarnog tajnog društva povezanog sa SS-om, koje vjeruje da ovaj posjeduje ključ Svetog grala templara. Kako bi objasnio nevjerojatnu vezu sa Umbandom, Eco piše o Casaubonu koji ima romansu sa Brazilkom Amparo, koju slijedi u Brazil. Dok živi tamo, saznaje o južnoameričkom i karipskom spiritualizmu i upoznaje Aglièa, koji bi mogao biti zasnovan na samom Joseu Lopezu Regi. Agliè je stariji muškarac opsežnog znanja o okultizmu, i implicira da je mistični grof de Saint-Germain. Casaubon i Amparo prisustvuju okultnom događaju u Brazilu, obredu Umbande.

Rega je također bio član P2, koji su imali podružnice u Francuskoj, Švicarskoj, SAD-u i Južnoj Americi, a među članovima je bilo nekoliko argentinskih vođa, uključujući zeta Rege, Raula Alberta Lastirija, koji je bio privremeni predsjednik Argentine 1973. godine. Lastiri je organizirao nove izbore 1973. godine, te predao argentinsku vladu Juanu Peronu, koji se upravo vratio u zemlju nakon 20  godina egzila, tj. od puča 1955. godine. Kada je Juan Peron umro od srčanog udara, 1974. godine, naslijedila ga je treća supruga, dotadašnja potpredsjednica, Isabel Peron. Rega je bio njen ministar socijalne skrbi.

U knjizi "Veliki heroinski puč", Henrik Kruger je otkrio da je Fašistička internacionala, koju je stvorio Skorzeny, bila:

"…ne samo prvi korak prema ostvarenju sna Skorzenyja, već i sna njegovih bliskih prijatelja u Madridu, prognanika Josea Lopeza Rege, sive eminencije Juana Perona, i princa Junia Valerija Borghesea, talijanskog fašističkog bogataša, kojega je od pogubljenja u rukama talijanskog otpora iz Drugog svjetskog rata spasio budući genij CIA-ine kontraobavještajne službe, James J. Angleton." 

Trostruko A je postalo dijelom Operacije Condor, koja je opet bila povezana sa Operacijom Gladio. Operacija Condor službeno je pokrenuta 1975. godine. Godine 1976. je svrgnuta Isabel Peron državnim udarom koji su potaknuli Jorge Rafael Videla, viši zapovjednik argentinske vojske, i još jedan član P2, pokrećući Nacionalnu reorganizaciju. Videlin osobni ispovjednik bio je Georges Grasset, ključna figura Cité catholique. Grasset je bio duhovni vodič Organizacije armée secrète (OAS). Nakon raspuštanja OAS-a i pogubljenja nekih njegovih članova, kapelan OAS-a, vlč. Georges Grasset organizirao je bijeg članova OAS-a iz Pariza, rutom u frankofonsku Španjolsku i konačno Argentinu. Grasset je stigao 1962. godine u Buenos Aires da bi preuzeo vodstvo argentinske podružnice Cité Catholique i održavao dobre veze sa Lefebvreom.

Osnivač Cité Catholique, Jean Ousset, napisao je djelo "Le Marxisme-Léninisme", gdje je razvio novi koncept "subverzije" i tvrdio da se protiv marksista može boriti samo "dubokom vjerom, neograničenom poslušnošću Svetom Ocu i temeljitim poznavanjem crkvenih doktrina". Njegov španjolski prijevod ima predgovor napisan od strane Antonija Caggiana, nadbiskupa Buenos Airesa i vojnog kapelana, koji je odigrao ulogu u pomaganju nacističkim simpatizerima i ratnim zločincima da izbjegnu progon u Europi,  olakšavajući im put u Južnu Ameriku. Caggiano je teoretizirao o kontrarevolucionarnom ratovanju u Argentini. koje je potom provodila vojska, tijekom tzv. "Prljavog rata".

Cité catholique regrutirao je mnoge bivše članove OAS-a i otvorio podružnicu u Argentini krajem 1950-ih. Imao je važnu ulogu u podučavanju časnika argentinske mornarice ESMA tehnikama protupobunjeničkog djelovanja, uz sustavnu upotrebu mučenja i ideološke podrške. Marie-Monique Robin snimila je, 2003. godine, dokumentarac "Escadrons de la mort, l’école française" ("Odredi smrti: Francuska škola"), koji je istraživao malo poznate veze između francuskih tajnih službi i njihovih argentinskih i čileanskih kolega. Robin je otkrila kako je član Cité catholique, Roger Trinquier, francuski teoretičar protupobune legitimirao upotrebu mučenja, dok je njegova knjiga "Moderno ratovanje: Francuski pogled na protupobunu", imala snažan utjecaj u Južnoj Americi i drugdje, uključujući i zloglasnu Školu Amerika.

Trinquierove metode podučavao je general Paul Aussaresses Amerikancima u Fort Braggu, te su ovi koristili mučenje i ispitivanje tijekom Vijetnamskog rata u Programu Phoenix, kroz koji je ubijeno procijenjenih 20 000 civila. Aussaresses je bio francuski general vojske, koji se borio tijekom Drugog svjetskog rata, Prvog indokineskog rata i Alžirskog rata, gdje je njegova upotreba mučenja kasnije izazvala znatne kontroverze. On se preselio u Brazil 1973. godine, tijekom vojne diktature, i tamo je održavao vrlo bliske veze sa vojskom. Prema generalu Manuelu Contrerasu, bivšem šefu čileanske DINA-e: čileanski časnici obučavali su se u Brazilu po naređenjima Aussaressesa, te savjetovali južnoameričke hunte o protupobunjeničkom ratovanju i korištenju mučenja, što se naširoko koristilo protiv ljevičarskih protivnika vojnih režima u Argentini, Boliviji, Brazilu, Čileu i Paragvaju.

Žrtve Operacije Kondor

Henry Kissinger je dao zeleno svjetlo Videlinoj diktaturi neka "eliminira subverziju u roku od deset mjeseci". Prvi sporazumi o suradnji potpisani su između CIA-e i anti-Castrovih skupina, kao i Reginih Triple A odreda smrti. Triple A ili AAA odredi, bili su odgovorni za smrt 1500 ljevičarskih aktivista i militanata, uključujući: sindikaliste, studente, novinare, marksiste, peronističke gerilce i navodne simpatizere. Od 1976. godine nadalje, DINA i Secretaría de Inteligencia (SIDE), glavna obavještajna agencija Argentinske Republike, bili su trupe na prvoj crti. DINA je bila uključena u Skorzenyjevu organizaciju Paladin, a pomagala je i bolivijskom generalu Luisu Garciji Mezi Tejadi u kokainskom udaru u Boliviji, uz pomoć Delle Chiaiea i nacističkog ratnog zločinca, Klausa Barbieja. U udaru je sudjelovala latinoamerička podružnica WACL, tj. Antikomunistička konferencija (CAL).

Kolonija Dignidad

Godine 1991. je čileanska Nacionalna komisija za istinu i pomirenje objavila kako je nekoliko ljudi, koje je uhitila DINA, zapravo odvedeno u bizarnu nacističku zajednicu bivših nacista u Čileu, poznatu kao Colonia Dignidad. Smještena u izoliranom području središnjeg Čilea, Colonia Dignidad, kasnije poznata kao Villa Baviera, osnovana je od skupinea njemačkih emigranata, 1961. godine. Zajednicu nalik kultu je predvodio bivši nacist Paul Schaefer, bivši bolničar Luftwaffea koji je napustio Njemačku nakon što je optužen za seksualno zlostavljanje dvojice dječaka. Tijekom 1950-ih, Schäfer je postao sljedbenik i promicatelj učenja američkog propovjednika i iscjelitelja vjere, Williama M. Branhama, koji je pokrenuo oživljavanje iscjeljenja nakon Drugog svjetskog rata. Branham je bio prvi američki svećenik oslobođenja, koji je uspješno vodio kampanju u Europi, dosežući međunarodnu publiku u Sjevernoj Americi, Europi, Africi i Indiji. Branham je tvrdio kako je on prorok, pomazan od Ilije, koji je došao najaviti drugi Kristov dolazak. Njegova je slava brzo rasla, jer su mnoštvo privlačile njegove priče o anđeoskim posjetima i izvješća o čudima koja su se događala na njegovim okupljanjima. "Zagovarao je strogo pridržavanje Biblije, dužnost žene da sluša svog muža i opisivao apokaliptične vizije, poput Los Angelesa koji tone pod ocean." 

Branham je imao veze sa Klanom, čiji se nacionalni ured nekoć nalazio u Indianapolisu, glavnom gradu Indiane, gdje je Branham živio. 1929. godine ga je krstio i zaredio u pentekostalnu vjeru Roy E. Davis, koji će postati Nacionalni carski Veliki Zmaj Klana. Kao dio svojih učenja, poznato kao "Poruka", Branham je podučavao doktrinu zmijskog sjemena, što Klan promovira kao svoj dio Kršćanske teologije identiteta još od 1910-ih. Doktrina zmijskog sjemena, poznata i kao doktrina dvostrukog sjemena ili dvosjemene loze, prati podrijetlo nebijelaca do parenja Eve sa Zmijom u Edenskom vrtu, i preko potomaka Kaina. Također je u Indianapolisu Branham pomogao pokrenuti i popularizirati službu Jima Jonesa, osnivača i vođe Hrama naroda. 

Prema Johnu Collinsu: Jonesa i Schaefera potaknulo je Branhamovo proročanstvo, iz 1961. godine, o uništenju Sjedinjenih Država u nuklearnom Armagedonu, da se presele u Južnu Ameriku. U siječnju te godine se Schaefer pojavio u Čileu, gdje mu je vlada, na čelu sa predsjednikom Jorgeom Alessandrijem, dala dopuštenje za stvaranje "Dignidad Beneficent Society", na farmi izvan Parrala, gdje je Schaefer kupio ranč od 4400 hektara. Zauzvrat, bivši pripadnici SS-a i Gestapa, koji su se pridružili Schaeferu i pobjegli od istraga ratnih zločina nakon Drugog svjetskog rata, imali su zadatak demonstrirati nacističke metode mučenja DINA-i. U Colonia Dignidad je otkriveno kako su uhićenici "neko vrijeme bili tamo zatočeni, da su neki od njih bili podvrgnuti mučenju, te da su, osim agenata DINA-e, u te akcije bili uključeni i neki od stanovnika."

Koristeći bazu podataka iz obavještajnih datoteka FBI-a, CIA-e, MI6-a i drugih međunarodnih tijela, "Hunting Hitler", TV-serija History Channela, koju vode veteran CIA-e Bob Baer i istražitelj ratnih zločina John Cencich, sugerira da je Hitler, nakon što je pobjegao u Južnu Ameriku, možda bio skriven u Colonia Dignidad, odakle su nacisti planirali stvoriti Četvrti Reich. Schaefer je bio blizak Pinochetu i raznim pripadnicima vojske. Prema Luisu Peeblesu, bivšem zatvoreniku DINA u toj koloniji, a koji je kasnije radio kao psihijatar u javnoj bolnici u Santiagu: "Paul Shaefer je bio daleko superiorniji od vojske. On je bio taj koji je bio glavni." 

Također postoje dokazi da je Shaeffer bio u kontaktu sa pronacističkim skupinama diljem svijeta i da su takve skupine svake godine slale velike količine novca u koloniju. Kolonija je bila na tajnoj lokaciji, okružena bodljikavom žicom, reflektorima i osmatračnicom. Nazvana "El Lavadero" ("kolonija), prerušavala se u "kulturno i socijalno društvo"; i prema Ladislasu Farageu, služila je kao utočište Martinu Bormannu i Josefu Mengeleu. CIA i Simon Wiesenthal predočili su dokaze o prisutnosti Josefa Mengelea u koloniji. Zanimljivo je što je Mengele bio među stotinama nacističkih ratnih zločinaca u bijegu, koji su pronašli sigurno utočište u Paragvaju. Utočište je bilo naziva "Nueva Germania" i 1886. godine su ga osnovali Nietzscheova sestra Elisabeth i njezin suprug. Ideju o takvoj arijevskoj koloniji osmislio je skladatelj Richard Wagner, a njega su i Nietzsche i njegova sestra jako cijenili. Sve što je ostalo od kolonije, kada ju je 2008. godine posjetio novinar 'Vice Magazina', bila su dva čudna brata koji su živjeli u potpunoj prljavštini i oronulosti, a za koje su mještani pričali da su kanibali. 

Kolonija je bila glavna ulazna točka za pošiljke oružja, u znak podrške puču protiv Allendea, kao i represijama koje su uslijedile pod Pinochetom. Glavni posrednik bio je Gerhard Mertins, poznati pripadnik Waffen-SS-a sa činom bojnika, a koji je spašen  putem Merex AG, i uz pomoć njemačkog BND-a i drugih obavještajnih agencija. Tijekom rata, Mertins je služio pod Ottom Skorzenyjem, te je bio jedan od časnika SS, komandosa koji su bili uključeni u smjelu misiju i kojom je Mussolini oslobođen iz zatvora u Gran Sassu u Italiji, 1943. godine. Nakon rata prihvatio je posao u Volkswagenu, ali njegova specijalnost bila je trgovina oružjem, te je postao jedan od najvažnijih izvoznika streljiva iz Zapadne Njemačke. U tu svrhu Mertins je osnovao Merex AG u Bonnu, koji se specijalizirao za prodaju viška materijala Bundeswehra diljem svijeta. Godine 1965. je Merex bio  zapadnonjemačkim predstavnikom International Aarment Corporation (poznato kao Interarms ili Interarmco), tvrtke koju je 1953. godine osnovao američki trgovac malim oružjem, Sam Cummings, i koja je dominirala tržištem privatne prodaje oružja u slobodnom svijetu. Cummings je također surađivao sa CIA, uključujući opskrbu oružjem za puč u Gvatemali 1954. godine. Mertens i Cummings su bili uključeni u poslove vezane uz Pakistan i Indiju, ali koji su propali, što je utjecalo na njihov ugled.  Mertins je vodio i tvrtku Mondialexport, što je bio paravan za međunarodno krijumčarenje oružja i izvor opranog novca za jedan dio BND-a, poznat kao BND II, te za operacije u Italiji i drugdje.

No, u Južnoj Americi Mertens je uspio osigurati većinu svojih novih poslova, surađujući sa Skorzenyjem, Klausom Barbiejem, Hansom Rudelom i Friedrichom Schwendom, SS-Sturmbannführerom koji je izravno izvještavao Himmleru, majstorom krivotvorenja koji je bio dijelom Operacije Bernhard. Reinhard Gehlen je zaposlio Barbieja kao agenta BND-a, te ga stavio zajedno sa Mertinsom. Mertins je održavao bliske veze sa čileanskom vojskom, posebno Pinochetom, a nakon što je Pinochet preuzeo vlast, Mertens i Barbie često su posjećivali Colonia Dignidad. Jedan od Barbiejevih prijatelja, Walter Rauff, bivši zapovjednik SS-a, također je imao bliske veze sa kolonijom. Rauff je bio pomoćnik u SD-u Reinharda Heydricha, Himmlerovog zamjenika (inače frankovskog podrijetla sa majčine strane). Smatra se da je Rauff tijekom Drugog svjetskog rata bio odgovoran za smrt gotovo 100.000 komunista, Židova, Roma i osoba sa invaliditetom. Rauff je uhićen 1945. godine, ali je pobjegao i nikada nije izveden pred sud. Rauffa je potom izraelska tajna služba zaposlila za prodiranje u arapske zemlje, znajući pritom da će ga njegova nacistička povijest spasiti od toga da bude osumnjičen kao židovski agent. Uz pomoć izraelske i britanske obavještajne službe, 1949. godine, Rauff je otplovio za Južnu Ameriku. Između 1958. i 1962. godine, nakon što se preselio u Čile, Rauff je radio za BND. Nekoliko mjeseci nakon svrgavanja Allendea (1973.), francuske novine 'Le Monde' izvijestile su da je Rauff imenovan šefom DINA-e, iako je čileanska vlada to izvješće demantirala.

Kolonija je bila povezana sa Rauffovim najbližim prijateljem, Franzom Pfeifferom, čileanskim političarem, profesorom njemačkog podrijetla, koji je bio vođa Nacionalsocijalističke radničke partije Čilea (PNSO), osnovane 1961. godine. Pfeiffer je završio osnovne studije na Njemačkoj školi u Santiagu, gdje tvrdi da je upoznao profesora koji je bio dio SS-a. Tijekom godina političkog aktivizma, bio je Veliki čarobnjak čileanskog ogranka KKK, izvodio napade na sinagoge, uspostavio kontakt sa Reginim AAA, kao i drugim talijanskim, španjolskim i sjevernoameričkim fašističkim skupinama. Godine 1963. je Pfeiffer osnovao Partido Nacional Socialista Obrero de Chile (Nacionalsocijalistička radnička partija Čilea), godinu dana nakon što je sudjelovao kao predstavnik Čilea u George Lincoln Rockwellovom WUNS-u (Svjetska unija nacionalsocijalista). Pfeiffer je impresionirao Rockwella, te je ovaj Colinu Jordanu predložio da bi bio prikladan za kontinentalnog zapovjednika WUNS-a za cijelu Južnu Ameriku. Upravo je putem WUNS-a Pfeiffer stupio u kontakt sa Savitri Devi, sa kojom se dopisivao i primio nekoliko primjeraka njezinih knjiga.

Vođa Colonia Dignidad, bivši nacist, Paul Schaefer ("Vječni ujak").

Jack Anderson iznio je neke od jezivih detalja o metodama mučenja korištenima u Colonia Dignidad, u svojoj kolumni "Operacija Kondor, nesveti savez", 03. kolovoza 1979. godine:

"Timovi za atentate smješteni su u Čileu. Ovaj međunarodni konzorcij nalazi se u Colonia Dignidad u Čileu. Osnovan od strane nacista iz Hitlerovog SS-a, na čelu sa Franzom Pfeifferom Richterom, Adolf Hitlerov tisućljetni Reich možda nije propao. Djeca se režu pred roditeljima, osumnjičenici se guše u hrpama izmeta, ili se okreću do smrti nad roštiljima." 

Kako je Peter Levenda zaključio:

"Budući je Kolonija poznata po otmici djece, seksualnom zlostavljanju djece i čudnim vjerskim običajima, autori je smatraju jedinim pravim, provjerljivim, sotonističkim kultom koji odgovara profilu, kultom čiji je "sindrom preživjelog sotonističkog kulta" više od današnjeg psihološkog hira."

Schaeffer je surađivao sa Contrerasom, dopuštajući DINA-i neka koriste lokaciju Colonia Dignidad za pritvore i mučenja. Od 1973. do 1977. godine, Contreras je vodio DINA-u u međunarodnoj potjeri za pronalaskom i ubojstvom političkih protivnika režima. 25. studenog 1975. godine, čelnici vojnih obavještajnih službi Argentine, Bolivije, Čilea, Paragvaja i Urugvaja, sastali su se sa Contrerasom u Santiagu de Chileu, službeno stvarajući Plan Condor. Prema deklasificiranom dokumentu, "Aktivnosti CIA-e u Čileu" iz 2000. godine: 1974. godine, u kontaktu sa Contrerasom, CIA mu je naložila da se pridržava Ženevske konvencije u postupanju sa zatvorenicima. No, 1975. godine, obavještajna izvješća zaključila su da je Contreras bio glavna prepreka razumnoj politici ljudskih prava unutar Pinochetove vlade, ali međuagencijski odbor naložio je CIA-i neka nastavi suradnju sa njim.

Contreras je nadzirao uhićenje tisuća osumnjičenih ljevičara nakon puča. Nacionalni nogometni stadion u Santiagu je pretvoren u pritvorski centar, gdje su stotine ljudi bile zatočene i mučene. Prema službenom izvješću: 40.018 ljudi je zatvoreno, mučeno ili ubijeno između 1973. i 1990. godine. Čileanska vlada procjenjuje da je 3.095 ubijeno, uključujući 1.200 onih koji su prisilno "nestali". Contreras je tvrdio da se u vrijeme puča protiv Allendea u Čileu nalazilo 12.000 stranih pobunjenika, kao i da su brojni nestali politički zatvorenici zapravo još uvijek živi, ​​ali pod novim identitetima. Kasnijih godina je Contreras tvrdio da je Pinochet koristio vojno kemijsko postrojenje za proizvodnju kokaina, koji se prodavao u inozemstvu, te da su droga i trgovina oružjem bili glavni izvor 27 milijuna dolara koje je ovaj sakrio na tajnim stranim bankovnim računima.

Agent DINA, Michael Vernon Townley, pretvorio je Coloniu Dignidad u brutalni pritvorski centar. Kao Pinochetov prijatelj, Townley je bio aktivan u puču protiv Allendea. Bio se susreo sa Pinochetom u društvu Stefana Delle Chiaiea, koji je sa sobom doveo svog prijatelja, princa Valerija Borghesea. Townley, koji trenutno živi pod uvjetima američkog saveznog programa zaštite svjedoka, osuđen je za atentat (1976.) u Washingtonu na Orlanda Leteliera, bivšeg čileanskog veleposlanika u SAD-u i vodećeg Pinochetovog protivnika. Atentat su izveli agenti DINA; i atentat je bio jedan od mnogih izvršenih u sklopu Operacije Kondor. Dokument američkog State Departmenta, objavljen 2010. godine, otkriva: 1976. godine je američkim diplomatskim misijama u Urugvaju, Argentini i Čileu predložen demarš u znak prosvjeda protiv Pinochetova programa atentata, u sklopu Operacije Kondor, ali ga je kasnije poništio Henry Kissinger. Letelier je ubijen pet dana kasnije.

Vrhovni sud Čilea odlučio je izručiti Contrerasa zbog njegove uloge u atentatu na Leteliera. Smijenjen je sa mjesta šefa DINA, dugo je nestao iz javnog života, pronašavši utočište u Colonia Dignidad. Iste godine Contreras je otputovao, zajedno sa Mertinsom i Schaeferom u Teheran, kako bi ponudili pomoć Mohammadu Rezi Pahlaviju u ubojstvu Carlosa Šakala. 1980-ih, Mertins će biti upleten sa američkim obavještajnim službama u Operaciju Iran-Contra, koja je uključivala poslove sa oružjem, zajedno sa Oliverom Northom. Godine 1995. je Contreras osuđen na 7 godina zatvora zbog Letelierovog ubojstva; kaznu je  odslužio 2001. godine. Shaefer je pobjegao iz Čilea 1997. godine, a vlasti su ga progonile zbog optužbi za zlostavljanje 26 djece iz  kolonije. 2004. godine je čileanska vlada osudila Contrerasa i druge vođe Colonia Dignidad za nedozvoljeno udruživanje radi kršenja ljudskih prava, seksualnih zločina i trgovine oružjem. Contreras je prijetio kako će otvoriti hrpu dokumenata za koje je rekao da će inkriminirati vojne dužnosnike od Pinocheta nadalje, ali nikada nije ispunio izrečeno obećanje.

Nova Švabija

Miguel Serrano (1917.–2009.), čileanski diplomat i sljedeći vodeći zagovornik "ezoteričnog hitlerizma", nakon Savitri Devi, tvrdio je da je Colonia Dignidad zapravo bila baza NLO-a, koja je bila u kontaktu sa nacističkom bazom na Antarktici. Prema Nicholasu Goodrick-Clarkeu, vjerojatno je Franz Pfeiffer upoznao Serrana (svog sunarodnjaka) sa djelima Savitri Devi. Devi i Evola bili su važni izvori inspiracije za Serrana čija djela sada kruže među neopaganima, sotonistima, skinheadima i ljubiteljima nacističke metal glazbe u SAD-u, Skandinaviji i zapadnoj Europi. Serrano, čileanski veleposlanik i član čileanske nacističke stranke, sintetizirao je interpretacije hinduističkih i nordijskih tradicija, koje je obje smatrao drevnim arijsko-hiperborejskim podrijetlom. Bio je posebno zahvalan Jungovoj teoriji kolektivnih rasnih arhetipova i uvelike je posuđivao od Evole u podržavanju duhovnog razmatranja rase, a ne isključivo biološkog.

Serrano je prvi put posjetio Europu 1951. godine, kada je istraživao ruševine berlinskog bunkera, zatvora Spandau i ruševine Hitlerovog Berghofa u Bavarskoj. U Švicarskoj je upoznao i sprijateljio se sa Hermannom Hesseom i Carlom Jungom. Ti susreti  su kulminirali Serranovom najpoznatijom i najprestižnijom knjigom, "C.G. Jung i Hermann Hesse: Zapis dvaju prijateljstava". Znakovito je što je izvorni naslov bio "El círculo hermético, de Hermann Hesse a C. G. Jung" ("Hermetički krug Hermanna Hessea C. G. Junga"). Jungova sugestija da Hitler personificira kolektivnu arijevsku podsvijest je duboko utjecala na Serrana.

Serrano je počeo objavljivati ​​"Protokole sionskih mudraca" krajem 1941. godine. Židovsku svjetsku zavjeru tumačio je prema gnostičkom tumačenju: identificirao je Jahvu, Boga Biblije, kao zli princip i Demiurga kao vladara nad našim korumpiranim planetom. Temeljem čitanja Junga, Serrano je tvrdio da su arhetipovi bogovi koji žive na udaljenom mjestu, ili čak izvan naše galaksije, obasjani Crnim Suncem, i dobivaju svoju moć kroz posjedovanje Vrila i Trećeg oka. Prema Serranu: ta bića su božanski preci hiperborejske (nordijske ili arijske) rase na Zemlji. U izvještaju, koji je poistovjetio sa Sinovima Božjim iz Postanka, Serrano je predložio kataklizmu koja uključuje pomicanje polova što je uzrokovalo veliku poplavu, i tada su čistokrvni Hiperborejci pobjegli na Južni pol, naselili se u šupljini Zemlje i osnovali tajne gradove, Agarthu i Šambhalu.

U prilog svojim tvrdnjama, Serrano citira Bal Gangadhara Tilaka o arktičkom domu Indoarijanaca, njihovim migracijama i naknadnom očuvanju čistoće njihove krvi kroz hinduistički kastinski sustav. Od svih rasa na Zemlji, tvrdi Serrano, samo Arijevci čuvaju uspomenu na svoje božanske pretke u svojoj plemenitoj krvi, koja je još uvijek pomiješana sa svjetlošću Crnog Sunca. Sve ostale rase su domoroci planeta (zvijeri-ljudi), potomci Demiurga. Prema Serranu:

"Tako se tamo nalaze potopljeni Agarthi i Shambhala, o kojima Tibetanci i Mongoli govore kao o sjedištu kralja svijeta, a također i simbolični orijent templara i pravih rozenkrojcera. Tako su se tamo uputili nepoznati vođe ova dva reda, kao i organizacija ezoteričnog hitlerizma [SS]. I odatle je Hitler očito primao upute." 

U djelu "Adolf Hitler, posljednji avatar" (1984.) Serrano je predložio da je Hitler deseti avatar Višnua, Kalki avatar, koji se inkarnirao da bi okončao Kali Yugu i uveo Novo doba. Serrano je vjerovao da je, nakon poraza Trećeg Reicha, Hitler pobjegao iz ruševina Berlina i pronašao utočište na Antarktici. Serrano je podijelio ufologe tvrdnjom da operacija Visoki skok (Highjump) američke mornarica, tijekom 1946. i 1947. godine, nije pokrenuta u svrhu mapiranja i obuke (kako se službeno tvrdilo) već kako bi se uništila nacistička baza. U djelu "Zlatna nit: Ezoterični hitlerizam" (1978.) Serrano je tvrdio da je Hitler u Shambhali, koja se prije nalazila na Sjevernom polu i Tibetu, ali je premještena u antarktičku bazu u Novoj Švabiji. Tamo je Hitler bio u kontaktu sa  hiperborejskim bogovima i jednog će se dana pojaviti sa flotom NLO-a i predvoditi snage svjetla nad silama tame, u posljednjoj bitci i uspostaviti Četvrti Reich.

Serrano je bio čileanski predstavnik pri Međunarodnoj komisiji za atomsku energiju i Organizaciji Ujedinjenih naroda za industrijski razvoj (UNUDI). Tijekom svojih veleposlaničkih dužnosti u Beču, a potom i u Švicarskoj, prije nego ga je predsjednik Salvador Allende, 1970-ih, otpustio iz čileanske diplomatske službe, Serrano je njegovao prijateljske veze sa Arnoldom Toynbeejem, Arthurom Koestlerom, Aldousom Huxleyjem i vodećim bivšim nacistima i međunarodnim fašistima poput (među mnogima drugima): Otta Skorzenyja, Hansa-Ulricha Rudela, Hanne Reitsch, Hermana Wirtha (bivši direktor Ahnenerbea), Ezre Pounda i Wilhelma Landiga.

Wilhelm Landig je bivši pripadnik SS-a, vođa Landigove grupe, poznate i kao Bečka loža, koja je osnovana 1950. godine kako bi oživjela arijevsku mitologiju Thule. Fokus rasprava grupe bio je tajni centar na Arktiku, poznato kao Plavi otok, koji bi mogao poslužiti kao izvorna točka za renesansu tradicionalnog života. Ova ideja preuzeta je od Juliusa Evole, čija je "Pobuna protiv modernog svijeta" postala biblijom Landigove grupe. Landig je skovao izraz Crno sunce, mistični izvor energije sposoban regenerirati arijevsku rasu. Landig i drugi okultni fašisti također su širili priče o njemačkim nacističkim kolonijama koje su živjele u tajnim bazama ispod polarnih ledenih kapa, gdje su razvijali leteće tanjure i čudotvorno oružje, nakon propasti Trećeg Reicha, a odakle su se nacisti nadali osvojiti svijet.

Kroz svoja diplomatska imenovanja, Serrano je upoznao mnoge vodeće indijske ličnosti, postao je osobni prijatelj Jawaharlala Nehrua i Indire Gandhi. Jawaharlala Nehrua, najbližeg suradnika Gandhija, koji je postao prvi premijer neovisne Indije, Annie Besant je regrutirala u dobi od samo 13 godina i sama je predsjedavala njegovom inicijacijskom ceremonijom. Serrano se također hvali da je "dobar prijatelj" sa Dalaj Lamom XIV. i daje sljedeće objašnjenje neobičnog odnosa:

"I ja sam upoznao Dalaj Lamu u trenutku kada je pobjegao iz Tibeta tijekom kineske komunističke invazije. Bio je vrlo mlad, imao je 25 godina. Otišao sam se sa njim naći na Himalaji. To nikada ne zaboravlja. A kada smo se ponovno sreli tijekom sprovoda Indire Gandhi u Delhiju, pozvao me je da dođem u Dharmasalu, gdje sada živi. Vodili smo vrlo zanimljiv razgovor. Dobro je znati da su, prije uvođenja budizma u Tibetu, Tibetanci bili ratnička rasa, a njihova religija, Bo, koristila je i istu svastiku hitlerizma. Do danas obavještajne službe Engleske i Sjedinjenih Država nisu uspjele otkriti prave misteriozne veze koje su postojale između Tibeta i hitlerističke Njemačke."