Infiltracija Vatikana, kako je propisano u Alta Vendita, koja je započela pod Mazzinijem i kardinalom Rampollom iz OTO, dobila je punu snagu na Drugom vatikanskom koncilu, te je procvjetalo u potpuni "nesveti savez" između Vatikana, mafije, CIA-e i katoličkih tradicionalista. Kako je izvijestio dr P. Rama Coomaraswamy (sin Anande Coomaraswamyja, jedan od osnivača Tradicionalističke škole, nakon Renéa Guénona): Mark Winckler, prevoditelj koji radi u Vatikanu, govori o sastanku koji je imao sa monsinjorom Sergiom Pignedolijem, čovjekom za kojeg se snažno sumnjalo da je povezan sa slobodnim zidarima. Smatran visokom figurom u Katoličkoj crkvi, Pignedoli je bio najbliži saveznik i povjerenik kardinala Montinija. Pignedoli je, 1944. godine, rekao Winckleru da će propali masonski plan da se kardinal Rampolla izabere za papu (1903.) biti ispravljen kada izaberu Montinija, koji će postati papa Pavao VI. i koji će Crkvu uvesti u "moderno doba". Montini je jednom izjavio, vezano sa slobodnim zidarima, da "neće proći još jedna generacija prije nego što se uspostavi mir između ova dva vjerska društva".
Drugi vatikanski koncil se održavao kroz niz okupljanja do 1965. godine (kada je zaključen pod Pavlom VI.), imao je preko 2000 sudionika, uključujući protestantske, pravoslavne i druge kršćanske promatrače. Od onih koji su sudjelovali u otvaranju koncila, četvorica su postala pape: uz papu Pavla VI., tu su bili i biskup Albino Luciani, budući Ivan Pavao I.; biskup Karol Wojtyla, koji je postao Ivan Pavao II.; i Joseph Ratzinger, koji je postao Benedikt XVI. Iz koncila je proizašlo nekoliko promjena, uključujući ekumenske napore za dijalog sa drugim religijama i ublažavanje stava Crkve prema slobodnom zidarstvu. Drugi vatikanski koncil službeno je sazvao papa Ivan XXIII., 1962. godine. Rođen kao Angelo Giuseppe Roncalli, Ivan XXIII. je proučavao djela Rudolfa Steinera i navodno je svakog četvrtka posjećivao Veliku masonsku ložu u Parizu. Vjerovao je u potrebu uklanjanja frakcijskih sukoba čovječanstva da bi se različite rase, političke skupine i vjerska uvjerenja - dovela u neku vrstu radnog jedinstva. Samo na taj način bi svijet mogao biti siguran u bilo kakav trajni mir. Yves Marsaudon, malteški vitez i državni majstor Vrhovnog vijeća Francuske, koje je podržavalo martinistički ispravljeni škotski obred, bio je blizak Ivanu XXIII. i o njemu je rekao: "Osjećaj univerzalizma, koji ovih dana prevladava u Rimu vrlo je blizak našoj svrsi postojanja. Svim srcem podržavamo 'Revoluciju Ivana XXIII.'" Marsaudon je posvetio svoju knjigu "Ekumenizam", kako ga vidi tradicionalistički slobodni zidar, papi Ivanu XXIII. i njegovom savjetniku i nasljedniku, papi Pavlu VI.
Papa Ivan XXIII. (1881.–1963.) i kardinal Giovanni Battista Montini, budući papa Pavao VI. (1897.–1978.)
Prema Alexisu Bugnolu: Pavao VI. pripadao je mreži posvećenja, koja se može pratiti do kardinala Rampolle (bio državni tajnik Lava XIII.). Pavao VI. rođen je kao Giovanni Battista Enrico Antonio Maria Montini, iz obitelji Montini, koja je navedena kao Židovi, u Zlatnoj knjizi plemenite talijanske baštine. Za Montinija se govorilo da je bio "blizak Jamesu [Jesusu] Angletonu", šefu kontraobavještajne službe CIA-e. Kada je Montini bio milanski nadbiskup, Angleton se uspio "infiltrirati i prilično kooptirati talijanske sigurnosne službe". Zauzvrat, CIA je podržavala Montinijev poseban interes za sirotišta. Montini je bio naširoko poznat kao homoseksualac, a sumnjalo se da je njegov dugogodišnji ljubavnik bio talijanski glumac Paolo Carlini. Neki su klerici čak sumnjali da je uzeo papinsko ime Pavao kao tajni poklon Carliniju, koji je bio čest posjetitelj papinog stana.
Papa Pavao VI. dao je opsežan doprinos mariologiji tijekom svog pontifikata. Više je puta govorio na marijanskim konvencijama i mariološkim sastancima, posjećivao je marijanska svetišta, te izdao tri marijanske enciklike. U svojoj inauguracijskoj enciklici Ecclesiam suam (odjeljak u nastavku), papa je Mariju nazvao idealom kršćanskog savršenstva. Smatra da je "pobožnost Majci Božjoj od najveće važnosti u življenju života Evanđelja". Slijedeći svog slavnog prethodnika, svetog Ambrozija Milanskog, imenovao je Mariju Majkom Crkve tijekom Drugog vatikanskog koncila. Godine 1970. je imenovao maransku časnu sestru, Terezu Avilsku, "Učiteljicom Crkve".
Glavno postignuće Pavla VI. bio je nastavak Drugog vatikanskog koncila, kao i provedba njegovih brojnih reformi, uključujući ublažavanje stava Crkve prema slobodnom zidarstvu. Nadbiskupa Annibala Bugninija je Pavao VI. imenovao neka stvori novu liturgiju. U smjeloj referenci na masonsku izreku, a koji se nalazi na poleđini američke novčanice od dolara, naziv njegove nove liturgije bio je "Novus Ordo Missae", latinski za "Misa novog reda". Nakon što je formulirano bogoslužje Novog reda, dr. Smith, luteranski predstavnik, javno se pohvalio: "Završili smo djelo koje je Martin Luther započeo." Bugnini je objasnio svoj cilj kao redizajniranje Nove mise da bi "iz naših katoličkih molitvi, i iz katoličke liturgije, uklonilo sve što može biti sjena kamena spoticanja za našu odvojenu braću, odnosno za protestante."
Bugninija je Pavao VI., na kraju, prognao u Iran zbog optužbi da je slobodni zidar. No, i sam Pavao VI. nagovijestio je sličnu odanost, u govoru pred skupštinom UN-a, u New Yorku, 06. ožujka 1967. godine:
"Vaš je poziv okupiti, ne samo neke ljude, već sve ljude kao braću. Tko može ne vidjeti potrebu i važnost postupnog uspostavljanja 'svjetskog autoriteta', sposobnog za učinkovito djelovanje na pravnoj i političkoj razini. Delegati međunarodnih organizacija, javni dužnosnici, gospoda iz tiska, učitelji i odgajatelji, svi vi, morate shvatiti da imate svoju ulogu u izgradnji Novog svjetskog poretka."
Pavao VI. se okružio slobodnim zidarima, uključujući državnog tajnika kardinala Jeana Villota, Pasqualea Macchija, počasnog prelata i privatnog tajnika pape Pavla, sve dok nije ekskomuniciran zbog hereze. No, Villot ga je vratio na dužnost i postavio za kardinala. Tu je bio i kardinal Augustin Bea, njemački isusovački svećenik i znanstvenik koji je služio kao osobni ispovjednik Pija XII., "najmarijanskijeg pape u povijesti Crkve". Njega je za biskupa posvetio bliski prijatelj kardinala Rampolle, Benedikt XV., 1917. godine, na sam dan prvih zabilježenih ukazanja u Fatimi. Godine 1959., Ivan XXIII. imenovao ga je kardinalom Katoličke crkve.
Rabin Abraham Joshua Heschel sa njujorškim kardinalom, Augustinom Beom
Kardinal Bea je autor djela "Crkva i židovski narod" (1966.), koje je uvelike utjecalo na kršćansko-židovske odnose tijekom Drugog vatikanskog koncila, u "Deklaraciji o odnosu Crkve sa nekršćanskim religijama", Nostra aetate, koja je odbacila antisemitizam. Nostra aetate je bio rezultat Beinih opsežnih rasprava sa rabinom Abrahamom Joshuom Heschelom, kao i predstavnicima Američkog židovskog odbora (AJC). Rabin Heschel je američki rabin, rođen u Poljskoj, i jedan od vodećih židovskih teologa i židovskih filozofa 20. stoljeća. Heschel je bio profesor židovske kabale i hasidizma na Židovskom teološkom sjemeništu Amerike (JTSA) pod utjecajem sabatizma; JTSA je osnovano uz pomoć zaklade i zgrade Jacoba Schiffa, na čelu sa Solomon Schechterom, frankistom i osnivačem Američkog konzervativnog pokreta. Heschel je aktivno sudjelovao u pokretu za građanska prava, te je hodao uz dr Martina Luthera Kinga, na trećem maršu od Selme do Montgomeryja, 1965. godine.
Američki židovski odbor (AJC) je također osnovan uz pomoć Jacoba Schiffa, i jedna je od najstarijih židovskih organizacija. Prema The New York Timesu se "općenito smatra dekanom američkih židovskih organizacija". Vodeća publikacija AJC je bio 'Commentary Magazine', osnovan 1945. godine; tada pod uredništvom Normana Podhoretza, štićenika Lionela Trillinga, jednog od agenata "nekomunističke ljevice", i koje je Frances Stonor Saunders optužila za "Kulturni hladni rat" CIA-e. Povjesničar Richard Pells zaključuje: "Nijedan drugi časopis, u posljednjih pola stoljeća, nije bio tako dosljedno utjecajan ili tako središnji u glavnim raspravama koje su transformirale politički i intelektualni život Sjedinjenih Država." U časopisu Commentary također su sudjelovali Hannah Arendt, kao i Sidney Hook i Irving Kristol, oboje članovi Kongresa za kulturnu slobodu (CCF). Kristol je bio urednik časopisa 'Encounter' i koji je, 1967. godine, u časopisu 'Ramparts' razotkriven kao paravan CIA-e.
AJC i rabin Heschel, kao njegova vodeća osoba, ušli su u razdoblje opsežnih rasprava sa Beom, kao voditeljem Tajništva za kršćansko jedinstvo, radni odnos koji se nastavio tijekom cijelog zasjedanja Drugog vatikanskog koncila. Bea je pozvao AJC neka dostave detaljnu istraživačku dokumentaciju o prisutnosti antižidovskih elemenata u katoličkim učenjima. Utvrdilo se da bi ovakva dokumentacija bila vrlo korisna kroz konzultacije sa brojnim savjetnicima u Americi, Europi i Izraelu, a gdje su sudjelovali židovski znanstvenici, koji predstavljaju ortodoksni, reformni i konzervativni judaizam. Bea se, u studenom 1961. godine, sastao sa Heschelom i Maxom Horkheimerom iz Frankfurtske škole, te sastavio skup preporuka koje će njegov tajnik usvojiti. 17. listopada 1963. godine, članak na naslovnici New York Timesa navodi da nacrt dokumenta kojim se priznaju židovski korijeni Crkve, odbacuje ideju da su Židovi odgovorni za Isusovu smrt, te kako je savez između Boga i Židova kao Izabranog naroda još uvijek na snazi. Godine 1963., Pavao VI. vodi tajne razgovore sa Heschelom kako bi ga uvjerio neka prihvati preporuke. Nostra aetate odobrena je 28. listopada 1965. godine, a papa Pavao VI. odmah je proglasio tekst službenom crkvenom doktrinom.
Kardinal Spellman je obećao AJC-u da će "Katolička crkva u ovoj zemlji učiniti sve što može kako bi provela duh, kao i slovo, Nostra aetate". Epohalni Dekret o vjerskoj slobodi (Dignitatis humanae) Drugog vatikanskog sabora uglavnom je sastavio John Courtney Murray, američki isusovac i teolog, kojega je doveo Spellman. Murray je u Newsweeku opisan kao predstavnik "nove vrste američkog katolicizma". Murray je također bio bliski prijatelj Clare Boothe Luce, američkom veleposlanicom u Italiji i drugom suprugom člana 'Skull and Bonesa', Henryja Lucea, osnivača i izdavača iznimno utjecajnih časopisa Time i Life. Kao bliski prijatelj Johna Fostera i Allena Dullesa, Luce je također bio ključni agent iza CIA-ine Operacije Mockingbird. David A. Wemhoff tvrdio je da je CIA koristila Murraya kao dio svog programa doktrinarnog ratovanja i da bi Katoličku crkvu pretvorila u promicatelja američkih ideja. Kako je sažeo John F. Quinn, Murray je "vjerovao kako tradicionalno učenje prema kojemu katoličanstvo treba biti utvrđena religija u zemljama u kojima su katolici u većini nije primjenjivo na Sjedinjene Države, tvrdeći pritom da su pape Pio IX. i Lav XIII., kada su osudili odvajanje crkve i države, imali na umu europski kontekst." Najpoznatiju knjigu Murrayja, "Mi držimo ove istine: Katolička razmišljanja o američkom prijedlogu" (1960.), pozdravili su politički konzervativci, poput Williama F. Buckleyja Jr., koji je upoznao Murraya na Yaleu. Knjiga je dobila pozitivne kritike u širokom rasponu vjerskih i sekularnih časopisa, uključujući Time, koji je Murraya pritom predstavio i na naslovnici.
U travnju 1963. godine je Spellman doveo Murraya na Drugi vatikanski koncil kao peritusa (stručnjaka), unatoč dobro poznatoj neprijateljstvu kardinala Ottavianija prema njemu. Dok se pritisak na Murraya nastavio, apostolski delegat pri američkom nadbiskupu Egidiu Vagnozziju ga je pokušavao ušutkati. Spellman je, zajedno sa Murrayjevim isusovačkim nadređenima, nastavio štititi Murraya od većine pokušaja kurijskog miješanja. Nakon njegove smrti, 1967. godine, Murrayjeva osmrtnica u časopisu Time izjavila je kako je otac Murray, sa dubokim uvidom i strpljivim istraživanjem, u duhovnu tradiciju rimokatolicizma uključio američke sekularne doktrine o odvojenosti crkve i države, kao i slobodi savjesti unatoč naporima "ultrakonzervativne" frakcije.
Sinarhist Jacques Maritain i Pavao VI.
Dugogodišnji prijatelj i mentor Pavla VI. bio je Jacques Maritain, bivši član Action française, prijatelj Renéa Guénona i Jeana Cocteaua. Nakon Drugog svjetskog rata, Maritain je tri godine služio kao francuski veleposlanik u Vatikanu. Brojne knjige koje je Maritain napisao, a koje obuhvaćaju razdoblje dulje od pola stoljeća i prevedene su na sve veće jezike, donijele su mu titulu "najvećeg živućeg katoličkog filozofa". Iako 1950-ih nije bilo masovnih obraćenja koja su neki očekivali, Crkva je ipak uživala izniman ugled. U mnogim dijelovima zapadne Europe su na vlast došle kršćanske socijaldemokratske stranke, od kojih su mnoge bile pod utjecajem Maritainovih misli. Štoviše, nakon Opće deklaracije o ljudskim pravima iz 1949. godine, u čijem su sastavljanju katolički intelektualci poput Maritaina odigrali značajnu ulogu, jezik prava je ušao u međunarodno pravo i dokumente, te utjecao na sve veći broj pravosudnih institucija. Godine 1956., Maritain odlazi na Sveučilište Princeton, gdje postaje profesor emeritus. Nekoliko godina je Maritain bio počasni predsjednik CIA-e i Kongresa za kulturnu slobodu (CCF), pojavljujući se kao glavni govornik na njihovoj konferenciji u Berlinu 1960. godine. Godine 1963. mu je francuska vlada dodijelila svoju Nacionalnu veliku nagradu za "Pisma".
Maritain je jedan od osnivača modernog katoličkog personalizma. Prvo načelo kršćanskog personalizma jest da se osobe ne smiju iskorištavati, već ih se treba poštovati i voljeti. Glavni dokument Drugog vatikanskog sabora o socijalno-katoličkom učenju je "Gaudium et spes", "Pastoralna konstitucija o Crkvi i modernom svijetu", koja se smatra jednim od glavnih postignuća Sabora. U 'Gaudium et spes', Sabor je formulirao ono što se smatra ključnim izrazom ovog katoličkog personalizma: "Čovjek je jedino stvorenje na zemlji koje je Bog htio radi nje same, i ne može se u potpunosti pronaći, osim kroz iskreno darivanje sebe."
Godine 1967., papa Pavao VI. citira integralni humanizam, u svojoj prvoj socijalnoj enciklici, 'Populorum Progressio'. "Razvoj se ne može ograničiti samo na ekonomski rast. Da bi bio autentičan, mora biti sveobuhvatan; mora poticati razvoj svakog čovjeka i cijelog čovjeka", što izražava bit Maritainovog personalizma. Pavao VI. predstavio je Maritainu svoju "Poruku ljudima misli i znanosti" na kraju Drugog vatikanskog sabora. Isti je papa ozbiljno razmatrao da ga imenuje kardinalom laikom, ali Maritain je to odbio. Kada je tamo umro, 1973. godine, papa Pavao VI. javno je opisao Maritaina kao "majstora umjetnosti mišljenja, življenja i molitve".
Opće je priznato da je Maritain značajno utjecao na Nostra Aetate, posebno na njene izjave o odnosima sa Židovima. Budući je bio židovski suprug, Maritain se bavio "židovskim pitanjem" kao vjerskom misterijom, kroz svoje brojne spise na tu temu. Maritainovi stavovi o vjerskoj slobodi i Americi znatno su doprinijeli klimi mišljenja unutar Katoličke crkve. što je opet dovelo, od ranijih osuda "amerikanizma" i vjerskog "indiferentizma", do prihvaćanja Dignitatis humanae Drugog vatikanskog sabora, koju je sastavio Murray. Dokument izjavljuje kako je namjera Vijeća "razviti doktrinu nedavnih papa o nepovredivim pravima ljudske osobe i ustavnom poretku društva."
Marcel Lefebvre (1905.–1991.) osnivač Društva svetog Pija X. (SSPX)
Prema Johnu Vennariju, osnivaču Catholic Family News (CFN), tradicionalističke katoličke mjesečne publikacije 'Catholic Family Ministries': Drugi vatikanski koncil bio je ispunjenje plana masonske infiltracije Crkve, kako je opisano u Alta Vendita, kao i proročanstva o "đavolskoj dezorijentaciji više hijerarhije" iz Fatimskih tajni, o kojima je izvijestila sestra Lucija. Catholic Family News (CFN) ima bliski odnos sa Društvom svetog Pija X. (SSPX) nadbiskupa Marcela Lefebvrea, osnovanim 1970. godine i nazvao po papi Piju X., koji je, prema genealogskim istraživanjima jednog istraživača, bio frankovskog podrijetla.
Lefebvre, osnivač tradicionalnog katolicizma, naveo je Dignitatis humanae kao jedan od temeljnih razloga svojih poteškoća sa Drugim vatikanskim koncilom. Tradicionalistički katolicizam bio je prosvjedni pokret koji se pojavio nakon Drugog vatikanskog koncila, a koji je do sredine 1970-ih prerastao u svjetski fenomen. Lefebvre je, zajedno sa američkim profesorom teologije, Gommarom De Pauwom, i američkim ocem, Francisom Fentonom, bio vodeća osoba pokreta. Neki tradicionalisti prakticiraju svoju vjeru izvan službenih struktura Crkve, iako potvrđuju svoju odanost Crkvi. Najveće svećeničko društvo, koje odgovara ovom opisu je SSPX. Stav Vatikana da SSPX mora priznati Dignitatis humanae i Nostra aetate kao autoritativne i dalje ostaje ključna točka razlike između njih dvoje.
13. rujna 1972. godine, 'Izvestija', glasilo Sovjetske komunističke partije, nazvalo je Lefebvrea "članom bivše OAS" i "pastirom europskih neofašista". Lefebvre je bio učenik profesora P. Henrija Le Flocha, koji je bio prisiljen napustiti mjesto rektora Papinskog francuskog sjemeništa u Rimu zbog povezanosti sa maurraizmom i pseudokatoličkom Akcijom Française, koju je osudio Pio XI., 1926. godine. Prema Juliusu Evoli: "Na temelju svog uvjerenja da, ako Zapad ima tradiciju, to je u katoličanstvu". Guénon, koji je također bio član Akcije Française, "vjerovao je da bi početna točka takvog ispravljanja morala biti u integraciji 'tradicionalnog' katoličanstva, ne isključujući povoljnost kontakata sa orijentalnim elementima." Lefebvre je veći dio od 1930-ih do ranih 1960-ih proveo u kolonijalnoj Zapadnoj Africi, odakle je sa oduševljenjem podržavao višijevski režim Marshalla Pétaina, zbog onoga što je nazvao njegovim "katoličkim poretkom". Kasnije će također izraziti odobravanje prema fašističkim diktatorima, npr. Franca u Španjolskoj, Salazara u Portugalu, Videle u Argentini i Pinocheta u Čileu.
Lefebvre je također bio član Cité catholique, tradicionalističke katoličke organizacije koja je povezana sa Opus Dei. Cité catholique osnovao je Jean Ousset, aktivist Action française i bivši tajnik Charlesa Maurrasa. Za vrijeme Vichyjevskog režima tijekom Drugog svjetskog rata, Ousset je postao šefom istraživačkog ureda Jeune légion, pod Xavierom Vallatom. Nakon Drugog svjetskog rata osuđen je na deset godina zatvora zbog sudjelovanja u progonu francuskih Židova. Poput Cagoulea, Cité catholique imao je za cilj infiltrirati se u elite Republike i formirati nacionalnu katoličku državu, po uzoru na frankističko Španjolsku. Ousset je, 1949. godine, objavio "Pour qu’Il règne", naslov koji je belgijska sekcija FSSPX-a odabrala kao naslov svojih novina. Predgovor knjige potpisao je Lefebvre.
Lefebvreov utjecaj proteže se daleko izvan frankofonskog svijeta. Postoje lefebvristička sjemeništa u SAD-u, Njemačkoj, Australiji, i nekoliko zemalja Latinske Amerike. Južni centar za pravo siromaštva navodi FSSPX kao dio pokreta "radikalnog tradicionalizma katolika", koji možda čini najveću pojedinačnu skupinu žestokih antisemita u Americi i koji krive Židove za zavjeru sa ciljem uništenja Katoličke crkve. "Integrizam" je izraz koji se koristi za opisivanje tradicionalističkog katolicizma, osobito u društvenom i političkom kontekstu. Izraz je ekvivalent "fundamentalizmu" na engleskom jeziku; antimasonski, antikomunistički i zastupljen je u desničarskom tisku.
Lefebvre je osudio Francusku revoluciju iz 1789. godine, kao i ono što je nazvao njenim "masonskim i antikatoličkim načelima". Vidio je slične snage na djelu u lijevom liberalizmu iza Drugog vatikanskog koncila. Lefebvre je, 1965. godine, primijetio:
"Iste godine, Yves Marsaudon, slobodni zidar, objavio je knjigu "L’oecumenisme vu par un franc-macon de tradition" ("Ekumenizam kako ga vidi tradicionalni slobodni zidar"). U njoj autor izražava nadu slobodnih zidara da će naš Sabor svečano proglasiti vjersku slobodu... Koje nam još informacije trebaju?"
U siječnju 1965. godine, Gommar DePauw osnovao je organizaciju Katolički tradicionalistički pokret u državi New York, navodno uz podršku kardinala Francisa Spellmana. Godine 1967. je DePauw sklopio savez sa vitezovima Shickshinny, koji su se također protivili Drugom vatikanskom koncilu i novoj misi, te tvrdili da je Katolička crkva "infiltrirana slobodnim zidarima, Židovima, marksistima, homoseksualcima i radikalnim feministkinjama". Sa sjedištem u Bentonu, Tennessee, vitezovi Shickshinny upravljaju sa pedesetak kapela ili tradicionalističkih ulaza za misu i tri osnovne škole diljem zemlje.
Agent Američkog židovskog odbora (AJC), Malachi Martin (1921.–1999.)
Kao intelektualni doprinos novoj tradicionalističkoj agendi, Julius Evola ponovno je objavio svoj prijevod knjige Léona de Poncinsa, "La Guerra occulta" ("Okultni rat"), sa dodatkom u kojem je također kritizirao pokret prema reformi. Léon de Poncins bio je francuski aristokrat, pobožni katolik i kontrarevolucionar, autor brojnih knjiga i članaka o judeo-masonskoj teoriji zavjere. Léon de Poncins vjerovao je da su glavni revolucionarni i politički preokreti modernog doba proizašli iz utjecaja tajnih društava sa antikršćanskom agendom, kao i "okultnog rata", koji su vodili oni koji su od đavolske "vjere". Tijekom Drugog vatikanskog koncila, de Poncins je napisao pamflet "Le Problème juif face au Concile" ("Židovsko pitanje pred Koncilom"). U djelu "Slobodno zidarstvo i Vatikan" (1968.), de Poncins je upozorio:
"Trenutno, u katoličkim krugovima, postoji stalna, suptilna i odlučna kampanja u korist slobodnog zidarstva. Nju vodi progresivna brigada, koja trenutno uživa tako veliki utjecaj u Francuskoj, a potpomažu je pritisci (bilo otvoreni ili tajni) od strane znatnog broja klera - pritisci koje vrši i katolički tisak, pa čak i prelati među francuskim biskupima i kardinalima.
Njezin je deklarirani cilj dobiti od Vatikana, i od Koncila dok je u zasjedanju, reviziju ili, još bolje, poništenje raznih osuda, koje su pape izrekle o slobodnom zidarstvu od 1738. godine."
De Poncinsov savjet imao je značajan učinak u podršci suprotstavljenim stavovima unutar Drugog vatikanskog koncila, te je pomogao ublažiti neke od jezika Nostra aetate. U djelu "Judaizam i Vatikan" (1967.), de Poncins raspravlja o tome kako je Nostra Aetate rezultat suradnje između Heschela i kardinala Bee. I Bea i njegov tajanstveni privatni tajnik, Malachi Martin, dobro su se upoznali sa Heschelom prije Sabora. Martin je bio irski katolički svećenik, kojeg su izvorno zaredili isusovci. Započeo je poslijediplomski studij na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu i na Sveučilištu u Oxfordu, specijalizirajući se za poznavanje Isusa Krista, te hebrejskih i arapskih rukopisa. Martin je sudjelovao u istraživanju svitaka s Mrtvog mora i objavio djelo u dva sveska, "Pisateljski karakter svitaka s Mrtvog mora" (1958.). Glasine, po raznim katoličkim web stranicama i časopisima, tvrdile su da Martin isto ima židovsko podrijetlo, te je potomak iberijskih Židova koji su migrirali u Irsku i Veliku Britaniju u 15. stoljeću, čak ga optuživale da je izraelski špijun. Prema samom Martinu: dio njegovog rada uključivao je prikupljanje obavještajnih podataka iza Željezne zavjese i diljem Bliskog istoka, a ponekad je i prijetio kardinalima ucjenom ako ne učine ono što su kardinal Bea i papa Ivan XXIII. zatražili od njih na koncilu. "Gledao sam kardinale kako se znoje preda mnom", prisjetio se Martin, "i počeo sam uživati u tome."
Navodno razočaran Drugim vatikanskim koncilom, Martin je 1964. godine zatražio da bude oslobođen određenih aspekata svojih isusovačkih zavjeta i preselio se u New York City, gdje je radio za AJC i njihov časopis 'Commentary Magazine'. U svojoj knjizi, "Spiritual Radical: Abraham Joshua Heschel in America" (2007.), Edward K. Kaplan potvrdio je da je Martin surađivao sa ACJ-om tijekom Sabora, "iz mješavine motiva, i uzvišenih i nečasnih. On je prvenstveno savjetovao odbor o teološkim pitanjima, ali je također pružao logističke obavještajne podatke, i kopije povjerljivih dokumenata." Heschel je dogovorio da tiskara Farrar, Straus and Giroux objavi Martinovu knjigu, pod pseudonimom Michael Serafian, naslova "Hodočasnik, o unutarnjem djelovanju Drugog vatikanskog koncila i apologiji za Židove", sve u nadi da će to utjecati na rasprave. Novinar Joseph Roddy, u časopisu 'Look', 1966. godine, identificirao je Serafiana kao jednog od onih koji su pod tri različita pseudonima djelovali u ime židovskih interesa i utjecali na ishod rasprava. Roddy je napisao kako su, 1965. godine, napisana dva članka pod pseudonimom F.E. Cartus, jedan za Harper's Magazine i drugi za AJC-ov časopis Commentary. Roddy je nadalje tvrdio da su informacije o okupljanjima procurile u njujorški tisak, pod pseudonimom Puškin. Dvije neidentificirane osobe, tvrdio je Roddy, bili su isti "mladi klerik koji je postao novinar", i "isusovac irskog podrijetla koji radi za kardinala Beu i koji je bio aktivan u Biblijskom institutu."
Martin je bio vjerski urednik za 'National Review', Williama Buckleyja. Godine 1967. Martin prima svoju prvu Guggenheimovu stipendiju. Među njegovim najznačajnijim djelima su: "Talac vraga" (1976.), gdje se bavio sotonizmom, demonskim opsjedanjem i egzorcizmom; "Završna konklava" (1978.) je bila upozorenje protiv navodnih sovjetskih špijuna u Vatikanu. Njegovi romani i publicističke knjige često su kritizirali Katoličku crkvu, za koju je vjerovao da nije uspjela djelovati u skladu sa trećim proročanstvom, koje je otkrila Djevica Marija u Fatimi.
Martin se u intervjuu za 'Chicago Tribune' opisao kao "neozbiljan, okorjeli, tradicionalistički konzervativac". Bio je bliski prijatelj Rame Coomaraswamyja, čiji je otac, Ananda Coomaraswamy, također bio prijatelj Aleistera Crowleyja, i koji mu se, prema Crowleyju, predstavio "znajući moju reputaciju u azijskim religijama i magiji". Crowley je pomogao u napredovanju karijere Anandine supruge, Ratan Devi, glazbenice iz Yorkshirea, u New Yorku, sa kojom je imao aferu, uz Anandin pristanak. Rama je bio miješanog tamilskog, engleskog i židovskog podrijetla; sin Anande i njegove četvrte supruge, Luise Runstein, žene židovskog podrijetla i rođene u Argentini. Iako je odgojen u hinduističkoj tradiciji, nakon očeve smrti Rama će preći na katoličanstvo. Zbog neslaganja sa Drugim vatikanskim koncilom, Coomaraswamyja su privukli tradicionalistički katolici. Njegova je supruga bila nezadovoljna ovim obraćenjem, i zatražila je intervenciju Majke Tereze, čime je započeo niz polemika. Lefebvre je imenovao Coomaraswamyja profesorom crkvene povijesti na Sjemeništu sv. Tome Akvinskog pri SSPX-u u Ridgefieldu, Connecticut. To je položaj koji je obnašao oko pet godina, do 1983. godine. Uz tradicionalistički katolički pokret, Coomaraswamy je ostao uključen u tradicionalizam, bio član Zaklade za tradicionalne studije i redovito je pisao za časopis zaklade, 'Sophia'.
Nastavljajući svoje napore u dezinformiranju, Martin je tvrdio da su pape Ivan XXIII. i Pavao VI. bili slobodni zidari tijekom određenog razdoblja, te da fotografije i drugi detaljni dokumenti koji to dokazuju posjeduje Tajništvo države Vatikana. Tvrdio je da je nadbiskup Annibale Bugnini bio slobodni zidar, a da je Agostino Casaroli, dugogodišnji kardinal državni tajnik, bio ateist. U članku za 'The Fatima Crusader', Martin je napisao: "Svatko tko je upoznat sa stanjem u Vatikanu u posljednjih 35 godina dobro zna da je knez tame imao, i još uvijek ima, svoje surogate na dvoru sv. Petra u Rimu." Martin je prvi put spomenuo đavolski obred održan u Rimu, u svom bestseleru iz 1990. godine o geopolitici i Vatikanu, "Ključevi ove krvi: Papa Ivan Pavao II. protiv Rusije i Zapada za kontrolu novog svjetskog poretka", gdje je napisao:
"Najstrašnije za papu Ivana Pavla II. bilo je to što se suočio sa neuklonjivom prisutnošću zlonamjerne sile u vlastitom Vatikanu i u uredima određenih biskupa. To je ono što su upućeni crkveni ljudi nazivali "supersilom". Glasine, koje je uvijek teško provjeriti, povezivale su njeno postavljanje sa početkom vladavine pape Pavla VI., 1963. godine. Pavao je doista tmurno aludirao na "dim Sotone koji je ušao u Svetište"... neizravna referenca na ceremoniju ustoličenja koju su sotonisti organizirali u Vatikanu. Osim toga, pojava sotonističke pedofilije - obreda i praksi - već je bila dokumentirana među određenim biskupima i svećenicima, raštrkanima od Torina u Italiji, do Južne Karoline u Sjedinjenim Državama. Stručnjaci smatraju kultne činove sotonističke pedofilije vrhuncem obreda Palog Arkanđela."
Martin je otkrio još više o ovom navodnom ritualu u jednom od svojih posljednjih djela, "Windswept House: A Vatican Novel" (1996.). U ovom romanu opisao je ceremoniju "Ustoličenje palog arkanđela Lucifera", koja je navodno održana u kapeli sv. Pavla u Vatikanu, ali povezana sa istodobnim sotonističkim obredima u SAD-u, 29. lipnja 1963. godine, jedva tjedan dana nakon izbora Pavla VI. Ceremonija je navodno bila povezana sa istodobnim sotonističkim obredima u Južnoj Karolini, što je očito referenca na Škotski obred južne jurisdikcije Alberta Pikea. Prema 'The New Americanu', Martin je potvrdio da se ceremonija doista dogodila onako kako ju je opisao. "Oh, da, istina je; vrlo istina", izvijestio je časopis. "Ali, jedini način da to zapišem je u obliku romana." Martin detaljno opisuje:
"Odjednom je postalo neosporno da je sada, tijekom ovog papinstva, rimokatolička organizacija imala stalnu prisutnost klerika koji su štovali Sotonu i sviđalo im se; biskupa i svećenika koji su sodomizirali dječake i jedni druge; časnih sestara koje su izvodile "Crne obrede" Wicce i koje su živjele u lezbijskim vezama... svaki dan, uključujući nedjelje i blagdane, djela hereze, bogohuljenja, skandala i ravnodušnosti počinjena su i dopuštena na svetim oltarima, od strane muškaraca koji su bili pozvani biti svećenici. Svetogrđa i obredi nisu se samo izvodili na Kristovim oltarima, već su imali i prešutno dopuštenje, ili barem prešutno dopuštenje određenih kardinala, nadbiskupa i biskupa. Ukupnim brojem bili su manjina - od jedan do deset posto crkvenog osoblja. Ali, od te manjine, mnogi su zauzimali zapanjujuće visoke položaje ili rangove... Činjenice koje su Papu dovele na novu razinu patnje bile su uglavnom dvije: Sustavne organizacijske veze - drugim riječima, mreža koja je uspostavljena između određenih klerikalnih homoseksualnih skupina i sotonističkih kovena. I pretjerana moć i utjecaj te mreže."
BY: David Livingstone
Add comment
Comments