2500 godina Sjedinjenih država?!

Vjerujete da su Sjedinjene Američke Države stare samo 250 godina? Stvarno to mislite? Nema šanse, čovječe. To je ludo. Pravi broj - pa, evo što mogu dokazati: Amerika je puno starija, deset puta toliko, lako i 2500 godina, izrazito je drevna, duboko u antici. Sve što mislite da znate je pogrešno. Vjerujete u Očeve osnivače? Mislite li da je mali George Washington posjekao onu trešnju? Ma, slušajte, pravi George Washington živio je prije tisuća godina. Njegovo golo tijelo bilo je poprskano cinoberom; lice mu je bilo prekriveno tetovažama divovske zmije koja proždire Sunce. Predsjedavao je Ustavotvornom konvencijom, i štovao  tajni plamen u hramu prepunom ljudskih kostiju. Mislite da su Sjedinjene Američke Države započele svoj razvoj na istočnoj obali i postupno se proširile prema zapadu? Nije istina. Potpuno netočno. Počelo je, ako je uopće tada i počelo, točno u sredini, u dolini Mississippija, srcu kontinenta. Bila je to riječna civilizacija, baš poput Egipta ili Kine. Tijekom svoje duge, duge povijesti, civilizacija se širi i skuplja, napriijed-nazad, poput srca; kada se protegne prema van, dodiruje oceane, i ponekad čak prijeđe na  suprotne obale; kada se ponovno uvuče, rubovi carstva vraćaju se barbarstvu. To se događa tisućama godina. Možda i više. Amerika je stara 250.000 godina. Možda i 2.500.000 milijuna godina. Oduvijek je postojala. Živi izvan vremena.

Navodni 250. rođendan Amerike proveo sam u Los Angelesu. Nevjerojatno je koliko se naočigled vidi da gotovo nitko ne mari za taj broj. Očito su se prorijedili stari mitovi. Godine 1976. je cijela doživjela patriotsko ludilo kako bi obilježila navodnu 200-tu obljetnicu. Svi su nosili trorog šeširi i uske hlače. Svi su nosili pravu mušketu. Debeli Čikažani poljskih prezimena su se šepurili  uokolo u napudranim perikama. Ljudi po imenu Lopez i Hernandez rekonstruirali su prelazak rijeke Delaware, ali na obalama rijeke San Juan, obrubljenim zmijskim travama. Većina događaja iz tzv. 18. stoljeća su zapravo kulturna sjećanja na 1976. godinu. Kraljica i princ Philip obavili su potpuni državni posjet. U svakom gradu koji su posjetili, morali su dopustiti da im se simbolično sudi i pogubi, zbog zločina protiv republikanizma i slobode. Ovaj put nisu učinili ništa slično. U Washingtonu su postavili otužnu malu šikaru papirnatih šatora, sa temom MAGA, napravljenih tako da izgledaju kao trijumfalni lukovi. Nekoliko slijaca je šepalo  uokolo po vrućini. Mogli bi okriviti nedavne događaje. Što se to slavi? SAD su izgubile rat. Ali, proslava 1976. godine je došla jedva godinu dana nakon što su se i posljednji helikopteri razbježali iz Saigona, i to nikoga nije zaustavilo. Čak i sada, ljudi i dalje žele jesti punjene hrenovke o svojoj zemlji. U noći 04. srpnja 1976. godine, svaki grad, od jedne obale do druge, imao je vatromet. To su očito drugačije stvari i drugačija vremena, i više nikoga ne zanimaju: tužne perike izjedene od moljaca, bijelci sa drvenim zubima, 250 godina, 18. stoljeće. Ne znaju točno zašto, ali većinom danas mogu reći da je sve to sranje, kao i da je njihova zemlja starija i čudnija nego što im je rečeno.

Samo pogledajte, ako možete, Los Angeles. Lijepo je ovdje. Sunce sja svaki dan, ulice su ukrašene magnolijama i jacarandama, a ako vam to ikada postane dosadno, možete jednostavno ući u jedan od mnogih praktičnih gradskih autobusa Los Angelesa i  susresti neke od najbolesnijih ljudi na svijetu. Na liniji 20 za Santa Monicu: muškarac u dronjcima, dva reda ispred mene, skrola po telefonu, dok se u isto vrijeme igra sa jednim od onih upaljača u obliku pištolja. Svakih petnaest sekundi dobije trzajni grč, prisloni pištolj-upaljač na glavu i bijesno pritisne okidač. Osjetio se lagani smrad spaljene kose. Ali, ipak, nakon nekoliko stanica možete izaći i popiti smoothie od kurkume u Erewhonu, nazvanom tako prema utopiji Samuela Butlera, gdje se ljudi kažnjavaju kao kriminalci samo zato jer su ružni. Jeo sam meksičku hranu. Jeo sam korejsku hranu. Jeo sam meksičko-korejsku fuziju, gdje se bulgogi stavlja u taco. Pucao sam iz pištolja, sa balkona sina holivudskog redatelja, što je klasična kalifornijska stvar. Bilo koji mali dio Los Angelesa može biti vrlo ugodan, sve dok je to sve što možete vidjeti, i većinu vremena zapravo jest. Kada stanuješ u ogromnoj uvali, tu je samo tvoja slatka mala kućica, tvoj slatki mali vrt, tvoje hortenzije. Čak i sa uzdignutih autocesta grad izgleda kao zona palmi i Denny's znakova, koji vise poput baražnih balona iznad ravnica. Ali, kada slijećeš na LAX, onda vidiš cijelu stvar, vidiš sve odjednom. Ne znam kako ljudi to uspijevaju ignorirati.

Nakon što jednom vidite Los Angeles iz zraka, potpuno je očito zašto nikoga nije bilo briga za 250-tu godišnjicu. Prema trenutnom mitu: Amerika je osnovana kao nacija zemljoradnika, razboritih Anglosa sa kopčama na šeširima, koji čitaju Horacija i Livija u svojim trosobnim kućama, samodostatni su bili u pšenici, raži, lanu, vosku i drvetu, čuvali su svoja imanja i svoju slobodu, uz urbanizaciju od oko 3.5% manje najamnih radnika nego robova (iako su obje skupine bile manje-više iste). Kako bi to, zaboga, moglo imati ikakve veze sa prizorom sa prozora vašeg aviona? Kako je ta rustikalna Jeffersonova fantazija uopće mogla stvoriti toliko gigantsku gradsku cjelinu kristalnog oblika, a koja lebdi iznad ruba stvarnosti? Svi poslovi i sva kupovina: društvo potpune, ali nevidljive kontrole, bezlična mreža koja seže duboko u vlažnu tvar vašeg mozga i privlači željama. Nije stvar samo u veličini grada, iako je to, samo po sebi, zastrašujuće: oko 10 milijuna urednih bungalova, umetnutih u 10 milijuna pravokutnih parcela, i protežu se od okruga Orange, pa preko zakrivljenosti Zemlje. Ono što je zaista uznemirujuće, vezano uz  Los Angeles, jest to što iz zraka uopće ne izgleda kao grad. To je beskrajna pravilna mreža, sa svim tim ljudskim tijelima koja su  složena u redove; svijetle točkice koje se kreću duž avenija i autocesta: osjećaj ogromne naprave, masivno kompliciranog abakusa, gdje su obični životi pokretni dijelovi, sa tokovima novca, prometa, robe široke potrošnje i slave; velikim prebacivanjem loptica kroz logička vrata, ili računanjem. Pa, šta onda? No, nakon što jednom vidite grad takvim, teško će vam biti ugodno u bilo kojem malom dijelu grada, gdje god se nađete. Evo vaše lijepe kuće, evo vašeg lijepog cvijeća, ali vi ste poput Kelvina na kraju Solarisa, ugodno živite na površini vanzemaljske zvijezde.

Luda stvar u vezi sa Amerikom jest to što pokreće nekoliko ovih strojeva. Južna Kalifornija, ali i Južna Florida, Houston i Chicago. Odakle je došlo društvo koje je moglo izgraditi te stvari? Jedna čudna stvar koju ste možda primijetili u vezi sa tradicionalnim prikazom jest da se zapravo javlja dva puta i u dvije različite verzije. Prema dominantnoj verziji: razvoj Amerike započinje sa  malom skupinom prognanika i pronositelja duboke, ali idiosinkratične kršćanske vjere. Oni su iz Engleske su, ali su prije bili prognani u Nizozemsku. Zato, 1620. godine, napuštaju Stari svijet tražeći slobodu, kreću na putovanje prema zapadu preko Atlantika i pristaju na Plymouth Rock. Uskoro ovi pravednički hodočasnici formiraju prosperitetnu koloniju, gdje procvjetaju svi njihovi usjevi i stoka, te izgrade velike gradove. Na kraju se bore protiv moćnog vođe iz svoje domovine po imenu George, a borba se usredotočuje na sveti dokument zvan Deklaracija o neovisnosti. Pobjeđuju ga. No, ubrzo postaje jasno da je novo društvo duboko podijeljeno unutar sebe: polovica, zvana Dixie, okaljana je zlom ropstva. Između podijeljene braće povede se strašan rat. Postoji pobjeda, ali ne i kraj stvari. U svakoj generaciji postoji stalna politička borba između pravednih i nepravednih. Tajna društva (Klan, Antifa itd.) pokušavaju destabilizirati politički poredak. Na kraju se cijela stvar raspadne.

Ali, milijuni Amerikanaca vjeruju u zasebnu verziju iste priče, nazvanu Knjiga Mormona. Amerika ponovno kreće sa malom skupinom prognanika i pronositelja duboke, ali idiosinkratične kršćanske vjere. Ali, ovaj put se sve dogodi 600. pr. Kr. Oni su iz Jeruzalema i prognani, nalaze se negdje na Crvenom moru. Bore se protiv moćnog vođe iz svoje domovine zvanog Laban, a borba se usredotočuje na sveti dokument zvan Mjedene ploče. Napuštaju Stari svijet tražeći slobodu, kreću na putovanje prema zapadu preko Atlantika, te pristaju u Obećanu zemlju. Usjevi i stoka procvjetaju, izgrade velike gradove, ali novo društvo je duboko podijeljeno unutar sebe: Lamanci su okaljani zlom pobune, pa se između braće povede strašan rat. U svakoj generaciji postoji stalna politička borba između pravednih i nepravednih. Tajno društvo, poznato kao Gadiantonovi razbojnici, ovdje pokušava destabilizirati politički poredak. I na kraju se, neizbježno, cijela stvar raspada.

Što trebamo zaključiti iz svega ovoga? Možemo, sa jedne strane, tvrditi kako je jedna od ovih priča iskrivljena i mitologizirana verzija, svojevrsno parazitsko prepričavanje druge, što je manje-više istinito. Budući je Knjiga Mormona nvodno dramatično starija ( naravno, sastavljena od tekstova napisanih tijekom tisuću godina, čak i ugravirana na metalnim pločama oko 400. godine), onda ima smisla tvrditi kako bi ovo bila istinita verzija, gdje su Očevi osnivači (hodočasnici) i George Washington samo iskrivljena verzija Lehija i Moronija. Problem jest u tome što se izgleda događaji iz 'lažne' pripovijesti spominju u samoj Knjizi Mormona. Jasno, nijedan izvještaj nije primaran i obje verzije potječu iz drugog mita koji je već kružio Amerikama.

U međuvremenu su se ove dvije struje ispreplitale i utjecale jedna na drugu, sve dok ideja o Podrijetla sa Istočne obale nije  prožela kulturu. Također, istina je da su tijekom stoljeća, migranti sa druge strane Atlantika tražili utočište u Americi. Ali, kada malo bolje razmislite o tome, pomalo je lakovjerno pretpostaviti da su stare priče istinite, kao i da je cijela zemlja zapravo osnovana od strane doseljenika iz inozemstva.

Kako bi pronašli pravu povijest Amerike, moramo prestati brinuti o tome što ljudi govore o sebi i početi gledati kako zapravo oni žive. Postoji li nešto u prošlosti ove zemlje što bi izgledalo kao prototip Miamija, ili Los Angelesa? Da. Zapravo i postoji.

Prije 1000 godina, Sjeverna Amerika bila je dom ogromnih i prostranih gradova. Najveći od njih se nalazio u blizini današnjeg St. Louisa, što arheolozi nazivaju Cahokia. Na svom vrhuncu, u 12. stoljeću, u Cahokiji je živjelo više od 40.000 ljudi, što je znatno više od ondašnjeg Londona ili Pariza. Još uvijek nije imala toliko ljudi kao druga stvarna naselja tog vremena, npr. Bagdad ili Kaifeng, ali Cahokia je bila fizički velika i to na način koji je potpuno drugačiji od bilo kojeg drugog grada na Zemlji. Veliki gradovi Europe i Azije, također Meksika i Perua, bili su prepuni spletova uličica i stambenih zgrada. Gustoća stanovnika abasidskog Bagdada je bila oko 14.000 ljudi po četvornom kilometru; isto je vrijedilo i za Tenochtitlan. Za usporedbu: to je gotovo trećinu gušće od današnjeg New Yorka. No, Cahokia je bila nešto sasvim drugačije. Ceremonijalni centar bio je ogroman trg, sa pogledom na Monks Mound, zemljani humak visok 30-tak metara i prostraniji od Velike piramide u Gizi, okrunjen sa dvije zgrade, vjerojatno kraljevskom palačom i hramom. Trg je okruživalo 20 ili 30 humaka: što su možda tri milijuna tona zemlje iskopane iz zemlje i nagomilane u košare. Ovaj kompleks je bio okružen zidom visokim 5 metara i dugim preko 3 kilometra, koji je bio napravljen od 20.000 ogromnih trupaca. Tek nakon toga je počinje pravi grad. Tipična kuća Cahokije je imala jednu sobu, od oko 180 četvornih stopa, slamnatog krova i zidova od mladica i trske. No, ovakvih je kuća bilo tisuće. Iza ceremonijalne jezgre se grad prostirao u svim smjerovima: kuće su se protezale u golemoj mreži, postojali su široki putevi unutar četvrti, uzdignuti nasipi koji su sve povezivali, tu i tamo pomoćni ritualni kompleks, još više hramova, još palača, još radionica i vrtova, parkovi, astronomski hengeovi, predgrađe za predgrađem, protezao se u daljinu. Još uvijek ne znamo točno koliko je to mjesto bilo prostrano, jer je manje od 1% nalazišta u potpunosti iskopano. Tijekom izgradnje autoceste I-270, 1978. godine, građevinska ekipa iskopala je otiske temelja stotina kuća. Magnetometrija još uvijek otkriva nove tragove nalazišta, kilometrima i kilometrima udaljeno od monumentalne zone. Svom tom nesigurnošću teško je dobiti točnu brojku, ali gustoća naseljenosti Cahokije vjerojatno je bila oko 500 do 1000 ljudi po kvadratnom kilometru, što je slično rasponu između okruga Los Angeles i Miami-Dade. Nešto ovako:

Drugo zanimljivo otkriće u Cahokiji bili su leševi. Godine 1967. je tim Sveučilišta Wisconsin-Milwaukee, predvođen Melvinom L. Fowlerom, otkrio elitni grob na humku 72. Muškarac i žena su bili pokopani na prekrasnom tepihu od oko 20.000 školjki,  raspoređenih u obliku bjeloglavog orla. Pod njihovim nogama su bili ostaci više od 50 mladih žena, sve mlađe od 25 godina i sve očito zadavljene. Drugdje na mjestu su se pronašle masovne grobnice, žrtve su umrle sa udubljenim ili odrezanim lubanjama, ožiljcima na kostima i vrhovima strijela u rebrima. Neki od kostura imali su zemlju stisnutu u rukama. Dakle, žrtve su bile žive pokopane. Prije 1000 godina, na ušću rijeka Mississippi, Missouri i Illinois, nalazilo se nešto što je izgledalo točno kao Sjedinjene Američke Države, i ponašalo se točno kao današnje Sjedinjene Američke Države.

Nažalost, teško je sa sigurnošću reći kakvo je zapravo bilo društvo koje je izgradilo Cahokiju. Imamo njihove nijeme materijalne stvari; znamo da su bili u središtu trgovačke zone, koja se protezala od Velikih jezera do obale Meksičkog zaljeva; imamo njihov DNK, koji nam govori da je grad bio kozmopolis i stanovništvo iz svih krajeva Sjeverne Amerike. Znamo da su igrali igru ​​zvanu chunkey - gdje kotrljate disk po tlu, a zatim pokušavate baciti koplje na njega tako da sleti vrlo blizu diska, ali ga zapravo ne pogodi - jer stalno iskopavamo chunkey diskove. Mnogi od diskova su ukrašeni nečim što izgleda kao motivi podzemlja, ili orlovi sa ljudskom glavom koji drže snop strijela. Čini se da je to nešto što bi moglo biti važno, ali možemo samo nagađati što je značilo. Ne možemo pitati kako su gledali na svijet, jer ti ljudi nisu ostavili nikakav zapis. Također, nedugo nakon vrhunca Cahokije, cijelo se društvo urušilo na spektakularan način, i iz potpuno misterioznih razloga. Lokalitet je potpuno napušten.  Stoljećima su plodne poplavne ravnice na kojima se nalazilo bile puste, religiozno izbjegavane od strane preživjelih koji su još uvijek nastanjivali šume, sve dok na kraju svi nisu zaboravili da humci predstavljaju bilo što osim brda.

Gotovo svi, u svakom slučaju, jer je jedan ogranak kulture graditelja humaka, koji je stvorio Cahokiju, preživio dovoljno dugo da ih opišu europski istraživači. Zvali su se Natchezima i živjeli su oko 800 kilometara nizvodno, u današnjem južnom Mississippiju. Godine 1682. ih je posjetio René-Robert Cavelier, Sieur de La Salle, dok je pokušavao prisvojiti cijelu američku unutrašnjost za Francusku. Poput mnogih Europljana koji su ga slijedili, La Salle je Natcheze smatrao neobično karizmatičnima: bili su sićušno, bijedno, siromašno pleme, najviše nekoliko tisuća ljudi, ali njima se vladalo nekom vrstom despotske veličanstvenosti. Njihova skučena sela su bila raspoređena oko dva visoka zemljana humka. Na vrhu tih humaka živjelo je Veliko Sunce i njegovalo vječnu vatru u svom hramu. Veliko Sunce bio je prljavi divljak prekriven tetovažama, orlovima i zmijama, sa apsurdnom krunom od orlovog perja na glavi, ali za Načeze je doslovno bio Sunce, živo utjelovljenje Sunca na Zemlji. Načezima je bilo zabranjeno gledati izravno u njegovo zemaljsko (ili nebesko) tijelo. Kada god bi se pojavio, naricali su i saginjali glave. Veliko Sunce imalo je moć ubiti bilo koga koga je htio, ili oduzeti bilo čiju imovinu u bilo kojem trenutku. Kada bi umro, deseci njegovih sljedbenika bili bi ubijeni zajedno s njim. Njihove bi kosti zatim bile razasute oko hramske vatre, koja je također bila djelić Sunca. Načezi su bili uvjereni da ako se vatra ikada ugasi, svijet će biti uništen. Druga plemena koja je La Salle susreo bila su egalitarne šumske skupine, ali Francuskom koju je napustio također je vladao kralj-sunce i zvao se Luj XIV. Načezi su morali izgledati kao Božja parodija doma.

Zapravo, etnografski korpus Načeza opisuje vrlo neobično društvo. Njihov jezik je bio izoliran, nepovezan sa bilo kojim drugim poznatim jezikom američkih Indijanaca, ili bilo kojim drugim jezikom na planetu. Društveni ustroj ne nalikuje ničemu drugom u ljudskoj povijesti, sa jedinom iznimkom današnjih Sjedinjenih Američkih Država. Pogledajmo, npr. njihov klasni sustav. Imali su strogu hijerarhiju: Sunca ili kraljevsko kućanstvo, bili su na vrhu; zatim plemići, časni ljudi (kasta ratnika, birokrata i krvnika), i na kraju smrdljivi ili smrdljivci, kako su Načezi opisivali obične ljude, odnosno 9/10 vlastitog stanovništva. To je, povijesno gledano, prilično uobičajeno. No, čudno je što su ove plemićke kaste bile strogo egzogamne. Sunca i plemići nisu se mogli vjenčati sa drugim suncima i plemićima; morali su se oženiti smrdljivcima. Štoviše, društvo Načeza bilo je matrilinearno. Djeca plemkinja zadržala bi status svoje majke. Djeca plemića gubila bi jedan rang po generaciji. Kada bi se plemkinja udala za običnog muškarca, muž bi obično postao neka vrsta kućnog sluge, općenito zlostavljan i ponižavan od strane žene, koja je bila manje-više slobodna izlaziti i spavati s kim god je htjela. Mi danas imamo brak koji jamči očinstvo, ali za Načeze očinstvo nije bilo osobito važno; njihova institucija braka bila je izuzetno slaba. U međuvremenu, kada bi Veliko Sunce umrlo, njegov nasljednik ne bi bio nitko od njegove djece, nego sin njegove najstarije sestre. Unatoč svoj njegovoj beskonačnoj moći, praunuci Velikog Sunca, po muškoj liniji, bili bi obični smrdljivci.

Ono što je društvo Načeza proizvelo je povijesno neviđena razina klasne mobilnosti. Hijerarhija je bila vrlo prisutna i izuzetno brutalna, ali vremenom se cijelo društvo postupno povlačilo prema gore. To je ono što su antropolozi nazvali Načez-paradoks.  Djeca plemkinja i smrdljivih muškaraca automatski su plemići, dok djeca suprotnog para padaju za jedan stepenik po generaciji, što znači da uvijek ima više smrdljivih koji se penju klasnom ljestvicom, nego što ima plemića koji silaze. Zaigrajte ovakvu igru  kroz desetak generacija, ili tako nekako, i uskoro će biti više plemića nego smrdljivaca. Kada imate sve veći broj plemića, onda njima ne preostaje puno izbora za koga se mogu legalno vjenčati. To se čini gotovo nemoguće. Zbog toga su, 1971. godine, White, Murdock i Scaglion uspješno riješili paradoks tako što su zamijenili društveni sustav Natcheza, tj. izmijenili su ono kako su Načeze opisivali svi koji su ih zapravo susreli, drugim sustavom koji je imao više matematičkog smisla. Ali, postoji još jedno rješenje. Paradoks prestaje biti paradoks ako društvo Natcheza neprestano integrira imigrante na razinu smrdljivaca.

Prema samim Natchezima, razlog ovog bizarnog sustava je bilo sprječavanje incesta. Antoine-Simon Le Page du Pratz živio je među Natchezima 1720-ih. Ispričali su mu priču prema kojoj prva Sunca, "budući su braća i sestre, nisu mogli stupiti u međusobni brak bez počinjenja zločina, te je bilo potrebno i zato da bi imali potomke, vjenčavati se smrdljivim muškarcima i smrdljivim ženama". Ako išta znate o psihologiji, onda ćete znati što se ovdje zapravo događa. Svemoguće Veliko Sunce moglo bi, kada bi htjelo, osigurati neka ga naslijede vlastita djeca i sve što je trebao učiniti jest povaliti svoju sestru. Sustav koji bi trebao spriječiti incest zapravo učini incest nevjerojatno primamljivim rješenjem. U ostatku svijeta, velika strukturirajuća incest-fantazija je roditeljska, Edipova; samo što su Načezi bili opsjednuti incestom brata i sestre. Prema Freudovom mitu u Totemu i tabuu, to ne bi trebalo biti moguće. Društvo započinje kao horda majmunolikih stvorenja, gdje veliki patrijarh ima neograničen seksualni pristup ženama iz svoje obitelji, dok njegovi mrzovoljni sinovi ne dobivaju ništa. Na kraju se ljubomorni sinovi udružuju da bi ubili svog oca. "Naravno da su ovi kanibalistički divljaci pojeli svoju žrtvu. Ovaj nasilni iskonski otac sigurno je bio zavidan i strahovan uzor za svakog od braće. Sada su postigli svoju identifikaciju sa njim proždirući ga i svaki je stekao dio njegove snage." Međutim, čim bi to učinili, obuzimala ih je iznenadna i strašna krivnja. Odjednom im je bilo nemoguće početi sa drugima dijeliti očev harem. Na kraju, brutalna sebična zabrana primordijalnog oca postaje prva etička zapovijed superega: BEZ SEKSA SA VLASTITOM OBITELJI. Rađa se patrijarhat.

Ali, Freud se, zapravo, susreo sa društvom koje je funkcioniralo vrlo drugačije. Nakon posjeta Americi, počeo ga je opisivati ​​kao društvo braće, društvo bez nasljedne muške loze kraljeva, bez oca, bez ikakvog očinskog autoriteta. Nekako su se u Americi stvari zaustavile u tom trenutku trijumfa, onda kada braća pojedu leš svog oca, još prije nego što su počeli osjećati krivnju. Europljani žive u edipalnom svijetu struktura i zabrana, davno ustaljenom poretku, u koji se možete uklopiti jebajući svoju majku. Ne i Amerikanci. Amerika je svijet opasnosti i mogućnosti koje istražujete jebajući svoju sestru. Niste vidjeli pornografiju koju ovdje snimaju? Što radiš, polubrate, sada kada si oslobođen svih patrijarhalnih okova? To zapravo znači ono kada govore o slobodi i pravima čovjeka; sve je to kod za sestrinsko jebanje. Nema nikakve veze sa osobnom neovisnošću; još uvijek zaglavljeni  u hijerarhiji nalik košnici, podložni zastrašujućoj moći Velikog Sunca. Ali, ipak, tvoja incestuozna fantazija je sada raspoređena horizontalno umjesto vertikalno. I to je zaista vrsta slobode; možda jedina vrsta slobode koja stvarno postoji.

Još jedna zanimljiva stvar o Načezima. Tijekom vremena provedenog sa njima, du Pratz je pitao svoje domaćine odakle su izvorno došli. Pokazali su mu i rekli "prije nego što smo došli u ovu zemlju, živjeli amo tamo pod Suncem". Mislili su da su došli odnekud daleko, preko dalekih oceana na Istoku: i naravno da jesu. Oni jesu bili religiozno opsjednuti Suncem, a zemlja iznad istočnog horizonta jest mjesto odakle Sunce kreće svako jutro.

Zapravo, ima još jedna interesantna stvar. Na načezskom jeziku, naslov prvog Velikog Sunca je uwahšiL, izgovara se u-wa-ši-hl. Prema današnjem mitu o podrijetlu Sjedinjenih Država: osnovao ih je čovjek po imenu Washington.

Što se zapravo dogodilo 1776. godine? Vjerojatno ništa. Današnje Sjedinjene Države morale su odnekud doći, i najvjerojatnije ne potječu izravno of Načeza. Ne mogu, jer su Načezi najvjerojatnije svi izbrisani. Godine 1729. su napali francusku trgovačku postaju u Fort Rosalieju, ubili su sve muškarce i oteli sve žene. Francuzima su se sviđali Načezi, ali ne baš toliko. Kao odgovor na napad, Francuzi su istrijebili potpuno drugo pleme, Chaoacha, koje nije imalo apsolutno nikakve veze sa pobunom. Zatim su se preselili uz rijeku, uništavali su svako načeško selo na koje su naišli. Veliko Sunce i njegove sestre prodani su u ropstvo na plantažama šećera. Ako je tko i preživio, pobjegao je na sjever; i posljednji nasljednici Cahokije asimilirali su se u Muskogee. Chateaubriand je napisao golemi prozni ep o Načezima, gdje potpuno uništenje njihovog društva obrađuje u nekoliko kratkih odlomaka, na samom kraju. SAD su morale doći odnekud drugdje.

Najvjerojatnije su Načezi bili samo izdanak, odnosno Graditelji humaka bili su samo izdanak kulture koja je oduvijek postojala na ovom kontinentu. Neko vrijeme je ta kultura bila neorganizirana. Francuzi i Španjolci su trčali po Sjevernoj Americi, a kasnije se  formirala državu, i isti Europljani pretvorili su se u očajne imigrante. Ovaj obrazac traje već neko vrijeme. Prije Cahokije postojala je Hopewellova interakcijska sfera, kulturna veza koja se protezala preko kontinenta, podizala zemljane humke diljem Ohija i gradila neobične raštrkane gradove oko njih. Prije Hopewella postojali su ljudi koji su izgradili Poverty Point, monumentalne zemljane izgradnje, u Louisiani oko 1700. godine prije Krista, u isto vrijeme kada je vladalo zlatno doba Knososa i Babilona. Gotovo ništa ne znamo o ljudima iz Poverty Pointa, ali može se pretpostaviti. Njihov jezik nije bio povezan niti sa jednim drugim jezikom američkih Indijanaca. Imali su visoko stratificirano klasno društvo, sa bizarno visokim stupnjem društvene mobilnosti, izuzetno slabim bračnim vezama, bez Edipovog kompleksa, kao i sustavom srodstva koji bi trebao biti matematički nemoguć. Koristili su simboliku orla ili čovjeka ptice. Bili su gladni imigranata, stalnog protoka toplih tijela, kako bi svi pokretni dijelovi njihovog društva stalno bili u pokretu. Vjerovali su da dolaze iz daleke zemlje gdje izlazi sunce. Živjeli su u širokim, raspršenim naseljima. Prakticirali su ljudske žrtve. Bili su Amerikanci.

Znamo da je Amerika oduvijek bila tamo, jer su ljudi Starog svijeta znali za nju. Mnogo prije navodnog Kolumbovog putovanja, Europljani su pričali priče o zemlji seksualne slobode i materijalnog obilja, koja se nalazi preko zapadnog oceana. Svi čudaci neizbježno spominju Atlantidu, ali sigurno je značajno što je Platon opisao mjesto iza Herkulovih stupova, planinskih obala i širokom središnjom ravnicom koja je premrežena savršeno kvadratnim poljima, mjesto bogato rijetkim mineralima, i kojim vlada visoko napredno carstvo. Pokazalo se da to mjesto zapravo postoji i točno onako kako je opisano. Jedan zanimljiv detalj: u "Kritiji", Platon kaže da su Atlantiđani rođeni od Posejdona i smrtnice Kleito. Da bi zaštitio Kleito, bog je "ogradio brdo na kojem je živjela sa svih strana, stvarajući naizmjenične zone mora i kopna, koje su se međusobno okruživale; bile su dvije kopnene i tri vodene..." Postoji samo jedan takav otok na jezeru, na otoku na jezeru, na otoku na jezeru igdje u svijetu, i nalazi se u Sjevernoj Americi. Otkrili su ga, 2012. godine, ljudi koji su klikali na Google karte.

Ali, Atlantida nije jedino sjećanje. Irci su znali za začaranu zemlju Uí Bhreasail ili Hy-Brasil, raj mladosti i obilja, sakriveno u maglovitim morima, na zapadu. Diljem Europe, seljaci su sanjali o Zemlji Cockaigne, gdje je vrijeme uvijek prekrasno, pečene svinje kaskaju uokolo sa noževima u leđima radi lakšeg rezanja, časne sestre se kupaju gole u rijekama alkohola, i bilo koji muškarac može spavati sa drugom ženom svaki tjedan. Ovo mjesto je bilo stvarno. Idite u bar u Erewhonu, teturajte uokolo obraćajući polupažnju, gledajući u telefon, prevlačite prstom po Feeldu, dok vas prekrasne i neviđene žene okružuju, u svom sportskom donjem rublju. Seljački raj postoji. Možda sve lako ispunjenje potpuno neutralizira želju, ali nitko nikada nije obećao da se to neće desiti. Sanjali ste o zemlji gdje će vam kuhane guske uletjeti u usta, a sada možete prizvati siu-ngo na Doordashu. Stvarno je. A gdje su ono pjesnici iz 14. stoljeća rekli da se nalazi? "Krzno u zapadnom Spayngeu/ Je li lond ihote Cokaygne…"

Ako se narativ iz 1776. godine zapravo i odnosi na išta, onda se vjerojatno radi o nekoliko manjih okršaja protiv europskih kraljeva, i povezano sa događajima koji su se odvili jako davno. Poluzaboravljeni solarni vođa, naziva titule koja zvuči kao Washington, a koji je predvodio lokalnu pobunu protiv prethodne centralizirane države. Ostali Očevi osnivači su, poput kralja Arthura i njegovih vitezova, skup slabo zapamćenih povijesnih ličnosti, sekulariziranih božanstava i kulturnih heroja. Thomas Jefferson je izvorno imao ulogu sličnu Tetoviranoj Zmiji među Načezima, tj. mlađi brat Velikog Sunca i njegov diplomatski predstavnik kod drugih plemena. Ime Benjamina Franklina vjerojatno je povezano sa shankolt, riječ Načeza za pticu, jer tradicije američkih domorodaca općenito identificiraju pticu kao varalicu, drevnog čuvara tajanstvene mudrosti, donositelja munje i onog koji zna tajne neba. Alexander Hamilton je najvjerojatnije bog žita, posuđeno kroz kontakt sa uto-aztečkim narodima, kao simbol obilja i rasta, prvih plodova, i sve plaćeno porezom u ljudskoj krvi. Božanstva žita često su ujedno i božanstva podzemlja; na nahuatlu bi izraz za nešto što dolazi iz podzemlja glasio Hualmictlān. U nekom trenutku, popis predsjednika prelazi iz mitoloških figura u stvarne povijesne vođe, ali nitko ne može znati gdje je stvarna granica. Van Buren? Lincoln? FDR? Nije važno.

Zanimljivije je razmotriti neke druge priče. Prema narativu iz 1776. godine: Veliki kompromis na Ustavnoj konvenciji je doveo do stvaranja Gornjeg i Donjeg doma na Capitol Hillu. Ali, ovo je očito priča "samo tako". Možda se sjećate da je Monks Mound u Cahokiji također bilo brdo, koje se nalazilo između dvije kuće, palače i hrama. Sistem Natcheza je, slično ovome, isto bio dvodomni. Senat i Zastupnički dom izgubili su većinu svoje vjerske funkcije u posljednjih tisuću godina, ali ne i svu. Postoji uporna priča kako američki Capitol u svojim katakombama održava vječni plamen i čuva gs drevni čuvar kripte, koji je plaćen pobrinuti se da vatra nikada zauvijek gori. Navodno je ovo urbana legenda. Ali, urbana legenda koju je ponovio barem jedan stvarni američki predsjednik, James Garfield, jer je u Atlantic Monthlyju napisao: "U kripti, izgrađenoj ispod kupole Kapitola, kao počivalište za posmrtne ostatke Washingtona, bila je postavljena straža i svjetlo je gorjelo više od pola stoljeća." Možda je isti plamen spašen iz nekog hrama-humka, gdje je nekoć spržio kosti prvog predsjednika i kosti njegovih ljudskih žrtava.

Ali, postoje i druga pitanja, prevelika da bih ih uopće razmatramo. Već sam rekao: kada letite u LAX, grad izgleda kao ogromni abakus, računalni uređaj napravljen od ljudskih života i ljudskih želja, a možda i smrti. Sjedinjene Američke Države grade ovakve strojeve najmanje 3.500 godina. Čemu služe? Što rade? Ne znam. Mislim da je moguće da ne rade uvijek savršeno. To je i očito,  nakon što se malo provozate po Los Angelesu. Nešto je začepljeno, autoceste su zakrčene, mjenjači se naprežu. Neka psihička tekućina curi iz grada, zbog čega polovica ljudi u gradskim autobusima Los Angelesa izgleda kao da su vidjeli pravo lice Boga i otkrili da su mu usta puna očnjaka. Ponekad se dogode katastrofalne pogreške. Događaju se i stvari poput iznenadnog smanjenja broja stanovnika Cahokije. Ali, što god ova stvar radila, teško je zamisliti da je to zbog nas. Načezi su mislili da su njihovi politički vođe manifestacije nebeskog svijeta; i možda su bili u pravu. Gradski strojevi mogli bi probijati tunele kroz materijal svemira, otvoriti ga prema bilo kojem nedokučivom bezvremenskom svijetu gdje je Amerika zapravo započela. I sve to zato da bi neko biće, vidljivo ili nevidljivo, moglo hodati po površini naše malene i jureće stijene. Možda su to samo drevni podatkovni centri, koji generiraju 12-dimenzionalnu izvanzemaljsku pornografiju. Možda. Nikada nećemo saznati.

Koliko god pravi odgovor bio zastrašujući, ipak je i dalje bolji od alternative. Zamislite da je sve istina: George Washington,  trorogi šeširi, Deklaracija o neovisnosti iz 1776. godine, sve to. Kada bi to bila istina, onda bi značilo da su Sjedinjene Države propozicijska nacija koja više ne vjeruje u vlastitu propoziciju, jer nikako više ne može shvatiti što su ti mrtvaci u perikama nekoć mislili pod slobodom ili prosvjetiteljstvom, idejom o čovječanstvu koje izrasta iz samonametnutog djetinjstva. Ostvarenje te ideje je društvo uplašene djece koja očajnički žele da im netko kaže što da rade, i neki golemi bezlični sustav nagrada koji će im reći što da zažele, društvo koje se ne može prepoznati u ogledalu povijesti, ostavljeno bez ičega, usamljeno, sa najvećim autima na svijetu, najčvršćim sisama na svijetu, najprepunijim supermarketima na svijetu, najnaprednijim bombama na svijetu, koje stalno padaju na udaljena sela na drugoj strani svijeta. Ali, to ne može biti to. Stvarno vjerujete u to? Stvarno mislite da svi juramo bez kormilara u budućnost? To je ludo. Nema šanse, čovječe. Ovako je bilo oduvijek. I tako će biti sve dok ne nestanu zadnja Sunca.