Ukradena povijest

Prvi svjetski rat je upravo završio. Revolucijama su srušene monarhije, a Njemačka je zarobljena. Svijet je sada bio dužan bankarima. Kako bi se sve to prikrilo, poslana je velika ekipa neka prikupi svaki posljednji trag dokaza o ratu. To je mjesto gdje smo sada, vremenski gledano. Evo što sam pronašao u novinskim arhivima, kronološkim redom: 

Kaos u ratnim dokumentima 

Tijekom rata, Britanija je potpisala Zakon o obrani kraljevstva, samo četiri dana nakon što je ušla u rat. Ovaj je zakon vladi dao široke ovlasti vladati putem dekreta, efektivno je suspendirao parlamentarni suverenitet i građanske slobode. Naravno, to je bilo radi sigurnosti. Tada je Britanija ušutkala novinare, a Amerika je slijedila taj primjer. Ušutkavanje novinara i blokiranje fotografiranja značilo je da su samo odobreni izvori mogli emitirati ratne informacije, a te su informacije filtrirane kroz vladu, posebno vojsku. Stoga, umjesto da vidimo stvarne fotografije rata, dobivamo ratnu umjetnost: slike i skice. To nije zato što su novinari odlučili angažirati umjetnike; to je zato što su morali tako raditi, jer je fotografija bila zabranjena. Dakle, ono što je dopiralo do ljudi u savezničkim zemljama je bila čista propaganda. Ne kažem da mediji i inače ne rade tako, ali u ovom slučaju, bila je to čista propaganda.

Dok su novinari bili pod pritiskom, racije su započele. U Londonu je policija upala u Ured za rad. Odnijeli su kombi pun ratnih dokumenata, koji su se usredotočili na mirovno rješenje. Nekoliko mjeseci kasnije, sudac je naredio uništenje dokumenata.

U Berlinu je svaki poslani ili primljeni telegram, pismo ili drugi "zanimljivi dokument" bio spaljen. Sljedeće godine su novine  izvijestile da je njemački časnik spalio svaki posljednji štetni njemački dokument koji je bio u posjedu briselske vlade. 

Istovremeno, u Engleskoj su se dokumenti krali iz dosjea odjela, po vladinim uredima. U Londonu su nestale sve evidencije Kraljevskog letačkog korpusa. Još i gore, nestali su i dosjei vezani uz skladište Slough u Berkshireu, divovsko zemljište od 600 hektara, koje se koristilo za popravak i skladištenje oštećenih britanskih vojnih vozila, koja su se vraćala iz Prvog svjetskog rata. Prema Donjem domu: ove dosjee je jedna od službenica bacila kroz prozor Ministarstva rata.

Tisak je izvijestio da su u Kanadi "važni dosjei bili na veliko izvučeni iz dosjea komisije za autoceste". Kada su ti dosjei nestali, nestala su i plaćanja koja su izvršena za ugovore o cestama, dodijeljena tijekom rata; i nisu nestali jedan ili dva dosjea. Svih 12 ratnih ugovora. Ali, nisu nestali samo dosjei. Nestao je i službenik pokrajinskog odjela za radove, koji je bio zadužen za njih.

U Francuskoj su mnogi ljudi, koji su upravljali međunarodnim poštanskim, telegrafskim i željezničkim operacijama, pronađeni mrtvi. Niti su se mogli pronaći svi zapisi koji se odnose na komunikacije i željezničke pošiljke.

U Škotskoj je Ministarstvo rata molilo ljude neka predaju privatne zapise i dnevnike da bi se mogla dovršiti službena vojna povijest. Tvrdili su da im trebaju građanske publikacije, jer su svi pukovnijski dnevnici, citiram: "potpuno izgubljeni…" Država je rekla da će, nakon što građani predaju svoje osobne dokumente, moći "povezati prekinute karike u povijesnom lancu", te će se službena povijest uloge Škotske u Prvom svjetskom ratu moći objaviti.

Po povratku u Ameriku, osnovana je Državna povijesna komisija. Engleski povjesničar i pisac, W.H. Stevenson, izabran je za čelnika ove institucije. U međuvremenu, države su počele donositi zakone koji su zahtijevali da se svi dokumenti vezani uz rat prikupe i predaju određenom subjektu, u svrhu očuvanja povijesti. U Sjevernoj Karolini, taj je subjekt bio nova Povijesna komisija. Ta je  komisija zaposlila sakupljača ratnih zapisa koji je organizirao prikupljanje materijala u svakom okrugu države. To je uključivalo prikupljanje dokumenata koje su posjedovali i sami državni odjeli. Komisija je bila povezana sa drugim novoosnovanim organizacijama, koje su radile isto u drugim državama. Navodno je bila dijelom Nacionalnog udruženja državnih organizacija za ratnu povijest, koje je radilo na prikupljanju svih materijala diljem zemlje. To je uključivalo dobivanje dokumenata koji su se čuvali u Washingtonu i drugim središnjim depozitorijima, kao i osobnih, privatnih pisama, fotografija, rukopisa, memoranduma, i drugih materijala koji su pripadali privatnim građanima i tvrtkama.

Naglasili su potrebu prikupljanja svega, uključujući i stvari koje su se činile besmislenima, jer su izražavale samo mišljenja o ratu, ratnoj pomoći, ili pisma vojnika voljenima. Članak je završio, rekavši: "Dajte što imate, potaknite svoje susjede neka predaju i organizirajte svoju zajednicu u nastojanju da sačuvate vrijedne zapise." 

Dok je Povijesna komisija prikupljala svaki posljednji trag ratnih dokaza, Boston Post je izvijestio: "Masa važne korespondencije i dokumenata izgorjele su u nizu požara u ovom gradu, zbog čega su vatrogasci žurili od 21 sat do poslije ponoći. Novine su navele da su ovi požari bili 'dobro planirana zapaljiva zavjera'." Istog dana kada su se dogodili požari u Bostonu, Massachusetts, u Irskoj su "nepoznate osobe ušle u carinarnicu i hotel Grand Central (koji je trenutno bio zauzet vladinim uredima) i spalile službene dokumente." Čini se prilično čudnim da ti ljudi mogu jednostavno ući u vladine urede i izazvati požare, zar ne?

U Turskoj je, u Ministarstvu rata, izbio "misteriozni požar". U tom je požaru uništena "vrijedna arhiva". Kada su vatrogasci stigli, otkrili su da je ulaz u dio zgrade, koji je bio u plamenu, zatvoren zaključanim vratima, tako da nisu mogli doći do požara.

U Lansingu, Michigan, u zgradi Prudden, bjesnio je ogroman požar. Ovaj požar odnio je sa sobom sve ratne zapise za okrug Ingram. U mom rodnom gradu, Detroitu, također Michigan, zapalili su se spisi koji su sadržavali potpunu statistiku tereta i putnika iz vremena kada je vlada preuzela kontrolu nad našom ogromnom željeznicom. Požar je započeo u arhivi. Kako su novine istaknule, nema načina da se nadoknade ti izgubljeni podaci. Stoga, nikada neće postojati način da se sazna tko/što je  prevezeno u/iz Michigana, Ohia, Pennsylvanije, Wisconsina ili Kanade tijekom rata.

Uništavanje dokumenata nije bilo ograničeno samo na one pohranjene unutar zidova objekata. Kada su kineski mirovni delegati stigli u Pariz, njihovi službeni dokumenti ukradeni su izravno iz prtljage.

U sjedištu Crvenog križa u Indianapolisu, Indiana, izbio je požar koji je uništio ono što su mediji nazvali "velikim brojem ratnih zapisa". Iznenađujuće, ali osim samih dokumenata, nije mnogo izgorjelo. Šteta na zgradi iznosila je samo 100 dolara. Kako bi  cijela stvar bila još bizarnija, ovaj požar se dogodio u zgradi Lemcke u kojoj se, uz Crveni križ, nalazilo 50 ili više raznih tvrtki. No, požar je izbio samo u tri od četiri jedinice koje je zauzimao Crveni križ.

Dok su dokumenti gorjeli u Indianapolisu, u Harrisburgu u Indiani su nestali cijeli arhivi sa opisima djelovanja vojnih jedinica. Ministar rata pozvao je sve građane, uključujući i one koji su služili u ratu, neka predaju vladi sve dokumente, izvješća, osobne memorandume ili druge publikacije, koje su se na bilo koji način odnosile na djelovanje bilo koje jedinice, velike ili male.

U međuvremenu, u Utahu je Trgovački klub Salt Lake Cityja donirao "neprocjenjive dokumente, koji detaljno opisuju ratne aktivnosti Utaha" Povijesnoj knjižnici. Kamioni sa dokumentima su uklonjeni iz kluba i odvezeni. Ti su dokumenti pokrivali svaku fazu rata i bili su izuzetno važni, jer su urede Trgovačkog kluba preuzele vlada i vojska u ratne svrhe. Nažalost, današnja Google pretraga za 'Trgovački klub Salt Lake City, Prvi svjetski rat' ne daje nikakve rezultate. Njihova uloga u ratu zauvijek je izgubljena. Čini se kao da trenutno ne postoji entitet koji se zove Povijesna knjižnica.

U Uredu za ratne rizike, Washington DC, nestalo je toliko važnih dokumenata i problem je postao toliko masivan da je zastupnik James Brynes iz Južne Karoline izjavio kako u Washingtonu DC, ne postoji zgrada koja je dovoljno velika da bi primila sve dokumente koje je Ured za ratne rizike izgubio. Brynes je rekao: "Ljudi tamo su pokazali svoju nesposobnost i razvili neusporedivu sposobnost gubljenja dokumenata." Nitko nije mogao shvatiti kako je takva nesposobnost moguća i odlučili su da je jedino rješenje zapošljavanje potpuno nove administracije.

U Minnesoti je republikanski zastupnik Knutson vikao, u Zastupničkom domu, kako su dokumenti koji detaljno opisuju ratnu prevaru tajno uklonjeni iz dosjea Ministarstva pravosuđa. Umjesto da se kolege kongresmeni uznemire krađom, zahtijevali su  znati tko je u Ministarstvu pravosuđa rekao Knutsonu da dokumenti nedostaju. Knutson je odbio otkriti svoj izvor, ali je izjavio da se radi o visokopozicioniranom vladinom dužnosniku. Budući kongresmen nije imao dokaza da su dokumenti ukradeni, pitanje je odbačeno.

Sada, moglo bi se pomisliti kako će, nakon toliko problema sa važnim podacima i datotekama, vlada zaposliti osiguranje 24 sata dnevno, ili makar pronaći način da bolje osigura te stvari, ali to se nije dogodilo (gotovo kao da je sve namjerno).

U Washingtonu DC-u, kutija sa važnom istražnom dokumentacijom, kao i privatnom komunikacijom, ukradena je iz ureda zastupnika Johnsona. Kutija je pronađena kako leži na tlu petog kata uredske zgrade Zastupničkog doma. Bila je provaljena. Stvarno je zanimljivo koliko je očajnički veća sila željela uništiti svaki posljednji djelić ratne dokumentacije? Još je nevjerojatnije što oni imaju imaju moć, i to diljem svijeta, da to i ostvare.

U Michiganu, ratne zapise koji su izgorjeli u požaru zgrade Prudden, ponovno je stvorio županijski Ratni odbor. Ispostavilo se da je, odmah nakon što je požar uništio sve zapise, Ratni odbor, koji je inače bio zatvoren nakon rata, oživljen i zadužen za ponovno stvaranje onoga što više ne postoji. Ratni odbor je čak stvorio zapise o vojnicima i mornarima. Državni direktor ih je pregledao i rekao da su u redu, pa je to bilo to.

U Francuskoj je policija zaustavila Rusa koji je nosio aktovku i pretražila je. U njoj su pronašli hrpu dokumenata koji pripadaju francuskom Ministarstvu rata. Ministarstvo rata je priznalo kako je iz njihovih ureda ukraden veliki broj važnih dokumenata.

U Belfastu su vršene su racije po uredima poreznika. Knjige i dokumenti su nagomilani visoko na podovima ureda i zapaljeni. Ova akcija izbrisala je važne ratne zapise, jer su tijekom rata proizvođači, tvrtke, udruge i korporacije morali dostaviti popise pomoćnim procjeniteljima, sa detaljnim opisom količine oporezive robe koju su proizveli ili prodali. Irska je izvozila velike količine hrane (uključujući stoku i žito) i industrijsku robu, dok je uvozila gorivo i industrijsku robu iz Velike Britanije. Sve je to bilo zabilježeno, ali sada su zapisi nestali, tako da nije bilo načina da se porezi naplate tvrtkama nakon rata. Nije poznato tko je točno stajao iza požara, ali mediji su to prikazali kao da su krivi građani koji nisu htjeli plaćati porez. Ovi požari su se događali diljem Irske.

U Poljskoj je provaljeno u poljski ratni ured, otvoreni su sefovi, i ukradeni su brojni važni dokumenti.

U SAD-u je čak i KKK bio podvrgnut racijama i policija je oduzimala dokumente. Nije sigurno kako je KKK konkretno upleten u sve ovo, ali ako bih morao pokušati napamet, rekao bih da je to samo još jedan dio prikupljanja potencijalnih ratnih zapisa.

Istovremeno, sama američka vlada namjerno je uništavala ratne zapise vezane uz Građanski rat. Tvrdili su kako trebaju "napraviti mjesta za novije zapise".

Dok se sve ovo događalo, ono što se nije moglo spaliti, na neki drugi način nestati ili biti uništeno, postalo je žrtvom kampanje "mikroskopskog sjeckanja dokumenata". Među isjeckanim dokumentima bila je i sva Rothschildova komunikacija sa Arthurom Balfourom, britanskim državnikom i političarem koji je prije rata bio premijer Ujedinjenog Kraljevstva, a tijekom rata ministar vanjskih poslova u ministarstvu Lloyd Georgea. To je važno, jer je sam Balfour izdao Balfourovu deklaraciju 1917. godine, kojom je Palestina darovana cionističkim Židovima, u pismu upućenom samom Rothschildu.

'The Evening Harald' je izvijestio kako je u Beču, gdje je monarhija upravo svrgnuta, "toliko važnih zapisa o posljednjim danima carstva nestalo iz dosjea, da je Komisija za ratne arhive bila prisiljena apelirati na časnike i dužnosnike neka dostave usmena svjedočanstva ili osobne dokumente, kako bi upotpunili povijest tog razdoblja." Novine dalje navode kako se pretpostavlja da su ih ljudi namjerno uklonili zato da bi sakrili svoje neugodne postupke ili krivnju. Vlada je tada obećala potpuni imunitet u zamjenu za svjedočenje, koje bi se koristilo umjesto ukradenih dokumenata!

U tom se trenutku počelo se događati nešto veoma zbunjujuće. Usred sveg tog kaosa, dokumenti su se počeli pojavljivati ​​posvuda. U jednom slučaju je švicarski konzulat u New Yorku navodno opljačkan. Pljačkaši su navodno ukrali dokumente koji su dokazivali kako je Njemačka bila ne samo užasna, već i glavni organizator rata. Ukradene dokumente su neidentificirani  muškarci (njih petorica!) predala američkoj saveznoj vladi. Jer, da. Ovo ima apsolutno smisla.

Istovremeno, američki povjerenik u Berlinu, Ellis L. Dresel, predao je Harvard Collegeu u Cambridgeu, Massachusetts, ono što se smatralo službenim njemačkim ratnim dokumentima i ratnim časopisima. Dresel je bio dijelom užasnog mirovnog sporazuma, te ga je osobno potpisao. Tijekom rata, g. Dresel bio je u bliskoj komunikaciji sa Allen Dullesom, koji će kasnije postati prvi direktor CIA-e. Želim ovdje dodati: Dulles je bio prijateljski nastrojen prema papi i aktivno je koristio Vatikan za pranje novca zarađenih preko crnih operacija. Vidite li kako se sve stvari počinju uklapati? 

Dakle, Dresel je poklonio je sve navodno autentične njemačke ratne dokumente Sveučilištu Harvard. To je zbunjujuće, jer nam je rečeno da je Berlin prethodno spalio sve dokumente, a zatim i cijela Njemačka. Moramo razmisliti odakle točno dolazi ovo novo bogatstvo vrijednih dokaza i kako ih je g. Dresel uspio nabaviti. I zašto je, od svih mjesta, odlučio pokloniti ih Harvardu? 

U drugom slučaju su se pojavili dokumenti koji su dokazivali da se Njemačka pripremala za rat tjednima prije nego što je nadvojvoda ubijen. Pojavili su se i dodatni dokumenti za koje su novine tvrdile da dokazuju kako je njemačka vlada stajala iza eksplozija i požara u Americi. Nadalje, ovi novi nalazi pokazali su da je njemačka flota, na otvorenom moru, naredila sve ove terorističke kampanje tjednima, čak i mjesecima unaprijed. Novine su navele kako kombinacija ovih otkrića potvrđuje da je Njemačka naredila "tajno kriminalno ratovanje protiv nacije sa kojom je Njemačka bila u miru". 

U ožujku 1922. godine je Povijesna komisija bila u Kaliforniji. U kolovozu su bili u New Yorku, radili su zajedno sa Povijesnom komisijom okruga Monroe. Tvrdili su kako dobivaju ratne informacije od odvjetnika koji su činili pravni savjetodavni odbor. No, ti odvjetnici, kako su sami rekli, nisu se mogli ničega sjetiti. Zapravo, nisu se mogli sjetiti svojih kolega iz odbora. Unatoč tome, ratni zapisi koji su se čuvali u Washingtonu su navodno bili toliko masivni, "ako bi se nagomilali pet stopa visoko, i sa uskim prolazima između njih, zahtijevali više prostora na podu nego Zastupnički dom". U listopadu iste godine je Povijesna komisija pretraživala je cijelo bogatstvo dokumenata i drugih materijala, koje je prikupila o ulozi Havaja u ratu.

U siječnju 1923. godine, u Indiani, Povijesna komisija je prikupila sve zapise državnog vijeća obrane i naložila objavljivanje 64 županijske ratne povijesti. Sve su publikacije napisali volonteri, povezani sa ovom organizacijom. Međutim, rekli su kako  uređivanje i objavljivanje daljnjih materijala, koje je prikupila Komisija, mogu obavljati samo vrlo specifični ljudi: povjesničari koji su obučeni za taj zadatak. Volonteri se ne moraju prijavljivati.

Mjesecima kasnije, u Washingtonu DC, zapaljena je ogromna zbirka dokumenata o prevarama vezanima sa ratnim ugovorima.

Ovi dokumenti bili su dijelom velike savezne istrage, koja je trenutno bila u tijeku. Ali, sada, ne jedna, već dvije zgrade u kojima su se nalazile sve te vrijedne publikacije su izgorjele do temelja.

Sada je bilo toliko nestalih dokumenata i falsificirane dokumentacije da ljudi koji su i pokušavali istražiti sumnjive smrti svojih voljenih tijekom rata to nisu mogli, kao npr. u slučaju general-bojnika Adelberta Cronkhitea, čiji je sin poginuo u Camp Lewisu. Nakon istrage, general-bojnik je objavio da su iz dosjea izvađeni dokumenti, čime su postali beskorisni.

Nakon što su svi dokumenti pokupljeni, odnosno ono što se nije moglo nabaviti je spaljeno ili na drugi način uništeno, 1923. godine je Povijesna komisija ukinuta.

Preskačem prema unaprijed: kao što sam napisao u svojoj e-knjizi "Pizzagate", prethodnik CIA-e je bio Ured za strateške usluge (OSS). Ova nova obavještajna agencija sastojala se od ljudi sposobnih za posao, zajedno sa ključnim ljudima iz obitelji Morgan, Mellon, Vanderbilt, Carnegie, DuPont i Ryan. Zbog uključenih igrača, OSS je dobio nadimak klub 'Oh-Toliko-Društveni' ('Oh-So-Social'). Upravo je taj entitet, Ured za strateške usluge, pružao svoje "strateške usluge" za ratne dokumente. Pod vodstvom Allena Dullesa, preuzeli su njemačke dokumente, uključujući dnevnike, i umjesto da ih čuvaju na sigurnom, preuredili su ih. Sam Dulles bio je u skupini revizora. Da. Američka obavještajna agencija i njen direktor sudjelovali su u krivotvorenju ratnih dokumenata. Ovo stvarno ne možete izmisliti.

Dullesovi dokumenti i dosjei potom su poslani u knjižnicu Sveučilišta Princeton, gdje se i sada čuvaju pod ključem. Niti jednom povjesničaru nije dopušteno da ih vidi. Povjesničarima je dopušteno vidjeti samo indeks dnevnika, koji pokazuje da postoji 27 dosjea o krivotvorenju dokumenata. Iako su se ove specifične krivotvorine odnosile na Drugi svjetski rat, one pokazuju koliko su daleko išli kako bi prikrili svoja nedjela i prekrojili povijest. Ne vidim razloga zašto se isto nije učinilo i sa prvim ratom, zbog čega ovaj detalj uključujem u segment publikacije o povijesnoj pljački.

Na kraju krajeva, građani diljem svijeta bili su financijski silovani. Ovdje u Americi, naš ratni dug iznosio je 32 milijarde dolara. Od toga je 10 milijardi posuđeno saveznicima, a ostalo je 22 milijarde koje smo mi, porezni obveznici, morali platiti ljudima koji su planirali rat da bi srušili nacije revolucijama. Sada nisu imali samo ogromnu zaradu, već su imali priliku i prekrojiti povijest.

Znajući ono što sada znate, odnosno znajući da su ratni dokumenti koje smijemo vidjeti, i istina koju smijemo čuti - filtrirani, spaljeni, skriveni, uređeni i potpuno prepisani - kako možete ne propitivati ​​dva narativa koja smijemo čuti? Prvi je priča koja se nalazi u svakoj povijesnoj knjizi: priča o tome koliko je Njemačka bila užasna i to je dovelo do dva rata; dok je druga, navodno alternativna povijest, koja kaže da je Hitler zapravo bio heroj i da je pokušavao spasiti Njemačku? Što ako - što ako - nijedno nije potpuno istinito? Što ako - što ako - postoji i treća priča, neispričana priča? Što ako je ta priča o tome kako je cijela stvar, od početka do kraja, išla točno onako kako je planirano, zato jer i jest je osmišljena da bi se postigao veći cilj? Što ako?

Kako bih došao do istinskog zaključka, kao istraživač, moram učiniti nekoliko stvari. Prvo: pogledati financiranje. Financije, ne od vlada; nego iz vanjskih izvora. Zapamtite, kada vas netko financira onda vas i posjeduje. Druga stvar koju moram učiniti jest provjeriti veze. Mislim da će vam se, kada to postignem, sve što ste mislili da znate o Drugom svjetskom ratu, uključujući i alternativnu povijesnu verziju, možda okrenuti naglavačke. Imajući to na umu, privedimo današnji tekst kraju...

Originalni tekst (sa mnoštvom linkova): https://chemtrails.substack.com/p/creating-the-imperative-narrative