Ukradena povijest

Published on 21 July 2026 at 22:47

Nestali/prepisani/spaljeni dio povijesti

 

 

Ključno je ne samo naučiti što su učinili, već i kako su to učinili.

Kada jednom saznate kako su to izveli, bićete vjerojatno oduševljeni?! 

 

BY: Agent131711; 17.07.2026. 

 

Nedavno sam postao svjestan još jednog problema, vezano uz povijest, i to stvarno velikog problema. Znate li da postoje stari dokumenti i arhivi koje posjeduje vlada? Kako ti materijali dospiju tamo? Pa, vlada prikuplja sve originale. Zatim obećaju kako će ih čuvati na sigurnom. Budući da bi dopuštanje javnosti da dotakne te dokumente može dovesti do njihovog uništenja, vlada objavljuje "službenu kopiju" dokumenta. Ispada da službena kopija baš i nije kopija, jer riječ 'kopija' znači točno duplicirati, a to se ovdje ne događa. Vladi je dopušteno redigirati i uklanjati sadržaj; zapravo, mogu izravno urediti dokument, tako da piše nešto drugo od onoga što je pisalo. Ovakvom metodom vlade uklanjaju sve što je osuđujuće o herojima i zamračuje profile zlikovaca. Jedan fantastičan primjer za to je Winston Churchill, bijesni alkoholičar. Tip je bio takav alkoholičar da bi ga kolege pronalazile za njegovim stolom, onesposobljenog, i postoje tone zapisa o tome! No, kada je došlo vrijeme da vlade objave svoje "službene kopije" originalnih dokumenata, svaka rečenica, odlomak, stranica, pa čak i cijela pisma koja su spominjala Churchillovo užasno ponašanje i nemogućnost funkcioniranja zbog opijenosti, bila su uklonjena. Kada su rečenice uklonjene iz Churchillovih dosjea, zamijenjene su sa "…" (tri točke koje su spajale prethodnu i potonju rečenicu). Kada bi cijele stranice bile uklonjene, često su zamijenjene praznim papirom. Krajnji rezultat zamjene dokumentacije: Winston je bio heroj.

Tako sam shvatio zašto se stalno susrećem sa ovim bizarnim problemom: kada pročitam negdje knjigu kao izvor, pronađem digitalnu verziju knjige i otkrijem kako preskače sa stranice 30 na stranicu 48, a sve između je uklonjeno. Stalno to pripisujem onome tko je digitalizirao knjigu i da je napravio užasan posao, ali sada nisam toliko siguran, jer se ispostavilo kao da je izvorni materijal uvijek na stranicama koje su uklonjene. To dovodi do još jednog ogromnog problema, i to je, budući je sve danas digitalno, povijest se može jako lako kontrolirati.

Što se tiče zaustavljanja protoka informacija, danas tražilice osiguravaju da određene informacije nikada ne ugledaju svjetlo dana; web stranice zabranjuju račune autora koje ne vole; online tržišta ne dopuštaju popis materijala za koji tvrde da je protivan njihovim nejasnim uvjetima pružanja usluge, tj. uvjetima koji su namjerno napisani da budu nejasni, kako bi se sve i svašta moglo zabraniti kada za to dođe vrijeme. Ali, ovaj problem se proteže daleko izvan interneta, stiže izravno iz škole. Kao što sam napisao u tekstovima "The Evolution Hoax", studenti koji se nisu htjeli složiti sa teorijom evolucije nisu dobili diplome. Istovremeno, knjižnice su uklonile knjige koje nisu promicale novootkrivene teorije. Prazan prostor na policama je ispunjen pro-evolucionističkim materijalom. Također, udžbenici koji bi na bilo koji način dovodili u pitanje teoriju evolucije su bili bojkotirani. Tako se može vidjeti koliko brzo nova ideja može postati jedina ideja, iako to zapravo nije. Postoji stega i ona se primjenjuje na druge ideje, što daje iluziju kako svi u društvu vjeruju u jednu jedinu, određenu stvar. Ali, navedena pitanja nisu jedini problemi sa iskrivljavanjem istine o povijesti. Ah, ne, gospodine. Problem je mnogo, mnogo dublji. 

Podijeliti ću s vama apsolutno izvanredan članak, koji su napisala dva istraživača Prvog svjetskog rata. Iako je vrijedan dio sadržaja izbrisan sa interneta, uspio sam ga se prisjetiti i sačuvati. Napravio sam male izmjene (pravopis i gramatiku) i dodao vlastito istraživanje, koje se savršeno poklapa sa njihovim radom.

https://web.archive.org/web/20190304040428/http://informationclearinghouse.info/48862.htm

Molim vas obratite pozornost, jer je ovo jedna od najvažnijih neispričanih iz povijesti, koju ćete ikada pročitati:

Ova priča počinje mnogo godina prije prvog rata, u Britaniji. Upravo je ondje, 1891. godine, osnovano (ne baš) tajno tajno društvo za nadzor povijesti. Tehnički, ne postoji način za saznati je li to bila izvorna namjera društva, ali društvo je postalo arbitar britanske povijesti. Od svog osnutka, članovi tajnog društva iznimno su pazili ukloniti bilo kakve tragove zavjere. Pisma upućena i poslana njegovom vođi, Alfredu Milneru, bila bi sakupljena, uklonjena, spaljena, ili na drugi način uništena. Milner je bio čest gost Rothschilda.

Godine 2013. su autori Jim MacGregor i Gerry Docherty, "pažljivo ispitali mnoge Milnerove preostale dokumente, koji se čuvaju u Bodleianskoj knjižnici na Sveučilištu Oxford. Oni svjedoče o revnosti kojom su mnogi dokazi o nedjelima izbrisani. Tajne depeše,  za koje znamo iz drugih izvora da ih je slao, su nestale. Za inkriminirajuća pisma, koja je napisao kralj Edward VII. (vodeći tajni igrač kabale u nastanku Prvog svjetskog rata, prije njegove smrti 1910. godine), naređeno je da se moraju uništiti, i to odmah nakon njegove smrti. Admiral Jacky Fisher, kraljev miljenik, zabilježio je u svojim memoarima da mu je lord Knollys, kraljev privatni tajnik, savjetovao neka spali sva pisma koja mu je kralj poslao. Fisher je posljedično spalio veliki dio svoje kraljevske korespondencije, ali nije mogao podnijeti da se od svega rastane. Lord Nathaniel Rothschild, član kabale i možda najbogatiji čovjek na svijetu, također je naredio da se njegovi dokumenti i korespondencija posthumno spale, kako se ne bi otkrio njegov politički utjecaj i veze. Kako je komentirao njegov službeni biograf: "Pitam se koliko je političke uloge Rothschilda nepovratno skriveno od potomstva"." 

U Britaniji su ključni primarni dokumenti o lažima i prevarama oko Prvog svjetskog rata, kroz dnevnike, memoare i važna pisma, cenzurirani i izmijenjeni; dokazi su prosijani, uklonjeni, spaljeni, pažljivo "odabrani" i krivotvoreni. Koliko god to bilo loše, od manje je važnosti kada se usporedbi sa nečuvenom krađom ključnih dokumenata diljem Europe. U neposrednim poslijeratnim godinama, stotine tisuća važnih dokumenata, što se tiče podrijetla Prvog svjetskog rata, odneseni su iz svojih matičnih zemalja na zapadnu obalu Amerike, i sakriveni u zaključanim trezorima Sveučilišta Stanford. Dokumenti, koji bi nesumnjivo razotkrili ljude koji su bili istinski odgovorni za rat, morali su biti premješteni na sigurno mjesto i skriveni od znatiželjnih očiju. Bila je to najveća pljačka u povijesti, koju je svijet ikada vidio.

Herbert Clark Hoover, gadni, korumpirani, nepošteni 'rudarski inženjer', preoblikovan je u velikodušnog humanitarca i organizatora međunarodne pomoći, bio je agent Tajne elite i zadužen za ogroman posao krađe europskih dokumenata. Modernim rječnikom rečeno: da je sve bilo zabilježeno na računalu, on je taj koji je pritisnuo gumb za brisanje.

Sjećate li se Hooverovog programa "humanitarne pomoći"? "Njegova organizacija, sa sjedištem u Americi, prikupila je milijune dolara putem zajmova i javnih donacija, slala ogromne količine hrane i potrepština u ratom razorenu Europu i ostvarivala opscene profite za svoje podupiratelje. No, na kraju rata nije bilo moguće pronaći nikakav dokumentarni dokaz ovog ogromnog pothvata. Nestalo je. Sve to. Nemoguće, zar ne?"

Krađa europskih povijesnih dokumenata bila je odjevena u plašt ugleda, i predstavljena kao filantropski čin očuvanja. Tvrdilo se da će ti dokumenti biti propisno arhivirani za korištenje budućim povjesničarima. Službena je izjava bila: ako se ne uklone iz vladinih agencija u Francuskoj, Rusiji, Njemačkoj i drugdje, dokumenti koji detaljno opisuju opseg Hooverovog rada bi "lako mogli propasti i nestati". Nije bila slučajna odluka što su uzeti samo dokumenti koji se odnose na podrijetlo rata i "belgijsku pomoć".  Nije traženo, niti je izdano, službeno odobrenje britanske, francuske ili američke vlade. Poput lopova u noći, pravilo je bilo: radi prikriveno. Temeljem toga što je sve bilo "strogo povjerljivo", Ephraim Adams, profesor povijesti na Sveučilištu Stanford i bliski Hooverov prijatelj iz studentskih dana, pozvan je u Pariz neka koordinira veliku pljačku i dodatno pruži akademski kredibilitet.

Kako su to učinili?

Godine 1919. je Hoover regrutirao menadžerski tim "mladih znanstvenika" iz američke vojske, i osigurao njihovo oslobađanje od vojne službe. Primarno ih je zanimao materijal koji se odnosio na pravo podrijetlo rata i lažnu Komisiju za pomoć Belgiji. Ostali dokumenti, koji se tiču ​​samog vođenja rata, su ignorirani. Njegov tim koristio je preporuke i logističku podršku za prikupljanje uvoznih/izvoznih računa, evidencije o prodaji i distribuciji, dokumenate o osiguranju, lokalne carinskie dozvole, među mnoštvom inkriminirajućih dokaza. Osnovao je mrežu predstavnika diljem Europe, te nagovorio generala Johna Pershinga neka oslobodi petnaest profesora i studenata povijesti, koji su služili u raznim rangovima Američkih ekspedicijskih snaga u Europi. Poslao ih je, u uniformama, u zemlje koje je njegova agencija hranila. Sa hranom u jednoj ruci i uvjeravanjem u drugoj, posjećivali su nacije na rubu gladi, i suočavali se sa gotovo nikakvim otporom u svojoj potrazi. Ostvarili su lokalne kontakte, 'pretraživali' arhive, i pronašli toliko materijala da ih je Hoover "uskoro vraćao u SAD kao balast, u praznim brodovima sa  hranom". Hoover je regrutirao dodatnih 1000 agenata. Njihova prva pljačka je iznosila 375.000 svezaka 'Tajnih ratnih dokumenata' europskih vlada. Nije nam bilo moguće otkriti tko je zapravo financirao ovaj gigantski, izuzetno skup pothvat.

Uklanjanje i uništavanje inkriminirajućeg britanskog i francuskog materijala predstavljalo je malo ili nimalo problema. Također, sa boljševicima na vlasti, pristup ruskim dokumentima carskog režima pokazao se jednostavnim. Nesumnjivo su sadržavali izuzetno štetne informacije o tome kako je atentat na Franza Ferdinanda u Sarajevu, 28. lipnja 1914. godine, orkestriran kroz Petrograd i kako je opća mobilizacija Rusije na istočnoj granici Njemačke bila pravi razlog za početak rata. Možda se čini čudnim što su boljševici tako dragovoljno surađivali i dopustili Hooverovim agentima da iz Petrograda uklone 25 vagona materijala, ali kada se shvati da su međunarodni bankari, u tajnom društvu, financirali i olakšavali Lenjinov i Trockijev povratak u Rusiju, kao i samu boljševičku revoluciju, stvar postaje jasnija. Amerikanci su mogli imati što su htjeli. Ovaj iznenađujući događaj izvješten je u The New York Timesu, koji je tvrdio da je Hooverov tim kupio dokumente od "vratara" za 200 dolara u gotovini. A neki ljudi misle da su lažne vijesti koncept iz 21. stoljeća?! 

Uklanjanje dokumenata iz Njemačke predstavljalo je malo problema. Odneseno je 15 vagona materijala, uključujući "potpune tajne zapisnike njemačkog Vrhovnog ratnog vijeća", kao "poklon" Friedricha Eberta, prvog predsjednika poslijeratne Njemačke Republike. Hoover je to objasnio komentarom da je Ebert bio "radikal bez interesa za rad svojih prethodnika" No, Ebert je bio uključen u cijelu shemu, i Ebert je, zajedno sa Maksimilijanom, svrgnuo monarhiju. Dakle, ovaj "poklon" preostalih dokaza o ratu nije bio toliko "poklon", koliko čišćenje preostalih tragova masovne zavjere.

Hooverovi ljudi također su nabavili 6000 svezaka njemačkih dokumenata, koji pokrivaju cjelokupne službene postupke Kaiserovih predratnih aktivnosti i ratno ponašanje Njemačkog carstva. Da je Njemačka bila kriva za planiranje i započinjanje rata, kako su od tada odlučivali dvorski povjesničari – ovi bi dokumenti to dokazali. Čudno je što nijedan od njih nikada nije objavljen. Da je bilo inkriminirajućih dokumenata, sigurno je da bi kopije odmah bile poslane svim tiskovnim i novinskim agencijama diljem svijeta, dokazujući kako je Njemačka kriva. Uklanjanje i skrivanje njemačkih arhiva, od strane Tajne elite, bilo je ključno zato jer bi dokazali suprotno: Njemačka nije imala interesa za rat i zasigurno ga nije prva započela.

Do 1926. godine, "Hooverov ratni arhiv" na Sveučilištu Stanford bio je prepun arhiviranog materijala, te je sa pravom opisan kao najveća svjetska zbirka dokumentacije o Prvom svjetskom ratu. Ako mislite da je ovaj zapis istraživača previše nategnut i nije  istinit, uspio sam točno provjeriti što su dokumentirali. Novinski članak (u nastavku) je objavljen u 'The Bulletinu', 1920. godine. Naslovljen je "Prosvjetni djelatnici podržavaju Hoovera". U članku piše: "... deseci tisuća ratnih dokumenata, prikupljenih na Sveučilištu Stanford za novu Hooverovu povijesnu knjižnicu." Da, ljudi, deseci tisuća ratnih dokumenata.

 

 

Možete li uopće shvatiti kako izgledaju deseci tisuća dokumenata? Ja ne mogu.

 

 

MacGregor i Docherty nastavljaju: "U stvarnosti, ovo nije bila knjižnica. Dok su dokumenti fizički bili pohranjeni unutar Stanforda, zbirka je bila odvojena i samo su pojedinci sa najvišim ovlastima imali ključeve zaključanih vrata. Bio je to Fort Knox povijesnih dokaza, strogo čuvana ustanova za predmete koji su bili previše osjetljivi za dijeljenje."

Godine 1941. su samo pažljivo odabrane arhive bile dostupne istinskim istraživačima. Tijekom prethodna dva desetljeća, neodgovorna vladajuća klika, upravo oni ljudi odgovorni za Prvi svjetski rat, imala je neograničenu kontrolu nad materijalima.  Ono što su sakrili od pogleda, isjeckali ili stavili u Stanfordsku peć, nikada se neće saznati. Dovoljno je reći: nijedan povjesničar Prvog svjetskog rata nikada nije reproducirao ili citirao bilo kakav kontroverzni materijal, koji je bio pohranjen u onome što je danas poznato kao Hooverov institut za rat, revoluciju i mir. Doista, zapanjujuća je činjenica što nijedan ratni povjesničar nikada nije pisao o ovoj potpuno zapanjujućoj krađi europskih ratnih dokumenata i njihovoj otpremi u Ameriku…

Prikrivanje 

Hooverov institut na Stanfordu nije bio jedini depozitar za prikrivanje i filtriranje inkriminirajućih dokumenata. U svojoj knjizi "Kradljivci povijesti", Ian Cobain, istraživački novinar londonskog lista 'The Guardian', otkriva tajni objekt, udaljen samo sat vremena vožnje, sjeverno od grada. Skriven u gustoj šumi i u blizini malog zaseoka Hanslope, nalazi se "jedan od najsigurnijih objekata kojim upravlja bilo koja vlada, bilo gdje u svijetu". Kao ispostava britanskih domaćih i stranih špijunskih agencija, MI5 i MI6, sa sjedištem u Londonu, park Hanslope čuva ograda od žičane mreže visoka dva metra, odmah iza koje se nalazi ograda visoka tri metra sa kolutovima bodljikave žice. Svakih nekoliko metara, između ograda, nalaze se kamere zatvorenog kruga i reflektori. Cobain piše: "Samo iz zraka mogu se shvatiti ogromni razmjeri kompleksa; mjeri gotovo pola milje u širinu... Savršeno je mjesto za zakopavanje teških tajni." 

Vau. Kakav izvanredan tekst MacGregora i Dochertyja. Skidam kapu ovoj gospodi. Njihov rad me motivirao da ga nadogradim pretraživanjem ključnih riječi u novinskim arhivama da bih vidio mogu li pronaći neka zanimljiva izvješća. Točnije, imao sam podmuklu sumnju kako postoji i veći kaos sa dokumentima nego što su sjajni istraživači opisali, pa sam krenuo u potragu za člancima o ukradenim ili nestalim ratnim dokumentima. Na moj potpuni šok, pronašao sam potpuno novu priču, i koja se savršeno uklapa u povijesnu pljačku o kojoj smo upravo raspravljali....

 

 

Prvi svjetski rat je upravo završio. Revolucijama su srušene monarhije, a Njemačka je zarobljena. Svijet je sada bio dužan bankarima. Kako bi se sve to prikrilo, poslana je velika ekipa neka prikupi svaki posljednji trag dokaza o ratu. To je mjesto gdje smo sada, vremenski gledano. Evo što sam pronašao u novinskim arhivima, kronološkim redom: 

Kaos u ratnim dokumentima 

Tijekom rata, Britanija je potpisala Zakon o obrani kraljevstva, samo četiri dana nakon što je ušla u rat. Ovaj je zakon vladi dao široke ovlasti vladati putem dekreta, efektivno je suspendirao parlamentarni suverenitet i građanske slobode. Naravno, to je bilo radi sigurnosti. Tada je Britanija ušutkala novinare, a Amerika je slijedila taj primjer. Ušutkavanje novinara i blokiranje fotografiranja značilo je da su samo odobreni izvori mogli emitirati ratne informacije, a te su informacije filtrirane kroz vladu, posebno vojsku. Stoga, umjesto da vidimo stvarne fotografije rata, dobivamo ratnu umjetnost: slike i skice. To nije zato što su novinari odlučili angažirati umjetnike; to je zato što su morali tako raditi, jer je fotografija bila zabranjena. Dakle, ono što je dopiralo do ljudi u savezničkim zemljama je bila čista propaganda. Ne kažem da mediji i inače ne rade tako, ali u ovom slučaju, bila je to čista propaganda.

Dok su novinari bili pod pritiskom, racije su započele. U Londonu je policija upala u Ured za rad. Odnijeli su kombi pun ratnih dokumenata, koji su se usredotočili na mirovno rješenje. Nekoliko mjeseci kasnije, sudac je naredio uništenje dokumenata.

U Berlinu je svaki poslani ili primljeni telegram, pismo ili drugi "zanimljivi dokument" bio spaljen. Sljedeće godine su novine  izvijestile da je njemački časnik spalio svaki posljednji štetni njemački dokument koji je bio u posjedu briselske vlade. 

Istovremeno, u Engleskoj su se dokumenti krali iz dosjea odjela, po vladinim uredima. U Londonu su nestale sve evidencije Kraljevskog letačkog korpusa. Još i gore, nestali su i dosjei vezani uz skladište Slough u Berkshireu, divovsko zemljište od 600 hektara, koje se koristilo za popravak i skladištenje oštećenih britanskih vojnih vozila, koja su se vraćala iz Prvog svjetskog rata. Prema Donjem domu: ove dosjee je jedna od službenica bacila kroz prozor Ministarstva rata.

Tisak je izvijestio da su u Kanadi "važni dosjei bili na veliko izvučeni iz dosjea komisije za autoceste". Kada su ti dosjei nestali, nestala su i plaćanja koja su izvršena za ugovore o cestama, dodijeljena tijekom rata; i nisu nestali jedan ili dva dosjea. Svih 12 ratnih ugovora. Ali, nisu nestali samo dosjei. Nestao je i službenik pokrajinskog odjela za radove, koji je bio zadužen za njih.

U Francuskoj su mnogi ljudi, koji su upravljali međunarodnim poštanskim, telegrafskim i željezničkim operacijama, pronađeni mrtvi. Niti su se mogli pronaći svi zapisi koji se odnose na komunikacije i željezničke pošiljke.

U Škotskoj je Ministarstvo rata molilo ljude neka predaju privatne zapise i dnevnike da bi se mogla dovršiti službena vojna povijest. Tvrdili su da im trebaju građanske publikacije, jer su svi pukovnijski dnevnici, citiram: "potpuno izgubljeni…" Država je rekla da će, nakon što građani predaju svoje osobne dokumente, moći "povezati prekinute karike u povijesnom lancu", te će se službena povijest uloge Škotske u Prvom svjetskom ratu moći objaviti.

Po povratku u Ameriku, osnovana je Državna povijesna komisija. Engleski povjesničar i pisac, W.H. Stevenson, izabran je za čelnika ove institucije. U međuvremenu, države su počele donositi zakone koji su zahtijevali da se svi dokumenti vezani uz rat prikupe i predaju određenom subjektu, u svrhu očuvanja povijesti. U Sjevernoj Karolini, taj je subjekt bio nova Povijesna komisija. Ta je  komisija zaposlila sakupljača ratnih zapisa koji je organizirao prikupljanje materijala u svakom okrugu države. To je uključivalo prikupljanje dokumenata koje su posjedovali i sami državni odjeli. Komisija je bila povezana sa drugim novoosnovanim organizacijama, koje su radile isto u drugim državama. Navodno je bila dijelom Nacionalnog udruženja državnih organizacija za ratnu povijest, koje je radilo na prikupljanju svih materijala diljem zemlje. To je uključivalo dobivanje dokumenata koji su se čuvali u Washingtonu i drugim središnjim depozitorijima, kao i osobnih, privatnih pisama, fotografija, rukopisa, memoranduma, i drugih materijala koji su pripadali privatnim građanima i tvrtkama.

Naglasili su potrebu prikupljanja svega, uključujući i stvari koje su se činile besmislenima, jer su izražavale samo mišljenja o ratu, ratnoj pomoći, ili pisma vojnika voljenima. Članak je završio, rekavši: "Dajte što imate, potaknite svoje susjede neka predaju i organizirajte svoju zajednicu u nastojanju da sačuvate vrijedne zapise." 

Dok je Povijesna komisija prikupljala svaki posljednji trag ratnih dokaza, Boston Post je izvijestio: "Masa važne korespondencije i dokumenata izgorjele su u nizu požara u ovom gradu, zbog čega su vatrogasci žurili od 21 sat do poslije ponoći. Novine su navele da su ovi požari bili 'dobro planirana zapaljiva zavjera'." Istog dana kada su se dogodili požari u Bostonu, Massachusetts, u Irskoj su "nepoznate osobe ušle u carinarnicu i hotel Grand Central (koji je trenutno bio zauzet vladinim uredima) i spalile službene dokumente." Čini se prilično čudnim da ti ljudi mogu jednostavno ući u vladine urede i izazvati požare, zar ne?

U Turskoj je, u Ministarstvu rata, izbio "misteriozni požar". U tom je požaru uništena "vrijedna arhiva". Kada su vatrogasci stigli, otkrili su da je ulaz u dio zgrade, koji je bio u plamenu, zatvoren zaključanim vratima, tako da nisu mogli doći do požara.

U Lansingu, Michigan, u zgradi Prudden, bjesnio je ogroman požar. Ovaj požar odnio je sa sobom sve ratne zapise za okrug Ingram. U mom rodnom gradu, Detroitu, također Michigan, zapalili su se spisi koji su sadržavali potpunu statistiku tereta i putnika iz vremena kada je vlada preuzela kontrolu nad našom ogromnom željeznicom. Požar je započeo u arhivi. Kako su novine istaknule, nema načina da se nadoknade ti izgubljeni podaci. Stoga, nikada neće postojati način da se sazna tko/što je  prevezeno u/iz Michigana, Ohia, Pennsylvanije, Wisconsina ili Kanade tijekom rata.

Uništavanje dokumenata nije bilo ograničeno samo na one pohranjene unutar zidova objekata. Kada su kineski mirovni delegati stigli u Pariz, njihovi službeni dokumenti ukradeni su izravno iz prtljage.

U sjedištu Crvenog križa u Indianapolisu, Indiana, izbio je požar koji je uništio ono što su mediji nazvali "velikim brojem ratnih zapisa". Iznenađujuće, ali osim samih dokumenata, nije mnogo izgorjelo. Šteta na zgradi iznosila je samo 100 dolara. Kako bi  cijela stvar bila još bizarnija, ovaj požar se dogodio u zgradi Lemcke u kojoj se, uz Crveni križ, nalazilo 50 ili više raznih tvrtki. No, požar je izbio samo u tri od četiri jedinice koje je zauzimao Crveni križ.

Dok su dokumenti gorjeli u Indianapolisu, u Harrisburgu u Indiani su nestali cijeli arhivi sa opisima djelovanja vojnih jedinica. Ministar rata pozvao je sve građane, uključujući i one koji su služili u ratu, neka predaju vladi sve dokumente, izvješća, osobne memorandume ili druge publikacije, koje su se na bilo koji način odnosile na djelovanje bilo koje jedinice, velike ili male.

U međuvremenu, u Utahu je Trgovački klub Salt Lake Cityja donirao "neprocjenjive dokumente, koji detaljno opisuju ratne aktivnosti Utaha" Povijesnoj knjižnici. Kamioni sa dokumentima su uklonjeni iz kluba i odvezeni. Ti su dokumenti pokrivali svaku fazu rata i bili su izuzetno važni, jer su urede Trgovačkog kluba preuzele vlada i vojska u ratne svrhe. Nažalost, današnja Google pretraga za 'Trgovački klub Salt Lake City, Prvi svjetski rat' ne daje nikakve rezultate. Njihova uloga u ratu zauvijek je izgubljena. Čini se kao da trenutno ne postoji entitet koji se zove Povijesna knjižnica.

U Uredu za ratne rizike, Washington DC, nestalo je toliko važnih dokumenata i problem je postao toliko masivan da je zastupnik James Brynes iz Južne Karoline izjavio kako u Washingtonu DC, ne postoji zgrada koja je dovoljno velika da bi primila sve dokumente koje je Ured za ratne rizike izgubio. Brynes je rekao: "Ljudi tamo su pokazali svoju nesposobnost i razvili neusporedivu sposobnost gubljenja dokumenata." Nitko nije mogao shvatiti kako je takva nesposobnost moguća i odlučili su da je jedino rješenje zapošljavanje potpuno nove administracije.

U Minnesoti je republikanski zastupnik Knutson vikao, u Zastupničkom domu, kako su dokumenti koji detaljno opisuju ratnu prevaru tajno uklonjeni iz dosjea Ministarstva pravosuđa. Umjesto da se kolege kongresmeni uznemire krađom, zahtijevali su  znati tko je u Ministarstvu pravosuđa rekao Knutsonu da dokumenti nedostaju. Knutson je odbio otkriti svoj izvor, ali je izjavio da se radi o visokopozicioniranom vladinom dužnosniku. Budući kongresmen nije imao dokaza da su dokumenti ukradeni, pitanje je odbačeno.

Sada, moglo bi se pomisliti kako će, nakon toliko problema sa važnim podacima i datotekama, vlada zaposliti osiguranje 24 sata dnevno, ili makar pronaći način da bolje osigura te stvari, ali to se nije dogodilo (gotovo kao da je sve namjerno).

U Washingtonu DC-u, kutija sa važnom istražnom dokumentacijom, kao i privatnom komunikacijom, ukradena je iz ureda zastupnika Johnsona. Kutija je pronađena kako leži na tlu petog kata uredske zgrade Zastupničkog doma. Bila je provaljena. Stvarno je zanimljivo koliko je očajnički veća sila željela uništiti svaki posljednji djelić ratne dokumentacije? Još je nevjerojatnije što oni imaju imaju moć, i to diljem svijeta, da to i ostvare.

U Michiganu, ratne zapise koji su izgorjeli u požaru zgrade Prudden, ponovno je stvorio županijski Ratni odbor. Ispostavilo se da je, odmah nakon što je požar uništio sve zapise, Ratni odbor, koji je inače bio zatvoren nakon rata, oživljen i zadužen za ponovno stvaranje onoga što više ne postoji. Ratni odbor je čak stvorio zapise o vojnicima i mornarima. Državni direktor ih je pregledao i rekao da su u redu, pa je to bilo to.

U Francuskoj je policija zaustavila Rusa koji je nosio aktovku i pretražila je. U njoj su pronašli hrpu dokumenata koji pripadaju francuskom Ministarstvu rata. Ministarstvo rata je priznalo kako je iz njihovih ureda ukraden veliki broj važnih dokumenata.

U Belfastu su vršene su racije po uredima poreznika. Knjige i dokumenti su nagomilani visoko na podovima ureda i zapaljeni. Ova akcija izbrisala je važne ratne zapise, jer su tijekom rata proizvođači, tvrtke, udruge i korporacije morali dostaviti popise pomoćnim procjeniteljima, sa detaljnim opisom količine oporezive robe koju su proizveli ili prodali. Irska je izvozila velike količine hrane (uključujući stoku i žito) i industrijsku robu, dok je uvozila gorivo i industrijsku robu iz Velike Britanije. Sve je to bilo zabilježeno, ali sada su zapisi nestali, tako da nije bilo načina da se porezi naplate tvrtkama nakon rata. Nije poznato tko je točno stajao iza požara, ali mediji su to prikazali kao da su krivi građani koji nisu htjeli plaćati porez. Ovi požari su se događali diljem Irske.

U Poljskoj je provaljeno u poljski ratni ured, otvoreni su sefovi, i ukradeni su brojni važni dokumenti.

U SAD-u je čak i KKK bio podvrgnut racijama i policija je oduzimala dokumente. Nije sigurno kako je KKK konkretno upleten u sve ovo, ali ako bih morao pokušati napamet, rekao bih da je to samo još jedan dio prikupljanja potencijalnih ratnih zapisa.

Istovremeno, sama američka vlada namjerno je uništavala ratne zapise vezane uz Građanski rat. Tvrdili su kako trebaju "napraviti mjesta za novije zapise".

Dok se sve ovo događalo, ono što se nije moglo spaliti, na neki drugi način nestati ili biti uništeno, postalo je žrtvom kampanje "mikroskopskog sjeckanja dokumenata". Među isjeckanim dokumentima bila je i sva Rothschildova komunikacija sa Arthurom Balfourom, britanskim državnikom i političarem koji je prije rata bio premijer Ujedinjenog Kraljevstva, a tijekom rata ministar vanjskih poslova u ministarstvu Lloyd Georgea. To je važno, jer je sam Balfour izdao Balfourovu deklaraciju 1917. godine, kojom je Palestina darovana cionističkim Židovima, u pismu upućenom samom Rothschildu.

'The Evening Harald' je izvijestio kako je u Beču, gdje je monarhija upravo svrgnuta, "toliko važnih zapisa o posljednjim danima carstva nestalo iz dosjea, da je Komisija za ratne arhive bila prisiljena apelirati na časnike i dužnosnike neka dostave usmena svjedočanstva ili osobne dokumente, kako bi upotpunili povijest tog razdoblja." Novine dalje navode kako se pretpostavlja da su ih ljudi namjerno uklonili zato da bi sakrili svoje neugodne postupke ili krivnju. Vlada je tada obećala potpuni imunitet u zamjenu za svjedočenje, koje bi se koristilo umjesto ukradenih dokumenata!

U tom se trenutku počelo se događati nešto veoma zbunjujuće. Usred sveg tog kaosa, dokumenti su se počeli pojavljivati ​​posvuda. U jednom slučaju je švicarski konzulat u New Yorku navodno opljačkan. Pljačkaši su navodno ukrali dokumente koji su dokazivali kako je Njemačka bila ne samo užasna, već i glavni organizator rata. Ukradene dokumente su neidentificirani  muškarci (njih petorica!) predala američkoj saveznoj vladi. Jer, da. Ovo ima apsolutno smisla.

Istovremeno, američki povjerenik u Berlinu, Ellis L. Dresel, predao je Harvard Collegeu u Cambridgeu, Massachusetts, ono što se smatralo službenim njemačkim ratnim dokumentima i ratnim časopisima. Dresel je bio dijelom užasnog mirovnog sporazuma, te ga je osobno potpisao. Tijekom rata, g. Dresel bio je u bliskoj komunikaciji sa Allen Dullesom, koji će kasnije postati prvi direktor CIA-e. Želim ovdje dodati: Dulles je bio prijateljski nastrojen prema papi i aktivno je koristio Vatikan za pranje novca zarađenih preko crnih operacija. Vidite li kako se sve stvari počinju uklapati? 

Dakle, Dresel je poklonio je sve navodno autentične njemačke ratne dokumente Sveučilištu Harvard. To je zbunjujuće, jer nam je rečeno da je Berlin prethodno spalio sve dokumente, a zatim i cijela Njemačka. Moramo razmisliti odakle točno dolazi ovo novo bogatstvo vrijednih dokaza i kako ih je g. Dresel uspio nabaviti. I zašto je, od svih mjesta, odlučio pokloniti ih Harvardu? 

U drugom slučaju su se pojavili dokumenti koji su dokazivali da se Njemačka pripremala za rat tjednima prije nego što je nadvojvoda ubijen. Pojavili su se i dodatni dokumenti za koje su novine tvrdile da dokazuju kako je njemačka vlada stajala iza eksplozija i požara u Americi. Nadalje, ovi novi nalazi pokazali su da je njemačka flota, na otvorenom moru, naredila sve ove terorističke kampanje tjednima, čak i mjesecima unaprijed. Novine su navele kako kombinacija ovih otkrića potvrđuje da je Njemačka naredila "tajno kriminalno ratovanje protiv nacije sa kojom je Njemačka bila u miru". 

U ožujku 1922. godine je Povijesna komisija bila u Kaliforniji. U kolovozu su bili u New Yorku, radili su zajedno sa Povijesnom komisijom okruga Monroe. Tvrdili su kako dobivaju ratne informacije od odvjetnika koji su činili pravni savjetodavni odbor. No, ti odvjetnici, kako su sami rekli, nisu se mogli ničega sjetiti. Zapravo, nisu se mogli sjetiti svojih kolega iz odbora. Unatoč tome, ratni zapisi koji su se čuvali u Washingtonu su navodno bili toliko masivni, "ako bi se nagomilali pet stopa visoko, i sa uskim prolazima između njih, zahtijevali više prostora na podu nego Zastupnički dom". U listopadu iste godine je Povijesna komisija pretraživala je cijelo bogatstvo dokumenata i drugih materijala, koje je prikupila o ulozi Havaja u ratu.

U siječnju 1923. godine, u Indiani, Povijesna komisija je prikupila sve zapise državnog vijeća obrane i naložila objavljivanje 64 županijske ratne povijesti. Sve su publikacije napisali volonteri, povezani sa ovom organizacijom. Međutim, rekli su kako  uređivanje i objavljivanje daljnjih materijala, koje je prikupila Komisija, mogu obavljati samo vrlo specifični ljudi: povjesničari koji su obučeni za taj zadatak. Volonteri se ne moraju prijavljivati.

Mjesecima kasnije, u Washingtonu DC, zapaljena je ogromna zbirka dokumenata o prevarama vezanima sa ratnim ugovorima.

Ovi dokumenti bili su dijelom velike savezne istrage, koja je trenutno bila u tijeku. Ali, sada, ne jedna, već dvije zgrade u kojima su se nalazile sve te vrijedne publikacije su izgorjele do temelja.

Sada je bilo toliko nestalih dokumenata i falsificirane dokumentacije da ljudi koji su i pokušavali istražiti sumnjive smrti svojih voljenih tijekom rata to nisu mogli, kao npr. u slučaju general-bojnika Adelberta Cronkhitea, čiji je sin poginuo u Camp Lewisu. Nakon istrage, general-bojnik je objavio da su iz dosjea izvađeni dokumenti, čime su postali beskorisni.

Nakon što su svi dokumenti pokupljeni, odnosno ono što se nije moglo nabaviti je spaljeno ili na drugi način uništeno, 1923. godine je Povijesna komisija ukinuta.

Preskačem prema unaprijed: kao što sam napisao u svojoj e-knjizi "Pizzagate", prethodnik CIA-e je bio Ured za strateške usluge (OSS). Ova nova obavještajna agencija sastojala se od ljudi sposobnih za posao, zajedno sa ključnim ljudima iz obitelji Morgan, Mellon, Vanderbilt, Carnegie, DuPont i Ryan. Zbog uključenih igrača, OSS je dobio nadimak klub 'Oh-Toliko-Društveni' ('Oh-So-Social'). Upravo je taj entitet, Ured za strateške usluge, pružao svoje "strateške usluge" za ratne dokumente. Pod vodstvom Allena Dullesa, preuzeli su njemačke dokumente, uključujući dnevnike, i umjesto da ih čuvaju na sigurnom, preuredili su ih. Sam Dulles bio je u skupini revizora. Da. Američka obavještajna agencija i njen direktor sudjelovali su u krivotvorenju ratnih dokumenata. Ovo stvarno ne možete izmisliti.

Dullesovi dokumenti i dosjei potom su poslani u knjižnicu Sveučilišta Princeton, gdje se i sada čuvaju pod ključem. Niti jednom povjesničaru nije dopušteno da ih vidi. Povjesničarima je dopušteno vidjeti samo indeks dnevnika, koji pokazuje da postoji 27 dosjea o krivotvorenju dokumenata. Iako su se ove specifične krivotvorine odnosile na Drugi svjetski rat, one pokazuju koliko su daleko išli kako bi prikrili svoja nedjela i prekrojili povijest. Ne vidim razloga zašto se isto nije učinilo i sa prvim ratom, zbog čega ovaj detalj uključujem u segment publikacije o povijesnoj pljački.

Na kraju krajeva, građani diljem svijeta bili su financijski silovani. Ovdje u Americi, naš ratni dug iznosio je 32 milijarde dolara. Od toga je 10 milijardi posuđeno saveznicima, a ostalo je 22 milijarde koje smo mi, porezni obveznici, morali platiti ljudima koji su planirali rat da bi srušili nacije revolucijama. Sada nisu imali samo ogromnu zaradu, već su imali priliku i prekrojiti povijest.

Znajući ono što sada znate, odnosno znajući da su ratni dokumenti koje smijemo vidjeti, i istina koju smijemo čuti - filtrirani, spaljeni, skriveni, uređeni i potpuno prepisani - kako možete ne propitivati ​​dva narativa koja smijemo čuti? Prvi je priča koja se nalazi u svakoj povijesnoj knjizi: priča o tome koliko je Njemačka bila užasna i to je dovelo do dva rata; dok je druga, navodno alternativna povijest, koja kaže da je Hitler zapravo bio heroj i da je pokušavao spasiti Njemačku? Što ako - što ako - nijedno nije potpuno istinito? Što ako - što ako - postoji i treća priča, neispričana priča? Što ako je ta priča o tome kako je cijela stvar, od početka do kraja, išla točno onako kako je planirano, zato jer i jest je osmišljena da bi se postigao veći cilj? Što ako?

Kako bih došao do istinskog zaključka, kao istraživač, moram učiniti nekoliko stvari. Prvo: pogledati financiranje. Financije, ne od vlada; nego iz vanjskih izvora. Zapamtite, kada vas netko financira onda vas i posjeduje. Druga stvar koju moram učiniti jest provjeriti veze. Mislim da će vam se, kada to postignem, sve što ste mislili da znate o Drugom svjetskom ratu, uključujući i alternativnu povijesnu verziju, možda okrenuti naglavačke. Imajući to na umu, privedimo današnji tekst kraju...

 

Originalni tekst (sa mnoštvom linkova): https://chemtrails.substack.com/p/creating-the-imperative-narrative

 

Add comment

Comments

There are no comments yet.