2. Red iz Diskordije

Arhetip varalice 

New Orleans, mjesto je odakle potječe "Mistick Krewe iz Comusa", uz karnevale i proslave veselja nazvano "Mardis Gras", uz ritual "Ubojstvo kralja". New Orleans je također bilo sjedište kabale koja je odgovorna za atentat na Johna F. Kennedyja 1963. godine. Od tamo dolazi Kerry Thornley, koji je, zajedno sa slavnom osobom iz Instituta Esalen, Robert Anton Wilsonom, bio odgovoran za razvoj parodijske religije poznate kao diskordijanizam, okultnog kulta šaljivdžija. Imali su veoma važan utjecaj na razvoj magije kaosa, kao i računalne kulture, te na kraju je sve to dovelo do transhumanizma i razvoja subverzivne online zajednice alt-desnice koja je pomogla Donaldu Trumpu postati predsjednik. Diskordijanizam se temelji na ideji varalice. To je  prvi predložio poznati psiholog Carl Jung da bi objasnio ponavljajući arhetip Vraga i njegove varijante. Predstavlja pokušaj oživljavanja onoga što se tumačilo kao kultovi "umirućeg boga" iz davnih vremena, ali često su obojeni "modernim" tumačenjem. Drugim riječima: ista tradicija "mudre budale" je, na kraju, inspirirala stvaranje "Mistick Krewe iz Comusa".

Wiccanska svećenica Margot Adler, u djelu "Drawing Down the Moon" ("Svlačenje Mjeseca"), koje je pružilo prvi sveobuhvatan pogled na moderne poganske religije u SAD-u, sadrži poglavlje o diskordijanizmu. Adler je unuka Alfreda Adlera, Freudovog suradnika, osnivača Adlerovog društva (sa Dimitrijem Mitrinovićem). Freud je pisao o opstanku sotonističkih kultova:

"Imam ideju koja mi se oblikuje u glavi da u perverzijama, čija je histerija negativna, možda pred sobom imamo ostatak iskonskog seksualnog kulta, koji je na semitskom Istoku (Moloh, Astarta) nekoć bio, možda i još uvijek jest, religija... Sanjam, dakle, o iskonskoj religiji Đavola čiji se obredi izvode tajno i razumijem strogu terapiju vještičjih sudaca." 

Margotina teta je Alexandra Adler, instruktorica neurologije na Medicinskom fakultetu Harvard, koja je napisala predgovor "Enciklopediji aberacija", uglednoj profesionalnoj publikaciji gdje je pisala prestižna skupina psihijatrijskih stručnjaka. Ovdje je bio uključen članak naslova "Štovanje vraga", gdje kaže: 

"U 20. stoljeću, u Engleskoj, crna magija se prakticira i podučava u tajnim školama, i u Oxfordu i u Cambridgeu. Crna misa se još uvijek slavi u salonima Mayfaira, i u studijima Chelseaja, u uvjetima gotovo apsolutne tajnosti. Postoji najmanje sedam aktivnih postaja sotonista, svako je sa iniciranim članstvom od gotovo pedeset muškaraca i žena, i koji se sastaju u određenim intervalima, te imaju svoje skrivene kapele posvećene štovanju demona." 

Kako je sugerirao G.P. Hansen, u knjizi "Prevarant i paranormalno", sam je izraz 'Prevarant' najvjerojatnije prvi put, i u ovom kontekstu, upotrijebio Daniel G. Brinton, 1885. godine. Brinton, američki arheolog i etnolog, diplomirao je na Yaleu 1858. godine, gdje je bio član tajnog društva 'Svitak i ključ'. U mitologiji, te kod proučavanja folklora i religije, 'Varalica' je lik iz priče (bog, božica, duh, muškarac, žena ili antropomorfizacija), sa visokim stupnjem intelekta ili tajnog znanja, što koristi za izvođenje trikova, ili na drugi način za nepoštivanje normalnih pravila i konvencionalnog ponašanja. Varalice su arhetipski likovi i pojavljuju u mitovima mnogih različitih kultura. Lewis Hyde opisuje Varalicu kao onoga koji "prekorači granice". Varalica prekorači fizičke granice, te često krši društvena pravila. Varalice "...krše principe društvenog i prirodnog poretka, razigrano narušavaju normalan život, a zatim ga ponovno uspostavljaju na novim osnovama."

Prema Lewisu Hydeu, u knjizi "Prevarant stvara ovaj svijet":

"Želim argumentirati paradoks koji mit tvrdi: podrijetlo, živost i trajnost kultura zahtijevaju postojanje prostora za figure čija je funkcija otkriti i poremetiti upravo ono na čemu se kulture temelje." 

Prvi koji je prepoznao ponavljajući arhetip umirućih i uzdižućih bogova je bio James Frazer u djelu "Zlatna grana" (1890.). Djelo je imalo značajan utjecaj na europsku antropologiju i misao. Frazerova teza o "umirućem bogu" i "svetom kralju" uvelike je utjecala i na veliki broj autora inspiriranih okultizmom, poput Robert Gravesa, William Butler Yeatsa, H.P. Lovecrafta, Sigmunda Freuda, James Joycea, Ernesta Hemingwaya, D.H. Lawrencea, Aleister Crowleyja, Ezre Pounda i Juliusa Evole. Eliot priznaje dug Frazeru u svojoj prvoj bilješci, uz pjesmu "Pusta zemlja". Utjecajna je bila i Margaret Murray, glavna teoretičarka vještičarstva kao "poganskog preživljavanja", u djelu "Kult vještica u Europi". Iako moderni pogani to poriču i tvrde da je štovanje njihovog "rogatog boga" neznanje (i omalovažavano netolerancijom Crkve) - "umirući bog" se univerzalno smatrao bogom zla. Kroz posuđenu Frazerovu tezu, "rogati bog" modernih pogana je gospodar podzemlja i Sunca, dok je božica Mjesec.

U djelu "Arhetipovi i kolektivna nesvjesnost" (1959.), Jung navodi 'Gozbu luđaka' kao europsku adaptaciju arhetipa varalice. Arhetipovi su, prema Jungu, temeljne ljudske teme i nalaze u cijeloj svjetskoj mitologiji; proizvod su kolektivne nesvjesnosti.  Uključeni ponavljajući motivi su: majka, dijete, varalica, poplava, između svih ostalih. Ponovno izmišljano, iz kulture u kulturu, i u mitologiji i folkloru, Varalica je predstavljen kao bog, duh, muškarac, žena, antropomorfna životinja, nadnaravno biće ili povremena nestašna vila koja se ne pokorava pravilima i konvencionalnom ponašanju, pritom uzrokuje kaos i istovremeno potiče neku vrstu promjene. Varalica je mijenjač oblika. Stoga ima mogućnost transformacije. Luda ili dvorska luda opstaje i danas, u modernim kartama za igranje, kao Joker.

Ali, unatoč svim ludorijama, diskordijanizam ima i opasnu stranu. Margot Adler, u djelu "Drawing Down the Moon", započinje svoje poglavlje o diskordijanizmu spominjanjem rada Harvey Coxa, koji u djelu "Feast of Fools", "razvija teoriju igre, tvrdeći, kao i drugi prije njega, da je naše društvo izgubilo ili osakatilo dar istinske svečanosti, razigrane fantazije i slavlja." Margot također citira klasičnu studiju o igri iz 1944. godine, Johana Huizinga, gdje je napisao da su igra i ritual međusobno povezani, i da se svi sveti obredi izvode u duhu igre, napominjući da su "odmetnik, revolucionar, kabalist ili član tajnog društva, doista heretici svih vrsta, vrlo asocijativne, ako ne i društvene naravi, a određeni element igre istaknut je u svim njihovim djelima." 

Međutim, prema Davidu Carlyonu, romantična ideja "smjelog političkog šaljivdžije" je, što je popularizirano posljednjih nekoliko desetljeća i posebno od prosvjeda 1960-ih, "apokrifna". Carlyon kaže: "Popularna kultura prihvaća sentimentalnu sliku klauna; pisci reproduciraju tu sentimentalnost u šaljivdžiji, a akademici u Varalici", iako "je neusklađena kao analiza". Carlyon nadalje ističe: klišej varalice je adaptacija Shakespeareovog koncepta šaljivdžije, a primjeri Budala koje govore istinu nalaze se u "Bogojavljenskoj noći", "Kako vam drago" i "Kralju Learu". Roman Sir Waltera Scotta, "Ivanhoe" (1819.), kao i Twainov "Connecticut Yankee na dvoru kralja Arthura" (1889.) dva su književna primjera koja su trajno moderni. Kako Carlyon primjećuje: "Šaljivdžija, komični pomoćnik u srednjovjekovnoj maniji tog doba, zamišljan je kako kralju govori ono što se nitko drugi nije usudio reći." 

Prema Carlyonu, još jedan očiti utjecaj jest teorija "karnevala", koju je razvio sovjetski filozof Mihail Bahtin, kako bi razigrano invertirao društvene konvencije kroz humor i kaos, i čije podrijetlo on pripisuje Gozbi luđaka. Bahtin je utjecao na zapadne teorijske škole, npr. neomarksizma, strukturalizma, socijalnog konstrukcionizma i semiotike. Predvodio je Bahtunov krug, kojem je pripadao i Valentin Vološinov. On je pridonio nastanku freudomarksizma kroz svoj tekst iz 1925. godine, "Sa onu stranu društvenog", a koji je opširnije razvio u knjizi "Freudizam: Marksistička kritika" (1927.). Ideja karnevala se pojavljuje u djelu  Bahtinova, "Problemi Dostojevske poetike" (1929.), i dalje razvijana u djelu "Rabelais i njegov svijet" (1940.). Bahtina je, Francois  Rabelaisa (autor "Gargantue i Pantagruela" i Fjodora Dostojevskog, smatrao glavnim primjerima karnevalizacije u književnosti. Rabelaisov "Gargantua i Pantagruel" sadržava "Opatiju Thélème", gdje je jedino pravilo bilo "Fais ce que tu voudras" ("Čini što hoćeš"). Zapravo je to inspiriralo i Hellfire Club iz 18. stoljeća, kao i samog Aleistera Crowleyja.

Jedan od vodećih situacionista, Raoul Vaneigem, svojom knjigom "Revolucija svakodnevnog života" (1967.) je inspirirao studentski pokret iz svibnja 1968.godine - putem nečega što se može nazvati teorijom karnevalskog oslobođenja. Vaneigem je primijetio: "Štrajk za veće plaće ili bučne demonstracije mogu probuditi karnevalski duh", ili "Revolucionarni trenuci su karnevali u kojima individualni život slavi svoje ujedinjenje sa obnovljenim društvom". 

Vjenčanje Care Leach i Kerryja Thornleyja, 11. prosinca 1965. godine

Diskordijanizam započinje Greg Hillom (poznatiji kao Malaklips Mlađi ili Mal-2) i Kerry Thornleyjem (poznatiji kao Omar Khayyam Ravenhurst ili Lord Omar), privučene zajedničkim interesom za okultno i vlastiti poremećeni smisao za humor. Tijekom boravka u kuglani, 1957. godine, njih su dvojica raspravljali o kaosu. Thornley je vjerovao da će iz kaosa doći red, slično masonskom diktatu "Ordo ab Chao" ("Red iz kaosa"). Greg je, umjesto toga, vjerovao da je red samo ideja koju ljudi projiciraju na stvarnost, gdje zapravo prevladava samo kaos. Taj su kaos poistovjetili sa Diskordijom, rimskim ekvivalentom Eride, grčke božice nesloge.

Osim veze sa atentatom na JFK-a, diskordijanizam odaje uznemirujuće asocijacije na sotonizam, nacizam i libertarijanizam, kroz povezanost sa 'Školom slobode' (bivšeg člana društva 'I am'), Robert LeFevrea, uz brojne veze sa Društvom John Birch. Osnivač diskodijanizma, Kerry Thornley, odrastao je kao mormon. U odrasloj je dobi često mijenjao svoju ideologiju. Nakon što je postao marksist, Thornley je pročitao primjerak knjige "Atlas Shrugged", Ayn Rand, i tada se preobratio na "objektivizam". Zbog svoje doktrine radikalne sebičnosti i individualizma, Ayn Rand je jedna od glavnih autora koja je citirana u "Sotonističkoj Bibliji", Antona LaVeya. LaVey objašnjava da je njegova religija "filozofija Ayn Rand, samo sa dodanim ceremonijama i ritualima". 

Joseph Maurone, u djelu "Ikona prevaranta i objektivizam", sugerira da je sama Rand poslužila kao arhetip prevaranta. Rand je nastojala osporiti dvije tisuće godina kršćanstva. Njen je cilj dijelom bio suprotstaviti se altruizmu i vrlinama je smatrala ono što je Crkva nazivala porocima. E. Merrill, u djelu "Ayn Rand Explained: From Tyranny to Tea Party", ističe da je na djelu želja za 'épater les bourgeois' ('poput buržoazije'), gdje "Rand pronalazi gotovo djetinjasto zadovoljstvo u prkošenju konvencijama i šokiranju čitatelja." Merrill ukorijenjuje Randinu "sklonost prema paradoksu i njezino zadovoljstvo u iznenađivanju i šokiranju čitatelja... [u] utjecaju O. Henryja i Oscara Wildea." Što se tiče Randine upotrebe paradoksa, Stephen Cox je primijetio: "Voljela je  umjetničku sposobnost da život učini zanimljivim, mijenjajući gledište na stranu iz koje se gleda. Voljela je antitezu, ironiju, paradoks, parodiju, preokret. Voljela je slobodu koju duhovni autsajder ima kod istraživanja što se događa kada se invertiraju normalne perspektive." 

Robert Anton Wilson (član Iluminata Tanaterosa); Timothy Leary i William S. Burroughs

Diskordijansko društvo je osnovano nakon objavljivanja njihove prve svete knjige, "Principia Discordia", 1965. godine. Godinu dana prije je Thornley dobio stipendiju za dvotjedni tečaj 'Škole slobode' u Colorado Springsu. Glavni promotor diskordijanizma bio je  slavni čovjek Instituta Esalen, Robert Anton Wilson; također dugogodišnji suradnik agenta CIA, Timothyja Learyja; kao i glasnogovornik psihodelične kulture. Bio je fasciniran misticizmom, teorijama zavjere i Aleister Crowleyjem. Godine 1962.,  Wilson postaje urednik časopisa "Balanced Living", gdje su mu kolege i suradnici bili Murray Rothbard, Timothy Leary, Robert LeFevre, Frank Chodorov i Paul Goodman.

Thornley je, na kraju, počeo vjerovati da je Robert Anton Wilson njegov MK-Ultra nadređeni. Wilson je bio prijatelj Richarda Bandlera. Bandler će, 1970-ih, zajedno sa John Grinderom, razviti evoluciju hipnoterapije, nazvanu Neuro-lingvističko programiranje (NLP), što je proizvod Pokreta ljudskog potencijala (HPM); projekt koji je započeo u Esalenu, postao popularan u psihoanalitičkim, okultnim i New Age pokretima tijekom 1980-ih, ali i u oglašavanju, samopomoći i politici 1990-ih i 2000-ih.  Wilson se prisjetio: "Kerry] je imao dojam da sam više puta došao u Atlantu, da sam mu dao LSD i uklonio programiranje koje mu je mornarica usadila, dok je bio u marincima - i da sam bio jedan od njegovih CIA-inih suradnika." Poznata istraživačica atentata na JFK, Mae Brussell, također je utvrdila da je Robert Anton Wilson bio agent CIA-e. Na pitanje o toj tvrdnji, Wilson je odgovorio: "Ahh, i da jesam, poricao bi." 

Besposleni ratnici

Thornley je odavao sve znakove da je još jedna žrtva kontrole uma. U knjizi "Šaljivdžija i zavjera", Adam Gorithly objašnjava da je možda Oswaldov dvojnik bio nitko drugi nego Kerry Thornley (rođen dvije godine prije Oswalda). Godine 1957. je Oswald bio stacioniran kao radarski tehničar u zračnoj bazi Atsugi, u Japanu, sjedištu CIA-e na Dalekom istoku, i gdje je CIA provodila opsežno testiranje LSD-a. Početkom 1959. godine, prije nego što će i sam biti stacioniran u Atsugiju, također kao radarski tehničar, Thornley je kratko vrijeme služio u istoj jedinici radarskih operatera kao i Oswald, MCAS El Toro u Santa Ani, Kalifornija. Godine 1962., Thornley je završio roman "Besposleni ratnici" o zajednički provedenom vremenu, opisujući stanje potpuno kaotične neposlušnosti koja je vladala u bazi, što se može pripisati vojnicima koji su bili pod utjecajem LSD-a. Roman govori o vojniku koji prebjegne u Sovjetski Savez. Kako je Thornley sam opisao: napisao je roman kao način istraživanja Oswaldovih mogućih razloga tako što je projicirao svoju osobnost u Oswaldovu. Nakon atentata, Thornley je napisao roman "Oswald", gdje je uvelike potvrdio teoriju o "usamljenom luđaku", a koju je promovirala Warrenova komisija (to je bila službena istraga atentata na JFK-a, na čelu sa bivšim direktorom CIA-e, Allen Dullesom).

Godine 1961. su se Greg Hill i Thornley preselili u New Orleans, gdje su se pridružili kliki zavjerenika za Kennedyjevo atentat. Sumnjivo je što je taj grad baza 'Mardi Gras' veselja, kojim upravlja 'Mistick Krewe iz Comusa', izvođači rituala "Ubojstva kralja". Oswalda je regrutirao agent CIA, David Ferrie, tijekom dvotjednog ljetnog kampa Civilne zračne patrole Louisiane, 1957. godine.  Nakon što se, 1961. godine, preselio u New Orleans, Thornley je na jednoj od "zabava" upoznao Ferrieja, Clay Shawa i Guy  Banistera. Ovi muškarci činili su žarište zavjere protiv Kennedyja, što je razotkrio Jim Garrison (kada je ponovno otvorio Kennedyjevu istragu 1966. godine), koja je uključivala mafiju, anti-Castro aktiviste, pisce, umjetnike, boeme, naciste, homoseksualnu supkulturu. Navodno je Ferrie prakticirao rituale crne magije: žrtvovanje životinja, sušenje krvi, homoseksualne obrede. Ferrie je bio visoki svećenik u 'Apostolskoj starokatoličkoj crkvi Sjeverne Amerike', za koju je istraživač Jim Keith nagađao da je zapravo Gnostička katolička crkva OTO-a. Garrison je sumnjao da je Crkva bila paravan CIA-e.

Godine 1968. je Garrison sudskim putem pozvao Thornleyja neka se pojavi pred velikom porotom, jer je vjerovao da su Thornley i Oswald, zajedno, sudjelovali u tajnim operacijama CIA-e. Garrisonova teorija je bila: atentat bio "homoseksualno ubojstvo iz uzbuđenja, plus uzbuđenje zbog izvlačenja iz savršenog zločina". Velečasni Raymond Broshears, aktivni član homoseksualne zajednice New Orleansa, bivši cimer Davida Ferrieja, smješta Thornleyja u društvo Oswalda, Claya Shawa i Davida, 1963. godine, u New Orleans. Prema Broshearsu: Oswald je bio homoseksualac i rekao da Thornley "tvrdi da nije homoseksualac. Ali, ja kažem da jest i kažem cijelom svijetu, ako nije homoseksualac, zašto je bio u homoseksualnim barovima, zašto ako to nije?" 

Broshears je također primijetio da je Thornleyjeva sličnost sa Oswaldom "prilično zastrašujuća". Garrison je tvrdio kako je Thornley oponašao Oswalda između 1961. i 1963. godine. Thornley je živio samo nekoliko blokova dalje od Oswalda, u New Orleansu, i prema riječima nekoliko svjedoka su viđeni zajedno u više navrata. Jedna od njih je bila i Barbara Reid, vudu svećenica, članica Thornleyjeva Diskordijanskog društva, koja je bila "do guzice" unutar Procesne crkve. Brojni ljudi koji su živjeli u susjedstvu jesu vidjeli Thornleyja u stanu Oswaldovih nekoliko puta. Zapravo, izjavili su su Thornleyja tamo viđali toliko često i nisu znali tko je bio muž, Oswald ili Thornley.

Garrison je počeo nagađati da su zloglasne fotografije Oswalda sa puškom (u jednoj ruci) i primjerkom komunističkih novina 'The Daily Worker' (u drugoj ruci) vjerojatno smislili Thornley i drugi suučesnici. Sam Oswald je porekao autentičnost fotografije, tvrdeći da je njegovo lice nalijepljeno na tijelo nekog drugog. Garrison je također vjerovao da je knjigu "Besposleni ratnici"  Thornley napisao upravo zato da bi Oswalda prikazao kao komunističkog simpatizera, taktika poznata u obavještajnoj zajednici kao "okupljanje ovaca".

Garrison je kasnije posumnjao da je i samo Diskordijansko društvo paravan CIA-e. Ono što je posebno inkriminiralo Thornleyja je bilo njegovo javno slavlje povodom objave Kennedyjevog ubojstva, kao i činjenica da se predstavljao: "Ja sam Kerry Thornley. Ja sam isplanirao atentat - kako ste?" A onda, manje od dva tjedna nakon atentata, Thornley se preselio u Alexandriju u Virginiji, tik uz sjedište CIA-e. Garrison je konačno optužio Thornleyja za krivokletstvo, jer je Thornley porekao da je bio u kontaktu sa  Oswaldom od 1959. godine. Od te optužbe za krivokletstvo je, na kraju, odustao Garrisonov nasljednik, Harry Connick stariji, otac uspješnog pjevača i filmskog glumca, Harryja Connicka mlađeg.

Rani prototip "Principia Discordia" je kopiran pomoću uskopisnog stroja u Garrisonovom uredu, od strane Grega Hilla i njegovog prijatelja Lane Caplingera, koji je ondje radio kao daktilograf. Sestra Lane Caplingera je Grace (Caplinger) Zabriskie,  jedna od Thornleyjevih ljubavnica. Thornley je napisao knjigu o njoj, "Može li Grace izaći da se igra". Kružile su glasine da je Grace bila i inspiracija za pjesmu Boba Dylana, "Like A Rolling Stone", dok su se stihovi "Nekada si se tako zabavljao/ Napoleon u krpama" i jezik koji je koristio, odnosili na samog Thornleyja. Gracein otac je u egzilu je vodio poznati gay bar u Francuskoj četvrti New Orleansa, Café Lafitte. Tijekom odrastanja u New Orleansu, Grace je rekla da su njenu obitelj posjećivali Tennessee Williams, Gore Vidal i Truman Capote. Kasnije je postala uspješna holivudska glumica, pojavila se u mnogim popularnim filmovima serijama, npr. "Norma Rae", "Pržene zelene rajčice", "Twin Peaks" (gdje glumi jezivo psihički bolesnu majku ubijene Laure Palmer), "Seinfeld", "Velika ljubav" i "Čarobnice" koja prati tri sestre, najmoćnije dobre vještice svih vremena.

Dok je Thornley poprilično slabo tvrdio da nije sudjelovao u uroti za atentat, sredinom 1970-ih razvija personu paranoidnog shizofreničara, ili osobe "kontroliranog uma", kada tvrdi da se počeo prisjećati detalja svoje umiješanosti. Godine 1992., u intervjuu za tabloid 'A Current Affair', Thornley priznaje da je prije atentata "htio pucati u njega. Jako sam ga htio ubiti... Želio sam ga mrtvog, sam bih ga upucao. Stajao bih tamo sa puškom i povukao okidač da sam imao priliku."

Intervju je dogovoren uz pomoć Thornleyjeve prijateljice Sondre London, poznate po nadimku "Grupie serijskih ubojica". London je imala aferu sa zatvorenim serijskim ubojicom G.J. Schaeferom, i njih dvoje su surađivali na djelima fikcije. London je  surađivala i sa serijskim ubojicom Danny Rollingom, u kojega se isto zaljubila. Rollingov ubilački pohod inspirirao je scenarista Kevina Williamsona napisati scenarij za popularni slasher film "Vrisak", 1996. godine. London i Rolling su zajedno napisali knjigu "Stvaranje serijskog ubojice: Prava priča o ubojstvima u Gainesvilleu". Objavio ju je Feral House, također su objavili i studiju o vampirizmu, koju je napisala London, "Pravi vampiri" (2004.). Ilustrirao ju je francuski kanibalistički ubojica Nicolas Claux, poznat i kao "Vampir iz Pariza".

Sondra London sa zatvorenim serijskim ubojicom, Gerard J. Schaeferom

London je na Thornleyjevoj komemoraciji, 1998. godine, izjavila kako je ona bila njegova prava ljubav i stoga je ona odabrana nastaviti njegovo nasljeđe. Između 1992. i 1998. godine jeThornley sudjelovao u nizu intervjua (zajedno sa London), gdje je govorio o tome čega se sjeća vezano uz atentat na JFK-a, što je sada dostupno i na YT. London i Thornley su surađivali na pisanju knjige "Ispovijesti zavjere za atentat na JFK-a". Međutim, baš kao i u njegovim iskazima pred Garrisonom, Thornleyjeva priznanja rijetko su pružala izravne odgovore, dok su najčešće nespretna i zamršena. Umjesto toga, čini se kao da je Thornleyjeva ispovijest samo još jedna diskordijanska taktika miješanja istine sa besmislicama kako bi izgledalo kao šala.

Thornley je sebe konačno uvjerio da su on i Oswald produkti MK-Ultre, zato da stvore "mandžurskog kandidata"; također da su među njegovim nadređenima bila dva misteriozna muškarca srednjih godina, "Gary Kirstein" i "Slim Brooks". Thornley je kasnije počeo vjerovati da je Kirstein zapravo visoki časnik CIA-e i budući provalnik iz afere Watergate, E. Howard Hunt. Prema Huntovoj autobiografiji je jasno da je bio stacioniran u zračnoj bazi Atsugi, u isto vrijeme kada i Thornley. Thornley je također utvrdio da je Brooks zapravo Jerry Milton Brooks, član desničarske aktivističke skupine "Minutemen" iz 1960-ih (njih je Garrison također povezivao sa atentatom). Brooks, koji je svojim drugovima bio poznat kao "Rabin", služio je kao obavještajni i sigurnosni časnik Roberta DePugha. Kasnije, 1962. godine, radio je sa dokumentima za Banistera; identificirao je Hugha F. Warda kao člana "Minutemena", i skupine "Antikomunistička liga Kariba", zamjenika Banistera koji je ACLC vodio nakon dolaska u New Orleans,  1955. godine. Brooks je pripisao ACLC-u zasluge za pomoć CIA-i pri svrgavanju ljevičarske Arbenzove vlade u Gvatemali. 

Thornleyju je navodno rečeno da mu je brat Lee Harvey Oswald i da im je otac admiral Karl Dönitz (1891.–1980.), nacistički admiral koji je nakratko naslijedio Hitlera 1945. godine.

Kerry Thornley je čak sumnjao da su mu roditelji nacistički špijuni, koji su sklopili dogovor sa okultnim nacistima da bi proveli ove eugeničke eksperimente, čija je krajnja svrha bila stvaranje 'mandžurskog kandidata'. No, vjerovao je i da je dijete iz  nacističkog eksperimenta uzgoja, gdje su i on i Oswald (za kojeg je sumnjao da mu je brat) iskorišteni kao pokusni kunići. Tvrdio je, dok je bio na aktivnoj dužnosti je podvrgnut elektroničkim prijenosima kontrole uma, tvrdio kako je uređaj ugrađen bez njegova znanja u donji dio njegova vrata i uređaj je hvatao "glasove" "nacističke" tajne operativne jedinice, koja je manipulirala  njegovom glavom. Zapravo, Thornley je cijeli psihoanalitički establišment smatrao proizvodom nacizma i izdankom eugeničkog pokreta. Navodno mu je rečeno da mu je otac bio admiral Karl Dönitz. Dönitzov predstavnik u Sjedinjenim Državama, H. Keith Thompson, bio je "slučajno" u kontaktu sa Oswaldovom majkom Marguerite.

Prema grčkoj mitologiji: božica Erida bacila je jabuku razdora usred gozbe bogova na vjenčanju Peleja i Tetide, kao nagradu za ljepotu. To je izazvalo spor između Here, Atene i Afrodite, potaknuto taštinom, što je na kraju dovelo do Trojanskog rata.

Diskordijanizam 

No, ostaje pitanje treba li diskordijanizam smatrati samo parodijom religije. Prema Robertu Antonu Wilsonu: "Veliki dio paganskog pokreta započelo je kao šala, a postupno, ali kako su ljudi shvaćali da iz toga nešto dobivaju, postajali su ozbiljni. Diskordijanizam ima ugrađenu kontrolu protiv preozbiljnosti." Wilson je dalje objasnio: "Mnogi ljudi smatraju diskordijanizam kompliciranom šalom, prikriveno kao nova religija. Ja ga radije smatram novom religijom prikriveno kao komplicirana šala." Međutim, kako Wilson dalje pojašnjava: "Kabalistički čitatelj će razumjeti da je diskordijanizam sustav transcendentalnog ateizma, agnostičkog gnosticizma, skeptične monoteističke prikrivenosti i ujedinjenog dualizma. Ukratko, erizijansko otkrivenje nije komplicirana prevara prikriveno kao nova religija, već nova religija prikriveno kao komplicirana prevara." 

Diskodijanizam je povezan sa sotonizmom u svom odbacivanju postojanja višeg Boga i svojevrsnim "pozitivnim nihilizmom" Nietzschea. Ali, umjesto da se opiju "Trijumfom volje", diskordijanci gledaju na odsutnost smisla u svijetu, smiju se i rugaju svakome tko nešto shvaća ozbiljno. Slijede Budale koji su kažnjeni u Bibliji, jer kažu: "Jedite, pijte i veselite se, jer sutra umiremo." Svojim šaljivdžijama postaju misionari svog osobnog nihilizma, ismijavaju sve i svakoga, zato da ih izbace iz njihove navodne tromosti, kao i nespremnosti da prihvate zastrašujuću istinu da zapravo nema istine i da je sve dopušteno. Tako je model diskordijanaca "Mudri Budala", opsjednut je "Božanskim Ludilom", koji je, baš poput Nietzschea, zavirio u ponor, i pukao.

Portret Njegovog Carskog Veličanstva, Cara Nortona I., poznatog i kao Joshua A. Norton.

Diskordijanci vjeruju kako bi svi trebali živjeti poput židovskog ekscentrika, Joshue Abrahama Nortona, poznatog kao Car Norton, građanina San Francisca, i koji se 1859. godine proglasio "Nortonom I., Carem Sjedinjenih Država". Kasnije je preuzeo sekundarnu titulu "Zaštitnika Meksika". Iako Norton nije imao formalnu političku moć, u San Franciscu se prema njemu postupalo sa poštovanjem, i valuta izdana u njegovo ime je bila vrlo cijenjena na mjestima koje je posjećivao. Norton je lutao gradom u vojnoj uniformi europskog stila, cilindrom okićenim perjem, mačem opasanim uz bok. Nortona su slobodni zidari prepoznali kao Iluminirano Biće, dodijelivši mu 33. stupanj. Kada je Norton umro, oko deset tisuća stanovnika San Francisca je bilo prisutno na njegovom sprovodu. Pokopan je na masonskom groblju. Mark Twain je živio u San Franciscu tijekom javnog života Cara Nortona, a lik kralja u "Pustolovinama Huckleberryja Finna" je oblikovao po uzoru na njega.

Diskordijanci koriste humor nepošteno, samo da bi promovirali svoju filozofiju, i spriječili da njihova uvjerenja postanu "dogmatska". Njihova omiljena šala je bilo širenje lažnih legendi o Iluminatima, koji se u "Principia Discordia" spominju kao nasljednici Asasina. Diskordijanizam predstavlja spoj svih "šaljivdžijskih" tradicija okultnih tajnih društava, koje datiraju od Sinova Malte, Shrinera, sve do avangarde i situacionizma, prilagođeno psihodeličnoj kontrakulturi. Kao što je opisao Scott Oliver u "Unutar ponovnog uspona diskordijanizma – kaotične, LSD-om potaknute antireligije", za časopis 'Vice':

"Možda nije iznenađujuće da postoji unakrsno oprašivanje između diskordijanizma i situacionizma, francuskih umjetnika-filozofa tog događaja, dok drugi utjecaji i prethodnici uključuju: dadaistički pokret; Beat romanopisac William S. Burroughs, koji je prvi spomenuo "enigmu 23" po kojoj je F23 nazvan; psiholog i LSD guru Timothy Leary, kojega je Richard Nixon nazvao "najopasnijim čovjekom u Americi"; i zen budistički mislilac Alan Watts…" 

Moderna popularizacija pojmova "pagan" i "neopagan", kako se trenutno shvaćaju, uglavnom se pripisuje Oberonu Zell-Ravenheartu, suosnivaču 'Crkve svih svjetova' (CAW), kojega je Thornley inspirirao za korištenje tog izraza. Kao što Adler navodi:  neki, poput Roberta Antona Wilsona, tvrdili su da je cijeli paganski pokret zapravo zavjera koja je usredotočena na Thornleyjevo štovanje Discordie. U Kaliforniji se, 1966. godine, Thornley, kao zainteresiran za "seks, droge i izdaju", pridružio 'Keristi', ranom kultu slobodne ljubavi, osnovanom u Haight-Ashburyju. Za njih je Thornley opisao kao da su "sličniji religijama Istoka, a također i takozvanim poganskim religijama predkršćanskog Zapada". Margo Adler pripisuje Keristi zasluge za "prave početke neopaganskog pokreta u suvremenoj kulturi". 'Kerista' je bila usredotočena na ideale polivjernosti i stvaranje zajednica (komuna). Prema Carole Cusak: na seksualne prakse 'Keriste', kao i na 'Crkvu svih svjetova', utjecao je sf-roman člana OTO-a, Roberta Heinleina, "Stranac u stranoj zemlji". U tom romanu, čovjek odgojen na Marsu, Michael Valentine Smith, osniva Crkvu svih svjetova, propovijeda  seksualnu slobodu i istinu svih religija, te je mučen od strane uskogrudnih ljudi koji nisu bili spremni za njegova učenja. Cusack nagađa da je osoba koja je pozvala Heinleina govoriti u Keristinom ogranku u Los Angelesu, možda bio baš Thornley. On je bio poznat kao cjeloživotni obožavatelj znanstvene fantastike. No, Heinlein je odbio poziv.

Operacija Mindfuck

Wilson, koji je u to vrijeme radio kao pomoćni urednik "Playboya", upoznao je Hilla i Thornleyja 1967. godine, i pomogao u razvoju mnogih vjerovanja i dogmi Diskordijanskog društva. Wilson i Thornley razvili su "Operaciju Mindfuck" (OM) 1968. godine. Adam Gorithly tvrdi da je Thornley namjerno davao izjave, tijekom istrage JFK-a, gdje je tvrdio kako je agent bavarskih Iluminata, jednostavno zato da bi "sjebao um" Garrisona. Kada je porota u New Orleansu odbila osuditi jednog od muškaraca koje je Jim Garrison okrivio za atentat na JFK-a - Garrisonov pomoćnik, Art Kunkin, iz ljevičarskog 'Los Angeles Free Press' je primio pismo od "Reda Anđela Feniksa", gdje se otkriva da su svi porotnici članovi Iluminata. "Znak upozorenja", objasnilo je pismo, "bio je taj što nitko od porotnika nije imao lijevu bradavicu". Diskordijanci su podmetali priče o tajnim društvima po raznim ljevičarskim, libertarijanskim i hipi publikacijama, uvodeći priču o Iluminatima u kontrakulturu. "Optuživali smo sve da su u Iluminatima", prisjetio se Wilson, "Nixona, Johnsona, Williama F. Buckleyja Jr., nas same, marsovske osvajače, sve zagovornike zavjera, sve."

Prema Wilsonu: "Nismo to smatrali prijevarom ili šalom, u običnom smislu. I dalje smo to smatrali gerilskom ontologijom. Moj osobni stav bio je da, ako Nova ljevica želi živjeti u određenoj tunelskoj stvarnosti okorjelog paranoika, onda imaju apsolutno pravo na taj neurološki izbor. Diskordijanizam sam vidio kao Kozmički faktor hihotanja, koji uvodi toliko alternativnih paranoja i svatko može odabrati favorita, ako je tome sklon. Također sam se nadao da će neke manje lakovjerne duše, preplavljene ovom sramotom bogatstva, možda prozreti cijelu igru ​​paranoje i odlučiti mutirati u širu, smiješniju i optimističniju kartu stvarnosti." 

Wilson je iznio osnovne upute za Operaciju Mindfuck u dopisu poslanom nekolicini prijatelja, uključujući kolegu iz Esalena, Paula Krassnera, svog urednika u 'The Realistu'. Wilson i Thornley su se sreli samo jednom tijekom tog razdoblja, onda kada je Wilson proveo noć kod Thornleyja u Tampi 1968. godine. Pušili su marihuanu i započeli razgovor o svom projektu. "Što ako Iluminati stvarno postoje?" upitao je Wilson, i nastavio: "Možda će saznati za nas i naljutiti se." "Sumnjam da postoje", odgovorio je Thornley. "Ali, ako slučajno postoje, vjerojatno bi bili vrlo sretni da ih divlje budale poput nas pokrivaju šireći bizarne teorije." 

Godine 1969., Wilson, i još jedan urednik Playboya, Robert Shea, inspirirani pismima koja je časopis često primao, odlučili su napisati roman, koji bi bio "smješten na pola puta između satire i melodrame, a također delikatno balansirao između 'dokazivanja' slučaja višestrukih teorija zavjere i potkopavanja 'dokaza'." Rezultat je bila trilogija "Illuminatus!" koja je, 1986. godine, osvojio nagradu 'Prometej Hall of Fame' za znanstvenu fantastiku. Trilogija se sastoji od "Oka u piramidi", "Zlatne jabuke" i "Levijatana", i prvi puta je objavljeno kao tri odvojena sveska, od rujna 1975. godine. Trilogija je satirična, postmodernistička avantura, pod utjecajem znanstvene fantastike, i isprepliće droge, seks, Lovecraftove bogove, Kabalu i zavjeru, povezano sa autorovom verzijom Iluminata. Na kraju trilogije se otkriva da su Diskordijanci, skupina koja je, unatoč svojoj vječnoj borbi protiv Iluminata, ipak bila infiltrirana od strane Illuminatus Primusa, koji je igrao na obje strane i jedne protiv druge kako bi održao ravnotežu. On je predstavnik "pravih" Illuminata, i cilj mu je širiti ideju da je svatko slobodan činiti što god želi, u bilo koje vrijeme. Prema Brianu Dohertyju, u djelu "Radikali za kapitalizam": Wilsonova trilogija "Illuminatus!" je "najutjecajniji libertarijanski roman od "Atlasa koji je slegnuo ramenima", iako njen libertarijanizam ne prepoznaju uvijek ekonomističniji tipovi libertarijanskog pokreta." 

Plemeniti Drew Ali i Maurski znanstveni hram Amerike.

Maurska ortodoksna crkva 

Važan prorok ne samo diskordijanizma, već i modernog okultizma u cjelini, jest Peter Lamborn Wilson, također poznat i kao Hakim Bey, koji je osnovao Maursku pravoslavnu crkvu Amerike (MOCA). Wilson je američki anarhistički autor i proveo je neko vrijeme u Millbrooku sa Timothy Learyjem, a kasnije je blisko surađivao sa Kerry Thornleyjem i Robert Anton Wilsonom. Hakom Bey, koji sebe smatra nastavljačem tradicije situacionizma i autonomističkog marksizma, najpoznatiji je po svom utjecajnom eseju, "Privremena autonomna zona".

MOCA su osnovali Bey i skupina židovskih beatnika koji su, zbog svog interesa za jazz, došli u kontakt sa mnogim afroameričkim glazbenicima, povezanima sa Maurskim znanstvenim hramom, kojemu je pripadao i Elijah Mohammed prije nego što je osnovao Naciju islama. MOCA se smatra izdankom Maurskog znanstvenog hrama Amerike, koji je osnovao Plemeniti Drew Ali. Prema Beyu, u knjizi "Sacred Drift: Essays on the Margins of Islam": Ravanna Bey, iz Maurske akademije u Chicagu, tvrdila je kako je tijekom  1882. i 1883. godine, obitelj Plemenitog (Noble) Drew Alija inicirao u salafizam Jamal ud Din al Afghani, veliki majstor slobodnog zidarstva u Egiptu, navodni član Hermetičkog bratstva u Luksoru, a prema K. Paulu Johnsonu i jedan od "Uzašlih majstora" H.P. Blavatsky. 

Maurska pravoslavna (ortodoksna) crkva se sastoji od navodno istočnokršćanske liturgijske i pobožne tradicije, kombinirano sa teološkim uzorcima iz učenja Asasina, Bektašijskog sufizma, Tantre i Vedante. Silsilah (sufijska loza autentičnosti) reda prati se do Rofelta Paše, navodnog osnivača Drevnog egipatskog arapskog reda plemića mističnog svetišta (AEAONMS), afroameričke verzije 'Shrinera', koji je izrastao iz slobodnog zidarstva Prince Halla.

Maurska pravoslavna crkva crpila je utjecaje iz sufijskog reda Bektashi, pokreta Queer Spirit i Radical Faerie. 'Radical Faerie' je  osnovao Harry Hay, 1979. godine. On se, također, smatra osnivačem Pokreta za oslobođenje homoseksualaca. Hay je bio praktičar Crowleyjeve seksualne magije, član Agape Lože u Los Angelesu, pod W.T. Smithom. Bey je pisao o navodnim vezama između sufizma i drevne keltske kulture, tehnologije i ludizma, upotrebe Amanita muscaria u drevnoj Irskoj, kao i svetoj pederastiji u sufijskoj tradiciji. Wilson je prvi put upotrijebio pseudonim "Hakim" 1983. godine, kada je objavio "Crowstone: Kronike Qamara", priča o ljubavi dječaka sa mačem i čarobnjaštvom.

Zgrožen društvenom i političkom klimom u Americi, Wilson je, 1968. godine, otišao u Libanon. Putovao je u Indiju kako bi proučavao sufizam, ali ga je fascinirala Tantra, kada je pronašao Ganesh Babu. Mjesec dana proveo je u Katmanduu; tamo se liječio od hepatitisa, i prakticirao tehnike meditacije u špilji iznad istočne obale Gangesa. Potom se preselio u Iran i tamo razvija svoje znanstveno znanje. Prevodio je klasične perzijske tekstove, zajedno sa francuskim tradicionalističkim znanstvenikom Henryjem Corbinom, i radio kao novinar u 'Tehran Journal'. Nakon iranske revolucije, 1979. godine, Wilson se vratio u New York,  gdje je živio sa Williamom S. Burroughsom. Burroughs je Wilsonu pripisao zasluge za materijal o Hassan-i Sabbahu, koji je iskoristio za svoj roman "Zapadne zemlje". 

Hakim Bey je kritiziran zbog pisanja za bilten Sjevernoameričkog udruženja za ljubav muškaraca i dječaka (NAMBLA), organizacije za zagovaranje pedofilije u SAD-u, a koja i danas radi na ukidanju zakona o dobi pristanka i prestanak kriminalizacije seksualnog  sudjelovanja odraslih sa maloljetnicima. 

Maurska pravoslavna crkva prošla je kroz krizu tijekom 1970-ih i 1980-ih. Godine 1991. se pojavila nova struja, kroz skupinu umjetnika, glazbenika, raketnih znanstvenika, kibernetičara, ljubitelja 'toplica', budućih majstora masona, sljedbenika religije misterija hidromasažnih kada. Njeni se sljedbenici ne drže nikakve posebne duhovne dogme i slobodno posuđuju što žele iz židovskog misticizma, rimskog poganstva, islamske hereze, ili eksperimentalne umjetnosti. 'Blagdan luđaka' je njihov najvažniji godišnji blagdan. Cilj im je izgraditi Xanadu, ili Kupolu užitka Kubla Khana, kako je opisano u pjesmi Samuela Coleridgea (prijatelj Lord Byrona), pisanoj u opijumskoj euforiji. Tvrde kako je taj zadatak nagovijestio i Jorge Luis Borges u jednom od svojih eseja. Inženjer imena "Yehoodi" ("Židov" na arapskom) El, i mađioničar kaosa imena "Mustafa al-Layla", zajedno sa nekolicinom drugih, osnovali su ložu "Khalwat-i-Khidr" ("Pustinja Zelenog Proroka"), obnovili su 'Maurski Znanstveni Monitor', pokrenuli teksašku radijsku emisiju i društvene mreže. Kao usmena predaja i sve ostalo, brzo su se proširili, prelijevajući se u različite scene, npr.  Chaos Magije, Punka, Ravea, Theleme, i drugih zainteresiranih za duhovnu tradiciju anarhističkog etosa. 

Crkva SubGenija 

Ogranak diskordijanizma jest parodijska religija, Crkva SubGenija. Prema velečasnom Ivanu Stangu, osnivaču Crkve SubGenija, njegov otac bio je član Kraljevskog reda šaljivdžija (Royal Order of Jesters). Godine 2002., sastanak Upravnog odbora Šaljivdžija donio je rezoluciju kojom se nalaže ukidanje svih oglasnih ploča i internetskih stranica koje su povezane sa Šaljivdžijama. Razlog je bio anonimni e-mail "Sama Houstona", koji je objavio detalje o prljavim aktivnostima u koje su Šaljivdžije (Jesteri) bile uključene, kao što su: kockanje, prostitucija, seksualno zlostavljanje. Prema "Sam Houstonu": inicijacijske prakse uključuju prostitutke, i često bi braća imala spolne odnose pred drugom braćom. Natjecanja u oralnom seksu između braće smatrala su se "zabavnim" aktivnostima, zbog izgradnje snažnih bratskih veza među članovima. Kako je Houston primijetio: "Potentati i kapelani, odvjetnici i suci, bivši majstori i braća, svi su sudjelovali ili gledali otvorenih očiju, ali zatvorenih umova." 

Slično tome, FBI i Radna skupina za borbu protiv trgovine ljudima istraživali su Jestere, nakon što su 2008. godine uhvatili njihova tri člana u akciji protiv trgovine ljudima. Ovi su priznali da su podvodili prostitutke preko državnih granica na svoje vikend momačke zabave. ili na nacionalni sastanak Jestera u Kanadi. Drugih 19 članova Jestera je pozvano svjedočiti u saveznoj tužbi za klevetu o svojim saznanjima o drogama i turizmu sa djecom. Bivši direktor Buffalo Jestera, umirovljeni sudac Vrhovnog suda te države, Ronald Tills; njegov bivši pravni pripravnik, Michael R. Stebick iz Orchard Parka; i umirovljeni kapetan policije Lockporta, John Trowbridge, priznali su krivnju za prijevoz prostitutki preko državnih granica. Iz njihovih razgovora sa vladom ispalo je da vjeruju da su i drugi ogranci Jestera radili iste stvari kao i onaj u Buffalu, rekao je Joel L. Daniels, Stebickov odvjetnik.

Godine 1981. je Steve Jackson Games izdao kartašku igru ​​'Illuminati', utemeljenu na trilogiji "Illuminatus!", autora Wilsona i Shee. Shea je napisao uvod, četiri ulomka, pravilnik za 'Illuminati Expansion Set 1' (1983.), gdje je napisao: "Možda Illuminati stoje iza ove igre. Moraju biti, jer oni su, po definiciji, iza svega." Igra se spominje i u djelu Dana Browna, "Anđeli i demoni". Svijet je predstavljen grupnim kartama, npr. 'Tajni gospodari fandoma', 'CIA', 'Međunarodna komunistička zavjera', 'Zli genijalci za bolje sutra' i mnoge druge grupe. Nazvane su slično organizacijama iz stvarnog svijeta, kao npr. 'Društvo za kreativni anakronizam' i 'Simbionska oslobodilačka vojska'. Igrači preuzimaju uloge iluminatskih društava koja teže kontroli svijeta. 'Pocket Box' izdanje je imalo 6 iluminatskih skupina: Bavarske iluminate, Diskordijansko društvo, NLO, Sluge Cthulhua, Bermudski trokut, Züriške patuljke i Up Against the Wall. Deluxe izdanje je dodalo: Društvo ubojica i Mrežu; i ekspanzija Iluminata Y2K je dodala: Shangri-La i Crkvu SubGenija.