1. Institut Esalen

Ljudski potencijali

LSD evangelist Timothy Leary je priznao: "Pripisujem CIA-i sve zasluge za sponzoriranje i pokretanje cijelog pokreta svijesti, kontrakulturnih događaja 1960-ih." Međutim, kao što se većina studija 1960-tih godina slaže, idealizam desetljeća umro je sa dva događaja: Mansonovim ubojstvima i tragedijom koja je prikazana u filmu "Gimme Shelter", o Altamont Free Concertu. Meredith Hunter, mladi Afroamerikanac, izboden je na smrt od strane članova "Hell's Angels" ispred pozornice, dok su Rolling Stonesi svirali "Sympathy for the Devil". Manson je kontaktirao niz vjerskih skupina: OTO, Process Church, Scientološku crkvu, Esalen Institut, koji je posjetio u isto vrijeme kada i njegove žrtve, Sharon Tate i Abigail Folger. One su bile česte posjetiteljice, i bile su tamo samo nekoliko dana prije nego što su ih Mansonovi sljedbenici ubili, 08. i 09. kolovoza 1969. godine. 

Kao što je Michael Rossman napisao u svojim memoarima iz 1960-ih, "Vjenčanje u ratu", činilo se kao da se energija oslobođena u Berkeleyu počinje okretati, ne desno ili lijevo, "nego u… nešto drugo, bez imena". Obzirom na Mansonov interes za Esalen, Bill Ellis je primijetio: "Okultizam, LaVeyeva Crkva Sotone i kontrakultura, neizbježno, postali su povezani sa pop sotonizmom i krvnim zločinima." Godine 1968. se prisjetio jedan od osnivača Esalena, četiri desetljeća kasnije:

"Esalen je bio središte ciklona pobune mladih. Bilo je to jedno od središnjih mjesta, poput Meke za islamsku kulturu. Esalen je bio hodočasničko središte za stotine i tisuće mladih, zainteresiranih za neki osjećaj transcendencije, proboj svijesti, LSD, seksualnu revoluciju, susret, biti osjetljiv, pronaći svoje tijelo, jogu, i sve su te stvari isprva filtrirane u kulturu kroz Esalen. 1966., 1967. i 1968. godine, Esalen je imao svjetski utjecaj." 

Kako je priznao Michael Murphy, jedan od osnivača, jedan od modela za razvoj Esalen instituta su bile Eranos konferencije, koje je osnovala Olga Froebe-Kapteyn, sljedbenica Alice Baily, i financirali Mary i Paul Mellon iz utjecajne obitelji Mellon, prijatelji  Carla Junga i Allena Dullesa; također su svi radili za OSS tijekom Drugog svjetskog rata. Prema Wouteru Hanegraaffu, u knjizi "New Age Religion and Western Culture: Esotericism in the Mirror of Secular Thought": uz hipije, Esalen je bio drugi veliki utjecaj na  kontrakulturu 1960-ih i uspon New Age pokreta. Jay Stevens je objasnio u knjizi "Storming Heaven: LSD & The American Dream": "Nije bilo slučajno da su voditelji grupe na Esalenovom prvom javnom seminaru bili svi veterani psihodeličnog pokreta." Usko povezano sa mističnim eksperimentiranjem i usmjereno za postizanje novih stanja svijesti unutar New Agea, bila je upotreba droga za koje se vjerovalo da proizvode iskustva slična onima šamana. Jeffrey Kripal, autor knjige "Esalen: The Religion of No Religion", ističe da su Huxleyjeve rasprave o Tantri i mističnim mogućnostima psihodelika, i ono što je nazvao "vječnom filozofijom", bilo utemeljno na Esalenu.

Godine 1937. se Huxley preselio u Hollywood, zajedno sa suprugom Marijom, sinom Matthewom i prijateljem Geraldom Heardom. Godinu poslije se Huxley sprijateljio sa Jiddu Krishnamurtijem, čija je učenja izuzetno cijenio. Nakon smrti Annie Besant, Huxley i Krishnamurti, zajedno sa Guido Ferrandom i Rosalind Rajagopal, izgradili su školu Happy Valley u Kaliforniji, ali je preimenovana u školu Besant Hill u Happy Valleyju, u njenu čast. Od 1939., pa sve do svoje smrti, 1963. godine, Huxley je bio opsežno povezan sa Vedanta društvom Južne Kalifornije; osnovao ga je i vodio Swami Prabhavananda, iz Ramakrishna reda, osnovanog od strane Vivekanande, i njegovog učitelja Ramakrishne. Vivekananda je privukao nekoliko sljedbenika i štovatelja,  poput Williama Jamesa, Nikole Tesle, Sarah Bernhardt, Nicholasa i Helene Roerich, među mnogima drugima. Prabhavananda je također uspio privući slavnu skupinu sljedbenika, kao što su bili Igor Stravinski, Laurence Olivier, Vivien Leigh, W. Somerset Maugham (tako je napisao "Oštrica britve", 1944. godine). Heard, Isherwood, Huxley, i drugi sljedbenici, su isto bili isto inicirani od strane Prabhavanande, podučavali su meditaciju i druge mistične hinduističke prakse.

Inspiriran univerzalističkim učenjima Vivekanande, i Sir Johna Woodroffea (Arthur Avalon), Huxley je krenuo prenijeti indijske ideje u zapadnu književnu i intelektualnu kulturu, pisanjem djela "Vječna filozofija" (1945.), što je antologija kratkih odlomaka koji su preuzeti iz tradicionalnih istočnih tekstova i spisa zapadnog misticizma. Huxleyjeva knjiga inzistira na istini okultnog, sugerira kako postoje stvarnosti izvan općeprihvaćenih "pet osjetila". "Vječna filozofija" je i drugi naziv za "Prisca theologia"  renesansnih mistika, ili tradicionalizam koji je razvio René Guénon. Odražavajući učenja Guénona, koji je i citiran u njegovoj knjizi, Huxley objašnjava: "Osnove Perenalne filozofije mogu se pronaći među tradicionalnim [sic] predanjima primitivnih naroda u svakoj regiji svijeta, a u svojim potpuno razvijenim oblicima ima mjesto u svakoj od viših religija." Huxley navodi da se doktrina prema kojoj se Bog može utjeloviti u ljudskom obliku nalazi u većini glavnih povijesnih izlaganja Perenalne filozofije u hinduizmu, mahajanskom budizmu, kršćanstvu, i među sufijama.

Esalenov cilj bio je pomoći u nadolazećoj transformaciji istraživanjem rada u humanističkim i prirodnim znanostima, kako bi se u potpunosti ostvarilo ono što je Aldous Huxley nazvao "ljudskim potencijalima". Esalen je tako bio plod Pokreta ljudskog potencijala (HPM), čije se osnivanje često pripisuje Gurdjieffu. Pokret je nastao 1960-ih oko koncepta njegovanja izvanrednog potencijala i za koji su njegovi zagovornici vjerovali da leži uglavnom neiskorišten u svim ljudima. Kao svoju premisu su uzeli uvjerenje da kroz razvoj ovog "ljudskog potencijala", ljudi mogu iskusiti iznimnu kvalitetu života ispunjenu srećom, kreativnošću i potpunim ispunjenjem. Prema Kripalu: Huxleyjev poziv za institucijom koja bi mogla podučavati "neverbalne humanističke znanosti" i razvoj "ljudskih potencijala" je funkcionirao kao radna misija ranog Esalena. Huxley je održavao predavanja o "ljudskom potencijalu" u Esalenu početkom 1960-ih.

Michael Murphy i Richard Price

Institut Esalen su osnovali, 1962. godine, u Big Suru u Kaliforniji, dva studenta transcendentalne meditacije, Michael Murphy i Richard Price. Podršku u umrežavanju su im pružili Alan Watts, Aldous Huxley i njegova supruga Laura, Gerald Heard i Gregory Bateson. Priceov interes za širenje ljudskog potencijala naveo ga je na mnoge puteve istraživanja, uključujući istraživanje promijenjenih stanja svijesti uzrokovane psihodeličnim drogama, ali i sudjelovanje u eksperimentima u Batesonovoj bolnici za veterane Palo Alto. Otac Richarda Pricea, Herman Price (Preuss), rođen je u istočnoeuropskoj židovskoj obitelji, 1895. godine. Richard Price je diplomirao psihologiju 1952. godine na Sveučilištu Stanford, gdje je studirao kod Gregoryja Batesona i Frederica Spiegelberga, govornika na Eranosu i Wattsovog prijatelja; i kasnije će obojica biti ključni za osnivanje i razvoj Esalena. Nakon diplome, Price je pohađao Sveučilište Harvard i nastavio studirati psihologiju. Zatim se pridružio Zračnim snagama i dobio je zadatak u San Franciscu.

Godine 1956., u San Franciscu, Price je doživio transformativni psihotični slom, te je na neko vrijeme bio primljen u mentalnu bolnicu. U svibnju 1960. godine, Price se vratio u San Francisco i tamo je upoznao Michael Murphyja (isto diplomac Sveučilišta Stanford). Selidba u San Francisco postavila je Pricea u središte novonastale beat scene North Beacha. Ondje se posebno povezao sa Jack Kerouacom, Allen Ginsbergom i Gary Snyderom. Ginsberg je eksperimentirao sa drogama još od 1940-ih, zato da bi postigao stanje nečega što su on i njegovi prijatelji nazvali "Nova vizija". Također, metodično je vodio popise droga koje je isprobavao. Eksperimentirao je sa morfinom (uz Burroughsa) i marihuanom (uz kolege ljubitelje jazza). Ginsberg, i drugi beat pisci, također su eksperimentirali sa pejotlom i ayahuascom još početkom 1950-ih.

Prije nego se nastanio u San Franciscu, Murphy je otputovao u Indiju da bi studirao kod Sri Aurobinda. Sredinom 1960-ih, Aurobindova bliska duhovna suradnica, poznata kao Majka, koja je studirala kod Maxa Theona, osobno je vodila osnivanje Aurovillea. To je međunarodno naselje UNESCO podržao u ime ujedinjenja ljudi u Tamil Naduu, blizu granice sa Pondicherryjem,  u južnoj Indiji. Trebalo je biti mjesto "gdje muškarci i žene svih zemalja mogu živjeti u miru i progresivnom skladu iznad svih vjeroispovijesti, svih politika i svih nacionalnosti". Price je unajmio sobu u San Franciscu u novoosnovanoj Američkoj akademiji azijskih studija Wattsa i Spiegelberga.

Godine 1962., mjesec dana nakon što je upoznao Learyja sa "vrhunskom jogom" Tantre, i samo dva mjeseca nakon što je upoznao Michaela Murphyja i Richarda Pricea u Big Suru - Huxley je objavio svoj posljednji roman, "Otok", slavlje tantričkog eroticizma. Kako je imao interes za obje teme, Leary, redoviti gost Esalena, vjerovao je da je otkrio seksualni potencijal LSD-a, "gdje se shvati da su Bog i seks jedno, da je Bog za muškarca žena, da je izravan put do Boga kroz božansko sjedinjenje muškarca i žene." Huxley je objasnio Learyju da je Tantra najviši mogući ideal, povezao je Tantru sa zen budizmom, interpretirao je u smislu psihoterapije i gestalt terapije, te rekao kako "LSD i gljive treba koristiti, čini mi se, u kontekstu ove osnovne tantričke ideje joge potpune svijesti, koja vodi do prosvjetljenja unutar svijeta svakodnevnog iskustva - koji, naravno, postaje svijet čuda i ljepote i božanske misterije, kada je iskustveno ono što uvijek treba biti." 

Institut Esalen, Big Sur, Kalifornija

Cilj Murphyja i Pricea u Esalenu je bilo pomoći u nadolazećoj transformaciji, putem istraživanja u humanističkim i prirodnim znanostima, da bi se ostvarilo ono što je Aldous Huxley nazvao "ljudskim potencijalima". Ovaj novi pogled temeljio se na preoblikovanju Mesmerovog pristupa hipnozi, kako bi se prilagodio modernim predrasudama prema okultnom, i da se na  njega počne gledati kao na metodu "otkrivanja" skrivenih resursa uma. Na najdubljoj razini, subjekti hipnoze su opisivali svoja iskustva gotovo identično onima koja su proživjeli oni pod utjecajem psihodeličnih droga. Prema Fulleru Torreyju:

"Na ovoj najdubljoj razini svijesti, subjekti se osjećaju ujedinjeni sa kreativnim principom svemira (životinjski magnetizam). Postoji mistični osjećaj intimnog odnosa sa kozmosom. Subjekti osjećaju da posjeduju znanje koje nadilazi znanje fizičke, prostorno-vremenske stvarnosti. Oni koji uđu u ovo stanje mogu ga koristiti za dijagnosticiranje prirode i uzroka fizičkih bolesti. Također su sposobni kontrolirati ove magnetske iscjeljujuće energije da bi liječili osobe, čak i na znatnoj fizičkoj udaljenosti. Telepatija, kozmička svijest i mistična mudrost pripadaju ovoj najdubljoj razini svijesti, otkrivenoj u eksperimentima mesmerista." 

Stoga se smatralo da ove "dublje" razine svijesti otvaraju pojedinca kvalitativno "višim" razinama mentalnog postojanja. Kao što su naveli Martin i Deidre Bobgan, u knjizi "Hipnoza: medicinska, znanstvena ili okultna?":

"Vjerovali su da se te moći mogu koristiti za razumijevanje sebe, postizanje savršenog zdravlja, razvoj nadnaravnih darova i dosezanje duhovnih visina. Stoga je cilj i poticaj za otkrivanje i razvoj ljudskog potencijala proizašao iz mesmerizma i potaknuo rast i širenje psihoterapije, pozitivnog razmišljanja, pokreta ljudskog potencijala i religija znanosti o umu, te rast i širenje same hipnoze." 

Kako je objasnio Hans Thomas Hakl, u knjizi "Eranos: Alternativna intelektualna povijest 20. stoljeća": "Spiegelberg nije samo predavao u Esalenu, kao i govornik sa Eranosa, Paul Tillich, povjesničar Arnold Toynbee, ili parapsiholog J.B. Rhine, već je i usmjerio osnivača Esalena, Michaela Murphyja, na duhovni put koji će ga dovesti do Esalena." U Esalenu su Murphy i Price ugostili niz govornika, koji su učinkovito odražavali popis utjecajnih osoba 'New Agea', identificiranih u listi koja je bila osnova za "Zavjeru  Vodenjaka", Marilyn Ferguson. Među njima su bili: B.F. Skinner, Abraham Maslow, Carl Rogers, Aldous Huxley, Alan Watts, Gregory Bateson, Carlos Castaneda. Među poznatijim gostima Esalena su bili i mistički nastrojeni znanstvenici: Carl Sagan, Fritjof Capra, astronauti, direktori Applea, Christie Brinkley i Billy Joel, Robert Anton Wilson, Uri Geller, Erik Erikson, uz brojne druge ikone kontrakulture, npr. Joan Baez (bivša djevojka Steve Jobsa), Hunter S. Thompsona i Timothy Learyja.

Najpoznatije knjiga Josepha Campbella je "Junak sa tisuću lica" (1949.), u kojoj raspravlja o svojoj teoriji putovanja arhetipskog junaka, svojoj interpretaciji umirućeg boga...

Kada se Leary raspitao o Tantri kod Huxleyja, ovaj mu je preporučio djela Sir Johna Wooddroffea (poznatog kao Arthur Avalon), Mircee Eliadea, uz poglavlje Heinricha Zimmera o Tantri u "Philosophies of India", koje je napisao mitolog Joseph Campbell. Bio je prijatelj sa John Steinbeckom i njegovom suprugom Carol, sa kojom je imao aferu. Campbell je, poput Johna Steinbecka, bio pod utjecajem morskog biologa Eda Rickettsa, koji je bio model za središnje likove u nekoliko Steinbeckovih romana, uključujući "Cannery Row". Neko je vrijeme Campbell živio pored Rickettsa. Pratio ga je, zajedno sa Xeniom i Sashom Kashevaroffom, na putovanju u Juneau na Aljasci, 1932. godine. Xenia, američka nadrealistička kiparica, udala se za Johna Cagea 1935. godine. Razveli su se 1945. godine, kada je brak u troje, zajedno sa Merce Cunninghamom postao javna stvar. No, njih su dvojica ostali zajedno do Cageove smrti.

Campbell je pomogao Swamiju Nikhilanandi sa prijevodom Upanišada i knjige o Ramakrishni. U centru Ramakrishna-Vivekananda, u New Yorku, upoznao je Heinricha Zimmera, jednu od osnivačkih osobnosti Eranosa. Preko Zimmera, Campbell se upoznaje sa tarot kartama, i mnogo kasnije piše članak o simbolici tzv. Marseilleskog Tarota. Campbellov interes za ezoterične studije je bio jasno izražen kroz njegov interes za mitos Grala. Nakon Zimmerove smrti, Campbell se pobrinuo za njegovu književnu ostavštinu, uz savjet Anande K. Coomaraswamy, vodeće studentice Renéa Guénona.

Campbell je uredio i prve Jungove radove, sa godišnjih Eranos konferencija, kojima je bio sudionik. Pomogao je Mary Mellon, izvornoj sponzorici Eranos konferencija, pronaći Bollingen seriju knjiga o psihologiji, antropologiji i mitu. Mary je bila supruga Paula Mellona. Najistaknutiji među Mellonovima, pristašama Američke lige za slobodu, bio je Paulov otac, američki ministar financija, Andrew Mellon, također i Hitlerov pristaša. Paul Mellon je bio sunasljednik jednog od najvećih američkih poslovnih bogatstava, iz Mellon banke, također je služio sa Allenom Dullesom u OSS-u u Europi, tijekom Drugog svjetskog rata. Ailsa Mellon Bruce (Paulova sestra) bila je udana za Davida Brucea, također bivšeg časnika OSS-a, kasnije i američkog veleposlanika u Velikoj Britaniji. Andrewov brat, James Ross Mellon, bio je pradjed Williama Mellona Hitchcocka, koji je financirao Learyjeve LSD projekte na obiteljskom imanju Millbrook. Hitchcocka je poslao njegov ujak, David Bruce, neka se sastane sa dr. Stephenom Wardom i istraži glasine o masonskim zabavama "crne magije", povezane sa aferom Profumo.

Kada se Paul Mellon požalio esejistu i pjesniku, Allenu Tateu, kako ima previše pisaca ljevičara, Tate je odgovorio da su pisci obično u financijskoj nevolji, i Mellon bi trebao dodjeljivati ​​stipendije i nagrade, što bi inhibiralo revolucionarni duh. Mellon je, kako ide priča, zatim osnovao nagrade Bollingen-Mellon, svaka vrijedna 20.000 dolara. Godine 1948. je njegova zaklada donirala Kongresnoj knjižnici sredstva koja će se poslije koristiti za dodjelu Bollingen nagrade za najbolju poeziju svake godine. Članovi Kongresne knjižnice, među kojima su te godine bili T.S. Eliot, W. H. Auden i Conrad Aiken, dodijelili su nagradu 1949. godine Ezri Poundu za njegova "Pisanska pjevanja" (1948.). 

Prema Robertu Ellwoodu, u knjizi "Politika mita": "Tri 'mudraca', prije svih, bili su temeljne figure mitološkog preporoda 20. stoljeća: C.G. Jung, Mircae Eliade i Joseph Campbell." Iako Bollingen nije bila tradicionalistička organizacija, objavljivala je djela središnjih figura tradicionalizma, npr. vodećeg učenika Renéa Guénona, Ananda Coomaraswamyja, i člana Ur grupe, Mircee Eliadea, koji je Eranos opisao kao "jedno od najkreativnijih kulturnih iskustava modernog zapadnog svijeta". Godine 1947., Ananda Coomaraswamy je pronašla Eliadeu posao učitelja francuskog jezika u Sjedinjenim Državama, u školi u Arizoni. Od 1948. godine je pisao za časopis 'Critique', koji je uređivao Georges Bataille. Također je bio suuređivač časopisa 'Antaios', sa Ernst  Jüngerom. Eliade je surađivao sa Jungom i Eranosovim krugom, nakon što im ga je Henry Corbin preporučio 1949. godine.

Najprodavanija knjiga serije Bollingen, nakon "I Ching", Campbellovo je najpoznatije djelo, "Junak sa tisuću lica" (1949.), gdje raspravlja o svojoj teoriji utemeljenoj na Jungovskoj teoriji arhetipova, putovanju junaka i svojoj interpretaciji umirućeg boga, koju dijele svjetske mitologije, nazvano 'monomit'. Campbell je dobio i priznanje Hollywooda, jer je George Lucas pripisao Campbellovom radu utjecaj na njegovu sagu "Ratovi zvijezda". Međutim, američki folklorist, Alan Dundes, koji je Campbella osudio kao "nestručnjaka", napisao je da "ne postoji nijedna ideja koju su proširili amateri, a koja je nanijela više štete ozbiljnom proučavanju folklora od pojma arhetipa." Prema antropologu Raymondu Scupinu: "Teorije Josepha Campbella nisu dobro prihvaćene u antropologiji zbog njegovih pretjeranih generalizacija, kao i drugih problema." Još jedan američki folklorist, Barre Toelken, piše: "Campbell je mogao konstruirati monomit o junaku samo navodeći one priče koje odgovaraju njegovom unaprijed stvorenom kalupu, a izostavljajući jednako valjane priče... koje nisu odgovarale obrascu." Jeffrey Moussaieff Masson, bivši profesor sanskrta Sveučilišta u Torontu, rekao je da je jednom sreo Campbella i da su se njih dvojica "zamrzili na prvi pogled", komentirajući: "Kada sam sreo Campbella na javnom skupu, citirao je sanskrtske stihove. Nije imao pojma o čemu govori; imao je najpovršnije znanje o Indiji, ali ga je mogao upotrijebiti za svoje uzdizanje. Sjećam se da sam pomislio: ovaj čovjek je korumpiran. Znam da je jednostavno lagao o svom razumijevanju." Ellwood kaže da "Campbell nije bio pravi društveni znanstvenik, a oni u potonjem taboru mogli su to primijetiti", te bilježi zabrinutost zbog Campbellovog "pretjeranog pojednostavljivanja povijesnih pitanja i sklonosti da mit znači što god je on želio da znači." Kritičarka Camille Paglia, u knjizi "Sexual Personae" (1990.), opisala je njegov rad kao "neobičan, razmetljiv mishmash". 

Od 1950. godine Eliade prisustvuje Eranosovim konferencijama, susreće se sa Jungom, Olgom Fröbe-Kapteyn, Gershomom  Scholemom i antropologom iz Berkeleya, Paul Radinom. Rani savjetnik Zaklade Bollingen, i koji je također imao veze sa Jungom, Radin je bio sin rabina rođenog u Poljskoj 1883. godine, i koji je odrastao u New Yorku. Njegova najpoznatija publikacija, "The trickster: a study in American Indian mythology" (1956.), uključuje eseje Karla Kerényija i Junga. Radin je vjerovao u važnost Sabbataija Zevija, uvjerio je Zakladu Bollingen i njenog predsjednika, Johna D. Barretta, neka financiraju prijevod djela Geršoma Scholema, "Sabbatai Zevi, Mistični Mesija", što je objavljeno u suradnji sa Princeton University Press; i njihovim zajedničkim otiskom, 1973. godine. 1956. godine se Eliade preselio u Sjedinjene Države, gdje ga je Joachim Wach pozvao neka održi niz predavanja na Sveučilištu u Chicagu. Wach je, sa svoje obje strane, potjecao iz poznate obitelji Mendelssohn, kriptosabatejskog filozofa Mosesa Mendelssohna, i skladatelja Felixa Mendelssohna Bartholdyja. Eliade i Wach, općenito, smatraju se osnivačima "čikaške škole", koja je zapravo definirala proučavanje religija u drugoj polovici 20. stoljeća.

Kako je objasnio Nevill Drury: Campbell je bio jedna od onih figura koje su premostile razdoblje i nastavila izravno nasljeđe Carla Junga. Također, bio je duhovni mentor Pokretu Ljudski potencijal. Campbell je, poput Junga i Mircee Eliadea, bio važna figura u modernoj promociji joge i Kundalini, istog interesa kojem ih prethodi Carl Jung i čiji su seminari o Kundalini sažeti u "Psihologija Kundalini joge". Campbell je Kundalini smatrao "najvećim darom koji nam je Indija dala", te je hvalio Ramakrishnu kao "virtuoza u iskustvu Kundalini transformacija".

Campbellova uloga u izgradnji Esalena bila je ključna, jer je tamo održavao seminare slijedećih 20 godina, počevši od 1966. godine. Bio je prijatelj Hustona Smitha, redovitog člana Esalena, profesora filozofije i religije na Sveučilištu Syracuse, koji je upoznao Dalaj Lamu sa Zapadom. Smith je također bio sudionik Learyjevog eksperimenta Marsh Chapel, Psilocibinskog projekta na Harvardu. Smith je gajio interes za tradicionalizam Guénona i Coomaraswamyja, i na njega su utjecala djela Geralda Hearda, koji mu je dogovorio susret sa Huxleyjem, koji je ovog upoznao sa Vedantom. Hustonova knjiga "Svjetske religije" (izvorno nazvana "Religije čovjeka") je prodana u više od dva milijuna primjeraka, i ostaje popularan uvod u komparativnu religiju. Bill Moyers posvetio je petodijelni PBS-ov specijal Smithovom životu i djelu: "Mudrost vjere sa Huston Smithom". Također, Smith je producirao tri serije za javnu televiziju: "Religije čovjeka", "Potraga za Amerikom", "Znanost i ljudska odgovornost".

Šaman sa Altaja 

Eneagram 

Kako je primijetio Boekhoven: Esalen je postao "ključan za razvoj humanističke psihologije i genezu područja šamanizma..."  Posebno se ističu tri pisca, koji promiču i šire ideje vezane uz šamanizam i neošamanizam: Mircea Eliade, Carlos Castenada i Michael Harner. Kada je knjiga Mircea Eliade, "Šamanizam: Arhaične tehnike ekstaze", povijesna studija različitih oblika šamanizma diljem svijeta, objavljena na engleskom jeziku 1964. godine, prepoznata je kao temeljna i autoritativna studija o toj temi. Prema Eliadeu: za šamana se "...vjeruje da liječi, kao i svi liječnici, i da čini čuda fakirskog tipa, kao i svi mađioničari [...] Ali, osim toga, on je psihopomp, a može biti i svećenik, mistik i pjesnik." Eliade je tvrdio da se sama riječ "šaman" ne bi trebala odnositi na bilo kojeg mađioničara ili vrača, već posebno na praktičare drevne religije Turaka i Mongola Srednje Azije. Predbudistička Bön kultura je nacionalni oblik šamanizma u Tibetu, i dijelom je tantričkog budizma, još jednog područja interesa za Eliadea, jer je nahvalio Tantru kao najviši oblik joge. Ove su se tvrdnje podudarale sa tvrdnjama H.P. Blavatsky, koja je tvrdila da Bön šamanizam predstavlja pravu magičnu baštinu arijske rase.

Institut Esalen je poslužio kao primarna platforma za vodeće predstavnike neošamanizma, poput Gordona Wassona, Myrona Stolaroffa, Roberta Antona Wilsona i njegovog suradnika, Terencea McKenne. Gost Esalena, Carlos Castaneda, nosi glavnu odgovornost za uspon neošamanizma. Castaneda je postao poznat po tome što je napisao niz knjiga, koje opisuju njegovu navodnu obuku u šamanizmu, uz upotrebu psihoaktivnih droga poput pejota, i pod mentorstvom Yaqui "Čovjeka znanja", po imenu Don Juan. Castanedinu pozornost na psihodelike privuklo je čitanje knjige Wassona, Huxleyja i Andrije Puharicha: "Sveta gljiva: Ključ vrata vječnosti". Kao ogranak teorija 'some' Gordona Wassona, Puharich raspravlja o tome kako su sibirski šamani stavljali svoja tijela u ekstazu pod utjecajem muharica. Castaneda je utjecao na još jednog esalenskog učitelja, antropologa Michaela Harnera, osnivača Zaklade za šamanske studije, ranog polaznika Magičnog kruga Antona LaVeya i Kennetha Angera. Harner, podrugljivo nazivan "plastičnim šamanom", široko je optužen za izum svog sustava duhovnosti američkih domorodaca, za koji je lažno tvrdio da dijele "osnovne" elemente sa elementima sibirskih šamana.

Castaneda je bio bliski prijatelj učenika Idriesa Shaha, čileanskog psihijatra, Claudija Naranja (on je zajedno sa Oscarom Ichazom bio ključna figura u Pokretu ljudskog potencijala). Ichazo, čiji je utjecaj u Esalenu legendaran, bio je uključen u psihodelične droge i šamanizam. Čileanski psihijatar Naranjo pripadao je unutarnjem krugu Esalena, gdje je postao jedan od tri nasljednika Fritza Perlsa, osnivača Gestalt terapije. Naranjo se smatra i jednim od pionira Pokreta ljudskog potencijala, zbog integriranja psihoterapije i duhovnih tradicija uvođenjem Gurdjieffovih učenja "Četvrtog puta".

Ichazo je osnovao grupu Pokreta Ljudskog potencijala, poznato kao Arica škola, 1968. godine. Mnogi smatraju Ichaza ocem Eneagrama osobnosti, modela ljudske psihe temeljenog na Gurdjieffovoj eneagramskoj figuri, a koja se prvenstveno shvaća i podučava kao tipologija devet međusobno povezanih tipova osobnosti. Ichazo je primijenio eneagramsku figuru vezano sa svojom teorijom mehaničkih mehanizama ega, koji proizlaze iz psiholoških trauma pretrpljenih u ranoj dobi, i u specifičnim aspektima ljudske psihe. Popularna upotreba Eneagrama osobnosti (za razliku od upotrebe eneagrama unutar Arica škole) započela je uglavnom sa Naranjom, koji je studirao sa Ichazom u Čileu.

Naranjo se razočarao u Gurdjieffa, te se okrenuo sufizmu i postao učenik Idriesa Shaha, tajnika osnivača Wicce i Crowleyjevog nasljednika Geralda Gardnera. Prema Shahu i J.G. Bennettu (bio šef britanske vojne obavještajne službe u Carigradu): "Četvrti put" Gurdjieffa je nastao sa Khwajaganom, lancem nakšbandijskih sufijskih majstora od 10. do 16. stoljeća, i pod utjecajem srednjoazijskog šamanizma. Kada je Idries Shah upoznao J.G. Benneta, predstavio mu je dokument koji podupire njegovu tvrdnju da predstavlja "Čuvare tradicije", što su Bennett i drugi identificirali sa onim što je Gurdjieff nazvao "Unutarnjim krugom čovječanstva". Idries Shah je, u "Pričama o dervišima", kasnije tvrdio da neke od njegovih derviških priča potječu od "sarmanskih sufija". U drugim knjigama i člancima Shah je sugerirao da su sarmanski sufiji ezoterična jezgra nakšbandijskog reda.

Godine 1960., Shah je osnovao Octagon Press, prema oktagramu za koji je Shah vjerovao da je povezano sa Gurdjieffovim Eneagramom. Eneagram je devetokraka figura i obično je upisana u krug. Uspenski citira Gurdjieffa i tvrdi kako je to drevna tajna, te se sada djelomično otkriva prvi put, iako se naznake simbola mogu pronaći u ezoteričkoj literaturi. Predloženo je da bi moglo potjecati od kabalističkog Drveta života, kako se koristilo u renesansnom hermetizmu. Tamo se koristilo Eneagram od tri isprepletena trokuta, također nazvan nonagram ili devetokraka figura, što je koristio kršćanski srednjovjekovni filozof Raymond Lull. U djelu "The Commanding Self", Shah tvrdi da je Eneagram sufijskog podrijetla, kao je također dugo poznat u kodiranom obliku kao oktagram, tj. dva superponirana kvadrata sa prostorom u sredini koji predstavlja devetu točku.

U lipnju 1962. godine, nekoliko godina prije objavljivanja "Sufija", Shah je uspostavio kontakt sa članovima pokreta koji se formirao oko mističnih učenja Gurdjieffa i Ouspenskog. Na kraju je i upoznao poznatog Gurdjieffovog učenika, J.G. Bennetta, koji se uvjerio da Shah "ima vrlo važnu misiju na Zapadu koju bi mu trebali pomoći ostvariti". Shah je Bennettu predao "Deklaraciju ljudi tradicije", gdje je izjavio da Čuvari pripadaju "nevidljivoj hijerarhiji", koja je njega odabrala neka prenese "tajni, skriveni, poseban, superiorni oblik znanja". To je uvjerilo Bennetta da je Shah pravi izaslanik Gurdjieffovog "Samostana Sarmoung".

Prema Kripalu, kao i Priceu, Naranjo je postao poznat po kreativnoj sintezi azijske meditacije i zapadne psihoterapije. Iako su se njegove ideje razvile iz tantričkog budizma, on ih je interpretirao u smislu šamanizma i izvodio ih iz onoga što je nazvao svojim "tantričkim putovanjem", što je uključivalo iskustvo Kundalini, koje je usporedio sa opsjednutošću zmijom i alkemijskim procesom. Kako Kripal objašnjava:

"'Unutarnja zmija' kundalini joge jednostavno je južnoazijska konstrukcija univerzalne neurobiologije; to je "ništa drugo nego naš arhaičniji (gmazovski) mozak-um". Zmijska moć "smo 'mi' - tj. integritet našeg središnjeg živčanog sustava kada se očisti od karmičke smetnje", ljudsko tijelo-um vraćen svojoj vlastitoj izvornoj spontanosti."

Rečeno malo drugačije: Naranjova "jedna potraga" jest religija bez religije, koja je shvatila kako je "instinkt" zapravo vrsta "organizmičke mudrosti", te da se libido dublje shvaća kao vrsta božanskog Erosa i može progresivno mutirati i duh i tijelo,  nakon što se istinski oslobodi ega. 

Prema Johnu C. Lillyju (koji je prošao prve razine Ichazovog Arica treninga): Ichazo je tvrdio da je "primio upute od višeg entiteta zvanog Metatron", kao i da je njegovu grupu "vodio unutarnji majstor", "Zeleni Qutb". Lilly je bio prijatelj Timothy Learyja i Allena Ginsberga. Kada je Lilly pročitao Huxleyjev "Vrli novi svijet", odlučio je odustati od studija fizike i posvetiti se biologiji, na kraju se usredotočio na neurofiziologiju. Godine 1952. Lilly proučava učinke spremnika za senzornu deprivaciju, a također je izvještavao obavještajnu zajednicu o svom napretku. Eksperimentirajući sa LSD-om i ketaminom, dok je plutao u izolacijskim spremnicima, Lilly je počeo vjerovati da je u psihičkom kontaktu sa izvanzemaljcima, iz nečegaa što je nazvao Uredom za kontrolu slučajnosti Zemlje, i koji su vodili događaje u njegovom životu da bi ga doveli do rada sa dupinima, jer su dupini psihički kanali između izvanzemaljaca i ljudi. Film "Izmijenjena stanja" (1980.), gdje glumi William Hurt, djelomično je utemeljen na njegovom životu.

Lilly je možda najpoznatiji po svom radu na komunikaciji između dupina i ljudi, ali i po eksperimentima sa halucinogenima dok bi zajedno plutali u izolacijskim spremnicima. Iako Lilly implicira da je napustio Nacionalni institut za zdravlje zbog neetičkog uplitanja vlade, njegov Institut za istraživanje komunikacija (CRI), koji je osnovan 1958. godine na Djevičanskim otocima i za proučavanje ponašanja dupina, djelomično su financirali: Zračne snage, NASA, NIHM, Nacionalna zaklada za znanost i Mornarica. Godine 1963. je Bateson angažiran kao pomoćni direktor istraživanja za Lillyjev CRI. Lilly je navodno davao dupinima LSD, te je ispričao priču o jednom dupinu koji je zaveo muškarca i naveo ga na seks sa njom u spremniku.

"Antipsihijatar" R.D. Laing

Božansko ludilo

Prema Eliadeu je božansko ludilo sastavni dio šamanizma; stanja koje bi psiholozi obično dijagnosticirali kao mentalnu bolest. Kao što je naznačio Jeroen W. Boekhoven u "Genealogijama šamanizma": upravo je promjena u modernoj psihijatriji, kada je  počela promatrati shizofreničare kao vidovnjake i umjetnike - otvorila put razvoju neošamanizma. Primjer ovakvog stava je  "antipsihijatar" Instituta Tavistock, R.D. Laing. Za njega je mentalna bolest mogla biti transformativna epizoda, gdje bi se  proces proživljavanja mentalne nevolje uspoređivao sa šamanskim putovanjem. Tako je Laing otvorio put reinterpretaciji shizofrenije u svjetlu temeljnih iskustava New Agea: "Ludilo ne mora biti samo slom. Može biti i proboj." "Ludilo je", rekao je Laing, na kojeg je snažno utjecao Nietzsche, "razuman odgovor na ludu situaciju." 

Laing i David Cooper bili su vodeći predstavnici novog oblika kibernetičke psihijatrije, tj. onoga što je postalo poznato kao "antipsihijatrija". Termin je skovao Cooper, kada je napisao "Psihijatriju i antipsihijatriju", 1971. godine. Antipsihijatrija je napala zlouporabu elektrošokova i terapija lijekovima u psihijatrijskom establišmentu, što je postalo javno poznato u Keseyjevom djelu "Let iznad kukavičjeg gnijezda". "Antipsihijatrija" je stvorena pod utjecajem Batesonove "dvostruke veze". Laing i drugi su tvrdili kako je sama shizofrenija rezultat psiholoških ozljeda koje su nanijeli invazivni "shizofrenogeni" roditelji ili neki drugi, te se ponekad smatralo i transformativnim mentalnim stanjem, što je odražavalo pokušaj suočavanja sa bolesnim društvom. Kako bi se suprotstavio tom trendu establišmenta, Laing je, putem "Philadelphijskog udruženja" (koje je osnovao sa Cooperom 1965. godine) osnovao preko 20 terapijskih zajednica, uključujući i Kingsley Hall, gdje su mentalno bolesni pacijenti i njihovi liječnici živjeli zajedno u ravnopravnom statusu, i svi lijekovi koji su se koristili bili su dobrovoljni.

Među zagovornicima antipsihijatrije bio je Thomas Szasz, koji je uveo definiciju mentalne bolesti kao mita, u svojoj knjizi "Mit o mentalnoj bolesti" iz 1961. godine. Posebno su mnogi antipsihijatri počeli dovoditi u pitanje samu dijagnozu shizofrenije. Kao što je Laing, 1967. godine, rekao:

"Ako ljudska rasa preživi, ​​budući ljudi će, sumnjam, gledati unatrag na našu prosvijećenu epohu kao na pravo doba Tame. Vjerojatno će moći uživati ​​u ironiji situacije, sa više zabave nego što mi možemo izvući iz nje. Smijeh je na nama. Vidjeti će da je ono što nazivamo 'shizofrenijom' bio jedan od oblika u kojima je, često kroz sasvim obične ljude, svjetlost počela probijati pukotine u našim previše zatvorenim umovima." 

Laing, koji je i sam bio jedan od učitelja u Institutu Esalen, bio je izuzetno cijenjen od strane osnivača Esalena. Zbog vlastitog iskustva u mentalnoj bolnici, Price se zainteresirao za metode "antipsihijatrije" za liječenje shizofrenije. Murphy i Price bili su obožavatelji R.D. Lainga, i pozvali ga neka vodi seminar u Esalenu, 1967. godine. Iste godine, psiholog Julian Silverman, glavni direktor Esalena i istraživač shizofrenije u Nacionalnom institutu za mentalno zdravlje (NIMH) u Bethesdi, Maryland, došao je u Esalen i održao radionicu pod nazivom "Šamanizam, psihodelici i shizofrenije". NIMH je osnovao Robert Hanna Felix, mason 33. stupnja, direktor psihijatrijskih istraživanja Škotskog obreda, koje je upravljalo Medicinskom klinikom Ashbury u San Franciscu, i koja je procjenjivala Charlesa Masona dok je bio na uvjetnoj slobodi.

Ljeti 1968. godine je Price angažirao Silvermana neka sastavi niz seminara i radionica, pod nazivom "Vrijednost psihotičnog iskustva". Među sudionicima su bili: Laing, češki psihijatar Stanislav Grof, Alan Watts i Fritz Perls. Alan Watts je održao prezentaciju "Božansko ludilo" u okviru seminara. Sljedeće godine, Esalen je pokrenuo Projekt Agnews gdje bi proučavali alternativne pristupe psihozi u kalifornijskoj državnoj psihijatrijskoj bolnici, pritom bi crpili stručnost iz Esalenovog fakulteta, te  uz podršku NIMH-a i Kalifornijskog ministarstva zdravstva. Silverman je vodio program, čiji su ciljevi bili identificirati pojedince koji su iskusili psihozu i pojavili se kao bolje integrirane osobnosti, razviti terapijsko okruženje gdje je pacijentima dopušteno iskusiti psihozu bez lijekova, kao i revidirati teorije i pristupe liječenju shizofrenije.

Stanislav Grof bio je jedan od osnivača područja transpersonalne psihologije (samo vas podsjećam da smo pojam "transpersonalno" upoznali u prethodnim tekstovima o lucidnom sanjanju; ulazak u osobnost, manipuliranje i usmjeravanje osobnosti je zapravo ono o čemu se tu radi, a o nikakvom "buđenju", "prosvijetljenju", "šamanizmu", ili nešto slično). Godine 1967. se mala radna skupina: Stanislav Grof, Abraham Maslow, Anthony Sutich, Miles Vich, Sonya Margulies i Willisov partner u IFAS-u, James Fadiman - sastala u Menlo Parku sa ciljem stvaranja nove psihologije koja bi obuhvatila cijeli spektar ljudskog iskustva. Pritom je Stanislav Grof objasnio:

"Renesansa interesa za istočnjačke duhovne filozofije, razne mistične tradicije, meditaciju, drevnu i aboridžinsku mudrost, kao i široko rasprostranjeno psihodelično eksperimentiranje tijekom burnih 1960-ih, jasno je pokazala da sveobuhvatna i međukulturalno valjana psihologija mora uključivati ​​zapažanja iz područja kao što su: mistična stanja, kozmička svijest,  psihodelična iskustva, fenomeni transa, kreativnost, te religijska, umjetnička i znanstvena inspiracija." 

Tijekom tih rasprava, Maslow i Sutich prihvatili su Grofov prijedlog i nazvali su novu disciplinu "transpersonalna psihologija", termin koji je zamijenio izvorni naziv: "transhumanistička" ili "dosezanje izvan humanističkih interesa". Ubrzo su pokrenuli Udruženje transpersonalne psihologije (ATP), a kasnije i Međunarodno transpersonalno udruženje (1977.), čiji je Grof bio osnivački predsjednik. Grofa je zanimalo poboljšanje ljudskog potencijala kroz neuobičajena stanja svijesti. Provodio je istraživanje sa LSD-om u Psihijatrijskom istraživačkom centru u Pragu, zatim i slična istraživanja na Sveučilištu Johns Hopkins i Psihijatrijskom istraživačkom centru Maryland.

U Esalenu, i na Priceov poticaj, Grof je razvio terapijsku tehniku ​​holotropnog disanja, koja je funkcionirala kao zamjena za psihodelične droge. Godine 1976. su Grof i njegova supruga, Joan Halifax-Grof, održali Esalen seminar za profesionalce i napredne studente na temu "Shizofrenija i vizionarski um"; ovdje su bili uključeni i gostujući predavači: Gregory Bateson, Erik Erikson, Jean Houston, Claudio Naranjo, Kenneth Pelletier, John Perry, Betty Fuller i Willa Schutz. Potonji se usredotočio na biokemijske, psihološke i kulturne varijable u shizofreniji, proučavanje mističnog iskustva i mnoge različite tehnike za osobno samoistraživanje, npr. spremnik senzorne izolacije, biofeedback, bioenergetski rad, itd. 

Grof je kasnije postao izvanredni član fakulteta na Kalifornijskom institutu za integralne studije, pozicija koju je obnašao do smrti, 2016. godine. Integralnu teoriju - filozofiju podrijetlom iz djela Sri Aurobinda i Jean Gebser, i koja navodno traži sintezu najboljeg iz predmoderne, moderne i postmoderne stvarnosti - razvio je Grofov suradnik, Ken Wilber, važna figura u području transpersonalne psihologije. Huston Smith je rekao kako Wilberova integralna teorija sustavnije i sveobuhvatnije spaja azijsku i zapadnu psihologiju od bilo kojih drugih pristupa. Wilber tvrdi kako je prikaz postojanja, a koji je predstavilo prosvjetiteljstvo nepotpun, jer ignorira duhovne i noetičke komponente postojanja. U svom djelu "Seks, ekologija, duhovnost" (1995.), mnoge svoje argumente gradi na pojavi noosfere i kontinuiranom nastanku daljnjih evolucijskih struktura. U recenziji knjige, Michael Murphy rekao je da je to jedna od četiri najvažnije knjige 20. stoljeća. Ostale najbitnije knjige su: Aurobindov "Božanski život", Heideggerov "Bitak i vrijeme", i "Proces i stvarnost" Alfreda Northa Whiteheada.