7. Politički pokreti između i nakon svjetskih ratova (zadnji nastavak)

Dva Osvalda 

D. Harold Byrd bio je vlasnik zgrade Teksaškog skladišta školskih knjiga, odakle je Lee Harvey Oswald trebao upucati Kennedyja. Također, Byrd je osnovao i Civilnu zračnu patrolu (CAP), gdje je Oswalda regrutirao agent CIA-e David Ferrie, tijekom dvotjednog ljetnog kampa u Louisiani, 1957. godine. Oswald je bio osmi rođak iz drugog koljena admirala Byrda, voditelja operacije Highjump na Antarktiku, u kojoj je sudjelovao Thompson. Oswald je imao slavno podrijetlo, potječući od europske kraljevske obitelji, i čiji se korijeni mogu pratiti sve do kralja Edwarda I. od Engleske; bio je u dalekom srodstvu Georgea Washingtona i Jamesa Madisona. Isto tako, Oswald je bio treći rođak predsjedniku Theodoreu Rooseveltu i četvrti rođak FDR-ove supruge Eleanor Roosevelt, preko Josepha Oswalda, kao i peti rođak iz petog koljena generala Roberta E. Leeja, preko Johna Cartera iz Christchurcha. Oswald i njegova majka Marguerite preselili su se iz Fort Wortha u New York City 1952. godine, gdje su živjeli sa  Oswaldovim polubratom, John Picom. Oswaldovi su zamoljeni otići, nakon što je Lee tijekom svađe izvukao džepni nožić i prijetio da će ga upotrijebiti na Picovoj ženi. Pohađao sedmi razred u Bronxu u New Yorku, ali je navodno izostajao sa nastave, što je dovelo do toga da bude smješten na psihijatrijsko promatranje u Dom mladih, tj. dom za maloljetne delinkvente i beskućnike.

Dom mladih izvorno je bio poznat kao Lavanburg-Corner House, osnovan 1928. godine kao smještaj za židovske imigrantice. Financiranje je ostvareno putem Zaklade Lavenburg, koju je osnovao židovski poslovni čovjek Fred Lavanburg. Lavanburg je bio šogor Oscara Strausa, prvog židovskog tajnika kabineta Sjedinjenih Država, kao i prvog predsjednika Američkog židovskog povijesnog društva. Straus je bio prijatelj sa barunom Mauriceom de Hirschom, koji je financirao Savez Izraelaca Universelle, većinom zbog stvaranja škola. Oscar Straus bio je predsjednik Zaklade Lavanburg od njezina osnutka.

Oswald na slici sa pilotom CIA-e, David Ferriejem, tijekom sastanka Civilne zračne patrole (1955.)

Oswalda je pregledao glavni psihijatar, dr. Renatus Hartogs, klinički psihopatolog, koji je 1940. godine stigao u SAD iz Njemačke i postao glavni psihijatar Doma mladih. Porota u New Yorku je kasnije osudila Hartogsa, koji je tada vodio kolumnu za časopis Cosmopolitan, za nesavjesno liječenje 1975. godine. Dodijelili su 350.000 dolara Julie Roy, tajnici časopisa Esquire, koja je optužila Hartogsa da ju je prisilio na seksualne odnose "pod krinkom" psihijatrijskog liječenja. O ovom je slučaju bilo široko pisano u novinama diljem SAD-a i Kanade. Roy je bila koatorica knjige "Izdaja", koja je kasnije pretvorena u istoimeni TV film.

Hartogs, kojega je intervjuirala Warrenova komisija, izvijestio je da je Oswaldov slučaj bio toliko zanimljiv da su on i njegovi suradnici održali seminar na temu Oswalda. Opisao je Oswalda kao uronjenog u "živopisan život mašte, okrenut temama svemoći i moći, kroz koje [Oswald] pokušava kompenzirati svoje sadašnje nedostatke i frustracije". Hartogs je otkrio "poremećaj obrasca osobnosti sa shizoidnim značajkama i pasivno-agresivnim tendencijama", te preporučio nastavak liječenja.

Međutim, kako je John Armstrong istaknuo u knjizi "Harvey i Lee: Slučaj za dva Oswalda", pomoćnik direktora FBI-a, John Malone, zadužen za ured FBI-a u New Yorku, pregledao je sudski spis o Oswaldu, gdje je ipak navedeno da je Oswald napustio Dom mladih 07. svibnja 1953. godine, i upisao se u deveti razred. No, Oswald je upisao sedmi razred prethodnog rujna. Jedan skup zapisa pokazuje da je Oswald izostajao sa nastave, dok drugi pokazuje da je normalno pohađao nastavu. Osim toga, Oswaldov polubrat, John Pic, identificirao je fotografije Oswalda od druge do dvanaeste godine. No, kada je Picu u zoološkom vrtu u Bronxu, pokazana fotografija Oswalda starog 13 godina, Pic je rekao da to nije Oswald.

Richard Popkin, tadašnji pročelnik odjela za filozofiju na Sveučilištu Kalifornije u San Diegu, stručnjak za milenarizam i sabatizam, u djelu "Drugi Oswald" (1966.), tvrdio je kako je netko možda lažno predstavljao Oswalda u tjednima prije atentata. Popkin je vjerovao da je čovjek koji je izgledao kao Oswald, i često se predstavljao kao Oswald, bio stvarni atentator. Poplinove tvrdnje temeljile su se na čitanju izvješća Warrenove komisije, kao i na "Istrazi" Edwarda Epsteina i "Zataškavanju" Weisberga. 

Kerryju Thornleyju, osnivaču diskordijanstva, za kojeg je Jim Garrison vjerovao da je oponašao Oswalda, navodno je rečeno da mu je brat Lee Harvey Oswald, i da im je otac bio admiral Karl Dönitz, nacistički admiral koji je nakratko naslijedio Hitlera 1945. godine.

Jim Garrison je tvrdio da je, između 1961. i 1963. godine, Oswalda oponašao Kerry Thornley, osnivač Diskordijanskog društva. Godine 1962. Thornley je napisao roman "Besposleni ratnici" o nezadovoljnom marincu koji prebjegne u Sovjetski Savez. Knjiga je bila temeljena na poznanstvu Thornleyja sa Oswaldom. Sljedeće se godine Thornley preselio u New Orleans, gdje se družio sa  Guy Banisterom, David Ferriejem i Clay Shawom. FBI je bio upoznat sa Thornleyjevim romanom, pa su nakon atentata zamoljeni svjedočiti pred Warrenovom komisijom. Garrison je kasnije tvrdio da su Thornley i Lee Harvey Oswald bili zajedno uključeni u tajne operacije CIA-e. U svojoj knjizi, "Tragom atentatora" (1988.), Garrison inzistira na tome da je Thornley bio prijatelj sa još jednim mogućim zavjerenikom, Johnny Rosellijem. Prema Garrisonu: "Thornley mi je poslao dugu, gotovo biografsku izjavu, od 50 stranica u kojoj opisuje, između ostalog, dokaze na koje je naišao u New Orleansu o "nacističkim aktivnostima", u vezi sa  ubojstvom predsjednika Kennedyja." Thornleyju je očito bilo rečeno da mu je otac admiral Karl Dönitz. Dönitzov predstavnik u Sjedinjenim Državama, H. Keith Thompson, bio je u kontaktu i sa Oswaldovom majkom, Marguerite. Thompson joj je pomogao u protivljenju izvješću Warrenove komisije, te je zastupao u pregovorima za intervjue i prodaju dokumenata. Sam Thompson je ispitivan o atentatu, ali se tijekom intervjua pozvao na Peti amandman; prodao je Oswaldova pisma na aukciji u ime Marguerite.

Lee Oswald kao američki marinac u Atsugiju u Japanu, oko svibnja 1958. godine, gdje je CIA provodila opsežno testiranje LSD-a.

Godine 1957. su Oswald i Thornley bili stacionirani kao radarski tehničar u zračnoj bazi Atsugi u Japanu, sjedištu CIA-e na Dalekom istoku. Kerry je kasnije, 1959. godine, također služio u Atsugiju kao radarski tehničar, iako nisu bili stacionirani u isto vrijeme. Od ranih 1950-ih, Atsugi je bio jedna od dvije prekomorske terenske postaje, gdje je CIA provodila opsežno testiranje LSD-a. Slično tome, 1961. godine, američka vojska započela je Operaciju Treća prilika kako bi testirala LSD na svojim trupama stacioniranim u zapadnoeuropskim vojnim bazama, posebno u Njemačkoj. Ispitivanja su uključivala psihičko i fizičko mučenje, usredotočila se na tehnike ispitivanja u slučaju sumnje na špijunažu, kao i na ponašanje vojnika u borbenim situacijama. Slični vojni eksperimenti sa LSD-om su provedeni 1962. godine, pod kodnim nazivom Derby Hat, u brojnim američkim bazama u Aziji i na Havajima. Prema autobiografiji E. Howarda Hunta, u to je vrijeme također bio stacioniran u zračnoj bazi Atsugi.

Na zabavi 22. veljače 1963. godine, koju je de Mohrenschildt priredio među emigrantskom bijelom ruskom zajednicom, Oswald je upoznao Ruth Hyde i Michael Painea. Godine 1958. je Paine počeo raditi za tvrtku 'Bell Helicopter Company', u Fort Worthu, i pod vodstvom Waltera Dornbergera, još jednog nacističkog znanstvenika koji je bio povezan sa kabalom iz Permindexa. Dornberger je bio zapovjednik Wernhera von Brauna, dok su zajedno radili na Hitlerovom raketnom programu. I baš poput von Brauna, Dornberger je bio među tisućama nacističkih znanstvenika koji su dovedeni u Sjedinjene Države putem Operacije Paperclip. Dornberger je bio upravni časnik u Bell Aerospace Corporation, zajedno sa Fred Korthom, štićenikom Lyndona Johnsona iz Fort Wortha u Teksasu. Warrenova komisija je razotkrila da je Korth slao novčane uputnice i upute jednom od muškaraca koji su se predstavljali kao Oswald u Dallasu, tijekom nekoliko tjedana i neposredno prije atentata.

Michael je bio sin Ruth Forbes Paine i Georgea Lymana Painea Jr., trockista, prijatelja Jamesa Burnhama iz CCF-a. Burnham je također bio prijatelj E. Howarda Hunta. Ruth Forbes Paine, iz bostonske obitelji Forbes, bila je praunuka Ralph Waldo Emersona. Ruth je bila bliska osobna prijateljica Mary Bancroft, odane učenice Carla Junga i ljubavnice Allena Dullesa, kasnije i Henry Lucea, člana 'Skull and Bones' i osnivača časopisa 'Life'. Prijatelj Michaela Painea bio je Fred Osborn, čiji je otac Fred Osborn stariji bio prijatelj i suradnik Allena Dullesa. Godine 1950. su Dulles i Osborn suosnovali organizaciju 'Crusade for Freedom', propagandni pothvat CIA-e, koji se 1962. godine spojio sa projektom Radiom Free Europe. Luce je bio među izvornim članovima upravnog odbora. Ruth se kasnije udala za Arthur M. Younga, dizajnera prvog helikoptera tvrtke 'Bell Helicopter', utjecajnog filozofa koji je, inspiriran teorijom duhovne evolucije Alfreda Northa Whiteheada, predložio teorije koje su kombinirale darvinizam sa  tradicionalnom mudrošću, jungovskim arhetipovima, teozofijom, astrologijom, jogom, mitologijom, i drugim oblicima znanja. Godine 1949., dok su živjeli u New Yorku, Young i Ruth upoznali su Mary Benzenberg Mayer i upisali se u njenu školu, Društvo za učenje izvora. Mayer se školovala kod Freuda i kasnije se povezala sa Jungom, te koristila snove i proučavanje ranijih religijskih tradicija. Godine 1952. su Young i njegova supruga Ruth organizirali Zakladu za proučavanje svijesti u Philadelphiji, preteču Instituta za proučavanje svijesti, osnovanog u Berkeleyju 1972. godine, za znanstveno istraživanje fenomena ESP-a. Godine 1953. Young i Ruth prisustvovali su seansama u Zakladi Okruglog stola Andrije Puharicha, koja je sazvala Vijeće devetorice.

Prema deklasificiranom dokumentu CIA-e, sestra Ruth Hyde, Sylvia Hyde Hoke, bila je zaposlenica CIA-e, u Falls Churchu, u Virginiji. Ruthin otac, William Avery Hyde, radio je za USAID, poznati CIA paravan. Ruth Hyde, koja je govorila ruski, bila je prijateljica Oswaldove ruske supruge Marine, i ona je živjela sa Ruth u vrijeme atentata. Ruth Paine je rekla Oswaldu o mogućnosti zaposlenja u Teksaškom skladištu školskih udžbenika. Prema pet vladinih istraga, Lee Harvey Oswald je pohranio pušku kojom je pucao na Kennedyja u Ruthinoj garaži, bez njenog znanja i znanja njenog supruga Michaela Painea.

De Mohrenschildt je imao brojne veze sa CIA-om i često je putovao u inozemstvo, nakon čega bi ga ispitivao J. Walton Moore, agent CIA-inog Odjela za domaće kontakte u Dallasu. 29. ožujka 1977. godine, de Mohrenschildt je dao intervju autoru Edwardu Jayu Epsteinu, tijekom kojega je tvrdio da mu je Moore, 1962. godine, dao zeleno svjetlo za susret sa Oswaldom. "Nikada ne bih kontaktirao Oswalda da Moore to nije odobrio", rekao je de Mohrenschildt. "Previše je toga bilo na kocki." Tog poslijepodneva, de Mohrenschildt je pronađen mrtav od navodno samonanesene rane iz sačmarice u glavu, u kući u kojoj je boravio na Floridi. Presuda mrtvozornika bila je samoubojstvo.

Banister je radio iz svog ureda na adresi Lafayette Street 531, u prizemlju zgrade Newman, u New Orleansu.

New Orleans

Prema Anthonyju Summersu, autoru knjige "Tajni život J. Edgara Hoovera", Murchison je bio glavni izvor novca za Američku nacističku stranku i njenog vođu Lincolna Rockwella, koji je Hoovera smatrao "našim čovjekom". Godine 1968., osnivač skupine  'Minutemen', Robert DePugh, upozorio je, u "posebnom biltenu" koji je kružio među organizacijom, kao su neki članovi "prevareni da se pridruže konkurentskoj organizaciji koju tajno financira CIA". ​​Godine 1970. je bivši agent FBI-a, William Turner,  izvijestio da je DePugh bio pritvoren u Kansas Cityju, jer je pobjegao uz jamčevinu, što je, kako je tvrdio, učinio iz straha za svoj život, jer ga je "nacistička klika" željela mrtvog, te da nema smisla ići FBI-u koji kontrolira tu organizaciju, kako je objasnio. DePugh je ovdje mislio na razdor između Minutemena i Rockwellove Američke nacističke stranke. Na nagovor Jima Garrisona, William Turner iz Rampartsa je nazvao DePugha, koji je govorio kako ima dokaze da su odmetnuti Minutemeni bili uključeni u atentat na Kennedyja. DePugh je posumnjao da je nekoliko njegovih članova bilo u streljačkom timu u Dallasu, koristili streljivo umotano u plastične čahure kako bi se moglo ispaljivati ​​iz oružja većeg kalibra, bez da se prati trag do tog oružja.

Garrison, okružni tužitelj New Orleansa, bio je zainteresiran da DePugh svjedoči o smrti trojice muškaraca koji su bili članovi Minutemena. Garrison je otkrio postojanje paravojne ćelije u New Orleansu, na čelu sa umirovljenim časnikom vojske, koji je tvrdio da je "nacionalni zapovjednik 'Minutemena'. U Los Angelesu i Orange Countryju postojala je klika koja se nazivala 'Pravim Minutemenima'." Neki od DePughovih bivših članova prešli su u Američku nacističku stranku. Kada je Turner upitao DePugha nije li ANP "gruba burleska", DePugh je odgovorio: "Nimalo", te imenovao istaknutog teksaškog naftnog milijunaša kao glavnog financijera. "Imaju najbolje podzemlje na desnici", dodao je.

Turner je radio sa Garrisonom i zajedno su zaključili kako je skupina desničarskih aktivista, uključujući Guya Bannistera, Davida Ferrieja, Carlosa Bringuiera i Claya Shawa, bila uključena u zavjeru, zajedno sa CIA-om, za ubojstvo Kennedyja. Banister je bio zaposlenik FBI-a. Izvorno je živio u Indianapolisu, a kasnije se preselio u New York City, gdje je bio uključen u istragu Američke komunističke partije. J. Edgar Hoover bio je impresioniran Banisterovim radom i promaknuo ga je u vođu FBI-jeve jedinice u Butteu u Montani. Također je služio u Oklahoma Cityju, Minneapolisu i Chicagu. Umirovio se iz FBI-a 1954. godine. Banister se preselio u Louisianu i 1955. godine je postao pomoćnik nadzornika policijske uprave New Orleansa, gdje je dobio zadatak istražiti organizirani kriminal i korupciju unutar policijskih snaga.

Nakon što je službeno napustio policijski posao, Banister je bio aktivan kao vodeći američki obavještajni agent na jugu, ali i u Latinskoj Americi. Njegov ured na adresi Lafayette Street 531, u prizemlju zgrade Newman u New Orleansu, služio je i kao okupljalište skupine 'Minutemen', kubanskih prognanika, raznih desničarskih i obavještajnih operativaca, te kao centar za distribuciju oružja. Prema 'New Orleans States-Item': Banister je "sudjelovao u svakoj antikomunističkoj revoluciji u Južnoj i Srednjoj Americi koja se dogodila, djelujući kao ključna veza za antikomunističke aktivnosti u Latinskoj Americi koje je sponzorirala američka vlada." Novine su također navele da se vjeruje da je Banister radio u suradnji sa uredima američke vojne obavještajne službe na terenu. Iza ugla, ali smješteno u istoj zgradi, sa drugim ulazom, je bila adresa Camp Street 544, koja će kasnije biti pronađena otisnuta na letcima Odbora Fair Play za Kubu, koje je distribuirao Lee Harvey Oswald. U zgradi Newman bile su smještene militantne anti-Castro skupine, uključujući Kubansko revolucionarno vijeće, i Odbor za slobodnu Kubu. Banisterov ured bio je na pješačkoj udaljenosti od ureda FBI-a, CIA-e, Ureda mornaričke obavještajne službe, i tvrtke Reily Coffee, Oswaldovog poslodavca i podupiratelja anti-Castro Kubanaca.

U Miamiju, DePughov obavještajni i sigurnosni časnik, Jerry Milton Brooks, poznat kolegama iz 'Minutemena' kao "rabin", regrutirao je članove među kubanskim prognanicima, uključujući i bivšeg ministra Batistinog kabineta, koji je pobjegao sa  dobrim dijelom nacionalne blagajne i bio vlasnik velike plantaže u provinciji Oriente, ali mu je imovina oduzeta. Brooks je izvijestio o fronti 'Antikomunistička liga Kariba (ACLC)', koja je djelovala iz New Orleansa. Sličnog naziva, 'Antikomunistička legija stranaca Kariba' imala je sjedište u Dominikanskoj Republici, a financirali su je diktatori Rafael Trujillo iz Dominikanske Republike, Anastasio Somoza iz Nikaragve i bivši šef kubanske tajne policije, Orlando Piedra. Brooks pripisuje ACLC-u zasluge za pomoć CIA-i u organiziranju svrgavanja ljevičarske Arbenzove vlade u Gvatemali 1954. godine.

Brooks Gatlin stariji, odvjetnik na popisu ključnih 'Minutemena' u Louisiani, bio je kao pravni savjetnik ACLC-a. Po Brooksovoj procjeni je bio "transporter" za CIA-u u zemlje diljem svijeta. Zapravo, Brooks je bio svojevrsni Gatlinov štićenik. Jednom prilikom, Gatlin je rekao Brooksu: "Imam prilično dobre veze. Ostani uz mene - dati ću ti dozvolu za ubijanje." Godine 1962. je  Gatlin prebacio 100.000 dolara iz CIA-e, koji su iskorišteni u neuspjelom pokušaju OAS-a, za ubojstvo francuskog predsjednika, generala de Gaullea.

Godine 1963., Banister i anti-Castro aktivist, David Ferrie, počeli su raditi za odvjetnika G. Wray Gilla, i njegovog klijenta, šefa mafije New Orleansa, Carlosa Marcella. Na dan kada je Kennedy ubijen, Banister i jedan od njegovih istražitelja, Jack Martin, posvađali su se oko Banistera i njegovog ureda. Banister je izvukao pištolj i počeo udarati Martina koji je vikao: "Što ćete učiniti - ubiti ćete me kao što ste svi ubili Kennedyja?" Martin je rekao vlastima i novinarima da je Ferrie bio umiješan u atentat. Tvrdio je da je Ferrie poznavao Oswalda iz njihovih dana u Civilnoj zračnoj patroli New Orleansa, te da je Ferrie možda naučio Oswalda kako koristiti snajpersku pušku. Martin je također tvrdio da se Ferrie odvezao u Teksas na dan Kennedyjeva atentata kako bi služio kao pilot za bijeg atentatora.

Grassy Knoll

Garrison je vjerovao da je osnivač Permindexa, Clay Shaw, bio čovjek koga su zvali "Clay Bertrand" i koji je bio spomenut u izvješću Warrenove komisije, odnosno, pseudonim koji je Shaw koristio u homoseksualnom društvu New Orleansa. Tijekom suđenja, koje se održalo 1969. godine, prodavač osiguranja Perry Russo svjedočio je da je prisustvovao zabavi u Ferriejevom stanu, i rekao da su Lee Harvey Oswald, David Ferrie i "Clay Bertrand" (kojeg je Russo u sudnici identificirao kao Shawa) razgovarali o ubojstvu Kennedyja. Russo je rekao da je zavjera uključivala "triangulaciju unakrsne vatre" kao diverzantsku smicalicu i žrtvovanje jednog čovjeka kao žrtvenog jarca da bi se ostalima omogućio bijeg. Odvjetnik iz New Orleansa, Dean Andrews Jr., svjedočio je Warrenovoj komisiji da je primio poziv od "Claya Bertranda" dan nakon atentata na Kennedyja, gdje ga je ovaj zamolio neka odleti u Dallas da bi zastupao Oswalda. Odbor za atentate Zastupničkog doma Sjedinjenih Američkih Država izjavio je kako "dokazi snažno sugeriraju" da je Oswald odgovoran za neuspjeli pokušaj atentata na generala Edwina Walkera, 10. travnja 1963. godine. Oswald je svojoj supruzi Marini rekao da je razlog zašto je upucao Walkera bio taj što je bio "vrlo loš čovjek" i "vođa fašističke organizacije"; objasnio joj je "da je netko na vrijeme ubio Hitlera, to spasilo mnoge živote". 

Godine 1962., Harry J. Dean, bivši zaposlenik FBI-a i CIA-e, infiltrirao se u Društvo Johna Bircha, te kasnije izvijestio da su vodeći članovi društva, uključujući Walkera i republikanskog kongresmena, Johna Rousselota iz Kalifornije, unajmili dvojicu naoružanih osoba, Eladija del Vallea i Lorana Halla, kako bi ubili predsjednika Johna F. Kennedyja. Dean je rekao da su Rousselot i Walker uvjerili druge članove Društva Johna Bircha da se Kennedyju treba pričvrstiti etiketa "prljavog komunista" i da ga treba označiti za smrt kako bi se Sjedinjene Države spasile od "pada u ruke crvenih". "Znam da je John Rousselot organizirao plan ubojstva, te ga sa drugim desničarima financirao. General Walker je progonio i obučavao plaćenike", rekao je Dean.

Član Operacije 40, Eladio del Valle, rođen na Kubi, bio je Batistin pristaša i služio je kao kongresmen u Havani. Otišao je u egzil neposredno prije nego je Fidel Castro došao na vlast, u siječnju 1959. godine. Del Valle se preselio na Floridu i tamo je bio aktivan u Odboru za slobodnu Kubu, organizaciji koju je osnovao Sergio Arcacha Smith. Loran Hall pridružio se američkoj vojsci; kasnije je postao plaćenik i pridružio se pobunjenicima koje je predvodio Fidel Castro. Del Valle je radio i za Trafficantea, te bio prijatelj Davida Ferrieja. Loran Hall se posvađao s Castrom, te je tijekom 1959. godine proveo nekoliko mjeseci u zatvoru, gdje je upoznao Trafficantea. Nakon puštanja na slobodu, Hall se preselio u Sjedinjene Države i tamo upoznao Gerry P. Hemminga, koji je 1961. godine osnovao anticastrovsku skupinu 'Interpen' (Interkontinentalne penetracijske snage). Hall se pridružio Hemmingu, Franku Sturgisu i Davidu Ferrieju u Međunarodnoj antikomunističkoj brigadi. Prema Victoru Marchettiju, Hemming je isto bio časnik Lee Harvey Oswalda, u tadašnjoj tajnoj zračnoj bazi Atsugi u Japanu.

U knjizi "JFK: Druga zavjera", Matthew Smith tvrdi da je Društvo John Birch možda udružilo snage sa teksaškim naftnim milijunašima da bi ubili Kennedyja. Madeleine Brown, koja je tvrdila da je bila ljubavnica Lyndona B. Johnsona i majka njegova djeteta, izjavila je u intervjuu u TV-emisiji 'A Current Affair', da je 21. studenog 1963. godine bila u Murchisonovoj kući u Dallasu,  večer prije atentata na JFK-a, gdje su bili prisutni Johnson, kao i druge poznate, bogate i moćne osobe, uključujući John McCloy, Edgar Hoover, Richard Nixon, H.L. Hunt i Sid Richardson. Prema riječima Brown: Johnson je održao sastanak sa nekoliko ljudi, nakon čega joj je rekao: "Nakon sutra, ti prokleti Kennedyjevi me više nikada neće osramotiti. To nije prijetnja. To je obećanje."  Izjavu Brown je podržao bivši agent CIA-e, Robert D. Morrow, koji je u knjizi "Znanje iz prve ruke: Kako sam sudjelovao u ubojstvu predsjednika Kennedyja od strane CIA-e", napisao: "Uoči atentata, Hoover i Nixon zajedno su prisustvovali sastanku, u domu naftnog baruna Clinta Murchisona, u Dallasu. Među temama o kojima se raspravljalo na ovom sastanku bila je politička budućnost Hoovera i Nixona, u slučaju atentata na predsjednika Kennedyja." 

Murchison je, zajedno sa Richardsonom i H.L. Huntom, postao glavni podupiratelj Lyndona B. Johnsona, zato da bi održao naknadu za iscrpljivanje nafte kao velikodušnu poreznu olakšicu. Međutim, u siječnju 1963. godine, Kennedy je predstavio svoje prijedloge za poreznu reformu, koja je uključivala ublažavanje poreznog tereta za građane sa niskim primanjima, kao i starije građane. Kennedy je također rekao da želi ukinuti naknadu za iscrpljivanje nafte. Procijenjeno je da bi predloženo ukidanje naknade za iscrpljivanje nafte rezultiralo gubitkom od oko 300 milijuna dolara godišnje za teksaške naftne tajkune. Nakon atentata na Kennedyja, predsjednik Johnson odustao je od vladinih planova za ukidanje naknade za iscrpljivanje nafte.

'Dallas Morning News', 'Dallas Times Herald' i 'Fort Worth Star-Telegram' fotografirali su tri prolaznika, koji su bili pod policijskom pratnjom, u blizini Teksaškog skladišta školskih knjiga, na dan atentata na Kennedyja. Muškarci su kasnije postali poznati kao "tri skitnice". Prema Vincentu Bugliosiju, tvrdnje da su ti muškarci bili uključeni u zavjeru potječu od teoretičara Richarda E. Spraguea koji je sastavio fotografije 1966. i 1967. godine, a potom ih predao Jimu Garrisonu. Kasnije, 1974. godine, istraživači atentata Alan J. Weberman i Michael Canfield usporedili su fotografije muškaraca sa ljudima za koje su vjerovali da su osumnjičeni za umiješanost u zavjeru, i tvrdili da su dvojica muškaraca bili E. Howard Hunt i Frank Sturgis. L. Fletcher Prouty identificirao je jednog od muškaraca kao svog bivšeg šefa, Edwarda Lansdalea.

William King Harvey bio je jedan od troje ljudi uključenih u tajni program slanja lažnih prebjega u Sovjetski Savez; nesumnjivo je bio svjestan Oswaldovog prebjega. U svojim osobnim bilješkama za 'Executive Action', Harvey je razvio profil idealnog ubojice: osoba sa komunističkim kvalifikacijama, koja se može iskoristiti ako se otkrije tajna. Harvey je također mrzio Kennedyjeve. Na vrhuncu Kubanske raketne krize, u listopadu 1962. godine, Harvey je razbjesnio Roberta Kennedyja kada je naredio neovlaštenu misiju slanja deset obavještajnih operativaca na Kubu, te je prognan u Italiju i postao šef rimske postaje.

Godine 1977., Marita Lorenz je rekla Paulu Meskilu iz 'New York Daily News', kako je upoznala Oswalda u jesen 1963. godine, u sigurnoj kući Operacije 40, u dijelu znanom kao Little Havana, u Miamiju. Prema Lorenz: ponovno ga je vidjela 1963. godine, prije atentata na Kennedyja u kući Orlanda Boscha, i u prisutnosti Sturgisa, Pedra Luisa Díaza Lanza, i još dvojice Kubanaca. Rekla je da su muškarci proučavali karte ulica Dallasa, te je posumnjala da planiraju pljačku arsenala. Lorenz je izjavila da se pridružila muškarcima koji su putovali u Dallas u dva automobila, nosili "puške i ciljnike", ali se vratila u Miami dan nakon što su stigli. 

Istraživači Gaeton Fonzi, Larry Hancock, Noel Twyman i John Simkin vjeruju da je član Operacije 40, David Morales, također bio umiješan u atentat na Kennedyja. Morales je navodno gajio duboki bijes prema Kennedyjevima zbog onoga što je smatrao njihovom izdajom tijekom invazije u Zaljevu svinja. Moralesov prijatelj, Ruben Carbajal, tvrdi da je Morales rekao: "Pa, pobrinuli smo se za tog kučkinog sina, zar ne?" Morales je navodno jednom rekao prijateljima: "Bio sam u Dallasu kada smo uhvatili kučkinog sina, i bio sam u Los Angelesu kada smo uhvatili malog gada", vjerojatno misleći na atentat na senatora Roberta Kennedyja, u Los Angelesu, 05. lipnja 1968. godine. 

Godine 1975. je Roselli svjedočio pred Odborom za obavještajne poslove američkog Senata, kojim je predvodio senator iz Idaha,  Frank Church, o Operaciji Mungos. Neposredno prije Rosellija, nepoznata osoba je ubila Giancana u podrumu njegove kuće u Illinoisu, samo nekoliko dana prije nego što je Giancana trebao svjedočiti pred odborom. Bill Bonanno, sin šefa mafije Cosa Nostre, Josepha Bonanna, u svojim memoarima iz 1999. godine, "Vezan čašću: Priča mafijaša", tvrdi kako je sa Rosellijem razgovarao o atentatu na Kennedyja, te da je Roselli pucao na Kennedyja iz odvodnog kanala u Ulici brijestova. Godine 1976.,  Roselli je pozvan pred odbor svjedočiti o zavjeri za ubojstvo predsjednika Kennedyja. Tri mjeseca nakon njegovog prvog kruga svjedočenja, kada ga je Odbor želio ponovno pozvati, Roselli je nestao. Rosellijevo raspadajuće tijelo je pronađeno 09. kolovoza 1976. godine, u bačvi za gorivo koja je plutala po zaljevu Dumfoundling, u blizini Miamija. Nakon Rosellijeve smrti, novinari Jack Anderson i Les Whitten, objavili su uvodnik, gdje su naveli da je Roselli prije rekao suradnicima da je kubanski vođa angažirao iste osobe, koje je regrutirao da ubiju Castra, neka ubiju predsjednika Kennedyja. 

E. Howard Hunt bio je neosporno ogorčen, jer je doživljavao nedostatak predanosti od strane predsjednika Johna F. Kennedyja u svrgavanju komunističke vlade Kube. Nakon Huntove smrti, 2007. godine, njegovi sinovi Saint John Hunt i David Hunt, otkrili su da je njihov otac zabilježio nekoliko tvrdnji o tome kako su on i drugi bili uključeni u zavjeru i atentat. U izdanju 'Rolling Stonea' od 05. travnja 2007. godine, Saint John Hunt detaljno je opisao niz pojedinaca koje je njegov otac optužio, uključujući Williama Kinga Harveyja, Lyndona B. Johnsona, Corda Meyera, Davida Sáncheza Moralesa, Davida Atleeja Phillipsa, Franka Sturgisa i atentatora kojega je nazvao "francuskim revolverašem Grassy Knollom", a za kojega mnogi pretpostavljaju da je bio Lucien Sarti, korzikanski trgovac drogom, porijeklom iz Marseillea. U studenom 1988. godine, knjiga Stevea J. Rivelea, "Ubojice Johna F. Kennedyja", koja je objavljena na francuskom jeziku, imenovala je Sartija kao jednog od tri francuska gangstera koji su bili uključeni u atentat na Johna F. Kennedyja. Rivele je tvrdio da je Sarti ispalio smrtonosni hitac.

03. studenog 1978. godine, Hunt je dao povjerljivu izjavu Odboru za atentate Zastupničkog doma (HSCA), gdje je porekao da ima ikakvo znanje o zavjeri za Kennedyjevo ubojstvo. Nekoliko mjeseci ranije, dva novinska članka navodila su da je HSCA-i dostavljen memorandum CIA-e iz 1966. godine, koji povezuje Hunta sa atentatom na Kennedyja. Prvi članak, autora Victora Marchettija, autora knjige "CIA i kult obavještajnih službi", pojavio se u novinama Liberty Lobby, 14. kolovoza 1978. godine. Drugi članak, autora Josepha J. Trenta i Jacquie Powers, pojavio se u nedjeljnom izdanju 'The News Journal' iz Wilmingtona, Delaware, gdje se tvrdilo kako su memorandum potpisali Richard Helms i James Angleton, te je pokazao da su razgovarali o činjenici da je Hunt bio u Dallasu na dan atentata, i da se njegova prisutnost tamo mora držati u tajnosti.

Hunt je tužio 'Liberty Lobby', ali ne i 'News Journal', za klevetu. Dosuđeno mu je 650.000 dolara odštete. Međutim, 1983. godine,  slučaj je poništen nakon žalbe zbog pogreške u uputama poroti. Na drugom suđenju, održanom 1985. godine, Mark Lane je  uspješno obranio Liberty Lobby i predočio dokaze koji sugeriraju da je Hunt bio u Dallasu. Koristio je iskaze Davida Atleeja Phillipsa, Richarda Helmsa, G. Gordona Liddyja, Stansfielda Turnera i Marite Lorenz, kao i unakrsno ispitivanje Hunta. Na ponovnom suđenju, porota je donijela presudu u korist Liberty Lobbyja. Lane je iznio svoju teoriju o ulozi Hunta i CIA-e u Kennedyjevom ubojstvu u knjizi "Plausible Denial" iz 1991. godine.

Godine 1976. je Michael Canfield, autor knjige "Coup d'etat In America", posjetio je Paula Raigorodskog, člana Solidarista, koji je bio povezan sa Permindexom. On mu je odgovorio: "Rekao sam sve što sam znao Warrenovoj komisiji. Što vas zanima u svemu ovome?" Kada je Canfield odgovorio: "Oh, samo sam znatiželjan, to je sve." Raigorodsky je potom upozorio: "Ali, zar ne znate da je znatiželja ubila mačku?" Raigorodsky je to učinio manje od dva tjedna prije de Mohrenschildtove smrti, u vrijeme kada su istražitelji HSCA-e nastojali ispitati obojicu o atentatu.

Nakon de Mohrenschildtove smrti, 1977. godine, u njegovoj aktovki je pronađen adresar, gdje su bila upisana, između ostalih, imena ključnog agenta MK-Ultre, Gordona Wassona (on je bio povezan sa najmanje šest osoba osumnjičenih za umiješanost u atentat na JFK-a), kao i C.D. Jacksona i Henryja Lucea. Adresar je sadržavao unos "Bush, George H. W. (Poppy)." Ostali unosi su  bili William F. Buckley Jr. i William S. Paley iz CBS-a (ključni agent Operacije Mockingbird). 

D. Harold Byrd rekao je prijateljima, uključujući tadašnjeg predsjednika 'Dallas Morning News', kako je maknuo prozor sa kojeg je Oswald navodno pucao i izložio ga u svom domu, što je postalo tema razgovora na mnogim društvenim okupljanjima. Jedan od najbližih prijatelja H.L. Hunta bio je poručnik George Butler, čelnik Sindikata policajaca u Dallasu i član Klana, koji je poznavao Jacka Rubyja, koji ga je, čini se, zaštitio u poznatom pokušaju podmićivanja dallaske policije od strane čikaške mafije. Upravo je Butler bio zadužen za Oswaldov transfer, u vrijeme kada ga je Ruby ubio.

POKRET ZA GRAĐANSKA PRAVA 

Nakon što je naslijedio ubijenog Kennedyja, predsjednik Johnson je, 02. srpnja 1964. godine, potpisao Zakon o građanskim pravima (Civil Rights Act), i time konačno ukinuo zakone Jima Crowa, ali je potakao i južnjačko ogorčenje koje je tinjalo od Građanskog rata. Južnjaci su tvrdili da se radi o prekoračenju ovlasti savezne vlade. Iako je Johnson potpisao Zakon o građanskim pravima, koji zabranjuje diskriminaciju na temelju rase, boje kože, vjere, spola ili nacionalnog podrijetla, prema internom izvješću FBI, iz svibnja 1964. godine i koje je objavila Trumpova administracija, jedan je doušnik rekao FBI-u da su iz KKK izjavili kako "imaju dokumentirani dokaz da je predsjednik Johnson bio član Klana u Teksasu, tijekom ranih dana svoje političke karijere." Pomažući u razumijevanju onoga što će postati poznato kao Južna strategija, Johnson je 1960-ih rekao mladom Billu Moyersu: "Reći ću ti što je u pozadini toga. Ako možeš uvjeriti najnižeg bijelca da je bolji od najboljeg obojenog čovjeka, neće primijetiti da ga džepariš. Dovraga, daj mu nekoga koga će ponižavati, i možeš mu isprazniti džepove." 

Ipak, Johnson jest uobičajeno židovsko prezime, i oba pradjeda Lyndona Johnsona, bili su Židovi. Johnsonovi preci, sa majčine strane, Huffmanovi, očito su se doselili u Frederick u Marylandu iz Njemačke, negdje sredinom 18. stoljeća. Kasnije su se preselili u Bourbon u Kentuckyju, te na kraju se nastanili u Teksasu sredinom ili krajem 19. stoljeća. Baka i djed Lyndonove majke, Rebecce Baines, bili su John S. Huffman i Mary Elizabeth Perrin. Majka John Huffmana je bila Suzanne Ament, uobičajeno židovsko ime. Perrin je također uobičajeno židovsko prezime. George Washington Baines, djed Johnsonove majke, također je bio predsjednik Sveučilišta Baylor, tijekom Američkog građanskog rata.

Godine 2013., Associated Press je izvijestio da novoobjavljene snimke, iz ureda bivšeg američkog predsjednika Lyndona Johnsona, u Bijeloj kući pokazuju njegovu "osobnu i često emocionalnu povezanost sa Izraelom". Novinska agencija je također istaknula kako su, tijekom Johnsonovog predsjedništva od 1963. do 1969. godine, "Sjedinjene Države postale glavni diplomatski saveznik Izraela i primarni dobavljač oružja". Johnsonova teta, Jessie Johnson Hatcher, koja je imala veliki utjecaj na njega, bila je članica Cionističke organizacije Amerike. Prema povjesničaru Jamesu M. Smallwoodu: kongresmen Johnson koristio je legalne, a ponekad i ilegalne metode, da bi prokrijumčario "stotine Židova u Teksas, uz Galveston kao ulaznu luku, koristeći lažne putovnice i lažne vize kupljene na Kubi, Meksiku i drugim latinoameričkim zemljama." 

Među Johnsonovim najbližim savjetnicima bilo je nekoliko snažnih proizraelskih zagovornika, uključujući Benjamina Cohena, koji je 30 godina ranije bio veza između suca Vrhovnog suda Louisa Brandeisa i Chaima Weizmanna; te Abea Fortasa, pridruženog suca Vrhovnog suda SAD-a od 1965. do 1969. godine. Cohen je pružao ključne savjete i podršku senatorima koji su radili na donošenju Zakona o građanskim pravima iz 1957. godine, a čija je glavna svrha bila pokazati podršku savezne vlade rasnoj jednakosti, nakon odluke Vrhovnog suda u slučaju Brown iz 1954. godine. Godine 1957., Johnson, tadašnji vođa demokratske većine u Senatu, kada je shvatio da bi zakon mogao razdvojiti njegovu stranku, čiji se južni blok protivio građanskim pravima - tražio je priznanje od zagovornika građanskih prava za donošenje zakona, dok je istovremeno dobio i priznanje od strane uglavnom južnjačkih demokrata, koji su bili protiv građanskih prava i njegovog smanjenja, do te mjere da ga je ukinuo. Demokratski senator, Strom Thurmond iz Južne Karoline, vatreni segregacionist, održao je najduži jednolični filibuster u povijesti u pokušaju da spriječi da zakon postane zakon.

Zanimljivo je što su bijeli neprijatelji Pokreta za građanska prava bili masoni. Ali, njihovi kolege, koji su bili zagovornici Pokreta za građanska prava, također su bili masoni, bilo iz afroameričkih loža, ili ponekad iz istog Škotskog obreda Južne jurisdikcije, koji je izvorno predvodio Klansman Albert Pike. Godine 1956., južnjački baptistički pastor i slobodni zidar, A.W. Criswell, održao je govor u kojem je osuđivao prisilnu integraciju, na konferenciji o evangelizaciji u Južnoj Karolini, a dan kasnije i pred zakonodavnim tijelom Južne Karoline. U govoru je bio posebno kritičan prema ključnim organizacijama pokreta za građanska prava poput Nacionalnog vijeća crkava i Nacionalnog udruženja za napredak obojenih ljudi (NAACP), pozivajući sukršćane neka se odupru ovim "dvostruko škrtim, bezvrijednim momcima, koji pokušavaju poremetiti sve stvari koje volimo kao dobri stari južnjački ljudi i kao dobri stari južnjački baptisti", te se osvrnuo na zastrašivanje "tih istočnih Teksašana... [takvih] da se više ne usuđuju izgovoriti riječ chigger. Mora biti cheegro." 

Brown protiv Odbora za obrazovanje, značajan je slučaj pred Vrhovnim sudom Sjedinjenih Država iz 1954. godine i započeo je kao kolektivna tužba, koja je podnesena protiv Odbora za obrazovanje grada Topeke, Kansas, na Okružnom sudu Sjedinjenih Država za Okrug Kansas. Tužitelje je regrutiralo vodstvo NAACP Topeka. Glavni savjetnik NAACP, Thurgood Marshall, koji je kasnije imenovan u Vrhovni sud SAD-a (1967.) - zastupao je tužitelje pred Vrhovnim sudom.

NAACP je osnovan 1909. godine od strane veće skupine koja je uključivala Afroamerikance, zajedno sa dva bijelca i jednim Židovom. Židovska zajednica je uvelike doprinijela osnivanju i kontinuiranom financiranju NAACP-a. Godine 1914., kada je profesor emeritus Joel Spingarn, sa Sveučilišta Columbia, postao predsjednikom NAACP-a, regrutirao je za svoj odbor sabatejske židovske vođe, poput Jacoba Schiffa, Jacoba Billikopfa, i rabina Stephena Wisea.

Pri osnivanju, NAACP je u svom izvršnom odboru imao jednog Afroamerikanca, W.E.B. Du Boisa, ali nije izabrao crnog predsjednika sve do 1975. godine. 1892. godine je Du Bois dobio stipendiju od Fonda Johna F. Slatera za obrazovanje oslobođenih robova, za pohađanje Sveučilišta u Berlinu na poslijediplomskom studiju. Du Bois je razljutio kritičare svojom izjavom da je tijekom svog boravka u carskoj Njemačkoj "počeo shvaćati da su bijelci ljudi". Du Bois je čak napisao pjesmu na njemačkom jeziku, "Das Neue Vaterland", upućenu njemačkim imigrantima koji su pristigli u Sjedinjene Države.

Du Bois je studirao kod nekih od najistaknutijih njemačkih društvenih znanstvenika, uključujući Gustava von Schmollera, Adolpha Wagnera i Heinricha von Treitschkea. Wagner, koji je bio kandidat desničarske antisemitske Kršćansko-socijalističke stranke, "postao je sljedbenikom Bismarckove politike ujedinjenja Njemačke pod pruskim vodstvom". Poznati incident bio je Wagnerov sukob sa Eugenom Dühringom i rezultirao je Dühringovim uklanjanjem i izbacivanjem sa Sveučilišta u Berlinu. Du Bois je vjerovao da će mu obrazovanje kod Schmollera omogućiti provođenje "znanstvene" studije o teškom položaju crnaca u Sjedinjenim Državama. Treitschke je bio njemački povjesničar i nacionalno-liberalni član Reichstaga. Odbacio je prosvjetiteljstvo i liberalizam, koji su se bavili individualnim pravima i podjelom vlasti, u korist autoritarnog monarhističkog i militarističkog koncepta države. Bio je otvoreni nacionalist, podržavao je njemački kolonijalizam i protivio se Britanskom Carstvu. Također je bio protiv katolika, Poljaka, Židova i socijalista unutar Njemačke. Treitschke je bio jedna od rijetkih važnih javnih osoba koje su podržavale antisemitske napade, rašireni od 1879. godine, nadalje. Optuživao je njemačke Židove da se odbijaju asimilirati u njemačku kulturu i društvo, te popularizirao frazu "Die Juden sind unser Unglück!" ("Židovi su naša nesreća!"), koju je nekoliko desetljeća kasnije kao moto usvojila nacistička publikacija 'Der Stürmer'. Njega su visoko cijenile političke elite Pruske. Kancelar,  Bernhard von Bülow, osobno je izjavio da je primjerak von Treitschkeove knjige "nekoliko godina" čuvao na svom stolu.

Nakon što je završio poslijediplomski studij na Sveučilištu u Berlinu i Harvardu (pod snažnim utjecajem svog profesora Williama Jamesa) - Du Bois je bio prvi Afroamerikanac koji je doktorirao na Sveučilištu Harvard. Među ranim zagovornicima eugeničkog pokreta nisu bili samo utjecajni bijelci Amerikanci, već i nekoliko afroameričkih intelektualaca, poput Du Boisa, Thomasa Wyatta Turnera, i mnogih akademika na Sveučilištima Tuskegee, Howard i Hampton. Du Bois je posudio eugenički jezik za svoj esej iz  1903. godine, o "Talentiranoj desetoj rasi", gdje je izjavio: "Crnačku rasu, kao i sve druge rase, spasiti će iznimni ljudi." Du Bois je vjerovao da bi "samo sposobni crnci trebali imati djecu, kako bi iskorijenili nasljeđe moralne nepravde rase." U članku za izdanje časopisa 'Margaret Sanger’s Birth Control Review', iz lipnja 1932. godine, pod naslovom "Crnački broj", tvrdio je kako je kontrola rađanja za siromašne Afroamerikance neophodna za njihovu rasu, i da ljudi "moraju naučiti da se među ljudskim rasama i skupinama, kao i među povrćem, važnom smatra kvaliteta, a ne samo količina." Uz podršku vođa poput Du Boisa, uloženi su napori u kontrolu reprodukcije crnačkog stanovništva zemlje, poput prijedloga Margaret Sanger iz 1939. godine, "Projekt crnaca". Sanger i drugi članovi nove Američke federacije za kontrolu rađanja (BCFA) sastavili su izvješće o "Kontroli rađanja i crncima". U tom izvješću naveli su da su Afroamerikanci skupina sa "najvećim ekonomskim, zdravstvenim i socijalnim problemima", te su uglavnom nepismeni i "još se uvijek razmnožavaju nemarno i katastrofalno" (što je rečenica preuzeta iz Du Boisovog članka).

Du Bois je tijekom 1936. godine putovao svijetom, uz posjete nacističkoj Njemačkoj, Kini i Japanu. Dok je bio u Njemačkoj, Du Bois je primijetio da se prema njemu postupalo sa toplinom i poštovanjem. Nakon povratka u Sjedinjene Države, njegova pozitivna zapažanja o nacističkom režimu objavljena su u 'New York Staatszeitung' i 'Heraldu', koji su izvijestili, iako je bio uznemiren stavom prema Židovima, "sa druge strane, profesor je primijetio bezuvjetno povjerenje u nacionalsocijalizam i Hitlera, te zahvalnost za poredak koji je stvorio i za sve dobro što je učinio tijekom četiri godine svog mandata." Očito je Du Boisa posebno impresionirao Rudolf Hess, iako je vjerovao da Hessov utjecaj opada. Prema Du Boisu: u tretmanu crnaca u Njemačkoj nije bilo "ni traga rasne mržnje", a stav njemačkog tiska tijekom Olimpijskih igara bio je potpuno pravedan, čak i prijateljski prema crnim sportašima. Situacija sa Židovima bila je "vrlo žalosna", ali se nije mogla usporediti sa situacijom crnaca u Sjedinjenim Državama.

Du Bois je, poput Thurgooda Marshalla i velikog broja drugih članova NAACP-a, pripadao slobodnom zidarstvu Prince Halla, koje je osnovao Prince Hall 1784. godine, i sastojalo se pretežno od Afroamerikanaca. Loža je osnovana kada su, prije Građanskog rata, Prince Hall i 14 drugih slobodnih crnaca podnijeli zahtjev za prijem u bijelu Bostonsku ložu St. John's, ali su zahtjevi odbijeni. Masonske i Velike lože općenito su isključivale Afroamerikance. Albert Pike je, u pismu svom bratu 1875. godine,  napisao: "Nisam sklon preduzimanju mjera. Preuzeo sam obveze prema bijelcima, a ne prema crncima. Ako moram prihvatiti crnce kao braću ili napustiti masonstvo, napustiti ću ga." Ostali članovi NAACP-a u Prince Hallu bili su: nacionalni predsjednik Julian Bond, terenski tajnik Medgar Wiley Evers, izvršni direktor Benjamin L. Hooks, te predsjednik i izvršni direktor Kweisi Mfume; ostali poznati masoni Prince Halla su bili: Booker T. Washington, Sugar Ray Robinson, Count Basie, Nat King Cole, Duke Ellington, Dizzy Gillespie, Paul Robeson i Lionel Hampton.

Du Bois je također bio član Sigma Pi Phi, poznato kao "Boulé", što znači "vijeće plemića". Bratstvo je osnovao Henry McKee Minton, bivši diplomant Akademije Phillips Exeter i modelirao je po uzoru na Kappa Epsilon Pi. Najelitnije tajno srednjoškolsko društvo u Americi bilo je Kappa Epsilon Pi, osnovano na Akademiji Phillips Exeter 1891. godine, te bilo kao Pripremni red Skull and Bonesa.  Značka reda bila je skupo izrađena zlatna lubanja i lovorov vijenac, sa ugrađenim biserima, rubinima i smaragdima. Exeterova grupa postala je model za sva tajna srednjoškolska društva diljem Amerike.

Među članovima Bouléa bili su: vlč. Martin Luther King; bivši predsjednik NAACP-a, Kweisi Mfume; bivši veleposlanik pri UN-u,  Ralph Bunche; bivši gradonačelnik Atlante i veleposlanik pri UN-u, Andrew Young; bivši gradonačelnik Atlante, Maynard Jackson; bivši guverner Virginije, L. Douglas Wilder; predsjednik American Expressa, Kenneth Chenault, Bobby Scott, C.O. Simpkins stariji, Ken Blackwell, glavni državni odvjetnik Sjedinjenih Država Eric Holder, Ron Brown, Vernon Jordan, teniska zvijezda Arthur Ashe, Mel Watt i John Baxter Taylor mlađi, prvi Afroamerikanac koji je osvojio olimpijsku zlatnu medalju. Sigma Pi Phi je otvorena za pripadnike svih rasa, što može pokazati njen poznati židovski član, Jack Greenberg, koji je naslijedio Thurgooda Marshalla na mjestu glavnog savjetnika NAACP-a i uključio se u slučaj Brown protiv Odbora za obrazovanje. Lawrence Otis Graham govori o organizaciji i njenom članstvu, u svojoj knjizi "Our Kind of People: Inside America’s Black Upper Class".

King je postao aktivist za građanska prava na početku svoje karijere. Predvodio je bojkot autobusa u Montgomeryju 1955. godine, i pomogao u osnivanju Konferencije južnjačkih kršćanskih vođa (SCLC) 1957. godine, koja je odigrala veliku ulogu u Pokretu za građanska prava. King je bio prvi predsjednik SCLC-a, koju je vodio do svoje smrti. SCLC je stvoren kako bi iskoristio moralni autoritet i organizacijsku moć crnačkih crkava za provođenje nenasilnih prosvjeda, u službi reforme građanskih prava. Jedna od inspiracija grupe bili su križarski ratovi evanđelista Billyja Grahama, koji se sprijateljio sa Kingom, nakon što je ovaj bio prisutan na Grahamovom križarskom ratu u New Yorku, 1957. godine. 

Mnoge ključne osobe u Pokretu za građanska prava bili su masoni. Martin Luther King stariji, otac Martina Luthera Kinga mlađeg, bio je član 23. lože u Atlanti, Georgia. Alex Haley, pisac romana "Roots" i biograf Malcolma X, bio je mason 33. stupnja u Drevnom i prihvaćenom škotskom obredu, južna jurisdikcija. Drugim riječima: to je isti red, kao i segregacionista, poput Barry Goldstonea i Strom Thurmonda. Također, mason 32. stupnja u istom redu bio je Medgar Evers, aktivist NAACP, i kojega je 1963. godine ubio Byron De La Beckwith, član Vijeća bijelih građana. Glazbenik Bob Dylan napisao je pjesmu "Only a Pawn in Their Game" (1963.) o ovm atentatu. Nina Simone je napisala i otpjevala "Mississippi Goddam". Film iz 1996. godine, "Ghosts of Mississippi", u režiji Roba Reinera, govorio je o suđenju iz 1994. godine, koje je konačno osiguralo osudu Beckwitha.

U presudi, u slučaju Brown protiv Odbora za obrazovanje, Vrhovni sud je prihvatio istraživanje crnog sociologa, Kenneth Clarka, prema kojemu segregacija stvara kompleks inferiornosti kod crne djece. Clarkovu studiju naručio je Američki židovski odbor (AJC), osnovan uz pomoć Jacoba Schiffa. Liga protiv klevete i Američki židovski kongres također su podnijeli podneske amicus curiae, u ime pokreta. U Pokretu za građanska prava bio je aktivan i rabin Heschel iz AJC-a. Hodao je ruku pod ruku sa dr. Martinom Lutherom Kingom na maršu iz Selme. 1965. godine je uručio Kingu Nagradu za judaizam i svjetski mir. King je Heschela nazivao "mojim rabinom".

Kako je izvijestio Howard Sachar, u knjizi "Povijest Židova u Americi", Židovi su činili najmanje 30% bijelih volontera koji su se vozili autobusima slobode na jug, registrirali crnce, i piketirali segregirane ustanove. Među njima je bilo i nekoliko desetaka reformističkih rabina, koji su marširali u Selmi i Birminghamu. Jedan crnački vođa u Mississippiju je procijenio kako je 1960-ih "čak 90% odvjetnika za građanska prava u Mississippiju bili Židovi". 

Kada su dvojicu mladih Židova, Michael Schwernera i Andrew Goodmana, zajedno sa mladim crnim stanovnikom Mississippija, James Cheneyjem, ubili pripadnici Klans Klana u Meridianu, Mississippi, to je izazvalo nacionalni bijes i opsežnu saveznu istragu, podnesenu pod nazivom Mississippi Burning (MIBURN), što je kasnije postao i naslov filma iz 1988. godine, u kojem glumi Kevin Costner. Sva trojica bila su povezana sa Kongresom rasne jednakosti (CORE), afroameričkom organizacijom za građanska prava koja je odigrala ključnu ulogu u Pokretu za građanska prava. Osnovana 1942. godine, njena deklarirana misija bila je "donijeti jednakost svim ljudima bez obzira na rasu, vjeroispovijest, spol, dob, invaliditet, seksualnu orijentaciju, religiju ili etničku pripadnost". Na organizaciju je utjecala Gandhijeva taktika i otpor, u obliku nenasilja. Godine 1963. organizacija je pomogla u pripremi poznatog Marša na Washington dr. Martina Luthera Kinga.

Ključni pristaša CORE-a bio je Bayard Rustin, homoseksualac, uhićen tijekom svoje rane karijere zbog javnog seksa sa bijelim muškim prostitutkama (npr. sa Augustusom Dillom, studentom W.E.B. Du Boisa i članom NAACP-a). Rustin je bio vodeći aktivist ranog Pokreta za građanska prava, pripadnik pacifističkih skupina Fellowship of Reconciliation (FOR) i War Resisters League (WRL). Kao član Komunističke partije prije 1941. godine, surađivao je sa pripadnikom Lože Prince Hall, masonom A. Philip Randolphom u pokretu Marš na Washington. Godine 1963. je Randolph bio na čelu Kraljevog marša na Washington, koji je organizirao Rustin. Predsjednik Reagan dao je izjavu o Rustinovoj smrti 1987. godine, hvaleći njegov rad za građanska prava i njegov prelazak prema neokonzervativizmu. 20. studenog 2013. godine je predsjednik Barack Obama posthumno odlikovao Rustina Predsjedničkom medaljom slobode.

George Lincoln Rockwell (u sredini), vođa Američke nacističke stranke, na sastanku Nacije islama, Washington, D.C.

Druga grana slobodnog zidarstva Prince Halla jest pseudoislamska Nacija islama (Nation of Islam), koju je osnovao Elijah Muhammad, navodna manifestacija Paracelsusovog proročanstva o Eliasu Artisti. Muhammed je isprva bio član Maurskog znanstvenog hrama, koji je 1913. godine osnovao Timothy Drew. On je stekao tisuće sljedbenika, koji su ga smatrali prorokom i poznavali ga kao plemenitog Drewa Alija. U neobjavljenom eseju, Ravanna Bey iz Maurske znanstvene akademije u Chicagu,  izvijestila je da su roditelji Drewa susreli Jamal ud Din al-Afghanija, velikog majstora slobodnog zidarstva u Egiptu (navodno je bio i član Hermetičkog bratstva u Luksoru), a prema K. Paulu Johnsonu, i jedan od "Uzašlih majstora" H.P. Blavatsky i Hajjija Sharifa, Saint-Yves d'Alveydreovog izvora za sinarhizam. Prema Bey: Afghani je posjetio Sjedinjene Države u zimu na prijelazu sa 1882. na 1883. godinu, kada je inicirao Drewove u salafizam i Braću iskrenosti (ili Ikhwan as-Safe iz 08. stoljeća). 

Jedna verzija Drewovog života, uobičajena među članovima Maurskog hrama znanosti, tvrdi da je napustio svoj dom u dobi od 16 godina i pridružio se skupini Roma, koji su ga odveli u Egipat. Druga verzija tvrdi da je završio u Egiptu, putujući kao trgovački pomorac, iako neki kažu i kao mađioničar u putujućem cirkusu. Tamo ga je inicirao posljednji svećenik drevnog kulta Visoke Magije, koji ga je odveo do Keopsove piramide, i tamo je dobio ime Sharif (Plemeniti) Abdul Ali. Prema jednoj verziji Drewove biografije, svećenik ga je vidio kao reinkarnaciju osnivača; dok ga je u drugima svećenik smatrao reinkarnacijom Isusa, Bude, Muhameda, i drugih vjerskih proroka. U Egiptu je Drewovo proročanstvo stvorilo Krug sedam Kurana. Ovo proročanstvo se možda dogodilo i u Meki, gdje ga je ovlastio kralj Abdul Aziz al Said. Godine 1912. ili 1913., održao je skupštinu kojoj je naređeno osnovati religiju "za uzdizanje palog čovječanstva". Posebno za "izgubljeno-pronađenu naciju" američkih crnaca, koji su zapravo Mauri. Nakon toga je osnovao Kanaanski hram u Newarku, New Jersey, prije nego što se preselio u Chicago.

Plemeniti Drew Ali i Maurski znanstveni hram Amerike.

Drewov Krug sedam Kurana spominje Marcusa Garveyja kao "preteču" Plemenitog Drew Alija, a neki kažu da je bio rođak Drew Alija, baš kao što je Ivan Krstitelj bio Isusov rođak. 'Krug sedam Kurana' bio je uvelike plagiran iz rozenkrojcerskog teksta 'Tebi dajem' (1925.), te djela Eve S. i Levija Dowlinga, 'Akvarijansko evanđelje Isusa Krista' (1909.). Dowling je rekao kako je prepisao tekst knjige iz akaških zapisa, preko Visel, "božice Mudrosti ili Svetog Daha". Njegovo Evanđelje tvrdi da je Isus studirao sa  brahmanima i mudracima budizma, kao i sa perzijskim mudracima, te je propovijedao Atenjanima prije nego što se pridružio egipatskom svećeništvu Heliopola.

Elijah Mohammed je bio podučavan od strane misterioznog člana Maurskog hrama znanosti, Arapa imena Wallace Fard Muhammed, koji je za sebe tvrdio da je Bog. Fard, vjerojatno rođen na Novom Zelandu, od muškarca iz onoga što će kasnije postati Pakistan i Engleskinje, stigao je u Chicago, nakon što je ilegalno ušao u Sjedinjene Države 1913. godine. Pridružio se Teozofskom društvu San Francisca, UNIA-i Marcusa Garveyja, a u Chicagu i Maurskom hramu znanosti. Fardova religija bila je mješavina islama, doktrine Jehovinih svjedoka, gnosticizma, ufologije, heretičkih kršćanskih učenja, i slobodnog zidarstva Prince Halla. U osnovi, on postavlja povijest okultizma unatrag, gdje su "Sinovi Božji" ili Nefili Bog, dok su čovjek i njegovo vijeće, u "Šambali", eksplicitno povezani sa "Velikim bijelim bratstvom" Blavatske.

Prema FBI-ju, Fard je imao čak 27 različitih pseudonima, i bio je sitni kriminalac. Fardove aktivnosti postale su poznate široj javnosti nakon velikog skandala sa navodnim ritualnim ubojstvom, 1932. godine, koje je navodno počinio jedan od njegovih ranih sljedbenika, Robert Karriem. Karriem je citirao iz Fardove knjižice, "Tajni rituali izgubljene nacije islama": "Nevjernik mora biti izboden kroz srce." On je detektivima otvoreno rekao kako namjerava počiniti još ubojstava, jer su ubojstva "žrtva". Nazvao je Farda "bogom islama" i rekao istražiteljima: "Morao sam nekoga ubiti. Nisam se mogao odreći svojih bogova." Kada je Fard intervjuiran, rekao je detektivima: "Ja sam Vrhovni Vladar Svemira", što je rezultiralo time da je smješten u luđačku košulju i obloženu ćeliju radi psihijatrijskog pregleda.

Prema bivšem vođi Malcolmu X, Nacija islama je bila financirana od H.L. Hunta. 15. veljače 1965. godine, samo šest dana prije nego što je upucan na istom mjestu, Malcolm X je sa žaljenjem priznao da je osobno vodio pregovore sa KKK, temeljem njihove međusobne predanosti segregaciji. Kako je Malcolm izvijestio: kada je nekoliko članova Nacije islama bilo u problemima sa policijom u Munroeu u Louisiani, kontaktirali bi Jamesa Venablea, odvjetnika Ku Klux Klana. Prema Malcolmu, slični dogovori postignuti su i sa Američkom nacističkom strankom Lincolna Rockwella, koji je bio u redovitoj korespondenciji sa osnivačem Nacije islama, Elijahom Muhammadom. John Ali je dogovorio da se Rockwell obrati okupljenima na godišnjoj konvenciji povodom Dana Spasitelja, 1962. godine, u Međunarodnom amfiteatru u Chicagu, gdje je izjavio: "Elijah Muhammad je za takozvanog crnca ono što je Adolph Hitler bio za njemački narod. On je najmoćniji crnac u zemlji. Heil Hitler." Govoreći o Huntovom sudjelovanju u Naciji islama, Malcolm X je primijetio: "I nikada u životu nisam vidio čovjeka uplašenijeg od Elijah Muhammada kada je John F. Kennedy ubijen." Od tada, Nacija islama, pod svojim sadašnjim vođom, bivšim pjevačem Calypsa, Louisom Farrakhanom, otvoreno je usvojila učenja Scijentološke crkve.

Nakon potpisivanja Zakona o građanskim pravima, mason škotskog obreda 33. stupnja, Strom Thurmond, bio je jedan od prvih koji je prebjegao Republikanskoj stranci, što je navelo mnoge druge južnjačke demokrate glasati na nacionalnoj razini za predsjedničku kampanju Barryja Goldwatera, iste godine. Unatoč uvjerljivom porazu na predsjedničkim izborima, 1964. godine, Barry Goldwater je bio političar kojem se najčešće pripisuje poticanje ponovnog oživljavanja američkog konzervativnog političkog pokreta 1960-ih, poznato kao prva Nova desnica. Kako je izvijestio Russ Bellant, početkom 1960-ih ultradesnica je planirala Goldwaterovu predsjedničku kampanju u suradnji s ASC-om i nekoliko krajnje desničarskih skupina, uključujući Društvo Johna Bircha i neonacistički Liberty Lobby.

Godina 1963. i 1964., William F. Buckley Jr., Malteški vitez i član 'Skull and Bones', iskoristio je National Review kao forum za mobilizaciju podrške Goldwateru. Prema Alvinu Felzenbergu: National Review funkcionirao je kao Goldwaterovo "neslužbeno sjedište i uredništvo politike". Buckleyjev uspon dogodio se u vrijeme sve veće polarizacije između liberala i konzervativaca. Kao što je predvidio konzervativni aktivist, M. Stanton Evans: "Povjesničari bi mogli zabilježiti desetljeće 1960-ih kao eru u kojoj je konzervativizam, kao održiva politička snaga, konačno došao na svoje." 

Goldwaterov stav privukao je bijele južnjačke demokrate i bio je prvi republikanski predsjednički kandidat, od Rekonstrukcije, koji je osvojio elektorske glasove država dubokog juga. Iako Goldwaterova kampanja nije uspjela svrgnuti aktualnog predsjednika Lyndona B. Johnsona, pretrpjevši pritom jedan od najgorih političkih poraza u američkoj povijesti, potaknula je stvaranje novog političkog pokreta. U sljedećim godinama, rastući konzervativizam Republikanske stranke, u usporedbi sa liberalizmom Demokratske stranke - doveo je do toga da sve veći broj konzervativnih bijelih demokrata na Jugu glasa za republikance. Goldwater, koji je također bio slobodni zidar, bio je prvi etnički židovski kandidat kojeg je za predsjednika nominirala velika američka stranka. Goldwater je postao poznat 1950-ih i 1960-ih, zalagao se za intervencionističku vanjsku politiku u borbi protiv međunarodnog komunizma. Glasao je protiv osude senatora Josepha McCarthyja 1954. godine.

Godine 1964., uz financijsku potporu glavnog podupiratelja National Review, Rogera Millikena, Goldwater se borio i pobijedio u utrci sa više kandidata za predsjedničku nominaciju Republikanske stranke. Njegov glavni suparnik bio je guverner New Yorka, Nelson Rockefeller. U vrijeme Goldwaterove predsjedničke kandidature, Republikanska stranka bila je podijeljena na konzervativno krilo (sa sjedištima na zapadu i jugu), te umjereno i liberalno krilo (sa sjedištima na sjeveroistoku). Ponekad nazivani Rockefellerovim  republikancima su bili članovi Republikanske stranke od 1930-ih do 1970-ih, koji su imali umjerene do liberalne stavove o domaćim pitanjima, slične onima Nelsona Rockefellera.

Goldwaterova kampanja je preuzela političke ideale koje su do tada promovirale samo marginalne skupine, poput Društva Johna Bircha, i uvela ih u glavni politički diskurs. Iako nije odobravao Welcha i njegove nepromišljene izjave, Goldwater je oklijevao osuditi JBS, nazivajući ih "tipom ljudi koji su nam potrebni u politici" i proglasio Bircherove jednim od "najboljih ljudi" u svojoj zajednici.

Goldwater nije bio segregacionist. Borio se za integraciju u Nacionalnoj gardi i školama Arizone, pa se čak pridružio lokalnom ogranku NAACP-a. I Goldwater i Milliken znali su da će podrška južnjačkih konzervativaca biti ključna za stvaranje nacionalnog konzervativnog pokreta. Iako je Goldwater podržavao sve prethodne savezne zakone o građanskim pravima, odlučio se usprotiviti Zakonu o građanskim pravima iz 1964. godine. Mnogi demokrati, koji su se zalagali za prava u državama, bili su privučeni njegovom predsjedničkom kampanjom. Goldwater je tvrdio da je zakon miješanje savezne vlade u poslove država; i kao drugo, da se zakon miješa u prava privatnih osoba da posluju ili ne posluju sa kim god žele, čak i ako je taj izbor temeljen na rasnoj diskriminaciji.

Ključni faktor u ovoj kampanji je bio Buckleyjev 'National Review'. Kao što je naznačio Joseph E. Lowndes, u knjizi "From the New Deal to the New Right": "Jedan od ključnih ciljeva časopisa, koji nije raspravljan u povijesnim prikazima moderne desnice, jest pokušaj povezivanja južnjačke opozicije desegregaciji, sa njihovom novonastalom modernom konzervativnom agendom. Ta je agenda bila povezati Pokret za građanska prava sa vladinim zadiranjem u razmišljanje New Deala." U prvom mjesecu objavljivanja, 1955. godine, National Review je počeo graditi argumentaciju da je borba protiv građanskih prava ključna za konzervativni pokret. Urednici National Reviewa smatrali su da bi pitanje prava država moglo pomoći u izbjegavanju izravne rasprave o rasi, i time pomoći u oblikovanju drugih političkih pitanja koja su bila važna sjevernim konzervativcima.

U uvodniku napisanom za National Review, "Zašto Jug mora prevladati", Buckley je čvrsto podržao bijelu supremaciju:

"Središnje pitanje koje se postavlja jest ima li bijela zajednica na Jugu pravo poduzeti mjere koje su potrebne za političku i kulturnu pobjedu u područjima u kojima brojčano ne dominira. Otrežnjujući odgovor je Da, jer je, za sada, to napredna rasa. Pitanje, što se tiče bijele zajednice, jest jesu li zahtjevi civilizacije važniji od onih o općem pravu glasa. National Review vjeruje da su premise Juga ispravne. Ako većina želi ono što je društveno atavističko, onda bi osujećivanje većine moglo biti, iako nedemokratski, prosvijećeno."

Milliken se preselio u Južnu Karolinu 1953. i postao sastavni dio uspona Republikanske stranke na Jugu. On i Gregory Shorey, predsjednik državne Republikanske stranke, koordinirali su nominaciju Goldwatera za republikansku delegaciju Južne Karoline 1960. godine. "Milliken je", objašnjava Jonathan Katz, "prešao u čvrsto demokratski Dixie i pretvorio ga u bastion republikanizma". Milliken je izgradio Republikansku stranku Južne Karoline u nacionalnu snagu, uvjerivši Strom Thurmonda neka prijeđe u Republikansku stranku.

Roger Milliken, Clarence Manion, i još jedan konzervativni, segregacionisti, protusindikalni industrijalac, Gregory Shorey, krenuli su u pripremu Goldwatera za predsjednika. Nagovorili Buckleyjevog šogora, Brenta Bozella, neka napiše knjigu "Savjest konzervativca" (1960.) za Goldwatera, u kojoj je naglasio njegovu podršku pravima država, te protivljenje građanskim pravima i širenju komunizma diljem svijeta. Bozell i Buckley bili su članovi debatnog tima Yalea. Bili su koautori kontroverzne knjige "McCarthy i njegovi neprijatelji", iz 1955. godine. Bozell je pisac govora za Goldwatera tijekom 1950-ih, i bio je upoznat sa mnogim njegovim idealima. Goldwaterova knjiga inspirirala je konzervativce u usponu neka samo nastave čitati Ayn Rand, Miltona Friedmana, Ludwiga von Misesa, F.A. Hayeka i mnoge druge. U knjizi "Savjest konzervativca", Goldwater je napisao:

"Nemam puno interesa za pojednostavljenje vlade ili za njeno povećanje učinkovitosti, jer mislim smanjiti njenu veličinu. Ne obvezujem se promicati blagostanje, jer namjeravam proširiti slobodu. Moj cilj nije donositi zakone, već ih ukinuti. Nije cilj uvesti nove programe, već ukinuti stare koji krše Ustav ili nisu ispunili svoju svrhu ili ljudima nameću neopravdani financijski teret. Neću pokušavati otkriti je li zakonodavstvo "potrebno", prije nego što prvo utvrdim je li ustavno dopušteno. Ako me kasnije napadnu zbog zanemarivanja "interesa" mojih birača, odgovoriti ću im da sam obaviješten da je njihov glavni interes sloboda i da u tom cilju činim najbolje što mogu." 

Manion, dekan Pravnog fakulteta Notre Dame 1940-ih, bio je vodeći konzervativac koji se javno protivio komunizmu. Kao doživotni demokrat, u ranoj fazi bio je veliki pristaša Roosevelta i New Deala, čak je 1939. godine napisao knjigu u kojoj je podržao tu agendu. No, kada se Roosevelt počeo kretati prema intervencionističkoj politici, Manion se pridružio 'Odboru Amerika na prvom mjestu' i počeo se boriti protiv intervencionizma i velike vlade. Manion je također bio u izvršnom odboru Društva John Birch. Godine 1957. je Manion izrazio podršku Goldwateru gostovanjem u popularnoj radijskoj emisiji. Među ostalim gostima u emisiji bili su general Douglas MacArthur, Jesse Helms, Strom Thurmond, Harry Byrd stariji, Henry Regnery i Stan Evans, svi ključni igrači u usponu konzervativnog pokreta. Manion je osnovao izdavačku kuću Victor Publishing Company da bi tiskao Goldwaterovu knjigu.

Goldwater je uznemirio čak i neke od svojih kolega pristaša svojim nepokolebljivim fiskalnim konzervativizmom i militantnim antikomunizmom. Mnogi tradicionalni republikanci smatrali su ga previše desničarskim, i tako nije dobio većinu potrebnu za pobjedu na nacionalnim izborima. Ipak, Goldwater je osvojio nominaciju, dobivši čvrstu podršku južnih republikanaca. Novinar John Adams je rekao: "Umjesto da se ustručava kritičara koji ga optužuju za ekstremizam, Goldwater im se izravno suprotstavio u svom govoru prihvaćanja nominacije na Republikanskoj konvenciji 1964. godine". Tada je izgovorio svoju najpoznatiju frazu - citat Cicerona: "Podsjetio bih vas da ekstremizam u obrani slobode nije porok. I dopustite mi da vas također podsjetim da umjerenost u potrazi za pravdom nije vrlina."

Zahvaljujući prijateljstvu sa Billom Baroodyjem, predsjednikom Američkog poduzetničkog instituta i pouzdanim savjetnikom Goldwatera, Milton Friedman postaje ekonomskim savjetnikom Goldwaterove kampanje. Goldwater je odabrao kabinet za kojeg je trebao postati predsjednik, a koji je uključivao: Richarda M. Nixona kao državnog tajnika, Clare Boothe Luce kao ministricu zdravstva i obrazovanja, njegovog glavnog ekonomskog savjetnika Miltona Friedmana kao ministra financija, Roya Cohna kao državnog odvjetnika, i Williama F. Buckleyja kao ministra obrane.

Bivši američki senator, Prescott Bush, umjereni republikanac iz Connecticuta, bio je Goldwaterov prijatelj i podržavao ga je u kampanji za opće izbore. Bushov sin, George H.W. Bush (tada se kandidirao za Senat iz Teksasa protiv demokrata Ralpha Yarborougha), također je bio snažan Goldwaterov pristaša u kampanji za nominaciju i u kampanji za opće izbore. Konzervativna aktivistica, Phyllis Schlafly, kasnije poznata po svojoj borbi protiv Amandmana o jednakim pravima, prvi put je postala poznata po pisanju knjige u korist Goldwatera, "Izbor, a ne odjek", u kojoj napada umjereni republikanski establišment.

Iako je Johnson na kraju osvojio nominaciju za predsjedničkog kandidata Demokratske stranke 1964. godine, također se suočio sa značajnim izazovom unutar vlastite stranke od strane segregacionističkog guvernera Alabame, Georgea Wallacea, koji je iznenađujuće dobro prošao na predizborima. Poput Goldwatera, Wallace je bio mason. Gary Allen, autor knjige "Nitko se ne usuđuje to nazvati zavjerom" i pisac govora za Wallacea, čija je kampanja protiv integracije galvanizirala veliki dio američkih krajnje desničarskih i bijelih supremacističkih skupina. George Corley Wallace Jr. je bio američki političar i 45. guverner Alabame, i služio četiri nekonsekutivna mandata, između 1963. i 1987. godine. Wallace ima treći najduži guvernerski mandat u povijesti SAD-a. Bio je predsjednički kandidat na četiri uzastopna izbora, gdje se borio za nominaciju Demokratske stranke 1964., 1972. i 1976., te je bio kandidat Američke neovisne stranke 1968. godine. 

Prema Danu T. Carteru, profesoru povijesti na Sveučilištu Emory u Atlanti: "George Wallace postavio je temelje za dominaciju Republikanske stranke u američkom društvu, manipuliranjem rasnim i društvenim pitanjima 1960-ih i 1970-ih. Bio je vrhunski učitelj, a Richard Nixon i republikansko vodstvo, koje je uslijedilo, bili su njegovi učenici." Nakon četiri neuspješne kandidature za predsjednika SAD-a, zaradio je titulu "najutjecajnijeg gubitnika" u američkoj politici 20. stoljeća. Wallace je ostao zapamćen po svojim južnjačkim neodiksijekratskim i pro-segregacijskim stavovima "Jim Crowa" tijekom Pokreta za građanska prava. Njegovim vlastitim riječima: "Predsjednik (John F. Kennedy) želi da predamo ovu državu Martinu Lutheru Kingu i njegovoj skupini prokomunista koji su pokrenuli ove demonstracije." 

Wallaceov kontakt sa rasistima je uključivao savez sa bijelo-suprematističkom i antisemitskom Strankom nacionalnih prava (NSRP), američkom nacionalističkom strankom, koja je imala manju ulogu u politici Sjedinjenih Država. Unatoč tome, Wallace je bilo židovsko prezime, usvojeno u 19. i 20. stoljeću kao amerikanizirani oblik raznih aškenaskih židovskih prezimena, npr. Wallach.  Obraćajući se Hebrejskom udruženju Velikog Miamija, Wallace je rekao da ima židovskog ujaka i židovskog rođaka u prvom koljenu. Rekao je da je, kada se 1968. godine kandidirao za predsjednika, "svih pet Židova u zakonodavnom tijelu Alabame svi su  lobirali za mene." Unatoč uočenom antisemitizmu svojih pristaša, Wallace je izbjegavao izgovoriti negativnu riječ o Židovima tijekom kampanje. Dan T. Carter, autor knjige "Politika bijesa", napisao je da su "neki od [Wallaceovih] najboljih prijatelja u Montgomeryju bili Židovi", i obzirom na sve manju toleranciju prema antižidovskim sumnjama u Americi, "Wallace je znao da će antisemitske izjave uništiti njegovu kampanju." 

Godine 1958. se Wallace kandidirao na demokratskim predizborima za guvernera Alabame. Wallaceov glavni protivnik bio je državni odvjetnik, John Malcolm Patterson, koji se kandidirao uz podršku KKK, protiv kojih je Wallace govorio, što mu je osiguralo podršku NAACP-a. Međutim, nakon što je izgubio izbore, Wallace, koji se do tada pridržavao progresivne politike i nije se protivio segregaciji, odlučio je iskoristiti rasističke osjećaje da bi unaprijedio svoju političku karijeru. Njegov pomoćnik, Seymore Trammell,  prisjetio se Wallaceovih riječi: "Seymore, znaš li zašto sam izgubio utrku za guvernera?... Nadmašio me John Patterson. I reći ću ti ovdje i sada, nikada više neću biti nadmašen." 

A kada se konačno ponovno kandidirao za guvernera, 1962. godine, Wallace se zalagao za antisegregacijsku platformu i pobijedio rekordnom većinom. Jedan od Wallaceovih pristaša, koji je bio užasnut ovom transformacijom, zamolio ga je neka objasni zašto je to učinio. Wallace je odgovorio: "Znate, pokušao sam pričati o dobrim cestama, i dobrim školama, i svim tim stvarima koje su bile dio moje karijere, a nitko me nije slušao. A onda sam počeo pričati o crncima, a oni su lupili po podu." Prema autoru Ricku Braggu: "Dio svijeta u kojem sam odrastao dugo je čekao prvaka. A Wallace ih je udario baš kada su bili najviše ljuti. Udario ih je u vrijeme kada su tražili nekoga tko će ih voditi." Wallace je potaknuo rasističko protivljenje segregaciji, stojeći ispred ulaza Sveučilišta u Alabami u pokušaju zaustavljanja upisa crnih studenata. No, najozloglašenije je bilo raspoređivanja državnih policajaca, koji su brutalno pretukli nenasilne prosvjednike za slobodu, u Selmi na "Krvavu nedjelju", 07. ožujka 1965. godine. 

Razlog Wallaceovog uspjeha bio je utjecaj Klana u Alabami. Ključna figura u Wallaceovoj obnovljenoj kampanji bio je Asa Earl Carter, vođa KKK iz 1950-ih, pisac segregacijskih govora i kasnije western romanopisac, koji se kasnije kandidirao na demokratskim predizborima za guvernera Alabame na segregacijskoj listi. Upravo je Carter bio suautor Wallaceove poznate pro-segregacijske rečenice iz njegovog inauguracijskog govora 1963. godine: "U ime najvećih ljudi koji su ikada kročili ovom zemljom, povlačim crtu u prašini i bacam rukavicu pred noge tiranije i kažem segregacija sada, segregacija sutra, segregacija zauvijek." Prema Trammellu: Carter je bio "čovjek koji je imao veze dobre veze sa podzemljem, moglo bi se reći. Bio je naš posrednik, između guvernera i Ku Klux Klana. Mogao je te ljude ušutkati ili ih je mogao jako uznemiriti." 

Carter je osnovao Građansko vijeće Sjeverne Alabame (NACC), neovisni ogranak pokreta Bijelo građansko vijeće. Bio je jedan od najozloglašenijih rasista u državi Alabami, sa dugom povijesti nasilja. Skupina njegovih sljedbenika nasumično je kastrirala crnca i napala pjevača Nata King Colea na pozornici. Četvorica od šestero uključenih osuđena su za nasilje i osuđena na dvadeset godina zatvora, ali im je 1963. godine odbor za uvjetni otpust (koji je imenovao Wallace) preinačio kazne. Godine 1958. Carter je napustio svoju Klan skupinu koju je osnovao, nakon što je upucao dva člana u sporu oko financija. Zajedno sa Johnom Kasperom, bijelim supremacistom iz New Jerseyja, izvršnim tajnikom Vijeća bijelih građana Seaboarda, Carter je bio agent-provokator u poticanju demonstracija protiv desegregacije u srednjoj školi Clinton 1956. godine. Kasper je postao odani obožavatelj Ezre Pounda i dopisivao se sa njim kao student.

Clintonova kriza desegregacije bila je niz događaja, od 1947. do 1958. godine, koji su događaje za građanska prava u Clintonu, sjedištu okruga Anderson, postavili na nacionalnu pozornicu kao jednu od ključnih točaka modernog pokreta za građanska prava. Godine 1950. su Afroamerikanci iz Clintona počeli osporavati pitanja obrazovanja crnaca na saveznim sudovima. Lokalne građane zastupala je moćna skupina odvjetnika NAACP-a: Z. Alexander Looby i Avon N. Williams iz Nashvillea, koji će kasnije steći slavu svojom ulogom u borbi za građanska prava u Nashvilleu, i studentskom pokretu krajem 1950-ih i početkom 1960-ih. No, najvažnija je bila uloga Thurgooda Marshalla, čije je sudjelovanje signaliziralo neka NAACP gleda na slučaj iz Clintona kao nacionalni. Situacija je kulminirala kada je, u siječnju 1956. godine, savezni sudac Taylor naredio školskom odboru neka ukine segregaciju do jesenskog polugodišta te iste godine. 

Tijekom ljeta 1956. godine nije bilo javnih iskaza ogorčenja ili pokušaja zaustavljanja procesa, i prvih nekoliko dana integracije bilo je prijateljsko. Međutim, izbila je kriza koja je postala nacionalna vijest kada je Kasper poticao prijetnje, nasilje i uznemirio velike mase. Sudac Taylor naredio je Kasperovo uhićenje, akcija koja je bila prva u provedbi odluke Brown protiv Odbora za obrazovanje. Asa Carter predvodio je prosvjede sve dok nisu izbili neredi velikih razmjera, koji su završili tek kada je pozvana Nacionalna garda, još jedan prvi put u pokretu za građanska prava.

Godinama kasnije, Carter je sebe ponovno izmislio kao svojevrsni New Age guru, pod pseudonimom navodnog Cherokee pisca, Forresta Cartera, nazvanog tako po Nathanu Bedfordu Forrestu, osnivaču Klana. Napisao je "Pobunjeni odmetnik: Josey Wales" i "Obrazovanje malog drveta", bestseler, nagrađivanu knjigu koja se prodavala kao memoari, ali se ispostavilo da je fikcija. Kako je objasnio Joseph E. Lowndes: "Odmetnik Josey Wales. Metaforički povezujući anti-vijetnamski ratni sentiment, ljutnju zbog zlouporabe moći FBI-a i pitanja prava Indijanaca sa obranom bijelog Juga, film predstavlja kulturno snažan argument za reakciju protiv liberalne države." 

Wallace je bio široko sumnjičen da je odustao od predsjedničke utrke 1964. godine zato da bi podržao Barryja Goldwatera. Čak i prije njegove nominacije, H.L. Hunt je nazvao Wallacea iz San Francisca i pozvao ga beka odustane od utrke. Hunt, koji je podržavao Wallaceove ultrakonzervativne stavove, sastao se sa njim tri puta te godine. James D. Martin, trgovac naftom iz Gadsdena u Alabami i republikanski vođa, raspravljao je o problemima Wallaceove kandidature sa Goldwaterovim osobljem prije i tijekom republikanske konvencije. Martin se također rekao: "Imam osjećaj da on [Wallace] utječe na Goldwaterovo razmišljanje i da senator Goldwater utječe na razmišljanje guvernera Wallacea." 

Kada je Wallace, 19. srpnja, u emisiji "Face of the Nation" na CBS-u, objavio svoje povlačenje, rekao je da je "konzervirao" obje nacionalne stranke, i tako uspio u svojoj misiji. Većina istaknutih bijelaca, koji su možda bili skloni podržati Wallacea, već su se pridružili Republikanskoj stranci. Oni koji su ostali, uključujući dužnosnike Građanskog vijeća, prešli su na stranu Goldwatera, nakon njegove nominacije. "Ne radi se o tome da se slažemo sa pojedincem", objasnio je Robert M. Shelton iz Tuscaloose u Alabami, Imperialni Čarobnjak iz Ujedinjenih Klanova Amerike, Vitezovi Ku Klux Klana. "Slažemo se sa načelima koja je Republikanska stranka usvojila u svojoj platformi." "Izgleda da će svi Amerikanci podržati Goldwatera", rekao je Calvin F. Craig iz Atlante, Veliki Zmaj Georgijskog Kraljevstva Ujedinjenog Klana, koji je bio kandidat za Senat države. "Johnsonove ruke su toliko krvave da ih više ne može javno držati." Craig i neki drugi bivši Wallaceovi pristaše tvrde da je njegov nastup na demokratskim predsjedničkim preferencijalnim izborima u Wisconsinu, Indiani i Marylandu, pomogao Goldwateru osvojiti republikansku nominaciju. Impresionirao je republikance opsegom reakcije bijelaca na pitanje građanskih prava. "Da nije bilo Georgea Wallacea, Goldwater bi danas bio politički mrtva patka", tvrdio je g. Craig.

Wallace se ponovno kandidirao za predsjednika na izborima 1968. godine, ali kao kandidat Američke neovisne stranke (AIP), uz financijsku potporu sina i nasljednika H.L. Hunta, Nelsona Bunkera Hunta, koji je bio član Vijeća Društva John Birch. AIP je bio spoj elemenata Ku Klux Klana i Društva John Birch.