6. Politički pokreti između i nakon svjetskih ratova

Dixiekrati 

Moderni uspon Donalda Trumpa je signal kipućih ogorčenosti koje i dalje definiraju američki Jug, a koje je moderna Republikanska stranka iskoristila u onome što se naziva Južnjačkom strategijom. Jug je posebno ranjiv na iskorištavanje od strane ciničnih voditelja kampanja, jer oni prepoznaju njegov značaj kao glasačkog bloka, a koji se relativno lako može mobilizirati iskorištavanjem rasnih netrpeljivosti. Jug je daleko najveća regija u Sjedinjenim Državama po broju stanovnika, predstavlja 38% ukupnog stanovništva, u usporedbi sa 17.3% na sjeveroistoku, 20.9% na Srednjem zapadu i 23.8% na Zapadu.

Prema Samuelu DuBoisu Cooku: "1950-te su iznjedrile ozbiljan republikanski napor u napadu i osvajanju DixieLanda, i  uspostavljanju dvostranačkog sustava. Doista, porast republikanizma jest najrevolucionarniji val u drami južnjačke politike, od pojave populizma." Kao što je naznačio Joseph E. Lowndes, autor knjige "Od New Deala do Nove desnice": "Za razliku od republikanskog osvajanja bijelog Juga, bolje možemo govoriti o južnjačkom osvajanju Republikanske stranke." Martin Durham objašnjava u knjizi "Bijeli bijes: Ekstremna desnica i američka politika": "1950-te su bile ključni trenutak za američku ekstremnu desnicu. Brownova odluka bila je ključna za oživljavanje Ku Klux Klana, dok su se potom Liberty Lobby, zatim Stranka za prava nacionalnih država (NSRP), a zatim Američka nacistička stranka, pojavile kao ključne organizacije." 

Stara podjela u Sjedinjenim Državama, duž linije Mason-Dixon, oživljena je 1948. godine, kada je Demokratska nacionalna konvencija (1948.) odobrila snažnu politiku građanskih prava, unatoč snažnom protivljenju južnih delegata. Južni demokrati odvojili su se od glavnog dijela stranke i osnovali Demokratsku stranku za prava država, poznatu kao Dixiekrati, započevši raskol koji će dovesti do masovnog odlaska južnih političara u Republikansku stranku, čvrsto mijenjajući prirodu američke politike.

Povijesni korijeni pokreta Dixiekrat nalaze se duboko u američkoj povijesti, u "pravima država" i rasizmu predratnog Juga, te političkoj filozofiji Johna Calhouna, osnivača Vitezova Zlatnog kruga (prethodnik Ku Klux Klana). Građanski rat i Rekonstrukcija učvrstili su te filozofije na Jugu, a regija je nakon Rekonstrukcije postala jednostranački "Čvrsti Jug". Od 1880. do 1924. godine, uz vrlo malo iznimaka, južne i granične države pouzdano su glasale za demokratskog predsjednika. Lokalnim i državnim dužnostima su također dominirali demokrati. 

Iako je Zakon o građanskim pravima iz 1875. godine, zabranjivao diskriminaciju u javnim prostorima, Vrhovni sud je, 1896. godine, u značajnom slučaju Plessy protiv Fergusona, presudio da su rasno segregirani javni objekti poput škola, parkova i javnog prijevoza - zakonski dopušteni - sve dok su jednake kvalitete. Doktrina "odvojeno, ali jednako" je legalizirala segregaciju u školama. Zakon je imao mali učinak. Odluka Vrhovnog suda, iz 1883. godine, presudila je da je zakon u nekim aspektima neustavan, rekavši da Kongresu nije dana kontrola nad privatnim osobama ili korporacijama. Budući su bijeli južnjački demokrati formirali čvrsti glasački blok u Kongresu i zbog prevelike moći zadržavanja mjesta raspoređenih za ukupno stanovništvo Juga (iako su stotine tisuća bile lišene prava glasa) - Kongres nije donio drugi zakon o građanskim pravima sve do 1957. godine. 

New Deal je, u početku, doveo do političkog prestrojavanja u Sjedinjenim Državama. Demokratska stranka je imala većinu, tj. sedam od devet predsjedničkih mandata od 1933. do 1969. godine. Njihova je baza ležala u liberalnim idejama, Jugu, tradicionalnim demokratima, industriji velikih gradova, novoosnaženim sindikatima i etničkim manjinama. Republikanci su bili podijeljeni:  konzervativci su se protivili cijelom New Dealu kao navodnom neprijatelju poslovanja i rasta; dok su liberali prihvaćali dio New Deala i obećavali da će ga učiniti učinkovitijim. Prestrojavanje se kristaliziralo u koaliciju New Deal i dominiralo je većinom predsjedničkih izbora tijekom 1960-ih. Suprotstavljena, konzervativna koalicija, uglavnom je kontrolirala Kongres, od 1939. do 1964. godine - sve do pojave Goldwaterove kampanje.

Koalicija New Deal je konačno je slomljena dolaskom dixiekrata, koji su pokrenuli val konzervativnog radikalizma. Pitanja rasne nepravde su se vratila u politički plan 1940-ih, počevši sa pokretom Marš na Washington, A. Philipa Randolpha, 1941. godine, koji je rezultirao Rooseveltovom Izvršnom naredbom 8802 (1941.) o osnivanju Odbora za poštene prakse zapošljavanja (FEPC) i zabrani diskriminacije pri zapošljavanju od strane obrambenih izvođača radova. Objavljivanje djela Gunnara Myrdala "Američka dilema" (1944.) razotkrilo je američki rasizam kao međunarodnu sramotu, te je prisililo vodeće političke i intelektualne vođe da se konačno pozabave rasnim pitanjima.

Monopol, koji je Demokratska stranka držala nad većim dijelom Juga, prvi je put pokazao znakove raspada kada je, pod Trumanom 1948. godine, Demokratska nacionalna konvencija odobrila progresivnu platformu za građanska prava, unatoč snažnom protivljenju južnjačkih delegata. Vođe stranaka iz Mississippija, Alabame i Južne Karoline su se sastali u Birminghamu u Alabami, i osnovali Demokratsku stranku za državna prava, poznato i kao "Dixiecrats", nominirali su Strom Thurmonda za predsjednika i guvernera Mississipija, Fielding Wrighta za potpredsjednika, te su izdali "Deklaraciju o načelima", gdje su izrazili  svoje protivljenje "ukidanju segregacije, ukidanju zakona o miješanju brakova, kontroli privatnog zapošljavanja od strane saveznih birokrata, što je zahtijevao pogrešno nazvani program građanskih prava". Thurmond je, na sastanku u Birminghamu,  izjavio: "U vojsci nema dovoljno vojnika koji bi prisilili južnjake da ukinu segregaciju i prime crnačku rasu u naša kazališta, u naše bazene, u škole, i u naše domove." 

Prema Jeffu ​​Sharletu: Thurmond, mason škotskog obreda 33. stupnja, bio je jedan od najdugovječnijih suradnika Obitelji. On je za vodstvo Obitelji izrađivao "povjerljiva" izvješća o zakonodavstvu, neko vrijeme je predsjedavao tjednim sastancima Senata Obitelji, a senatori Dixiecrat Herman Talmadge iz Georgije i Absalom Willis Robertson iz Virginije (otac Pata Robertsona), su bili  članovi iza kulisa odbora organizacije.

Glavna točka Demokratske stranke za prava država bila je održavanje segregacije i zakona Jima Crowa. U nastojanju da dopre do ne-južnih republikanskih članova Konzervativne koalicije, stvorene 1930-ih da bi se suprotstavila Rooseveltovom New Dealu, Thurmondova retorika kampanje uglavnom se usredotočila na prava država i ograničenu vladu. "Prava država" su političke ovlasti koje su rezervirane za državne vlade, ali ne za saveznu vladu. Tijekom tog razdoblja, nekoliko republikanskih kandidata izrazilo je podršku pravima država, što je obrnuto od stava koji su južne države imale prije Građanskog rata. Neki politički analitičari tvrde da se taj izraz koristio kao kodna riječ za predstavljanje protivljenja saveznoj provedbi građanskih prava za crnce i saveznoj intervenciji u njihovo ime. "Dixiekrati" su uspjeli pobijediti u mnogim južnim državama, ali su se kao stranka raspali ubrzo nakon izbora 1948. godine.

Vrhovni sud Sjedinjenih Država proglasio je segregaciju javnih škola neustavnom 1954. godine, u slučaju Brown protiv Odbora za obrazovanje. Sjedinjene Države i Sovjetski Savez bili su tada na vrhuncu Hladnog rata, a američki dužnosnici, uključujući suce Vrhovnog suda, bili su svjesni štete koju su segregacija i rasizam nanijeli međunarodnom imidžu Amerike. Vrhovni sudac, Earl Warren, kojega je predsjednik Eisenhower nominirao za Vrhovni sud, proglasio je: "Naš se američki sustav, kao i svi ostali, sudi i kod kuće i u inozemstvu... stupanj u kojem održavamo duh našeg ustava sa njegovom Poveljom o pravima, dugoročno će više učiniti da bude i siguran i predmet obožavanja, nego broj hidrogenskih bombi koje gomilamo." Britanski odvjetnik i parlamentarac, Anthony Lester, napisao je: "Iako mišljenje Suda u predmetu Brown nije spomenulo ova razmatranja vanjske politike, nema sumnje da su ona značajno utjecala na odluku." 

U nekim državama, provedba odluke trajala je godinama. Kako su pokret i ukidanje zakona Jima Crowa, 1950-ih i 1960-ih,  produbili rasne napetosti u većem dijelu Juga, republikanski političari, poput predsjedničkog kandidata senatora Barryja Goldwatera i Richarda Nixona, razvili su zloglasnu Južnjačku strategiju. Uspješno je doprinijela političkom prelasku mnogih bijelih, konzervativnih birača na Jugu, koji su tradicionalno podržavali Demokratsku stranku, prema Republikanskoj stranci.

Snage konzervativizma i reakcije poprimile su razne oblike, ovjekovječile Dixiekratsko nasljeđe u smislu prava država, uključili formiranje Nacionalne stranke za prava država (NSRP), razvoj Vijeća bijelih građana, oživljavanje KKK i prelazak na republikanizam kao metodu prosvjeda. Građanska vijeća, također poznata kao Vijeća bijelih građana, bila su povezana mreža organizacija za bijelu supremaciju, koncentrirana na američkom jugu. Prvo je osnovano 1954. godine, da bi, nakon 1956. godine, bilo poznato kao Građanska vijeća Amerike. Uz oko 60.000 članova diljem Sjedinjenih Država, uglavnom na jugu, skupine su osnovane prvenstveno da bi se usprotivile rasnoj integraciji škola, ali su se također protivile naporima za registraciju birača i integraciji javnih objekata tijekom 1950-ih i 1960-ih.

Stranka za prava država

Ključna osoba, koja je povezala ove različite organizacije, bio je jedan od vitezova Shickshinny, još jedan bliski suradnik generala MacArthura, general-pukovnik marinaca Pedro del Valle, koji je inspirirao Patriotski pokret. Ljudi poput Willoughbyja, general-bojnika Edwina Walkera, general-pukovnika Pedra del Vallea, i general-bojnika Georgea Van Horna Moseleyja, bili su u prvim redovima antikomunističkog križarskog rata u Sjedinjenim Državama. Del Valle je zapovijedao američkim marincima na Okinawi u lipnju 1945. godine. Kada je služio sa svojim snagama u Etiopiji kao američki promatrač, del Valle je osobno upoznao Mussolinija, koji mu je dodijelio talijansku brončanu medalju za hrabrost. Nakon rata održavao je veze sa talijanskim "Crnim princom", Juniom Valeriom Borgheseom, kojega je prvi put upoznao tijekom kampanje u Etiopiji. Del Valle bio je bliski prijatelj Ezre Pounda. Bio je također uključen u Američku koaliciju patriotskih društava, povezanu sa ASC-om, koju je osnovao John Trevor stariji, a financirao Wickliffe Draper.

Del Valle, koji je bio sklon citirati Sionske protokole, vjerovao je da je američka demokracija napadnuta komunističkom zavjerom koju predvode Židovi, i pritom koriste Ujedinjene narode kao paravan za preuzimanje svijeta. Godine 1953., sa drugim visokim časnicima, osnovao je Branitelje američkog ustava. U pismu generalu Douglasu MacArthuru, 1951. godine, i kopijama Merwin K. Hartu, Conde McGinleyju, bojniku R.H. Williamsu, kalifornijskom senatoru Jack Tenneyju i general-pukovniku A.C. Wedemeyeru, del Valle je pozvao na stvaranje 'The Minutemen of America' kako bi se obranili od opasnosti komunističke prijetnje.

Del Valle je bio suradnik Merwina K. Harta. Godine 1952. Hart je bio dio sastanka Nacionalističke konvencije u Chicagu, koji su sponzorirale antisemitske novine Conde McGinleyja, 'Common Sense', i koje su bile u suvlasništvu del Vallea. Konvenciji, koja se održala vikend prije otvaranja Nacionalne konvencije Republikanske stranke, i na kojoj je Eisenhower nominiran za čelnika stranke, prisustvovali su: Elizabeth Dilling, Myron Fagan, F.C. Sammons, William J. O'Brian, Upton Close, Kenneth Goff, W. Henry MacFarland i Allen Zoll. MacFarland, još jedan suradnik Geralda L.K. Smitha, bio je pomoćni urednik novina 'Common Sense'.  1948. godine je osnovao Nacionalističku akcijsku ligu, koju je američki državni odvjetnik označio kao "fašističku". MacFarland je kasnije napustio Ligu, i reorganizirao skupinu kao Američki odbor za zastavu, u kolovozu 1950. godine. 

Kenneth Goff bio je nacionalni predsjednik udruge Kršćanska mladež za Ameriku, Geralda L. K. Smitha, iz 1944. godine. Goff je bio član Komunističke partije Sjedinjenih Američkih Država (CPUSA), između 1936. i 1939. godine, kada je svjedočio pred Diesovim odborom. Tvrdio je da se, dok je bio u CPUSA, infiltrirao u omladinske organizacije i radio za komunističke frontovske organizacije, održavajući veze sa komunističkim vođama u Americi i Sovjetskom Savezu i radio na komunističkoj revoluciji u Sjedinjenim Državama. Još jedna konvencija održana je u Chicagu, također 1958. godine, pod pokroviteljstvom Josepha Beauharnaisa iz Lige bijelih krugova, i Johna W. Hamiltona iz Udruge za zaštitu građana, sa navedenim ciljem osnivanja nove organizacije naziva Nacionalno udruženje za napredak bijelih ljudi (NAAWP), u osnovi, kopije NAACP-a.

Godine 1952., McGinley, Dilling, Beauharnais, Goff i Hart bili su među brojnim osnivačima Ustavne stranke. Za predsjedničke izbore te godine su nominirali Douglas MacArthura za predsjednika i Harry F. Byrda za potpredsjednika, bez dopuštenja bilo kojeg kandidata. Del Valle je bio u kontaktu sa J. Paul Thorntonom, kalifornijskim organizatorom NSRP-a. Osnovana u srpnju 1958. godine, u Knoxvilleu, Tennessee, NSRP je nastala spajanjem članova Klana i Ustavne stranke. Osnovana 1952. godine kao Kršćanska antižidovska stranka, NSRP sa sjedištem u Atlanti su vodili Stonor i Fields. Prema Guguellovom izvješću: Fields je bio "siromašni rođak" dviju vrlo bogatih židovskih obitelji iz Chicaga, dok je J.B. Stoner bio homoseksualni Židov, koji je prije radio kao istražitelj ADL-a u uredu B'nai B'ritha u Miamiju na Floridi. Godine 1941., u dobi od 17 godina, Stoner je bio lokalni organizator za Odbor America First (AFC). Sljedeće godine pridružio se Udruženom Klanu Amerike, kolokvijalno poznat kao "Stari Klan", u Chattanoogi i postao organizator Klana. Poput Bijele obrambene lige i Stranke za prava nacionalnih država (NSRP), NRP je bila još jedna podružnica Sjeverne lige. Matt Koehl, član Elitne garde NRP-a, bio je osnivač Ujedinjene bijele stranke, osnovane 1957. godine, iz koje je i nastala NSRP.

Fields je došao u kontakt sa NRP-om 1954. godine, kada je posjetio stan Mane Truhill i pronašao ga prekrivenim komunističkom propagandom i slikama Staljina. Fields je imao bliske veze sa osnivačem NRP-a, Jamesom Madoleom, kao i Eustace Mullinsom. Mullins je blisko surađivao sa John Kasperom, koji će kasnije postati predsjednički kandidat NSRP-a. Bio je i izdavač službene publikacije NSRP-a, 'The Thunderbolt', koja je imala veliku nakladu među članovima Ku Klux Klana tijekom 1960-ih. Utjecaj NSRP-a opadao je 1970-ih, kada je glavni ideolog Fields, počeo posvećivati ​​više svoje energije Klanu.

Robert Bolivar DePugh, osnivač Minutemena i vlasnik BioLaba, čiji su većinski dioničari bila dva židovska poslovna čovjeka iz Chicaga, prema Williamu Turneru iz Rampartsa.

Dužnosnici NSRP-a su se zalagali za prava država i protiv napredovanja pokreta za građanska prava, a sama organizacija je imala dobre odnose sa Ku Klux Klanom i Minutemenima. 'Minutemen' su bili militantna antikomunistička organizacija, koju je osnovao Robert DePugh, 1960. godine. DePugh se prijavio u vojsku tijekom Drugog svjetskog rata, ali je izbjegavao pitanja o svojoj vojnoj službi, ali sudski dokument otkriva da je njegov otpust iz vojske bio utemeljen na psihijatrijskoj procjeni, koja ga je opisala kao: "psihoneurizma... shizoidnu osobnost i početnu shizofreniju." Nekoliko je mjeseci pohađao Sveučilište Kansas State, i onda je  odustao. Nakratko se upisao na Sveučilište Washburn i zatim osnovao BioLab, tvrtku za veterinarske lijekove, u Norborneu, Missouri. Prema članku Williama Turnera iz 1967. godine, u časopisu 'Ramparts': neto vrijednost Biolaba je, u to vrijeme, iznosila 350.000 dolara, a većinski dioničari su dva židovska biznismena iz Chicaga.

DePugh je postao član Društva John Birch, ali je otamo izbačen zbog svojih paravojnih aktivnosti. Vjerujući da će komunizam uskoro preuzeti cijelu Ameriku, organizirali su se u male ćelije i gomilali oružje u iščekivanju kontrarevolucije. Postali su među najstrašnijim desničarskim skupinama svog vremena zbog sklonosti nasilju i nepoštivanja zakona. U detaljnoj studiji, John George i Laird Wilcox otkrili su da su Minutemeni bili među najtemeljitije infiltriranim domaćim krajnje desničarskim skupinama od strane vlade. Možda najveća divizija Minutemena bili su Goffovi Vojnici križa.

Upravno tijelo Minutemena bilo je Nacionalno vijeće, sastavljeno od DePugha, velečasnog Goffa i Troya Haughtona. Prema Deguellovom izvješću: Haughton je ponudio DePughu da će spojiti skupinu homoseksualaca iz San Diega sa Minutemenima, i onda je postao DePughov poručnik na zapadnoj obali. Haughton je kasnije javno identificiran kao homoseksualac, ali je očito uvjerio DePugha kao da je to dio neke "komunističke namještaljke". Uhićen je 1961. godine zato što se nije registrirao kao seksualni prijestupnik. Prema naredniku Orru: "Houghton ima niz uhićenja, koja datiraju još od 1948. godine, uključujući sumnju na delinkvenciju, provalu, veliku krađu, i prometne naloge. U ožujku 1957. godine je uhićen pod optužbom za nepristojno ponašanje." Houghton je tvrdio da se sunčao. DePugh je dopustio Haughtonu da ostane njegov koordinator za zapadnu obalu nekoliko godina. Haughton je nestao 1967. godine, a kružile su glasine da su ga ubili Minutemeni da bi izbjegli daljnje sramote zbog seksualnih perverzija. Neki istraživači čak vjeruju da je Haughton možda bio Zodijački ubojica, američki serijski ubojica, koji je djelovao u sjevernoj Kaliforniji, od kasnih 1960-ih do ranih 1970-ih, i koji je svoja pisma potpisivao simbolom nalik križiću, slično onome što su koristili Minutemeni.

DePugh je 1967. godine javno izjavio: "Kada fašizam dođe u Sjedinjene Države, doći će pod krinkom antikomunizma." Šef FBI, J. Edgar Hoover, se pohvalio: "Prodrli smo u ovu organizaciju i naši izvori nas obavještavaju o razvoju događaja." Godine 1962., Jerry Milton Brooks, nekoć osuđen za iznudu, pridružio se Minutemenima ubrzo nakon njihovog osnutka i tamo je svojim drugovima postao poznat kao "rabin". Bio je DePughov časnik za obavještajne i sigurnosne poslove. Brooks, koji je objavio tajne popise članova,  nakon što je napustio organizaciju, izbrojao je aktivno članstvo na 8.000, ali je također istaknuo da se, dodavanjem Vojnika Križa i drugih skupina, brojka bi se popela i na oko 80.000. Prava opasnost bio je elitni korpus od 3.500 ljudi, koji su preživjeli rigoroznih Pet faza obuke i položili zakletvu vjernosti Minutemenima. Godine 1965. je DePugh uhićen na temelju prijave dviju djevojaka, koje su obavijestile policiju: "DePugh želi da zavodimo muškarce na visokim položajima u vladi. Rekao nam je da će snimati slike, te ih koristiti kao ucjenu kako bi se infiltrirao u vladu."

DePugh se hvalio da je ubacio infiltratore u organizacije poput Demokratske stranke, Američke nacističke stranke i FBI-a, kao i u organizacije Crnih muslimana, CORE-a, SNCC-a, i mirovnih skupina. Dosjei Minutemena sadržavali su, ne samo materijal poput popisa članova FBI-a i obavještajnih podataka o B'nai B'rithu i Nacionalnom vijeću crkava, već i dosjee o dr. Fredu Schwarzu i njegovom kršćanskom antikomunističkom križarskom ratu, Billyju Jamesu Hargisu i njegovom kršćanskom križarskom ratu, KKK-u i nacistima. Zavjeru protiv senatora Fulbrighta iz 1962. godine je potaknuo fanatik iz Dallasa, pod pseudonimom John Morris, koji je bio smješten u mentalnu ustanovu.

George Lincoln Rockwell drži konferenciju za novinare u Arlingtonu, 03. studenog 1965. godine

Američka nacistička stranka 

Sa osnivanjem NSRP-a bio je povezan i George Lincoln Rockwell, koji je bio otpušten iz američke mornarice zbog političkih stavova. On je raskinuo sa Nacionalnom renesansnom strankom (NRP) Jamesa Madolea i osnovao vlastitu organizaciju, Američku nacističku stranku (ANP), sa sjedištem u Arlingtonu, Virginija. Kako je objasnio Goodrick-Clarke: "Mješavina klauniranja i provokacije karakterizirala je sve Rockwellove javne nastupe." Njegov otac, Lovejoy "Doc" Rockwell je bio američki vodviljski izvođač i radijski voditelj. Tijekom odrastanja, redoviti gosti u očevoj kući bili su Fred Allen, Benny Goodman i Groucho Marx. Nakon što je diplomirao na Akademiji Hebron, jednoj od najstarijih pripremnih škola u Sjedinjenim Državama, Rockwell je pohađao Sveučilište Brown, gdje se prvi put politički angažirao u kampanji za izbor generala Douglasa MacArthura za predsjednika. Pritom je prihvatio lulu od kukuruznog klipa, slijedeći MacArthurov primjer. Žena u kampanji upoznala ga je sa McCarthyjevim govorima, McGinleyjevim "Zdravim razumom" i djelom Geralda L.K. Smitha. Rockwell se tada uvjerio u postojanje svjetske židovsko-komunističke zavjere. Od kasnih 1950-ih nadalje, del Valle je održavao prijateljsku korespondenciju sa Rockwellom i pomagao  mu povremenim financijskim prilozima. Rockwell je optužio Thompsona da se pokušava infiltrirati ANP, pritom govoreći kako  se Thompson kretao među homoseksualnom zajednicom New Yorka i bio je posebno blizak nekim "nacističkim maćuhicama, skupinom homoseksualaca koji sebe nazivaju 'pravim' nacionalsocijalistima.“ Prema Deguello izvješću, koje se pojavilo 1976. godine i za koje se tvrdilo da je proizvod istraživanja brojnih članova raznih zapadnih obavještajnih agencija: Madolea su financirali bogati Židovi i bio je dio homoseksualne infiltracije američke desnice. Među homoseksualcima, koji su služili u sjedištu ANP-a, u jednom ili drugom trenutku, bili su: John Patler, Roy Frankhouser, Dan Burros, James K. Warner i član NRP-a, William Pierce.

Dan Burros je povremeno imao homoseksualnu aferu sa Roy Frankhouserom. Burros je služio u vojsci, pod generalom Edwin Walkerom u Little Rocku. Počeo se dopisivati ​​sa bivšim nacistima, uključujući Hans-Ulrich Rudela. Pridružio se BNP-u početkom 1960. godine. Ubrzo nakon toga preselio se u Arlington u Virginiji, kako bi se pridružio ANP-u. Godine 1961. Burros je napustio ANP i vratio se u New York, zajedno sa kolegom nacistom, John Patlerom. Pokrenuli su časopis, čiji je prvi broj iz 1962. godine, sadržavao omču, riječima "Opozovite izdajnika Johna F. Kennedyja". Upravo je Burrosovu adresu u New Yorku, Lee Harvey Oswald imao upisanu u svojoj bilježnici.

Burros je povremeno održavao homoseksualnu aferu sa vođom NSRP-a, James Warnerom. Povjerio se Warneru da je, kao i on sam, Ed Fields zapravo Židov. Nakon što je Warner napustio NSRP, vodstvo stranke preuzeo je J.B. Stoner. Stoner je stekao diplomu prava, i bio je odvjetnik Jamesa Earla Raya, koji je osuđen za atentat na Martina Luthera Kinga Jr. FBI je smatrao i Stonera osumnjičenikom za atentat na Martina Luthera Kinga Jr., kao i za nekoliko bombaških napada na sinagoge i crnačke crkve tijekom 1950-ih i 1960-ih, poput bombaškog napada na baptističku crkvu u 16. ulici.

Ubrzo nakon što je napustio vojsku, Frankhouser se pridružio ANP-u i bio opisivan kao Rockwellov štićenik. Otprilike u isto vrijeme se pridružio i Stonerovoj NSRP-u. Početkom 1960-ih, Frankhouser se uključio u Sheltonov United Klans of America. Postao je Veliki Zmaj za Pennsylvaniju, 1965. godine. Istovremeno se uključio i u Minutemene DePugha, prije nego što je konačno razotkriven kao plaćeni doušnik FBI-a i Odjela za porez na alkohol, duhan i vatreno oružje Ministarstva financija, koji je svoju nagradu primao putem Židovskog društvenog centra u Readingu, Pennsylvanija. Frankhouser je zainteresirao Burrosa za KKK. Nakon svađe sa Rockwellom, Burros je postao Kleagle, odnosno regruter, za podružnicu United Klans of America u državi New York, najnasilniju skupinu Klana tog vremena. Burros je počinio samoubojstvo u Frankhouserovom stanu, 1965. godine, nakon što je vidio naslov članka 'The New York Timesa', koji je otkrivao Burrosovo židovsko podrijetlo, i čije je pravo ime bilo Daniel Sonnstein. U to vrijeme, navodno je slušao glazbu koju je skladao Richard Wagner. Na konferenciji za novinare, Rockwell je pohvalio Burrosovu predanost, ali je oštro kritizirao Židove, koje je nazvao "jedinstvenim narodom sa izrazitom masom mentalnih poremećaja", te je pripisao Burrosovu nestabilnost i samoubojstvo "ovoj nesretnoj židovskoj psihozi". Rockwella je,  1967. godine, ubio Patler. Rockwella je glumio Marlon Brando u TV mini-seriji "Roots: The Next Generations", gdje ga intervjuira Alex Haley, kojega glumi James Earl Jones.

Lobi slobode

James Warner je osnovao organizaciju Sinovi slobode, koristeći razne poštanske liste koje je ukrao od ANP-a i NSRP-a. Prema Deguello Report: "To je bilo samo marginalno profitabilno, pa je potom ušao u partnerstvo sa Willis Cartom i Roger Pearsonom u objavljivanju knjige 'Western Destiny'." Patriotski pokret seže u 1950-e. Reformističko krilo pokreta je bilo Društvo John Birch i njihovo protivljenje komunizmu, Ujedinjenim narodima i pokretu za građanska prava; dok se pobunjeničko krilo nalazi u Lobiju slobode, promicanjem tema bijele supremacije i antisemitizma. Lobi slobode je 1958. godine osnovao Willis Carto, i smatra se izvorom pobunjeničkog krila Patriotskog pokreta zbog promicanja tema bijele supremacije i antisemitizma. Prema Cartu:

"Hitlerov poraz bio je poraz Europe i Amerike. Kako smo mogli biti toliko slijepi? Čini se da se krivnja mora svaliti na međunarodne Židove. Ako je sam Sotona, sa svim svojim nadljudskim genijem i đavolskom domišljatošću, pokušao stvoriti trajni raspad i silu za uništenje nacija, ne bi mogao učiniti ništa bolje nego izmisliti Židove." 

Carto je bio povezan sa Hartom. Njihova se veza proteže do 1950-ih, organizacijom poznatom kao Kongres slobode, koja se sastojala od konzervativaca koji su bili snažno protiv UN-a. Savjetodavni odbor je uključivao i Pedra Del Vallea. Robert LeFevre, osnivač Škole slobode, potpredsjednik Hartovog NEC-a, bio je direktor Kongresa slobode.

Lobi slobode vodio je upravni odbor, u kojem su bili članovi ASC-a: general Charles A. Willoughby iz Shickshinny Knightsa; kao i članovi Društva John Birch: general-bojnik Edwin Walker i Robert J. Morris; te senator Strom Thurmond. U odboru za politiku Lobija slobode bili su: Joseph P. Kamp, osnivač Lige za ustavno obrazovanje; Tyler Kent, koji je bio zatvoren u Londonskom Toweru tijekom Drugog svjetskog rata zbog dijeljenja informacija sa neprijateljem kao član osoblja američkog veleposlanstva;  R.G. Johnson, autor knjige "Patrioti sjevernog Arkansasa"; potpukovnik Frederick A. Kibbe, osnivač Floridskih Minutemena;  Archibald E. Roberts, časnik za informiranje generala Walkera i general-pukovnika Georgea E. Stratemeyera (bio član Odbora za vojna pitanja Shickshinny Knightsa). 

Počevši od listopada 1966. godine, dva američka novinara, Jack Anderson i Drew Pearson - jedni od najpoznatijih američkih kolumnista svog vremena - objavili su niz priča, u svojoj kolumni "Washington Merry-Go-Round", gdje su prepričavali nalaze bivšeg zaposlenika Jeremyja Hornea. Horne je rekao da je otkrio kutiju sa korespondencijom između Willisa Carta i brojnih vladinih dužnosnika, koji su osnovali Zajedničko vijeće za repatrijaciju (JCR), organizaciju i preteču Liberty Lobbyja. JCR je izjavio da je njihova temeljna svrha bila "repatrijirati" crnce "natrag u Afriku". Bivši sudac Vrhovnog suda Mississippija, Thomas Pickens Brady, i razni članovi iz Vijeća bijelih građana su doprinijeli osnivanju Liberty Lobbyja. Druga korespondencija je bila podrška američkog Kongresa Liberty Lobbyju, od Stroma Thurmonda i američkog zastupnika iz Kalifornije, James B. Utta.

FBI je Yockeyja neprekidno progonio više od desetljeće; konačno je uhićen 1960. godine, kada su vlasti u njegovom koferu otkrile krivotvorene putovnice i rodne listove. "Ovo nije mala riba. Ovo je čovjek koji nas jako, jako zanima", rekao je izvor iz američke vlade za 'San Francisco Examiner'. Dok je bio u zatvoru zbog posjedovanja krivotvorenih putovnica, Francis Parker Yockeyja posjetio je Willis Carto, osnivač Liberty Lobbyja, koji je na kraju postao glavni zagovornik i izdavač njegovih ideja. 17. lipnja 1960. godine, nakon 11 dana u zatvoru, Yockey je počinio samoubojstvo tako što je progutao kapsulu cijanida. Odajući interes za okultno, dokumenti pronađeni u vrijeme njegovog uhićenja uključivali su njegove vlastite eseje o principu polariteta u psihi, knjigu o hiromantiji i politici, te bibliografiju knjiga o "drugom tijelu", reinkarnaciji i kozmičkim zrakama.

Kada se Roger Pearson etablirao u Sjedinjenim Državama 1960-ih, surađivao je sa Cartom vezano sa publikacijama bijele suprematističke i antisemitske literature, poput Western Destiny (publikacije Liberty Lobbyja). Časopis je u svom zaglavlju donio popis više od dva tuceta rasista i antisemita, uključujući Austina Appa i C.M. Goethea, počasnog predsjednika Američke koalicije patriotskih društava (ACPS). Arthur Ehrhardt bio je član Pearsonove Sjeverne lige i redoviti suradnik Western Destinyja. Godine 1956., Rockwell je angažiran kao pisac za Western Destiny, prije nego što je osnovao Američku nacističku stranku. 1966. godine se 'Western Destiny' spojio sa 'The American Mercury'. 

Kršćanski identitet

Carto je na kraju postao pristaša "kršćanskog identiteta", što je rasistička i bijela supremacistička interpretacija kršćanstva. Kršćanski identitet, koji svoje podrijetlo vuče iz britanskog izraelizma i predadamitske hipoteze, koju je prvi predložio La Peyrère (suučesnik Menasseha ben Israela) nudi rasističko tumačenje kršćanstva, gdje u nekim slučajevima ne-bijelci smatraju da nemaju dušu. Britanski izraelizam, utjecajan u Britaniji tijekom 19. stoljeća, prije nego je uvezen u Sjedinjene Države, uči da su mnogi bijeli Europljani potomci Izgubljenih plemena Izraela i Božjeg odabranog naroda, dok su moderni Židovi Hazari i varalice. 1960-ih, kada je kršćanski identitet postao utjecajan na ekstremnu desnicu, čvrsto se vjerovalo u hazarsko podrijetlo Židova.

Član NPR, Eustace Mullins, ponovio je tvrdnje o kršćanskom identitetu u neobičnom djelu, "Prokletstvo Kanaana". Mullins je pratio tijek povijesti, kao bitku između potomaka Šema protiv potomaka Kanaana. Potomci Kanaana, tvrdi on, zagađeni su križanjem sa "predadamitskom" populacijom crne boje kože, i sa demonima Sinova Božjih iz Postanka. Kroz povijest predstavljali su parazitske trgovce, počevši od Feničana pa sve do Crnog plemstva našeg vremena. Potomke Šema, ili Semite, vjeruje on, ne treba miješati sa Židovima, koji su varalice i potomci edomskih Hazara. Potomci Šema su graditelji civilizacije i preci Iraca. Stoga, objašnjava Mullins, "povijest čovječanstva, u protekle tri tisuće godina, bila je povijest borbe između svijetloputih potomaka Šema i tamnoputih potomaka njegovog brata Hama, no ovu borbu nećete pronaći definiranu niti u jednom povijesnom djelu." 

Ključni razvijač ideologije kršćanskog identiteta bio je pukovnik William Potter Gale, bivši viši obavještajni časnik iz stožera generala Douglasa MacArthura, koji mu je pomogao osnovati Kršćansku obrambenu ligu. Gale je bio u kontaktu i sa vitezom Pedrom Del Valleom. Del Valle je javno podržao knjigu "Željezna zavjesa nad Amerikom", koju je 1951. godine objavio John Beaty, a koja je tvrdila da su i Rusija i Amerika pod kontrolom Hazara. Beaty je nadalje tvrdio da su Hazari, nakon što su preuzeli kontrolu nad Demokratskom strankom, prevarili Ameriku i naveli je na rat sa Njemačkom da bi pobili što više Arijevaca. Del Valle je javno podržao Beatyjevu knjigu i pomogao mu u distribuciji odabranim vojnim časnicima, poput Stratemeyera. Židovska antidifamacijska liga (ADL) zatražila je od Stratemeyera da se odrekne knjige, ali on je odbio i javno napao ADL.

Galeov nadređeni časnik bio bi general Charles Willoughby. Novinar Dick Russell aludirao je na mogućnost da su Willoughby i del Valle stajali iza Galeovih napora početkom 1960-ih u organiziranju domoljubnog paravojnog podzemlja, nazvano "Rangeri", kao obuku za atentate, sabotaže i svrgavanje "Narodne demokracije". Prema Galeovom vlastitom priznanju: del Valle i pukovnik Benjamin von Stahl bili su među vojnim časnicima koji su predložili osnivanje Posse Comitatus. 

Gale je bio suradnik člana KKK, Ian Wesley Swifta, koji je 1950-ih bio predstavnik zapadne obale Geralda L.K. Smitha u Kršćanskom nacionalističkom križarskom ratu, i postao značajna figura u ranom pokretu kršćanskog identiteta. Godine 1946. je Swift spalio križ u blizini jezera Big Bear u Kaliforniji, i održao predavanje Američkoj legiji o "novom Klanu" i njegovoj misiji spašavanja Amerike od komunizma i miješanja rasa. Ured državnog odvjetnika otkrio je da Swift nije samo organizirao vlastitu frakciju KKK,  Kršćanske vitezove nevidljivog carstva, već je provodio paravojnu obuku za članove Klana u pustinji Antelope Valley.

Iste godine Swift je osnovao vlastitu vjersku denominaciju: Crkvu Isusa Krista – kršćansku. Izvorno je bilo poznato kao Anglosaksonska kršćanska kongregacija. Denominacija je stalno rasla diljem Kalifornije tijekom 1950-ih, sa podružnicama u San Franciscu, Oaklandu, Lancasteru, Riversideu, Hollywoodu i San Diegu. U St. Petersburgu na Floridi postojao je i crkveni centar pod vodstvom velečasnog Orena Potita, Swiftovog koordinatora za istočnu obalu, organizatora Stranke nacionalnih prava (NSRP), neonacističke i fuzijske skupine, čiji će vođe kasnije odslužiti kaznu zbog bombaškog napada na crnačku crkvu u Birminghamu i židovski hram u Atlanti. Swiftov poručnik i supropovjednik u Kaliforniji, velečasni Charles "Connie" Lynch, također je služio kao državni vođa NSRP-a, ali i kao "putujući župnik" na skupovima Ku Klux Klana diljem Juga.

Gale je bio vodeća figura paravojnih pokreta 1970-ih i 1980-ih, počevši sa Kalifornijskim rendžerima i Posse Comitatus, te je pomogao u osnivanju Milicije. Grupa je dobila ime po zakonu poznatom kao Posse Comitatus, koji su južnjački demokrati progurali kroz Kongres 1878. godine, da bi ograničili sposobnost vlade u zaštiti crnih južnjaka od nasilja i diskriminacije. Povelje Posse Comitatus izdao je 1969. godine u Portlandu, Henry Lamont Beach, nekadašnji član Srebrnih košulja.

Gale je upozorio da sotonistička židovska zavjera, prikrivena kao komunizam, korumpira javne dužnosnike i sudove, potkopava Sjedinjene Države, i uništava njihov od Boga nadahnuti Ustav. Židovi, objasnio je Gale, bili su potomci vraga i nebijelci su bili "blatni ljudi", dok su bijelci zapravo pravi Hebreji iz Biblije. "Ustanite i borite se!", propovijedao je Gale, u zloglasnoj propovijedi emitiranoj farmerima u Kansasu, 1982. godine. "Ako vam se Židov približi, probodite ga mačem", pozvao ih je. Ali, ispostavilo se da je i sam Gale bio potomak (sa očeve strane) duge loze pobožnih Židova, kako je objasnio Daniel Levitas.

Galea je Swift upoznao sa još jednim bivšim članom Srebrnih košulja, Richardom Butlerom, koji je 1970-ih osnovao Aryan Nations, izvorno sa sjedištem u Hayden Lakeu u Idahu. Butler je upoznao i Lincolna Rockwella sa kršćanskim identitetom,  početkom 1960-ih. U lipnju 1964. godine se Rockwell sastao sa Swiftom kako bi razgovarali o bliskoj radnoj suradnji, motiviran Rockwellovim stavom da američkoj nacističkoj stranci treba pseudokršćanska teologija da bi privukao više članova. Aryan Nations uključivao je zloglasne krajnje desničarske vođe, poput bivšeg teksaškog Velikog zmaja KKK-a, Louisa Beama, i osnivača Bijelog arijskog otpora, Toma Metzgera.

Godine 1963. ili 1964., Dennis Mower, jedan od Haughtonovih homoseksualnih partnera, postao je Swiftov vozač. Nakon što je Haughton nestao, Mower se, zajedno sa još jednim homoseksualnim bivšim Minutemanom, Don Siscom, pridružio Anton LaVeyju i njegovoj Crkvi Sotone u San Franciscu. James Warner je otprilike u to vrijeme počeo pohađati Sotonističku crkvu i upoznao se sa Mowerom. DePugh je poznavao Galea i strukturirao je svoju organizaciju po uzoru na Galeove 'Rangere'. DePugh, kratko povezan sa Liberty Lobbyjem, uključio se u pokret Identitet kršćanstva. Godine 1969. je DePugh osuđen na 11 godina zatvora zbog kršenja zakona o vatrenom oružju i izbjegavanja jamčevine. Kasnije je surađivao sa vođom United Klans of America, Robertom Sheltonom, na projektu 'Odbor 10 milijuna', ultrakonzervativnoj krovnoj skupini domoljuba za svrgavanje američke vlade. Godine 1991. se DePughu opet sudilo, ali je oslobođen optužbe za moral i pornografiju, iako su vlasti pronašle fotografije mladih djevojaka i nekoliko komada oružja.

Permindex

L. Fletcher Prouty, američki časnik vojne obavještajne službe i povjesničar, tvrdi da je atentat na JFK-a bio državni udar, koji su izvele obavještajne i vojne zajednice kako bi spriječili Kennedyja da preuzme kontrolu nad CIA-om nakon Zaljeva svinja, te da ga je orkestrirao CIA-in bivši šef i član ASC-a, general Edward Lansdale. Lansdale je bio časnik Zračnih snaga Sjedinjenih Država, i  služio je u OSS-u i CIA-i. Nekoliko romanopisaca, uključujući Grahama Greenea, na liku Lansdaleu su stvarali opsesivne ili patološke likove, koji promiču američki način života. Kada je Allen Dulles poslao Lansdalea u Vijetnam, 1954. godine, rekao je Eisenhoweru da šalje jednog od svojih "najboljih ljudi".

Tijekom rata, Lansdale je radio na Filipinima sa desnom rukom generala MacArthura, generalom Charlesom Willoughbyjem. John Bevilaqua, autor knjige "JFK – Konačno rješenje", tvrdi da su Wickliffe Draper (osnivač Pioneer Fund), njegov suradnik Anastase Vonsiatsky (voditelj SOSJ-a i Malteških vitezova Shickshinny u Americi) možda bili uključeni, zajedno sa Willoughbyjem;  James Jesus Angletonom; članom Društva John Birch, Robertom J. Morrisom; rasističkim svećenikom, Geraldom L.K. Smithom; i časnikom CIA-e i osnivačem ASC-a, Rayom S. Clineom - u atentat na Johna F. Kennedyja. Prema Bevilaqui: planiranje, financiranje i usmjeravanje atentata najvjerojatnije je predvodio Smith, uz potpuno znanje Carta, a sve je financirao Draper.

Prema Williamu Torbittu, pseudonim za autora knjige "Nomenclature of an Assassination Cabal" (1970.): naftni tajkuni iz Dallasa, H.L. Hunt i Clint Murchison, bili su glavni financijeri Permindexa - trgovačke organizacije sa sjedištem u Baselu u Švicarskoj i paravan organizacije za CIA-u - koja je orkestrirala atentat na JFK-a. Predsjednik Permindexa bio je princ Gutierez de Spadafora, bivši Mussolinijev podtajnik, čiji se sin oženio kćeri Hitlerovog ministra financija, Hjalmara Schacta, i čija se nećakinja,  Ilse von Finckenstein, udala za Otta Skorzenyja. Clay Shaw, također bliski Schachtov prijatelj, kojega je optužio Jim Garrison, predstavljao je Sjedinjene Države u upravnom odboru Permindexa. U knjizi "Destiny Betrayed", James DiEugenio piše da je financijska potpora za Permindex došla od 'J. Henry Schroder Banking Corporation', koju je osnovao nacistički bankar, baron Kurt von Schroeder, bio povezan sa Himmlerom. Prema DiEugeniju je banka "bila blisko povezana sa Allenom Dullesom", putem njegove odvjetničke tvrtke, 'Sullivan i Cromwell'. Dulles je na kraju postao glavni savjetnik banke.

Godine 1967., talijanske ljevičarske novine 'Paese Sera' objavile su priču u kojoj se tvrdi da je Shaw bio povezan sa CIA-om putem svog sudjelovanja u Centro Mondiale Commerciale (CMC), podružnici Permindexa i poznatom CIA paravanu. CMC je bio povezan sa L.M. Bloomfieldom i bankarskom obitelji Seligman u Baselu, koja je također bila saveznica 'Sullivan i Cromwell'. Bloomfield, bivši major u OSS-u i sa bliskim vezama s Mossadom, vodio je sjevernoameričko sjedište Permindexa u Montrealu. Održavao je veze sa Edmundom Rothschildom i Israel Continental Oil Company; te je blisko surađivao sa Sam Bronfmannom, milijarderom carstva Seagrams i jednom od najjačih Mossadovih veza u Sjevernoj Americi. Permindexova holding tvrtka bila je Banque de Credit International (BCI) u Ženevi, koju je osnovao Tibor Rosenbaum, financijski direktor Mossada. Predsjednik Permindexa bio je bivši mađarski premijer Ferenc Nagy, dugogodišnji suradnik zamjenika direktora CIA-e za planiranje, Franka Wisnera. Nagyjev partner u vodstvu Permindexa bio je Giorgio Mantello, poznatiji kao Georges Mandel, koji je tijekom Drugog svjetskog rata trgovao židovskim izbjeglicama sa svoje pozicije u konzulatu Salvadora u Bernu. Dokumenti CIA-e iz 2017. godine pokazale su da je Mandel bio agent Izraelske obavještajne službe (IIS).

Kako je otkrio Michele Metta, autor knjige "CMC: Talijanska tajna služba CIA-e i Mossada i atentat na JFK-a": Gershon Peres, brat bivšeg izraelskog premijera Shimona Peresa, također je bio član CMC-a. Shimon je bio povezan sa Albert Forteom, generalnim direktorom Banque Belgo-Centrade, podružnice SITB-a, Švicarsko-izraelske trgovinske banke, paravana Mossada, prema izraelskim izvorima. Stvoritelj SITB-a bio je Yehuda Assia, koji je također stajao iza stvaranja Centra za nuklearna istraživanja Negev u Dimoni, uloga koju mu je dodijelio Shimon Peres. Mordechai Vanunu, bivši izraelski nuklearni tehničar i mirovni aktivist koji je, pozivajući se na svoje protivljenje oružju za masovno uništenje, razotkrio detalje izraelskog programa nuklearnog oružja britanskom tisku 1986. godine, te je izjavio da je Izrael bio suučesnik u atentatu na Johna F. Kennedyja zbog njegovog protivljenja nuklearnom programu u Dimoni.

Prema Torbittu: u zavjeru su bili uključeni i Roy Cohn, John Connally, Gordon Novel, Guy Banister, David Ferrie, Jack Ruby, Sergio Arcacha Smith, Lee Harvey Oswald, te Ruth i Michael Paine. Nadalje, atentat je orkestrirao Hooverov Five Division, odjel unutar FBI-a, koji je djelovao u suradnji sa Obavještajnom agencijom za obranu (DIA) i koja je djelovala u ime Združenog stožera u Pentagonu. Putem svoje Kontrolne skupine nadzirali su Zapovjedništvo za industrijsku sigurnost obrane (CISC), koje dodatno služi NASA-i, Komisiji za atomsku energiju, Američkoj informacijskoj agenciji, AEC-u, USIA-i i Pentagonu. Five Division vodio je Bloomfield, dugogodišnji Hooverov prijatelj i povjerenik, a uključivao je: bijelu rusku zajednicu poznatu kao Solidaristi, koju su predvodili Nagy i John DeMenil, ruski prognanici iz Houstona u Teksasu, bliski prijatelji i pristaše Lyndona Johnsona; kubansku skupinu u prognanstvu, Odbor za slobodnu Kubu, na čelu sa bivšim kubanskim predsjednikom Carlosom Priom Socarrasom; mreža američkih, karipskih i kubanskih kockara zvana Sindikat, na čelu sa Clifford Jonesom, bivšim zamjenikom guvernera Nevade iz Demokratskog nacionalnog odbora, i Bobbyjem Bakerom iz Washingtona DC, koji je blisko surađivao sa mafijaškom obitelji Joe Bonnana; konačno i Odjel za sigurnost NASA-e, na čelu sa bivšim nacističkim raketnim znanstvenikom Wernherom Von Braunom. Shaw, von Braun i njegov bivši zapovjednik, Walter Dornberger, kao i mnogi drugi, započeli su vrlo blisku suradnju sa BND-om, Reinharda Gehlena.

Grad mržnje

Sa Permindexom je blisko surađivao i dio Američkog vijeća kršćanskih crkava, fundamentalističke organizacije H.L. Hunta. Uz Roya Cullena, članovi Društva John Birch, H.L. Hunt, Sid W. Richardson i Clint Murchison - bili su četiri najutjecajnija poslovna čovjeka tijekom teksaškog naftnog procvata početkom 20. stoljeća, ponekad nazivano i "dobom eruptivnih plinova", što neki povjesničari definiraju kao početak svjetskog "naftnog doba". Procvat je započeo otkrićem velike naftne rezerve u blizini Beaumonta u Teksasu, neviđene po svojoj veličini, što je uvelo doba brzog regionalnog razvoja i industrijalizacije, sa malo paralela u američkoj povijesti. Teksas je brzo postao jedna od vodećih država proizvođača nafte, uz Oklahomu i Kaliforniju, a ubrzo su Sjedinjene Države pretekle Rusko Carstvo kao najveći proizvođač nafte.

Do 1924. godine, ogranak Klana u Dallasu bio je najveći u zemlji, jedan od svaka tri podobna muškarca u Dallasu. Birači okruga Dallas postavili su Klan, ili kandidate koje podržava Klan, na vlast u sudnici 1922. godine, a u gradskoj vijećnici sljedeće godine. Državni sajam Teksasa je službeno proglasio 23. listopada 1923. godine - Danom Ku Klux Klana. Dva uzastopna okružna tužitelja bili su članovi Klana, kao i šerif, policijski povjerenik, šef policije, suci i drugi. Bliski prijatelj H.L. Hunta, poručnik George Butler, voditelj Sindikata policajaca u Dallasu, bio je član Klana. Jednom je rekao Pennu Jonesu Jr., bivšem pukovniku vojske u Anxiu i teksaškom operateru liberalnih novina, da su polovica policijskih snaga Dallasa članovi Klana. Četvorica (od deset) članova Izvršnog odbora Klana i najmanje dvadeset (od sto) članova Upravnog odbora bili su članovi Trgovinske komore Dallasa.

Veliki broj članova Klana i njihovih obitelji pripadao je baptističkim i metodističkim crkvama, izvijestila je Nancy McLean. Središte zavjerenika bila je Prva baptistička crkva u Dallasu (na slici gore), koja se smatrala utjecajnom među evangeličkim kršćanima u Sjedinjenim Državama. Crkva je osnovana 30. srpnja 1868. godine, sa 11 osnivača na 1. katu Masonske dvorane, u ulici Lamar,  blizu raskrižja sa avenijom Ross. Prema dr. Jamesu Hollyju, koji je 1993. godine naručio istragu Južne baptističke konvencije i  slobodnog zidarstva, postoji između 500.000 i 1.3 milijuna južnih baptističkih slobodnih zidara, sa 14% pastora i 18% đakona koji su masoni. Časopis 'Scottish Rite Journal' tvrdio je da su brojni poznati članovi odani slobodnom zidarstvu. Svaki predsjednik Sveučilišta Baylor, kojim upravljaju Južni baptisti od njegova osnutka, bio je mason.

Godine 1944., velečasni W.A. Criswell, slobodni zidar, pozvan je zamijeniti kolegu masona, Georgea Washingtona Truetta, kao pastor crkve. Truett je podržavao postmilenijski pristup eshatološkim pitanjima, a Criswell se oslanjao na teologiju C.I. Scofielda. Criswell je isprva kritizirao odluku Vrhovnog suda u slučaju Brown protiv Odbora za obrazovanje i saveznu intervenciju protiv segregacije. Ostatak života provesti će u Prvoj baptističkoj crkvi, izgovarajući više od 4000 propovijedi sa propovjedaonice. U svojoj najpoznatijoj propovijedi, "Grimizna nit", prvi put održanoj u crkvi u Dallasu 1961. godine, Criswell je ponovio teoriju Hamove kletve kao opravdanje za segregaciju.

Criswell je izabran na dva mandata za predsjednika Južne baptističke konvencije, od 1968. do 1970. godine. Tijekom Criswellovog mandata je članstvo naraslo sa 7.800 na 26.000 i sa tjednom posjećenošću nedjeljne škole većom od 5000. Crkva se proširila na više zgrada i pokrivala je pet blokova u centru Dallasa; na kraju je postala najveća Južna baptistička crkva na svijetu. Pristaše su ga opisivale kao jednog od najvećih propovjednika 20. stoljeća i patrijarha "konzervativnog preporoda" unutar SBC-a. Počevši od 1960. godine, Južna baptistička konvencija (SBC) proživljavala je intenzivnu borbu za kontrolu nad organizacijom. Njeni inicijatori nazvali su to Konzervativni preporod, dok su je protivnici nazivali Fundamentalističkim preuzimanjem. Pokret je prvenstveno bio usmjeren na preusmjeravanje denominacije od navodne dominacije "liberala" prema fundamentalizmu.

Velečasni Billy Graham, kolega slobodni zidar i član Obitelji, postao je bliski prijatelj obitelji Criswell, te je ostao članom dallaske kongregacije 55 godina. Graham se pridružio Prvoj baptističkoj crkvi u Dallasu 1953. godine. Sid Richardson, procijenjen kao najbogatiji čovjek u Americi 1950-ih, bio je Grahamov najvažniji podupiratelj i pomogao njegovu karijeru u Washingtonu. Kada je Richardson preminuo, Graham je vodio sprovod, te je rekao: "Bio je spreman učiniti sve kako bi se održao naš američki način života." Najvažnije je da je Richardson upoznao Grahama sa Eisenhowerom, čime se dodatno učvrstio taj odnos. Richardson je također bio u upravnom odboru Zaklade za slobode, zajedno sa podupirateljima Liberty League.

H.L. Hunt je također bio član Prve baptističke crkve u Dallasu, kao i glavni financijski donator osnivanja konzervativnog kršćanskog evangeličkog Criswell Collegea u Dallasu, koji je nazvan po Criswellu, njegovom osnivaču. U vrijeme smrti, H.L. Hunt (slika dolje) je bio osoba koja je imala najveću neto vrijednost, od bilo koga na svijetu. Njegov osobni život, koji je uključivao mnogo djece sa tri supruge, bio je među glavnim inspiracijama za televizijsku seriju "Dallas", čiji je najpoznatiji lik J.R. Ewing,  uvelike utemeljen na popularnim percepcijama Hunta. Hunt je financirao dvije desničarske radio emisije, koje je koristio za podršku antikomunističkoj kampanji Josepha McCarthyja. Preko McCarthyja, Hunt je upoznao Roya Cohna, koji je na kraju radio za njega. U kasnijim godinama, general Willoughby je izdavao 'Foreign Intelligence Digest', i radio sa Huntom u Međunarodnom odboru za obranu kršćanske kulture, desnoj krovnoj organizaciji, povezanoj sa Društvom John Birch i Minutemenima.

Criswell je pomogao Huntu u preobraćenju nakon drugog braka, te je krstio njega i novu obitelj. Uz znatnu podršku Hunta, Criswell je postao jedan od najvidljivijih branitelja segregacije u Južnoj baptističkoj crkvi. Criswell je bio kritičar Kennedyjeve administracije i 1960. godine je tvrdio da bi izbor katolika za predsjednika "značio smrt slobodne crkve u slobodnoj državi".  Inspiriran Criswellovom propovijedi, Hunt je naredio neka se 200.000 primjeraka propovijedi podijeli protestantskim svećenicima diljem Amerike, tijekom Demokratske konvencije.

Criswell je pohvalio stavove Društva Johna Bircha, i oštro se bunio protiv "ljevičara, liberala, 'ružičastih', i zagovornika socijalne države koji su blagi prema komunizmu, blagi prema Rusiji". Dallas je privukao mnogo ekstremističkih desničarskih elemenata, tako da je stekao reputaciju "Grada mržnje". Toj reputaciji pridonijele su 'Dallas Morning News', desničarske i reakcionarne novine, koje je izdavao Edward Musgrove Dealey, žestoki antikomunist, pristaša senatora McCarthyja. Prema riječima maloprodajnog magnata, Stanleyja Marcusa: "Dallas Morning News se protivio društvenom napretku, Ujedinjenim narodima, Demokratskoj stranci, saveznoj pomoći, socijalnoj skrbi, i gotovo svemu drugome, osim zoološkom vrtu u Dallasu". Edward Musgrove "Ted" Dealey, predsjednik Dallas Morning Newsa, slavno je pročitao pripremljenu izjavu koja je razljutila Kennedyja u Bijeloj kući, rekavši: "Opće mišljenje običnih ljudi u ovoj zemlji jest da ste vi i vaša administracija slabe sestre."

Dealey je simpatizirao ideologiju Društva Johna Bircha, surađivao sa generalom Edwinom A. Walkerom, članom upravnog odbora Liberty Lobbyja. H.L. Hunt je Walkera uvrstio među Amerikance kojima se divio, među kojima su bili i osnivač AFC-a, general Robert E. Wood; general-pukovnik, Shickshinny Knight, A.C. Wedemeyer, također bivši načelnik stožera Chiang Kaisheka, nekoć član savjetodavnog odbora Društva John Birch; i Robert H. W. Welch Jr., osnivač Društva John Birch. Hunt je rekao da nije član Društva John Birch, ali vjeruje kako Welch "mnogo zna o komunističkoj zavjeri". 

Dallas je bio nacionalni epicentar Društva John Birch početkom 1961. godine, uz procijenjenih 35 ogranaka. Jim Lehrer, novinar u usponu, za Dallas Morning News, primijetio je kako otprilike 700 članova živi u Dallasu, što ga čini "jednim od najprocvatnijih, najentuzijastičnijih pokreta John Birch u zemlji". Walker je bio general-bojnik u američkoj vojsci, koji je odustao od imenovanja kada je optužen da je indoktrinirao trupe materijalima Društva John Birch. David Talbot, u "Braća: Skrivena povijest Kennedyjevih godina" tvrdi da je Walkerov program indoktrinacije podržao član ASC-a, general Lemnitzer. Međutim, prema Deguellovom izvješću, pravi uzrok Walkerovog otpuštanja bili su homoseksualni odnosi sa drugim muškarcima, tijekom i izvan vojne službe.

Walker se preselio u Dallas i postao ultrakonzervativna ikona, iako je njegova latentna homoseksualnost vjerojatno pridonijela njegovom padu. Imao je duboke veze sa Klanom. Godine 1964. je bio glavni govornik udruge Amerikanci za očuvanje bijele rase u Brookhavenu, Mississippi. Godinu dana kasnije, Walker je odbio ponudu za Imperijalnog čarobnjaka Ujedinjenih Klanova Amerike za mjesto Velikog zmaja UKA Teksasa. Odlučio se kandidirati za guvernera Teksasa i uživao je Huntovu podršku.  Walkerove kasnije akcije protiv rasne integracije na Sveučilištu Mississippi dovele su do njegovog uhićenja zbog pobune, pobunjeničke zavjere, i drugih optužbi. Privremeno je zadržan u mentalnoj ustanovi, prema nalogu Roberta Kennedyja, ali je velika porota odbila podići optužnicu protiv njega.

Ubrzo nakon ostavke iz vojske, Edwin Walker se sprijateljio sa kolegom iz Društva John Birch, Billy James Hargisom. Na vrhuncu popularnosti, 1950-ih i 1960-ih, Hargisova kršćanska križarska služba emitirana je na više od 500 radio i 250 TV postaja. Promicao je segregaciju i teorije zavjere kako vlada, mediji i poznate osobe iz pop kulture promoviraju "komunizam". Njegov podređeni, velečasni David Noebel, napisao je kratko djelo "Komunizam, hipnoza i Beatlesi", što je sljedeće godine proširio u "Ritam, neredi i revolucija". Godine 1963. su Walker i Hargis zajedno krenuli na turneju predavanja, naziva 'Operacija Ponoćna vožnja', koju je, prema Walkerovim FBI dosjeima, sponzorirao KKK u Južnoj Karolini i Arkansasu. Hargis i Walker propovijedali su protiv zla komunizma i pozivali na predavanja popularne desničarske govornike, poput generala Charlesa Willoughbyja.

Prema Deguello Reportu: Walker i Hargis imali su homoseksualnu aferu. Godine 1974., kada je Hargis bio star 50 godina, bio je prisiljen dati ostavku na mjesto predsjednika Američkog kršćanskog koledža zbog optužbi da je zavodio studente. Dvoje njegovih studenata, žena i muškarac, tvrdili su da su imali seksualne odnose sa njim. Slično tome, Walker je uhićen 1976. godine zbog javnog razvrata u toaletu, u parku u Dallasu, i optužen je za milovanje i prosidbu muškog tajnog policajca. 

Upravo je Walker rekao o predsjedniku: "On je gori od izdajnika. Kennedy je u biti prognao Amerikance u propast." Još jezivije, trupe generala Walkera podijelile su tisuće letaka ulicama Dallasa, prikazujući Kennedyja na plakatu "Wanted", sa porukom: "TRAŽI SE ZBOG IZDAJE". Ujutro, na dan atentata, 22. studenog 1963. godine, Kennedy je pročitao oglas preko cijele stranice u Dallas Morning Newsu, koji je glasio: "Dobrodošli gospodine Kennedy u Dallas", koji su postavila tri člana Društva John Birch, gdje je predsjednik optužen zbog navodne simpatije prema komunizmu. "Kako ljudi mogu govoriti takve stvari?", upitao je Kennedy svoju suprugu. "Danas idemo u zemlju luđaka." 

Robert Maheu, američki poslovni čovjek i odvjetnik koji je radio za FBI i CIA-u, i kao glavni izvršni direktor operacija u Nevadi za industrijalca Howarda Hughesa.

Kosher Nostra 

Sid Richardson je jedan od osnivača ASC-a, a oni su početkom 1960-ih bili vodeća javna skupina koja se zalagala za upotrebu vojne sile protiv Castra. John Fisher, predsjednik ASC-a, osnovao je Odbor za slobodnu Kubu 1963. godine, zajedno sa kolegama i članovima iz ASC-a, umirovljenim zapovjednikom pomorskih operacija Raleighom Burkeom i Clare Boothe Luce. Odbor za križarski rat za slobodnu Kubu je osnovao, u prosincu 1961. godine, kubanski progonitelj, Sergio Arcacha Smith, da bi prikupio sredstva i podršku za Kubansko revolucionarno vijeće, koje je podržavala CIA. Ranije je bilo poznato kao Kubanska demokratska revolucionarna fronta (FRD), u New Orleansu, skupina u kojoj je David Ferrie navodno bio "izuzetno aktivan" i skupina koja je imala ured u istoj zgradi kao i Guy Banister. U New Orleansu je Delphine Roberts identificirala Ferenca Nagyja iz Permindexa sa  fotografije, kao nekoga koga je vidjela u uredu Guya Banistera. Vojno krilo FRD-a zvalo se Brigada 2506 i borila se u invaziji u Zaljevu svinja.

Godine 1959., odmah nakon što je Fidel Castro protjerao diktatora Batistu sa Kube, tadašnji potpredsjednik Richard Nixon osnovao je i predsjedavao Posebnim odborom unutar Vijeća nacionalne sigurnosti, sa ciljem provođenja operacije koju nije odobrio Kongres i kojom bi se pokrenuo tajni rat protiv nove socijalističke vlade Kube, pritom koristeći iseljene desničarske Kubance koji su bili odani Batisti. Ova tajna operacija tada je dobila kodni naziv "Operacija 40". Krajem 1959. je Nixon, uz izravno sudjelovanje i suradnju direktora CIA-e, Allena Dullesa, preuzeo nadzor nad regrutiranjem iseljenih, desničarskih Kubanaca, koji su pobjegli sa Kube u Miami. Dulles je dodijelio agentu CIA-e i bivšem časniku marinaca, Carlu Jenkinsu, neka nadgleda obuku tih snaga u taktici gerilskog ratovanja na Floridi i pod istim režimom koji je CIA uspostavila u Gvatemali.

Početkom 1960. godine je Nixon odabrao Roberta Maheua, šefa kabineta i de facto direktora financijskog carstva milijardera Howarda Hughesa, neka prisustvuje tajnom sastanku na Floridi sa dvojicom muškaraca, koji su predstavljali Santo Trafficantea,  odnosno Johnom Rosellijem i Samom Giancanom. Prema njihovim vlastitim dokumentima: Giancana je bio "poglavica Cosa Nostre i nasljednik Al Caponea". Maheu je rekao Roselliju da su ga angažirale međunarodne tvrtke, koje su pretrpjele "teške financijske gubitke na Kubi kao rezultat Castrovih postupaka". 

Trafficanteov kasino, hotel i prostitucija u Havani, kojima je upravljao 'Resorts International', protjerani su sa Kube, zajedno sa Trafficanteovim poslovnim suradnikom Batistom, 1959. godine. Trafficante je bio bliski suradnik vlasnika 'Resorts International', Meyera Lanskog, šefa židovske mafije, koji je bio odgovoran za upravljanje financijama carstva krijumčarenja heroina Luckyja Luciana. Lansky je bio bliski prijatelj Tibora Rosenbauma, prikupljača sredstava Permindexa i financijskog direktora Mossada. Rosenbaum i Lansky su koristili BCI banku za skrivanje i pranje Lanskyjeve nezakonite dobiti, baš kao što je on koristio BCI za financiranje Mossadovih prekomorskih obavještajnih operacija. Većinom židovsko-američka i talijansko-američka banda,  poznata kao 'Murder, Inc.', te židovski mafijaši poput Meyera Lanskog, Mickey Cohena, Harold "Hooky" Rothmana, Dutcha Schultza i Bugsy Siegela imali su razvijene bliske veze i značajan utjecaj unutar talijansko-američke mafije, i na kraju su stvorili  labavo organizirani, uglavnom židovsko-talijanski kriminalni sindikat, poznat u tisku kao "Nacionalni kriminalni sindikat". Nakon četvrt stoljeća široko rasprostranjene zlouporabe heroina, međunarodna medicinska zajednica je konačno prepoznala opasnosti neograničene upotrebe heroina, te je Liga naroda počela regulirati i smanjivati ​​legalnu proizvodnju heroina. Zbog naknadnog naglog pada legalne farmaceutske ponude droge, agresivni kriminalni sindikati premjestili su središte svjetske proizvodnje heroina u tajne laboratorije u Šangaju i Tientsinu u Kini. U vlasništvu, i pod upravom moćnog kineskog tajnog društva, ovi laboratoriji su počeli opskrbljivati ​​​​ogromnim količinama ilegalnog heroina korumpirane kineske ratne vođe, europske kriminalne sindikate, kao i američke mafijaše poput Luckyja Luciana. Gotovo svu svjetsku trgovinu heroinom financirala je i organizirala samo jedna od ukupno dvadeset četiri regionalne skupine, ili "obitelji" američke mafije.

Izbijanje Drugog svjetskog rata ozbiljno je poremetilo međunarodnu trgovinu drogom. Međutim, u knjizi "Politika heroina: Suučesništvo CIA-e u globalnoj trgovini drogom", Alfred W. McCoy je primijetio: "U roku od nekoliko godina, velikim dijelom zahvaljujući prirodi američke vanjske politike nakon Drugog svjetskog rata, sindikati droge ponovno su se pokrenuli, polja maka u jugoistočnoj Aziji počela su se širiti, a rafinerije heroina umnožile su se i u Marseilleu, i u Hong Kongu." Godine 1946. je američka vojna obavještajna služba pustila Luciana iz zatvora i deportirala ga u Italiju, gdje se udružio sa sicilijanskom mafijom kako bi obnovio trgovinu heroinom. Na Siciliji se OSS isprva udružio sa mafijom i pomogao savezničkim snagama u njihovoj invaziji 1943. godine, a kasnije je formirao savez sa mafijom da bi se suprotstavio utjecaju Talijanske komunističke partije.

Tijekom 1950-ih, sicilijanska mafija se odrekla proizvodnje heroina i počela se oslanjati na marseilleske i korzikanske sindikate za svoju opskrbu drogom. Sa sjedištem u Marseilleu, korzikanska banda je upravljala onim što je poznato kao 'Francuska veza', gdje se heroin krijumčario iz Turske u Francusku, a zatim u Sjedinjene Države preko Kanade. Korzikansku bandu štitila je CIA i francuski SDECE nakon Drugog svjetskog rata, u zamjenu za pomoć i sprječavanju francuskih komunista da stave Staru luku Marseille pod svoju kontrolu. Korzikanci su otvorili manje laboratorije, počeli proizvoditi za europska tržišta i izvoziti u Sjedinjene Države. Tako je Italija postupno izgubila na važnosti kao središte za ilegalnu proizvodnju droga, a Marseille je postao europska prijestolnica heroina.

Luciano je sklopio savez između mafije i Meyera Lanskog, čija je kontrola nad Karibima i njegov odnos sa obitelji Trafficante i sjedište na Floridi bili od posebne važnosti, budući su mnoge pošiljke heroina prolazile kroz Kubu ili Floridu na putu do SAD-a. Gotovo 20 godina će trijumvirat Luciano-Lansky-Trafficante ostati glavna međunarodna trgovina heroinom. Organizirani kriminal je cvjetao na predrevolucionarnoj Kubi, a Havana je vjerojatno bila najvažnija tranzitna točka za Lucianove europske pošiljke heroina. Lucianov posjet Kubi, 1947. godine, postavio je temelje za kasniju ulogu Havane u međunarodnoj trgovini narkoticima. Kuba je trebala postati središtem svih međunarodnih operacija sa narkoticima. Početkom 1950-ih, Trafficante je zauzvrat predao svoje koncesije u Havani Santu Trafficanteu mlađem, najtalentiranijem od svojih šest sinova. Navodno je njegova odgovornost bila primati velike pošiljke heroina iz Europe, a zatim ih prosljeđivati ​​preko Floride u New York, kao i druga veća urbana središta, gdje su u distribuciji pomagali lokalni šefovi mafije.

Hotel del Charro bio je hotelski resort u La Jolli u Kaliforniji, poznat po diskretnom gostoprimstvu političarima, koji su sklapali poslove, bogatim industrijalcima i holivudskim slavnim osobama, uključujući Richarda Nixona, Josepha McCarthyja, J. Edgara Hoovera, Johna Waynea, Williama Powella, Elizabeth Taylor, Mela Ferrera i Gregoryja Pecka, rođenog u La Jolli.

Hotel del Charro 

Murchison i Richardson bili su poznati kao važni nacionalni politički operativci i održavali su bliske veze sa Eisenhowerom i njegovim potpredsjednikom Nixonom, kao i sa Hooverom i predsjednikom Lyndon B. Johnsonom. Murchison je financirao generala Douglasa MacArthura, nakon što ga je predsjednik Truman otpustio. Kao što je Summers primijetio: "Prepoznajući Edgarov utjecaj kao nacionalne figure, naftaši su ga počeli njegovati krajem četrdesetih – pozivajući ga u Teksas kao gosta i vodeći ga na lovačke ekspedicije. Edgarovi odnosi su sa njima otišli daleko izvan onoga što je prikladno za direktora FBI-a." Godine 1958. je Murchison kupio izdavača, Henry Holt and Company. Prva knjiga koju je objavio bili su Hooverovi "Majstori obmane: Priča o komunizmu u Americi", prikaz komunističke prijetnje koja je prodana u više od 250.000 primjeraka u tvrdom uvezu, i više od 2 milijuna u mekom uvezu.

Lansky je također bio gost u Hotelu del Charro, resort hotelu u La Jolli u Kaliforniji, koji su 1951. godine kupili Clint Murchison i Sid Richardson, a koji je postao "ozloglašeno okupljalište mafije". Popis poznatih gostiju je uključivao Richarda Nixona, Josepha McCarthyja, J. Edgara Hoovera, Johna Waynea, Williama Powella, Elizabeth Taylor, Mela Ferrera i Gregoryja Pecka. Murchisonovo financijsko carstvo se usko sa carstvom Lanskog, kao i sa Jimmyjem Hoffom, predsjednikom Teamstersa. Hoffu je Robert Kennedy zatvorio, ali ga je Nixon kasnije pomilovao. Godine 1955. je senatski odbor otkrio da je 20% tvrtke Murchison Oil Lease Company u vlasništvu Vita Genovesea i njegove obitelji. Među ostalim gostima Hotela del Charro, povezanima sa mafijom, bili su Santos Trafficante, Johnny Rosselli, Sam Giancana i Carlos Marcello.

Hotel se nalazio blizu hipodroma Del Mar, koji su Murchison i Richardson kasnije također kupili. "McCarthy je praktički bio na Murchisonovoj platnoj listi", izvijestio je upravitelj hotela Allan Witwer. McCarthy je na kraju izbačen zbog nepristojnog ponašanja. Joan Crawford je izbačena zbog prevelikog flertovanja sa Richardsonom. Iako je McCarthy dolazio zajedno sa Roy Cohnom i Davidom Schineom, nijednom od njih nije bilo dopušteno ostati, jer je hotel bio "ograničen". Jedine iznimke, koje je Murchison dopuštao, bili su senator Barry Goldwater i određeni članovi židovske mafije. Hoover je, zajedno sa svojim životnim partnerom, zamjenikom direktora FBI-a, Clyde Tolsonom, nagomilao ogroman račun i Murchison nikada nije tražio da bude plaćen. Hoover je u svom bungalovu zabavljao goste, među kojima je bio i Howard Hughes.

Poput svog pomoćnika, Roya Cohna, i McCarthy je bio prikriveni homoseksualac. U listopadu 1952. godine, Las Vegas Sun identificirao je McCarthyja kao homoseksualca i imenovao jednog od njegovih partnera, te tvrdio da je McCarthy bio poznati pokrovitelj gay barova u Milwaukeeju. To je bilo unatoč činjenici što su Hoover, Cohn i McCarthy bili uključeni u Lavender Scare, gdje se za homoseksualce govorilo da predstavljaju sigurnosni rizik i da su simpatizeri komunista, što je dovelo do javnog poziva da ih se uklone sa državnih pozicija. Cohn i McCarthy pokušali su jačati antikomunistički žar u zemlji tvrdeći kako su komunisti u inozemstvu uvjerili nekoliko skrivenih homoseksualaca, koje je zaposlila američka savezna vlada, neka im predaju važne vladine tajne u zamjenu za čuvanje identiteta njihove seksualnosti u tajnosti.

Prema Seymoreu Hershu, u knjizi "Bobby i J. Edgar: Povijesni sukob između Kennedyjevih i J. Edgara Hoovera, koji je transformirao Ameriku", Hoover je izrazio divljenje prema Cohnovoj agresivnoj i sumnjivoj taktici, te mu rekao neka ga "izravno nazove" kada god dobije informacije vrijedne dijeljenja. Od tog trenutka nadalje, Cohn i Hoover su "razmjenjivali usluge, oduševljene komplimente, darove i raskošne privatne večere. Brzo je to postalo 'Roy' i 'Edgar'." 

Malteški vitez kardinal Spellman, poznat kao "američki papa", J, Edgar Hoover i James Farley.

Hoover i Cohn su održavali blisko osobno prijateljstvo sa fašistom i Malteškim vitezom, kardinalom Spellmanom, "velikim zaštitnikom i duhovnim savjetnikom" američkog krila Malteške lige, bliskim saveznikom zavjerenika iz 'Liberty League', Jacoba Raskoba. Tijekom 1950-ih i ranih 1960-ih, odnosi između SAD-a i Vatikana odvijali su se uglavnom preko Spellmana, koji je bio proglašen "američkim papom". Spellman je surađivao sa Pijem XII. da bi pomogao nacističkim ratnim zločincima u izbjegavanju kazne. Tijekom svog mandata u New Yorku, Spellmanov znatan nacionalni utjecaj pridonio je tome da se njegovu rezidenciju nazivalo "Elektrana". Ugostio je istaknute mnoge osobe, poput: Joseph P. Kennedyja starijeg, Bernard Barucha, David I. Walsha, John William McCormacka, uz brojne druge političare, zabavljače i svećenike. 

Iako je Spellman često kritizirao filmove i nazivao ih "nemoralnima" ili "nepristojnima", John Cooney, jedan od njegovih biografa, citirao je četiri sugovornika koji su izjavili da je Spellman homoseksualac. Novinar Michelangelo Signorile je opisao Spellmana kao "jednog od najozloglašenijih, najmoćnijih i seksualno najproždrljivijih homoseksualaca u povijesti američke Katoličke crkve". Još je  jedan Hooverov biograf, Curt Gentry, također tvrdio da Hooverovi dosjei sadrže "brojne tvrdnje da je Spellman bio vrlo aktivan homoseksualac". Spellman je optužen, ne samo da je odobravao pedofiliju u Katoličkoj crkvi i zaređivao poznate pedofile, uključujući kardinala Theodorea "Ujaka Teddyja" McCarricka, već i da se sam time bavio do te mjere da su ga mnogi svećenici iz područja New Yorka široko nazivali "Mary". 

Cohn je također bio blizak Lewis "Lew" Rosenstielu, koji je bio ključan za Bronfmanove operacije krijumčarenja alkohola u doba prohibicije. Zakonodavne istrage države New York su utvrdile da je Rosenstiel "bio dijelom 'konzorcija', zajedno sa osobama iz podzemlja, koje su kupovale alkohol u Kanadi [od Samuela Bronfmana]", i čiji su ostali članovi bili "Meyer Lansky, navodni vođa organiziranog kriminala; Joseph Fusco, suradnik pokojnog čikaškog gangstera Al Caponea; i Joseph Linsey, Bostonac kojeg je gospodin Kelly [istražitelj Kongresa koji je svjedočio] identificirao kao osuđenog krijumčara alkohola." Tijekom brakorazvodne parnice, koju je pokrenula Rosenstielova četvrta supruga, Susan Kaufman, tvrdila je da je Rosenstiel organizirao raskošne zabave na kojima su sudjelovale "dječačke prostitutke", koje je njen suprug unajmio "za uživanje" određenih gostiju, među kojima su bili važni vladini dužnosnici i istaknute osobe iz američkog kriminalnog podzemlja. Rosenstiel se pobrinuo da mjesta održavanja zabava budu  ozvučena mikrofonima, koji su snimali događanja njegovih visokoprofiliranih gostiju. Kaufman je tvrdila da su te audio snimke potom sačuvane u svrhu ucjene.

Jednu od "zabava ucjene" organizirao je Cohn, 1958. godine, u hotelu Plaza na Manhattanu, apartman 233. Kaufman je opisala Cohnov apartman kao "prekrasan apartman, sav u svijetloplavoj boji“. Opisala je kako ju je Cohn upoznao sa Hooverom, koji je tamo bio u ženskoj odjeći, te joj je u napadu jedva prikrivenog smijeha rekao da se zove "Mary". Kaufman je svjedočila da su ondje bili prisutni mladi dječaci, te je tvrdila da su Cohn, Hoover i njen bivši suprug imali seksualne odnose sa maloljetnicima. Njujorški odvjetnik, John Koltz, počeo je istraživati ​​Cohna u ime klijenta. Deklasificirani dosjei njujorške vlade i istraživanje privatnog detektiva potvrdili su kako je Cohn pružao "zaštitu" i da je "bilo uključeno mnoštvo pedofila. Odatle je Cohn dobio svoju moć – iz ucjena". Kao što je Berton Hersch primijetio: "Poput škorpiona koji istražuju koitus, Roy Cohn i J. Edgar Hoover nastavili bi kružiti jedni oko drugih, opreznom fascinacijom, desetljećima." 

Lansky, prema Kaufman, bio je jedna od osoba koje je Rosenstiel nastojao zaštititi, i čula je kako govori da ako vlada "ikada izvrši pritisak na Lanskog ili bilo koga od nas, iskoristiti ćemo ovo [određenu snimku snimljenu na jednoj od 'zabava'] kao ucjenu." Lanskyju se pripisuje dobivanje kompromitirajućih fotografija J. Edgara Hoovera, negdje u 1940-ima, koje su prikazivale "Hovera u nekoj vrsti homoseksualne situacije", prema bivšem Lanskyjevom suradniku, koji je također rekao da je Lansky često tvrdio: "Sredio sam tog kučkinog sina." Fotografije su prikazivale Hoovera u seksualnoj aktivnosti sa Tolsonom. Novinar Ed Reid, autor biografije Virginia Hilla, "Gospodarica i mafija", napisao je da je Lansky pokušavao uhvatiti moćne ljude u zamku seksualnim ucjenama još od 1939. godine. Kongresni savjetnik za kriminal, Ralph Salerno, rekao je Summersu 1993. godine kako je Hooverovo namjerno neznanje o organiziranom kriminalu, tijekom većeg dijela njegove karijere kao direktora FBI-a, "omogućilo organiziranom kriminalu da toliko ojača u ekonomskom i političkom smislu, tako da je postao puno veća prijetnja dobrobiti ove zemlje, nego što bi bio da se tim pozabavio mnogo ranije". Prema novinaru i autoru Burtonu Hershu, Hoover je bio povezan sa Shermanom Kaminskim, koji je vodio operaciju seksualne ucjene u New Yorku, u koju su bile uključene mlade muške prostitutke. Ta je operacija razotkrivena i istražena u istrazi o iznudi 1966. godine, koju je vodio okružni tužitelj Manhattana, Frank Hogan, iako je FBI brzo preuzeo istragu, te su zajedničke fotografije Hoovera i Kaminskog ubrzo su nestale iz spisa slučaja.

Christine Keeler, plesačica koju je dr. Stephen Ward "podvodio" u aferi Profumo

Afera Profumo 

Godine 1963. Kennedy je posebno pažljivo pratio Aferu Profumo, koja se poklopila sa Kubanskom raketnom krizom. Afera je bila veliki skandal u Britaniji kada je otkriveno da je John Profumo, državni tajnik za rat u konzervativnoj vladi Harolda Macmillana (bio najavljivan kao premijer) imao izvanbračnu aferu sa 19-godišnjom manekenkom Christine Keeler, koja je započela 1961. godine. Javni interes pojačala su izvješća da je Keeler u isto vrijeme bila u vezi i sa kapetanom Jevgenijem Ivanovom, sovjetskim pomorskim atašeom, čime je stvoren mogući nacionalni sigurnosni rizik. Jedna od središnjih figura u aferi bio je "podvodnik" Keeler, dr. Stephen Ward. Ward se preselio u Sjedinjene Države, 1934. godine, kako bi studirao osteopatiju. Kada je izbio rat, Ward se dobrovoljno prijavio u Kraljevski vojni medicinski korpus (RAMC). U ožujku 1944. godine, poslan je u Indiju gdje je liječio Mahatmu Gandhija, koji ga je impresionirao: "Iako je većina njegove politike bila suprotna politici moje zemlje, znao sam da sam u prisutnosti veličine i moj susret s njim zasigurno je bio najvažniji susret u mom životu."

Nakon Drugog svjetskog rata, Ward je radio za Kliniku Osteopatskog udruženja na Dorset Squareu u Londonu, gdje je liječio poznate javne osobe, od kojih je prvi bio američki veleposlanik i član 'Skull and Bones', W. Averell Harriman. Ubrzo nakon toga, i druge poznate osobe poput Winstona Churchilla, Duncana Sandysa, Feliksa Topolskog, Ave Gardner, Mary Martin i Mela Ferrera. Slava mu je omogućila osnivanje vlastite klinike na Cavendish Squareu, na rubu Harley Streeta. Tijekom sljedećih nekoliko godina stekao je još nekoliko važnih pacijenata. Među ostalim su bili: Colin Coote (urednik Daily Telegrapha), Roger Hollis (šef MI5), Anthony Blunt (nećak Wilfrida Scawena Blunta, geodet Queen's Pictures), Geoffrey Nicholson (konzervativni zastupnik), Peter Rachman (poznati stanodavac u sirotinjskim četvrtima), te glumac Douglas Fairbanks Jr. Colin Coote, urednik Daily Telegrapha, naručio je od Warda izradu skica suđenja Adolfu Eichmannu. Prema Phillipu Knightleyju i Caroline Kennedy, autorima knjige "Državna afera": "Ward je uredno otišao u Izrael i niz njegovih crteža pojavio se u novinama."

Wardova osteopatska praksa i njegova umjetnost donijeli su mu znatan društveni uspjeh i stekao je mnogo važnih prijatelja. Ward se sprijateljio sa karikaturistom i članom visokog društva, Arthurom Ferrierom, čijim je zabavama Ward redovito prisustvovao i gdje se družio, između ostalih i sa princom Philipom. Sprijateljio se i sa Williamom Astorom, 3. vikontom Astorom, sinom Nancy Astor, čija je seoska kuća, Cliveden, postala središte Clivedenske skupine (što je drugi naziv za Rhodesov okrugli stol). Godine 1956. je Astor dao Wardu - koji je Astora upoznao sa noćnim klubovima, zabavama i djevojkama - korištenje kućice uz rijeku na imanju njegove obitelji u Clivedenu.

Proljetna kućica, seoska kuća osteopata dr. Stephena Warda na Temzi, na imanju lorda Astora u Clivedenu

Pričalo se da je Ward bio uključen u okultizam, a neki su ga pokušali povezati sa Zlatnom zorom ili jednim od ogranaka u Velikoj Britaniji. No, sigurno je bilo poznato da je bio zainteresiran za okultizam i "crnu magiju". Iskorištavajući svoje prijateljstvo sa nekoliko mladih žena, uključio se u organiziranje seks zabava kojima su prisustvovali bogati i slavni, i koje su, čini se, bile ritualne prirode. Kako se Keeler kasnije prisjetila u svojoj autobiografiji, "Istina napokon", Ward je nastojao kontrolirati svoje goste nudeći im zadovoljavanje perverzija na divljim seks zabavama, gdje su dvosmjerna ogledala bila uobičajena. Kako je objasnila:

"Stephen je uvijek mogao osjetiti seksualne ukuse ljudi - i potaknuti ih, natjerati ih da idu dalje nego što bi inače mogli. Stephen je znao za sva masonska rukovanja i rekao je da su na nekim zabavama djevojke nosile kožne masonske pregače. 'Mahale bi pregačama gore-dolje', nasmijao se."

Neke od žena sa kojima je Stephen bio upleten bile su jako zainteresirane za sadistički seks, a postojale su i zabave "crne magije", koje su zapravo bile samo izgovor za grupne seks seanse; uz falične toteme oko kojih bi se sve te žene savijale i grebale.

Upravo je u Clivedenu, ljeti 1961. godine, Ward predstavio Johna Profuma. Kako se Keeler prisjetila, Roger Hollis i Anthony Blunt bili su redoviti posjetitelji njihovog zajedničkog stana. Blunta je u sovjetsku obavještajnu službu regrutirao njegov prijatelj Guy Burgess, kolega iz Cambridge Apostlesa. Godine 1940. je Blunt bio premješten iz vojske u MI5 i počeo raditi kao špijun. Blunt se također sprijateljio i sa drugim članom Apostola, Victorom Rothschildom, koji je služio kao obavještajni časnik tijekom Drugog svjetskog rata, a kasnije kao viši direktor u 'Royal Dutch Shell' i 'N.M Rothschild & Sons'. Rothschild je također bio savjetnik Edwarda Heatha, britanskog premijera od 1970. do 1974. godine, koji je na kraju optužen za sotonističko ritualno zlostavljanje (SRA). Izviješteno je da je muškarac tvrdio kako ga je Heath u dobi od 12 godina silovao u stanu u Mayfairu, 1961. godine, nakon što je pobjegao od kuće. Ward je pratio i Blunta, čiji je homoseksualni ljubavnik bio Peter Montgomery, brat Hugha Montgomeryja, vrlo časni monsignor Montgomery. Prema Keeler: "Njihov (Wardov i Hollisov) plan bio je jednostavan. Trebala sam saznati, kroz razgovor u krevetu, od Jacka Profuma, kada se nuklearne bojeve glave premještaju u Njemačku." Profumo i drugi ministri kabineta također su prisustvovali seks zabavama koje je organizirala Mariella Novotny, iz Wardove skupine žena, uključujući Mandy Rice-Davies i Suzy Chang. Novotny je organizirala seks zabave u Londonu. Prisustvovalo je toliko visokih političara, te je sebe počela nazivati ​​"glavnim vladinim bičem". Osim britanskih političara, poput Johna Profuma i Ernesta Marplesa (ministar prometa), tim su zabavama prisustvovali i strani čelnici poput Willyja Brandta i Ayub Khana.

Robert Kennedy, Marilyn Monroe i JFK (leđima prema kameri). Snimljeno na 45. rođendan predsjednika Kennedyja u Madison Square Gardenu u New Yorku (19. svibnja 1962.).

Godine 1960. je Novotny otputovala u Sjedinjene Države sa Chang, i tamo se uplela u veze sa vodećim političarima, uključujući Johna F. Kennedyja i Roberta Kennedyja. Početkom 1961. Novotny je bila u New Yorku i, kako je kasnije rekla, za novoizabranog predsjednika ju je nabavio njegov šogor, član "Rat Pack", Peter Lawford. Upravo je Lawford predstavio očito drogiranu Marilyn Monroe kada je na pozornici na proslavi rođendana Johna F. Kennedyja u Madison Square Gardenu u New Yorku, 19. svibnja 1962. godine, nekoliko mjeseci prije svoje smrti, izgovorila poznato "Sretan rođendan, gospodine predsjedniče". Monroein tadašnji psihijatar, koji se samoprozvao "Svengali", bio je Ralph Greenson. Greensona joj je preporučila njena bivša psihijatrica, Marianne Kris, bliska prijateljica Anne Freud (također psiho-analizirala Monroe). Marriane je bila udana za dr. Ernsta Krisa iz Nove škole za društvena istraživanja, američke podružnice Frankfurtske škole. Ernst Kris bio je jedan od nekoliko psihijatara uključenih u izradu "Analize osobnosti Adolfa Hitlera", koju je naručio Bill Donovan iz OSS-a, a koju je vodio Carl Jungov prijatelj, Henry A. Murray, američki psiholog i kolega Timothyja Learyja sa Sveučilišta Harvard. 

Lawford, koji je također hodao sa Monroe, upoznao ju je sa predsjednikom Kennedyjem. Kako je sažeo Joe Williams u "Hollywoodskim mitovima": Monroe se romantično povezala i sa Kennedyjem i sa kolegom iz "štakorske bande", Frank Sinatrom. Sinatrin prijatelj, šef čikaške mafije, Sam Giancana, iskoristio je svoje veze kako bi pomogao Kennedyju osvojiti državu Illinois, a time i predsjedništvo. Postoje dokazi da su Sinatra i Lawford nastavili razmjenjivati ​​poruke između braće Kennedy i mafije, i nakon izbora. Hoover je počeo prisluškivati ​​razne uključene strane, uključujući Monroe. Telefonski zapisi, iz lipnja i srpnja 1962. godine, pokazuju da je Monroe više puta zvala Bijelu kuću i ured Roberta Kennedyja.

Brojni istražitelji, uključujući Anthonyja Summersa u njegovoj knjizi "Goddess", sugeriraju da je i Robert Kennedy započeo vezu sa  Monroe, što je dovelo do nagađanja da je bio umiješan u njeno ubojstvo. Kako je izvijestio Michael Freedland, u knjizi "All the Way: A Biography of Frank Sinatra", Robert Kennedy bio je sve više zabrinut zbog glasina koje su kružile o njegovoj i bratovoj vezi sa Monroe, te je zamolio Sinatru neka je makne sa puta. Sinatra joj je potom ustupio sobu u 'Cal-Neva Inn', odmaralištu i kasinu na granici između Nevade i Kalifornije, na obali jezera Tahoe, koji je Sinatra kupio zajedno sa nekoliko drugih, uključujući pjevača Deana Martina i Giancanu. Prema riječima osoblja u hotelu, Monroe je bila okružena bočicama tableta i drugih lijekova. Giancana, koji je dijelio sobu sa Phyllis McGuire, provodio je vrijeme i sa Monroe, što je snimljeno kamerom. Sinatra je htio uništiti dokaze, pa je zamolio svog omiljenog fotografa, Billyja Woodfielda, da ih razvije. Woodfield je dao Franku film, a zatim ga je gledao kako spaljuje materijal. "Prilično su bolesne, zar ne?", rekao je gledajući slike. Woodfield će kasnije opisivati ​​ono što je vidio na snimkama kao Monroe kako se "valja i puže okolo. Giancana ju je jahao i podizao. Očito je dama bila u ozbiljnoj nevolji i potpuno izvan sebe." Na Sinatrin zahtjev, Pat i Peter Lawford su odvezli Monroe do zračne luke. Ona se vratila kući u Los Angeles, gdje je umrla.

Prema Williamsu, druga mogućnost jest da su je ubili ljudi Hoovera ili Giancaninija kako bi optužili Kennedyjeve. Williams također predlaže i treću mogućnost, i to je da ju je slučajno predozirao Monroein psihijatar Ralph Greenson i pokušao to prikriti. Lawford je očistio Monroein stan nakon njezine smrti da bi se uvjerio kako ništa ne postoji što bi je povezalo sa Kennedyjevima. Eunice Murray, koju je Greenson zaposlio kao Monroeinu kućnu pomoćnicu, kasnije je otkrila da je Robert Kenndey bio u gradu i posjetio Monroe na dan njezine smrti.

Vjeruje se da su i Novotny i Chang radili u 'Quorum Clubu' u Washingtonu, kojim je upravljao Bobby Baker, bliski prijatelj Lyndona Johnsona. Početkom 1950-ih, Baker je blisko surađivao sa Fredom Blackom, bliskim prijateljem mafijaškog šefa Johnnyja Rosellija. Baker se također uključio u pomaganje 'Intercontinental Hotels Corporation' u osnivanju kasina u Dominikanskoj Republici, te je  dogovorio da se u posao uključi Ed Levinson, suradnik Meyera Lanskyja i Sama Giancane. Bakera je istraživao Robert Kennedy kao državni odvjetnik i otkrio da je Baker imao veze sa Clint Murchisonom i nekoliko drugih mafijaških šefova. Pojavili su se i dokazi da je Lyndon Johnson umiješan u političku korupciju. Godine 1961. je Baker osnovao Quorum Club, privatni klub u hotelu Carroll Arms na Capitol Hillu. "Njegovo članstvo sačinjavali su senatori, kongresmeni, lobisti, zaposlenici Capitol Hilla i drugi dobro povezani ljudi, koji su željeli uživati ​​u piću, obrocima, pokeru i dijeliti tajne u privatnom smještaju.“ Baker je znao za Kennedyjeve ranije veze sa  Novotny i Chang. Nedavno objavljeni FBI-jevi dosjei tvrde da je Ward bio uključen u opskrbu ovim ženama.

State Department je izvijestio FBI da je Ward bio posrednik tijekom kubanske raketne krize 1962. godine, i prenosio poruke između Britanaca i Rusa. U siječnju 1961. godine, Coote je pozvao Warda na ručak u Garrick Club, zajedno sa Ivanovom, i njih dvojica su postali bliski prijatelji. Prema Anthonyju Summersu: "Odjel D MI5, odgovoran za kontrašpijunažu, brzo je identificirao Ivanova kao sovjetskog obavještajnog časnika koji koristi diplomatsko pokriće, što je bila uobičajena praksa u cijelom svijetu. Prema jednom izvoru, dio Ivanovljeve misije mogao je biti nadzor sovjetskog prodiranja u pomorsku bazu Portland u Dorsetu." Ward je tvrdio da je Sigurnosna služba bila potpuno svjesna njegove povezanosti sa Ivanovom i on je ispunio obećanje da će ih obavještavati. Warda je kasnije britansko Ministarstvo vanjskih poslova koristilo kao vezu, preko Ivanova, sa Sovjetskim Savezom. Tako je bio uključen u neslužbenu diplomaciju u vrijeme Kubanske raketne krize.

Kennedy je "progutao svaku riječ napisanu o slučaju Profumo", primijetio je njegov prijatelj i novinar, Ben Bradlee. "Naredio je da mu se odmah pošalju svi daljnji telegrami o toj temi." Edgar Hoover je sumnjao, kao i drugi u američkoj obavještajnoj službi, da je Kennedy možda bio jedan od klijenata Keeler. Dok su se braća Kennedy borila sa rastućom krizom građanskih prava, Hoover je otvorio novi dosje, kodnog naziva "Leptir-mašna". Dosjei iz "leptir-mašne" raspravljaju o Wardovim američkim vezama, poput Averella Harrimana i milijardera Paula Gettyja. Spominjala se i zloglasna orgija, "Čovjek u maski", koju je Novotny priredila u stanu na Hyde Park Squareu, u prosincu 1961. godine. Prema Keeler: na zabavi, koja je postala poznata kao "Gozba paunova", održala se "raskošna večera na kojoj je ovaj čovjek, noseći samo crnu masku sa prorezima za oči i vezicama na leđima, i malu pregaču - onu kakvu su konobarice nosile u čajanama 1950-ih - tražio da ga se išiba ako ljudi nisu zadovoljni njegovim uslugama." Bilo je mnogo nagađanja o njegovom identitetu. Noseći samo čarape, Ward je Keeler ispričao o čovjeku u maski i rekao da je nosio i leptir-mašnu, te namignuo i rekao: "Recimo da je to bio Ernie Marples. Recite to svojim čitateljima". Neki su tvrdili da je taj čovjek bio Anthony Asquith, filmski redatelj i sin bivšeg premijera Herberta Henryja Asquitha.

Nakon Kubanske raketne krize iz listopada 1962. godine, Ward je rekao Keeler kako vjeruje da će John F. Kennedy biti ubijen. Rekao je njoj i Ivanovu: "Čovjeku poput Johna Kennedyja neće biti dopušteno ostati na tako važnoj poziciji moći u svijetu, uvjeravam vas u to." Pucnjava između dvoje drugih ljubavnika Keeler je otkrila da bi njene afere mogle ugroziti nacionalnu sigurnost. Nakon što je Profumo priznao neprimjereno ponašanje, incident je diskreditirao konzervativnu vladu Harolda Macmillana 1963. godine. Nakon sramote nanesene vladi je pokrenuto suđenje. Ward je proglašen krivim kao svodnik Keeler, ali prije nego što je presuda objavljena, uzeo je preveliku dozu tableta za spavanje i umro tri dana kasnije. Kao što su Knightley i Kennedy primijetili: "Kraj suđenja i Wardovo dramatično samoubojstvo pomeli su skandal Profumo sa britanske scene. Kao da su u jednom trenutku novine bile pune samo toga, a u sljedećem nije bilo ničega."