Današnju nedjelju posvećujem Belfastu

Samo malo povijesti (najopćenitije moguće) za one koji nisu upoznati sa problemom. Kada kažem Ulster - ovdje u tekstu se odnosi na sjevernoirski dio Ulstera (naravno, Belfast je glavni grad). Iako su izgleda ovdje zajednički djelovali lokalni momci. Evo sa Hrvatske enciklopedije nekoliko rečenica o povijesti Ulstera: 

Ulster [ʌ'lstə], povijesna pokrajina u sjevernom dijelu Irske, danas podijeljena između Republike Irske (pokrajina Ulster) i Velike Britanije (Sjeverna Irska). Početkom nove ere Ulster su uspostavili Kelti pod nazivom Ulaid kao jedno od pet kraljevstava u Irskoj, koje se pod udarima kraljevstva Mide (Meath) tijekom IV. i V. st. raspalo na tri manja kraljevstva (Oriel ili Airgialla, Aileach i Ulaid). Od V. do XII. st. ta su kraljevstva bila pod vlašću klanova O’Neill (Uí Néill) i O’Donnell (Ó Dónaill). Kada se, 1171. godine, engleski kralj Henrik II. proglasio gospodarom Irske (Lord of Ireland), njegovu vlast nisu priznali kraljevi Ulstera. Pod englesku vlast palo je tek kraljevstvo Ulaid koje je osvojio John de Courci i 1205. godine preuzeo Hugh de Lacy kao prvi grof od Ulstera (Ulaida). Ubrzo nakon njegove smrti, vlast u Ulsteru preuzela je obitelj de Burgh (1263–1333), potom Lionel, vojvoda od Clarencea, te naposljetku engleska kruna. U XVI. st. Ulster je bio podijeljen na 16 okruga.

Nakon niza pobuna irskih katolika protiv engleske vlasti, među kojima je najveća bila za vladavine kraljice Elizabete I. (1594–1601) - za vladavine Jakova I. u Ulsteru su naseljeni protestanti kojima je bila predana gotovo sva zemlja. Kada je, 1914. godine, stupio na snagu zakon o ograničenoj samoupravi za Irsku (Home Rule), došlo je do unutrašnjopolitičke napetosti u Ulsteru, gdje su se organizirale oružane protestantske dragovoljačke postrojbe (Ulster Volunteers, 1912.–1920.), koje su se svim sredstvima protivile provedbi Home Rulea. Premda je zbog izbijanja I. svjetskog rata došlo do slabljenja napetosti, 1919. godine je izbio  građanski rat između katolika i protestanata, koji je završio 1920. godine - podjelom Ulstera na tri irske grofovije (Monaghan, Cavan i Donegal), kao i šest britanskih grofovija (Antrim, Down, Armagh, Londonderry, Tyrone i Fermanagh). Godine 1921. su  predstavnici Irske potpisali sa Britancima zakon o dominionskom statusu Irske Republike i odrekli se svojih zahtjeva u odnosu na Sjevernu Irsku, odnosno Ulster.

Jedno "dijete" (ovo je metafora, molim lijepo) Belfasta je vikalo "Braćo, sestre, gdje ste sad?" dok mu je nuklearni fizičar iz Sudana nasred ulica Belfasta nožem pokušavao odezati glavu. I braća su došla.... Neka bude volja tvoja. 

Često se čuje kako Amerikanci pitaju: "Zašto Britanci nisu ništa poduzeli?". I tada će Amerikanci laskavo odgovoriti sami sebi: "To je zato što su ti BRITANCI OMEKŠALI, odrekli su se ORUŽJA kao male KUČKE". Što zgodno izostavlja neugodan detalj da su američki muškarci naoružani do zuba, kao nijedan drugi narod na Zemlji, ali su pritom dopustili da ih se gura ovamo-onamo, sve otkad je san dobrog časnog doktora Martina Luthera Kinga Juniora (PBUH) bio poremećen. "Samo čekajte", obećavaju  Amerikanci, "dolazi jednog dana, vidjeti ćete!" Naravno da ćemo vidjeti. U međuvremenu, sve to američko oružje nije učinilo apsolutno ništa da bi spriječilo neumoljive upade u stambeni sustav iz članka 8., nejednak utjecaj, afirmativnu diskriminaciju, DEI, obuku protiv diskriminacije, Title IX, ljudske resurse, kao i sve ostale meke tiranije koje su izletjele iz Pandorine kutije američkog ersatz rasno-komunističkog ustava. Nije bilo otpora ničemu od svega nabrojanog. Teško naoružani Amerikanci iz crvenih država su napustili svoje gradove, i odselili u predgrađa, umjesto da se bore za njih. Zatim su ravnodušno gledali kako im se djeca bore sa užasnim obrazovanjem i zapošljavanjem, dok ih teroriziraju crni kriminalci.

Američki govor zaštićen je prvim amandmanom i podržan je drugim. No, ipak, nećete naći mnogo Amerikanaca koji se usude čak i promrmljati zabranjenu riječ moći. Naravno, uvijek ima poštenih pojedinaca. To nije zato što bijeli Amerikanci ne razumiju probleme. Razvili su složen vokabular 'loših susjedstava', 'dobrih škola', 'gradskog kriminala', 'problematične mladeži', itd. Ali, sve u svemu (i sa svim tim puškama po ormarima), šapatom, nakon što dvaput pogledaju preko ramena, raspravljaju o stvarnosti života u SAD-u. Ne postoji zakon protiv parezije, jer tehničkim terminom rečeno: američki građanin može reći što god želi bez posljedica, ali naravno, iskren govor (u ovom grčkom smislu) zahtijeva hrabrost već prema smoj definiciji, a toga je bilo jako malo. Možete reći što god želite, da, možete. Ali, biti ćete izopćeni, razvedeni, nezaposleni, ili beskućnici, ako govorite preizravno, pa stoga - zašutite. Neizgovorena ograničenja su učinkovitiji zatvor od željeznih rešetki za one čiji je duh zastrašen.

U međuvremenu, prošli tjedan je u Belfastu izbila manja pobuna. Hadi Alodid, gospodin sudanskog podrijetla, obogatio je Stephena Ogilvieja, lokalnog tipa sa posebnim potrebama, i dodao njegovom izgledu opsežne plemenske ožiljke, u velikodušnom činu međukulturalne razmjene. Zauzvrat je zatražio samo dva njegova oka. Cijeli incident snimljen je videom. Ogilviejev život, iako ne i vid (a već je bio nagluh), spasila su trojica Iraca koji su uletjeli i svojim štapovima otjerali nevinog sudanskog nuklearnog fizičara. Nakon toga, ispostavilo se kako je Ogilvie pomogao Alodidu da se useli u svoj novi smještaj, samo nekoliko dana ranije. Dobro djelo, blabla...

Stranac unutar mojih vrata,

On može biti zao ili dobar,

Ali, ne mogu reći koje sile kontroliraju—

Koji razlozi utječu na njegovo raspoloženje;

Niti kada će bogovi njegove daleke zemlje

Povratiti svoju krv.

("Stranac", Kipling)

Belfast je eksplodirao sljedeći dan. Da. Iznenađenje?! Belfast inače nije grad poznat po teškim dečkima. 

Ustanak je različito opisivan, kao prosvjed ili kao nered, ali nije bio ni jedno od toga. Prosvjed je kada se bijesna gomila okupi,  skandira neke slogane i maše oko nekih znakova, i pritom se pretvara i zavarava kako je sama njihova brojnost demonstracija moći i kako će Moć uvažiti njihove pritužbe, jer bučna gruda drhtave biomase nekako zastrašuje Moć. Neredi su eksplozivno oslobađanje emocionalne energije koje rezultira uništavanjem imovine, uzaludnim sukobima sa oklopnom interventnom policijom, što obično završava hapšenjem i zatvaranjem izgrednika. U nekim slučajevima, istina, čini se kao da prosvjedi i neredi proizvode političke promjene, ali to je gotovo uvijek stoga što je sama Moć orkestrirala ove male karnevale, i dodatno pokazala dobru volju za posvetu politike, koje će sada provesti pod krinkom "povinovanja" "pritisku" "javnosti". Kanadska vlada, usput rečeno, odavno je savladala nenasilnu varijantu ove mračne umjetnosti: praktički svaku "istraživačku skupinu za javne politike" u zemlji financira upravo i onda oni izvrše pritisak na vladu da učini ono što vlada već želi učiniti. Pokažite mi kako izgleda Naša demokracija; ovako izgleda Naša demokracija.

U Belfastu nisu mahali nikakvim transparentima, niti su se skandirali slogani. Iako je bilo mnogo nasilja, ono nije bilo nasumično i besmisleno, već metodično i pažljivo ciljano. Odvijalo se uz strogu disciplinu koordinirane vojne operacije.

Dan prije početka ustanka, lokalnim tvrtkama poslano je priopćenje, sa uputom neka zatvore posao prije početka zabave. U dogovoreno vrijeme, labave formacije mladića, nerazlučivih, u crnim majicama sa kapuljačom, raširile su se po gradu.

Postavljene su barikade diljem Belfasta. Na njima je bilo malo ljudi, navodno često čak i maloljetnici, a čini se da su bile prvenstveno namijenjene usporavanju policije. Na nekoliko mjesta su muškarci u fantomkama postavili kontrolne točke, izvlačeći migrante iz auta kada bi ih pronašli, i grubo ih maltretirali (bez noževa i usjecanja plemenskih oznaka). 

U međuvremenu, vrlo mobilne skupine mladića ciljale su kuće, automobile i tvrtke za koje se znalo da pripadaju migrantima, razbijali im prozore i bacali na objekte molotovljeve bombe. Kada su unutra bili civili, prvo su ih deložirali: koliko sam čuo, nitko nije poginuo, niti je itko hospitaliziran. Dok su hitne službe stigle na mjesto događaja, već bi krenuli prema slijedećem cilju. 

Bilo bi šteta da netko pokaže našoj irskoj braći kako se koriste mali dronovi za bacanje zapaljivog tereta ili drugih stvari na imovinu suradnika.

Definitivno to nikada nemojte učiniti.

https://x.com/Tomhennessey69/status/2064884761907061216

VIJEST: Velike gužve maskiranih muškaraca večeras su se vratile na ulice

Mještani Belfasta su bijesni.

https://x.com/Inevitablewest/status/2064784764171620494

Videozapis prikazuje migrante u pratnji policije nakon što im je kuća zapaljena u Belfastu u Sjevernoj Irskoj: 

https://x.com/Megatron_ron/status/2064488535885746463

Čini se da nije bilo mnogo izravnih sukoba sa interventnim jedinicama. Bilo je nekoliko videozapisa manjeg broja čarkaša koji su bacali cigle ili Molotovljeve koktele na policijska vozila, dok su koristili kante za smeće da bi se zaštitili od vodenog topa. Izgledalo je kao da su uglavnom pokušavali zaokupiti policiju i da se pravi posao nesmetano odvijao negdje drugdje.

Ovi mladići nisu bili zainteresirani za medijsku pokrivenost. Ostavili su telefone kod kuće kako bi izbjegli praćenje. Nosili su maske i trudili se pristojno odvratiti prolaznike od snimanja.

Kombinacija identične crne odjeće, skrivanja identiteta, mobilnosti i uništavanja imovine su klasične taktike tzv. crnog bloka. U Sjevernoj Americi se crni blok općenito povezuje sa Antifom, a koliko ja znam, taktičku doktrinu prvi su razvili antiglobalizacijski aktivisti na sastancima WTO-a (sjećate se kada je antiglobalizacija bila ljevičarski stav?). No, taktike ne poznaju ideologiju: prije nekoliko godina jedan poljski nacionalistički prijatelj obavijestio me da je sudjelovao u nekoliko akcija crnog bloka protiv policije u Varšavi, još za vrijeme nestašnih 1980-ih, kada Poljska nije bila toliko nacionalistička kao što je u međuvremenu postala.

Nasilje se uglavnom odnosilo na protestantske četvrti Belfasta, uporišta lojalističkih paravojnih formacija, poput Ulster Volunteer Force (UVF) i Ulster Defense Association (UDA). One su osnovane kao odgovor na terorizam Irske republikanske armije (IRA), kao organizacija za obranu zajednice namijenjene odvraćanju upada katolika, iako se nisu ustručavale odmazde. Sukobi između protestanata i katolika u Sjevernoj Irskoj razlog su zašto je Belfast podijeljen "zidovima mira". Neki od vođa paravojnih formacija viđeni su na ulicama, iako nisu izravno sudjelovali, već su se činili samo kao promatrači. Službeno: paravojne formacije nisu sudjelovale u orkestriranju nasilja, što je stav kojega se drže i paravojne formacije i policija. Ali,  naravno, vodstvo neće priznati kriminalne aktivnosti, a vlasti puno više vole narativ o spontanoj erupciji neorganiziranog rasističkog nasilja, jer to onda ne znači kako ipak nemaju monopol na nasilje u Belfastu. Moja radna pretpostavka je:  sve su to  besmislice i ustanak zapravo jesu organizirale lojalističke paravojne formacije.

Mnogi su pretpostavili da se radi o ponovnom aktiviranju Irske republikanske armije, i to je vjerojatno uglavnom zato što  većina Amerikanaca zna o Sjevernoj Irskoj upravo to da odatle dolazi IRA i misle da je IRA neka romantična stvar. Naprotiv, čini se da IRA nije igrala nikakvu ulogu u tome, čak i da je komunističko vodstvo IRA-e aktivno obeshrabrivalo belfastske katolike od sudjelovanja. Međutim, nisu ni smjeli motivirati svoje ljude da se aktivno umiješaju među lojaliste. Katolici su, kako se na prvu čini, uglavnom promatrali. Opet, bilo je i izvješća da su se neki od njihovih mladića pridružili zabavi, ali tko zna.

IRA je oduvijek bila lijevo-nacionalistička organizacija i kao takva se svrstala uz marksističke borbe za nacionalno oslobođenje, što znači da je svjesno smjestila borbu sjevernoirskih katolika za napuštanje Ujedinjenog Kraljevstva i pridruživanje Republici Irskoj, zajedno uz napore kolonizacije trećeg svijeta. Stvari koje su dovele do pada Sinn Feina su većinom danas dobro poznate, ali ako vam nisu poznate, evo: tekst Keith Woodsa. Ideološka inercija ovakvog stava znači: od Sporazuma na Veliki petak, javno političko krilo IRA-e, Sinn Fein, stalno je skrenulo u trećesvjetski identitet. Kao rezultat toga, Sinn Fein je sada među najglasnijim navijačima invazije iz trećeg svijeta. Korumpirani starci na čelu IRA-e su bili su više ogorčeni "rasizmom", nego Ircem kojem je odsječeno pola lica. Što je, kao što i sami znate, sastavni dio inkluzivnosti.

Lojalističke paravojne formacije, nasuprot tome, uvijek su bile implicitno reakcionarne i tradicionalističke. Dok je IRA nabavljala oružje od Sjedinjenih Država, Sovjetskog Saveza i Libije; UVF i UDA trgovale su sa Južnoafričkom Republikom, Rodezijom i Izraelom. Sada kada se nativizam povezuje sa krajnjom desnicom, lojalistima je puno lakše pristati na igru.

Ustanak u Belfastu nije bio nihilističko nasilje radi nasilja, iako ne sumnjam da su dečki uživali u prilici za kaos. Bilo je to nasilje usmjereno prema određenom političkom cilju - protjerivanju stranaca.

Migranti čiji su domovi uništeni izravno su lišeni smještaja. Migranti koji su uspjeli izbjeći su zabrinuti da će oni biti sljedeći. Stanodavci koji uzimaju državni novac za smještaj migranata, ili čak razmišljaju o tome, sada se moraju brinuti o neposrednim troškovima popravaka i stalnim troškovima viših premija osiguranja, što čini dobit Ministarstva unutarnjih poslova mnogo manje privlačnom. Stanodavci se također moraju brinuti o eskalaciji. Navodno su kružila pisma koja su snažno implicirala da su cigle i Molotovljevi kokteli samo prvi korak na ljestvici nasilja i da bi paravojne formacije rado poduzele odlučnije mjere protiv samih stanodavaca, ako poruka ne bude primljena.

SVE OVO JEST UŽASNO TUŽNO!! Ali... Uvijek ima i onaj veliki ALI!!

Imigranti čije su kuće uništene vjerojatno su nevini. Ima posebno dirljiv video medicinske sestre iz Gane ili negdje drugdje. Nažalost, takva je priroda ovakvih stvari. Vlada ih je masovno uvela kao oblik biološkog rata protiv domaćeg stanovništva. Vlada ih želi tamo. Ljudi žele da odu - vlada odbija slušati svoje ljude - i onda se ovakve stvari dogode. 

Samo je 27 migranata zapravo ostalo bez doma zbog podmetanja požara, ali navodno ih se dosta već samo odselilo.

Britanska vlada je sasvim prirodno osudila nasilje, organiziravši skup protiv rasizma nakon toga, ali je također odgovorila tako što je naložila mediijima neka naglase kako će se VLADA obračunati sa ilegalnom imigracijom u Sjevernoj Irskoj?! Ispod osude krije se jasna poruka svega ovoga - u ovom je slučaju nasilje rezultiralo uspjehom. 

No, žalosno, ali poruka Vlade o rješavanju imigranata je već poslana Sjevernoj Irskoj. Točno godinu dana prije ustanka u Belfastu, u gradiću Ballymeni izbili su neredi nakon što su sudovi oslobodili dvojicu romskih dječaka zbog silovanja irske djevojke, uz nježno tapkanje. Neredi su potrajali dva tjedna. Rezultirali su evakuacijom dvije trećine romske populacije.

Ponovno: nasilje je urodilo plodom.

I sada, usporedimo ustanak u Ballymenu sa drugim velikim britanskim masovnim prosvjednim pokretom prošlog ljeta: prosvjedom protiv hotela sa migrantima u Eppingu (to je inače londonsko predgrađe, gdje uglavnom žive Londončani koji su  protjerani iz grada zbog raznolikosti). Prosvjed je započeo kada je jedan od migranata "diverzificirao" tinejdžericu. Za razliku od erupcije u Ballymeni, prosvjed u Eppingu bio je eksplicitno nenasilan. Jedino nasilje dogodilo se od strane policajaca, koji su uhitili ljude zbog isticanja britanskih zastava. Majke Eppinga su se mjesecima okupljale ispred migrantskog hotela, držeći transparente. Vijeće predgrađa se također borilo protiv hotela na sudu i uživalo u ranom uspjehu, jer je sudac utvrdio da je lokacija zonirana kao hotel, ali ne i kao spavaonica za migrante. Ova pravna pobjeda bila je kratkog vijeka. Odluku je gotovo odmah poništio sudac višeg suda, koji je eksplicitno utvrdio da, kakve god bile brige stanovnika Eppinga u vezi sa sigurnošću njihove djece, nad njima su jača ljudska prava misterioznog mesa koje je isplivalo na britanske obale, uz dodatni interes vlade za njihovo pravilno stanovanje. Kao rezultat toga, paralelne tužbe koje su pokrenula vijeća diljem zemlje su - odbačene. Hotel za migrante u Eppingu je na kraju zatvoren. Ali, to je vjerojatno imalo više veze sa prelaskom britanske vlade na 'Operaciju Raspršivanje', u kojoj su migranti smješteni po manjim kućama diljem zemlje, umjesto da budu koncentrirani u nekoliko velikih centara. Dakle, to je bio odgovor vlade na zabrinutost britanskih podanika.

U Ballymeni i Belfastu nasilje je urodilo plodom. U Eppingu mirni prosvjedi nisu imali uspjeha.

Britanski establišment posljednjih 30 godina provodi jasno šireći ovakve poruke svom zatočenom stanovništvu.

Britanski narod je glasao za nižu imigraciju na gotovo svim izborima, otkako je britanski establišment uništio Enocha Powella. Svaka vlada koju su izglasali na vlast, bilo da se radilo o laburistima ili torijevcima - povećala je imigraciju. Britanski narod je koristio društvene mreže kako bi podigao svijest o problemima uzrokovanim imigracijom: Britanski establišment, bilo da se radilo o laburistima ili torijevcima, odgovorio je zatvaranjem više Britanaca zbog zlonamjernih tweetova u jednoj godini, nego što je sovjetski Politbiro poslao u gulage zbog političkih zločina tijekom cijelog Brežnjevljevog mandata. Britanski narod je koristio sudove u pokušaju obrane svojih prava. Britanski establišment je odgovorio: "Lol, vi nemate prava, imigranti imaju".

Britanski narod je strpljivo tražio svaki put za mirno rješavanje svojih pritužbi - establišment koji to ne želi čuti ih je na svakom koraku blokirao.

Kao što Amerikanci kažu, postoje četiri kutije: kutija za sapun, kutija za porotu, kutija za glasanje i kutija za streljivo. Hoće li Britanci, kao cjelina, moći otvoriti četvrtu kutiju, ostaje za vidjeti, iako se čini da neki pokušavaju. Usamljeni piroman je bacio zapaljivu napravu na kuću imama u engleskom Boltonu, što je taktika slična viđenima u Belfastu.

Ulsterski lojalisti mogli bi biti poseban slučaj, i to ne samo zato što su jedna od rijetkih skupina u UK koja gotovo sigurno nije predala svoje vatreno oružje. Desetljeća sektaškog pokolja su izbrusila njihovo društvo u nešto jedinstveno pogodno za pobunu. Čini se kao da ih nije previše briga što stranci misle o njima ili njihovim metodama. Njihove paravojne snage uspijevaju uravnotežiti jasne lance zapovijedanja, vrhunskom operativnom sigurnošću: do danas MI5 ima poteškoća prodrijeti u njihove redove, čak i sa doušnicima. To zahtijeva bliske veze u zajednici, visoku razinu međuljudskog povjerenja, ekstremnu sumnjičavost prema strancima, ali i opušten stav prema izvanzakonitom nasilju - u svrhu zaštite zajednice.

Takvi uvjeti su rijetki kod ostatka britanskog stanovništva, koje je relativno atomizirano, što otežava povjerenje. Također, Britanci su uvjetovani tako da se gnušaju od bilo kakvog izraza kolektivnog nasilja. Budući se nasilje osuđuje, pokušaji izgradnje paravojnih organizacija obično privlače antisocijalne tipove osobnosti, za koje je nasilje poanta, a ne konkretni politički ciljevi. To su zapravo prilično loši pješaci. 

Dečki koji su prošli tjedan hodali Belfastom ne izgledaju kao ulični nasilnici. Njihov broj, koordinacija i disciplina sugeriraju da su uglavnom samo obični mladići, angažirani u onome što smatraju legitimnom obranom svoje zajednice, a ne kriminalci iz uzbuđenja i zabave. Nasilje je bilo vrlo pažljivo usmjereno na određene stambene i poslovne objekte. Izravno nasilje nad ljudima se općenito izbjegavalo.

Iako je postojala barem jedna prilično zabavna iznimka, gdje je crni strimer otkrio da je rasizam zbog kojeg je pokušavao privući pozornost zapravo prilično stvaran; crni rasizam u njegovom slučaju: https://x.com/MrNChance/status/2064805363375820885

Svi su se dečki pridržavali taktičkih pravila, npr. pokrivali su lica. Nije bilo pljačke. Možda najvažnije, nasilje je završilo prilično naglo, nakon tri dana, točno kao da je netko više u zapovjednom lancu dao naredbu za prekid i svi su poslušali. Možda se smatra kako je poslana potrebna poruka. Možda su se vodili tihi pregovori u tajnosti, što je rezultiralo time da je vodstvo dobilo ono što je željelo, poput novca ili obećanja da će preusmjeriti migrante dalje od Belfasta.

Legitimnost je ključni aspekt svega ovoga. Muškarci, koji nisu kriminalci, zapravo nisu skloni sudjelovati u organiziranom nasilju, osim ako nemaju za to jasno opravdanje, i to ne samo osobno. Moraju osjećati da se ljudi, čija su im mišljenja, važna slažu da je primjena nasilja opravdana. Mnogi muškarci mogu razumjeti da je nasilje najbolje, ili čak jedino rješenje, ali ako osjete da se drugi ne osjećaju isto, neće djelovati. Muškarci općenito razumiju da je nasilje usamljenih vukova politički besmisleno i obično kontraproduktivno, pa se, osim ako nisu paranoični shizofreničari, sociopati ili jednostavno vrlo glupi, ne upuštaju u to. Muškarci, koji su organizirani u svrhu kolektivnog nasilja, često će odbiti ukoliko vide da je njihovo vodstvo nelegitimno. Istodobno, muškarci koji gaje privatne sumnje u opravdanost organiziranog nasilja često će ga provoditi, ukoliko vjeruju da su vlasti koje ih usmjeravaju legitimno ovlaštene za to.

U slučaju ulsterskih paravojnih postrojbi, čini se da su sva tri uvjeta ispunjena. Mladići koji su proveli pogrom bili su uvjereni u pravednost svog cilja; bili su uvjereni da njihova zajednica uvelike dijeli njihovu procjenu; Paravojno vodstvo doživljavali su kao legitimnu vlast. Kao rezultat toga: mobilizacija za djelovanje je moguća, čak i jednostavna, i britanska država sada zna da mora vrlo oprezno koračati u Belfastu.

U širem Ujedinjenom Kraljevstvu, u Republici Irskoj i u Europi u cjelini, ovi uvjeti ne postoje. Ima mnogo ljutih mladića, i mnogi od njih bi se privatno složili da je nasilje odavno postalo najbolje rješenje za probleme koje nanosi izdajnička politička klasa. Međutim, šire društvo je podijeljeno. Mnogi stariji ljudi i mnoge mlade žene glasni su neprijatelji vlastite civilizacije, a time i mladića koji bi je branili. Muškarci ispravno razumiju da će ih, ako djeluju, osuditi i vlasti i šire društvo - stoga ne djeluju.

Ništa od ovoga ne znači da same etablirane vlasti zadržavaju ikakav legitimitet. Desetljeća izdaje potpuno su to narušila. Keir Starmer je najomraženiji premijer u povijesti ustavne monarhije, a politički mehanizam kojim predsjedava je diskreditiran. Tijekom poslijeratnog razdoblja uspostavljena je infrastruktura društvene kontrole, koja se uglavnom temeljila na emocionalnoj manipulaciji, ali u posljednje vrijeme se i to raspalo. Stare zastrašujuće riječi, 'rasist', 'fašist', 'nacist', itd, izgubile su svoju moć i nije važno koliko glasno ih regimoidi izvikuju. Tradicionalni tisak smatra se lugenpresseom i, osim starijih građana, uglavnom se ignorira, osim kao materijal za ogorčenje i ruganje.

Složenije psihološke operacije režima također ne uspijevaju pronaći podršku. U svojoj raspravi o aferi Henry Nowak, nagađao sam da gotovo sigurno postoji britanski ekvivalent američkoj Službi za odnose s javnošću, 'Dosjei X za crnački kriminal' čiji agenti vrše pritisak na obitelji žrtava međurasnih zločina neka daju pomirljive javne izjave kako bi smirili napetosti u zajednici. Ispostavilo se da sam bio u pravu: britanski CRS je Jedinica za istraživanje, informacije i komunikacije.

Kako opisuje Connor Tomlinson iz 'Lotus Eaters', RICU je jedinica 'Ne gledaj unatrag u ljutnji', koju je osnovao bivši agent MI6 kako bi se umiješao u multikulturalne ekscese. Njihov potpis je 'kontrolirana spontanost', što zapravo znači 'lažna spontanost': astro-turistički događaji koji pružaju privid organskog pokreta u podršku režimskim narativima. Prema zviždaču, RICU je izrežirao odgovor na bombaški napad u manchesterskoj areni, gdje je gomila na bdijenju uz svijeće 'spontano' počela pjevati pjesmu Oasisa, 'Don't look back in Anger'. Nedavno su odigrali ulogu u javnoj izjavi, koju je dao otac Henryja Nowaka, nakon što je njegov ubojica osuđen. Napisali su izjavu koju je objavila obitelj Stephena Ogilviea, posebno štrebersku kompoziciju koja se potrudila pohvaliti migrante za njihovu ulogu u ugostiteljstvu, što točno odgovara registru dopisa od korporacije u kojoj bi očekivali da će obitelj progovoriti nakon što je divljak odrezao lice njihovog sina.

Baš kao i s Nowakom, britanski establišment pokušao je iskoristiti izjavu Ogilviejeve obitelji da bi posramili ogorčenu javnost i ušutkali. Baš kao i sa Nowakom, rezultat je bio daljnje ogorčenje javnosti. Korištenje obiteljske tuge zbog zločina, kao moralnog pokrića za ublažavanje prirodnog bijesa zbog zločina, čime se dodatno povećava vjerojatnost daljnjih zločina, je crna magija. No, kada se ova smicalica shvati, može se samo teško obiti o glavu.

Još jedna psihološka taktika je održavanje prosvjednih skupova. Time se nastoji stvoriti dojam da je javnost više užasnuta reakcijom na zločin - nego samim zločinom. Pokušali su to u Belfastu, jer jesu okupili nekoliko tisuća plaćenih prosvjednika i sijedokosih bejbi bumera, koji su se zajedno suprotstavili "rasizmu". Pokušali su to i sa Henry Nowakom, poslavši 'Stand Up To Racism' neka viče na njegovom spomeniku. Pokušali su to u Eppingu. Čini se kao da, makar zasad, uvijek propadne. Ljudi primjećuju autobuse koji dovoze plaćene prosvjednike, identične profesionalno tiskane natpise, općenito: neukus zlobnih mutanata i gerijatrijskih osoba koje se još uvijek može okupiti oko duginog transparenta. Ljudi zaključuju da to nije organski, nije nešto sa čim se bilo tko pošteniji želi povezati. Umjesto što stvaraju iluziju narodne podrške režimu, ovi lažni skupovi obično naglašavaju upravo nedostatak organske podrške.

Narativni sustav kontrole režima vidljivo propada u stvarnom vremenu, ali sve to zapravo znači da im nedostaje sposobnost ganuti srca ljudi.

Dakle, prije nekoliko dana, Rupert Lowe i njegova 'Restore Britain' su objavili svoje Izvješće o istrazi bandi silovatelja. Sada je preuzeto više od milijun puta. Sadržaj je odvratan. Opće je mišljenje da odobrava odmazdu protiv ovih zločina, onu odmazdu koja se obično opisuje pridjevima poput 'biblijska' i 'srednjovjekovna', i to ne samo protiv samih silovatelja, već posebno protiv dužnosnika koji su omogućili ove ratne zločine. Postoji velika želja za glavama na kolcima. Ali, naravno, pakistanske bande silovatelja su poznate već 20 godina i do sada se ništa slično nije dogodilo. To je jedan od glavnih razloga zašto Amerikanci ismijavaju svoje britanske kolege kao idiote bez muda: "Zašto britanski muškarci nisu ništa učinili?"

Istina je, kako izvješće jasno pokazuje, da su britanski muškarci pokušali nešto učiniti, više puta, i da su na svakom koraku bili žestoko zaustavljani od strane države - koja je njihove pokušaje samoobrane i pravde tretirala kao goru prijetnju od silovanja njihovih kćeri od strane stranih osvajača. Pojedini očevi, koji su pokušavali spasiti svoje kćeri od seksualnog ropstva, dobili su zabranu od vlasti i uhićeni su kada bi frustrirani zbog neaktivnosti službenika i izravno intervenirali, dok su sami silovatelji ostajali netaknuti. Bande silovatelja, naravno, nisu bile nimalo zabrinute zbog policije, za koju su znali da će ih tretirati u rukavicama. Ali, jesu bili izuzetno zabrinuti zbog Engleske obrambene lige, za koju su dobro znali da ih neće oklijevati prebiti.  Barem je to trajlo nekoliko godina. Sve dok puna snaga britanske sigurnosne države nije uništila EDL. I to je u prilično oštroj suprotnosti sa ligama za obranu zajednice koje su organizirali npr. Sikhi (da ne spominjemo privatne židovske policije). Ove lige Sikha su one na koje su vlasti zatvarale oči. Opet, i oni su uspješno koristili ulično nasilje kako bi odvratile Pakistance od vrebanja kćeri Punjaba.

Poanta koju ovdje želim istaknuti jest: duh britanskih muškaraca nije slomljen do te mjere da se ne mogu oduprijeti. Oni se mogu i odupiru, kao što smo upravo vidjeli u Belfastu, i kao što smo vidjeli prošle godine u Ballymeni, i kao što smo vidjeli godinu prije u Southportu...

https://www.vijesti-iz-nesvijesti.com/svijet/1566202_dan-kada-su-irci-pukli

... i kao što smo vidjeli s EDL-om, i kao što smo vidjeli sa bezbrojnim izoliranim činovima individualnog otpora, kada britanski muškarci uzmu stvar u svoje ruke i uhvate opasnog migranta na ulici ili u vlaku.

Problem nije u tome što je britanska muška hrabrost iskrvarila u rovovima Prvog svjetskog rata, i ostavila za sobom ostatke ravnih stopala, astme i kukavičluka u svom genskom bazenu. Nije dostupnost oružja primarni problem: kao što smo upravo vidjeli u Belfastu, možete zabraniti oružje, ali staklene boce i benzin teže je izvući iz ruku ljudi. Trgovine željezarijom pune su improviziranog oružja svake vrste. Samo pitajte svog pradjeda o domišljatosti običnog vojnika u Prvom svjetskom ratu.

Problem je u osnovi legitimnost. Propisno imenovane vlasti su na strani osvajača, i zasad ne postoji široko priznati alternativni autoritet koji bi popunio moralni vakuum koji ostavilja iza sebe ovolika subverzija državnog aparata.

U nedostatku takvog priznatog autoriteta, otpor državnim pljačkanjima svodi se na atomsku prašinu ljutih pojedinaca, koji mogu biti brojni i mogu poduzeti mnogo pojedinačnih akcija, ali su potpuno nemoćni da išta stvarno promijene.

Država to dobro razumije, zbog čega djeluje da bi prekinula formiranje alternativnih centara autoriteta oko kojih se može okupiti bilo kakav učinkovit otpor.

Ne preporučujem pokušaj osnivanja takve organizacije. Lojalističke paravojne formacije su se izvukle, jer su u ona vrmena bile korisne protiv IRA-e, te ih je stoga država tolerirala, čak i njegovala na distanci. To je vrlo poseban slučaj koji se sigurno neće ponoviti nigdje drugdje u modernom Yookayu. Svaka organizacija, koja se pokuša postaviti na ovaj način, odmah postaje predmetom infiltracije i njeni članovi obično budu uhićeni zbog sudjelovanja u terorističkoj skupini širenja mržnje.

Možda je konvencionalna politika zaista najbolji put kojim treba krenuti, i to ne samo zato što je najsigurniji. Oni će se međusobno pojesti. Slom režimskog aparata je ostavio gozbu širom otvorenom. Nigel Farage i njegova 'Reform UK' je pobijedila većinom na izborima za lokalna vijeća i očekuje se da će formirati sljedeću vladu. Lowe i njegova 'Restore Britain' galopirala je udesno od Reforme, obećava milijune masovnih deportacija, smrtnu kaznu za bande silovatelja, ukidanje upravljačke tiranije koju su nametnuli Novi laburisti, kao i sve vrste drugih sjajnih stvari; sve je to vrlo popularno i prisililo je Faragea da se pomakne udesno. Restore postoji tek nekoliko mjeseci i eksplozivno je narastao; ima oko 100.000 članova i postaje jedna od najvećih stranaka u Britaniji. Umiruća Konzervativna stranka pomiče se udesno, u očajničkom pokušaju opstanka. Čak su i laburisti prisiljeni na pregovore prema ograničavanju imigracije. Sada postoji kritična masa ljudi kojima je svejedno kako ih režimski gremlini nazivaju (čak i hapse), a to gremline poprilično brine.

Putanja na kontinentu je slična. Njemački AfD i dalje dobiva na popularnosti. Socijaldemokratske stranke u Skandinaviji ograničavaju imigraciju. Europski parlament upravo je glasao za deportaciju ilegalnih imigranata u pritvorske centre u trećim zemljama, uz povike "Vratite ih!" oduševljenih desničara, što je izazvalo veliko naricanje i škrgutanje zubima žena i lezbijki sa  druge strane, koje su se osjećale vrlo nesigurno.

Izborna politika će, na kraju, propasti. Postoji uzak prozor, možda 10 do 15 godina, u kojem je još uvijek moguće da desničarske, nativističke i populističke stranke preuzmu vlast u Britaniji i drugim europskim zemljama i započnu politiku mirne, uređene i temeljite remigracije, koja jest potrebna zato da bi se izbjegle rijeke krvi. Nakon toga, ako se nastave sadašnji trendovi imigracije i nataliteta - bijelci će biti brojčano nadjačani. Sasvim je moguće da će establišment uspješno spriječiti defenestraciju kombinacijom proceduralnih manipulacija i otvorene represije, zadržavajući val narodnog nezadovoljstva dovoljno dugo da osvajači postanu birački dominantni.

Međutim, u tom slučaju i do tada, sasvim sigurno će postojati dobro uspostavljena politička infrastruktura, koja je otvoreno i besramno proeuropska. To bi poslužilo kao osnova za vrstu mehanizma stvaranja legitimnosti, koji bi Europljanima omogućio da se međusobno pitaju trebaju li se glasovi stranaca na "nacionalnim" izborima uopće računati. Ako se postigne konsenzus i glasovi osvajača se računaju, organiziranje za rekonkvistu drugim sredstvima bila bi stvarna mogućnost. Najbolji način da se ovo preokrene jest preuzimanje kontrole nad državom konvencionalnim sredstvima. Ako niti to ne uspije, sam napor da se sve ovo učini izgraditi će temelj koji je potreban za paralelnu državu, a koja može zamijeniti okupaciju iznutra.

Tekst napisao: Jack Carter (Kanađanin)

Moram dodati svojih nekoliko osobnih opaski i razmišljanja vezano uz tekst, kao i reakciju na pokušaj odsijecanja glave. 

Staviti ću vam dolje video: razgovor jednog mladog Amerikanca i mladog Irca, pa onda vidite koliko su mladi ljudi "nezaineresirani i nemaju pojma o pojmu". 

Znam što je Ulster, znam kako i zašto i od koga je podjela nastala. Ne gajim tu nikakve sumnje, uz ona moja istraživanja vezana uz tajna društva. Sjevernoirski paravojni Ulster otvoreno podupire Izrael. Ma, prema vođama Ulstera ne gajim nikakve simpatije. Ali, ovi klinci (i ne baš sasvim klinci) IPAK jesu potrošili svoje vrijeme i bacili svoje telefone, i uspravnih leđa krenuli uspostaviti red. Vlade nam dovlače hrpetine imigranata, nebitno radnika ili ne, dok naše ljude tjeraju na iseljavanje iz svojih kuća zato što ih namjerno počnu plaćati manje od imigranata. Preplavljeni smo strancima. Onda ti se dogodi da ubiju učenike nasred ceste, da ulete u baletnu školu i ubiju djece koliko žele ili, kao što je ovdje slučaj - lokalnom dečku nasred ulice pokuša odrezati glavu. STOP!!

Neću duljiti. Ovaj tekst je ovdje zato da uočite TAKTIKU. Jer, ovo zaista jest na nivou vojne operacije. Jako dobro promišljeno i organizirano. Dečki jesu uvježbani, i sigurno su i za to potrošili svoje vrijeme. Nisu oni toliko jako (koliko su mogli) udarili na migrante - oni su udarom na migrante pokazali vlasti da se može (vjerojatno su i šefovi policije sklonili malo više pogled u tom momentu). I da ih ima. I da postoje linije koje se ne prelaze (i obitelji policajaca ipak tamo žive, a ne u londonskoj bazi). Lokalno raspoređene kvartovske grupe u sinergiji sa zajednicom - kojoj je dosta i previše terora vlade. Ono što je također  točno: ovo jest bilo moguće (ovako organizirano) provesti baš u Belfastu, iz mnogo razloga. Ali, kao taktika i način postupanja, to treba vidjeti ovdje. Kontolirana destrukcija i nasilje za postizanje određenog cilja. Razmislite čiste glave, bez ideologije, nabrajanja tko je tko. To je više-manje poznato svima. Taktika, zajedništvo, otpor. Ne pokušavajte sami, samo razmislite...