3. Politički pokreti između i nakon svjetskih ratova

Liberty League

Osim America First Committee (AFC), Merwin K. Hart bio je i organizacijska snaga iza drugih krajnje desničarskih pro-poslovnih skupina, poput Američke lige slobode. Članak za 'The Nation', naslova "Narodna fronta", od 16. studenog 1946. godine, izvijestio je da je M.S.E., Jeana Coutrota, sinarhistička organizacija koja je stajala iza Vichyjevskog režima Marshalla Pétaina, pokušavala obnoviti bliske veze između francuskih i njemačkih industrijalaca koje je razvila prije rata, te se pozivao na članak Michaela Sordeta, "Tajna liga monopolskog kapitalizma". To se odnosi na Liberty League i bilo je objavljeno u znanstvenom švicarskom časopisu, Schweiner Annalen, gdje se nagovjestilo kako se glavna baza operacija sinarhista seli iz Europe u Sjedinjene Države.  Sordet je u tekstu imenovao američkog diplomata, Roberta Murphyja, i admirala Williama D. Leahyja, bliskog prijatelja predsjednika Franklina D. Roosevelta, koji je predsjedavao njegovim Združenim načelnicima stožera. Obojica su, prema Sordetu, surađivali sa Vichyjevskim režimom i konglomeratom DuPont, ne kao članovi MSE-a, već kao pojedinci, i pritom se nadali da će uspostaviti kontakt sa utjecajnim katoličkim i industrijskim skupinama u Sjedinjenim Državama. DuPontovi - koji su, zajedno sa  Fordovima, prema izvješću iz 1941. godine, u l'Appelu, imali veze sa francuskim sinarhistima - postali bi glavni podupiratelji Liberty League. Također, njihovi su napori doveli do osnivanja AFC-a, koji će se potom razviti u Američko vijeće sigurnosti (ASC), tzv. "srce" vojno-industrijskog kompleksa.

Liga slobode se sastojala prvenstveno od bogatih poslovnih elita i istaknutih političkih osoba, a koje su se protivile New Dealu predsjednika Franklina D. Roosevelta. Uvodeći New Deal, Roosevelt i njegovi saveznici oživjeli su stari jezik tzv. 'socijalnog evanđelja', kako bi opravdali stvaranje moderne države blagostanja. Krajem 19. stoljeća, socijalno evanđelje naučavalo je da se kršćanstvo kao vjera manje bavi osobnim spasenjem, a više javnim dobrom. Kada je Roosevelt pokrenuo New Deal, brojni politički liberalni svećenici su zagovarali njegov plan kao "kršćansku stvar koju treba učiniti". Katolički i protestantski vođe su  pohvalili "etički i ljudski značaj" politika New Deala, za koji su rekli da je samo "u zakon uključio neke od društvenih ideja i načela za koja se naše vjerske organizacije zalažu dugi niz godina". 

Tri člana savjetodavnog odbora Američke lige slobode: T.M. Cunningham, M.S. Lane i Irénée Du Pont (01. siječnja 1936., Washington)

Tijekom 1930-ih, protivnici FDR-a su se okupili oko Američke lige slobode, koju su organizirali predstavnici obiteljskih carstava DuPont i Morgan, koji su dominirali američkom korporativnom elitom. Povezani sa Malteškim vitezovima, DuPont i J.P. Morgan Jr. su bili značajno odgovorni za uspon Stare desnice u Sjedinjenim Državama, kroz svoje savezništvo sa američkim fašizmom. Poput svog oca, J.P. Morgan Jr., bio je član Velikog priorata američke podružnice SOSJ-a u New Yorku. Ostali istaknuti članovi SOJS-a su bili: Robert R. McCormick, osnivač AFC-a i vlasnik Chicago Tribunea, te obitelji Crane iz Chicaga. McCormick je također objavljivao New York Daily i Washington Herald, i otvoreno se protivio Rooseveltu i New Dealu. Zajedno, W. Randolph Hearst i McCormick kontrolirali su 35% naklade nedjeljnih novina u SAD-u.

Ligu slobode predvodili su karteli DuPont i J.P. Morgan. Veliku podršku su imali  Andrew Mellon Associates, Pew (Sun Oil), Rockefeller Associates, E.F. Hutton Associates, U.S. Steel, General Motors, Chase Bank, Standard Oil i Goodyear Tires. Najistaknutiji među Mellonovima, koji su podržavali Američku ligu slobode, bio je Andrew Mellon, sin Thomasa Mellona,  patrijarha i osnivača Mellon Bank. Prije nego što je postao ministar financija, Mellon, Hitlerov pristaša, kontrolirao je interese  Alcoe i sklopio nekoliko kartelskih dogovora sa I.G. Farben. Andrewov sin, Paul i njegova supruga Mary, bili su podupiratelji Eranos konferencija i osnivači Zaklade Bollingen, koja je financirala Geršoma Šolema i njegovo pisanje djela "Sabbatai Zevi, mistični Mesija." 

Godine 1921., novoizabrani američki predsjednik, Warren G. Harding, izabrao je Mellona za svog ministra financija. Mellon će ostati na dužnosti do 1932. godine, služeći pod Calvinom Coolidgeom i Herbertom Hooverom. Novinar William Allen White je  primijetio: "Andrew Mellon je toliko potpuno dominirao Bijelom kućom u vrijeme kada je Coolidgeova administracija bila na vrhuncu da bi bilo pošteno nazvati administraciju vladavinom Coolidgea i Mellona." Zakon o prihodima iz 1926. godine, kojim je u potpunosti proveden "Mellonov plan", bila je zapravo Mellonova preporuka da će smanjenje poreznih stopa za one sa najvišim primanjima generirati više poreznih prihoda za vladu. Nakon sloma Wall Streeta, 1929. godine, Mellon je sudjelovao u raznim naporima Hooverove administracije u oživljavanju gospodarstva, ali se protivio izravnoj vladinoj intervenciji. Nakon što je Kongres pokrenuo postupak opoziva protiv njega, Hoover je premjestio Mellona na mjesto veleposlanika u Ujedinjenom Kraljevstvu.  1933. godine je savezna vlada pokrenula istragu o poreznoj prijevari protiv Mellona, ​​što je dovelo do slučaja visokog profila, koji je završio tako što je Mellonova imovina platila značajne iznose da bi se riješio slučaj.

Pod Du Pontom, General Motors je financirao organizaciju osvetnika, kako bi zaustavio sindikalizaciju u svojim tvornicama na Srednjem zapadu. Nazvano je "Crna legija" i bila je ogranak Ku Klux Klana. Članovi su nosili crne halje, umjesto bijelih, ukrašene bijelom lubanjom i prekriženim kostima. Ćelije Legije, unutar tvornica GM-a, zastrašivale su radnike, ciljale Židove i regrutirale za KKK. Najmanje do 1933. godine, Legija je imala policiju u svojim redovima. Zajedno su radili na zaustavljanju osumnjičenih komunista i sindikata koji su zahtijevali svoja radnička prava. Crnu legiju predvodio je Virgil Effinger, odmetnuti "Veliki Titan" Klana, koji se zalagao za fašističku revoluciju u Americi, i sobom kao diktatorom. Effinger je umro gotovo dva desetljeća kasnije u psihijatrijskoj bolnici i uvijek je poricao svoje članstvo u Legiji.

"Crna legija" (1937.), filmski prikaz povijesne Crne legije iz 1930-ih u Michiganu, sa Humphrey Bogartom u glavnoj ulozi.

'Sydney Morning Herald' je, 25. svibnja 1936. godine, izvijestio da je Crna legija bila tajno društvo, čiji su članovi prakticirali ritualna ubojstva. Richard Rollins, kojega je angažirao Samuel Untermyer (sotonist, član Zlatne zore, prijatelj Georgea Sylvestera Vierecka, cionist) da istraži pronacističku organizaciju, objavio je memoare "Pronalazim izdaju", gdje je opisao zakletvu Crne legije, izgovorenu u njihovim inicijacijskim ritualima:

"U ime Boga i Vraga, i snagom svjetla i tame, Dobra i Zla, ovdje pod Crnim lukom nebeskog simbola odgovora, obećavam i posvećujem svoje tijelo, svoje udove, svoje srce i svoj um i kunem se svim silama Neba i Pakla da ću posvetiti svoj život..." 

Earl Little, budući otac Malcolma X, bio je uznemiravan od strane Crne legije. Oni su, zajedno sa bijelim vlastima u vladi i Klanu,  bili zabrinuti zbog aktivizma u ime Garveyjeve Univerzalne udruge za unapređenje crnaca (UNIA). Kada mu je obiteljska kuća izgorjela, 1929. godine, Earl je optužio Crnu legiju. Kada je Malcolm imao šest godina, njegov otac je poginuo u onome što je službeno proglašeno tramvajskom nesrećom, iako je njegova majka Louise vjerovala da je Earla ubila Crna legija.

Mnogi članovi Liberty League bili su povezani sa najbogatijim bankarom Wall Streeta, J.P. Morganom Jr.; njega je antifašistički novinar, John Spivak, smatrao "vrhunskim izvorom cijele fašističke zavjere Wall Streeta". J.P. Morgan & Co. nije bio samo partner u Banci za međunarodna poravnanja (BIS), povezanoj s nacizmom, već je i financirao uspon talijanskog fašizma; zapravo, njegova tvrtka bila je Mussolinijeva glavna inozemna banka. Morganov partner, Thomas Lamont, opisao je sebe kao "nešto poput misionara" talijanskog fašizma, izražavajući svoje divljenje prema Mussoliniju, "vrlo čestitom čovjeku". J.P. Morgan & Co. bio je prethodnik triju najvećih bankarskih institucija na svijetu: JPMorgan Chase, Morgan Stanley i Deutsche Bank (preko Morgan, Grenfell & Co.), također je bio uključen u osnivanje Drexel Burnham Lambert. Tvrtka se ponekad naziva "Kuća Morgana" ili jednostavno "Morgan".

Pokretačka duša iza pokretanja Američke lige slobode bio je John Jacob Raskob, suosnivač američkog udruženja Suverenog vojnog reda Malte. Raskob je bio bivši predsjednik Demokratskog nacionalnog odbora i graditelj Empire State Buildinga. Kada je Pierre du Pont postao najveći manjinski dioničar General Motorsa, imenovao je Raskoba u upravni odbor. Godine 1928. je papa Pio XI. imenovao Raskoba počasnim privatnim komornikom u Papinskom kućanstvu, u znak priznanja za njegovu podršku katoličkim institucijama i sudjelovanje u političkim i financijskim interesima crkve u Sjedinjenim Državama, Meksiku i Vatikanu.

Godine 1934. je Liberty League bio uključen u zavjeru za organiziranje neuspjelog fašističkog puča u SAD-u. Raskob, blisko surađujući sa John Davisom iz Morgan banke, bio je glavni financijer. Pokušaj puča financirala je Irénée du Pont, zajedno sa  Morganima i nekoliko drugih bogatih industrijalaca tog vremena. U zavjeru su bili uključeni i Robert Clark, nasljednik korporacije za šivaće strojeve Singer; Grayson M.P. Murphy, direktor Goodyeara; obitelj Pew iz Sun Oila. Grayson M.P. Murphy, direktor Morganove banke Guaranty Trust, i nekoliko drugig korporacija povezanih sa Morganom, bio je među osnivačima Američke legije. 1920-tih godina je Murphy otputovao u Europu radi "utvrđivanja činjenica", sa "Divljim Bill" Donovanom, koji je kasnije postao direktor OSS-a. Ove misije, npr. sastanci sa Mussolinijem prije njegovog puča, obavljene su na zahtjev Morgana i londonskih interesa. Murphyja je Mussolini odlikovao zlatnim "Redom talijanske krune" klase Commander. U zavjeru je bio umiješan i Al Smith, bivši guverner New Yorka i demokratski predsjednički kandidat (1928.), kao i Prescott Bush.

Zavjera je otkrivena tijekom saslušanja odbora McCormack-Dickstein, kada je ratni heroj i umirovljeni general-bojnik marinaca,  Smedley Butler, tvrdio da bogati poslovni ljudi planiraju stvoriti fašističku organizaciju veterana, sa Butlerom kao vođom, i iskoristiti je u državnom udaru za svrgavanje Roosevelta. Gerald C. MacGuire (zaposlenik Graysona Murphyja i Roberta Clarka, član Američke legije Connecticut) je pokušao regrutirati Butlera neka predvodi udar. Američku legiju osnovali su u Parizu, 1919. godine, pripadnici Američkih ekspedicijskih snaga, a financirao J.P. Morgan. Američke trupe su bile netom demobilizirane, te je bila izražena je zabrinutost zbog potencijalne korelacije između otpuštenih trupa i boljševičkih ustanaka, koji su se odvijali u Rusiji, Finskoj, Njemačkoj i Mađarskoj. Godine 1923., zapovjednik Američke legije, Alvin Owsley, je rekao: "Ne zaboravite da su fašisti za Italiju ono što je Američka legija za Sjedinjene Države." Pukovnik William Easterwood, nacionalni zamjenik zapovjednika Legije, dok je bio u Italiji (1935.), pričvrstio je Mussoliniju značku Legije, učinio ga "počasnim članom" i pozvao na sljedeću konvenciju Legije. Godine 1927. je Legija dodijelila Charlesu Lindberghu svoju "Medalju za istaknutu službu". 

Iste godine je ACLU izvijestio da je Legija "zamijenila [Ku Klux] Klan kao najaktivnijeg agensa netolerancije i represije u zemlji." Američka legija je nosila naziv krovne organizacije svih "dvoraca" Vitezova Zlatnog kruga, iz kojih se Klan razvio. U filmu "Lice na tvom prozoru" (1920.), djelomično financiran i od strane vlade, glavni negativac bio je boljševički radnički organizator se suprotstavlja Američkoj legiji, koja se pojavila u uniformama vrlo sličnim odjeći Klana. Iako Klan nije sudjelovao u snimanju filma, organizirali su projekcije diljem zemlje, napisavši kako je film "od velike vrijednosti za nas".

Legija je Butleru obećala financijsku potporu i vojsku od 500.000 ljudi, po uzoru na francuskog sinarhista, Croix-de-Feu. Do 1934. godine, Croix-de-Feu je imao 120.000 članova, a 06. veljače 1934. godine (točno mjesec dana prije MacGuireovog izvješća) je  organizacija izvela gotovo uspješan puč u Francuskoj. Zavjerenici su odabrali Butlera zbog njegove ogromne popularnosti među veteranima. Na drugom sastanku, MacGuire je zaprijetio da će ga, ako Butler ne prihvati vodstvo zavjere, zamijeniti general Douglas MacArthur. MacGuire je tvrdio da su Morganovi favorizirali MacArthura, ali da je on podržao Butlera. Butler je odbio ponudu, ali je pazio da potkrijepi svoje tvrdnje i zatražio je pomoć liberalnih filadelfijskih novina, koje su poslale svoju zvijezdu novinara, Paula Comlyja Frencha, neka sve istraži. French se pretvarao kao da nema nikakve interese vezane uz slučaj, kako bi intervjuirao MacGuirea, koji je otkrio daljnje detalje zavjere. Spomenuo je da će proizvođači oružja, Remington Arms,  opskrbiti  ​​vojsku, zahvaljujući radnom odnosu sa obitelji Du Pont. "Trebamo fašističku vladu u ovoj zemlji", rekao je novinaru, "kako bi  spasili naciju od komunista, koji je žele srušiti i uništiti sve što smo izgradili u Americi. Jedini ljudi koji su dovoljno patrioti da to i  učine su vojnici, a Smedley Butler je idealan vođa. Mogao bi preko noći organizirati milijun ljudi." 

29. siječnja 1935. godine, John L. Spivak objavio je prvi od dva članka u komunističkom časopisu 'New Masses', otkrivajući dijelove svjedočenja Kongresnog odbora, koji su redigirani kao rekla-kazala. Spivak je tvrdio kako je ova zavjera bila dijelom "zavjere židovskih financijera koji rade sa fašističkim skupinama", misleći pritom posebno na Felixa Warburga, Odbor McCormack-Dickstein (prethodnik Odbora za neameričke aktivnosti Zastupničkog doma, HUAC), kao i određene članove Američkog židovskog odbora, koji su u dosluhu sa J.P. Morganom.

Duhovna mobilizacija

Vodeći suradnici Liberty League, i niz njenih fašističkih frontovskih skupina, poput Crusadersa i Sentinels of the Republic,  također su bili vodeći suradnici Nacionalnog udruženja proizvođača (NAM). Godine 1934. je nova generacija konzervativnih industrijalaca preuzela NAM i posvetila ga "služenju ciljevima spasenja poslovanja". Kako je izvijestio Kevin M. Kruse, autor "One Nation Under God: How Corporate America Invented Christian America": tijekom 1930-ih, industrijalci nacije pokušavali su se suprotstaviti doktrini socijalnog evanđelja izravnim apelima na američki vlastiti interes, ali pokušaj im se obio o glavu. Jim Farley, predsjednik Demokratske stranke, našalio se da bi se Američka liga slobode, još jedna skupina uključena u ovu kampanju, trebala zvati "Američka celofanska liga". "Prvo, to je DuPontov proizvod. I drugo, možete vidjeti kroz njega." 

Prvi predsjednik NAM-a je bio Samuel Bush, otac Prescotta i djed Georgea H.W. Busha. Na kongresnim saslušanjima, koji su  održani 02. ožujka 1938. godine, uvedeni su dokazi koji pokazuju da je NAM kontroliralo i financiralo 207 tvrtki. Na čelu popisa tvrtki bili su General Motors, DuPont, Chrysler, National Steel i Pennsylvania Railroad. 13 najmoćnijih obitelji u Sjedinjenim Državama, i članova NAM-a, koje je naveo George Seldes, bile su sljedeće: Ford, du Pont, Rockefeller, Mellon, McCormick, Hartford, Harkness, Duke, Pew, Pitcairn, Clark, Reynolds i Kress. Od njih, 5 je bilo uključeno u zavjeru protiv Roosevelta: du Pont, Mellon, Pew, Pitcairn i Clark. Uz moguću iznimku 3 od ovih obitelji, sve su imale bliske veze sa fašizmom i podržavale Hitlera.

Mnogi članovi Nacionalnog udruženja izdavača (NAP) također su bili članovi NAM-a. Na čelu NAP-a je bio William Warner, izdavač McCall'sa i Redbooka. P.S. Collins predstavljao je Curtis Publishing Company, izdavača Saturday Evening Posta i Ladies Home Journala; također je bio glasnogovornik predsjednika NAM-a, W.D. Fullera. Publikacije člana "Skull and Bones", Henryja Lucea - Time, Life i Fortune - također su bile usko povezane sa NAM-om. Konzervativni radijski komentator, Fulton Lewis Jr., bivši zaposlenik NAM-a, postao je glasnogovornik za NAM. Lewis je zapravo bio Rush Limbaugh 1930-ih, sa najvećom radijskom publikom u zemlji, od preko 16 milijuna slušatelja. Koristeći svoj radijski program na Broadcasting Systemu, Lewis je širio propagandu NAM-a na otprilike tri milijuna ljudi dnevno. Mutual Broadcasting djelomično je organizirao Chicago Tribune, koji je bio u vlasništvu Roberta R. McCormicka.

Godine 1935., James William Fifield Jr., američki kongregacijski svećenik, koji je vodio Prvu kongregacijsku crkvu u Los Angelesu, suosnivač je Mobilizacije za duhovne ideje. Članovi Fifieldove crkve su uglavnom bili među bogatima, što je Fifieldu dalo nadimak "Apostol milijunaša". Fifieldovu ideologiju su, Kevin M. Kruse i drugi, opisali kao "kršćanski libertarijanizam". Savjetodavni odbor za duhovnu mobilizaciju je opisivan kao prikaz "tko je tko u konzervativnom establišmentu". Do sredine desetljeća, među članovima su bili: Fifieldov dugogodišnji prijatelj, dr. Norman Vincent Peale; tri bivša ili sadašnja predsjednika Američke gospodarske komore; vodeći analitičar sa Wall Streeta; istaknuti ekonomist Američkog udruženja banaka; osnivač Nacionalnog udruženja malih poduzetnika; američki kongresmen; nekoliko značajnih autora i predavača; kao i predsjednici Kalifornijskog tehnološkog instituta, Sveučilišta Stanford, Sveučilišta Kalifornija, Sveučilišta Florida i Teološkog sjemeništa Princeton. Norman Vincent Peale, slobodni zidar škotskog obreda 33. stupnja, američki svećenik i poznati zagovornik koncepta "pozitivnog razmišljanja", posebno je širio utjecaj kroz svoj bestseler, "Moć pozitivnog razmišljanja". Peale je služio kao pastor crkve Marble Collegiate u New Yorku od 1932. do svoje smrti, vodeći kongregaciju Reformirane crkve u Americi. Godine 1935. je Peale pokrenuo radijski program "Umjetnost življenja", koji je trajao cijele 54 godine. Pealeove ideje i tehnike bile su kontroverzne, često je bio kritiziran i od crkvenih osoba i od psihijatrijske struke. Jedna od glavnih optužbi protiv Pealea jest da je pokušao prikriti kako su njegove tehnike izgradnje samopouzdanja - dobro poznati oblik hipnoze.

U hotelu Waldorf-Astoria, 1940. godine, Fifield je održao uzbudljiv govor kao odgovor na poziv predsjednika NAM-a, H.W. Prentisa, koji je predložio da se pokušaju religiji suprotstaviti religijom. U ranijem govoru, pred Američkom gospodarskom komorom, Prentis je galvanizirao poslovni svijet, rekavši: "Ekonomske činjenice su važne, ali nikada neće zaustaviti virus kolektivizma." Prentis je upozorio: "Jedini protuotrov je oživljavanje američkog patriotizma i vjere." Fifield je strastveno branio slobodno poduzetništvo i osudio je "zadiranje New Deala u naše američke slobode". Fifieldova publika bila je zapanjena. Kako objašnjava Kruse: "Tijekom prethodnog desetljeća, ovim titanima industrije se iznova i iznova govorilo kako su oni krivi za pad nacije. Fifield je, nasuprot tome, inzistirao da su oni izvor njenog spasenja." "Kada je završio“, primijetio je jedan novinar, "glasine izvještavaju da se pljesak NAM-a mogao čuti u Hobokenu." 

Tako je rođena pretpostavka koja je dovela do njegovanja kršćanske desnice, i od tada spojila kontradiktorno učenje kršćanstva sa sebičnošću, u spoju koje je jedan promatrač nazvao "kršćanskim libertarijanizmom". Svećenici, regrutirani za konzervativnu stvar, tvrdili su da je socijalno evanđelje izopačenje kršćanske doktrine. U brojnim propovijedima, govorima i člancima tvrdili su, prema Kruseu:

"…da je demokratska administracija od savezne vlade napravila "lažnog idola", vodeći Amerikance da je obožavaju više od Svemogućeg; da je uzrokovala da Amerikanci žude za onim što bogati posjeduju i da im to nastoje ukrasti; i da je, u konačnici, lažno svjedočila iznoseći divlje tvrdnje o onome što nikada ne bi mogla istinski postići." 

Nakon sastanka u Waldorfu, sudionici su se posvetili prikupljanju sredstava za Fifieldovu Duhovnu mobilizaciju, putem korporativnih i osobnih donacija. U novoj mjesečnoj publikaciji koja je nosila ime organizacije, Fifield je nastojao uvjeriti američke vjerske vođe neka shvate da inherentna prijetnja njihovoj vjeri leži u rastu vlade. Američko svećenstvo je oduševljeno odgovorilo. Mnogi su svećenici pisali uredu Duhovne mobilizacije, tražeći kopije neoliberalnog traktata Friedricha Hayeka "Put u ropstvo", anti-New Deal traktat Herberta Hoovera, i libertarijanskog autora Gareta Garretta.

Zaklada za ekonomsko obrazovanje (FEE)

McCormick je također pripadao Hartovoj organizaciji American Actions, Inc. (AAI), nasljedniku AFC-a. Upton Close je u suradnji sa  Geraldom L.K. Smithom i Hartom, 1945. godine, osnovao Američki akcijski odbor u Chicagu. Mnogi od vođa ove skupine prethodno su bili povezani s Odborom America First (AFC) i Američkom ligom za slobodu. Neki od ključnih pojedinaca su i ovdje bili: du Pontovi, pukovnik Robert R. McCormick iz Chicago Tribunea, Alfred P. Sloan iz General Motorsa, Upton Close, John T. Flynn kao predsjednik AFC-a za državu New York, osnivači AFC-a, general Robert E. Wood i William H. Regnery, te pastor "pozitivnog razmišljanja", vlč. Norman Vincent Peale. AAI je dobio podršku visokih dužnosnika Američke legije i Veterana stranih ratova za anti-radničke inicijative NAM-a. Gerald L.K. Smith apelirao je na sve bivše pristaše "America First Crusader" neka podrže mladu organizaciju. Kritičari su skupinu opisali kao "izvorni fašistički pokret", za koji se smatralo da pokušava preuzeti kontrolu nad Nacionalnom republikanskom strankom.

Časopis "Vjera i sloboda", od strane Spiritual Mobilization, bio je prvi nacionalni časopis koji je redovito objavljivao kolumnu Murraya Rothbarda, bivšeg "višeg analitičara" Volkerovog fonda. Osim vlastitih aktivnosti, Volkerov fond je pomagao u osnivanju raznih komplementarnih institucija, uključujući Zakladu za ekonomsko obrazovanje (FEE), kao i Međukolegijsko društvo individualista (ISI), koje je, 1953. godine, osnovao Frank Chodorov. Kasnije je preimenovano u Institut za međukolegijske studije (ISI). FEE, kao najstariji think tank slobodnog tržišta u Sjedinjenim Državama, osnovan je 1946. godine. Među povjerenicima odbora FEE-a bili su Harold W. Luhnow, i bogati industrijalac Jasper Crane, iz Cranesa iz Chicaga, koji je pripadao SOSJ-u. Tijekom Prvog svjetskog rata, Crane je bio uključen u istraživanja o obrani od otrovnih plinova, spremnicima za bezdimni barut, i premazima za krila aviona. Kasnije je raspoređen u londonski ured tvrtke Du Pont kao europski menadžer zadužen za nabavu i razvoj. U tom svojstvu bio je zadužen za pregovore i sporazume sa I.C.I. i I.G. Farben. Crane je bio pristaša Fifieldove Spiritual Mobilization, zajedno sa J. Howard Pewom iz Liberty League. Nakon doprinosa Pewa, Inland Steela, Quaker Oatsa i Searsa, dovoljno sredstava je bilo dostupno FEE-u za kupnju i početak izdavanja časopisa "The Freeman", 1954. godine.

Friedrich Hayek je FEE gledao kao dio inspiracije za osnivanje Društva Mont Pelerin, 1947. godine, koje je također pružalo financijsku subvenciju. Prema Garyju Northu (bivšem direktoru seminara FEE-a, znanstveniku Instituta Ludwig von Mises) - FEE je "djed svih libertarijanskih organizacija". Početni dužnosnici FEE-a su bili: Leonard E. Read iz Trgovinske komore Los Angelesa kao predsjednik;, Henry Hazlitt kao potpredsjednik; predsjednik David Goodrich iz B.F. Goodricha. Ludwig von Mises imao je veliki utjecaj na novinara Henryja Hazlitta, čijim je naporima Mises objavio devet članaka za The New York Times o svjetskim ekonomskim problemima tijekom 1942. i 1943. godine. To je proširilo Misesove ideje u Sjedinjenim Državama. U siječnju 1943. godine, Noel Sargent iz NAM-a je pozvao Misesa da se pridruži Komisiji za ekonomske principe, gdje je bio do 1954. godine.

Radikali za kapitalizam 

Leonard E. Read, član Fifieldove Prve kongregacijske crkve, pripadao je savjetodavnom odboru Duhovne mobilizacije, također je bio član Društva Mont Pelerin. Kako je izvijestio Brian Doherty, u knjizi "Radikali za kapitalizam: Slobodna povijest modernog američkog libertarijanskog pokreta": Read je bio prvi iz libertarijanskog kruga koji je saznao za prijatelja Aldous Huxleyja i LSD gurua, Geralda Hearda. Heard je postao vodič i mentor brojnim poznatim Amerikancima, uključujući Clare Boothe Luce (suprugu Bonesmana Henryja Lucea iz časopisa 'Time, Life and Fortune', kao i američkog veleposlanika u Rimu; ona je nazvana Damom vitezova) i Billa Wilsona (suosnivač Anonimnih alkoholičara, koji je bio pacijent liječnika CIA-e, Humphryja Osmonda, dok je pokušavao izliječiti alkoholičare LSD-om). Wilson je bio suosnivač Anonimnih alkoholičara sa Robertom "Dr. Bob" Smithom. Godine 1958. je Clare Booth Luce uzela acid, zajedno sa psihijatrom. Prema ikoni kontrakulture, Abbie Hoffman:

"Oduvijek sam tvrdila da je Henry Luce učinio više za popularizaciju acida od Timothyja Learyja. Godinama kasnije upoznala sam Clare Boothe Luce na republikanskoj konvenciji u Miamiju. Nije se protivila ovom mišljenju. Američka verzija Gospe od Zmaja milovala me po ruci, treptala očima i gugutala: 'Ne bi željeli da svi čine previše dobre stvari'." 

Read je predstavio Heardove spise odvjetniku Jamesu Ingebretsenu; direktoru SoCal Edisona, W.C. Mullendoreu; i bivšem  štićeniku Ayn Rand, Thaddeus Ashbyju, koji su svi bili dio Fifieldove Duhovne mobilizacije. Unatoč tome što je bio predsjednik eksplicitno religijske libertarijanske organizacije, Ingebretsen je vjerovao kako je "religija besmislica", a na kraju je zaključio kako  ga opsjeda duh njegove mrtve kćeri. Ashby je bio urednik časopisa Duhovne mobilizacije, i Heard tamo redovito imao prostor za kolumnu, čak i cijela izdanja posvećena njegovim idejama. Počeli su organizirati sastanke u Idyllwildu, utočištu u planinama istočno od Los Angelesa, samo da bi slušali Hearda. Sredinom 1950-ih, svi su se pridružili Bakhanalijama u Bohemian Groveu, u sjevernoj Kaliforniji; pridružili su se Herbert Hoover i Henry Hazlitt.

Read je podijelio mistične izvore libertarijanizma u djelu "Elementi libertarijanskog vodstva" (1962.). On piše o "Kreativnoj sili",  koja se nalazi u svakoj osobi, "ogroman potencijal, nezamisliva kreativnost, koja radi na tome da se manifestira, razvija, pojavljuje". Ako ljudi ne prihvate Kreativnu silu ili princip, Beskonačnu inteligenciju ili svijest, kao Izvor svojih prava, onda moraju pronaći suverenitet u ljudskom biću ili instituciji koju je stvorio čovjek, stvarajući tako autoritarizam. "Sloboda", objašnjava Read, "može se obnoviti samo kada povjerujemo u svog Stvoritelja, a takva vjera je moguća samo kada se ljudski duh oslobodi gušećih ograničenja. Duhovna vjera i sloboda su stoga dva uzajamna dijela Božanskog principa." Stoga, čovjek nikada ne bi trebao, putem vlade ili bilo koje druge agencije, sprječavati protok "Kreativne energije" (Adam Smith je nazivao "Nevidljivom rukom"). 

U istoj knjizi, Read propisuje mistične tehnike Rudolfa Steinera da bi se maksimizirao naš kreativni potencijal. Iste ove tehnike su inspirirale Reada da napiše svoje najuspješnije djelo, "Ja, olovka" (prosinac 1958.), objavljeno u časopisu "The Freeman". Poput halucinacije inspirirane LSD-om, "Ja, olovka" je napisano u prvom licu, iz perspektive olovke, detaljno opisujući složenost vlastitog stvaranja, te navodi njene komponente i brojne ljude uključene u njeno stvaranje. Neki akademici inzistiraju da je to klasičan primjer metaforičke ekonomije, baš kao i kod Adama Smitha. Ponovno je tiskano u časopisu "The Freeman", u svibnju 1996. godine, te kao pamflet u svibnju 1998. godine. U ponovnom tisku, Milton Friedman je napisao uvod. Friedman je koristio ovaj esej u svojoj PBS televizijskoj emisiji, "Free to Choose" iz 1980. godine, uz prateću knjigu istog imena.

Družina (The Fellowship)

Merwin K. Hart bio je član odbora i unutarnjeg kruga skupine The Fellowship, tajne kršćanske zajednice, koju je razotkrio Jeff Sharlet u knjizi "Obitelj: Tajni fundamentalizam u srcu američke moći"; također poznato i kao Obitelj (The Family). Skupina je predvodila pokušaje spajanja kršćanstva sa fašističkom orijentacijom. Sudac Vrhovnog suda, Robert Jackson, koji je proveo Nürnberška suđenja, nazvao je Harta "vodećim američkim fašistom". Prema Charlesu Highamu, u knjizi "Američka svastika", Hart se sastao sa predstavnicima Naserovog Egipta, u vrijeme dok je bivši SS časnik, Otto Skorzeny, "savjetovao" režim. Nakon rata, organizirao je izbor Josepha McCarthyja, 1946. godine. Navodna svrha skupine Tje Fellowship (ili The Family), koja se naziva i  "Stara kršćanska desnica", navodno je bila pružiti forum za druženje donositeljima odluka da bi dijelili biblijske studije, molitvene sastanke, iskustva bogoslužja, te iskusili duhovnu afirmaciju i podršku. Članstvo Obitelji uključuje kongresmene, korporativne čelnike, generale, strane šefove država. Družina je opisana kao jedno od politički najpovezanijih ministarstava u Sjedinjenim Državama; izbjegavaju publicitet i njegovi su se članovi zakleti na tajnost.

The Fellowship je, 1935. godine, osnovao metodistički svećenik rođen u Norveškoj, Abraham Vereide, nakon što je, kako je tvrdio, imao viziju u kojoj mu se Bog ukazao u osobi čelnika američke čeličane. Ideje Družine, kako su objasnili Jeff Sharlet i Kathryn Joyce, "u biti su mješavina kalvinizma i Normana Vincenta Pealea." Sharlet prati konceptualne korijene Obitelji do iznimnosti Johna Winthropa i evangeličkog revivalizma Jonathana Edwardsa. Stavovi evangeličke skupine o religiji i politici toliko su jedinstveni, stoga ih neke druge kršćansko-desničarske organizacije smatraju hereticima. Članovi grupe žarko podržavaju slobodna tržišta, u kojima, kako vjeruju, Božja volja djeluje izravno kroz "Nevidljivu ruku" Adama Smitha. Sharlet kaže da se pristup grupe religiji temelji na "vrsti fundamentalizma koji se širi“", gdje tvrde da će bogati i moćni, ako "mogu izmiriti svoja srca s Bogom, onda mogu podijeliti blagoslove onima ispod sebe". Prema Sharlet, The Fellowship fetišizira moć, uspoređuju Isusa sa "Lenjinom, Ho Ši Minom, Bin Ladenom" kao primjerima vođa koji mijenjaju svijet snagom saveza, koje su sklopili sa svojom "braćom". 

Godine 1932., Vereide je uzeo Henryja Forda kao studenta Biblije. Abram je smatrao Forda "zbunjenim", punog čudnih religijskih ideja koja su prikupljena iz hinduističkih tekstova i teozofije. "Pitanje je bilo", pomislio je Abram, "kako bi se mogao raspetljati?" Na njihovom posljednjem sastanku, Ford je konačno viknuo: "Vereide, pronašao sam ga! Pronašao sam ga! Pronašao sam oslobođenje o kojem si govorio. Predao sam se. Jedino što je važno je Božja volja." Nakon rata, Charles Lindbergh, suradnik Merwina K. Harta, kratko je vrijeme predsjedavao molitvenom ćelijom, prema uzoru na Vereideov original. Reforma američke okupacijske vlade u Njemačkoj, i navodne nepravde Nürnberških procesa, bile su velika briga za Vereidea, kao i tema njegovih sastanaka sa John J. McCloyem i tjednih molitvenih sastanaka sa kongresmenom. Vereide i njegovi suradnici odigrali su značajnu ulogu u denacifikaciji Njemačke, kao i političkoj rehabilitaciji bivših pripadnika Trećeg Reicha, koji su primljeni u službu u novoj Saveznoj Republici Njemačkoj, ali i u američkim obavještajnim službama. Godine 1946. je Vereide krenuo u misiju pretraživanja savezničkih zatvora u Njemačkoj, u potrazi za muškarcima "predvidljivog tipa", koji bi bili spremni okrenuti svoju odanost od Hitlera Kristu i, prema Vereideovom mišljenju, Americi.

Abramovi prijatelji, u vojnoj njemačkoj upravi i Sjedinjenim Državama, tada bi ih proglasili "ljudima koji ne samo da trebaju biti pušteni, već i iskorišteni, prema njihovim sposobnostima, u ogromnom zadatku obnove". Među njima je bio partner Josepha Retingera u Europskom pokretu i Bilderberger grupi, Hermann J. Abs, koji je postao potpredsjednik njemačke organizacije Obitelji, Međunarodnog kršćanskog vodstva (ICL). Među ostalima su bili: Gustav Schmelz, proizvođač kemijskog oružja; Paul Rohrbach, zagovornik iskorjenjivanja domorodaca Afrikanaca da bi se napravilo mjesta za njemačke koloniste; general Hans Speidel, koji je prihvatio predaju Pariza u ime Führera (1940.) i bio Rommelov suučesnik u pokušaju atentata na Hitlera, znano kao "srpanjska zavjera", 1944.). Još jedan od nacističkih agenata, sa kojima su se Vereide i Obitelj povezali nakon rata, je barun Ulrich von Gienanth, šef Gestapa u njemačkom veleposlanstvu u Washingtonu i član SS-a. Među ostalima bio je i barun Konstantin von Neurath, Hitlerov prvi ministar vanjskih poslova; kao i general Oswald Pohl, posljednji SS zapovjednik koncentracijskih logora.

Franklin Buchman i glumica Mae West

Moral Re-Armament (MRA)

Dr. Frank Buchman, protestantski kršćanski evangelist i glasni pristaša nacističke Njemačke, osnovao je pokret Moral Re-Armament (MRA), uz bliske veze sa Vereideom i Henryjem Fordom. Vojvoda od Hamiltona, kojega je Hess posjetio 1941. godine, održavao je izravnu vezu sa Himmlerom i barunom Kurtom von Schröderom (iz Schröder banke i Banque Worms), kroz njihovo zajedničko članstvo u Buchmanovom pokretu. Buchman se sastao sa Himmlerom i ovaj ga je impresionirao, "sjajni momak". Bio je uz Himmlera na skupu Nacističke stranke u Nürnbergu (1935.), i ponovno na Olimpijskim igrama u Berlinu (1936.) Te je godine napisao: "Ali, zamislite što bi to značilo za svijet da se Hitler predao kontroli Boga. Ili Mussolinija. Ili bilo kojeg diktatora. Preko takvog čovjeka, Bog bi mogao preko noći kontrolirati naciju i riješiti svaki posljednji, zbunjujući problem." Činilo se kao da misli da je proces već započeo, jer je izjavio novinaru: "Zahvaljujem nebu na čovjeku poput Adolfa Hitlera, koji je izgradio prvu liniju obrane protiv antikrista komunizma". 

Nakon putovanja u Njemačku, Buchman je rekao skupini svojih sljedbenika: "Pretpostavimo da čujemo kako smo svi pod Božjom kontrolom i postanemo Kabinet. Tada bi, u Bogom kontroliranoj naciji, kapital i rad mirno raspravljali o svojim problemima i dolazili do pozitivnih situacija pod Božjom kontrolom." Prema njemu, nema potrebe za preraspodjelu bogatstva, jer bi radnici bili zadovoljni što ih "predvode" poslodavci koji su "pod Božjom kontrolom". Izjavio je: "Ljudski problemi nisu ekonomski. Oni su moralni i ne mogu se riješiti nemoralnim mjerama". Umjesto toga, zahtijevaju "od Boga kontroliranu demokraciju, ili bih možda trebao reći teokraciju." "Ili, još točnije", rekao je Buchman, "Bogom kontroliranu fašističku diktaturu." 

Buchman je bio osnivačem Oxfordske grupe, gdje se nalazio i njegov dugogodišnji pristaša, Henry Ford. Godine 1938. Buchman je naglasio potrebu za "moralnim ponovnim naoružavanjem", i ta je fraza postala novo ime pokreta (MRA). Reinhold Niebuhr, poznati teolog, i George Orwell, nazivali su Buchmanovu Oxfordsku grupu, kao i nasljednika, Pokret za moralno ponovno naoružavanje (MRA), "fašističkima". MRA je na svojim skupovima dijelila pamflete s podrškom Henryju Fordu, istraživaču Richardu Byrdu, brojnim umjetnicima, znanstvenicima i radničkim vođama, uključujući 34 guvernera. Predsjednik Roosevelt zamolio je tadašnjeg senatora Harryja Trumana neka pročita izjavu u njegovo ime, na skupu u washingtonskoj Ustavnoj dvorani. Buchmanova kampanja privukla je mnoge istaknute Amerikance, uključujući glumicu Mae West, koja je tvrdila da svoj uspjeh duguje upravo filozofiji moralnog ponovnog naoružavanja. Tijekom rasprave 1939. godine, West je predložila Buchmanu neka  pozove u grupu i filmskog komičara, W.C. Fieldsa.

Jim Newton, poslovni čovjek iz Fort Myersa, koji je doživio vjersko preobraćenje, što ga je navelo da se pridruži Buchmanovom MRA-u, u svojoj poznatoj knjizi, "Neobični prijatelji," pisao je o svojim poznanstvima sa Thomasom Edisonom, Henryjem Fordom, Harveyjem Firestoneom, Charlesom Lindberghom i Alexisom Carrelom (član sinarhističke CSHP-e, koju su osnovali Jean Coutrot i Aldous Huxley). Lindbergha je sa Newtonom upoznao Carrel, koji je primijetio: "Iako je član Oxfordske grupe, nije fanatik. Razumije, kao i mi, potrebu za novom orijentacijom." Nakon što su postali prijatelji, Newton je upoznao Lindbergha sa nekim kolegama iz MRA-e. Iako je Lindbergh priznao svom dnevniku da Buchman posjeduje "određeni magnetizam i otvorenost, te sam osjećao da je iskren i pošten u svemu što radi", ipak nije mogao "shvatiti što je to u njegovom 'pokretu' što izaziva toliku  odanost i entuzijazam kod njegovih sljedbenika."

Nakon rata, MRA je odigrala značajnu ulogu u pomirenju Francuske i Njemačke. Njemački kancelar i osnivač Le Cerclea, Konrad Adenauer, bio je redoviti posjetitelj konferencija MRA u Cauxu. Buchman je omogućio sastanke između Adenauera i kolege člana Cerclea, Roberta Schumana. Zato je Buchman odlikovan križem viteza Legije časti od strane francuske vlade, kao i njemačkim Velikim križem Reda za zasluge. Buchmanov utjecaj na krajnju desnicu, posebno kršćansku desnicu, nastavio se i u godinama nakon Drugog svjetskog rata. Bill Wilson, student Geralda Hearda, kao i suosnivač Anonimnih alkoholičara, Robert "Dr. Bob" Smith, bili su aktivni članovi Oxfordske grupe Franka Buchmana, čija su načela smatrali ključem za prevladavanje alkoholizma.

Robert LeFevre i gosti ispred Liberty Loga u Liberty Lodgeu.

Škola slobode 

Nekoliko poznatih libertarijanaca, uključujući Alfreda Jaya Nocka, Franka Chodorova i Gareta Garretta, radilo je za Nacionalno ekonomsko vijeće (NEC), koje je Merwin K. Hart, a NEC se koristio za regrutiranje poslovnih ljudi u The Fellowship, čiji je bio član odbora i dio užeg kruga. Hart je vodio antikomunističku kampanju putem NEC-a, i to su financirala neka od najvećih imena u korporativnoj Americi, uključujući General Motors, DuPont, Monsanto, Sears i Gulf Oil pod kontrolom Mellona. Stavovi NEC-a uključivali su protivljenje predsjedniku Rooseveltu i podršku Francovom fašističkom vodstvu u Španjolskoj. NEC je surađivao sa Nacionalnim odborom za podršku ustavnoj vladi, odborom koji je osnovao Frank Gannett, američki izdavač, osnivač medijske korporacije Gannett Company, najvećeg američkog izdavača novina po ukupnoj dnevnoj nakladi.

U svom pismu Ekonomskom vijeću, 15. ožujka 1958. godine, Merwin K. Hart je iznio svoje uvjerenje da američki Židovi imaju sva prava kao i drugi Amerikanci, ali nemaju pravo na desegregaciju, Zakon o građanskim pravima, imigraciju, poraz konzervativnih kandidata, pomoć državi Izrael, odvajanje crkve od države u javnom obrazovanju, ili svjetsku vladu. Pogotovo svjetsku vladu, koja bi "uključivala Izrael i bila bi vođena 'etikom' Izraela". Hart je vjerovao da svi Židovi rade u savezu sa komunistima "da bi oblikovali Američku Republiku u nešto vrlo drugačije od onoga što je oduvijek bila", ili kako bi je podvrgli svjetskoj vladi.

Godine 1953., Robert LeFevre, osnivač Škole slobode u Colorado Springsu, postao je potpredsjednik Hartovog NEC-a i direktor Kongresa slobode. LeFevre je hvalio Harta kao velikog libertarijanca, odnosno "jedan od rijetkih konzervativnih glasova koji je dosljedno podržavao ustavnu vladu, ljudsku slobodu i sustav slobodnog poduzetništva". LeFevre je bio sljedbenik 'JA JESAM', gdje je bio prisutan i osnivač pronacističkih Srebrnih košulja, William Dudley Pelley. U knjizi koju je napisao 1940. godine o svom iskustvu u ovoj organizaciji, LeFevre je ispričao kako ga je jednog dana pogodila Velika JA JESAM prisutnost i osobno mu se obratila. LeFevre je tvrdio da je imao niz nadnaravnih iskustava, uključujući putovanje izvan tijela na planinu Shasta, kao i viđenje Isusa. Ballard, kojega je nazivao "Tata", bio mu je idol i on ga je upozorio da je "na djelu komunistička zavjera, koja nastoji potkopati i uništiti Sjedinjene Države". Prema LeFevreu: "'Tata' je objasnio da ljudi koji posjeduju imovinu imaju pravo sa njom raditi što žele." 

Krajem 1940. godine, FBI je optužio LeFevrea, i 23 druge visoke osobe iz pokreta JA JESAM, za tešku prevaru putem pošte. LeFevre se odmah javio kao državni svjedok. Optužbe protiv njega su odbačene, dok su Edna Ballard i njen sin osuđeni na zatvorsku kaznu. Zatim je LeFevreova vjerska skupina dobila vilu Rudolpha Valentina, u Beverly Hillsu, koja je bila vlasništvo para sa poznatim vezama sa organiziranim kriminalom i koju su pretvorili u sjedište seksualnog kulta, "Sokolova jazbina". Novine diljem zemlje su objavljivale senzacionalne priče u kojima se LeFevreov kult optužuje za održavanje seansi, koje su završavale orgijama. Nedavno deklasificirani dokumenti FBI-a otkrivaju da je LeFevre intenzivno surađivao sa FBI-jem na vrhuncu McCarthyizma, radeći i kao doušnik u razvoju informativnog programa za novu TV postaju u Ft. Lauderdaleu na Floridi.

LeFevre je nakratko bio izvršni direktor Kongresa slobode. LeFevreov kolega iz Kongresa slobode i kolega anarho-libertarijanac, Thaddeus Ashby, tada je bio urednik časopisa "Vjera i sloboda", udruge Spiritual Mobilization. LeFevre se ponovno susreo sa  četiri svoje stare prijateljice iz JA JESAM, i one su se pridružile njemu i njegovoj supruzi u Školi slobode. Jedna od njih je radila i sa Fifieldovom Spiritual Mobilization, i predala LeFevreu primjerak knjige Rose Wilder Lane, "Otkriće slobode".

Rose Wilder Lane bila je jedna od najglasnijih LeFevreovih podupirateljica. Uz Ayn Rand i Isabel Paterson, Lane je poznata kao jedna od osnivačica američkog libertarijanskog pokreta. Tijekom 1940-ih i 1950-ih je odigrala praktičnu ulogu u pokretanju libertarijanskog pokreta, kao i započela je opsežnu korespondenciju sa ljudima, poput Gareta Garretta; direktora DuPonta Jaspera Cranea; pisca Franka Meyera; kao i sa svojom prijateljicom i kolegicom, Ayn Rand. Većina kasnijih tekstova Lane se sastojala od recenzija knjiga za NEC-ov "Review of Books", pozicija koju je naslijedila od Alberta Jaya Nocka 1945. godine, a kasnije i za Volker Fund, iz kojeg je nastao Institut za humane studije (IHS). IHS je osnovao LeFevreov prijatelj, F. A. "Baldy" Harper (1961.), koji je pomogao Leonardu Readu pri pokretanju FEE. Murray Rothbard će kasnije igrati ključnu ulogu kao govornik na konferencijama IHS-a. Lane će predavati i dati velikodušnu financijsku potporu Školi slobode. 

LeFevre je vodio školu do 1973. godine, educirao ljude o svojoj filozofiji vezanu uz značenje slobode i ekonomske politike slobodnog tržišta. Brian Doherty, u svojoj knjizi "Radikali za kapitalizam: o američkom libertarijanizmu", opisao je školu kao "mali svijet ljudi koji su mislili da je New Deal strašna pogreška". Prema Jane Mayer: škola je podučavala revizionističku verziju američke povijesti, prema kojoj su pljačkaški baruni bili heroji, pozlaćeno doba zapravo je bilo zlatno doba zemlje, a Građanski rat se nije trebao voditi. Još jedan član fakulteta, James J. Martin, anarhistički povjesničar koji je kasnije stekao reputaciju zloglasnog poricatelja Holokausta zbog svoje vezanosti sa Institutom za povijesni pregled. Među značajnim nastavnicima na Freedom School, poznatoj i kao Rampart College, bili su članovi Mont Pelerin Society i kumovi libertarijanskog pokreta u Sjedinjenim Državama: Rose Wilder Lane, Milton Friedman, F.A. "Ćelavi" Harper, Frank Chodorov, Leonard Read i Ludwig von Mises. Charles Koch je bio glavni financijer i povjerenik škole do 1966. godine. Prije toga, od 1957. do 1961. godine, Chodorov, koji je Drugi svjetski rat proveo radeći za Merwina K. Harta, svake je godine predavao u Freedom School.

Nacionalni molitveni doručak 

Skupina The Family (ili The Fellowship) se oslanjala na niz svojih utjecajnih članova, uključujući Conrada Hiltona, J.A. Farrella iz U.S. Steela, Howarda Coonleyja iz Nacionalnog udruženja proizvođača. Popis političara je opsežan. Iako je Obitelj favorizirala  republikance, poput Homera Capeharta, Alexandera Wileyja i Franka Carlsona tijekom 1950-ih; kasnije Sama Brownbacka, Ricka Santoruma i Chucka Grassleyja; bilo je i demokratskih članova i simpatizera, od Brooksa Haysa (1950-ih) do Tonyja Halla i Hillary Clinton. Među vjerskim saveznicima bili su svećenici, poput Harryja Emersona Fosdicka, Normana Vincenta Pealea, Billyja Grahama i Carla F.H. Henryja. Vereide se pridružio Normanu Vincentu Pealeu kao jedan od "Dvanaestorice", vijeća kršćanskih konzervativnih vođa, posvećenih promicanju Pealeove filozofije "pozitivnog razmišljanja". Peale je također bio član Hartove organizacije American Actions, Inc. Peale je bio i osobni prijatelj predsjednika Richarda Nixona. Godine 1968. je vodio vjenčanje Nixonove kćeri Julie i Davida Eisenhowera.

Bliski prijatelj Vereidea bio je i velečasni Billy Graham, poznati američki kršćanski evangelist. Zaređen za južnobaptističkog svećenika, Graham je postao slavna osoba 1949. godine. Smatra najutjecajnijim propovjednikom 20. stoljeća. U svojih 60 godina televizijske karijere, Graham je prvenstveno poznat po vođenju godišnjih "Križarskih ratova Billyja Grahama", koje je započeo 1947. i završio 2005. godine, u vrijeme svog umirovljenja. Graham je bio duhovni savjetnik američkih predsjednika i pružao je duhovne savjete svakom predsjedniku, od Harryja Trumana do Baracka Obame. Posebno je bio blizak Dwightu D. Eisenhoweru, Lyndonu B. Johnsonu (jednom od Grahamovih najbližih prijatelja) i Richardu Nixonu. Kršćanin i bivši mason, Jim Shaw, spominje Billyja Grahama prilikom njegove inicijacije u 33. stupac škotskog obreda slobodnog zidarstva, zajedno sa Trumanom, Eisenhowerom, Normanom Vincentom Pealeom i J. Edgarom Hooverom.

Prema Kevinu Kruseu: Graham je bio "najvažniji svećenik za kršćanski libertarijanizam". U svojoj početnoj službi, početkom 1950-ih, Graham je toliko žarko podržavao korporativne interese da su ga londonske novine nazvale "evangelistom velikog biznisa". "Rajski vrt", obavijestio je Graham svoju publiku o preporodu, "bio je raj bez sindikalnih članarina, bez radničkih vođa, bez zmija, bez bolesti". Slično tome, osuđivao je sva "vladina ograničenja" u ekonomskim poslovima, i to je neizbježno napadao kao socijalizam. "Kada Graham govori o 'američkom načinu života'", primijetio je jedan od njegovih biografa, "ima na umu istu kombinaciju ekonomske i političke slobode kao što to čine Nacionalno udruženje proizvođača, Trgovinska komora Sjedinjenih Država i Wall Street Journal kada koriste tu frazu." 

Graham je bio bliski prijatelj predsjednika Eisenhowera, kojemu je pružao duhovno vodstvo i preporuke za odlomke iz Svetog pisma koje je ovaj koristio u svojim govorima. Godine 1953., pod Grahamovim utjecajem, Eisenhower je uspostavio prvi godišnji Nacionalni molitveni doručak. Vereide i bojnik J.F. Douglas organizirali su prvi molitveni doručak društva The Fellowship 1935. godine. Vereide je putovao po cijelom pacifičkom sjeverozapadu, a kasnije i po cijeloj zemlji, da bi razvio slične grupe. Do 1942. godine je bilo 60 grupa za molitveni doručak, u većim gradovima diljem SAD-a i Kanade. Iste godine, Vereide je počeo održavati male molitvene doručke za članove Zastupničkog doma i Senata. 1953. je predsjednik Dwight D. Eisenhower prisustvovao  Molitvenom doručku Senata. Godine 1955. je Eisenhower potpisao zakon kojim se na svu američku valutu stavlja fraza "U Boga vjerujemo". Sljedeće godine isti slogan usvojen je kao prvi službeni moto Sjedinjenih Država.

Svaki predsjednik Sjedinjenih Država, od Dwighta Eisenhowera, prisutan je na godišnjem Nacionalnom molitvenom doručku.  Događaju budu prisutni predsjednik, članovi Kongresa i dostojanstvenici iz cijelog svijeta. Strane delegacije često predvode visoki obrambeni dužnosnici, koji to koriste kao priliku za lobiranje kod najutjecajnijih ljudi u Washingtonu, i onda Družbi pomažu kod pristupa svojim vladama. Prema Allanu J. Lichtmanu: "Bez ikakve pompe ili kontroverze, The Fellowship se približilo uspostavljanju kršćanstva kao službene američke religije više od bilo kojeg drugog pokreta u modernoj povijesti SAD-a."  Velečasni Rob Schenck, osnivač ministarstva Vjera i djelovanja, u Washingtonu D.C., opisao je utjecaj Obitelji kao "izvanredan" u usporedbi sa  drugim fundamentalističkim skupinama, posebno u usporedbi sa Focusom, Patom Robertsonom, Garyjem Bauerom, Koalicijom za tradicionalne vrijednosti i Bratstvom zatvorenika.

Prema Kruseu: tri važna pokreta u 1940-ima i početkom 1950-ih - molitveni doručak Abrahama Vereidea, Grahamovi evangelički preporodi i predsjednička kampanja Dwighta D. Eisenhowera - potaknuli su širenje javne molitve kao političkog razvoja. Piše  Kruse: "Radeći usklađeno na promicanju kršćanskog libertarijanizma, ova tri pokreta učinkovito su iskoristila tjeskobe Hladnog rata za već uspostavljenu kampanju protiv New Deala." 

Predsjednik Eisenhower i vlč. dr. Billy Graham, 1961. godine

Vodeći industrijalci i velike korporacije financirali su napore za promicanje uloge religije u javnom životu. Rezultat je bio značajan porast posjećenosti crkve. Postotak Amerikanaca koji su tvrdili da su članovi crkve bio je prilično nizak tijekom 19. stoljeća, iako se polako povećavao sa samo 16% (1850.) na 36% (1900.). U ranim desetljećima 20. stoljeća postoci su se blago povećali, stagnirajući na 43% tijekom 1910. i 1920. godine; zatim se popeo na 47% (1930.) i 49% (1940.) Međutim, u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, što se podudaralo sa kampanjom za razvoj vjerske desnice, taj je postotak znatno narastao, i dosegnuo  57% (1950.) i vrhunac od 69% do kraja desetljeća, što je rekord svih vremena.

Do 1953. godine, svaki deseti tekst prodan u Americi bio je religiozan. Prodaja Svetog pisma te se godine približila 10 milijuna primjeraka, a nova Revidirana standardna verzija nadmašila je sve ostale knjige. Pealeova knjiga "Moć pozitivnog razmišljanja", tri se godine zaredom nalazila na drugom mjestu liste publicistike, odmah iza Biblije. Vodeća reklamna agencija tog vremena, J. Walter Thompson Company, poticala je Amerikance da posjećuju crkve i sinagoge, kroz neviđenu reklamnu kampanju "Religija u američkom životu". Grahamov program Sat odluke pogledalo je (procijenjeno) 20 milijuna ljudi.