4. Politički pokreti između i nakon svjetskih ratova

Hitler živi

Surađujući sa zloglasnim nacističkim komandosom i tadašnjim agentom CIA-e i Mossada, Otto Skorzenyjem, ministar nacističke stranke, Martin Bormann, planirao je uspon Četvrtog Reicha, pritom koristeći ogromne resurse svog međunarodnog ekonomskog carstva i nacističkog zlata, u onome što je postalo poznato kao "Aktion Adlerflug" ("Operacija Orlov let"). Bormann je surađivao sa svjetskom mrežom fašističkih organizacija, koje su doprinijele uspostavljanju fašističke internacionale, također povezano sa najvišim ešalonima zapadnih sila. Zajedno sa Hitlerom se Bormann vratio u Führerbunker u Berlinu, 16. siječnja 1945. godine, dok se ruska vojska približavala gradu. U svojoj posljednjoj oporuci, potpisanoj 29. travnja 1945. godine, a kojoj su svjedočili Bormann i Goebbels, Hitler je razbaštinio šefa SS-a Heinricha Himmlera, izbacio ga iz stranke i svih njegovih dužnosti,  te je imenovao Bormanna svojim nasljednikom. Goering je također izbačen, a na njegovom mjestu je veliki admiral Dönitz imenovan za predsjednika Reicha i vrhovnim zapovjednikom oružanih snaga. Iako je Goebbels postao kancelar Reicha, ubrzo nakon toga počinio je samoubojstvo. Bormann, tada novoimenovani ministar stranke, posebnim je kurirom poslao kopije svih tih dokumenata Dönitzu. Bio je siguran, prema Paulu Manningu, da će "on i samo on, stranački ministar Bormann, ostati kao vođa, sposoban zapovijedati globalnom trgovinskom mrežom, koju je mukotrpno njegovao. Time će se Njemačka ponovno pomaknuti u prvi plan svjetskog gospodarskog vodstva."

Prema Michael Bar-Zoharu, u romanu "Osvetnici", admiral Dönitz je 1943. godine izjavio: "Njemačka flota podmornica ponosna je što je negdje u svijetu stvorila zemaljski raj, neosvojivu tvrđavu za Führera." Mnogi tragovi, koji potiču razne istraživače, nalaze se u jako redigiranom FBI-jevom dosjeu iz 1945. godine (deklasificiran 1990-ih), gdje ukazuje na to da je Ured ozbiljno istraživao neka od izvješća da je Hitler još uvijek živ. U spisu se nalaze svi elementi koje je Ured uspio prikupiti o tom slučaju, raznih stupnjeva vjerodostojnosti, uključujući pisma upućena J. Edgaru Hooveru, novinske članke, fotografije i iskaze svjedoka. Npr. jedan spis uključuje članak iz 'The Springfield Daily News', gdje se navodi da je njemački doušnik, 15. srpnja 1946. godine, rekao Međunarodnoj novinskoj službi: "SS-ovci čvrsto vjeruju da Hitler nije mrtav, već se skriva, čekajući dan kada će ponovno moći istupiti i preuzeti vodstvo Njemačke." Također, francuske novine, 'France-Soir', 27. listopada 1945. godine, citirale su Otta Abetza, njemačkog ratnog veleposlanika u Francuskoj, povezanog sa sinarhističkim pokretom Vichyjevskog režima, koji je rekao da Hitler "sigurno nije mrtav" i dodao da "nije bio kukavica - vjerujem da će se jednog dana vratiti". 

Kao što je Bar-Zohar primijetio, iako Dönitz nije naznačio o kojem se dijelu svijeta radi, bilo je "prilično očito da se radi o Južnoj Americi". Nakon što je Hitler počinio samoubojstvo, Bormann i drugi su, 02. svibnja, pokušali pobjeći iz Berlina kako bi izbjegli sovjetsko hapšenje. Vjeruje se kako je i Bormann počinio samoubojstvo. Međutim, prema Manningu, Bormann je pobjegao u Argentinu prerušen u isusovačkog svećenika, uz pomoć Heinricha Muellera, šefa Hitlerove zloglasne tajne državne policije  Gestapo. Zajedno sa svojim podređenim, Adolfom Eichmannom, i nadređenim, Reinhardom Heinrichom (poznatiji kao "Plava zvijer") - Mueller je bio ključni akter u izvršenju Holokausta. Bio je prisutan konferenciji u Wannseeu, 1942. godine. Govoreći o Bormannovim poslijeratnim aktivnostima u egzilu, Manning je 1981. napisao:

"Čovjek neopisivo velike moći i jedini povjerenik Hitlerovih tajni nakon 01. svibnja 1945. godine, u berlinskom bunkeru, Bormann i dalje ostaje najkontroverznija i najzbunjujuća figura našeg vremena. Postoje oni koji ga žele mrtvog i nastavljaju tvrditi da jest; jer ako bi se pojavio, to bi osramotilo vlade koje su mu pomogle u bijegu; industrijske i financijske vođe koji su imali koristi od njegove oštroumnosti i prebacili svoj kapital u neutralne nacije u završnim danima Drugog svjetskog rata; te poslovne ljude sa  četiri kontinenta koji su profitirali od 750 korporacija, koje je Bormann osnovao diljem svijeta kao depozitare novca, patenata, obveznica na donositelja i dionica u blue-chip industrijama Sjedinjenih Država i Europe."

10. kolovoza 1944. godine, u hotelu Maison Rouge u Strasbourgu, Bormann je dao zeleno svjetlo za svoj sveukupni program evakuacije kapitala u iščekivanju nadolazećeg poraza Njemačke. Tada se više od 6 milijardi dolara nacističkog novca slilo u Buenos Aires za ulaganja, kao i drugdje u Latinskoj Americi. Kako je prepričao Glenn Infield: Skorzeny je putovao između Španjolske i Argentine kako bi povratio Bormannovo nacističko zlato, koje je vješto eksproprijirala Evita Peron, supruga argentinskog predsjednika Juana Perona. Argentina je već postala utočište za brojne bivše naciste koji su bježali od progona putem ODESSA-mreža, uz pomoć Vatikana i američkih obavještajnih službi. Juan Peron bio je najvidljivija pronacistička i profašistička vlada u Južnoj Americi. Peron, koji je prije rata služio kao argentinski vojni ataše u Rimu, bio je strastveni štovatelj Hitlera i Mussolinija, te je živo poticao nacističku imigraciju 1940-ih. 1943. godine su SAD počele sumnjati da Argentina pomaže nacistima, unatoč njihovoj tvrdnji o neutralnosti, jer im je Peron pomagao u uspostavljanju špijunske mreže u njegovoj zemlji. Peron je tri puta biran za predsjednika Argentine, od 1946. do 1955. (kada ga je svrgnula Revolución Libertadora), a zatim i od 1973. do svoje smrti 1974. godine.

Otto Skorzeny (lijevo) i Juan Perón (u sredini)

Unatoč podršci nacistima, uvjerenju da su Nürnberški procesi bili "sramota" i da su Saveznici zaslužili izgubiti rat, tražio je židovske Argentince kao vladine savjetnike. Židovska virtualna knjižnica piše da je, iako je simpatizirao sile Osovine, "Peron također izrazio simpatije za židovska prava i uspostavio diplomatske odnose sa Izraelom 1949. godine. Od tada je više od 45.000 Židova imigriralo u Izrael iz Argentine." Danas u Argentini ima više od 200.000 židovskih građana, najveća zajednica u Latinskoj Americi, treća u Americi i šesta po veličini u svijetu.

U svojoj knjizi iz 2002. godine, "Prava Odesa: Krijumčarenje nacista u Peronovu Argentinu", argentinski istraživač, Uki Goni,  otkrio je da je Peron aktivno poticao nacističke i fašističke ratne zločince neka se nasele u Argentini. 300 nacista odgovorilo je na poziv, uz podršku Perona nakon što je došao na vlast u Argentini, 1946. godine. Nadovezujući se na brojne glasine, koje su počele kružiti odmah nakon rata, nekoliko novijih teorija sugerira kako je i sam Hitler pronašao put do Južne Amerike, koju su preživjeli nacisti koristili kao svoju bazu za stvaranje Četvrtog Reicha. Sovjetski zapisi tvrde da su tijela Hitlera i Eve Braun spaljena, a njihovi ostaci više puta pokopani i iskopani, što otežava potvrdu smrti. Međutim, narativ da Hitler nije počinio samoubojstvo, već je pobjegao iz Berlina, prvi je put široj javnosti predstavio maršal Georgij Žukov, na konferenciji za novinare 09. lipnja 1945. godine, i to prema Staljinovom nalogu. Kada su ga na Potsdamskoj konferenciji, u srpnju 1945. godine, pitali kako je Hitler umro, Staljin je odgovorio da živi, "ili u Španjolskoj ili Argentini". 

Dokumentarni film, "Otkriveno: Hitler u Argentini", inspiriran knjigom "Hitlerov bijeg" talijanskog novinara Patricka Burnsidea, tvrdi da Hitler nije počinio samoubojstvo u svom bunkeru na kraju Drugog svjetskog rata, nego je preživio i pobjegao u Argentinu. Filmski stvaratelji, Noam Shalev i Pablo Weschler, vjeruju kako je istraga britanskog obavještajnog časnika i povjesničara, Hugh Trevor-Ropera bila preuranjena i "neprofesionalna". Zanimljivo je što je Trevor-Roper bio i autor članka,  objavljenog u veljači 1960. godine, u časopisu 'Encounter', kao i naslovnice o CIA-i u njenom "kulturnom hladnom ratu" - naslova "Tri stranca i filozofija engleske revolucije" - govorio je o Hartlibovom krugu, skupini rozenkrojcera koji su osnovali Nevidljivi koledž, koji je na kraju postao Kraljevsko društvo, a iz kojega je proizašlo englesko slobodno zidarstvo. Prva detaljna istraga zapadnih sila započela je u studenom 1945. godine, nakon što je Dick White, tadašnji šef protuobavještajne službe u britanskom sektoru Berlin, dao Trevor-Roperu neka istraži stvar da bi se suprotstavili sovjetskim tvrdnjama. Trevor-Roperova najčitanija knjiga bila je "Posljednji dani Hitlera" (1947.), što su bili rezultati njegovih intervjua sa nizom svjedoka i proučavanja sačuvanih dokumenata, gdje tvrdi da je Hitler mrtav i da nije pobjegao iz Berlina.

U djelu "Mit o Hitlerovom preživljavanju", Donald McKale identificira najraniji izvor mita o Hitlerovom bijegu na južnu hemisferu,  predajom njemačke podmornice Argentini, početkom srpnja 1945. godine, o čemu je izvijestilo nekoliko argentinskih novina. Jedan list, 'Critica', tvrdio je kako su se, 17. srpnja 1945. godine, Hitler i njegova supruga Eva Braun iskrcali sa podmornice U-530 na Antarktiku, te je istodobno spomenuo njemačku ekspediciju iz 1938. i 1939. godine, kada je "vjerojatno izgrađen novi Berchtesgaden". Izvješće je široko distribuirano putem Le Mondea, New York Timesa i Chicago Timesa.

Iako se nekoliko stavki u FBI-jevom dosjeu pokazalo kao prevara, nekoliko drugih i koje je bilo teže opovrgnuti bili su dosljedni izvještaji da je Hitler viđen u Argentini. Jedno ovako izvješće je poslano iz ureda FBI-a u Los Angelesu direktoru Hooveru, 05. lipnja 1947. godine, koji je potom uputio agente neka istraže "fantastičnu priču". Izvješće dalje opisuje grad zvan "Casino", u blizini Rio Grande u Brazilu, koji se činio nastanjen "praktički sto posto njemačkim stanovništvom", sastojao se isključivo od luksuznih vila i Grande Hotela de Casino. Agenti FBI-a intervjuirali su doušnika koji je tvrdio da je bivši francuski borac otpora. Prema ovom svjedoku: "Ovo je bila neobična zajednica, utoliko što je bilo potrebno osigurati propusnicu za ulazak u blizinu grada". Doušnik je prvi put postao sumnjičav kada je primijetio jednu od hotelskih sobarica da pozdravlja sa "Heil Hitler". Muškarac je također tvrdio da je uočio Hitlera i Evu Braun. Opisao je Hitlera kao "obrijanog" i "mršavog", te je tvrdio kako je izbačen iz hotela nakon što ih je pokušao fotografirati.

Eden Hotel, La Falda, Argentina

Tajni memorandum od 21. rujna 1945. godine, koji je napisao Hoover, spominje iskaz osobe iz argentinske vlade, ispričano novinaru Los Angeles Examinera, koji je tvrdio da je on jedan od četvorice muškaraca, koji su sreli Hitlera nakon što je podmornicom stigao na argentinsku obalu, otprilike dva tjedna nakon pada Berlina 1945. godine. Hitler je navodno stigao sa  50-tak drugih ljudi, te su se sakrili po gradovima San Antonio, Videma, Neuquen, Muster, Carmena i Rason, kod njemačkih obitelji. Weschler ukazuje na retke u izvješću, koji pokazuju da je FBI vjerovao ukoliko Hitler ikada bude problematičan, može pronaći sigurno utočište kod bliskih prijatelja Waltera i Ide Eichhorn, u La Faldi u Argentini. Izvješće FBI-a parafrazira citat Ide Eichhorn: "Ako bi se Hitler u bilo kojem trenutku našao u nevolji, u kojoj bi mu bilo potrebno pronaći sigurno utočište, takvo bi sigurno utočište pronašao u njenom hotelu (La Falda), gdje su već napravili potrebne pripreme." Eichhornovi su bili vlasnici poznatog i luksuznog hotela Eden, i njihovi poznatiji gosti su bili: Albert Einstein, princ od Walesa, vojvoda od Savoje, poznati nikaragvanski pjesnik Rubén Dario, talijanski dirigent Arturo Toscanini. Eichhornovi su Hitleru i nacističkoj stranci prikupili više od 30.000 maraka (danas otprilike milijun američkih dolara), prikupljenih od simpatizera i njemačkih iseljenika u Argentini, te ih prebacili nacističkom Ministarstvu propagande na ime Josepha Goebbelsa. Weschler je intervjuirao nekoliko bivših zaposlenika hotela,  koji su tvrdili da su se nakon rata posluživali Hitlera. Weschler je rekao kako je njegovo istraživanje nadalje pokazalo da se Hitler preselio iz hotela na izolirano seosko imanje u Argentini, gdje je proveo buduće svoje dane sa Evom i njihove dvije kćeri, te da je umro sredinom 1960-ih.

Knjiga iz 2011. godine, "Sivi vuk: Bijeg Adolfa Hitlera", britanskih autora Simona Dunstana i Gerrarda Williamsa, i dokumentarna drama iz 2014. godine, koju je Williams snimio prema njoj, također sugeriraju da je nekoliko podmornica odvelo određene naciste i njihov plijen u Argentinu, te su se prvo se smjestili u Haciendi San Ramon, istočno od San Carlos de Bariloche, zajednici sa velikom njemačkom populacijom. Godine 1995., Bariloche je dospio na naslovnice međunarodnog tiska kao "Prijestolnica Trećeg Reicha u egzilu". Prema povjesničaru Hermannu Ruederu: "Stari nacisti bi slavili, često ne tako tajno, sve velike dane nacizma tamo – Hitlerov rođendan, osnivanje Trećeg Reicha, brojne druge obljetnice." Bariloche jest pružio sigurno utočište nacističkim ratnim zločincima, uključujući bivšeg SS Hauptsturmführera Ericha Priebkea i SS časnika Reinharda Koppsa (poznatog u Argentini kao Juan Maler). Jedan od Priebkeovih redovitih gostiju u Barilocheu bio je SS pukovnik Walter Rauff, pomoćnik Reinharda Heydricha, poznat po svojoj mobilnoj plinskoj komori u kojoj je ubijeno 100.000 ljudi. Rauff će potom raditi za izraelsku obavještajnu službu.

San Ramon je pripadao princu Stephanu od Schaumburg-Lippea, dijelu obitelji princa Bernharda od Nizozemske, koji je i sam bio pripadnik SS-a i koji je pomogao je u osnivanju zloglasne Bilderberške skupine. Stephanov brat, princ Friedrich Christian od Schaumburg-Lippea, bio je vatreni pristaša nacista, a na kraju je postao viši tajni vijećnik i ađutant Goebbelsa. Prema autorima Sivog vuka, Hitler se preselio u vilu u bavarskom stilu u Inalcu, blizu čileanske granice. Oko 1954. godine, on i Eva su otišli i preselili se u Neuquén sa svojom kćeri Ursulom ("Uschi"), a Hitler je umro u veljači 1962. godine. 

Autori Sivog vuka tvrde da je naciste podržavao Juan Peron, koji je neko vrijeme primao novac od nacista. Prema Ladislasu Faragu u Aftermathu, gotovo cjeloviti zapis o ovoj operaciji sačuvan je u arhivima Coordination Federal u Buenos Airesu, u dosjeima FBI-a, i u arhivima britanskog admiraliteta. Kako je izvijestio Paul Manning: već 1941. godne, Bormann je smatrao Argentinu najvjerojatnijim utočištem za sebe i Hitlera, ako Njemačka padne. Bez Hitlerova znanja, Bormann je tijekom rata iskoristio Skorzenyja za slanje novca u oklopnim kamionima u južnu Španjolsku, i zatim ga podmornicama prevezao u Argentinu. Skorzeny je postao bliski povjerenik Juana Perona. Kada je stekao njegovo povjerenje, Bormann organizirao prijenos nacističke imovine u Argentinu, prebacujući sredstva Juanu i Evi Peron putem svog osobnog računa u Deutsche Bank u Buenos Airesu. Protok novca dosegao je ukupno 100.000.000 dolara do 1955. godine, kada je Juan Peron bio prisiljen napustiti zemlju.

Evita je prvi put saznala za novac od Rudolfa Ludwiga Freudea, njemačko-argentinskog bankara, koji je rukovao pošiljkama za Buenos Aires uz pomoć Heinricha Dörgea, pomoćnika Hjalmara Schachta. Lukava Evita uvjerila je Freudea i Dörgea da bi najsigurnija opcija bila da se novac položi na njeno ime, dok ga Bormann ne dođe preuzeti. Međutim, Juan i Evita počeli su upravljati tom imovinom kao da je njihova. Godine 1947. je Eva krenula na svoju "Duginu turneju" po Europi, našla se na naslovnici 'Timea', te se sastajala sa brojnim dostojanstvenicima i šefovima država, uključujući Francisca Franca, papu Pija XII.,  Charlesa de Gaullea, Aristotela Onassisa. U svojoj biografiji Onassisove kćeri "Christine," Nigel Dempster izvijestio je da je Aristotel platio Eviti 10.000 dolara da provede noć sa njom. Putovanje je također uključivalo zaustavljanje u Švicarskoj, gdje je položila preko 800 milijuna dolara na numerirane račune u raznim švicarskim bankama.

Skorzeny, koji je još uvijek bio u logoru za denacifikaciju, čuo je za njen plan, ali je primijetio: "Jedini način da je se omekša je tako da se s njom legne u krevet kada je usamljena". Godine 1948., sa trojicom bivših SS časnika i odjeveni u uniforme američke vojne policije, Skorzeny je pobjegao iz zatvora - uz pomoć američke obavještajne službe. Skorzeny se skrivao na farmi u Bavarskoj, koju je unajmila Schachtova nećakinja, grofica Ilse Lüthje, tijekom čega je stupio u kontakt sa Reinhardom Gehlenom i regrutirao ga za Gehlenovu organizaciju. Kako je prepričao Infield: 1949. godine je stigao u Argentinu kako bi povratio nacističko bogatstvo. Saznavši za zavjeru protiv Evitinog života, Skorzeny je organizirao lažno sprječavanje zavjere, te je tako u njenim očima postao junak, koji joj je spasio život. Nakon što je prikladno "omekšana", Evita je počela prebacivati ​​nacističku imovinu na njegovo ime.

Reinhard Gehlen, kojeg je CIA regrutirala za stvaranje Gehlenove organizacije, koja je postala njemački BND

Gehlenova organizacija 

Gehlenova organizacija bila je prethodnica Bundesnachrichtendiensta (BND-a), koji je osnovan 1956. godine kao službena obavještajna agencija Zapadne Njemačke; poslije se pridružila NATO-u i u bliskoj suradnji sa CIA-om. Pod vodstvom Allena Dullesa, CIA je započela projekt zapošljavanja bivših nacista u Egiptu, koje su vodili Gehlen, Schacht i Skorzeny. Kada je Evita umrla, 1952. godine, Juan Peron je izgubio znatnu podršku koju je imao zbog njenog ugleda. 1955. godine, kada se njegova vlada bližila kolapsu, Peron je pobjegao na sigurno u Španjolsku, uz pomoć Skorzenyja, bivših SS članova i tajne policije, koju su obučili nacisti. U Španjolskoj je Skorzeny živio pod zaštitom Franca, čiju je pobjedu u Španjolskom građanskom ratu jamčila ekonomska i vojna podrška Hitlera i Mussolinija. Kada je Franco postao apsolutni vladar Španjolske, 1939. godine, otplatio je svoj dug dopustivši nacistima neka zemlju pretvore u uporište njemačke špijunaže. Skorzeny, Gehlen i njihova mreža suradnika su  stekli ogroman utjecaj u Europi i Latinskoj Americi. Skorzeny, prema vlastitim riječima: "Bili bi zapanjeni kada bi znali sva imena kraljeva, predsjednika država, diktatora i feldmaršala koje poznajem."

U međuvremenu se Evolina poruka proširila europskim fašističkim i tradicionalističkim mrežama, od Francove Španjolske, gdje je bio aktivan bivši nacist Leon Degrelle, do ekspanzivnih fašističkih i tradicionalističkih krugova Latinske Amerike. Degrelle je bio belgijski političar i nacistički suradnik, osnovao je Rexism, a kasnije se pridružio Waffen SS-u, te je u prvim mjesecima 1945. godine postao SS-Obersturmbannführer. Nakon studija na isusovačkom koledžu, Degrellea su privukle ideje Charlesa Maurrasa i francuskog integralizma. Godine 1936. upoznaje Mussolinija i Hitlera, koji su Rexizmu pružili financijska sredstva i ideološku podršku. Hitler je jednom rekao da bi, kada bi imao sina, želio da bude baš kao Degrelle. Degrelle se sastao sa vođom "Falange",  Joséom Antoniom Primom de Riverom, kao i Corneliuom Codreanuom iz "Željezne garde". Upoznao se i sa karikaturistom Hergéom, koji je kasnije tvrdio da ga Degrelle inspirirao na stvaranje lika Tintina i njegovih pustolovina. Nakon rata, Degrellea je u Madrid doveo Skorzeny i učinio ga svojim glavnim pomoćnikom. Godine 1954. mu je Španjolska dodijelila španjolsko državljanstvo, pod imenom José Leon Ramírez Reina.

Godine 1953. je Skorzeny, kao vojni savjetnik egipatskog predsjednika Mohammeda Naguiba, regrutirao bivše časnike SS-a i Wehrmachta za obuku egipatske vojske. Naguib je svrgnuo kralja Farouka godinu dana ranije, u državnom udaru izvedenom uz pomoć CIA-e. Skorzeny se pobrinuo da onaj koga on odabere bude okorjeli nacist, izvrstan vojni taktičar i antisemit. Među njima su bili bivši generali Wehrmachta, Wilhelm Fahrmbacher i Oskar Munzel; general SS-a Oskar Dirlewanger, poznat kao „Varšavski mesar“; Adolf Eichmann, koji se nedavno vratio iz Argentine; Leopold Gleim, šef Odjela za židovska pitanja Gestapa u Poljskoj; i Joachim Daemling, bivši šef Gestapa u Düsseldorfu. Osim obuke vojske, Skorzeny je također obučavao arapske dobrovoljce taktici komandosa za moguću upotrebu protiv britanskih trupa, koje su bile stacionirane u zoni Sueskog kanala. Nekoliko palestinskih izbjeglica također je prošlo obuku za komandose, a Skorzeny je planirao njihove napade na Izrael preko Pojasa Gaze 1953. i 1954. godine. Jedan od tih Palestinaca bio je Jaser Arafat.

Veterani iz Trećeg Reicha slijevali su se u Egipat. Kairo je postao sigurno utočište za nekoliko tisuća nacističkih bjegunaca, uključujući bivšeg SS kapetana Aloisa Brunnera, glavnog zamjenika Adolfa Eichmanna. Johannes von Leers, Goebbelsov bivši stručnjak za antisemitski propagandni program, tada je vodio Nasserovu antižidovsku radiodifuznu službu. Kao mladić, Leers je pisao propagandu protiv cionističkog naseljavanja u mandatnoj Palestini, i sprijateljio se sa Haj Aminom al-Husseinijem, "Hitlerovim muftijom", i prije Drugog svjetskog rata. Pridružio se Nacističkoj stranci 1929. godine. Nakon što se pridružio rezervama SA, postao je član SS-a 1935. godine. Pobjegao je u Argentinu 1950. godine i ostao do Peronova svrgavanja 1955. godine. Tijekom svog boravka u Buenos Airesu, Leers je uređivao nacionalsocijalistički i fašistički časopis "Der Weg" ("Put") i doprinio antižidovskoj kampanji, koju je naručilo egipatsko veleposlanstvo u Argentini. Kasnije se preselio u Egipat, gdje mu je al-Husseini ponudio sigurno utočište. Na kraju je prešao na islam i uzeo ime Omar Amin.

Kada je Gamal Nasser, izabranik CIA-e i Hitlerov obožavatelj, koji je radio za njemačku obavještajnu službu protiv Britanaca u Drugom svjetskom ratu - postao predsjednik Egipta, 1956. godine, zatražio je od agencije pomoć u osnivanju slične organizacije u svojoj zemlji. Ne želeći se miješati, CIA ga je uputila Gehlenu, tadašnjem šefu BND-a. Ovaj je preporučio Skorzenyja. Na poticaj Hjalmara Schachta, Skorzeny je poslao Heinricha Muellera neka mu iz Brazila pošalje tim specijalista tajne policije. Muellerov tim, poznat kao Opća obavještajna služba, bio je toliko učinkovit da je pukovnik Muammar Gaddafi, tada novi revolucionarni vođa Libije, zatražio od Nassera da ih i njemu stavi na raspolaganje.

Unatoč svojoj nacističkoj prošlosti i suradnji sa neprijateljima Izraela, Skorzenyja je regrutirao Mossad od 1962. godine. Navodno je pristao surađivati ​​sa Izraelom pod uvjetom da Simon Wiesenthal izbriše njegovo ime sa popisa traženih nacističkih ratnih zločinaca. Ipak, iako je Wiesenthal odbio njegov zahtjev, Skorzeny je ipak odlučio surađivati ​​sa Mossadom. Njegov rad za Mossad je uključivao sastavljanje popisa njemačkih znanstvenika koji rade u Egiptu. Skorzeny je također za Mossad pronašao imena mnogih fiktivnih tvrtki u Europi, koje su nabavljale i isporučivale komponente za egipatske vojne projekte. Na zahtjev Izraela, ubio je njemačkog raketnog znanstvenika Heinza Kruga, koji je radio s Egiptom; te je poslao pismo-bombu koja je ubila pet Egipćana na vojnom raketnom poligonu. Pogubljenja je predvodio budući izraelski premijer, Yitzhak Shamir, tada još šef Mossadove jedinice za specijalne operacije.

MSI i OAS

Vodeći ideolog Fašističke internacionale bio je američki fašist Francis Parker Yockey. Njegova je poslijeratna karijera i veze sa  krajnjom desnicom diljem svijeta, uključujući veze sa Skorzenyjem, detaljno istražena u modernom klasiku Kevina Coogana, "Sanjar dana". Yockey je bio aktivan u mnogim krajnje desničarskim inicijativama diljem svijeta i ostaje jedan od ključnih utjecaja u mnogim ekstremno desničarskim pokretima. Nakon što je pročitao Oswalda Spenglera i upoznao Carla Schmitta, Yockey je ostaje pod utjecajem ideologa Konzervativne revolucije, uključujući Karla Haushofera. Yockey se povezivao sa fašistima tijekom međuratnog razdoblja i tijekom Drugog svjetskog rata, uključujući Charlesa Coughlina, Njemačko-američki Bund, Nacionalni njemačko-američki savez, Srebrne košulje i Pokret Amerika na prvom mjestu, među svima ostalima. Prijavio se za mjesto u OSS-u, ali je tamo odbijen zbog svojih nacističkih simpatija. Najpoznatiji je po knjizi "Imperium: Filozofija povijesti i politike" (1948.), koju je napisao pod pseudonimom Ulick Varange. Yockey je tvrdio da je pad Trećeg Reicha bio privremeni korak unatrag, i otvorio je put budućem povratku. Knjigu posvećenu Adolfu Hitleru, "junaku Drugog svjetskog rata", podržali su krajnje desničarski mislioci diljem svijeta, uključujući Juliusa Evolu.

'Imperium', objasnio je Coogan, posebno se svidio najradikalnijem krilu talijanskog Movimento Sociale Italiano (MSI), koji su 1946. godine osnovali evolijanski Mussolinijevi pristaše. Dok se fašizam razvijao u Sjedinjenim Državama, paralelni razvoj događao se i u Europi. Europske fašiste, u svom naglašavanju vrijednosti zajedničkog europskog identiteta kako bi se kompenzirala i američka i ruska hegemonija, inspirirali su Evola i "herojska" obrana Europe od strane Waffen SS-a protiv napredujuće sovjetske vojske. Na kraju Drugog svjetskog rata, James Jesus Angleton je spasio talijanskog fašistu J. Valerija Borghesea, zapovjednika talijanske mornarice tijekom režima Benita Mussolinija. Borghese je osuđen zbog suradnje sa nacistima, ali mu je ponuđena blaža kazna zbog njegovih slavnih ekspedicija tijekom rata. Borghese je rođen u jednoj od vodećih obitelji Crnog plemstva, Kuće Borghese, čiji je papa Pavao V. bio značajan član i koja održava bliske veze sa Vatikanom. Svojim repertoarom ratnog heroja, Borghese je postao figura profašističkih, antikomunističkih skupina, stekavši nadimak "Crni princ". Napisao je uvod za Evolinu knjigu "Ljudi među ruševinama", koja je potvrdila Evolinu političku ideologiju neofašističke aristokracije. Godine 1954. je Regnery objavio Borgheseove memoare, "Morski vragovi".

MSI se smatra nasljednikom Mussolinijeve Republikanske fašističke stranke (PFR), kao i izvorne Nacionalne fašističke stranke (PNF). Od kraja rata do kasnih 1980-ih, MSI je bila glavna organizacija europske krajnje desnice. Evola je inspirirao MSI i druge ekstremno desničarske skupine nudeći ideal "aktivnog nihilista", koji je spreman djelovati nasiljem protiv moderne dekadencije. Giorgio Almirante, vođa MSI, pozdravio je Evolu kao "našeg Marcusea - samo boljeg". Evolino novinarstvo i njegov pamflet 'Orientamenti' ('Orijentacije') naglašavali su "legionarski duh" i "ratničku etiku", te opisivali da ideale, elite i red mogu održavati MSI, policija i vojska, preuzimanjem države. Prema Adrianu Romauldiju, vodećem neofašistu, Evola je bio intelektualni heroj militantne desničarske mladeži u Italiji, "jer je Evolino učenje ujedno i filozofija totalnog rata." 

MSI je bio blisko povezan sa Organisation armée secrète (OAS), ultradesničarskom frakcijom unutar francuske vojske, kojoj su se pridružili bivši članovi sinarhističke stranke Cagoule, bivši dužnosnici Wehrmachta, SS-a i Vichyja. OAS je službeno osnovan u frankističkoj Španjolskoj, u Madridu, u siječnju 1961. godine, kao podrška zavjeri za blokiranje planova predsjednika Charlesa de Gaullea koji je želio Alžiru dodijeliti neovisnost. OAS je pokušao spriječiti alžirsku neovisnost sabotažama i atentatima u Francuskoj, kao i na francuskim alžirskim teritorijima. U Madridu se OAS udružio sa Skorzenyjem, te je ovaj obučavao vodeće komponente OAS-a i Fronta nacionalnog oslobođenja (FLN) u Alžiru.

Vođe SRP: Fritz Dorls, Otto Ernst Remer i Wolf von Westarp (1952.)

Socijalistička Partija Reicha (SRP)

MSI je bio dijelom Novog europskog poretka, zajedno sa (između ostalih) Falangom i Socijalističkom strankom Reicha (SRP). Na inicijativu MSI-ja, osnovan je Europski socijalni pokret (ESM), 1951. godine, kao neofašistički savez na europskoj razini, koji je gledao na ujedinjenu europsku naciju i bio pod velikim utjecajem Pokreta unije, britanskog fašista Oswalda Mosleyja. Temelj Mosleyjevog Pokreta unije bila je njegova politika Europa kao nacija. Mosley je pokrenuo svoju kampanju 'Europa kao nacija'  nakon Drugog svjetskog rata kao protutežu rastućoj moći SAD-a i SSSR-a. Dok je Mosley prethodno bio povezan sa neobično britanskim oblikom fašizma (Britanskom unijom fašista), Pokret Unije pokušao je redefinirati fašizam naglašavajući važnost razvoja europskog nacionalizma, a ne nacionalizama temeljenih na državama. Europa kao nacija je bila ideja da bi se sve europske države trebale ujediniti i udružiti svoje resurse, uključujući svoje kolonije, i djelovale kao jedna divovska superdržava pod sustavom korporatizma.

SRP je bila zapadnonjemačka neonacistička politička stranka, osnovana nakon Drugog svjetskog rata, kao otvoreno nacistički orijentirano odcjepljenje od nacionalno konzervativne Deutsche Rechtspartei (DRP), političke stranke koja se pojavila 1946. godine, u britanskoj zoni okupirane Njemačke. SRP je 1949. godine, u Hamelnu, osnovao Otto Ernst Remer, bivši general-bojnik Wehrmachta, koji je odigrao odlučujuću ulogu u zaustavljanju Operacije Valkira, tj. zavjera od 20. srpnja 1944. godine za atentat na Hitlera. Remer je preuzeo vodstvo nad njemačkom vojskom u Berlinu, i Skorzeny mu je pomagao u hapšenju zavjerenika. Hitler mu je tada rekao: "Ti, Skorzeny, spasio si Treći Reich." Kao nagradu je Remer promaknut u general-bojnika i Hitlerovog glavnog tjelohranitelja, sve do kraja rata. Remera smatraju "kumom" poslijeratnog njemačkog neonacističkog pokreta. Nakon rata, Amerikanci su također pokušali regrutirati Remera, kao što su to učinili i sa Skorzenyjem, ali ih je on odbio, odlučivši se umjesto toga surađivati ​​sa Sovjetskim Savezom. Ipak, Remer i Skorzeny ostali su prijatelji i godinama su bili u kontaktu. Objašnjava Martin Lee u knjizi "The Beast Reawakens": "Zajedno su pomogli postaviti temelje za višestruki neofašistički preporod, koji je dobio alarmantan zamah u posthladnoratovskoj eri." 

Osnivanje SRP-a podržao je bivši junak Luftwaffea, Hans-Ulrich Rudel, jedna od najpopularnijih i najvidljivijih figura poslijeratne neonacističke scene. Godine 1945. je Rudel pobjegao u Argentinu i tamo postao popularan, istaknuti član, velike nacističke zajednice u toj zemlji, pod zaštitom Peronove vlade. Postao je voditelj spasilačke organizacije, "Kameradenwerk", koja je pomagala nacističkim bjeguncima i ratnim zločincima u bijegu iz Europe. Uz pomoć Otta Skorzenyja, Rudel je odigrao važnu ulogu u regrutiranju velikog broja bivših nacističkih bjegunaca iz Argentine za ključne položaje u Egiptu. Yockey je jedan dio 1953. godine proveo sastajući se sa Gamalom Nasserom u Kairu i održavajući veze sa Skorzenyjem.

SRP se pojavila kao vodeća krajnje desničarska organizacija Zapadne Njemačke. Smatrala se legitimnim nasljednikom Nacističke stranke i zalagala se za njeno ponovno uspostavljanje. Većina članova stranke bili su bivši članovi NSDAP-a. SRP je osudila kancelara Konrada Adenauera kao američku marionetu, i tvrdila da je Hitler imenovao velikog admirala Karla Dönitza posljednjim legitimnim predsjednikom Njemačkog Reicha nakon Hitlerovog samoubojstva. Nijekala je postojanje Holokausta i zalagala se za Europu (predvođenu ujedinjenim Njemačkim Reichom) kao "treću silu", koja je i protiv kapitalizma i komunizma. SRP je zabranjena 1952. godine kao nasljednica Nacističke stranke. Riskirajući zatvor, Remer je pobjegao u Egipat. Tamo je služio kao savjetnik Gamala Abdela Nassera, radio sa drugim njemačkim iseljenicima, pomažući arapskim državama u razvoju oružja. Bio je čest gost Johannesa von Leersa. Godine 1956. je Remer pokrenuo operacije u Damasku, gdje je bio aktivan u trgovini oružjem. Alžirski nacionalnooslobodilački front (FLN) bio je jedan od njegovih glavnih klijenata.

Vođa Nacionalističkog socijalističkog pokreta Colin Jordan i njegova supruga, Françoise Dior

Sjeverna liga 

Politički aktivni član ESM, Arthur Ehrhardt, bivši časnik Waffen SS-a i autor knjiga o ratovanju, postao je vodeća figura u poslijeratnom neonacističkom pokretu. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Ehrhardt je postao snažan pristaša Mosleyjevog ideala Europe kao nacije, te je u tu svrhu bio osnivač i urednik časopisa 'Nation Europa', od 1949. godine. Također je bio član Sjeverne lige, koju je osnovao Roger Pearson, ozloglašeni rasist, i bliski suradnik Wickliffea Drapera, osnivača Pionirskog fonda, koji je podržavao većinu Pearsonovih izdavačkih pothvata. Pearson je britanski antropolog, zagovornik eugenike i izdavač političkih i akademskih časopisa. Bio je dobitnik Velikog križa za zasluge Malteških vitezova. Krajem 1950-ih, Pearson je osnovao Sjevernu ligu kao organizaciju koja je regrutirala bivše časnike SS-a, promovirala pangermanizam, antisemitizam i neonacističku rasnu ideologiju. Njena navedena svrha bila je spasiti "nordijsku rasu" od "uništenja naše vrste" i "boriti se za opstanak protiv sila koje bi križale našu rasu i civilizaciju".

Vodeći članovi Sjeverne lige bili su bivši nacisti poput Franza Altheima, bivšeg asistenta Heinricha Himmlera; i nacističkog rasnog eugeničara, Hansa F.K. Günthera. Poznat i kao "Papa za rase", Gunther je pružio teorijsku osnovu za rasnu teoriju nacističkog režima i smatran je službenim ideološkim glasnogovornikom o rasi. Timothy Ryback, koji je pregledao knjige pronađene u privatnoj kolekciji Adolfa Hitlera, primjećuje da je Hitler posjedovao šest Güntherovih knjiga. Među Güntherovim učenicima bio je i Bruno Beger koji je, nakon ekspedicije u Tibet, zaključio da tibetanski narodi imaju karakteristike koje ih smještaju između nordijske i mongolske rase, te su stoga superiorniji od ostalih istočnih Azijata.

FBI je primijetio da je Peter Huxley-Blythe bio "predstavnik Sjeverne lige u SAD-u". Huxley-Blythe bio je suradnik Yockeyja, Guya Cheshama i barunice von Pflugl, koji su pomogli u financiranju objavljivanja Yockeyjevog Imperiuma. Tijekom svog vremena u mornarici, Huxley-Blythe je otkrio da je naslijedio neke od očevih vještina hipnotizera. Uvjeren da se tehnika može razviti kao klinički alat, krajem 1960-ih osnovao je Blythe College of Hypnosis and Psychotherapy (sada Nacionalni koledž za hipnozu i psihoterapiju), napisao dvije knjige, "Hypnotism - its power and practice" (1971.) i "Self Hypnotism - its potential and practice"  (1976.), te je bio pozvan obučavati liječnike i stomatologe za korištenje hipnoze u Švedskoj i Britaniji.

Gotovo svaki istaknuti engleski neonacist pridružio se Sjevernoj ligi, uključujući Colina Jordana i Johna Tindalla. Jordan i Tyndall pripadali su Ligi lojalista Carstva, koju je 1954. godine osnovao A.K. Chesterton, u znak prosvjeda protiv "obojene" imigracije i "propadanja" Britanskog Carstva, i koje je bilo žarište za brojne britanske fašiste. Među ostalim aktivnim članovima bio je Earnest Sevier Cox, američki segregacionist i osobni prijatelj crnog separatista Marcusa Garveyja, te osnivač Anglosaksonskih klubova Amerike. Cox je predložio Pearsonu održavanje sastanka u Detmoldu u Zapadnoj Njemačkoj, blizu mjesta za koje se tada vjerovalo da su germanska plemena porazila Rimljane u bitci u Teutoburškoj šumi, i "spriječila miješanje Njemačke". Bitku je dobio teutonski ratnik Arminius, imenjak Guida von Listsa. Prvi sastanak Sjeverne lige je ondje održan 1959. godine, a među govornicima su bili Cox i Günther, iako je Güntherovo sudjelovanje moralo biti prikriveno. 

Američki fašist

Godine 1946. Yockey je zaposlen u američkom Ministarstvu rata kao odvjetnik za Nürnberški proces. 1950. godine je surađivao sa Kršćanskom nacionalističkom strankom, Geralda K. Smitha. 1950-tih je Yockey blisko surađivao sa H. Keith Thompsonom, prijateljem Georgea Sylvestera Vierecka, koji je služio kao registrirani strani agent za Socijalističku stranku Reicha (SRP) Otta Remera. Thompson je započeo svoju političku karijeru prije ulaska Amerike u Drugi svjetski rat, kada se zalagao protiv sudjelovanja u ratu kao član njemačko-američkog Bunda i Odbora Amerika na prvom mjestu (AFC), zajedno sa kasnijim osnivačima Američkog vijeća sigurnosti. Godine 1941. je Thompson privukao pozornost nacističke Njemačke i imenovan je posebnim agentom Sicherheitsdienst (SD) prekomorske obavještajne jedinice SS-a, koja je izravno odgovarala Himmleru. Ugovor, koji je potpisao sam Hitler, zaplijenila je američka vojska. Nakon rata, Thompson se sprijateljio sa Skorzenyjem, i radio je uz njega u osnivanju ODESSA-e.

Unatoč svojoj uključenosti u fašističke ciljeve, kao student, 1940. godine, Thompson je radio na podršci izboru Franklina D. Roosevelta i Henryja Wallacea za predsjednika, odnosno potpredsjednika. Thompsona su tijekom njegovih dana u mornarici i marincima smatrali komunističkim simpatizerom, dok ga je FBI identificirao kao člana prosovjetske Progresivne stranke i Nacionalnog vijeća američko-sovjetskog prijateljstva. Zapaženo je što je Thompson bio povezan sa članovima Komunističke partije. Također, bio je član Američkog instituta za marksističke studije. Thompson aludira na dijalektičku prirodu svojih aktivnosti, jer se pridružio "i ekstremnoj desnici i umjerenoj ljevici", ali da je pritom njegova "predanost principima praktičnog nacionalsocijalizma" samo ojačala.

Godine 1948., Thompson je prisustvovao osnivačkom sastanku Progresivne stranke Georgea Wallacea i dao ostavku na svoje mjesto u marincima kako bi se posvetio radu za Wallacea. Pohvalio je senatore Josepha McCarthyja i Roberta Tafta kao dva državnika koji su se protivili Nürnberškim procesima. Taft je bio stariji sin predsjednika Williama Howarda Tafta i, poput svog oca, član društva 'Skull and Bones' i izravni potomak jednog od osnivača, Alphonsa Tafta. Thompson je 1952. godine osnovao Američku uniju birača, sa ciljem vođenja kampanje za Taftovu predsjedničku nominaciju, od strane Republikanske stranke. Unija je najavila svoju borbu za "principe Tafta i MacArthura", protiv početnog marksističkog programa tipa "New Deal" koji su se infiltrirali u Republikansku stranku, a koji su podržavali kandidaturu Dwighta Eisenhowera.

Nedugo prije nego što je, 1941. godine, optužen za kršenje Zakona o registraciji stranih agenata, Viereck je Thompsonu povjerio svoju "malu crnu knjižicu", gdje su bile rukom zapisane sve isplate koje je Vierick dao američkim kongresmenima i senatorima, sve do Pearl Harbora, te usluge koje je dobio zauzvrat. Thompson je upoznao Yockeyja sa Viereckom; dijelili su interes za seksualne perverzije. Agenti FBI-a su vjerovali da Yockey "živi u Los Angelesu kao svodnik ili žigolo" i da ga "uzdržava" bogata žena.  Yockey je imao tri lažne putovnice i osam rodnih listova. Među njegovim brojnim pseudonimima bio je i John Priapus, pod kojim je napisao niz otvoreno sado-mazohističkih kratkih priča. Također je zarađivao pišući pornografiju, uključujući hardcore S&M knjižicu pod nazivom "Arduous Figure Training at Bondhaven". Svojim je prijateljima bio poznat po svom interesu za S&M, posebno bičevanje žena, nešto što bi pronašao u Evolinim spisima. Navodno je imao takvu aferu sa bogatom nasljednicom,  Hazel Guggenheim McKinley.

Thompson je citiran kako tvrdi da je komunicirao sa Oswaldom Mosleyjem i sa suprugom admirala Dönitza, Ingom, koja je primala pomoć odbora. Dogovorio je Viereckov odlazak u Njemačku (1955.) da bi se sastao sa dr. Wernerom Naumannom, imenovanim ministrom propagande u Hitlerovoj oporuci, i Ingom Dönitz. Činjenica o nacističkoj ekspediciji, koju je odobrio Herman Göring na Antarktik (1938.-39.) i Dönitzovo navodno hvalisanje da je "njemačka podmornička flota ponosna što je za Führera, u drugom dijelu svijeta, izgradila Shangri-La na kopnu, neosvojivu tvrđavu", pridonijela je stalnim glasinama o nacistima sa sjedištem na tom kontinentu, uključujući priče o letećim tanjurima, koji lete u i iz Šuplje Zemlje.

Thompson je služio kao časnik za komunikacije na USS Mt. Olympus, vodećem brodu Byrdove antarktičke ekspedicije, od prosinca 1946. do travnja 1947. godine. Byrd je predvodio 4.000 vojnika iz SAD-a, Velike Britanije i Australije, akcija poznata kao Operacija Highjump, kako bi uspostavili antarktičku istraživačku bazu 'Mala Amerika IV'. Međutim, prema popularnoj legendi, Byrdova ekspedicija je shvaćena kao "invazija" i naišla je na snažan otpor nacističkih "letećih tanjura", te je morala otkazati "invaziju". Thompson je dao ostavku u američkoj mornarici i prihvatio čin poručnika u američkom marinskom korpusu. Međutim, u veljači 1949. godine, suočio se sa Općim vojnim sudom pod optužbom za "skandalozno ponašanje koje teži uništavanju dobrog morala (seksualna devijacija) i zlostavljanje osoba podložnih njegovim naredbama". 

FBI je istraživao Thompsona zbog kršenja Zakona o registraciji stranih agenata, počevši od 1956. godine, vezano uz njegovo  traženje pisama u ime Dönitza, te o "suđenjima za ratne zločine" i suđenjima za denacifikaciju. Kada je Dönitz pušten iz zatvora Spandau, 1956. godine, Thompson je organizirao međunarodnu kampanju koja mu je uspjela osigurati puna prava na mirovinu. Također su mu Thompson i Viereck poslali čestitku, nakon izlaska iz zatvora, obraćajući mu se kao "legitimnom predsjedniku Njemačke", čestitali mu na "trijumfu" nad "zločinačkom sukrivnjom SAD-a i svjetskog židovstva [sic]" i "proračunatim planovima uništitelja zapadne kulture".

Član AFC-a, George Sylvester Viereck, osobni prijatelj Adolfa Hitlera, Aleistera Crowleyja i Alfreda Kinseyja, održavao je seksualne orgije u svom apartmanu, u hotelu Belleclaire na Manhattanu.

George Lincoln Rockwell optužio je Thompsona da se pokušava infiltrirati u ANP. Također je tvrdio da se Thompson kretao među homoseksualnom zajednicom New Yorka i bio posebno blizak nekim "nacističkim maćuhicama... skupinom homoseksualaca koji sebe nazivaju 'pravim' nacionalsocijalistima". Viereck, koji je bio fasciniran seksom, nije tajio svoju homoseksualnost i zanimale su ga orgije od rane mladosti. Viereck je bio zatvoren od 1942. do 1947. godine i tada je napisao svoje memoare, "Men Into Beasts", prvi originalni naslov gay pulp fictiona iz 1950-ih. Nakon što je izašao iz zatvora, Viereck je održavao seksualne orgije u svom apartmanu u hotelu Belleclaire na Manhattanu, gdje se poticala biseksualnost. Zabavama su prisustvovali njegov bliski prijatelj Nikola Tesla, dr. Harry Benjamin (pionir operacije promjene spola) i Alfred Kinsey.

Viereck i Thompson bili su središte intelektualnog kruga koji se često sastajao u Viereckovom stanu, te su ondje dolazili Lawrence Dennis, Alfred Kinsey, profesor Charles Callan Tansill, Harry Elmer Barnes i drugi povjesničari. Dennis, autor knjiga "Dolazeći američki fašizam" i "Dinamika rata i revolucije", predstavljao je ključnu vezu sa Borisom Brasolom i Charlesom Lindberghom. Dennis i Viereck bili su među trideset istaknutih pojedinaca koji su optuženi u srpnju 1942. godine, za kršenje Smithovog zakona, kojim su propisane kaznene sankcije za zagovaranje rušenja američke vlade.

Još jedan fašist, sa kojim je Thompson blisko surađivao, bio je Fred C.F. Weiss, koji ga je prvi upoznao sa Yockeyjem. Weiss je služio u njemačkom glavnom stožeru tijekom Prvog svjetskog rata, imigrirao je u SAD tijekom 1930-ih, i bio kratko interniran u SAD-u (1942.) kao neprijateljski stranac. Weiss nikada nije naturaliziran i ostao je njemački državljanin. "Nisam se vratio u Njemačku od 1930.", objasnio je Weiss, "ali sam u bliskom osobnom kontaktu sa ključnim nacionalnim vođama kod kuće, i sa  prognanicima na drugim mjestima." Weiss je u FBI-jevim dosjeima opisan kao "vodeći utjecaj iza svih pronjemačkih, neonacističkih organizacija u SAD-u." Thompson, objasnio je Weiss, nekoć nije imao istinsku odbojnost prema Židovima, "ali, budući nitko nije imao ni najmanji interes za njegove političke stavove o drugim temama, pokazao sam mu kako može privući pozornost napadajući Židove... Bio je spreman učenik." 

Weissovi svjetski kontakti su uključivali: Arthura Erhardta, Petera J. Huxley-Blythea, pukovnika Rudela, Einara Aberga, Mauricea Bardechea, Pera Engdahla, Gastona-Armanda Amaudruza, Raven Thomson, Arnolda Leesa, "Hitlerovog muftiju" Amina el Husseinija i Otta Strassera. Aberg je nekoć bio švedski agent za Welt Dienst. Bardeche je bio osnivač MSE-a i postao njegov potpredsjednik, što ga je spojilo sa vođama poput Mosleyja, Amaudruza i Engdahla, vodećeg švedskog krajnje desničarskog političara. Bardèche je također bio šogor kolaboracionista Roberta Brasillacha, koji je pogubljen nakon oslobođenja Francuske 1944. godine. Leese, vođa Fašističke lige Britanije, bio je intelektualni mentor Colinu Jordanu i Johnu Tyndallu. Raven Thomson, sljedbenica Oswalda Mosleyja, opisana je kao "Alfred Rosenberg britanskog fašizma". 

Weiss je bio u vezi sa Yockeyjevom djevojkom, Virginijom Johnson, koja je s njim prisustvovala Viereckovim zabavama. Početkom 1952. godine, Yockey se uselio kod psihijatra dr. Warrena Johnsona i Virginije, njegove tadašnje supruge, sa kojom je na kraju pobjegao. Johnson je kasnije otkrio pisma koja joj je Yockey pisao. "Dijelovi prepiske", primijetio je FBI, "su opscene prirode i treba ih tretirati u skladu s tim." Dr. Benjamin, pionir operacije promjene spola, također je odigrao važnu ulogu u Virginijinom životu. Počele su se širiti glasine da je dala otkaz kako bi postala visokoklasna prostitutka i pomogla Benjaminu u proučavanju prostitucije. Jedan doušnik rekao je ADL-u kako je Weiss "imao kontakt sa prostitutkom koja je djevojka dr. Benjamina, psihijatra koji se bavio svim vrstama seksualnih orgija. Dobri liječnik koristio je svoju djevojku za sudjelovanje u nekim orgijama, koje je Viereck organizirao u svojoj sobi u hotelu Bellecaire."

Thompson, Weiss i Mana Truhill, sitna kriminalka, bili su povezani sa jednim od Viereckovih prijatelja seksologa, Sam Rothom, najpoznatijim izdavačem erotike 1950-ih. Iako je rođen kao ortodoksni Židov u Austriji, Roth je mrzio judaizam. Napisao je knjigu "Židovi moraju živjeti: Izvještaj o progonu svijeta od strane Izraela na svim granicama civilizacije", koju i danas prodaju krajnje desničarski izdavači. Rothovu ranu poeziju pohvalili su, između ostalih, Edwin Arlington Robinson, Louis Untermeyer, Maurice Samuel i Ezra Pound. Roth je objavio (obično kao "piratska izdanja") važna književna djela autora poput D.H. Lawrencea, Jamesa Joycea, Baudelairea, pa čak i Aleistera Crowleyja. Objavio je i piratska izdanja romana "Ljubavnik Lady Chatterley", najvjerojatnije kao prvi Amerikanac koji je to učinio. U nekim je slučajevima, bez dopuštenja, objavio neke seksualno eksplicitne, suvremene autore, uključujući dijelove Joyceovog "Uliksa", iako je Joyce dobio sudsku zabranu protiv Rotha. 1953. godine je Roth objavio djelo "Moja sestra i ja", za koje se pretpostavlja da ga je napisao Nietzsche dok je bio u mentalnoj bolnici pred kraj života, a koje je uključivalo izvještaje o incestuoznoj vezi između Nietzschea i njegove sestre Elisabeth Förster-Nietzsche, kao i o aferi sa  Cosimom, suprugom Richarda Wagnera. Roth je bio tužitelj u slučaju Roth protiv Sjedinjenih Država (1957.), ključnoj presudi Vrhovnog suda o slobodi seksualnog izražavanja; mišljenje manjine, vezano uz iskupljujuće društvene vrijednosti kao kriterijem u kaznenim progonima za opscenost, postalo predložak za liberalizirajuće odluke Prvog amandmana 1960-ih.

Iako je Roth cijeli život ostao ortodoksni Židov, bio je i prijatelj sa antisemitima, poput Georgea Sylvestera Vierecka i Fritza Jouberta Duquesnea. Godine 1955. je Roth objavio Viereckovu knjigu "Ljudi u zvijeri", uz drugu Viereckovu erotiku, u svom časopisu 'American Aphrodite'. Duquesne je predvodio Duquesneov špijunski krug, najveći slučaj špijunaže u povijesti Sjedinjenih Država koji je završio osuđujućim presudama. Ukupno 33 člana njemačke špijunske mreže osuđeno je nakon dugotrajne istrage FBI-a.

Glavni tužitelj Benjamin Ferencz, okružen njemačkim odvjetnicima obrane, dr. Friedrichom Bergoldom (desno) i dr. Rudolfom Aschenauerom (lijevo) na Nürnberškom suđenju.

Liga protiv klevete (ADL)

Godine 1949., Fred Weiss je imao ulogu u stvaranju i bio glavni financijer Nacionalne renesansne stranke (NRP), koju je osnovao Thompsonov štićenik, James Madole. Thompson je upoznao Madolea 1952. godine, na zahtjev pukovnika Rudela i Johannesa von Leersa. Thompson je tada izjavio da nije bio samo "službeni američki predstavnik SRP-a, [već] i predstavnik vodstva 'preživjelih' iz Trećeg Reicha, razasutih diljem svijeta". Rudel i von Leers zamolili su Thompsona neka "iskreno procijeni NRP kako bi vidio je li kontakt sa njima 'siguran' i može li organizacijski doprinijeti višem autoritetu", pri čemu su viši autoritet bili Remer, Rudel, Skorzeny, von Leers, i tako dalje.

Thompson je smatrao NRP potpuno kompromitiranim i iskorištenim od strane ADL-a i drugih. Dio Thompsonova razloga za pisanje serije o vlastitom fašizmu, za lipanjsko izdanje Exposea (1952.), bilo je otkrivanje aktivnosti FBI-a, ADL-a i NANL-a, kao i  uloge ADL-a u financiranju "antisemitskih" i "neonacističkih" skupina, poput Nacionalne renesansne stranke. ADL je 1913. godine osnovao B'nai B'rith. Nesektaška antinacistička liga (NANL), još jedna divizija ADL-a, osnovana je 1933. godine, od strane sabatskog rabina Stephena Wisea, koji je bio na čelu Američkog židovskog kongresa (AJC).

Među Thompsonovim suradnicima bio je lijevo-liberalni židovski izdavač, Lyle Stuart, koji je objavio Veireckove knjige, i koji je u Exposeu tvrdio da je ADL tajno podupirao antisemitske publikacije poput Common Sensea kako bi ih pratio. Ključni državni svjedok protiv Vierecka, kada je optužen da je njemački agent, bio je Sanford Griffith. Njega je Thompson nazivao "ADL-ovim glavnim špijunom". Griffith je djelovao još prije rata i infiltrirao se u pokret America First, te je Thompsonu davao ideje i novac kada bi publicitet oslabio. Thompson, međutim, tvrdi da je Griffithu dao "potpuno netočnu sliku", ali dovoljno uvjerljivu da opravda daljnja sredstva od ADL-a. Pokazao da su Sanford Griffith i drugi "antinacistički" i ADL-ovi agenti smislili Madolea. Zatim je otkrio kako ADL djeluju kao "provokatori i huškači" među desnicom, i zašto su često "najpouzdaniji izvor sredstava". Thompson je identificirao Weissa, koji se smatrao tajnim šefom NRP-a, kao osobu koju je ADL poticao. Posebno je Weissova prijateljica, Mana Truhill, bila plaćena agentica ADL-a i NANL-a i tako postigla vodeću poziciju u NRP-u. Truhill je bila komunistkinja, obrazovana na Jeffersonovoj školi društvenih znanosti Komunističke partije. Kako je izvješteno u djelu "Cross-Currents" (1956.),  Arnolda Forstera i Benjamina Epsteina, ADL je zaključio:

"Dr. Hans Grimm i Arthur Ehrhardt predlažu, [Werner] Naumann predvodi, [Heinrich] Malz i njegov nepoznati prijatelj "dokumentiraju" i planiraju propagandu za nacistički preporod. To je, ukratko, slika Njemačke. Einar Aberg u Švedskoj, Sir Oswald Mosley u Engleskoj, Frederick Weiss u Sjedinjenim Državama i drugi u drugim zemljama, distribuiraju rezultirajuću literaturu." 

Werner Naumann je bio državni tajnik u Goebbelsovom Ministarstvu javnog prosvjećivanja i propagande, tijekom nacističke Njemačke. Hitlerovim oporukom od 29. travnja 1945. godine je imenovan ministrom propagande u flensburgerskoj vladi Karla Dönitza. 01. svibnja 1945. godine je bio vođa skupine broj 3 iz Führerbunkera u Berlinu, u kojoj su bili Martin Bormann, Hans Baur, Ludwig Stumpfegger i Artur Axmann. Nakon poraza Njemačke, Naumann je pet godina živio pod lažnim imenom. Ponovno se pojavio nakon amnestije, 1950. godine, i nastavio sa kontaktima unutar krajnje desnice, uključujući Hansa-Ulricha Rudela, Ernsta Achenbacha, Arthura Axmanna, Otta Skorzenyja i mnoge druge.[104]

Eberhard Fritsch je bio osoba od povjerenja Adolfa Eichmanna, na čelu izdavačke kuće u Argentini, 'Duerer Verlag', glavnog njemačkog jezičnog i neonacističkog propagandnog centra u Latinskoj Americi. Njegova službena publikacija bila je 'Der Weg'. Dr. Heinrich Malz, nekadašnji šef SS policije i jedan od Naumannovih glavnih suradnika, opsežno se dopisivao sa Weissom. Weiss je bio u kontaktu i sa Rudolfom Aschenauerom, koji je postao poznat kao odvjetnik obrane na nacističkim suđenjima. Thompson tvrdi da je bio Aschenauerov agent u Sjedinjenim Državama. Godine 1949., Aschenauer je kontaktirao senatora Josepha McCarthyja, koji je u to vrijeme još uvijek bio uglavnom nepoznat, tvrdeći da je osuda u suđenju Malmedy donesena samo uz pomoć priznanja iznuđenih mučenjem. McCarthy je iznio ove optužbe na saslušanju u američkom Senatu, u svibnju 1949. godine. Aschenauer je, pak, ovo saslušanje iskoristio kao dokaz o publikacijama u njemačkom tisku, gdje se dovodi u pitanje zakonitost svih presuda protiv ratnih zločinaca.