2. Politički pokreti između i nakon svjetskih ratova

Klasični liberalizam

Ova sinarhistička agenda u Sjedinjenim Državama je usvojila varljivu strategiju stvaranja kršćanske desnice, kako bi sakrila svoje fašističke principe libertarijanizma ili neoliberalizma, a pod plaštom kršćanstva. Američki konzervativci su se više puta pokušali suprotstaviti sekularnoj tradiciji Sjedinjenih Država, inzistirajući da je zemlja kršćanska nacija, utjelovljena u njenom motu: "In God We Trust." Istina je da ovaj moto nisu ustanovili Oci osnivači, već Eisenhowerova administracija 1953. godine. Jedna svrha je bilo  varljivo usvojiti jezik kršćanstva, koji je u suprotnosti sa "bezbožnim komunizmom". Međutim, njegova prava upotreba, kako je objasnio Kevin Kruse u knjizi "Jedna nacija pod Bogom: Kako su korporativni Amerikanci izmislili kršćansku Ameriku", bila je prikriti napade korporativne pohlepe protiv New Deala. "Kao Božji ljudi", objašnjava Kruse, "mogli su dati glas istim konzervativnim pritužbama kao i poslovni lideri, ali bez ikakve sumnje da su motivirani isključivo vlastitim interesom." 

Uprava doline Tennessee, dio New Deala, stupa na snagu 1933. godine.

Veliki socijalistički eksperiment modernog doba bio je New Deal, niz saveznih programa, projekata javnih radova, financijskih reformi i propisa, donesenih u Sjedinjenim Državama tijekom 1930-ih, kao odgovor na Veliku depresiju. Neki od tih saveznih programa uključivali su: Civilni korpus za očuvanje (CCC), Upravu za građevinske radove (CWA), Upravu za sigurnost poljoprivrednih gospodarstava (FSA), Zakon o nacionalnom industrijskom oporavku iz 1933. godine (NIRA), Upravu za socijalno osiguranje (SSA). Ovi programi uključivali su podršku poljoprivrednicima, nezaposlenima, mladima i starijim osobama, kao i nova ograničenja i zaštitne mjere za bankarsku industriju, i promjene monetarnog sustava.

Neoliberalizam je dobro poznat po osudi državnog uplitanja u gospodarstvo i uspostavljanju socijalnih programa. Međutim, kako je pokazao Quinn Slobodian, u knjizi "Globalisti: Kraj carstva i rođenje neoliberalizma", ciljevi neoliberala nisu bili eliminirati državu, već je podrediti sustavima globalnog upravljanja. Neoliberali su slijedili dihotomiju koju je osmislio Carl Schmitt, koji je u svojoj knjizi iz 1950. godine, "Nomos Zemlje", opisao podjelu svijeta između dva modela: jednog, u kojem države upravljaju propisanim geografskim područjima i koji je nazvao svijetom imperija; te drugog, globalnog gospodarstva, koje nadilazi granice i koje je nazvao svijetom dominija. Dok je Schmitt kritizirao dihotomiju, vodeći neoliberalni mislilac Wilhelm Röpke ju je hvalio.

Za neoliberale, državna ograničenja bi se trebala ukloniti iz trgovine da se omogući globalno gospodarstvo. U predavanju, koje je održao na Akademiji za međunarodno pravo u Haagu (1955.), Röpke je naglasio važnost podjele, ali je istovremeno ukazao i na njen paradoks. "Smanjenje nacionalnog suvereniteta najizrazitije je jedna od hitnih potreba našeg vremena", tvrdio je, "ali višak suvereniteta treba ukinuti, umjesto da se prenosi na višu političku i geografsku jedinicu." Kako je objasnio Slobodian: "Ono što neoliberali traže nije djelomična, nego je potpuna zaštita prava privatnog kapitala i sposobnost nadnacionalnih sudskih tijela, poput Europskog suda pravde i WTO-a, da ponište nacionalno zakonodavstvo koje bi moglo poremetiti globalna prava kapitala." 

Za razliku od milosrđa i suosjećanja, koje propovijeda kršćanstvo, neoliberalizam je ekonomija korporativne pohlepe, opravdana socijalnim darvinizmom, i vjeruje da su ekonomski ugroženi odgovorni za vlastitu bijedu. Stoga se neoliberalizam odnosi na lobiranje za vladine politike koje ograničavaju poreze i propise protiv korporativnih aktivnosti, ali upakirano za mase, koje bi se inače protivile politikama koje su ih dovele u nepovoljan položaj; upakirano kao kao globalni obračun između "demokracije" i "komunizma". U stvarnosti, neoliberalizam je "korporativistička" ekonomska filozofija fašizma. Kao što je objasnio Roderick T. Long, u djelu "Liberalizam protiv fašizma":

"…fašizam nastoji uključiti ili kooptirati privatno vlasništvo u državni aparat putem javno-privatnog partnerstva. Stoga je fašizam primamljiviji od komunizma za bogate interesne skupine, koje ga mogu vidjeti kao način izolacije svoje ekonomske moći od konkurencije, putem prisilne kartelizacije i drugih korporatističkih strategija." 

Neoliberalizam proizlazi iz klasičnog liberalizma. Konzervativizam ima dva aspekta: ekonomski konzervativizam i socijalni konzervativizam. Ekonomski konzervativizam je, u biti, isti kao klasični liberalizam, ali ga treba razlikovati od modernog liberalizma. Moderni liberalizam ili socijalni liberalizam, naglašava društvene slobode i ljudska prava, te vrijednosti koje se trenutno češće povezuju sa ljevicom, poput uvjerenja da je legitimna uloga vlade rješavanje ekonomskih i društvenih problema, npr. siromaštva, zdravstvene zaštite i obrazovanja. Neokonzervativci se bave klasičnim liberalizmom, koji se zalaže za zaštitu osobnih sloboda i od vladine intervencije, putem ograničenog oporezivanja i regulacije, ili korporativnih aktivnosti.

Drugim riječima: klasični liberalizam se bavi slobodama bogate klase, odgovarajućim uvjerenjem kako pojedinci trebaju biti odgovorni za sebe, a ne da im vlada treba pružati pomoć. Značajnije osobe, čije su ideje doprinijele klasičnom liberalizmu, uključuju John Lockea, Jean-Baptiste Saya, Thomas Malthusa i David Ricarda. Klasični liberalizam se također oslanja na utilitarizam, prirodno pravo, napredak i ekonomiju Adama Smitha, koji je predložio racionalizaciju, te da vladina intervencija u gospodarstvo nije potrebna, jer ako bi kapitalistička klasa imala neograničenu priliku akumulirati bogatstvo, onda bi "nevidljiva ruka" osigurala pravednu preraspodjelu.

Ludwig von Mises, ekonomski savjetnik Otta von Habsburga, te član Coudenhove-Kalgergijevog PEU 

Ženevska škola 

Četiri grada, koja se obično smatraju rodnim mjestima neoliberalizma, jesu: Beč, London, Chicago i Freiburg. Slobodian je istaknuo da važno mjesto i koje nedostaje na popisu jest Ženevska škola, čiji je Ludwig von Mises bio važan predstavnik i snažno utjecao na američki libertarijanski pokret. Von Mises, prijatelj i kolega Otta von Habsburga, opisan je kao osoba koja je imala otprilike 70  bliskih učenika u Austriji, a Austrijanci su bili insajderi Škole ekonomije iz Chicaga, na Sveučilištu u Chicagu, koje je financirao Rockefeller. Von Mises bio je glavni ekonomist Austrijske gospodarske komore i ekonomski savjetnik Engelberta Dollfussa, austrofašističkog, ali snažno antinacističkog austrijskog kancelara. Kasnije je bio ekonomski savjetnik Otta von Habsburga, i član Coudenhove-Kalgergijeve PEU. Von Mises je pokrenuo "raspravu o socijalističkom izračunu", i na kraju je pozicionirao neoliberalnu ekonomiju kao najvažniju intelektualnu opoziciju socijalizmu.

U međuratnom razdoblju, von Mises je bio tajnik Bečke gospodarske komore i organizator jednog od najistaknutijih privatnih seminara, na kojem su sudjelovali Friedrich Hayek i Fritz Machlup, te je privukao mnoge strane znanstvenike, poput Lionela Robbinsa, Franka Knighta i Johna van Sicklea, koji će postati ključni članovi Društva Mont Pelerin. U to vrijeme, von Mises i Hayek zarađivali su novac u istraživačkom institutu koji je financirala Rockefellerova zaklada, kako bi austrijskim tvrtkama dostavljali ekonomske podatke. Godine 1940. su von Mises i njegova supruga pobjegli od njemačkog napredovanja u Europi, i emigrirali u New York City uz potporu Rockefellerove zaklade.

Ayn Rand (rođena Alisa Zinovjevna Rosenbaum)

U SAD-u se von Mises sprijateljio sa Ayn Rand, čijim se djelima divio. Rand je imala značajan utjecaj među libertarijancima, kao i među američkim konzervativcima. Bila je autorica dvaju bestselera, "The Fountainhead" i "Atlas Shrugged", te su se temeljili na njezinoj filozofiji poznatoj kao Objektivizam, koja je podržavala racionalni i etički egoizam, a odbacivala altruizam. Rand je smatrala laissez-faire kapitalizam jedinim moralnim društvenim sustavom, jer je prema njenom mišljenju, to bio jedini sustav utemeljen na zaštiti vlastitog sebičnog interesa. Protivila se etatizmu, koji je, prema njezinom shvaćanju, uključivao teokraciju, apsolutnu monarhiju, nacizam, fašizam, komunizam, demokratski socijalizam i diktaturu. Von Mises je izjavio:

"'Atlas Shrugged' nije samo roman. To je također (ili smijem li reći: prije svega) uvjerljiva analiza zala koja muče naše društvo, potkrijepljeno odbacivanje ideologije naših samozvanih "intelektualaca" i nemilosrdno razotkrivanje neiskrenosti politika koje usvajaju vlade i političke stranke. Imate hrabrosti reći masama ono što im nijedan političar nije rekao: inferiorni ste, i sva poboljšanja u vašim uvjetima, koja jednostavno uzimate zdravo za gotovo, dugujete naporima ljudi koji su bolji od vas." 

Unatoč svim svojim tvrdnjama o potrebi ostaneti "racionalan", Rand je bila emocionalno zaostala žena i uvjerila je svoju učenicu, Barbaru Branden, da joj dopusti aferu sa svojim suprugom Nathanielom, koji je bio upola mlađi od nje. Kada se zaljubio u drugu ženu, Rand se razbjesnila, optužila ga je kako je "iracionalan" i zatim pokušala uništiti njegovu karijeru. Kada ju je Barbara zamolila neka pokaže suosjećanje, Randin odgovor je bio: "Zašto?"

Volkerov fond 

"Osim što su bili žestoki protivnici rata i militarizma", napisao je von Misesov štićenik, Murray Rothbard, "Stara desnica poslijeratnog razdoblja imala je čvrstu i gotovo libertarijansku iskrenost, i u unutarnjim poslovima." Prema Rothbardu: "Nova i vitalna prekretnica, u poslijeratnom libertarijanskom pokretu, bila je pojava programa Volker fonda." William Volker fond, koji je 1932. godine osnovao poslovni čovjek i mogul za opremanje doma, William Volker, odigrao je ključnu ulogu u dovođenju Friedricha Hayeka na Sveučilište u Chicagu. Također je pomogao mnogim drugim klasičnim liberalnim znanstvenicima, koji u to vrijeme nisu mogli dobiti pozicije na američkim sveučilištima, poput Hayeka i von Misesa.

Mnogi pojedinci koje je podržavao Volker fond vidjeli su sebe kao "ostatak" (iz Izaije), izraz koji je skovao Albert Jay Nock, što bi se  odnosilo na anti-statiste, koji su se opirali pridržavanju nacije socijalizmu iz ere New Deala. Nockova najpoznatija knjiga bila je "Naš neprijatelj, država". Objavljena 1935. godine, pokušava analizirati podrijetlo američke slobode, te propitivati ​​prirodu i legitimnost autoritarne vlasti. Nock tvrdi da su Članci Konfederacije, koji su prethodili Ustavu SAD-a, zapravo bili superiorniji od samog Ustava, te da su razlozi za njegovu zamjenu bili izgovori špekulanata zemljištem i vjerovnika koji su se željeli obogatiti. Nock citira Thomasa Painea, koji ističe da je država "čak i u svom najboljem stanju samo nužno zlo; u najgorem stanju, nepodnošljivo". Citira Freuda, koji primjećuje da vlada zapravo ne pokazuje nikakvu tendenciju suzbijanja kriminala, već samo zaštite vlastitog monopola nad kriminalom. Na knjigu je utjecao širok raspon mislilaca i političkih osoba, što je i naveo, uključujući: H.L. Menckena, Murraya Rothbarda, Ayn Rand, Williama F. Buckleyja i Barry Goldwatera.

H.L. Mencken i Albert Jay Nock bili su prve istaknute osobe u Sjedinjenim Državama koje su sebe opisale kao libertarijance, vjerujući da je Franklin D. Roosevelt kooptirao riječ "liberal" za svoju politiku New Deala kojoj su se protivili; stoga su i koristili izraz "libertarijanski" da bi označili svoju odanost individualizmu. Mencken, poznat i kao "Mudrac iz Baltimorea", bio je Nietzscheov štovatelj i kritičar religije, populizma i predstavničke demokracije, za koju je vjerovao da je sustav u kojem inferiorni ljudi dominiraju nad svojim nadređenima. Mencken i dramski kritičar, George Jean Nathan, osnovali su časopis 'The American Mercury' (1924.).  Časopis je objavio djela nekih od najvažnijih američkih pisaca, od 1920-ih do 1930-ih, npr. Clarence Darrow, W.E.B. Du Bois, William Faulkner, F. Scott Fitzgerald, Langston Hughes, Sinclair Lewis i Albert Jay Nock. Nakon promjene vlasništva, 1940-ih godina, časopis je privukao i konzervativne pisce. American Mercury objavio je članke Henryja Hazlitta, Franka Chodorova, velečasnog Billyja Grahama, J. Edgara Hoovera, Jamesa Burnhama, Williama F. Buckleyja Jr. (radio za publikaciju kao mladi zaposlenik). Chodorov, kojeg je također financirao Volkerov fond, rođen je kao Židov, ali je to skrivao od javnosti do kasno u životu.

Murray Rothbard, osoba najzaslužnija za popularizaciju pojma "libertarijanac", radio je kao "viši analitičar" za Volkerov fond tijekom 1960-ih, i tada je počeo objavljivati ​​libertarijanska djela. Rođen je u Bronxu, od židovskih imigranata iz Poljske, smatrao se dijelom Stare desnice kao mladić. Tijekom 1940-ih se Rothbard upoznao s Chodorovim; čitao je djela Alberta Jaya Nocka, Gareta Garretta, Isabel Paterson, H.L. Menckena i drugih, kao i von Misesa. Pišući pod pseudonimom "Aubrey Herbert", Rothbard je bio glavni urednik časopisa 'Faith and Freedom' u Washingtonu, titula koju je ranije nosio Frank Chodorov. Godine 1954. se Rothbard, zajedno sa nekoliko drugih von Misesovih studenata, pridružio krugu Ayn Rand. Volkerov fond platio je Rothbardu neka napiše udžbenik koji objašnjava "Ljudsko djelovanje: Rasprava o ekonomiji", tj. von Misesov magnum opus. Luhnow je odobrio potporu Volkerovog fonda, što je Rothbardu omogućilo napisati djelo "Čovjek, gospodarstvo i država".

Volker je angažirao osnivača AFC, Williama H. ​​Regneryja, neka vodi tvrtku 'Western Shade Cloth Company', koju je ovaj, na kraju,  kupio od njega i preimenovao u 'Joanna Western Mills Company' i to je postalo izvor bogatstva obitelji. Williamov sin, Henry Regnery, bio je osnivač konzervativne izdavačke kuće 'Regnery Publishing'. Prema E. Howardu Huntu: CIA je subvencionirala 'Regnery Publishing' zbog njihovog pronacističkog stava. Nakon što je, 1944. godine, pomogao u osnivanju 'Human Events', kao tjednog biltena, Regnery je počeo objavljivati ​​mjesečne pamflete i knjige. Neki od prvih pamfleta koje je objavio uključivao je govor predsjednika Sveučilišta u Chicagu, Roberta M. Hutchinsa, koji je kritizirao oštro postupanje prema Nijemcima i Japancima u poslijeratnoj upravi bivših zemalja Osovine. Upravo je Hutchins bio odgovoran za dovođenje Lea Straussa na sveučilište.

Prva knjiga, koju je Regnery objavio, bila je knjiga Victora Gollancza, socijalista, koji je vodio Lijevi književni klub u Britaniji. Iako je bio Židov, Gollancz je u Britaniji objavio djelo "In Darkest Germany" ("U najtamnijoj Njemačkoj"), gdje je kritizirao bombardiranje njemačkih civila pred kraj rata, kao i postupanje prema toj zemlji nakon toga. Budući njegove ideje nisu bile popularne, Gollancz nije uspio pronaći američkog izdavača, ali Regnery je ipak pristao objaviti knjigu. Regneryjeva treća knjiga bila je "The Hitler in Our Selves" ("Hitler u nama"), Maxa Picarda. Druge rane knjige uključivale su "The German Opposition to Hitler" ("Njemačka opozicija Hitleru"), njemačkog nacionalista Hansa Rothfelsa, kao i "The High Cost of Vengeance" ("Visoka cijena osvete", 1949.), Frede Utley, gdje je kritizirana saveznička zračna kampanja i poslijeratna okupacija. Regnery Publishing, baš poput Volker Funda, također je dao svoj doprinos promicanju libertarijanske ekonomije, objavljujući djela Hayeka, Lugwiga von Misesa, Nocka i Chodorova. Objavljivao je i meka izdanja književnih djela, poput romanopisca Wyndhama Lewisa, te pjesnika T.S. Eliota i Ezre Pounda. Godine 1954. je  Regnery objavio memoare Junija Valerija Borghesea, "Morski vragovi". 

Walter Lipmann

Društvo Mont Pelerin

Društvo Mont Pelerin su 1947. godine osnovali Hayek, Frank Knight, Karl Popper, Ludwig von Mises, George Stigler i Milton Friedman, a financirao je Volkerov fond. Pojam "neoliberalizam" je skovan na kolokviju Waltera Lippmanna, koji je inspirirao osnivanje Društva Mont Pelerin, sestrinske organizacije Paneuropske unije Coudenhove-Kalgergija. Društvo se zalagalo za načela slobodnog tržišta,  koje je postavio Lippmannov kolokvij. Nakon što je interes za klasični liberalizam opao tijekom 1920-ih i 1930-ih, cilj je bio konstruirati novi liberalizam kao odbacivanje kolektivizma, socijalizma i laissez-faire liberalizma. Na kolokviju je Alexander Rüstow skovao pojam neoliberalizam, referirajući se na odbacivanje laissez-faire liberalizma.

Lippmannov kolokvij bio je konferencija intelektualaca održana u Parizu 1938. godine, koju je organizirao francuski filozof Louis Rougier. Godine 1934. je Rockefellerova zaklada poslala Rougiera na istraživačko putovanje, gdje je trebao utvrditi situaciju  intelektualaca u srednjoj Europi. Predavao je na Novoj školi za društvena istraživanja Frankfurtske škole u New Yorku, od 1941. do 1943. godine. Rougieru je isprva odbijeno članstvo u Društvu Mont Pelerin zbog njegove bivše povezanosti sa Vichyjevskim režimom. Godine 1940. je Pétain poslao Rougiera na tajnu misiju u London i on je tvrdio da je posredovao u sporazumu između Vichyja i Churchilla. Rougier je izabran u Društvo Mont Pelerin 1957. godine, osobnom intervencijom Friedricha von Hayeka.