1. Politički pokreti prije, između i nakon svjetskih ratova

Donald Trump otvoreno se referira na ključni jezik Južnjačke strategije, tijekom svog mandata, gdje izražava krilaticu "America First" ("Amerika na prvom mjestu"). Ova je fraza bila početni slogan Ku Klux Klana, koji je imao brojne veze sa American Fist Committee (AFC), organizacijom koja je proizašla iz aktivizma člana Afbaua, britanskog i sovjetskog dvostrukog agenta, Borisa Brasola. Članovi Klana iz AFC-a su predstavljali "novi Klan". Članovi "prvog Klana", na Jugu, bili su isključivo demokrati. U 19. stoljeću, Južni demokrati sastojali su se od bijelaca na Jugu i podržavali su Jeffersonovu demokraciju. U 1850-ima branili su ropstvo u Sjedinjenim Državama i promovirali njegovo širenje na Zapad, i protiv sjeverne opozicije tzv. Slobodnog tla. Predsjednički izbori u Sjedinjenim Državama,  1860. godine, formalizirali su raskol i uslijedio je rat.

Tijekom 1870-ih, demokrati su postupno ponovno preuzeli vlast u južnim zakonodavnim tijelima, koristeći pobunjeničke paravojne skupine, poput Bijele lige i Crvenih košulja, da bi ometi republikansko organiziranje, protjerivali republikanske dužnosnike iz gradova, zastrašivali crnce i potiskivali njihovo glasanje. Nakon završetka Rekonstrukcije, krajem 1870-ih, kontrolirali su sve južne države i oduzeli crncima (koji su bili republikanci) pravo glasa. "Čvrsti Jug" dao je gotovo sve svoje elektorske glasove demokratima na predsjedničkim izborima. Republikanci su rijetko birani na dužnosti izvan planinskih okruga Apalača, uz nekoliko okruga Teksasa gdje je većinsko stanovništvo bilo njemačko. 

"Prvi Klan" procvjetao je na jugu Sjedinjenih Država krajem 1860-ih i izumro početkom 1870-ih. Do 1870. godine, slične organizacije KKK-u, poput Vitezova Bijele kamelije i Bijelog bratstva, pojavljivale su se diljem Juga. Strahom, brutalnošću i ubojstvima su ove terorističke skupine pomogle u svrgavanju lokalnih reformistički orijentiranih vlada i vraćanju bijele nadmoći. Zatim su, uglavnom,  nestale. Uz brojne autonomne ogranke diljem Juga, Klan je potisnut. oko 1871. godine, od strane snaga za provođenje zakona.

"Rođenje nacije", izvorno nazvan "Član klana" (1915.)

1915. godine je objavljen film D.W. Griffitha, "Rođenje nacije", koji mitologizira i veliča prvi Klan. Drugi Ku Klux Klan je osnovao iste godine William Joseph Simmons, u Stone Mountainu, izvan Atlante, u Georgiji, uz dva ostarjela bivša člana i drugim novim članovima. Simmons se proglasio Carskim čarobnjakom Nevidljivog Carstva Vitezova Ku Klux Klana. U pamfletu, "ABC Nevidljivog Carstva u Atlanti", iz 1917. godine, Simmons je identificirao ciljeve Klana:

"...štititi svetost doma i čednost ženstvenosti; održavati bijelu supremaciju; poučavati i vjerno usađivati ​​visoku duhovnu filozofiju kroz uzvišeni ritualizam; i praktičnom predanošću očuvati, zaštititi i održati prepoznatljive institucije, prava, privilegije, načela i ideale čistog amerikanizma." 

Simmonsov Klan je tvrdio kako oko šest milijuna članova, iako većina povjesničara taj broj smješta negdje između dva i četiri milijuna. U knjizi "Ku Klux Klan i slobodno zidarstvo u Americi 1920-ih", Miguel Hernandez pokazao je, iako se istraživači još uvijek bore objasniti kako je toliko mala organizacija postala dominantno bratstvo ranih 1920-ih, kako je jedan od glavnih čimbenika njena rasta bilo usklađivanje sa slobodnim zidarstvom. Simmons je osnovao svoj red na temelju raznih bratstava kojima je pripadao, poput slobodnih zidara ili templara. Klanov ritual koji je stvorio, uključujući rekvizite, ceremonije i činove, uvelike se oslanjao na masonske obrede. Klan je pokušao regrutirati članove iz gotovo svih istaknutih bratstava, ali se posebno usredotočio na slobodno zidarstvo, ulažući velike napore da bi se prikazalo kao da su ta dva reda povezana. Regruti Klana obično su započinjali korištenjem popisa članova masonskih loža. Kako je izvijestila Nancy McLean: gotovo svi putujući organizatori (kleagles), koje je angažirala Carska palača, bili su masoni i koristili su masonske lože za regrutiranje potencijalnih članova Klana. Klan se često sastajao u dvoranama lokalnih loža. Širom zemlje se oko 500.000 masona pridružilo Klanu do 1923. godine. Uz članove drugih bratskih organizacija, npr. Elks, Odd Fellows, Vitezovi Pythiasa, ili Shrineri su često činili okosnicu lokalnih ogranaka Klana. Jedan mason je  izvijestio kako je "pridruživanje Klanu postalo zarazno i ​​proširilo se epidemijski" u ložama slobodnog zidarstva, tijekom 1920-ih. Gdje god je Klan bio posebno jak, bili su jaki i masoni. Na nekim lokacijama, 60% ili više članova Klana činili su masoni.

Predsjednici William McKinley, Woodrow Wilson, Calvin Coolidge i Warren G. Harding (svi članovi Klana) su iskoristili frazu "America First" za promociju izolacionističke i/ili protekcionističke vanjske politike. Klanovske novine su važne američke heroje predstavljale kao svoje saveznike. To se dogodilo i sa "Vatrenim križem", iz rujna 1924. godine, kada su podsjetili svoje čitatelje na važne masonske obljetnice tog mjeseca, ubojstva dvaju masonskih predsjednika, Jamesa Garfielda i Williama McKinleyja. Wilson se kandidirao za reizbor na platformi !Amerika na prvom mjestu", 1916. godine. Postojala je i popularna pjesma istog naslova, koja je bila posvećena Wilsonu, objavljena 1917. godine. Sam Wilson bio je potomak vojnika Konfederacije i duboko identificiran sa narativom o tzv. "izgubljenom slučaju", prema kojem je Konfederacija bila vlada plemića, koji su pokušavali očuvati pristojan agrarni način života protiv grubih sjevernih industrijalaca.

Povjesničar Wesley Moody opisuje Wilsonovu najpoznatiju knjigu, "Povijest američkog naroda", kao "natopljenu mitologijom izgubljenog slučaja". Knjiga, koja je citirala "Rođenje nacije", općenito je odisala simpatijom prema Ku Klux Klanu, opisujući ih kao "ljude napola odmetnute, kojima je uskraćeno pravo glasa, bez nade u pravdu na sudovima, koji su namjeravali iskoristiti ovo sredstvo da bi ostvarili svoju volju". Prema knjizi Nicka Ragonea, "Predsjednički najtraženiji: 10 najboljih knjiga izvanrednih rukovoditelja, šarenih kampanja i neobičnosti Bijele kuće", Wilson je zapravo pridonio širenju članstva Klana tako što je osiguravao projekcije filmova "Član klana" ili "Rođenje nacije" za članove svog kabineta, Kongresa i Vrhovnog suda.

Harding je bio sljedeći predsjednik koji je bio član KKK-a. Prema 'The Fiery Crossu', Harding je položio predsjedničku prisegu na ceremoniji KKK, koju je u Zelenoj sobi Bijele kuće održao carski čarobnjak, pukovnik Simmons. Harding nije bio jedini predsjednik koji je dopustio održavanje aktivnosti i rituala Klana na terenu Bijele kuće. Coolidge je bio poznati i aktivni član Klana. On je dopustio paljenje križnih svjetala na stepenicama Kapitola, a također je pregledao divovske parade Klana 1925. i 1926. godine, koje su se održavale u Washingtonu.

Klan je proglasio "Amerika na prvom mjestu" jednim od svojih najistaknutijih slogana i otišao je toliko daleko da je čak tvrdio kako posjeduje autorska prava. Fotografija članova KKK, koji marširaju sa transparentom "Amerika na prvom mjestu", datira iz 1920-ih i može se pronaći u arhivi Getty Images. Prema literaturi Klana: njihov kredo je bio "Amerika na prvom mjestu, posljednja i zauvijek", ili varijanta, kako ju je izgovorio govornik KKK, što je citirano u New York Pressu i Sun-Bulletinu, 1923. godine: "Zalažem se za Ameriku na prvom mjestu, posljednju i zauvijek", započeo je govornik. "Protivim se svakoj organizaciji koja pokušava unijeti strane i tuđe ideale". Druga varijanta je sadržana "Carskoj proklamaciji", što je podneseno kao dokaz tijekom kongresnog saslušanja o aktivnostima Klana, 1921. godine: "Klan se zalaže za Ameriku na prvom mjestu - na prvom mjestu u mislima, na prvom mjestu u osjećajima i na prvom mjestu u galaksiji nacija. Zvijezde i pruge zauvijek iznad svih ostalih i svake vrste vlade u cijelom svijetu." U siječnju 1922. godine je Klan organizirao paradu u Aleksandriji u Louisiani, noseći dva goruća crvena križa i transparente sa sloganima, "America First" i "Bijela nadmoć". Toga ljeta je Klan objavio oglas u teksaškim novinama: "Ku Klux Klan je jedina organizacija sastavljena apsolutno i isključivo od 100% AMERIKANACA koji AMERIKU stavljaju na PRVO MJESTO." 

Krajem 1920-ih, Klan je izgubio veliki dio svog utjecaja, a članstvo je opalo gotovo jednako brzo kao što je i nastalo. Do 1927. godine je članstvo Klana palo sa nekoliko milijuna na oko 350.000. Njihov pad dodatno je pogoršala činjenica što je organizacija bila prepuna brojnih skandala. U Oregonu je stomatolog, Ellis O. Willson, dva puta osuđen zbog silovanja svoje tajnice, kao i njenog  ubojstva dok je pokušavao izvesti pobačaj. Philip Fox, urednik 'Imperial Night-Hawk', osuđen je na doživotni zatvor zbog ubojstva svog suparnika, Williama S. Coburna. U Indiani je guverner Klana, Ed Jackson, optužen za podmićivanje; službenici glavne državne banke Klana optuženi su za pronevjeru i tešku krađu; ministar Klana je optužen za zločine "toliko senzacionalne da su osobe, koje su čule prljave detalje, nerado vjerovale da su istiniti". Konačni udarac bila je osuda Velikog zmaja Indiane, Stephensona, za otmicu, silovanje i ubojstvo svoje tajnice, nečuveni skandal o kojemu se široko izvještavalo u nacionalnom tisku.

U svibnju 1927. godine, otprilike 1000 članova Klana se okupilo kako bi sudjelovali u paradi povodom Dana sjećanja u Queensu u New Yorku, u pratnji 400 članica njihove ženske organizacije, Klavane. Kada su neki od prijavljenih 20.000 gledatelja u Queensu tog dana prigovorili na prisutnost Klana na građanskoj paradi, izbile su tučnjave, koje su se pretvorile u nerede. U danima koji su uslijedili, njujorške novine otkrile su imena ukupno sedam muškaraca koji su uhićeni. Petero ih je identificirano kao "priznati članovi Klana". Šesti, koji je uhićen, izveden pred sud i pušten, navodno greškom, bio je Fred Trump, otac Donalda Trumpa.

Boris Brasol je opisan kao jedan od glavnih savjetnika i "trust mozgova" Odbora Amerika na prvom mjestu (AFC). AFC je bio spoj desničarskih organizacija, uključujući: Srebrne košulje, njemački Američki Bund, Ku Klux Klan, Otac Coughlina - i svi su bili blisko povezani sa Brasolom. Tijekom Prvog svjetskog rata, Brasol je imao čin poručnika u ruskoj carskoj vojsci. Godine 1916. je pozvan sa fronta i poslan u SAD u ulozi odvjetnika za anglo-ruski odbor za nabavu. Nakon Oktobarske revolucije, Brasol je ostao u Sjedinjenim Državama kao emigrant. Tijekom svog boravka u SAD-u, Brasol je bio vatreni zagovornik obnove monarhije u Rusiji, bio je službeni predstavnik velikog kneza Kirila u Sjedinjenim Državama, koji mu je pomogao u širenju 'Protokola Sionskih mudraca'.

Ideje Aufbaua o rekonstrukciji Sovjetskog Saveza po nacionalsocijalističkim linijama su se svidjele Hitleru. Vođa Aufbaua, general Ludendorff, zadužio je Waltera Nicholaija (vođa njemačke vojne obavještajne službe tijekom Prvog svjetskog rata) neka razvije  obavještajnu službu Suvereni red Svetog Ivana (SOSJ) za velikog vojvodu Kirila, kako bi mogao blisko surađivati sa Aufbauom. Član Aufbaua, Pavlov Bermondt-Avalov, optužen je za terorizam u vezi sa Organizacijom konzula, te je protjeran iz Njemačke 1922. godine, od strane socijalističke weimarske vlade.

Brasol i ataman Semenov (prijatelj "Ludeg baruna" Romana von Ungern-Sternberga) su otputovali u New York i sudjelovali na sastancima u uredima hotela Waldorf-Astoria američkog velikog priora, Williama Nelsona Cromwella, osnivača odvjetničkog ureda 'Sullivan i Cromwell', gdje su Allen Dulles i njegov brat John Foster započeli svoje karijere. To je rezultiralo formalnim i ponovnim osnivanjem Suverenog vijeća SOSJ-a, 1922. godine, i Cromwell je postao predsjednik. Još 1921. godine, kada je Semenov odlučio krenuti prema Europi preko Amerike, Brasol je uspješno lobirao kod američkog State Departmenta neka mu odobre vizu. Međutim, dolazak Semenova u Sjedinjene Države popratili su prosvjedi "ljutitih ruskih Židova". Ubrzo nakon toga, u travnju 1922. godine, policija ga je uhitila i zatvorila. Brasol je oslikao Židove, koji demonstriraju ispred zatvora, kao dio zavjere protiv Semenova. Izvor prosvjeda, prema Brasolu, bila je tvrtka 'Youraveta Home and Foreign Trading Company' iz New Yorka, koju je Brasol opisao kao "praktički preuzetu" od strane Jacoba Schiffa. Osim toga, odvjetnici suprotstavljenih strana. i koji su ispitivali Semenova bili su Židovi, David Kahn i E. S. Greenbaum.

U proglasu od 24. studenog 1936. godine, Kiril je nacističkom pukovniku, Charlesu Pichelu, dodijelio Red svetog Andrije Apostola, prvog stupnja u zlatu, za njegov "revni trud u obrani i pomaganju u očuvanju plemenite povijesti Carske Rusije i Carskih obitelji Rusije". Kirilov red je "potpisao predsjednik Odbora Carskih ordena i delegat Cara u Sjedinjenim Državama", vjerojatno Brasol. 15. srpnja 1933. godine, Pichel je napisao Ernstu Hanfstaenglu nudeći svoje usluge kao veza između američke desnice i Hitlera. Tijekom 50 godina,  do svoje smrti, Pichel je bio veliki majstor američke grane Malteških vitezova, poznato kao Red svetog Ivana Jeruzalemskog. Red je tvrdio da potječe od srednjovjekovnih vitezova hospitalaca, ali putem ruske linije nasljeđivanja. Iako se predstavlja kao katolička organizacija, red je masonska skupina i samo tvrdi kako su pravi Malteški vitezovi. Poznati i kao "Vitezovi Shickshinny", skupina je imala sjedište u malom gradu Shickshinnyju, u Pennsylvaniji. Mnogi članovi su se naselili po bijeloruskim zajednicama u SAD-u i Europi, nakon Ruske revolucije. Pichel je tvrdio kako je, 13. siječnja 1934. godine, veliki vojvoda Kiril, iz svog egzila u Saint Briacu u Francuskoj, potvrdio legitimnost Pichelovog reda.

Pichel i Brasol bili su povezani s Howardom Victorom von Boenstruppom, koji je poznatiji kao grof V. Čerep-Spiridovič. Boenstrupp je rekao da je svoju titulu dobio nakon što ga je legalno posvojio pravi bijeloruski grof, general-bojnik A. Čerep-Spiridovič, izvorni vođa SOSJ-a, koji je izvršio samoubojstvo 1926. godine. Kao bliski suradnik vođe Srebrne košulje, Williama Dudleyja Pelleyja, Boenstrupp je optužen zajedno sa Pelleyjem za poticanje pobune 21. srpnja 1942. godine. Walter Laqueur je Boenstruppa uvrstio među brojne "ruske stručnjake" sa kojima se nacistički ideolog i član Aufbaua, Alfred Rosenberg, sprijateljio i konzultirao. Tijekom svog boravka u Sjedinjenim Državama, Brasol je redovito putovao u Njemačku, gdje je upoznao Rosenberga i druge naciste.

Godine 1938., Brasol, koji je u to vrijeme bio američki državljanin, pomogao je organizirati tajni kongres protiv Kominterne u Njemačkoj, uz odobrenje Gestapa i Himmlerovog SS-a. Skupština je uključivala predstavnike iz Amerike, Kanade, Francuske, Engleske i Švicarske. Istražitelji američke vojske posumnjali su da je Brasol posjećivao Njemačku gotovo svake godine, između Hitlerovog dolaska na vlast i izbijanja rata. Za Brasola se govorilo da je bio predstavnik nacističke propagandne organizacije, Deutsche Fichte Bund (amblem gore na slici). Nazvan po njemačkom nacionalistu i filozofu, Johannu Gottliebu Fichteu, Fichte Bund, također poznato i kao Unija za svjetsku istinoljubivost, bila je njemačka, nacionalistička, antisemitska organizacija, osnovana 1914. godine. Prema danskom memorandumu, sa Nürnberških procesa, Fichte Bund je bio podređen Ministarstvu javnog prosvjećivanja i propagande tijekom Trećeg Reicha, te pokušavao sustavno utjecati na javno mnijenje u inozemstvu, u nacističkom cilju. Uz standardnu ​​propagandu, organizacija je distribuirala prijevode glavnih govora Hitlera, Goebbelsa, Alfreda Rosenberga, kao i drugih ključnih nacističkih osoba diljem svijeta.

Tijekom 1930-ih, Brasol je održavao širok niz kontakata među desničarskim Rusima u Sjedinjenim Državama. Među njima je bio i "Grof" Anastasij Vonsiatsky, bivši carski časnik, antiboljševički ruski emigrant, i japanski agent sa sjedištem u Sjedinjenim Državama od 1920-ih. U kolovozu 1933. godine je Vonsiatsky osnovao Rusku fašističku nacionalno-revolucionarnu stranku u Sjedinjenim Državama, čiji je službeni amblem bila svastika. Vonsiatsky je također bio u bliskim odnosima sa drugim članovima Aufbaua, poput generala Vasilija Biskupskog i generala Konstantina Saharova. Prema povijesti SOSJ-a: Saharov je bio "voditelj vojnog odjela Ruskog velikog priorata" reda. Također je bio blizak Alfredu Rosenbergu, koji će kasnije pohvaliti rad Saharova kao "kao savršeno prikladan za uvjeravanje naivnih ljudi o ulozi Židova u boljševizmu". 

Godine 1934. je Vonsiatsky posjetio Tokio, Harbin i druga središta Dalekog istoka, gdje se sastao sa članovima japanskog vrhovnog zapovjedništva i fašističkim bijelim Rusima, uključujući suradnika baruna Ungern-Sternberga, atamana Semenova. Iz Japana je Vonsiatsky otišao u Njemačku i tamo se sastao sa Alfredom Rosenbergom, Josephom Goebbelsom, i predstavnicima njemačke vojne obavještajne službe. Vonsiatsky je redovito opskrbljivao Nijemce i Japance špijunskim informacijama iz Sjedinjenih Država. Međutim, Vonsiatsky je postao predmetom istrage FBI-a i 1942. godine je optužen za zavjeru i pomoć Hitlerovoj Njemačkoj, kršeći Zakon o špijunaži. Prijevremeno je pušten iz zatvora 1946. godine i Vonsiatsky je ostatak života proveo u Sjedinjenim Državama.

Pionirski fond

Vonsiatsky je također bio povezan sa Wickliffe Draperom, tekstilnim magnatom, koji je osnovao Pionirski fond (1937.), nacističku organizaciju koja je promovirala istraživanja eugenike. Prema vlastitoj povijesti reda: četiri reda sv. Ivana - SOSJ, SMOM, njemački Red sv. Ivana i britanski Časni Red sv. Ivana - natjecala su se za utjecaj u američkom društvu, a stalna interakcija sa europskom aristokracijom je motivirala neke američke članove da se uključe u genealoške i rasne studije. U skladu sa pravilima SOSJ-a, kvalificirati se za viteštvo bilo je gotovo nemoguće za Amerikance. Rezultat je bio osnivanje Nacionalnog genealoškog društva, u interakciji sa Kanadskim koledžom za oružje, kao i osnivanje Pichelovog Američkog heraldičkog društva, uz podršku ranom pokretu rasne eugenike.

Tijekom većeg dijela međuratnog razdoblja, SOSJ i pridružene organizacije, bile su pod vodstvom Williama Nelsona Cromwella, koji je imao urede u hotelu Waldorf-Astoria. Ondje su se povezali sa Američkom koalicijom domoljubnih, građanskih i bratskih društava, koju je osnovao John B. Trevor. Trevor je bio član Udruženja za istraživanje eugenike, Američkog eugeničkog društva, Lige za ograničavanje imigracije i Američkog obrambenog društva, arhitekt Zakona o imigraciji (1924.) kojim je zabranjena azijska imigracija i uspostavljene kvote koje su vrijedile narednih 40 godina, do 1964. godine. Oženio se Caroline Murray Wilmerding, jednom od najstarijih prijateljica Eleanor Roosevelt. Njihov sin, John B. Trevor Jr., također je bio uključen u Američku koaliciju patriotskih društava i bio je u upravnom odboru Pionirskog fonda.

Draper, fasciniran eugenikom i simpatizer nacista, osnovao je Pionirski fond "kako bi unaprijedio znanstveno proučavanje nasljeđivanja i ljudskih razlika". Prema članku iz 1960. godine, u časopisu 'The Nation', neimenovani genetičar je rekao kako Draper "jednostavno želi dokazati da su crnci inferiorni". Prvi predsjednik fonda bio je Harry Laughlin, rani štovatelj nacističke eugenike, zagovornik restriktivnih imigracijskih zakona i nacionalnih programa prisilne sterilizacije mentalno bolesnih i intelektualno hendikepiranih osoba. Laughlin je bio jedan od osnivača Američkog eugeničkog društva, osnovanog nakon uspjeha Druge međunarodne konferencije o eugenici u New Yorku, 1921. godine.

Tijekom 1920-ih je Laughlin postao bliski suradnik dr. Walter A. Pleckera, matičara vitalne statistike za Commonwealth of Virginia,  saveznika novoosnovanih Anglosaksonskih klubova Amerike koji su uvjerili Opću skupštinu Virginije neka usvoji Zakon o rasnom integritetu iz 1924. godine. Anglosaksonski klubovi Amerike, osnovani u Richmondu u Virginiji, 1922. godine, od strane glazbenika i skladatelja, Johna Powella, i člana Klana, Earnesta Seviera Coxa, bili su bijela supremacistička politička organizacija. Bili su aktivni u Sjedinjenim Državama 1920-ih, lobirali za zakone protiv miješanja rasa i protiv imigracije izvan Sjeverne Europe. Dva zakona su  predstavljala implementaciju Laughlinova "Modela zakona o eugenici sterilizacije" u Virginiji, objavljenog dvije godine ranije, 1922. godine. Nacisti su, 1933. godine, donijeli Zakon o sprječavanju nasljedno bolesnog potomstva, koji se usko temeljio na Laughlinovom modelu. Godine 1936. je Laughlin pozvan na svečanost dodjele nagrada Sveučilišta u Heidelbergu, zakazanu na godišnjicu Hitlerovog čišćenja Židova sa ​​fakulteta 1934. godine, kako bi primio počasni doktorat za svoj rad na "znanosti rasnog čišćenja". Budući nije mogao prisustvovati svečanosti, Laughlin je preuzeo nagradu od Rockefellerovog instituta, i koju je sa ponosom podijelio sa svojim kolegama, uz napomenu da nagrada simbolizira "zajedničko razumijevanje njemačkih i američkih znanstvenika o prirodi eugenike". 

Vođa Univerzalnog udruženja za unapređenje crnaca (UNIA), Marcus Garvey

Cox je napisao djelo "Bijela Amerika", predlažući repatrijaciju svih crnaca u Afriku. Cox je poznat po tome što je posredovao u suradnji između bijelih južnjačkih segregacionista i afroameričkih separatističkih organizacija, poput Univerzalnog udruženja za unapređenje crnaca i Lige afričkih zajednica (UNIA), te Mirovnog pokreta Etiopije, u zalaganju za zakonodavstvo o repatrijaciji. Bio je osobni prijatelj crnačkog rasnog separatista i osnivača UNIA-e, Marcusa Garveyja. Tijekom 1930-ih, Draper je osigurao financijska sredstva za Coxovu kampanju repatrijacije, nastojanje koje je Draper planirao nastaviti nakon rata. Draper je također dao velike financijske doprinose suprotstavljanju Američkog pokreta za građanska prava i rasnu desegregaciju. 

Laughlin je bio nadzornik Ureda za eugeničke zapise, osnovanog uz početnu podršku supruge E.H. Harrimana, Mary Williamson Averell, i Johna Harveyja Kellogga, a kasnije i od strane Carnegie Instituta iz Washingtona. Bio je fasciniran idejom o uspostavi svjetske vlade, za koju je vjerovao da će promovirati eugenički cilj sprječavanja miješanja različitih rasa. Mnogi vodeći internacionalisti su bili zainteresirani za Laughlinov plan svjetske vlade, uključujući Edwarda M. Housea, savjetnika Woodrowa Wilsona za vanjsku politiku.

Charles Edward Coughlin 

Početkom 1939. godine je oca Petera Baptistea Duffeeja, ili "Oca Duffyja" intervjuirao Brasolov suradnik Casimir Pilenas-Palmer, čiji je britanski nadređeni bio član Okruglog stola, Sir William Wiseman. Pilenas je tada bio istražitelj za Nesektašku antinacističku ligu. Prema Pilenasovom izvješću: Duffee je povezao Brasola sa okultnim redom, zvanim Drevni i Plemeniti Red Plavog Lamooa, čiji je jedan od članova bio grof Cherep-Spiridovich i na čelu skupine je bio Charles Pichel. Duffee je tvrdio da je Plavi Lamoo odmetnuta grana Malteških vitezova Shickshinny i sveprisutnog Suverenog reda sv. Ivana. Red je imao ideje slične onima Williama Dudleyja Pelleyja. Sa sjedištem u Black Hillsu u Južnoj Dakoti, za Plavi Lamoo se govorilo da su ga osnovali "Atlantski inicijati Sunca". Članstvo je bilo ograničeno na "arijske ljude svih klasa". Ciljevi grupe bili su osloboditi Arijevce od "financijskog ropstva judeo-mongola", te "ujediniti znanost i religiju, pri čemu Arijevci ponovno mogu biti nadljudi i nadžene, te uspostaviti arijevsku rasu kao Kristovu rasu koja vodi svijet u tisućljeće". Duffee je inzistirao da ova predaja prikriva pravu funkciju reda kao "nacističke propagandne organizacije", koju je povezao sa poznatijim njemačkim propagandnim frontom, Fichte Bundom, čiji je Brasol navodno bio predstavnik.

Američki istražitelji su povezali Brasola sa sljedećim popisom antikomunističkih i nacističkih agitatora: Laura Ingalls, William Dudley Pelley, Elizabeth Dilling, Leslie Fry, otac Charles Coughlin, pukovnik Eugene Sanctuary (autor djela "The Talmud Unmasked" i vođa Američkih kršćanskih branitelja, surađivao sa velečasnim Geraldom Burtonom i KKK-om), James True (autor 'Anti-New Deal' i antisemitskog biltena 'Industrial Control Reports"; također je bio izumitelj "kike-killera", patentirane palice proizvedene u dvije veličine: jedna za muškarce i manja za žene); Allen Zoll (bliski suradnik Kršćanskog fronta oca Charlesa Coughlina). Zoll je osnovao Američke patriote (poslije ih je američki državni odvjetnik stavio na subverzivni popis) 1936. godine. Iste je godine, prema Johnu Spivaku, Zoll navodno otputovao u Njemačku i sastao se sa Goebbelsom.

Leslie Fry (radila sa Henry Fordom) se dopisivala sa sudionicima Bernskog procesa, poznatog suđenja o autentičnosti Protokola, koje je održano u Bernu u Švicarskoj između 1933. i 1935. godine, i koje je izazvalo međunarodnu senzaciju. Optuženike su, u Bernskom procesu, financirali nacistički agenti koji su radili za njemačku vladu. Bernski proces pokrenula je Nacionalna fronta Theodora Fritscha, osnivača Germanenordena, prodajom Protokola. Fritsch je proglasio Protokole autentičnima; tvrdio kako su  nastali tijekom Prvog cionističkog kongresa u Baselu, te je naveo ono što je smatrao inkriminirajućim svjedočanstvom rabina Marcusa Ehrenpreisa iz Stockholmske sinagoge, koji je pomogao Herzlu osnovati upravo Prvi cionistički kongres.

U ime obrane radio je Fritschov učenik, njemački antisemitski propagandist, Ulrich Fleischhauer. Kroz njihove zajedničke Völkisch krugove, Fleischhauer je razvio prijateljstva sa nizom drugih organizacija (npr. Društvo Thule), a bio je posebno blizak Dietrichu Eckartu. Fleischhauer je vodio Welt-Dienst/World-Service, međunarodnu nacističku propagandnu agenciju, koja je bila posvećena "rješavanju židovskog pitanja" i širenju Protokola. Prema World-Serviceu: "židovsko pitanje" moglo bi se riješiti "totalnim cionizmom", uspostavom židovske nacionalne države na Madagaskaru. Fry je o suđenju razgovarala sa Aleksandrom Spiridovičem (bivšim šefom Okhrane, koji je napisao biografiju Rasputina) i Pjotrom Račkovskim (suđenje ga povezalo sa pojavom Protokola). Temeljem opsežne arhive oca Račkovskog, Fry je napisala dugi članak, "Okultizam u carskoj Rusiji. Philipe—Nilus—Rasputin", koji je objavljen 1935. godine.

Fry je radila za Fleischhauerov Welt-Dienst/World-Service tijekom 1930-ih. Nakon što je došla u Sjedinjene Države, 1936. godine, snažno se protivila Rooseveltovom New Dealu. Fry je tvrdila da predstavlja "transformaciju ustavnog oblika američke vlade u Kahal, odnosno židovski oblik vlade. Nazvan New Deal ili Jew Deal. Oba su točna i sinonimna". Stvorila je nacionalnu mrežu propagande, za koju se pričalo da je izravno podržava Goebbelsovo Ministarstvo javnog prosvjećivanja i propagande. U znak priznanja za njene zasluge, Fry je odlikovana titulom "Počasne dame" ​​od strane Carskog konstantinskog vojnog reda sv. Jurja, u kojem je bio i Rudolf von Sebottendorf.

U jesen 1939. godine, antifašistički aktivist u Pittsburghu je upozorio na opasnost od "Coughlina, našeg sljedećeg Führera, sa  Reynoldsom, Moseleyjem, Deatherageom, itd., našim Goebbelsom i Göringom." Prijatelj Leslie Fry, George Deatherage, član Klana iz 1920-ih i koji je predvodio obnovljene Vitezove Bijele Kamelije, tvrdio je kako je Hitler učio antisemitizam i nacistički pozdrav od Klana, te predložio da Klan prijeđe na paljenje svastika. Deatherage je financirao Tyler Kent, vitez zapovjednik pravde iz Shickshinny vitezova, za kojeg su britanske obavještajne službe sumnjale da je sovjetski agent.

Elizabeth Dilling je bila govornica na sastancima America First. Godine 1934. je objavila knjige "Crvena mreža - tko je tko" i "Priručnik radikalizma za domoljube", u kojima se nalazi popis preko 1300 osumnjičenih komunista i njihovih simpatizera. Dilling je posjetila Njemačku 1931. godine. Kada se tamo vratila, 1938. godine, primijetila je "veliko poboljšanje uvjeta". Prisustvovala je sastancima Nacističke stranke, a njemačka vlada platila joj je troškove.

Deatherage je bio važan igrač u domaćim i međunarodnim antižidovskim krugovima, 1930-ih i 1940-ih, te jedan od glavnih američkih dopisnika Welt-Diensta/World-Servicea. Bio je bliski suradnik voditelja američkog odjela World-Servicea, Johannesa Klapprotha, člana Nacističke stranke u Njemačkoj, koji je došao u Sjedinjene Države 1928. godine i pomogao organizirati Prijatelje Nove Njemačke u San Franciscu. William Dudley Pelley je često objavljivao članke World-Servicea u svom časopisu 'Silver Legion of America, Liberation', zagovarajući "čišćenje Hollywooda od Židova i komunista". Druge američke publikacije, uključujući 'Social Justice' oca Coughlina; 'American Vigilante Bulletins', Roberta Edwarda Edmondsona; i one koje je izdavao Gerald Winrod, također su spremno promovirali antisemitsku propagandu World-Servicea. Publikacije koje je preporučivao World-Service su bile: "Waters Flowing Eastward", Leslie Fry; "The Secret World Government", grofa Cherepa Spiridovicha; "The Socialist Network", Neste Webster; "Fools Gold", Freda R. Marvina; "Aryan Americanism", Olova E. Tietzowa. "Patriot" koji je rođen u Švedskoj, Olov Tietzow, bio je vođa Američke garde, "Stranke bijelog čovjeka", čiji je kredo bio "Ujedinite se pod svastikom - simbolom odanosti američkim idealima". 

Kao agenta za vezu, Fry je koristila bivšeg osuđenika Henryja Douglasa Allena, iako je i sama bila pod zapovjedništvom Conrada Chapmana. Dokumenti koje je policija San Diega pronašla u Allenovoj aktovci, 1938. godine, ukazuju na Fry kao plaćenu nacističku agenticu, ali je u to vrijeme izbjegla kazneni progon. Godine 1937. je Fry pokušala ujediniti nacionalističke snage u Sjedinjenim Državama, poslavši Allena u konzultacije sa Deatherageom, Trueom, Winrodom, Edmondsonom i Kuhnom. Prema uputama Fry, Allen se sastao sa Hiramom Evansom (Carskim čarobnjakom Ku Klux Klana i masonom 33. stupnja) kako bi dogovorili kupnju autorskih prava i adresa grupe za 75.000 dolara. Fry je htjela oživjeti Klan na nacionalnoj razini, posebno u Kaliforniji, ali ponuda je odbijena. Kako je izvijestio Joseph Howard Tyson: budući je Hitler bio impresioniran američkim zakonima Jima Crowa, genocidom nad Indijancima i nepovjerenjem prema židovskim bankarima, naredio je Kurtu Ludeckeu neka posjeti Evansa u Alabami. Što se samog Ludecka tiče, njegovo glavno djelo i razlog njegove slave je bila je njegova knjiga "Poznavao sam Hitlera", koju je izvorno objavio Scribners 1937. godine.

Godine 1937. je Fry sudjelovala na konvenciji Američke nacionalističke konfederacije u Kansas Cityju, uz cilj ujedinjenja profašističke organizacije. Deatherage je bio organizator konvencije. Cilj je bio učiniti generala Georgea Van Horna Moseleyja vojnim diktatorom,  pod izlikom zaštite Sjedinjenih Država od komunizma. Deatherage je pisao govore za generala Georgea Van Horna Moseleyja, koji se smatrao obećavajućim nacionalnim vođom i mogao bi ujediniti različite desničarske organizacije. Kao veteran Filipina i Prvog svjetskog rata, Moseley je služio uz Pershinga i MacArthura, a bio je i dobar prijatelj bivšeg predsjednika Hoovera. Moseley je prvi put privukao pozornost u svibnju 1938. godine, kada je ustvrdio da buduće imigrante treba sterilizirati kao sredstvo zaštite američke rase. Nakon što je otišao u mirovinu (1938.), počeo je osuđivati židovsku moć i učinke na Ameriku u New Dealu. Neke od skupina, koje su prisustvovale prvom sastanku, bile su: Militantni kršćanski patrioti, Američka federacija obavještajnih službi, Branitelji kršćanske vjere, Američka narodna stranka, Srebrne košulje Amerike, Križari za ekonomsku slobodu, Edmondsonova ekonomska služba, Washingtonovi tjelohranitelji i Njemačko-američki Bund.

Godine 1939., Odbor za neameričke aktivnosti Zastupničkog doma razotkrio je zavjeru protiv vlade koju su potaknuli Deatherage, Moseley i James Campbell. Godinu dana ranije, Deatherage je Moseleyju iznio plan o okupljanju mnogih antikomunističkih skupina u jednu organizaciju pod Moseleyjevim vodstvom. Prema Arthuru (Avedisu) Derounianu, armensko-američkom istražitelju antifašističke udruge Prijatelji demokracije, koji je napisao djelo "Pod tajnom kovertom pod pseudonimom John Roy Carlson" (1943.): zavjeru je osmislio baron Manfred Freiherr von Killinger, generalni konzul San Francisca, predvodila ju je Fry, a sudjelovali su Deatherage, Chapman, Allen, Fleischhauer, kao i njemačko-američki Bund, Ku Klux Klan, Srebrne košulje, Kršćanska fronta, irski nacionalistički elementi i mnoge manje skupine.

Skup njemačko-američkog Bunda u Madison Square Gardenu u New Yorku, 20. veljače 1939. godine

Njemačko-američki Bund

AFC je bila glavna organizacija Stare desnice, pružajući temelje za njen neintervencionizam. Mnoge pronacističke i druge fašističke organizacije podržavale su AFC, uključujući radio svećenika oca Charlesa Coughlina, Njemačko-američki Bund, Srebrne košulje i Ku Klux Klan. Grof Cherep-Spiridovich i grof Vonsiatsky također su bili bliski Williamu Dudleyju Pelleyju (osnivaču Srebrnih košulja i člana pokreta "JA JESAM" Guya Ballarda). Oni su, zajedno, bili optuženi za poticanje na pobunu 21. srpnja 1942. godine. Vonsiatsky je također bio vrlo blizak Njemačko-američkom Bundu i njegovom vođi, Fritzu Kuhnu. Zapravo, upravo su Vonsiatskyjevi kontakti sa  Bundom uglavnom doveli do njegovog uhićenja i osude za kršenje Zakona o špijunaži, u lipnju 1942. godine. 

Fritz Kuhn, osnivač Njemačko-američkog Bunda, bio je netko za koga je Brasol porekao da ga je upoznao, iako postoje informacije koje govore suprotno. Bund je bila njemačko-američka pronacistička organizacija, osnovana 1936. godine. 1933. godine je Rudolf Hess dao njemačkom imigrantu i članu njemačke nacističke stranke, Heinzu Spanknöbelu, ovlaštenje za osnivanje američke nacističke organizacije. Ubrzo nakon toga, uz pomoć njemačkog konzula u New Yorku, Spanknöbel je osnovao Prijatelje Nove Njemačke. Godine 1935., veteran njemačke vojske iz Prvog svjetskog rata, rođen u Münchenu, Fritz Kuhn, izabran je za nacionalnog vođu organizacije i grupa je preimenovana u Njemačko-američki Bund. Posebni odbor za neameričke aktivnosti, koji je bio ovlašten za istraživanje nacističke propagande i određenih drugih propagandnih aktivnosti, zaključio je da Prijatelji predstavljaju ogranak Nacističke stranke njemačkog diktatora, Adolfa Hitlera, u Sjedinjenim Državama. Vrhunac aktivnosti Bunda bio je skup u Madison Square Gardenu u New Yorku, 20. veljače 1939. godine, gdje je 20 000 ljudi čulo Kuhna kako kritizira Roosevelta nazivajući ga "Frankom D. Rosenfeldom", nazivajući njegov New Deal "Židovskim dogovorom" i osuđujući ono što je smatrao boljševičko-židovskim američkim vodstvom.

Potpredsjednik Bunda izjavio je: "principi Bunda i principi Klana su isti". Nakon ponovnog rođenja modernog KKK pokreta (1915.), određene skupine su otvoreno sklapale dogovore i poslove sa neonacističkim i neofašističkim skupinama, poput Bunda i Srebrnih košulja. Nakon preuzimanja vlasti, 1933. godine, Hitler je odmah potisnuo njemačku verziju Klana, njemački Red vatrenog križa. Međutim, suradnja između nacista i američkog Klana je ponovno počela ubrzo nakon što je Hitler preuzeo vlast.

Članovi Srebrnih košulja su uvelike dolazili iz Klana. Jedan od nacionalnih vođa Srebrnih košulja bio je Harry F. Sieber, aktivni organizator na području Philadelphije i Delawarea; drugi se članovi Srebrnih košulja iz Philadelphije mogu identificirati kao članovi Klana. "Major" Luther Ivan Powell, koji je 1922. godine osnovao Ku Klux Klan u državi Washington, također organizirao podružnice Klana i u Kaliforniji, Oregonu, a kasnije i Idahu, Aljasci i Montani, postao je organizator Srebrnih košulja. Powellova organizacijska strategija uvelike se oslanjala na korištenje popisa članova "bratskih, građanskih i društvenih" skupina, posebno slobodnih zidara i tajnih društava, kako bi locirao i privukao nove članove u Klan. Powellov bivši KKK suparnik na sjeverozapadu, Fred Gifford, također se pridružio Srebrnim košuljama 1933. godine, u pokušaju oživljavanja svog "nevidljivog carstva" u Oregonu.

Iako je Brasol negirao da je poznavao Coughlina, priznao je neizravan kontakt preko prijatelja, "Oca Duffyja". Unatoč Coughlinovoj katoličkoj podršci, koja je bila kamen spoticanja za antikatolike Klana, dvije strane su se ujedinile naporima Edwarda Jamesa Smythea, aktivnog člana Klana i čelnika Udruge protestantskih ratnih veterana: kasnije će organizirati zajednički skup članova Klana i Bunda. Do 1934. godine, otac Coughlin bio je možda najistaknutiji rimokatolički govornik o političkim i financijskim pitanjima, sa  radijskom publikom koja je dosezala desetke milijuna ljudi svaki tjedan. Nakon izbora, 1936. godine, Coughlin je sve više izražavao simpatije prema fašističkim vladama Hitlera i Mussolinija, kao protuotrovu komunizmu. Tvrdio je da su židovski bankari stajali iza Ruske revolucije i da je ruski boljševizam bio nesrazmjerno židovski fenomen.

Otac Coughlin bio je saveznik rasističkog svećenika, Geralda L.K. Smitha, bivšeg člana Srebrnih košulja. Smith je bio suradnik Henryja Forda i Wickliffea Drapera; također je upoznao senatora Hueyja P. Longa (1929.) i postao njegov nacionalni organizator tijekom Velike depresije, kada je pokrenuo društvo Podijelimo naše bogatstvo. Long je za Smitha rekao da je "jedini čovjek kojeg sam ikada vidio, a koji je bolji huškač rulje od mene." Smith je bio poznat kao karizmatični govornik i demagog, o kojem je H.L. Mencken napisao: "Gerald L.K. Smith je najveći govornik od svih. On je majstor nad majstorima, prvak u nabijanju na grudi svih epoha, Aristotel i Johann Sebastian Bach svih poznatih naivčina, živih ili mrtvih." Smith je autor antisemitskih djela, poput "Židova u vladi", o "židovsko-cionističkoj" zavjeri za stjecanje "svjetske moći i kontrole" putem "židovskih bankarskih kuća", "židovski kontroliranog i židovski vođenog" KGB-a i "židovskoj kontroli" administracija Roosevelta i Trumana.

Godine 1940. se Smith pridružio AFC-u. 1943. godine je osnovao Stranku "Amerika First", sa sobom kao predsjedničkim kandidatom na američkim predsjedničkim izborima 1944. godine. Stranka Amerika First je preimenovana u Kršćanski nacionalistički križarski rat (1947.), kao produžetak Kršćanskog nacionalističkog križarskog rata (CNC), a koji je Smith osnovao 1942. godine. CNC je prodavao i distribuirao Fordov "The International Jew" i pridržavao se antisemitske stajališta iznesenih u "Protokolima sionskih mudraca", koje je također objavio. Izdavali su mjesečni časopis 'Križ i zastava'. Godine 1952., ono što je ostalo od stranke America First, nominirali su Douglasa MacArthura za predsjednika.

Pukovnik Charles Lindbergh govori na skupu Odbora America First, u Gospel Tabernacleu, Fort Wayne, Indiana, 03. listopada 1941.

William Dudley Pelley povremeno je bio povezan sa jednim od ključnih osnivača AFC-a, Merwin K. Hartom, koji je bio u središtu brojnih veza iza američke krajnje desnice. Hart je bio "navodni promicatelj američkog fašističkog pokreta", prema dosjeima FBI-a. U travnju 1929. godine, Hart i drugi osnovali su Ekonomsko vijeće, organizaciju za lobiranje u zakonodavstvu, koja je nastojala smanjiti uplitanje vlade u gospodarstvo nakon sloma burze 1929. godine. 1931. godine se vijeće preimenovalo u Ekonomsko vijeće države New York (NYEC). Godine 1937. je Hart putovao po Europi i počeo pozitivno gledati na Francovu Španjolsku kao zemlju koja može zaustaviti prijetnju komunizma, napisavši djelo "Ameriko, pogledajte Španjolsku". Godine 1939. je Gerald K. Smith upoznao Harta i ubrzo dobio podršku NYEC-a.

Daleko najistaknutiji vođa i glasnogovornik AFC-a je bio poznati američki pilot Charles A. Lindbergh, dugogodišnji prijatelj Henryja Forda, koji je prvi put došao pod istragu FBI-a zbog svoje povezanosti sa Hartom. Počevši 1931. godine u Rockefellerovom institutu, pa sve do boravka u Francuskoj, Lindbergh je proučavao perfuziju organa izvan tijela sa Alexisom Carrelom, članom Centra za proučavanje ljudskih problema (CSHP) i sinarhistima, Jeanom Coutrotom i Aldousom Huxleyjem. Lindbergh je prvi put posjetio Njemačku ljeti 1936. godine; putovao je kao gost nacističke vlade, gdje su mu feldmaršal Hermann Göring i druga nacistička elita priređivali raskošne zabave. "Njemačko zrakoplovstvo rangirano je više od bilo koje druge zemlje", rekao je asu Luftwaffea, generalu Ernstu Udetu. "Nepobjedivo je!" Axel von Blomberg, sin nacističkog ministra rata, nakon što je prisustvovao zabavi priređenoj za Lindbergha je rekao: "On će biti najbolja promotivna kampanja u koju bi mogli uložiti." 

Dvije godine kasnije, u danima koji su prethodili Münchenskom paktu, Lindbergh je posjetio Sovjetski Savez. Po povratku, počeo je širiti vijest kako je Crvena armija loše opremljena, slabo obučena i pod slabim zapovjedništvom. Tvrdio je da bi Sovjetski Savez bio slab saveznik u bilo kakvom vojnom savezu protiv nacističke Njemačke. Prema Lindberghovu mišljenju: bilo je preporučljivije surađivati ​​sa nacistima, a ne ići protiv njih. Kako se već istaknuo kao pronacistički i antisovjetski agitator u Europi i Americi, bio je  zainteresan za Stuartovu ideju ujedinjenja opozicije u nadolazećem ratu. Lindbergh nije bio samo poznati nacistički simpatizer, već je i njegova prijateljica, kolegica pilotkinja Laura Ingalls (vodeća glasnogovornica Odbora Amerika First), naknadno osuđena kao plaćeni agent nacističke vlade.

America First Committee (AFC) se protivio ulasku Amerike u rat, i širili su antisovjetsku, antibritansku i izolacionističku propagandu među američkim narodom. AFC je nastao iz studentske antiratne organizacije, koju je vodio R. Douglas Stuart, Jr., sin prvog potpredsjednika tvrtke Quaker Oats. Uz savjet Charlesa Lindbergha, Stuart je zatražio podršku generala Roberta Wooda, tadašnjeg predsjednika 'Sears Roebuck' prije Pearl Harbora i apologete Hitlera. 1940. godine je AFC službeno osnovan, a Wood je postao njegov prvi predsjednik. Povelju je napisao John Foster Dulles. Financiranje je osiguralo nekoliko milijunaša, poput Williama H. ​​Regneryja, H. Smitha Richardsona (Vick Chemical Company), izdavača Josepha M. Pattersona (New York Daily News) i njegovog rođaka Roberta R. McCormicka (izdavač Chicago Tribunea i član SOSJ-a). Među njegovim vodećim članovima bili su Henry Ford i američki liječnik, dr. William Sohier Bryant, član Shickshinny Knightsa i Brasolov suradnik.

Sa oko 800.000 plaćenih članova u 450 ogranaka, AFC je bio jedna od najvećih antiratnih organizacija u američkoj povijesti. Druge poznate osobe, koje su podržavale AFC, bili su: romanopisac Sinclair Lewis; filmski producent Walt Disney; glumica Lillian Gish; arhitekt Frank Lloyd Wright. Brojni studentski ogranci su uključivali i buduće poznate osobe, poput Gore Vidala (student na Akademiji Phillips Exeter); budućeg predsjednika, Geralda Forda (Pravni fakultet Yale); budućeg ravnatelja Mirovnog korpusa,  Sargenta Shrivera i njegovu suprugu, Eunice Kennedy Shriver (dio obitelji Kennedy, služila u administracijama Kennedyja i Johnsona). Budući predsjednik, John F. Kennedy, priložio je 100 dolara, uz poruku: "Ono što svi vi radite je od vitalnog značaja." 

AFC je također tajno financirao Treći Reich. Werner C. von Clemm, kasnije osuđen za krijumčarenje dijamanata u Sjedinjene Države u dosluhu sa njemačkim Vrhovnim zapovjedništvom, služio je kao tajni strateg i financijski podupiratelj njujorške podružnice AFC-a. Frank B. Burch, kasnije osuđen za primanje 10.000 dolara od nacističke vlade za ilegalne propagandne usluge u Sjedinjenim Državama, bio je jedan od osnivača podružnice Odbora AFC-a u Akronu, Ohio.

FBI je ispitivao Friedricha Auhagena, predavača na Sveučilištu Columbia i vođu Američkog foruma za zajednicu, koji je kasnije zatvoren, jer se nije registrirao kao nacistički agent. Prema Auhagenu: AFC je bila agencija njemačke vlade, osmišljena za distribuciju njenog političkog materijala. Hoover se složio sa ovim zaključkom. Auhagen je počeo raditi za njemačku obavještajnu službu ubrzo nakon što je Hitler došao na vlast. U lipnju 1947. godine je Auhagen deportiran u Njemačku. U Njemačkoj je uhićen zbog ratnih zločina i suđen u Nürnbergu, u kolovozu 1947. godine. Kasnije je pušten, nakon što je pregled pokazao da nije imao stvarne veze sa prethodnom nacionalsocijalističkom vladom. 

Edsel i njegov otac, Henry Ford

Godine 1941. je Lindbergh angažirao Edsela, sina Henry Forda, kao člana njegovog izvršnog osoblja. Edsel je bio u upravnom odboru tvrtki 'American I.G.' i 'General Aniline and Film', tijekom 1930-ih. 'American I.G./Chemical Corp', ključni dio onoga što je Charles Higham nazivao Bratstvom, a koje je stajalo iza financiranja nacista. Osnovali su ga, 1929. godine, Edsel i Hermann Schmitz (izvršni direktor IG Farbena i član uprave Banke za međunarodna poravnanja), zajedno sa njegovim nećakom, Maxom Ilgnerom, te  Walterom Teagleom iz 'Standard Oila' i Charlesom E. Mitchellom iz 'National City Bank'. Nakon sastanaka sa Gerhardt Westrickom u Dearbornu, 1940. godine, Edsel i njegov otac odbili su graditi zrakoplovne motore za Englesku, i umjesto toga gradili su vojne kamione koji su bili okosnica nacističkog vojnog prijevoza. Publikacije zaposlenika njemačkog Forda, kako je primijetio Higham, uključivale su najave poput: "Početkom ove godine zavjetovali smo se da ćemo dati sve od sebe i maksimum za konačnu pobjedu, u nepokolebljivoj vjernosti našem Führeru." Dok je Lindbergh preuzeo konzultantsku dužnost i osigurao Fordove interese u Francuskoj nakon njemačke invazije, Edsel je isto prepustio pariškom financijeru, Mauriceu Dollfussu, koji je, prema Highamu, "bio više od pukog nacističkog suradnika koji je radio sa Edselom Fordom. Bio je ključna karika u operacijama Bratstva u Europi, spletkario je sa Pucheuom, Worms bankom, Bankom Francuske, Chaseom i Bankom za međunarodna poravnanja." 

Ingalls i Lindbergh bili su povezani sa Borisom Brasolom. Brasolove najočitije veze sa Lindberghom su dva ruska emigrantska pilota, Igor Sikorski i Boris Sergijevski, obojica su dijelila Brasolova monarhistička i anticrvena uvjerenja, i obojica bili bliski prijatelji sa Lindyjem. Prema izvoru Lige protiv klevete (ADL), iz 1940. godine: nakon što je Lindberghov sin otet i ubijen, 1932. godine, u onome što su američki mediji nazvali "Zločinom stoljeća", Brasol je bio "odgovoran za francuske priče o ritualnom ubojstvu Lindberghovog djeteta". Također je iste godine, ADL izvijestio da je Brasol bio "vrlo blizak" sa kolegom i članom Aufbaua, Thulistom i izvorom nacističkog okultizma, Alfredom Rosenbergom. 

U rujnu 1941. godine, drugi izvor ADL-a je izvijestio kako je veza između Brasola i Lindbergha bio Lawrence Dennis, "američki intelektualni fašist broj 1". Dennis je bio sin istaknutog bijelog odvjetnika iz Atlante i njegove mulatske ljubavnice. Do pete godine propovijedao je pred velikom publikom u Atlanti i ubrzo je stekao slavu diljem zemlje kao "Mulatski dječak evangelist"; te je svoju putujuću predstavu vodio čak do Engleske. Kasnije se školovao na Akademiji Phillips Exeter, a zatim na Harvardu. Nacisti su bili impresionirani njegovom knjigom o američkom fašizmu, te je pozvan u Nürnberg da prisustvuje Kongresu stranke 1936. godine, gdje se sastao sa Alfredom Rosenbergom i Ernstom Hanfstaenglom.

Godine 1943. je NYEC ponovno promijenio ime u Nacionalno ekonomsko vijeće. Tijekom 1940-ih, Hart je nakratko postao metom  državnog tajnika, Harolda L. Ickesa, koji je govorio o "petoj koloni" u Sjedinjenim Državama i klasificirao Harta kao dio "domaće fašističke skupine". Prema Charlesu Highamu, u knjizi "American Swastika", Hart se sastao sa predstavnicima Naserovog Egipta, dok je bivši SS časnik, Otto Skorzeny, "savjetovao" režim. Nakon rata, on je izrežirao izbor Josepha McCarthyja, 1946. godine.

George Swastika Viereck

Prema Carlsonu: Hart je bio "pajdo" sa George Sylvester Viereckom, koji je radio na crnoj propagandi tijekom Prvog svjetskog rata, zajedno sa Aleisterom Crowleyjem i mrežom povezanom sa Kuhnom Loebom; također je bio prijatelj Alfreda Kinseyja i Nikole Tesle. Viereck je također bio osobni prijatelj Adolfa Hitlera. Početkom 1923. je Viereck dao intervju sa Hitlerom. Kada nijedne novine nisu smatrale intervju vrijednim objavljivanja, objavio ga je u vlastitom časopisu, 'American Monthly', gdje je napisao: "Ako preživi, ​​Hitler će, u dobru i zlu, sigurno ući u povijest." Vierecka su na kraju nazvali "Hitlerovom prostitutkom" kao najplaćenijeg njemačkog pronacističkog propagandista. Viereckov djed, Kaiser Wilhelm I., imao je sina u Gestapu, kojega je Viereck iskoristio za zbližavanjem sa Heinrich Himmlerom, koji je priželjkivao obnovu Hohenzollernske monarhije. Viereck je savjetovao dužnosnike njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, posebno Hansa Dieckhoffa (njemački veleposlanik u Sjedinjenim Državama sredinom 1930-ih, i  njemački konzul u New Yorku), o stanju američkog javnog mnijenja i raspoloženju Kongresa vezano sa Njemačkom i općenito europskom situacijom.

Viereckova knjiga, "Širenje klica mržnje" (1930.), studija propagande glavnih sudionika u Prvom svjetskom ratu, smatrana je klasikom na tu temu, čak je dobila pohvale stručnjaka za propagandu, Harolda Lasswella. U kasnijem djelu, "Najčudnije prijateljstvo u povijesti: Woodrow Wilson i pukovnik House" (1932.), Viereck je napustio svoju dugogodišnju mržnju prema Woodrowu Wilsonu, i smatrao ga istinskim čovjekom mira. Njegovo čitanje Wilsonovih pisama Edwardu Mandellu Houseu, "potpuno je revolucioniralo" njegov stav. Druga knjiga, "Kaiser na suđenju" (1937.), branila je vodstvo Kaisera Wilhelma II., kojega je posjećivao svake godine, kroz dugi niz godina.

Godine 1933. se Viereck ponovno sastao s Hitlerom, tadašnjim njemačkim vođom, u Berlinu. 1934. godine je održao govor pred 20.000 "Prijatelja Nove Njemačke", u njujorškom Madison Square Gardenu, gdje je usporedio Hitlera sa Franklinom Delano  Rooseveltom i rekao svojoj publici da suosjeća sa nacionalsocijalizmom, a da nije antisemit. "Sastanak je završio", prema Timesu, "pjevanjem pjesme Horsta Wessela, službene pjesme nacionalsocijalista u Njemačkoj, povicima 'Heil, Hitler' i nacističkim pozdravom predsjedniku Rooseveltu i predsjedniku Njemačke, von Hindenbergu." Njegovi židovski prijatelji nazivali su ga "George Swastika Viereck", ali on je nastavio promovirati nacionalsocijalizam. 

Tijekom kasnih 1930-ih i ranih 1940-ih, nacistička vlada vodila je opsežnu tajnu propagandnu kampanju, kako bi pomogla antiintervencionističkoj stvari, uglavnom zahvaljujući Viereckovim naporima. U svojoj knjizi "Širenje klica mržnje", koju je napisao nakon rata, Viereck je objasnio: "Svaki propagandist se ogrće zastavom. Cilj njemačke propagande bio je trostruk; ojačati i napuniti Njemačku; oslabiti i uznemiravati njemačke neprijatelje; i zadržati Ameriku izvan rata." Viereck je postao registrirani agent nacističke stranke, kao i član Auhagenovog Američkog foruma za zajednicu. Godine 1938., Coughlinov časopis, 'Social Justice', počeo je objavljivati ​​niz Viereckovih članaka, nakon čega je uslijedilo ponovno tiskanje dijelova 'Protokola sionskih mudraca'. Viereck je kasnije objavio 'American Monthly', na čijem je zaglavlju bio moto: "Amerika na prvom mjestu i samo Amerika."