Križarska civilizacija

BY: Arktos Journal and Laurent Guyenot: 03.03.2026. 

https://substack.com/@arktos

Krajem 11. stoljeća, pape su u vladajuću kastu usadile revolucionarnu ideju: križarski rat. Bio je to otkrovenje, novi put spasenja,  paradoksalan pokušaj ujedinjenja Europe oko Jeruzalema. Izvuklo je najbolje i najgore iz ratničke klase. Prihvatili su ga kraljevi i mase, a papi je dalo neviđenu duhovnu i političku dominaciju.

Križarski rat bio je toliko snažno iskustvo da je njegov utjecaj na zapadnu civilizaciju nadživio pad papinske autokracije, i osjeća se dan danas. Križarski rat postao je dio DNK Zapada. Odjeven u novo ruho, ostaje definirajuća Velika ideja Zapada: otkupljenje svijeta - i sebe - kroz ratove i u ime uzvišenih načela. Najnovije američke vojne avanture odgovaraju definiciji Christophera Tyermana, srednjovjekovnih križarskih ratova kao "ratova opravdanih vjerom, vođenih protiv stvarnih ili zamišljenih neprijatelja, i koje vjerske i političke elite definiraju kao percipirane prijetnje kršćanskim vjernicima." Jedina je razlika što se danas križarski ratovi pokreću u ime demokracije, a ne kršćanstva.

Utjecaj križarskih ratova

Svaki se povjesničar danas slaže, primjećuje Norman Housley, da su "križarski ratovi igrali središnju, a ne perifernu ulogu, u razvoju srednjovjekovne Europe". Više od svega ostalog, naravno, inzistira Michael Mitterauer: "Križarski pokret proizveo je radikalnu promjenu u stavu zapadnog kršćanstva prema ratu, označavajući prekretnicu u povijesti zapadnog razmišljanja."  Također je postavio obrazac za europski ekspanzionizam, koji je "temeljna značajka posebnog puta Europe". 

Prvi križarski rat (1095.-97.) bio je uspješan i slavila ga je najranija masovna propaganda.

Za Europljane je to postalo ono što je Trojanski rat bio za stare Grke. Christopher Tyerman piše:

"Opseg i brza produkcija povijesti Prvog križarskog rata, od strane očevidaca i drugih željnih didaktičkog tumačenja zapanjujućih događaja, ne nalazi paralelu u srednjovjekovnoj historiografiji. U roku od 12 godina od osvajanja Jeruzalema, kružila su najmanje četiri potpuna izvještaja očevidaca, tri glavne zapadne povijesti i dio velike lotarinške verzije Alberta Aachenskog, zajedno sa mnoštvom drugih izvještaja, manje-više izvedenih, maštovitih ili polemičkih. (...) Većina povijesti klesala je uzbudljive priče o vjeri, hrabrosti, patnji, opasnosti, upornosti i trijumfu. ​​Teolozi su destilirali poruku Božje imanencije i kršćanske dužnosti; ništa manje vješti očevici su pružili pristupačne priče o čudima i pokolju. Jedna od najranijih, 'Gesta Francorum', uključivala je razrađene scene, sa stereotipnim egzotičnim orijentalcima koji deklamiraju ekstravagantne i  bombastične besmislice, u stilu stihova chanson de geste. Naturalistički prikaz, posebno neprijatelja, nije bio prisutan." 

Nova religija spasenja

Utjecaj ovih priča bio je toliki da je, kada je 1145. godine, pozivano na Drugi križarski rat - odaziv ponovno bio ogroman. "Otvorio sam usta, progovorio sam i odmah su se križari beskonačno umnožili", hvalio se Bernard od Clairvauxa papi. "Sela i gradovi su sada pusti. Jedva ćete naći jednog muškarca na svakih sedam žena. Posvuda vidite udovice čiji su muževi još živi." Bernard je razradio soteriološku doktrinu križarskog rata. U "Pohvali novog viteštva" napisao je:

"Kristovi vitezovi mogu sigurno voditi bitke svoga Gospodina, ne bojeći se grijeha ako udare neprijatelja, ili opasnosti od vlastite smrti; budući da nanijeti smrt ili umrijeti za Krista nije grijeh, već obilno pravo na slavu. U prvom slučaju dobiva se za Krista, a u drugom dobiva se samog Krista." 

Blagoslovljen ako ubiješ, blagoslovljen ako umreš.

Križarski rat je doista bio nova religija spasenja. Guibert od Nogenta, entuzijastični kroničar Prvog križarskog rata, primijetio je da su prije vitezovi mogli postići spasenje samo odricanjem od svog načina života i postajanjem redovnicima, ali "Bog je u naše vrijeme ustanovio svete ratove, tako da red vitezova i gomila koja trči za njima mogu pronaći novi način postizanja spasenja." 

Dok je Rimska crkva nastojala potisnuti privatne ratove pokretom Božjeg mira u 10. stoljeću, sada je proglasila da je jedini dopušteni rat u Svetoj zemlji. Crkva koja je odredila da su čak i turniri ("odvratni sajmovi" prema svetom Bernardu) smrtni grijeh, kao i da smrt na turneru vodi ravno u Pakao, izmislila je Sveti rat koji svakog vojnika, ako tamo umre, izravno šalje u Raj.

Krvna osveta, vrhovna vrijednost barbarske i feudalne etike, također je pronašla svoje kršćansko iskupljenje u križarskom ratu. Za Raymonda od Aguilersa, Prvi križarski rat, u kojem je sudjelovao, bio je "pothvat koji je imao za cilj osvetiti našeg Gospodina Isusa Krista nad onima koji su nedostojno zauzeli domovinu Gospodina i njegovih apostola." 'Vengez Jésus' je postao ratni poklič francuskih križara.

Učiniti Jeruzalem glavnim gradom Europe

Rečeno je da su križarski ratovi bili "prvi ujedinjujući događaj u Europi". Križarski ratovi su "tako uzburkali i ujedinili Europu da ih možemo smatrati početkom moderne povijesti", napisao je Halford Mackinder, u svom ključnom članku iz 1904. godine, "Geografska središnjica povijesti". Nije ga zbunjivala potpuna apsurdnost cilja ujedinjenja Europe oko Jeruzalema. Pape su uvjerili Europljane da je kolijevka njihove civilizacije grad na istočnom kraju Mediterana. Grad za kojim su već žudjele dvije druge civilizacije, bizantska i islamska, te su zatražili od Europljana da se bore za njega kao da o tome ovisi spas Europe. Nije mogao postojati projekt koji je više suprotan interesima Europe.

Od trenutka kada su "oslobodili" Jeruzalem, Zapadnjaci su sebe smatrali čuvarima središta svijeta. To je postalo dio njihovog identiteta. Njihova opsesija samo je rasla, nakon što je Salah al-Din (Saladin) ponovno zauzeo Jeruzalem 1187. godine, kao i sa svakim novim neuspjelim pokušajem preokretanja ovog kobnog razvoja događaja. Kada je pobožni kralj Luj IX. umro od dizenterije tijekom Osmog križarskog rata, 1270. godine, njegove posljednje riječi bile su upućene gradu koji nikada nije vidio: "Jeruzalem! Jeruzalem!"

Čini se kao da cijela Europa od tada plače nad Jeruzalemom. Tyerman piše:

"Klerikalnoj i laičkoj eliti zapadne Europe bilo je gotovo nemoguće odreći se Svete zemlje kao političke ambicije ili vizije savršenstva. Tijekom 14. i 15. stoljeća, vlade, moralisti, propovjednici i lobisti iznova su se vraćali temi, u kojoj su se praktični i moralni ciljevi spajali." 

Kada je britanski general, Edmund Allenby, ušao u grad u svečanoj procesiji, 1917. godine, proglasio je "kraj križarskih ratova". London Punch objavio je ilustraciju Richarda I. koji gleda na Jeruzalem i zadovoljno klima glavom: "Moj san se ostvaruje!" 

Ova fascinacija Jeruzalemom, naravno, nije bila nepovezana sa britanskom i francuskom podrškom cionizmu, početkom 20. stoljeća. Sakralizacija biblijskog Izraela u kršćanskoj kulturi je, očito, predstavljala ključni faktor u podršci koju su kršćanski narodi pružali "ponovnom rođenju" Izraela, između 1917. i 1948. godine. Ali, križarski rat i sjećanje su, u europskoj kulturi,  odigrali glavnu ulogu kod učvršćivanja svete veze između zapadnog kršćanstva i Izraela, koja je od tada postala primatom  svjetske povijesti.

Križari su sebe smatrali oponašateljima genocidnog Mojsijevog naroda. Prema izvještaju Roberta od Reimsa: Urban II. je, u svojoj propovijedi u Clermontu, rekao: "Idite putem Svetog groba, spasite tu zemlju od strašne rase i vladajte njome sami, jer tu zemlju koja, kako Sveto pismo kaže, teče medom i mlijekom, Bog je dao u posjed djeci Izraelovoj." U verziji tog govora, koju je zabilježio Baldric od Dola, Urban II. je Arape nazvao Amalečanima, koje je Jahve naredio kralju Šaulu da ih potpuno pobije, "muškarce i ženu, dojenče i dojenčad, vola i ovce, deve i magarce" (1. Samuelova 15:3). "Naša je dužnost moliti se, vaša je boriti se protiv Amalečana", rekao je Urban. "Sa Mojsijem ćemo neumorne ruke ispružiti u molitvi prema Nebu, dok vi idete i mašete mačem, poput neustrašivih ratnika, protiv Amalečana." 

Kao što vjerojatno znate, Netanyahu je Irance sada službeno proglasio novim Amalečanima.

Katastrofalan neuspjeh do srži

Zapravo, jedinstvo islamskog svijeta nije patilo od križarskih ratova, dogodilo se upravo suprotno. Prije Prvog križarskog rata, raspao se na dva suparnička kalifata (Bagdad i Kairo), uz niz neovisnih emirata i gradova-država. Franačka agresija ih je potaknula na ponovno ujedinjenje. Nadbiskup Vilim Tirski žalio se na ovu situaciju, početkom 1180-ih:

"U prošlosti je gotovo svaki grad imao svog vladara, koji nisu ovisili jedni o drugima, koji su se bojali svojih saveznika ne manje od kršćana, [i] nisu mogli ili nisu htjeli lako ujediniti se da bi odbili zajedničku opasnost, ili se naoružali za naše uništenje. Ali sada, sva kraljevstva koja su nam susjedna dovedena su pod vlast jednog čovjeka [Nur ed-Dina]." 

Štoviše, prije Prvog križarskog rata, Bizantinci su živjeli u dobrim odnosima sa šijitskim Fatimidskim kalifatom, čiji je Kairo bio glavni grad. "Sredinom 11. stoljeća se mir diljem istočnog Mediterana činio osiguranim dugi niz godina. Njegove dvije velike sile, Fatimidski Egipat i Bizant, bile su u dobrim odnosima." Kršćani su slobodno obavljali bogoslužje u Jeruzalemu, a muslimani su imali svoju džamiju odmah izvan zidina Carigrada (spalili su je Franci, a požar se naknadno proširio na trećinu grada). Seldžučki osvajači sa Istoka su bili zajednički neprijatelj i Fatimida i Bizantinaca. Ali, za neiskusne križare, svi muslimani su isti. Franačka politika "normativnog neprijateljstva" protiv muslimana je poremetila politiku Bizantinaca, koja je bila "huškanje raznih muslimanskih knezova jednih protiv drugih, i tako izolacija svakog od njih redom". 

U cjelini, križarski ratovi, ne samo da su zadali smrtni udarac istočnokršćanskom carstvu koje su se pretvarali kao da spašavaju (križari su opljačkali Carigrad tijekom Četvrtog križarskog rata, 1205. godine, a grad se nikada nije oporavio). Također su uništili diplomatske odnose između Bizanta i šijitskog kalifata u Egiptu, te neizravno uzrokovali pad ovog dugogodišnjeg saveznika, kojega je Saladin apsorbirao pod sunitsku zastavu 1171. godine. Time su ojačali sunitsku moć protiv koje su se trebali boriti.

U konačnici, križarski ratovi iskopali su rov nerazumijevanja i neprijateljstva između kršćanske i islamske civilizacije. Time su dvostruko naštetili istočnim kršćanima svih denominacija (pravoslavcima, Koptima, nestorijancima, Armencima, jakobitima, i drugima), koji su do tada uživali slobodu bogoslužja pod većinom muslimanskih vladara.

U konačnici, križarski ratovi, sa svojim inherentnim licemjerjem, naštetili su i Zapadu kvareći mu samu dušu. Naštetili su i ostatku svijeta, jer su učinili Zapad opasnim i neobuzdanim predatorom.

Početak kolonizacije

U knjizi "Latinsko kraljevstvo Jeruzalem: Europski kolonijalizam u srednjem vijeku", Joshua Prawer predstavlja srednjovjekovne križarske ratove kao nagovještaj kasnijeg europskog kolonijalizma. Tvrdi da se institucije i gospodarstvo latinskih država najbolje razumiju u svjetlu njihovog kolonijalnog statusa: "Iako kolonizacija nije novi fenomen u europskoj povijesti, tek od križarskih ratova postoji kontinuitet i povezanost između kolonijalnih pokreta. (...) Opravdano je smatrati križarsko kraljevstvo prvim europskim kolonijalnim društvom." 

Sjeverni križarski ratovi u baltičkim regijama, pokrenuti početkom 13. stoljeća, i uz pun doprinos papinskih oproštaja i privilegija, također se vrlo dobro uklapaju u moderne definicije kolonizacije. Apel nadbiskupa Adalgota iz Magdeburga, iz 1108. godine, to jasno pokazuje:

"Ovi su pogani najzločestiji, ali njihova je zemlja najbolja, bogata mesom, medom, žitom i pticama, i kada bi bila dobro obrađena, nitko se ne bi mogao usporediti s njom po bogatstvu svojih proizvoda. I tako, najslavniji Saksonci, Francuzi, Lorrainžani i Flamanci i osvajači svijeta, ovo je prilika za vas da spasite svoje duše i, ako to želite, steknete najbolju zemlju za život. Neka vam Onaj koji je snagom svoje ruke predvodio ljude Galije na njihovom maršu sa dalekog zapada, u trijumfu protiv svojih neprijatelja na krajnjem istoku, da volju i moć da osvojite one najneljudskije pogane, koji su u blizini i da dobro napredujete u svemu." 

Veza između križarskih ratova i kolonizacije je jasno vidljiva upravo u Americi.

U djelu "Kolumbo i potraga za Jeruzalemom", Carol Delaney otkriva malo poznatu činjenicu:

"Potraga za Jeruzalemom bila je Kolumbova velika strast; bila je to vizija koja ga je održavala kroz sva iskušenja i nevolje koje je osjećao, poput Joba, koje je podnio... Posvetio je svoj život oslobođenju Jeruzalema; na samrtnoj postelji, shvativši da nikada neće vidjeti ispunjenje svog projekta, ratificirao je svoju oporuku, kojom je ostavio novac za potporu križarskom ratu za koji se nadao da će ga poduzeti njegovi nasljednici." 

Sa zlatom koje je mislio opljačkati u Americi, Kolumbo se nadao financirati novi križarski rat. U svom dnevniku, 26. prosinca 1492. godine je napisao da želi pronaći zlato "u tolikoj količini da će suvereni poduprijeti i pripremiti se za osvajanje Svetog groba." 

Španjolski i portugalski konkvistadori, koji su slijedili Kolumbov trag, cijeli su život bili uronjeni u ideologiju Rekonkviste, odnosno niza križarskih ratova protiv muslimana Iberijskog poluotoka. Kao što Norman Cantor objašnjava:

"Rekonkvista je bila dominantna, gotovo isključiva tema srednjovjekovne kršćanske španjolske povijesti, a neki povjesničari su je vidjeli kao odlučujući faktor u oblikovanju osebujnog španjolskog karaktera. Čitavo iberijsko društvo nastalo je u sumornom ratu koji je trajao pet stoljeća protiv islama, a španjolska institucionalna struktura bila je organizirana oko vojskovođe i nužnosti agresivnog ratovanja." 

Nije stoga čudo što su se konkvistadori smatrali križarima i tako se ponašali.

U 19. stoljeću, nakon što su ostvarile svoju "Manifestnu sudbinu", te pomaknule granicu do Tihog oceana na štetu Meksičkog Carstva, Sjedinjene su Države ostale preplavljene križarskim duhom. Predsjednik Woodrow Wilson je, 1012. godine, izjavio: "Izabrani smo, i to istaknuto odabrani, da pokažemo narodima svijeta kako će hoditi putem slobode." 

Dwight Eisenhower je naslovio svoje memoare o Drugom svjetskom ratu, "Križarski rat u Europi", što je vrlo ironično, ukoliko pomislimo da je Europa, koja je pokrenula toliko križarskih ratova prema Istoku - danas meta križarskog rata koji je stigao sa novog Zapada - zato da bi bila "oslobođena" od Njemačke i pretvorena u američku koloniju.

Nije bilo nimalo nevino što je, dolazeći iz crkve, u nedjelju, nakon 11. rujna 2001. godine, George W. Bush dao ovu televizijsku izjavu, koja je emitirana diljem svijeta: "Ovaj križarski rat, ovaj rat protiv terorizma, trajati će neko vrijeme."

(A sada imamo autora knjige "American Crusade" kao glavnog ratnog huškača)