Afganistan - sjena zla

Paštuni – Sjeverni Waziristan

(Napomena urednika: Pravo je zadovoljstvo predstaviti ovaj prvi članak Jacka Hearta, pomalo novog u struci i samouka, ali to nikada ne bi znali iz onoga što ćete vidjeti u nastavku. Volimo s vremena na vrijeme napisati dugi članak, obično povijesni, koji pokriva neku složenu temu tijekom mnogo godina.

Nismo imali puno istočnoazijske povijesti u američkom školovanju, pa danas imamo sažeti tečaj povijesti Paštuna do danas. Jack je odradio dobar posao sastavljajući sve ovo zajedno, što me puno naučilo.

Napravio sam poseban pogled u časopisu, jer je bilo i izazovno i zabavno tražiti pravu mješavinu slika, kako bih oživio Jackovu povijesnu turu. Nadam se da ćete uživati. Ja sigurno jesam... Jim W. Dean; urednik VT; 2013.)

Rijetka povijesna fotografija paštunskog borca

Krajem ljeta 1947. godine, nakon stoljeća iskorištavanja od strane Britanaca - kolonijalna Indija se konačno oslobodila.

Zakonom o indijskoj neovisnosti, koji je kralj George ratificirao 06. srpnja iste godine, bivša kolonija se podijelila na islamski Pakistan, na pretežno muslimanskom sjeverozapadu; i hinduističku Indiju, u njegovom srcu, na jugoistoku.

Zrak je tek postao svjež, a lišće u voćnjacima jabuka pokazivalo je prve naznake boje, u visokim maglovitim dolinama Kašmira, začarane sjeverne krune Indije. U idiličnom okruženju iz bajke, stanovnici okruga Baramulla su se probudili - pod napadom.    

Horde nasljednih ratnika iz Khyber Pakhtunkhwe, susjednog područja na koje je Pakistan polagao pravo, ali kojim je tradicionalno upravljalo paštunsko pleme, pristizale su sa zapada.

Paštuni su objavili svoje namjere za cijeli Indijski potkontinent. Nisu namjeravali ograničiti svoje aktivnosti na svoje tradicionalno bojište u Afganistanu i sjeverozapadnu granicu Pakistana.

Britanci su otišli mjesec dana prije nego što su se Paštuni upustili u svoju beskrajnu ratnu potragu za Bogom i Pakhtunwalijem. Uvukli bi mladu pakistansku vojsku, kojom su još uvijek zapovijedali neposlušni britanski časnici, u napad, koji bi na kraju izrezao oko četrdeset posto Kašmira za Alaha, Pakistan, i njihove samoproglašene partnere; pleme Paštun.

Prisvojeno područje uključivalo je pet najviših vrhova na svijetu. Možda će na tim vrhovima Paštuni pronaći Zuna, Boga planinskih vrhova, tajanstvenog Boga pred Alahom, u čije ime su Paštuni vodili svoj vječni rat.

Gotovo dvadeset godina kasnije, na drugoj strani Pakistana, uz obalu Arapskog mora, ležao je brzorastući grad Karachi. Milijuni Mohadžira, muslimanskih izbjeglica iz Indije, naselili su se u gradu od vremena pakistanske neovisnosti.

Jezično i etnički izolirani od ostatka sindskog govornog područja Sinda, Mohadžiri su podržali Mohtaramu Fatimu Jinnah, sestru Muhammada Alija Jinnaha, osnivača Pakistana. Činilo se da bi gotovo jednoglasan glas dva i pol milijuna stanovnika Karachija mogao donijeti Jinnahu pobjedu u zemlji od tada 45 milijuna stanovnika.

Ali, njen protivnik na izborima, početkom 1965. godine, bio je vojni despot Muhammad Ayub Khan i nije bio spreman odreći se kontrole koju je imao nad Pakistanom od 1958. godine. Uz pomoć svog sina, Gohara Ayuba Khana, preplavio je mohajirske četvrti u Karachiju kamionima punim paštunskih plemena, uvezenih iz Khyber Pakhtunkhwe. 

Pakistanske pretenzije na Khyber Pakhtunkhwu su, u najboljem slučaju, nejasne. Pakhtunkhwa doslovno znači područje Paštuna na paštunskom jeziku.

Tamo gdje vlada zakon oružja 

To mjesto je oduvijek bilo područje imuno od vlasti, gdje se Paštuni međusobno ubijaju, kada nemaju goste za ubijanje.

Bio je to izlet kaosa i ubojstava, dok je pleme divljalo ulicama Karachija, koristeći sjekire i noževe da bi osakatili i poklali stotine Mohajira. Fatima Jinnah je izgubila od Ayub Khana u krvavim izborima.

Nasljeđe vojne diktature u Pakistanu je trajalo barem do 2008. godine, kada je vođa Pervez Musharraf bio prisiljen dati ostavku pod prijetnjom opoziva od strane Britanije i Amerike. Asif Ali Zardari je postao slijedeći predsjednik Pakistana.

U prosincu 2011. godine, bivši dužnosnik CIA-e, Bruce Reidel, rekao je u Washingtonu da usred nagađanja o Zardarijevoj budućnosti vjeruje kako je "puzajuća uspostava pete pakistanske vojne diktature upravo u tijeku". 15. siječnja 2013. godine, pakistanski Vrhovni sud naredio je uhićenje Zardarija.

Vjerovalo se kako to namjeravanju učiniti putem vojske, koja će potom imenovati vlastitog predsjednika, i time uspostaviti još jednu stalnu vojnu diktaturu u Pakistanu. Etnički neredi u Karačiju, peta vojna diktatura, ali i rat između Indije i Pakistana oko Kašmira i danas tinjaju.

Sve redom je poklon Paštuna indijskom potkontinentu. U međuvremenu, vječni ratnik povijesti je vodio još jedan rat sa još jednom supersilom, ali na domaćem frontu, u Afganistanu. Ovaj put protiv Amerike. Kao i prije, protiv Sovjetskog Saveza, Paštuni sebe nazivaju talibanima, što na paštunskom, istočnoiranskom jeziku Paštuna, znači - učenik.

Osamdeset pet posto talibana su Paštuni. Željeli bi da cijeli svijet vjeruje kako su oni učenici islama, ali povijest priča daleko mračniju priču o tome kakav je paštunski nastavni plan i program, odnosno kakav je oduvijek bio.

Afganistanski policajci, Kabul, 1879. godine

Navodno srce Paštuna; Afganistan, postao je država 1709. godine, ali je oduvijek bio država. U svoj zabilježenoj povijesti, nijedna sila na zemlji nije ih uspjela osvojiti i zadržati. Prije više od dva tisućljeća Paštuni su, na Zapadu, bili poznati kao Baktrijci. Prvi spomen o njima u zapadnoj povijesti je na grčkom. Odnosilo na optužbe koje su iznijeli protiv makedonskog kralja Antioha.

Iako su Baktrijci izgubili prvu bitku, samo su se vraćali natrag, sve dok Makedonci nisu bili poraženi. Prema povjesničaru Apolodoru iz Artemite, koji je pisao stotinu godina prije naše ere, Baktrijci su osvojili još i veći dio Indije nego Aleksandar: "Pobuna je postala toliko moćna zbog plodnosti zemlje da su postali gospodari, ne samo Arijane, već i Indije."

Arheološki artefakti ukazuju na to da je Kušansko Carstvo osnovao Kujula Kadfis, u Baktriji, u 01. stoljeću. Na vrhuncu svog utjecaja, Kušansko Carstvo obuhvaćalo je veći dio Indijskog potkontinenta. Justin, pišući oko 03. stoljeća, u djelu 'Sažetak filipijske povijesti Pompeja Troga", naziva ovo carstvo: "...najmoćnijim dominionom Baktrije, naseljeno sa tisuću gradova."

Mnogi vjeruju kako su Paštuni legendarni Arijci (àrya na sanskrtu; znači: plemenit, odan Bogu). Rig Veda se odnosi na Pakthe,  zajedno sa Jaduima, Kuruima, Sivama i Bhalanasima, kao plemena árya, koja su se neuspješno borila protiv kralja Sudàsa u Bitci deset kraljeva. Neki znanstvenici raspravljaju o svemu ovome, te smatraju kako je jezična pogreška to što Pakthe i Paštuni zvuče slično. No, sami Paštuni su čvrsto uvjereni u tu tvrdnju, čak i afganistansku zračnu liniju nazivaju Ariana Afghan. Strabonova "Geografija", napisana prije dvije tisuće godina, jasno navodi: "Apolodor kaže da je Baktrijana ukras Ariane."

"Kada nije bilo stranaca – Afganistanci su se borili sami protiv sebe."  

Kušansko Carstvo se raspalo u 04. stoljeću. Tijekom nekoliko sljedećih stoljeća su se Paštuni borili međusobno, ali i protiv Heftalita, odnosno Bijelih Huna, koji su dolazili iz središnje Azije.

Kasnije, Paštuni su se stotinama godina držali protiv Muhamedovih hordi, dok su vojske proroka mele sve pred sobom.

Plemena su imala svog Boga. Boga su nazivali Zun i prikazivali u obliku zlatnog idola, sa očima od rubina. Kada Paštuni više nisu mogli izdržati, prihvatili su islamskog Boga. Na prijelazu iz 10. stoljeća su Paštuni došli pod vlast legendarno svirepog turskog princa, Mahmuda od Gaznija. Njegovi su nasljednici bili jednako zlonamjerni.

Gaznavidska dinastija svrgnuta je sredinom 12. stoljeća, kada plemena više nisu mogla podnositi njihove uvrede i okrutnost. Zamijenila ih je paštunska verzija; dinastija Ghurida, koja je napala i okupirala ono područje koje je današnja Turska. Ghuridi su nastavili graditi svoje građevine od cigli, koje su prenosili na leđima porobljeni gaznavidski plemići. Kaže se da je mort bio miješan sa njihovom krvi. 

Paštunska osveta trajala je otprilike jednu generaciju. Početkom 13. stoljeća, paštunski islamski žar donio je genocid od strane još jednog strašnog protivnika, Džingis-Kahna. Kada je horezmijski šah poklao Džingis-Kahnove izaslanike u Iranu, Paštuni su platili cijenu. Ali, oni su, u početku, porazili njegove ekspedicijske snage. Paštuni nisu mogli zadržati teren koji bi osvojili, jer su se odmah nakon pobjede počeli međusobno boriti oko vlasništva nad konjem. Džingis-Kahn nije bio naviknut gubiti bitke, stoga je odlučio sustavno istrijebiti Paštune.

"Nakon mongolske okupacije, čak je i on bio zgrožen razinom nasilja koju je donio u zemlju Paštuna. Govori se kako se Džingis povjerio bliskim prijateljima da misli kako je možda otišao predaleko u onome što je danas Afganistan. Ipak, Paštuni su preživjeli, jer oni uvijek prežive."

Kada je Džingis-Kahnova žeđ za krvlju konačno bila zadovoljena, plemenski pripadnik je poveo novi rat protiv muslimanskog potomka Džingis-Kahna, Timura. Plemenski se pripadnik potom utjelovio kao ratnički pjesnik, Khushal Khan Kattak, i borio se protiv moćnog Mogulskog carstva još naredne dvije generacije.

Britanske trupe, dodane grobovima stranaca u Afganistanu

Paštuni su se tri puta suprotstavili Britanskom Carstvu, i to na vrhuncu moći tog carstva. Prvi rat trajao je od 1839. do 1842. godine. Samo u jednom incidentu masakrirano je 12000 civila i 3500 engleskih i indijskih vojnika. General-bojnik, William George Keith Elphinstone, pratio je civile kroz skoro 50 kilometara dugačke planinske prijevoje, uz rijeku Kabul. Pripadnici plemena su mu jamčili siguran prolaz kroz prijevoje. Kaže se da je ovo putovanje preživio samo jedan čovjek.

Drugi rat trajao je od 1878. do 1880. godine. Obilježila ga je bitka kod Maiwanda, koju je proslavio pjesnik Rudyard Kipling. Kod Maiwanda su pripadnici plemena nanijeli razoran poraz Britancima. Ubili su gotovo polovicu od britanskih 2500 vojnika. 

Treći rat je bio 1919. godine. Pokrenuli su ga pripadnici plemena, jer je indijski pravosudni sustav smatrao da je zlostavljanje šesnaestogodišnjih djevojčica - kriminal. Završilo je Rawalpindskim sporazumom, kojim su Britanci konačno priznali neovisnost Afganistana, ostavljajući Amira Amanullaha Khana kao neprikosnovenog vladara Afganistana.

Amanullah Khan krenuo je u novu misiju i pokušao modernizirati plemenski život Paštuna, tako što je gurao reformu pravosuđa, ženska prava, te oslobodio vojsku od kontrole mula. Iako je uživao popularnu podršku u urbanim područjima Afganistana, duboko su ga mrzili ruralni poglavari, koji su pokrenuli Khostsku pobunu, od 1923. do 1924. godine. 

"Pobuna ga je, na kraju, prisilila na abdikaciju i progonstvo 1929. godine. Naslijedio ga je razbojnik, Bacha-i Saqqa. Saqqua je kasnije objesio Mohammed Nadiq Shah. Nadir Shah je vladao od 1929. do 1933. godine. Ubio ga je školarac, Abdul Khaliq Hazara,  na ceremoniji dodjele diploma u srednjoj školi. Hazarova obitelj i prijatelji su mučeni, silovani i ubijeni, iako je on djelovao sam."

Predsjednik Najibullah, obješen od strane talibana, 1987. godine

Nakon što je i sam bio podvrgnut višemjesečnom ispitivanju i mučenju, Hazara je javno pogubljen. Krvnik ga je pitao kojim prstom povlači okidač, kojim okom cilja, kojom nogom korača naprijed, a zatim mu je iskopao oko i odrezao odgovarajuće dijelove tijela. Nakon što su ga raskomadali, njegovo tijelo je dodatno rastrgano bajunetom.

Nadir Shaha je naslijedio je sin, Zahir Shah. On je proveo mnoge reforme i mirno vladao do 1973. godine, kada je napustio zemlju zbog liječenja. Nakon toga, smijenio ga je rođak, Daoud Khan. Uz pomoć vojske, Khan je ukinuo monarhiju i vladao još pet godina, sve dok ga komunisti nisu ubili, 1978. godine. Afganistan je napao Sovjetski Savez 1979. godine. SSSR je napustio Afganistan, izudaran i poražen, 1989. godine.

"Povijest svjedoči nepobitnim dokazima da su Paštuni programirani za agresiju, ali i o njihovom nepromjenjivom kodeksu etike; Pakhtunwali ih je moralno opremio temperamentom bijesnog pit bulla na steroidima. Pakhtunwali obvezuje Paštuna neka se osvetiti za svaku nepravdu koja mu je ikada učinjena, a to stvarno znači ikada." 

Na paštunskom jeziku, ova tradicija i kulturni zahtjev naziva se "Badal". Mnogi Amerikanci pogrešno vjeruju kako je izreku  "osveta je jelo koje se najbolje poslužuje hladno" izmislila sicilijanska mafija. Ali, nije. To je drevna paštunska poslovica i upravo iz tog razloga - sjeverna polovica Indije nikada neće biti sigurna.

Paštuni, mnogi iz plemenskih grana Yusufzai i Bangash, stoljećima su vladali sjevernim indijskim zemljama, koje nazivaju Rohilla države, ili Rohilkhand. Rohilla države su se protezale do grada Patne, daleko na istoku Indije. Područje koje ih je sačinjava je trenutno poznato kao Uttar Pradesh, i dijelom je Indije. Broji populaciju od preko 200 milijuna ljudi.

Povijesna paštunska tvrđava

Paštuni su prvi put došli u Indiju za vrijeme dinastije Ghurid i ostali su kao plaćenici u službi sultana Delhija. Mnogi su postali trgovci konjima i bogati zemljoposjednici.

Iskoristivši svoje vojne talente kod raspada Mogulskog carstva, ovi putujući ratnici su izgradili vlastite neovisne kneževine.

Sa bogatih poljoprivrednih zemljišta su ih protjerali savez Britanaca, pod zapovjedništvom pukovnika Alexandera Championa, i vojska Sikha, Hindusa i šijitskih muslimana, pod zapovjedništvom perzijskog šijita Shuja-ud Daulaha. Sunitski Paštuni bili su pod zapovjedništvom Hafiza Rahmat Khana. Dvije strane su se susrele u apokaliptičnoj bitci, 23. travnja 1774. godine. 

Paštuni su bili znatno brojčano nadjačani, ali su bili u igri, uvijek su ostajali u igri. Iqbal Husain, povjesničar i autor knjige "Poglavice Ruhele. Uspon i pad Ruhele u Indiji u 18. stoljeću", donosi izvještaj britanskog časnika, koji kaže:

"Nemoguće je opisati tvrdoglaviju čvrstoću odlučnosti od one koju je pokazao neprijatelj; brojni su bili njihovi hrabri ljudi koji su napredovali i često su isticali svoje zastave između dviju vojski, kako bi potaknuli svoje ljude da ih slijede.
Bitka je završila kada je Hafiz Rahmat Khan pogođen u prsa topovskom kuglom, što ga je ubilo na mjestu. Paštuni su se razbježali sa bojnog polja, gdje su tisuće njihovih suplemenika ležali mrtvi." 

Ono što se sljedeće dogodilo izazvati će stoljeća kipuće mržnje Paštuna. Pukovnik Champion i Shuja-ud Daulah ostali su na bojnom polju slijedeća tri dana, puštajući pljačkaške skupine da pljačkaju, otimaju i pale paštunska naselja. Mnogi Paštuni nisu odmah ubijeni, već su bili prisiljeni preobratiti se na Sikhe i Hinduse.

Iqbal Husain opisuje postupke pukovnika Championa i Shuja-ud Daulaha kao "etičko čišćenje". Kako je Pakhtunwali diktirao njihov kodeks, Paštuni to nikada nisu zaboravili, što je ovjekovječeno u njihovim narodnim pjesmama i poemama.

Ovaj incident će ustoličiti Ahmada Shaha i njegove sljedbenike. Ahmad Šah bio je mesijanska figura iz država Rohilla, sa početka 19. stoljeća, koji je podučavao mnoge i vodio stalni džihad protiv "ropstva od strane nevjernika". 

Malala Yousafzai. Paštunska djevojčica koju su talibani upucali u glavu

Pričalo se, za Ahmeda Shaha, kako mu je dok je bio dijete, majka pomagala organizirati lažne obračune sa djecom iz sela, pri čemu su jedna strana bili pravi vjernici, a druga nevjernici.

Charles Allen, autor knjige "Božji teroristi: Vehabijski kult i skriveni korijeni modernog džihada", piše da su sljedbenici Ahmada Shaha, zapravo bili Mahdijev kult i proglašavali su se "Mahdawijima", ili onima koji tvrde da poznaju tajno značenje Kur'ana. Napominje kako su "uvijek nosili mačeve i štitove i sve vrste oružja".

Bio je rat za ratom, obračuni sa Britancima i Sikhima, kao i trajna mržnja koja je rasplamsana prema hindusima i šijitima. Sayeda Ahmada Šaha svrgnuli su sami Paštuni, onda kada ih je pokušao spriječiti da prodaju svoje kćeri za brak.

Na kraju će ga Sikhi "pogubiti". Ali, njegova poruka džihada protiv nevjernika je preživjela. Njegovi su učenici osnovali deobanizam i postavili time temelje današnjim talibanima. Paštunski "Badal", koji je nosio svoju sada već poznatu masku islamskog fanatizma, rezultirao je Sepojskom pobunom, 1857. godine.

Pobuna je bila na korak od protjerivanja Britanaca iz sjeverne Indije, također je dovela do raspuštanja Britanske istočnoindijske kompanije, 1858. godine, kada je britanski parlament preuzeo izravnu kontrolu nad indijskim poslovima.

"Charles Allen insinuira da je Sepojska pobuna propala samo zato što su Paštuni iz Sittane i Patne odbili surađivati ​​sa  pobunjenicima iz Oudha, jer je Oudhov davno preminuli šijitski vođa, Shuja-ud Daulah, počinio etničko čišćenje u Rohilli gotovo stoljeće ranije."

Islamska škola, koja je nastala u Sepojskoj pobuni, ponovno je otvorena 1866. godine, u malom seoskom gradiću Deobandu, oko 130 kilometara sjeveroistočno od New Delhija. Škola je podučavala mješavinu sunitskog pridržavanja šerijata (zakona i moralnog kodeksa), koji je ostao nepromjenjiv sve od 10. stoljeća.

Afganske izviđačice, 1950-ih godina

Učenici škole Deoband su miješali su svoju filozofiju mračnog doba sa sufijskim misticizmom, koji su zagovarali Sayed Ahmad Shah i mistik koji je na njega utjecao; Shah Wali Ullah. Deobandijske medrese (škole) su nicale diljem cijelog Indijskog potkontinenta, ali posebno među Paštunima.

Godine 1919., Dar-al-Ulum (sveta medresa) u Deobandu je osnovala političko krilo, naziva Jamiyatul Ulama Hind. Godine 1970. je  Jamiyatul Ulama Hind osvojio najveći broj mjesta u nacionalnoj skupštini u Khyber Pakhtunkhwi, kao i drugi najveći broj u Baludžistanu (još jednom paštunskom uporištu).

Godine 1971., izbori su rezultirali građanskim ratom u Pakistanu između istoka i zapada, jer je vojni predsjednik, saznavši za rezultate izbora, zatražio od Zulfiqara Alija Bhutta, kao sindskog predsjednika Pakistanske narodne stranke, neka formira vladu. Jamiyatul Ulama Hind postala je glavna oporba umjerenoj Pakistanskoj narodnoj stranci u Pakistanu.

Prema podacima Zaklade Heritage: gotovo 65% svih medresa u Pakistanu vode Deobandi. U Indiji, tvrdokorna Deobandi škola islama ima podršku samo oko 20% indijskih muslimana, dok umjerenija škola Sufi Barelvi ima preko 75% sljedbenika. Ali, kao što vam svaki indijski musliman može reći, upravo je Deobandi škola ona kojoj se indijski kongres ulizuje.

"Krajem ožujka 2011. godine, u onome što se može opisati samo kao šokantan prikaz indijske nesvjesnosti o opasnostima radikalnog islama, Indija je prostrla crveni tepih za državni posjet Abdur-Rahmana Al-Sudaisa, ludog vehabijskog mule iz Saudijske Arabije, čije su propovijedi pune mržnje legendarne u cijelom islamskom svijetu." 

Dolazak Al-Sudaisa, kao prvog imama Harama u Indiju, imao je za cilj impresionirati indijske muslimane stabilnošću saudijskog vahabizma i njegovom solidarnošću sa  deobandizmom talibana. Jamiat Ulama-i-Hind zatražio je da se Al-Sudais, kada ode u parlament, poštedi sigurnosne provjere.

https://www.islamicpluralism.org/1780/supreme-leader-of-wahhabism-gets-royal-welcome-in

JUH je Al-Sudaisa imenovao vrhovnim svjetskim autoritetom za sunitske vjernike, stoga je bio iznad navodne poniženosti sigurnosne provjere. U vrijeme stvaranja Pakistana, deobandiji, bez izlaza na more i u pretežno hinduističkoj Indiji, žestoko su radili na širenju svoje nakšibandijsko-sunitsko-hanefijsko-deobandijske interpretacije islama izvan Indije.

Paštunski starješine

Talibani su izravna posljedica ovih napora. Prema deobandijskim učenjima, krivica je svih ostalih što islam zaostaje za ostatkom svijeta u praktički svim kriterijima civilizacije.

Kada su Britanci konačno otišli, deobandiji su neprimjetno prešli sa demoniziranja britanskog imperijalizma i eksploatacije na demoniziranje indijskih hindusa, za koje su tvrdili da ugnjetavaju muslimane u spornom području Kašmira.

Kasnije, kada su Sovjeti napali Afganistan, 1979. godine, deobandiji su demonizirali komunizam. Kada su Sovjeti otišli, a Amerikanci ušli, onda su neprimjetno prešli na demoniziranje američkog sekularizma.

Prema nalogu svog Boga, Paštuni vode totalne ratove. Stoga, mnogi najvažniji relikti rane civilizacije nestaju u privatnim zbirkama, ili se - jer su uvredljivi za srednjovjekovni mentalitet Paštuna - potpuno uništavaju.

"Odmah nakon što je Kabulski muzej pogođen "zalutalom" talibanskom raketom, 1993. godine, započela je pljačka. Godine 2001. je doseglo vrhunac u dolini Bamiyan, u planinama Hindukuš. Kada su "Studenti" digli u zrak dva najveća kipa stojećeg Bude na svijetu, stara 1500 godina, od kojih je jedan bio visok 165 stopa."

Talibani su uništili 1500 godina stare kipove Bude

Nakon što su Sjedinjene Države, putem Sjevernog saveza, u studenom 2001. godine, svrgnule talibane, Afganistan je postao raj za pljačkaše grobova.

U izbjegličkim kampovima na sjeverozapadnoj granici Pakistana, kolekcionari su organizirali kupovinu umjetnina kroz kampove, te naručuju od izbjeglica, koji će narudžbu proslijediti lokalnim ratnim vođama u Afganistanu. Ti ratni vođe otvoreno su se hvalili kako su kolekcije, koje su bile izložene u njihovim dnevnim sobama, konkurentne onima iz muzeja u Kabulu.

Jedan privatni kolekcionar, Martin Schøyen, uspio je prokrijumčariti 1400 neprocjenjivih drevnih budističkih rukopisa iz Afganistana, u svoju seosku kuću u Norveškoj.

Područje koje obuhvaća Baktriju, i gdje sada žive Paštuni, nekoć su autohtoni narodi nazivali Gandhara. Gandhara je bila važno središte budističkog učenja. Učenjaci iz Gandhare su putovali na istok, u Indiju i Kinu, gdje su utjecali na razvoj ranog mahajanskog budizma. Stanovnici Gandhare prvi su put opisani u Vedama, prije tisuću godina, kao kozmička bića.

https://www.scribd.com/document/67448641/Classical-Afghanistan-Prof-Lokesh-Chandra

Trideset druga knjiga Avatamsaka-sitre, sada dostupna samo u kineskom i tibetanskom prijevodu, kaže: "U Afganistanu postoji prebivalište zvano 'Proizvodnja suosjećanja', gdje prosvjetljujuća bića žive od davnina." Neki mistici nagađaju da se ovdje nalazi legendarno podzemno kraljevstvo Agarte i sjedište Melkisedeka.

"Europska legenda o svećeniku Ivanu, kao i velikoj kršćanskoj civilizaciji skrivenoj na istoku, često se navodi kao dokaz. Gandhara je jedina regija koja se pojavljuje u sedam nota indijske glazbe: re, ga, ma, pa, dha, ni i sa. Ga je Gandhara, simbol snage, koja teče krvlju vremena. Ona ovjekovječuje mladost Gandhare."

Prikaz svećenika Ivana

Prije čak 12000 godina, Zaratustra je osnovao najraniju religiju, koja je utemeljena na fiksnom svetom pismu. Govori se da je Zaratustra bio rođen u Baktriji.

Glavni grad Baktrije bila je Baktrija, i bila je poznata po svetištu posvećenom zaratustrijskoj božici vode i plodnosti, Anahiti. U Avestama, svetim tekstovima zaratustranizma, Baktrija se nazivala "gradom sa visoko uzdignutim zastavama". Prije nego što su je Grci nazvali Baktrija - grad se zvao Balkh. Balkh je jedan od najstarijih gradova na svijetu. Smatra se prvim gradom, u koji su se indoiranska plemena doselila sa sjevera, od rijeka Oxus i Amu. Arheolozi datiraju početak balške civilizacije prije 5000 godina.

Ali, južno od Balkha, u današnjem Balučistanu, nalazio se Mehrgarh, gdje je iskopano 11 kostura, koji su imali rupe od zubnih bušilica u zubima. Kosturi su stari između 7500 i 9000 godina. Izvješće, u izdanju časopisa Nature, od 6. travnja 2006. godine, navodi da su talijanski istraživači, koji su radili na ovom groblju, otkrili izbušene rupe na najmanje jedanaest kutnjaka ljudi pokopanih na groblju Mehrgarh.

https://www.thoughtco.com/mehrgarh-pakistan-life-indus-valley-171796

Ako ništa drugo, zemlja Paštuna možda je najvažnije arheološko nalazište na cijelom svijetu.

Ali, ono čime je Afganistan zaista bogat jest opijum. U Afganistanu su prinosi maka, po hektaru, više od tri puta veći nego u Burmi; tradicionalnom dobavljaču svjetskog opijuma prije 21. stoljeća.

"U Afganistanu se proizvodi 48.5 kilograma opijuma po hektaru, u usporedbi sa 15 kilograma po hektaru u Burmi.

2575 tona opijuma proizvedeno je u Burmi, 1993. godine.

Do 2007. godine, proizvodnja opijuma u Burmi pala je na 270 tona. No, u međuvremenu, afganistanska proizvodnja, koja je do 2001. godine, pod talibanima pala gotovo na nulu, stalno se povećavala pod američkom okupacijom, dosegnuvši preko 8000 tona do 2007. godine. 2009. godine je Afganistan kontrolirao proizvodnju preko 90% ukupne svjetske ponude opijuma."

https://en.wikipedia.org/wiki/Opium_production_in_Afghanistan

https://www.unodc.org/documents/wdr/WDR_2010/1.2_The_global_heroin_market.pdf

Godine 1995. je korporacija Unocal potpisala ugovor, vrijedan 8 milijardi dolara, sa Turkmenistanom, zemljom koja graniči sa Afganistanom i sa Iranom - o izgradnji naftovoda i plinovoda. Osam milijardi dolara bilo je dio većeg ugovora za dva naftovoda, koja su namijenjena transportu nafte i plina iz Turkmenistana, preko Afganistana i u Pakistan.

Početkom 1998. godine, u Washingtonu, John J. Maresca, potpredsjednik za međunarodne odnose tvrtke Unocal, dao je svjedočenje Odboru za međunarodne odnose Zastupničkog doma, pododboru za Aziju i Pacifik. Maresca je tvrdio da se u kaspijskoj regiji nalazi između 60 i 200 milijardi barela nafte, uz 236 bilijuna kubičnih stopa prirodnog plina.

https://ratical.org/ratville/CAH/linkscopy/Maresca2USG.html

Isabel Hilton

Već je, 1994. godine, Američki institut za naftu (American Petroleum Institute) divlje tvrdio da u regiji ima 659 milijardi barela nafte. Maresca je procijenio da bi se naftovodom kroz Afganistan, tadašnja proizvodnja nafte od 870.000 barela dnevno, mogla povećati na 200 milijuna barela dnevno, i to do 2010. godine.

Nakon 11. rujna, članak Isabel Hilton, "Paštunski zakonik", objavljen u The New Yorkeru, krajem 2001. godine, možda je bio posljednji pravi pokušaj profesionalnog novinarstva o Afganistanu, što se tiče zapadnih glavnih medija.

https://web.archive.org/web/20061117130055/http://www.newyorker.com/fact/content/articles/011203fa_FACT1

Iz prve ruke, Hilton slika tragičnu sliku geografski neukrotive zemlje, kojom vladaju plemenske odanosti i ratni vođe, i gdje je izrada raketnih bacača uobičajena kućna radinost, a talibani se smatraju jedinom funkcionalnom snagom zakona i reda.

"Iako Hilton suosjeća sa Paštunima do točke naivnosti, ne štedi riječi kada piše: "Obiteljsko nasilje smatra se glavnom zabavom seoskog života." Parafrazirajući kulturnu antropologinju Cherry Lindholm, koja je proučavala Paštune, opisuje njihov obiteljski život kao mali međusobni rat, u kojem jaki, od samog djetinjstva, uče dominirati slabima."

Piše kako je, na paštunskom jeziku, "izraz za muža koji ne tuče svoju ženu - 'muškarac bez penisa'". Ženska prava, tradicionalno, ne postoje u paštunskoj kulturi.

Žene su oduvijek tretirane kao oblik vlasništva, poput zemlje ili druge imovine i bogatstva. Ne mogu ništa naslijediti, niti smiju (prema talibanskom deobandskom tumačenju Kur'ana) naučiti čitati i pisati. Obično se udaju dogovorom, u dobi od 15 godina.

Stroge kazne za afganistanske žene

Zapravo, pod talibanima bi se žene redovito tukle u javnosti, jer su preglasno hodale.

Nedavno je jedan paštunski pripadnik plemena obavljao svoje patrijarhalne dužnosti prema talibanskom ukazu, te je ustrijelio svoju kćer nasred ulice, jer je pobjegla sa pogrešnim rođakom. Također, oko 150 učenica je završilo otrovano u bolnici u Kabulu, jer su imale drskosti htjeti naučiti čitati. Nikada nije dobro prošlo za paštunske žene, ali pod reformama Zahir Shaha dostigle su status ljudskih bića, tijekom 1970-ih godina. Sve se to počelo mijenjati 03. srpnja 1979. godine, kada je predsjednik Carter, pod utjecajem luđaka Zbignewa Brzezinskog, potpisao prvu direktivu o tajnoj pomoći protivnicima sovjetskog režima u Kabulu.

Sovjeti su uspjeli održati Kabul relativno kozmopolitskim, dok nije donesena Direktiva 166 o nacionalnoj sigurnosti. Prema ovoj direktivi, Afganistan je bio preplavljen novcem, projektilima Stinger, čak i udžbenicima za vojskovođe, a sve je bilo namijenjeno paštunskim pljačkašima. Sovjeti su konačno poraženi i Paštuni su trijumfalno vratili Kabul u mračni vijek.

"Isabel Hilton prepričava paštunsku poslovicu, prema kojoj oni žive u svom preferiranom stanju beskrajnog rata: "Ja protiv svog brata, moj brat i ja protiv naših rođaka, mi i naši rođaci protiv neprijatelja." 400.000 pripadnika ovih divljih plemena je naoružano i obučeno, zahvaljujući Bushovoj i Obaminoj politici izgradnje, onoga što se eufemistički naziva, Afganistanske nacionalne sigurnosne snage."

Paštuni se bore oduvijek

To mora biti eufemizam, jer afganistanska vojska nikada nije spriječila svrgavanje ili ubojstvo afganistanskog vođe.

Afganistanskog predsjednika Hamida Karzaija vjerojatno će svrgnuti vlastita vojska, što je afganistanska tradicija. Budući ga se općenito smatra banditom, vjerojatno će ga objesiti, kao što su to učinili s Bacha-i Saqqom.

(Napomena: ovaj tekst je pisan 2013. godine. Odgovor googla na upit o sadašnjem predsjedniku Afganistana glasi: "Trenutačno ne postoji međunarodno priznati predsjednik Afganistana. Nakon povratka talibana na vlast, u kolovozu 2021. godine, Ashraf Ghani je pobjegao iz zemlje. Državom od tada upravlja talibanski pokret, na čelu sa emirom Hibatulahom Akhundzadom, dok je Hasan Akhund na poziciji predsjednika vlade.")

Neke procjene o Karzaijevom životnom vijeku, nakon značajnog povlačenja NATO-a, 2014. godine, kreću se na samo dva tjedna.

(Napomena, wikipedija: Hamid Karzai (paštunski: حامد کرزی, rođen: 24.12.1957.) je 12.-ti bivši predsjednik Afganistana. Stupio na dužnost 02. prosinca 2004. godine. Sišao je sa dužnosti 29. rujna 2014. godine. Postao je dominantna politička osoba poslije uklanjanja talibanskog režima, 2001. godine. Na Međunarodnoj konferenciji o Afganistanu, u Bonnu, Njemačka, u prosincu 2001. godine, izabran je, od strane istaknutih afganistanskih političara - za predsjednika Privremene uprave, i na mandat od šest mjeseci. Potom je izabran za privremenog predsjednika - na mandat od dvije godine. Na predsjedničkim izborima, 2004. godine, pobijedio je Yunusa Qanunija sa 55,4%, te postao predsjednik Islamske Republike Afganistan. Dužnost predsjednika je  prestao obnašati u rujnu 2014. godine, a naslijedio ga je Ashraf Ghani.) 

Prava svrha afganistanskih nacionalnih sigurnosnih snaga, u međuvremenu, čini se kao da je ubijanje NATO vojnika, u onome što se naziva "incidentima zeleno na plavom". Od 01. siječnja 2008. do 10. travnja 2013. godine, bilo je 130 smrtnih slučajeva NATO koalicije, izvršeno od ruku njihovih paštunskih "saveznika".

https://www.longwarjournal.org/archives/2012/08/green-on-blue_attack.php

Incidenti "Zeleno na plavom" činili su čak 15% slučaja poginulih vojnika NATO-a u Afganistanu, tijekom 2012. godine. Afganistanske nacionalne sigurnosne snage su izvršile 76 odvojena napada na trupe NATO-ove koalicije, od čega 44 napada tijekom 2012. godine. NATO je najavio svoje povlačenje 2014. godine.

Prije nego što je američki vojni stroj uopće stao na paštunsko tlo, Hilton je pitala: "Jesu li Paštuni lojalni talibanima? (Većina talibana su Paštuni.) Jesu li lojalni Pakistanu? Ili su lojalni samo sebi?"

Odgovor je tada bio očit. Sada je bolno jasan.

Mjesto gdje se čak i starci bore. I to im se sviđa. 

Paštunske pretenzije, prema kojima su oni mistični nasljednici nekog začaranog islamskog etičkog kodeksa, potpuno su neodržive, najviše zbog njihove preokupacije prostitucijom ekonomski obespravljenih mladih dječaka, koji se na paštunskom nazivaju Bacha Bazi. Bacha Bazi je kulturna praksa, koja je podjednako odvratna kršćanima, Židovima (također, Paštuni sebe smatraju izgubljenim plemenom Izraela), hindusima i muslimanima.

U paštunskoj kulturi se korupcija smatra vrlinom - odmah nakon ubojstva neprijatelja.

https://www.theguardian.com/world/2011/dec/04/afghan-corruption-watchdog-threatens-quit

Prije više od dvije godine, 2011. godine, Drago Kos, čelnik međunarodnog nadzornog odbora koji je osnovan zato da bi se obuzdala korupcija u službenom Afganistanu, digao je ruke u gađenju i rekao:

"Nećemo imati problema otići što je prije moguće.

Ako nema promjena, nema smisla da ostanemo. Odlazimo odavde!"

Svi žele izaći iz Afganistana. Ako svi dobiju svoje, Indija i Pakistan će ostati držeći uperene nuklearne pištolje jedni u druge.

Paštuni će vikati na Pakistan neka povuče okidač.

BY: Jack Heart and Jim W. Dean; 16.06.2022.